#Očuvanje slobode

[balkanin]

Očuvanje slobode u vremenu bezumlja

Ante Sarlija “Samo osoba koja je proživjela period koji je prijetio njenom životu i toj dragocjenoj supstanci, njegovoj individualnoj slobodi, ratom, moći i tiranskim ideologijama – samo ona zna koliko je hrabrosti, koliko iskrenosti i odlučnosti potrebno da se održi unutarnje ja u takvom vremenu bezumlja stada”. — Stefan Zweig U kulturi koja kao da od nas traži da se priklonimo ovoj ili onoj…

[prijedor24]

Manevarski prostor za širenje laži i dezinformacija: Ko su vlasnici brojnih medija u BiH koji nemaju impresum?!

U Prijedoru postoji nekoliko lažnih portala – bez impresuma Pojam dezinformacija i lažnih vijesti mnogo je širi od onoga šta potpada pod regulatorni okvir Regulatorne agencije za komunikacije (RAK), ali ta institucija podržava stanovište da uređivačka nezavisnost predstavlja srž regulacije bez cenzurisanja, te koristi svaku priliku da pozove na očuvanje standarda slobode izražavanja i…

[mentalnahigijena]

Usvojeni zaključci glasovima 19 odbornika Skupština Prijestonice podržala inicijativu za vraćanje Cetinjskog manastira CPC-u Skupština Prijestonice Cetinje usvojila je na današnjoj sjednici usvojila zaključke građanske inicijative za vraćanje Cetinjskog manastira Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (CPC). Poslanici su usvojili zaključke donešene na prošlom zasijedanju vezane za tu inicijativu. Za inicijativu je glasalo 19 poslanika, a uzdržanih i protiv nije bilo. Predsjednici klubova odbornika su, nakon višesatnerasprave, sa rukovodstvom grada i Skupštine usaglasili šest zaključaka o kojima će Skupština Prijestonice glasati u petak. - Skupština Prijestonice Cetinje, u cilju očuvanja opredjeljenja građana Crne Gore da žive u državi u kojoj su osnovne vrijednosti sloboda, mir, tolerancija, poštovanje ljudskih prava i sloboda, multikultularnost, demokratija, vladavina prava i jednakost, podržava Inicijativu radi omogućavanja ravnopravnosti u korišćenju Cetinjskog manastira svim pravoslavnim vjernicima i slobodnog vršenja vjerskih obreda i poslova svim pravoslavnim vjerskim zajednicama u državi - jedan je od zaključaka cetinjskog parlamenta. Skupština Prijestonice ukazuje da očuvanje ljudskog dostojanstva mora biti osnovno opredjeljenje države. Ljudska prava i slobode kao sadržaj ljudskog dostojanstva trebaju biti neprikosnoveni. - Obaveza svih državnih organa, svih grana vlasti, jeste da ih poštuju i štite. Aktuelna izvršna i zakonodavna vlast u kontinuitetu, suprotno međunarodnim dokumentima i Ustavu Crne Gore, sprovode aktivnosti kojima se onemogućava ostvarenje prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti vjernicima i svještenstvu Crnogorske pravoslavne crkve - navedeno je u zaključcima. U cilju zaštite ljudskih prava i sloboda Skupština Prijestonice Cetinje je pozvala predstavnike međunarodnih organizacija, međunarodne institucije i organizacije civilnog društva da doprinesu ostvarivanju i zaštiti ugroženih prava i sloboda građana Crne Gore, kao i utvrđivanju odgovornosti za postupanje državnih institucija suprotno međunarodnim dokumentima i standardima. Takođe, Skupština Prijestonice je snažno osudila i potestvuje zbog djelovanja Vlade Crne Gore i poziva je da se uzdrži od daljeg protivpravnog postupanja, i da povuče donijete akte i sprovedene radnje kojima se bez zakonskog utemeljenja želi zabraniti raspolaganje Prijestonici imovinom koja se nalazi u njenom nespornom vlasništvu. Poziv je upućen i nadležnim državnim institucijama da u skladu sa zakonom sprovedu radnje i aktivnosti u cilju zaštite kulturne baštine u svojini Prijestonice od kontinuirane devastacije koju vrši Mitropolija crnogorsko-primorska – crkve Srbije. Skupština Prijestonice zabranjuje bilo kakvo adaptiranje, rekonstrukciju ili građenje u zoni zaštićenog kulturnog dobra Cetinjski manastir, bez prethodno dobijene saglasnosti Prijestonice. Gradonačelnik Prijestonice Aleksandar Kašćelan se ovlašćuje da u saradnji sa nadležnim organima lokalne samouprave i Zaštitnikom imovinsko pravnih interesa Prijestonice, uz angažovanje advokatskog tima, u cilju zaštite prava i interesa Prijestonice pred nadležnim državnim organima, preduzme odgovarajuće pravne radnje kako bi se onemogućilo da se Cetinjski manastir kao ishodište istorijskog, državnog i duhovnog identiteta Crne Gore i kulturno dobro od najvećeg značaja za državu, zaštiti od uzurpacije i devastacije, i obezbijedi stvaranje preduslova da se odluči o pravu korišćenja i upravljanja Cetinjskim manastirom. - Obavezuje se gradonačelnik Prijestonice da Skupštinu Prijestonice Cetinje redovno obavještava o preduzetim mjerama i radnjama, u skladu sa navedenim zaključcima - navedeno je u zaključcima. Odbornici URE su napustili sjednci SO nakon žučne rasprave odbornika Petra Martinovića i odbornika SDP-a Nikole Đuraškovića.

