narcoboss96

[narcoboss96]

[narcoboss96]

[narcoboss96]

[narcoboss96]

Da sam s tobom jedan tren,i taj tren bi bio dovoljan.

(via sjebanadevojka)

[narcoboss96]

Zagrli me, jos sam tvoj.

(via sjebanadevojka)

[narcoboss96]

Glumim hladnoću, a u sebi vrištim.

[narcoboss96]

Koliko god strašna bila udaljenost od tebe, još strašnija mi je pomisao da te nemam u svom životu.

(via sjebanadevojka)

[narcoboss96]

A ako si sretan u snu i to se računa zar ne?

(via sjebanadevojka)

[narcoboss96]

Zivimo u svijetu koji sadrzi preko 7 milijardi ljudi, mnogi od njih smatraju da je poezija nepotrebna, bilo kakava predstava umjetnosti za mnoge je iluzija i nesto sto smatraju gubljenjem vremena. Ja smatram da je svaki covjek stvoren za nesto posebno. Bog je stvorio svakog covjeka s ciljem da taj covjek stvori svoje ja. Koliko god ljudi postojalo na nasoj dobro poznatoj planeti Zemlji, moje misljenje je da su svi stvoreni za nesto posebno. Previse je nacina da pokazes ko si ti, previse je ljudi koji je stvorilo svoje ja, a isto tako je jos vise onih koji kopiraju druge i koji su bez svog karaktera. Mozda ja licno koji sve ovo pisem i samim tim govorim svoje misljenje grijesim ali sumnjam. Gledano otkad znam za sebe i svoj zivot, za svojih 20 godina bio sam u mnogim iskusenjima. Mnogo puta sam pao, ali sad sam tu gdje jesam, ponosan na sebe, ponosoan na svoje Ja. U ziovtu sam napravio mnogo gresaka, vjerujem da cu ih napraviti jos vise, medjutim svakom mojom greskom ja ucim ko sam ja i ko su drugi oko mene. Trenutno sam za mnoge druge mladic koji nije svijestan zivota, koji ne zna sta je iskusenje i koji nije vidio tamnu stranu svijeta. Ja ne smatram tako. Mislim da ljudi koji razmisljaju tako su prosli najmanje u zivotu i nisu iskusili nista na svojoj kozi jer samim tim sto tako razmisljaju pokazuju koliko malo toga su prosli u svom bijednom zivotu, koliko toga su svijesni kroz sva njihova desavanja. Bog je stvorio covjeka kao najpametnije bice koje prolazi kroz uspone i padove, prolazi kroz zivot pun trnja i litica koje jedva cekaju da ga vrate na sami pocetak. Ali isto tako je stvoren da se vrati iz svakog pakla i da postane svijetla sjena covjecanstva kao sto je sunce radost za planetu. Nasa planeta ne bi opstala da nema sunca. Kada ne bi postojalo sunce ne bi postojao ni dan, kada ne bi postojao dan ne bi bilo ni svjetlosti za ljude. Sva ziva bica bi potonula u tami bez svejtlosti i izumrla. Sta sam s ovim htio reci? Hocu da kazem da se svaki covjek treba boriti za dobrobit sebe i drugih oko sebe, treba da se bori za svijetlost u tami i da uz udruzenje ostalih koji razmisljaju na taj nacin uspije spasiti sebe i dobre ljude.Za ljude koji smatraju drugacije postoji lijek a to su ljudi koji imaju svoje ja i neka uce od njih. Na par trenutaka prije vec sto sam poceo ovo da pisem izasao sam iz kuce i zaputio se do benzinske pumpe na kojoj sam htio da kupim neke stvari koje su mi bile potrebne. Otvaranjem svojih ulaznih vrata ugledao sam kako kisa pljusti iz otvorenih oblaka. Uz to je puhao jaki vjetar sa sjevera koji je tu kisu nosio po strani. Kada sam vidio to normalno da mi je bilo krivo i da sam zelio