[urbanidesnicar]

Patuljci pojma nemaju

Nu rujna, žalosna mu majka. Već čeka iza kantuna, ničim izazvan. Ni najstariji ne pamte, kad je zadnji put iza kolovoza došao rujan. Biće da su u pitanju klimatske promjene. Što Greteni na ovo kažu? Da skratim. Turisti polako odlaze a nova pasmina kineske gripe dolazi. Unatoč silnoj propagandi, razumnim ljudima je jasno, da su njihove brojke čista fikcija. Iliti LAŽ. Kažu da je moguć novi soj, koji će biti otporan na sva cjepiva. Što to u praksi znači? TOTALITARIZAM do kraja života! E neš' više majci. Dosta je bilo zajebancije.

Tko su ti "matematičari" koji upravljaju stožerima diljem svijeta? 1."Svjetski ekonomski forum", koji se pod budnim okom Klausa Schwaba svako malo sastaje u Davosu. 2."Svjetska zdravstvena organizacija, koja je korumpirana do srži.

Što nas čeka nakon VELIKOG RESETA? Evo samo jedne točke iz njihovog programa: "HRANA ĆE BITI TRETIRANA KAO PRIVILEGIJA, A NE KAO LJUDSKO PRAVO"!? Pitanje je vremena, kada će zrak i voda postati luksuz? Nevjerojatno. Korporacije i bilijunaše koji stoje iza svega, se vrlo lako može naći. Treba provesti par sati za računalom, uključiti perspektivni VPN i znati što tražiš. Ni slučajno ne koristiti "ugledni" Google, nego neku od manjih i sigurnijih tražilica.

NOVI LIDER slobodnog svijeta Viktor Orban, najavljuje izlazak Mađarske iz EU. Bravo legendo. To je jedini način za očuvanje integriteta i suvereniteta jedne države, i garancija slobode njenim građanima. Glogov kolac u srce sotonističke sekte, koja vlada ovom nakaradnom tvorevinom. Samo na ovaj način i mi možemo skinuti okove. I ponovo imati onu Hrvatsku iz 95.

Kažu da ne možemo opstati sami. U redu. Alternativa je Višegradska skupina. Ali samo na načelu ravnopravnosti. Dakle, po mišljenje se neće ići u Budimpeštu ili Prag, nego će se isto kreirati u Zagrebu. Ili u Čavoglavama. Svejedno je...

Ali... Trenutno u Saboru nemamo NITI JEDNU relevantnu stranku, koja bi pokrenula ovu inicijativu. Što nam ostaje? Referendum ili državni udar. Meki ili tvrdi, nije bitno. Na referendumu ZA ulazak u EU je glasovalo samo 30% građana. Što je sa ostalima? Znamo da su promijenili zakon i da će nas ponovo probati pokrasti. Upravo zato treba skupiti DUPLO više glasova nego što je potrebno.

Ekipu koja je organizirala zadnji referendum, treba zamijeniti novim mladim ljudima. Lovro ga je po nalogu očalinka, ukrao sa osmijehom na licu. Ovaj neće sigurno. Sad se radi o golom opstanku i budućnosti naše djece. Još uvijek postoje pošteni ljudi koji: znaju, mogu i hoće.

J*bali vas više: euri, krediti, pederi, zeleni, pedofili, migranti, i sve boleštine koje nam silom namećete. Kap je prelila čašu i vrijeme je da Hrvat opet bude svoj na svome. Prvi korak? Soroša Đorđa i sve njegove suradnike i zaklade, nabiti nogom u shupack i doživotno im zabraniti ulazak u NDH. Zašto NDH? Jer vračamo državu na tvorničke postavke.