da je u tom trenutku vedro i bez oblaka, ali posto je sve to normalno za svijet i nasu planetu nisam se odlucio na korak unazad, isto kao sto smatram da se ne bi niko okrenuo i vratio zbog toga ako mu je nesto potrebno. Svaki normalan covjek bi otvorio svoj kisobran i presao potrbeni put do svog odredista i uradio bi to za sta se odlucio kada je krenuo iz svoje sobe. To je dokaz covjekova mozga, covjekovog snalazenja i covjekovog postovanja prema svemu. Njegovog truda za uspijehom i ne odustajanja na svakoj prepreci na kojoj se nadje. Otisao sam i kupio sto sam htio. Na izlasku sa benzinske pumpe primijetio sam da kisa mnogo manje pada sto ne bih skontao istog trenutka onda da sam se vratio u svoju sobu na izlazu iz kuce. Uradio sam sto sam htio i nije me mnogo kostalo, kostalo me samo par kapljica kise koje me nisu sprijecile da uradim sto zelim. To je isto kao par rijeci negativaca koji pokusavaju sprijeciti sa par negativnih rijeci pozitivne i uporne ljude. Bit svega ovog je da pokazem ljudima oko sebe, da pokazem svima koji su u stanju da vide ovo da ne trebaju odustajati od sebe ni od svojih zelja. Ja sam osoba koja je vec 4 mjeseca daleko od onog sto zelim. Kroz svaki dan sam padao i dizao se ponovo na svoje noge i tezio ka svom cilju, i dalje tezim ka tome iako jos nisam uspio i necu odustati. Za samo 4 mjeseca sam uspio mnogo puta da razocaram sebe i ljude oko sebe pa i one koji su mi najbitniji, ali i najbitniju osobu u svom zivotu. Prije nesto manje od dvije godine, tacno 25.03.2015. godine sam bio najsrecnija osoba na planeti. Sa svojim strpljenjem i sa svojom zeljom za uspjehom dobio sam to sto sam trazio, dobio sam to sto sam htio, a to je ljubav mog zivota. Ovako je to bilo.. 24.03. sam pisao sa djevojkom koju sam htio vise od bilo cega na svijetu. U tom trenutku sam znao samo da smo prijatelji, da sam joj prijatelj kojeg je ona odbila od sebe kao osobu koju bi mogla voljeti. Posto se nismo poznavali dugo razumio sam zasto me odbila, zasto me odbila da ja budem njena ljubav i nastavio sam se truditi kako bih joj dokazao da mogu biti to. 24.03. je polahko prolazio, kazaljke na satu su se spojile i donijele novi dan u nasem zivotu. To je bio dan koji cu vjecno pamtiti, dan kada me djevojka koja me prethodno odbila i u koju sam se zaljubio pitala na prelijep nacin da budem njen. Onako sav presretan sam odgovorio, bit cu tvoj. U tom trenutku sam bio momak pun neiskustva sto se tice vezivanja za djevojku. Htio sam i to da naucim, htio sam da budem najbolji momak za svoju djevojku i trudio sam se mnogo da to budem. Sjecam se naseg prvog izlaska kao par. Nasli smo se i otisli na mjesto koje je medju najpoznatijim mjetima u nasoj propaloj drzavi. Otisli smo ispod starog mosta, tu smo sjedili i pricali o nama, tu sam je prvi put poljubio. Taj osjecaj nikad necu zaboraviti, kao da se sada desava. Sjedio sam pored nje i slusao sta mi to prica, slusajuci nju zamisljao sam samo o tome kako cu da je poljubim. Bio sam nestrpljiv i jedva sam cekao da se to degodi. Kada je rekla sta je htjela porucio sam joj kako je vrijeme da se i ovo desi, poljubio sam je. Poljubac nije prosao kako sam zamisljao, bio je los kao i nase upoznavanje. Pokusao sam da budem sto bolji i da je ostavim bez daha ali nisam uspio. S obje strane je bilo previse ukoceno i puno straha koji je unistio taj poljubac. Trebalo je da ispadne perfektno, a ispalo je odvratno. U tom trenutku nismo pricali o tome i nismo pokusavali ponovo. Ubrzo smo otisli do njene prijateljice s kojom smo se nasli u gradi i sjeli smo u jedan kafe bar. Ostatak te noci je prosao onako normalno kao sto bih prosla i sa svakim mojim prijateljem. Kada smo dosli kucama culi smo se i popricali o poljupcu. Jedno drugom smo rekli sta smo mislili, a to misljenje se slagalo. Bilo je grozno i razmisljali smo sta cemo dalje. Sam pocetak nase veze umalo nas je prekinuo u svemu sto se poslije dogodilo. Nakon kraceg razgovora rekao sam joj da bude opustena sljedeci put i siguran sam da ce biti perfektno. Za par dana smo izasli ponovo, pricali smo i bilo je zanimljivo. Cijelu noc se nismo usudili poljubiti sve dok je nisam otpratio kuci. Prisao sam joj i poljubio je, bilo je nevjerovatno. Poljubac je bio onakav kakav sam sanjao. Prisao sam mirno, zagrlio je i poljubio kao najveci ljubavnik u historiji covjecanstva. Dok sam je ljubio osjetio sam to sto sam cijelio vrijeme potajno osjecao. Osjetio sam tu strast i tu ljubav prema toj osobi, ljubav koju nikad prije nisam dozivio. Poljubac je trajao maximalno par minuta. Kada smo zavrsili pozdravili smo se i rastavili. Ona je otisla u svoju zgradu, a ja svojoj kuci. sjecam se tog trenutka, hodao sam prema kuci nesto vise od 2 kilometra. Osjecao sam se kao najveci zavodnik u historiji, a osvojio sam samo jedno zensko srce. Bio sam odusevljen i jedva cekao da dodjem do kuce samo da bih pisao s njom. Kada sam stigao kuci onako sav ushitren sam sjeo za laptop i javio se, pisali smo do kasno u noci. Sljedecih mjesec dana je teklo sve normalno bez ikakvih vecih rasprava, razmijevali smo jedno drugo i osjecao sam kao da zivim svoj san. Stigao je maj, njena ekskurzija se priblizavala, pocela je da pakuje svoje stvari. Putovala je ka Spanjolskoj. Znao sam da ide na putovanje sa svojom generacijom, sa svojim prijateljima ali nije mi bilo svejedno. Sama pomisao da se necemo vidjeti preko 10 dana me plasila, ali nisam joj govorio to. Dosao je na red zadnji nas izlazak prije njenog putovanja. Kasno u noc smo sjedili u njenoj ulici na klupama. Tu noc smo jedno drugom pricali, vise je ona pricala a ja slusao i divio se kroz sta je sve prosla. Nakon saslusanja sam joj pokusao pomoci i uputio par rijeci. Poslije razgovora jedno drugo smo zagrlili i u tom trenutku oboje trazili da budemo zauvijek jedno s drugim. Na ruci je nosila gumicu za kosu, tu gumicu sam pogledao i skinuo s ruke. Pitala me sta to radim, a ja sam joj odgovorio, zelim da uvijek budes sa mnom i uzeo tu gumicu kako bih me ona uvijek podsjecala na nju. Trebalo je to da bude jedna obicna majska noc u Mostaru, ali nije. Proljece je vec uzelo maha i vrijeme je bilo prelijepo, ali tuga u nasim srcima je bila velika jer smo znali da se necemo vidjeti neko vrijeme. Cas je otkucao na vrata i morali smo se rastati, zagrlili smo jedno drugo i pozelio sam joj sretan put.