Jugo-četnički mediji bi automatski propali, i ne bi imali 'leba da jedu. Konačno bi bez straha mogli uzeti daljinski, i pogledati Hrvatske vijesti na Hrvatskom jeziku. Isto vrijedi i za tisak i web portale. Nestala bi i kineska gripa, jer nas više ne bi imao tko lagati. Ovo nam je zadnji vlak ka slobodi i ne smijemo dozvoliti da nam utekne.  

Dok stvari ne legnu na svoje mjesto, trebat će nam Vlada nacionalnog spasa. Nestranačka. Sastavljena isključivo od Domoljuba i stručnjaka. Na čelu sa Poglavnikom, pardon Generalom Glasnovićem. Ministar zdravstva bi na početku bio ja. Glavom i bradom. Nisam doktor, ali barem ne lažem. Kako bi izgledala moja konferencija za tisak? Otprilike:

- Dobar dan Zvonko.

- Za Dom Spremni. I nisam ti ja Zvonko, nego gospodin ministar.

- Koliko danas imamo zaraženih?

- Od čega?

- Od korone.

- Što ti je to sinko?

- Onaj virus.

- Kako izgleda?

- Ne znam.

- Kako ne znaš?

- Pa nisu ga još izolirali.

- Dakle nema ga. Koji medij predstavljaš?

- N1 TV.

- Gazda vam je Dragan Šolak. Čedo iz predgrađa Kragujevca?

- Da, ali ima on i "Švajcarski pasoš". 

- Odjebi dete u skokovima, i ne naginji se kroz prozor...

I Slovenci imaju problema sa svojim komunjarama. Ali zato imaju pravog PREDSJEDNIKA. Gosp. Janša (glede "izbjeglica") kaže: "Nije naša dužnost pomoći svima koji bježe, umjesto da se bore". Svaka čast care. Tako se brane interesi nacije.

Zna li itko što se događa u Rumunjskoj? Većina vjerojatno nema pojma, zahvaljujući cenzuri. Da ne dužim. Cijepilo se 26% pučanstva i onda je sve stalo. Zašto? Jer je preko 70% Rumunja decidirano reklo NE. Odgovor države? Nikakva sila, ausvajsi i mjere nisu ni razmatrani. Zatvorili su SVE centre za cijepljenje, a preostale doze prodali drugim državama. Broj zaraženih? U konstantnom padu i skoro zanemariv. Još jedan primjer NARODNE VLASTI.    

Prate li domaći izdajnici što se događa u EU susjedstvu? I vide li da se politika može voditi i bez tube Vazelina u džepu? Vide k*rac moj...

S obzirom da je kredibilitet EU i SAD ravan nuli, pitanje je što će biti sa BiH? Jer je ta čudnovata tvorevina pod patronatom istih. Dok su prava Hrvata mislena imenica, tisuće džihad ratnika u Bihaćkom kantonu spremno čeka zapovijed. Bakir ima Tursku, Dodik Rusiju a Hrvati NI-KO-GA. Osim ako netko Zorangutanovo "domoljublje", nije shvatio ozbiljno? Imajući ovo u vidu, nije teško pretpostaviti što nam se vrlo lako može dogoditi.  

Crnom Gorom šetaju uniformirani pripadnici srpske vojske, sa zadatkom da vrate "drugo oko u glavi". U rječniku se taj pojam zove okupacija. Gdje je sad NATO da zaštiti svoju članicu? Kao što sam rekao, ta organizacija više ne postoji. U najboljem slučaju mogu poslati "oštro priopćenje", koje će četnike ganuti do suza. Budimo ozbiljni...Ali što ja imam pisati, kad su tu ugledni stranački "analitičari", koji će nam pojasniti zašto je sve ovo dobro. Patuljci i onako pojma nemaju...

Odjednom se svi čude debaklu SAD, primjećuju da je sve poskupilo (ne samo kod nas) i da više ništa ne funkcionira kako Bog zapovijeda? Razlog? Gospodari kaosa su nam silu nametnuli "zeleni marksizam". A tu ne znaš tko je luđi, zeleni ili komunjare? Od histeričnih klimatskih aktivista pa do suludih ideja Marksa i Engelsa. Čista utopija.. A upravo je to i cilj SEKTE. Sjebi sve do temelja, ne bi li lakše ovladao svijetom.

Želimo li izbjeći ovaj katastrofalni scenarij, treba raskinuti sve štetne ugovore koje su potpisale domaće Jude. Što nam mogu? Da nas ne bi slučajno napali ili tužili? NATO više nije u stanju "osloboditi" ni San Marino, a neovisno sudstvo je relativno nepoznat pojam.