[narcoboss96]

Bila je to jedna Januarska noc, noc u kojoj sam prvi put cuo za tu djevojku, za djevojku koja je postala meni najbitnija osoba u zivotu. Odlucio sam veceras da pisem o nama, o njoj, o svemu vezano za nju i mene. Ovako je sve to pocelo.. Kada sam cuo za nju u tom trenutku sam pomislio da je to samo jos jedna djevojka, obicna i ni po cemu toliko posebna da se razlikuje od ostalih. Razmisljao sam mnogo da li da joj se javim jer u zivotu nisam bio osoba koja je toliko marila za paznjom, za ljudima opcenito. Kada sam dosao u ovaj grad poceo sam da se mijenjam i upoznao sam mnoge osobe. Vecinom su to bila upoznavanja preko drugih osoba. Upoznas jednog covjeka, on te upozna s drugim i tako to ide u zivotu. Tu noc kao sto sam spomenuo cuo sam za nju i pomislio sam..  Sta ako je ta osoba, ta djevojka drugacija? Da li je vrijedno pokusati? Cijeli zivot sam bjezao od online upoznavanja, ali da bih nju upoznao znao sam da je to jedini nacin. Nakon sto sam te noci stigao kuci u svoju hladnu sobu, punu vlage koja je izbijala iz tih za mene tamnih zidova sjeo sam na svoj krevet i gledao njen profil i razmisljao. U samom startu sam vidio da smo dosta razliciti tipovi. To me je privlacilo jer sam htio da vidim kako ona posmatra svijet, kako razumije zivot i o cemu razmislja. Do tada mi je zivot bio taman i dosadan, monoton. Sve je islo po istom standardu. Za neke ljude bi to bilo zabavno, ali meni je bilo dosadno. Nakon sto sam sagledao sve cinjenice odlucio sam da cu uraditi to, rekao sam sebi javit cu se toj djevojci i barem nesto pokusati promijeniti kod sebe. To je bio moj prvi korak ka nekom uzbidljivijem zivotu, zivotu iskusenja i upoznavanja razlicitih stvari. Bio je to 17.01.2015. godine, rekao bih noc kao i svaka druga ali nije. Vremenom se ispostavilo da je to bila noc toliko posebna da je ostala urezana u pamcenje, nadam se za cijeli zivot. Osim toga sto nas je ta noc prvi put na neki nacin spojila, nije se mnogo toga desilo jer nakon mog javljanja vodili smo kratku konverzaciju i ona je otisla na spavanje. Narednih dana sam se javljao cesto i pokusavao je sto bolje upoznati. Posto je to bio prvi put da se javim nekoj djevojci koju prije nisam upoznao uzivo stvari nisu isle kako trebaju. Nasi razgovori su bili teski i burni zbog razlicitih misljenja. Ja sam se trudio ostati smiren koliko god mogu da bih je bolje upoznao, ali ona je bila toliko odbojna i drzala se samo svog misljenja. To je na mene djelovalo tako da sam rekao sebi, odustajem od nje. Nismo se culi par dana. Primijetila je da se nesto cudno desava i javila se. Kada sam vidio njenu poruku iznenadio sam se, ali isto tako i obradovao. Pitala me sta nije uredu, sto se ne javljam. Rekao sam joj svoje misljenje. Poslije razmijene misljenja nastavili smo pisati. Par puta sam je zvao vani i ona me svaki put odbijala, uvijek je nalazila neki razlog sto ne moze da izadje. S tim odbijanjima razmisljao sam samo o tome kako sam pogrijesio s javljanjem i pokusao sam odustati od nje. Svakim mojim odmicanjem ona se vise privlacila meni. Rekao sam joj da mi smeta sto ne mozemo izaci i upoznati se kao i svaka normalna