Ne možemo cijeli život savijati kičmu pred vlastodršcima. Treba se ponekad i uspraviti. Zadnji put smo smo to učinili 91. a izgleda da ćemo morati opet. U međuvremenu ih treba j*bavati na sve moguće načine. Pasivnim (i aktivnim) otporom, širenjem istine i inatom. A posebice: humorom, sarkazmom i ironijom. Jer debili nemaju algoritam za zajebanciju. Ne postoji inteligentan kmer. Može biti obrazovan i završiti 2 fakulteta, ali limitirani mentalni sklop ga sprječava da racionalno razmišlja.

Ubiše nas pričom o trans spodobama. Jesu li normalni? Normalno da nisu. Po njima i muškarac može roditi dijete i dobiti menstruaciju? Čim netko započne razgovor o ovoj imbecilnoj temi, odmah mu treba obuči Armanijevu košulju što se veže iza leđa. Lanac sa željeznom kuglom oko noge, i doživotni smještaj u podrumu se podrazumijevaju.

BOG je stvorio muškarca i ženu. Adama i Evu. I tu sva priča završava. I u drugim religijama je slično. Po islamu je Allah stvorio Muju i Fatu. I nigdje se ne spominje Haso, niti je itko čuo za njega. Tko ne vjeruje neka ode u bilo koju islamsku zemlju i bori se za Hasina "prava". Sljeduje ga 100 udaraca bičem i odsjecanje "one stvari".

Oni Kuran shvaćaju doslovce, isto kao i Šerijatski zakon. U to vjeruju i do toga drže. Ne pada mi na pamet ići tamo. Ali isto tako, ne ću ni da mi dolaze ovdje. Ako su u nevolji, neka ih braća prime. Svakako ne znaju što će od nafte i love. Katar, Oman, Emirati, Saudijska Arabija...Gdje je zapelo?

Plan NWO je ipak malo drugačiji. Svaki "migrant" ima Visa karticu u džepu, novi iPhone i kartu EU. Njih se planski naseljava, dok je Kršćana sve manje. Jednoga dana ćemo se probuditi u Europskoj džamahiriji a onda nam nema nazad.

Ali zato mi imamo "moderne" svećenike, na čelu sa drugom Franjom. Koji primanje eksperimentalnog cjepiva, naziva "činom ljubavi"!? Oni bi i Bibliju ponovo pisali, jer nije dovoljno "progresivna". Zajebi to kume. BOG je jedan a ovi miševi su obični smrtnici. Jednostavno ih treba ignorirati. I da ne zaboravim. Kardinal Alojzije Stepinac je SVETAC. U očima vjernika i dragoga Boga. A hoće li ga CK Vatikana (nakon konzultacija sa Porfirijem) i službeno priznati, uopće nije bitno.

Ako jednoga dana covid putovnice ipak budu obvezne, to se mene ne smatra. Jer ja sam već odavno cijepljen. 

Od pameti...

"ZA DOMOVINU SPREMNI"

[balkantimes]

Geneza kineskog terora nad Ujgurima

Iako je pažnja trenutno usredsređena na Ujgure, postoje sve veći dokazi da kineska vlast cilja na sve muslimane.

Resul Mehmedović

Istočni Turkistan ili Xinjiang (Šinđan) je tokom raznih historijskih epoha u kineskim izvorima nazivan Zapadna pokrajina ili Zapadna zemlja. U nekineskim izvorima bio je poznat pod nazivom Ujguristan, Istočni Turkistan, Kineski Turkistan ili Srednja Kineska Azija, dok izraz Ujgur Ali, pronađen u jednom srednjovekovnom ujgurskom rukopisu, u prijevodu znači Zemlja Ujgura.

Islam je na područje (Zapadnog) Turkistana došao 705. godine, a arapska osvajanja završena su 751. godine pobjedom nad Kinezima nedaleko od današnjeg Taškenta. Od islamizacije Istočnog Turkistana u 10. stoljeću, pa sve do današnjih dana, Ujguri su preživljavali na političkoj vjetrometini nerijetko progonjeni i bivajući predmetom političkih potkusurivanja.

U novije doba, godine 1877., nakon što su se pojavile i snažne ruske aspiracije ka ovoj pokrajini, uslijedila je osmogodišnja rusko-kineska intervencija, koja je 1884. godine rezultirala tajnim dogovorom između dinastije Qing i Rusije o zajedničkoj aneksiji Zemlje Ujgura. Upravo tada, 1884. godine, dinastija Qing je ovom području nadjenula današnji naziv Xinjiang (Šinđan), što znači Nova teritorija. Novoskovani naziv Nova teritorija Ujguri koriste kao argument da Istočni Turkistan sve do potkraj 19. stoljeća nije bio dio današnje Kine već zasebna društveno-politička cjelina. Aneksijom Istočnog Turkistana uslijedile su tri decenije strahovlade, političke, socijalne i ekonomske nestabilnosti, kao i intelektualne stagnacije, s obzirom na to da su mnogi ujgurski intelektualci i istaknuti članovi društva nestajali bez traga. Kulturne i socijalne aktivnosti su izumrle, a vjerske aktivnosti dozvoljene su u izrazito ograničenoj formi. Tako je potrajalo sve do Kašgarskog ustanka 1933. godine kada Ujguri proglašavaju nezavisnost.