osoba. Ubrzo je shvatila da pretjeruje i rekla je da zeli da izadjemo. Nakon otprilike mjesec dana pisanja s njom napokon je dosao taj dan, dan kada sam je prvi put vidio pored sebe. Prije vec sto smo se nasli dogovorili smo se da cemo se naci ispred Calamusa. Posto sam bio novajlija u ovom gradu bilo me strah da li cu uspjet pronaci to mjesto i doci na vrijeme. Sjecam se te noci, sjecam se tog osjecaja koji sam tada imao. Bilo je nesto cudno, imao sam veliki strah od tog upoznavanja. Pored svega toga i dalje sam bio nestrpljiv i jedva cekao da je vidim. Pogledao sam na sat i vidio da je vrijeme da krenem ka Calamusu. Kako sam se priblizavao srce je kucalo sve brze i brze. Vec sam bio u ulici u kojoj se nalazi to mjesto, svakim korakom sam bio blize i blize. Dosao je taj trenutak, kako sam se priblizavao vidio sam u tom trenutku djevojku koja je cekala mene. Prisao sam, poljubio sam je u obraz i oficialno smo se upoznali. Sjeli smo na to mjesto, mjesto koje ce me uvijek podsjecati na nju, pricali smo i bilo je zanimljivo. Dok smo pricali ona je vecinu vremena provela igrajuci se sa svojom kosom, uvijala je oko prsta i to je bilo nesto najsimpaticnije za mene u tom trenutku. Sati koje smo proveli skupa brzo su prosli i ona je spomenula da mora kuci. Bilo mi je zao sto se moramo rastaviti, ali nije bilo do nas vec do njenih roditelja. Nakon sastanka otpratio sam je kuci. Poslije toga pisanje s njom je islo mnogo jednostavnije. Brzo je dolazio 8. mart. Sjecam se da je povodom 8. marta, 7. marta bio koncert Galije. Koncert je trebao da bude u OKC Abrasevic. Do tada sam imao mnogo predrasuda o tom mjestu, ali posto je ona spomenula da tamo ide sa svojim drustvom ja sam odlucio da pozovem svoje drustvo i odem kako je bi je ponovo vidio. Galija je stvarno bila dobra i napravili su odlicnu atmosferu. Za mene to nije nista toliko predstavljalo neceg posebnog sve dok je nisam pronasao. Pred kraj veceri smo izasli ispred i pricali. Tu noc sam joj priznao da mi se svidja i da zelim biti s njom. Nakon mog saopstenja odgovorila mi je da ce mi sutra javiti jel spremna na taj korak jer ne zeli odluciti pogresno, s tim sam se slozio i jedva noc prespavao. Jutro je napokon svanulo i odlucio sam da joj kupim poklon za dan zena. To je bio buket cvijeca i jos neka cokolada koje sam kupio zahvaljujuci sestri. U tom trenutku nisam imao nesto para pa mi je sestra poslala kako bih joj to kupio. Cijeli dan sam cekao da mi odgovori i napokon poruka je stigla. Sav uzbudjen sam otvorio poruku i procitao nesto sto nisam htio da vidim. Rekla je kako nije spremna na taj korak i kako me ne zeli povrijediti, voljela bih da ostanemo samo prijatelji. Poruku sam citao iznova i iznova, bio sam toliko ljut da sam buket koji sam kupio rastrgao od zid, te prelijepe ruze su postale samo tuzne latice cvijeca na podu. Odgovorio sam joj, uredu, bice kako ti zelis i nisam pokazao ljutnju jer sam se slozio s tim da me odbila, to je njeno puno pravo. Poslije par dana pisanja s njom ljutnja me prosla i poceli smo se ponasati kao prijatelji, bio sam mnogo opusteniji i vodili smo zanimljive razgovore. Tako je bilo sve do 25.03.2015.