U proteklom stoljeću Ujguri su dva puta proglašavali nezavisnost, prvi put nakon Kašgarskog ustanka 1933-1934., nakon čega je kineska vlast uz pomoć Rusije stekla kontrolu nad regijom. Deset godina kasnije, u periodu od 1944. do 1949. ponovo su proglasili nezavisnost Istočnog Turkistana, i ovoga puta, kratkoga daha. Po ponovnom dolasku na vlast 1955., Narodna Republika Kina je ovoj regiji još jednom historijski naziv Istočni Turkistan i nametnula naziv Xinjiang (Xinjiang ujgurska autonomna pokrajina).

Planska ekonomska i demografska diskriminacija

Do 1949. godine i komunističkog dolaska na vlast, Ujguri su činili oko 90 odsto populacije Xinjianga, Han Kinezi, koji danas čine skoro polovinu stanovništva, 1949. činili su svega 5-6 odsto stanovništva. Prema podacima dr. Dolkuna Kamberija, arheologa, lingviste i izvrsnog poznavaoca historijsko-političkih prilika u Xinjiangu, broj Ujgura u regiji se 1990. godine uslijed prisilnih raseljavanja Ujgura i sistematskog naseljavanja Han Kineza－upolovio, a prema sadašnjim podacima, Ujguri čine manje od polovine stanovništva, preciznije, 48 odsto. Na drugoj strani, od 1949. pa u narednih pedeset godina, broj Han Kineza u Xinjiangu porastao je za skoro 500 odsto.

Kina je ‘50-ih i ‘60-ih godina, nakon zahlađenja odnosa sa Sovjetskim Savezom, planski naseljavala Han Kineze u Xinjiang i pogranična područja kako bi spriječila eventualne vojne intervencije Sovjeta. Tokom Kulturne revolucije 1966-1976. i Mao Ze Dongovog društvenog inženjeringa, mnoge džamije su uništene, a Kur’ani spaljeni. Komunistička crvena garda zabranila je muslimanima odlazak na hadž, kao i obavljanje bilo kakvih vjerskih obreda u samoj zemlji. Takve represije potrajale su sve do 1976. i smrti Mao Ze Donga. Ipak, ‘80-ih godina vjerske slobode dosegnule su i prije i poslije nezapamćeni nivo vjerskih „sloboda“, tako su komunističke vlasti koje su vršile opću cenzuru izdavaštva, 1987. godine dozvolile štampu Kur’ana s prevodom na ujugurski jezik.

U međuvremenu, državni sponzorirane i orkestrirane migracije u Xinjaing dovele su do velikih netrpeljivosti i društvenih nejednakosti. U Xinjiang nisu doseljavani obični radnici, a pogotovo nisu dolazili samovoljno, naprotiv, Han Kinezi koji su sistematski naseljavani, zauzimali su najveće društvene upravljačke pozicije.

Prema istraživanju Anthony Howella i Cindy Fan (Migration and Inequality in Xinjiang: A Survey of Han and Uyghur Migrants in Urumqi), u periodu od 1945. do 2008. populacija u Xinjiangu porasla je s 3,6 na 21,3 miliona, a demografska kretanja bila su sljedeća:

Posljednjih decenija glavni problem u Xinjiangu predstavlja Han kolonijalizam praćen društveno-ekonomskom diskriminacijom koju vlada planski godinama subvencionira. Samo u periodu od 1957. do 1967. u sjeverni dio Xinjianga doselilo se dva miliona Han Kineza, vlada je strateški naseljavala i ekonomski podržavala migracije, pa je tako prosječan dohodak ujgurskih seljana 1993. iznosio 732 juana, dok je prosječan dohodak Han seljana iznosio 2.680 juana. Han Kinezi su naseljavani u najveće gradove u regiji: Urumči, Karamaj i Šihezi. Vlada im je dodjeljivala upravljačke pozicije, tako da su domaći Ujguri, kao i oni koji su doseljavali s juga u urbana područja, mogli konkurisati u većini slučajeva samo za najniža i najslabije plaćena radna mjesta, od sitnih dobavljača, uslužnih djelatnosti do neformalnog sektora. Takav diskriminatorski i ekonomski jaz kojem je doprinijela kineska politika, doveo je 1990-ih do prvih pobuna u Xinjiangu.

Postojeća ekonomija snažno favorizira Han Kineze koji čine oko četiri petine svih poslova u proizvodnji, naftnoj i gasnoj industriji, transportu, komunikacijama, nauci i tehnologiji i cijelih devet desetina poslova u rastućoj građevinskoj industriji.

Ujgurski izgledi su još sumorniji s obzirom na činjenicu da su oni i drugi Turkijci pokazali daleko manje sklonosti za pokretanje sopstvenog biznisa za razliku Han Kineza (uključujući Han muslimane ili Hui etničku skupinu). Kako se veliki državni sektor u Xinjiangu smanjuje, time će turkijski narodi biti gurnuti još dalje na marginu lokalnog ekonomskog života i biti osuđeni na ekonomsko preživljavanje ili još gore stanje. Ozbiljnost ovog problema već je vidljiva u činjenici da su redovi nezaposlenih u Xinjiangu, koji su već veliki u poređenju s drugim pokrajinama, nesrazmjerno popunjeni od strane etničkih Ujgura, Kazaka i Kirgistana, a uzimajući u obzir slabiju edukaciju mnogih Ujgura, ovo je sigurna formula za katastrofu.

Nevidljivi građani u svojoj zemlji

Iako žive u Ujgurskoj autonomnoj pokrajini, glas Ujgura i drugih Turkijaca neprimijetan je u javnim i političkim odlukama. U određenoj mjeri takva situacija jednostavno replicira prilike u drugim provincijama visoko centralizovane kineske države, ipak, Ujguri smatraju da im je stanje mnogo gore jer kineske represije imaju jasnu etničku dimenziju i ciljano rade na zatiranju vjerskog i etničkog identiteta Ujgura.

U posljednjih 40 godina, a posebno do ‘90-ih, nezadovoljni Ujguri nisu oživljavali Istočni Turkistan kao nacionalistički termin. Iako se često pretpostavlja da podrazumijeva politički separatizam, to nije nužno. Neki Ujguri, naročito oni koji nemaju separatističke simpatije, na nazivlje Istočni Turkistan gledaju primordijalnim očima i koriste ga kao „najbolji termin za opis domovine“. Ostali Ujguri naziv koriste za alarmiranje i očuvanje etničkog identiteta uslijed snažne socioekonomske dominacije Han Kineza.

Pojašnjavajući politička zbivanja u Xinjiangu od dolaska komunista na vlast, Arienne M. Dwyer u studiji The Xinjiang Conflict: Uyghur Identity, Language Policy, and Political Discourse, piše sljedeće:

“Iako je Partija ubila, zatvorila ili asimilirala gotovo sve zagovornike nezavisnosti ubrzo nakon što su preuzeli vlast 1949, ujgurske težnje ka nezavisnosti nisu nestale. Ujguri unutar Xinjianga u prvoj postrevolucionarnoj deceniji organizovali su brojne opozicione partije (ubrzo ih je sve ugušila Partija). Ujgurski emigranti u sovjetskoj centralnoj Aziji i Turskoj nastavili su da sanjaju san o uspostavljanju nezavisne ujgurske države. Dok je tokom najveće socijalističke ere u Xinjiangu (1958–76) bilo malo secesionističkog nasilja, kineski zvaničnici tvrde da su razotkrili nekoliko ilegalnih organizacija. 1962. godine na desetine hiljada Ujgura i Kazaka pobunilo se u gradu Gulđa, na sjeverozapadu regije, a više od 60.000 ih je izbjeglo iz Xinjianga u Sovjetski Savez. Ujgurski nacionalizam dobio je prostor u javnosti tokom ere reformi (1978–), a učesnici nekoliko demonstracija krajem 1980-ih pozivali su na nezavisnost. Miroljubive demonstracije nestale su nakon opresije na Tiananmenu 1989. godine. Od 1990. godine serija nasilnih epizoda u Xinjiangu privukla je međunarodnu pažnju. Barenska pobuna u aprilu 1990. godine, u kojoj je nekoliko desetina Ujgura napalo regionalnu vladu i policiju, bio je najnasilniji sukob. U bombaškim napadima u Urumčiju 1992. i 1997. godine smrtno je stradalo više od 10 osoba za što su optuženi ujgurski separatistički teroristi. Mirne demonstracija u Hotanu 1995. godine i znatno veće demonstracije u Gulđi 1997. godine pretvorile su se u nasilje nakon što je policija napala demonstrante. Niz političkih ubistava regionalnih zvaničnika i vjerskih predstavnika stvorilo je osjećaj neizvjesnosti u dijelovima regiona. Ipak, od 1949. godine u Xinjiangu nije bilo ‘žestokih sukoba’ poput onih u Palestini, Čečeniji, Acehu ili Mindanauu. Ilegalne ujgurske organizacije u Xinjiangu su neprimijetne i nema nezavisnih milicija. S obzirom na relativni nedostatak kolektivnog nasilja, nijedan međunarodni faktor nije izričito pozvao na intervenciju ili posredovanje.”