[narcoboss96]

Kada smo krenuli od kuce vidio sam mamu uplakanu jer joj odlazi i drugo dijete od kuce. Sestra se udala prije par godina pa zato govorim i drugo dijete. Nagovorio sam oca da ja vozim do Mostara jer kada vozim zaboravim na sve svoje probleme i uzivam samo u voznji. Bilo je to prvi put da ja vozim na neki dalji put, zato sto sam dobio vozacku u 7 mjesecu 2014e godine. Putovali smo od grada do grada sve dok nismo stigli do Mostara, put je dobro prosao. Kada sam dosao u Mostar nisam znao gdje cu tacno stanovati jer sam se dogovorio s jednom gospodjom iz Mostara preko telefona da budem u njenoj kuci, naravno pod uslovom da placam to. Na ulasku u grad nazvao sam gospodju da se nadjemo i da odemo do njene kuce da vidim kakvi su ti uslovi koje mi je tako nahvalila preko telefona, ubrzo smo se nasli i uputili smo se do njene kuce u kojoj su vec stanovali dva studenta koji su tada vec upisali drugu godinu fakulteta. Rekla mi je da i oni studiraju isti fakultet kao i ja i da su dosta dobri momci sto mi se odmah svidjelo. Dosli smo u tu kucu koja je stvarno bila blizu fakulteta, a odma u blizini nalazio se i Studentski Hotel. Pri dolasku do kuce primjetio sam da je kuca dosta "skrivena", nalazi se usred nicega ali to mi nije bio problem. Kada smo usli u kucu docekao me je buduci cimer koji je dosao ranije isto radi obaveza na fakultetu. Gazdarica mi je pokazala sobu koje je bila dosta veca od ove dvije koje su bile pored i to mi se svidjelo, cak je bila i kuhinja u toj sobi. Na prvi pogled sve mi je odgovaralo, i otac je bio zadovoljan. Odmah sam rekao gazdarici da cu ostati tu i ubrzo je sve placeno za narednih mjesec dana. Dogovorili smo se placanje na pocetku mjeseca. Otac je ostao jos malo u Mostaru i ubrzo je otisao kuci sa svojim prijateljem kojeg je pozvao da mu moze praviti drustvo dok se vracao kuci. Nakon odlaska mog oca ostao sam sam u velikom gradu. Brzo sam se sprijateljio s cimerom kojeg ne bi da imenujem. Prvu noc u Mostaru sam proveo s njim obilazeci najvece setaliste u Mostaru na istocnoj strani grada, Fejiceva ulica koja vodi do najposjecenijeg dijela grada, to jeste do starog grada u kojem se nalazi Stari most. Nakon manjeg obilaska grada vratili smo se "kuci". Imao sam jos nekoliko dana do pocetka faxa. Te dane sam vecinom proveo sam u nepoznatoj kuci bez interneta i bez svega cime bi se mogao zabaviti. Bilo je tako dosadno i nekako "strasno". Kada sam dosao u grad znao sam da cu ici kuci sljedeci vikend i to sam jedva cekao. Doslo je vrijeme za brucosijadu. Brucosijada je dan kada se svi studenti prve godine s univerziteta okupljaju na jednom mjestu i dekani sa svih fakulteta koji se nalaze u tom kampusu predstavljaju se i pozele studentima dobrodoslicu na njihove fakultete. Nakon brucosijade otisao sam na svoj fakultet kojeg sam tada jedva pronasao. Na ulasku u zgradu fakulteta vidio sam mnogo svojih buducih kolega. Od svih njih nisam nikog poznavao. Ubrzo su nas uveli u AMF. AMF je velika ucionica u kojoj se odrzavaju predavanja studentima. Kada smo usli u AMF docekali su nas neki profesori koji su nam predstavljali opsirnije fakultet. To sve je trajalo oko 3 h i nakon toga otisao sam opet u "samnicu". Narednih par dana sam isao redovno na predavanja i upoznao sam par osoba od kojih mi se nijedna nije svidjala na nacin da bih se mogao druziti s njima. Bio sam tako razocaran i tuzan. Prvi dolazak u Mostar trajao je svega par dana, mozda 5/6 i to sam jedva izdrzao a da ne odem kuci koju sam previse pozelio. Kada je dosao cetvrtak spremio sam se i sjeo na autobus i otisao kuci. Nakon dolaska u svoj grad bio sam presretan sto sam tu, i za samo par dana sve sam previse pozelio da sam jedva cekao da se vidim sa svima. Vikend sam proveo kuci i doslo je vrijeme da se vratim ka novoj kuci i tuga se ponovo vratila u mene.   Pri novom dolasku u Mostar bio sam svjestan da je to novi pocetak za mene na koji sam se tesko navikavao. Ubrzo sam poceo odbrojavati dane kada cu opet kuci, vodio sam malu evidenciju na kalendaru. Svako jutro kad bih se probudio zaokruzivao sam taj dan i jedva cekao novo jutro da zaokruzim drugi dan na kalendaru. Nakon samo par sedmica provedenih u novom gradu upoznao sam mnogo novih prijatelja. To mi je bilo malo cudno, jer tokom svog zivota nisam upoznavao mnogo novih ljudi, i ako bih nekog upoznao to je vecinom ostalo samo na upoznavanju. Ni s kim drugim osim svog standardnog drustva iz djetinstva se nisam druzio cesto. Ali samim tim sto sam dosao u novi grad moj zivot se po svemu promjenio pa i po tome. Postao sam dosta zrelija osoba, poceo sam drugacije razmisljati i kako je vrijeme prolazilo starog