Ironično je da se, iako je zabranjen za obične građane, termin Istočni Turkistan sada raskošno koristi u jednom kontekstu: u vladinim izvještajima o terorizmu unutar Kine. Ove, uglavnom nedokumentovane osude, koje nemilice objavljuju zapadni mediji i vlade, detaljno opisuju preko 50 separatističkih grupa Istočnog Turkistana, od kojih je i samo postojanje veoma upitno.

Nakon sukoba u Gulđi 1997. kineske vlasti su uhapšene optužile za separatizam, kontrarevoluciju, kriminalne i fundamentalističke vjerske aktivnosti. Iako je fundamentalizam jedna od četiri optužbe, glavnina kampanje Žestoki udarac bila je usmjerena protiv separatizma. U riječima tadašnjeg predsjednika Jiang Zemina bilo je veoma malo spomena i dovođenja u vezu vjere s političkim dešavanjima u Xinjiangu. Ubrzo su se stvari naglo promijenile pa je u januaru 2002. godine u narativu tadašnjeg ministra vanjskih poslova separatizam zamijenio vjerski terorizam: “Ovi ljudi su u vezi s Bin Ladenom i zaraženi su džihadističkim mentalitetom”, izjavio je jedne prilike.

Začetak američkog globalnog rata protiv terorizma poslužio je kao dobar alibi kineskim vlastima u brutalnim obračunima s bilo kakvom prijetnjom. Veliki broj organizacija i pojedinaca jednostavno je označen kao prijetnja ili je prokazan da je u vezi sa teroristima, što je dovoljan razlog za već oprobane komunističke čistke.

Istraživanja su pokazala da, iako službeno zabranjen, termin Istočni Turkistan (kin. Dong Tujuesitan) se u preko 90 odsto slučajeva na vladinim web stranicama namjenski koristi u propagandne svrhe uz neizostavno dovođenje u vezu s izrazima poput: secesionisti, separatisti, teroristi. Komunistička partija je nakon 11. septembra, pojačala dugotrajne antagonizme i stereotipe prema muslimanima.

Konstantne represije i targetiranje muslimana dovelo je 2009. godine do pobune u Xinjiangu koja je rezultirala paljevinom, uništavanjem imovine i smrću 197 Ujgura i Han Kineza. Od tada, na kinesku scenu stupio je dosad neviđeni orvelovski Veliki Brat koji je kulminaciju doživio 2017. godine kada počinju masovna zatvaranja Ujgura.

Građani su primorani na biometrijsku registraciju prepoznavanja lica koja zatim bivaju praćena hiljadama kamera u Xinjiangu, zakonski je zabranjeno posjedovanje Kur’ana ili bilo kakve islamske aplikacije na smartfonima, čiji se svaki potez ionako pomno nadzire. U Kampove za reedukaciju i obuku (kineski eufemizam za koncentracione logore), prema procjenama organizacija za ljudska prava, zatvoreno je najmanje milion Ujgura, a pola miliona muslimanske djece primorano je da pohađa državne škole u kojima poput robota bivaju programirani, tj. indoktrinirani komunističkom ideologijom. Istodobno s nestankom ljudi nestalo je na desetine džamija i muslimanskih spomenika kulture. Džamije, od kojih su neke stare i po 800 godina, poput džamije Yutian Aitika iz 13. stoljeća, nestale su i nestaju bez traga. Zabranjena je organizacija vrtića za muslimansku djecu, podučavanje arapskog jezika, odlazak na studij islamskih nauka van zemlje, pa čak i kupole na džamijama koje podsjećaju na arapski stil bivaju uklonjene.

Posljednje dvije decenije Kina vodi tihu, ali sveopću kampanju protiv ljudi koje je Partija predstavila domaćoj i međunarodnoj javnosti kao teroriste. Iako je pažnja trenutno usredsređena na Ujgure, postoje sve veći dokazi da Komunistička partija Kine cilja na sve muslimane. Buldoziranjem džamija, zatvaranjem islamskih knjižara i uklanjanjem arapskog pisma s dućana i restorana u nastojanju da „sinaiziraju“ islam, cilj Partije je potpuna asimilacija muslimana i iskorjenjivanje islamskih praksi u Kini. Najviše zabrinjava bojazan da će se “kampanje reedukacije” nastaviti širiti i na druge muslimanske etničke manjine poput Kazaka i Hui muslimana. Veoma moguć scenarij, naročito jer kroz Xinjiang prolazi novi kineski put svile, bilion dolara vrijedan infrastrukturni projekat Kine koji ima za cilj da transportno i ekonomski poveže Kinu sa 70 zemalja svijeta.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku balkantimes