sebe nisam mnogo vidio u sadasnjem zivotu. Na to je valjda imao uticaj novi grad i novi ljudi, imao sam veliku zelju da se dobro uklopim sa svima pa sam i radio tako, samo sam se privikavao novim ljudima i novim navikama. Prvih mjesec dana mog boravka u Mostaru desilo mi se mnogo toga. Tesko je bilo naviknuti se na novi grad i nove ljude, i sve to bez roditelja koji su uvijek bili tu uz mene. Nakon samo nekoliko sedmica provedenih u novom gradu dozivio sam veliko razocarenje u sve sto mi se tada desavalo. Nekako isto kao da su mi se ispraznile baterije koje sam donio od kuce napunjene. Od svih novih ljudi, novog grada i svega sto mi se tada desavalo bila mi je muka. Ubrzo sam se tako iscrpio da nisam mogao vise ostati tu. Poceo sam razmisljati kako cu se vratiti kuci i to zastalno. Na mom fakultetu postojala je opcija da se redovni studenti mogu prebaciti na DL. DL je ucenje na daljinu preko interneta. Jednom prilikom kada sam nazvao svoje roditelje predlozio sam im da se prebacim na dl na sto su se oni naljutili i nisu htjeli da pricaju o tome. Meni je ta njihova rekacija na sve ovo lose sto mi se tada desavalo pretesko pala i srusili su mi se hajmo reci posljednji snovi da se vratim kuci. U narednih par dana pokusavao sam na sve moguce nacine da ih nagovorim da se vratim kuci, pokusao sam i sa sestrom popricati ali sve je to bilo bezuspjesno. Nakon par dana sam se morao pomiriti s tim da ostajem u Mostaru i da se izborim za sebe. Tada sam bio pun nevjerovanja u sebe. Jedina stvar koja me odrzavala je to sto sam se ubrzo uklopio s ljudima na fakultetu. Svi su bili prijatni ili su se trudili da budu takvi. Prvi mjesec dana je osim napisanih desavanja bio klasican, sve je islo po rasporedu. Ujutro fakultet i obaveze na fakultetu, poslije sam odlazio u sobu. Vecinu vremena sam provodio sam. Jos uvijek nisam imao nekog kolegu kojeg sam mogao normalno zvati da idemo vani. Nakon prvog mjeseca stvari su se pocele popravljati. Sa svima na fakultetu sam se vise uklopio, poceo sam se vise druziti s jednim kolegom(J.S). Njega sam upoznao na jednom predavanju. Sjedili smo jedan do drugog i on je nesto provalio, na sta sam ja dodao i tako smo poceli pricu, i od tada se druzimo. Na samom pocetku mi je bio kao slag na tortu, jeste da me je nekad morio, ali vise manje bio je dobar. On je iz Mostara pa mi je to jos bolje doslo, jer sam imao neku osobu koja poznaje grad u kojem eto zivim i dosta mi je pomogao oko upoznavanja grada. Nakon nekog vremena postali smo nerazdvojni, svako predavanje sjedili smo skupa, poslije fakulteta isli smo na kafe. Navecer smo izlazili vani, za mene pravi zivot u Mostaru je poceo. Imao sam ja jos prijatelja s fakulteta, ali svi su u to vrijeme bili manje bitni. Nakon tog prvog mjeseca sve je bilo super, sve osim toga sto se nisam mogao navici da se rijetko vidjam sa svojim roditeljima i sestrom. Zato sam cesto isao kuci. Kako je vrijeme prolazilo, meni i (J.S) u drustvo se prikljucio jos jedan kolega s fakulteta. (A.B), njega sam upoznao preko (A.P) s kojim sam  bio dobar, ali smo manje vremena vani provodili skupa, vise smo bili prijatelji na fakultetu. (A.B) mi je prvih mjesec dana bio jedan od najmrzih likova na faxu. Imao je cudnu i odbojnu facu i nije mi se svidjao nikako. Ali kad sam ga upoznao i kad sam prvi put popricao s njim moje misljenje se promijenilo jer je bio veoma prijatan. Poceo me cesto zvati vani, kako nisam htio da odbijam ni njega ni (J.S), odlucio sam da se povezemo sva trojica. Tako jednom prililikom smo se dogovorili izaci i od tada, od te noci sve je pocelo. U prvom semestru osim prvog mjeseca nas trojica smo bili nerazdvojni. Skupa smo isli na fakultet, sjedili svako predavanje skupa, poslije fakulteta isli smo vani. Svaku noc smo bili zajedno, nerazdvojni. Poceli smo cak i spavati jedni kod drugih. Bilo je prelijepo i nestvarno. Nisam mogao da vjerujem sta mi se sve desavalo. Pogotovo nakon tog odvratnog prvog mjeseca u Mostaru. Samim tim sto sam upisao jako dobar fakultet, sve to sam ozbiljno shvatio i poceo sam da ucim na vrijeme. Spremao sam svaki predmet. Pored toga sto sam se druzio svaki dan s prijateljima uz to sam ucio redovno. Ali na kraju prvog semestra bio sam razocaran. Polozena 2 od 5 predmeta. Moje neiskustvo na fakultetu me kostalo. Nisam imao dobar plan i raspored spremanja predmeta, ali nisam htio odustati. Na pocetku 2015e godine, desavalo mi se mnogo toga. Poceo sam upoznavati prve djevojke koje mi nisu bile kolegice na fakultetu. Bilo ih je par, ali to je za mene sve bilo nekako silom. Nijedna me nije ocarala necim posebnim kod sebe. Tako je bilo sve do 17.01.2015e godine.

[narcoboss96]

Odlucio sam da se vratim pisanju nakon dugo vremena. Nakon mnogo pokusaja da se vratim tome danas sam skupio dovoljno snage da pocnem. 

Napravio sam ovaj profil kako bih javno predstavio ono sto osjecam. Znam da nemam popularnost, ali uradit cu to pa kako god bilo. 

Pisat cu o sebi, ali svoje ime bih ostavio samo za sebe jer ne zelim da se zna o kome se radi, a ako iko ikad skonta volio bih da to zadrzi samo za sebe.

Student sam. Zivim u Bosni i Hercegovini, rodom sam iz jednog manjeg grada, a trenutno zivim i studiram u Mostaru. U Mostar sam prvenstveno stigao kako bih zavrsio fakultet, kako bih naucio mnogo vise o struci koju volim. Po zanimanju sam informaticar, to je nesto sto me privlacilo od malih nogu. Kada sam saznao da sam primljen na fakultet koji volim bio sam najsretnija osoba na svijetu. To je bilo ljeto 2014e godine. Vijest da sam primljen na fakultet prvo sam podijelio sa svojom porodicom koja je bila presretna zbog mene, poslije njih rekao sam svojim prijateljima i blizim poznanicima. Svi su, barem pokazivali da su sretni zbog mene. Nakon saznanja da cu studirati u Mostaru ostalo mi je jos nekih dva mjeseca stalnog boravka u mom gradu. Ispocetka sam jedva cekao da dodje dan kada cu krenuti na put za Mostar. Kako se taj put priblizavao bio sam sve uplaseniji i nervozniji. Cijeli zivot sam zivio sa svojom porodicom, nisam nigdje putovao na duzi period, bio sam mnogo vezan za svoju porodicu i svoje drustvo. Samim tim pomisao da cu za neki kraci period zivjeti sam u drugom, puno vecem gradu, daleko od kuce bila je zastrasujuca. Svi oko mene su mogli primjetiti moj strah. Bas zbog toga su me poceli sve cesce bodriti i ohrabrivati kako ne bih odustao od vjerovatno najvece zivotne pustolovine. Ljeto je brzo proslo, dosao je dan kada sam se morao pozdraviti sa svima i krenuti ka ostvarenju svojih snova. Dok sam se pozdravljao sa svojim najmilijim bilo je tesko jer se odvajam i napustam sve sto mi je u zivotu drago. Trudio sam se da budem jak i ne pokazem kako se osjecam jer bi s tim bilo teze za sve. Zadnja vecer stalnog boravka u svojoj kuci je stigla, provjeravao sam kofere koje sam ranije spremio kako ne bih nista zaboravio. Sjeo sam sam u svojoj sobi i razmisljao sta me ceka u drugom gradu, gradu u kojem ne poznajem niti jedne osobe, a kamoli sta vise. Osjecaj je bio odvratan. Cijele noci nisam mogao od nervoze da spavam. Jutro je brzo svanulo, stvari koje sam spremio ubacio sam u auto, zagrlio i poljubio svoju majku i krenuo ka Mostaru sa svojim ocem. 

[narcoboss96]