IZVOR

[dcooper007]

INmusic festival moli HT da poštuje Ustav RH i prestane na ovaj način "podržavati" festival

INmusic festival je dužan reagirati na priopćenje Hrvatskog telekoma poslanog medijima 08. svibnja 2018. prije svega zbog iskazane namjere nepoštivanja temeljnih odredbi Ustava Republike Hrvatske od strane Hrvatskog telekoma. Uz pokušaj "gašenja vatre" odgađajući svoju namjeru za postavljenjem trajne bazne stanice i neutemeljenom tvrdnjom da HT kroz dubiozne aktivnosti "podržava" INmusic festival, u priopćenju HT-a iskazana je zabrinjavajuća tvrdnja iz koje se jedino može razumjeti da HT ne namjerava poštovati Ustav Republike Hrvatske. Hrvatski telekom tvrdi: "Ove godine točno na istom mjestu, kao i prethodne dvije godine, postavlja se privremena bazna stanica koja ničime ne ugrožava komunikacijske puteve niti sigurnost posjetitelja. Sve će u komunikacijskom i lokacijskom smislu biti kao i prijašnjih godina i u dogovoru s Gradom Zagrebom." Dakle Hrvatski telekom kategorički tvrdi da će ove godine, za vrijeme festivala, u prostoru koji je rezervirao i koristi isključivo INmusic festival, odnosno posljedično i snosi svu odgovornost za sve aspekte realizacije festivala, postavljanjem privremene bazne stanice festivalskoj publici svoj proizvod/uslugu ponuditi pod privilegiranim uvjetima u odnosu na svoje konkurente bez suglasnosti festivala!

U temeljnim odredbama Ustava Republike Hrvatske čl 3. stoji: "Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava." Organizacijski tim INmusic festivala zanima, namjerava li HT poštovati vrijednosti slobode i jednakosti zapisane u Ustavu RH, tj. hoće li HT poštovati slobodu festivala da uređuje i organizira festival kako sam želi sa sadržajima koje sam želi na festivalu koje će postaviti sukladno svojoj želji i pozitivnim propisima? Namjerava li HT poštovati temeljnu ustavnu vrijednost jednakosti u Republici Hrvatskoj ili HT misli da je jednakiji od drugih pravnih subjekata u RH? INmusic je dosada razgovarao sa stotinama tvrtki u Hrvatskoj i niti jednoj do sada nije palo na pamet da svoj proizvod ili uslugu nude publici festivala u prostoru festivala bez dogovora s organizatorom festivala. Nije nam jasno kako netko misli bez suglasnosti organizatora i vlasnika festivala nuditi svoj proizvod/uslugu publici festivala u prostoru festivala, a da pritom grubo ne naruši temeljnu ustavnu vrijednost nepovredivosti vlasništva? Doista je zabrinjavajuće kada takve izjave dolaze od jedne od financijski najmoćnijih kompanija u Hrvatskoj. Pored ovih temeljnih pitanja Hrvatski telekom je u poslanom priopćenju ponovno iznio neistinu da je njihova privremena bazna satnica bila postavljena na istoj festivalskoj lokaciji dvije godine za redom, iako je realnost da je ista bila postavljena u prostoru festivala jedino 2017. godine i to uz pisanu suglasnost organizatora. Privremena bazna stanica HT-a 2016. godine bila je postavljena preko puta Otoka hrvatske mladeži uz Malo jezero, odnosno van prostora festivala, zajedno s baznim stanicama drugih telekomunikacijskih operatera koji se već godinama postavljaju na istoj lokaciji, stoga ne vidimo nikakvog razloga da i ove godine i HT-ova bazna stanica ne bude postavljena na isto mjesto gdje je bila postavljena i 2016. godine. HT-u za tu lokaciju ne treba suglasnost INmusic festivala, koju očito za prostor festivala ne namjeravaju niti tražiti od festivala, no još važnije je da će HT time djelovati u okvirima Ustava RH. INmusic festival putem javnosti moli HT da poštuje Ustav Republike Hrvatske i ustavna prava festivala, da prestane "podržavati" festival na ovakav način te da festival i njegovu realizaciju ostave na miru kako bismo festival i dalje gradili sve boljim i sve uspješnijim na dobrobit cijele zajednice. Vjerujemo da će Grad Zagreb voditi brigu o javnom interesu te da će eventualnim infrastrukturnim intervencijama olakšavati održavanje festivala kao što je to činio i do sada, kako bi se INmusic festival mogao nastaviti razvijati, rasti i održavati u Zagrebu i u budućnosti.

[janisambuducnost]

LINK za download

Uzimajući borbu za osiguranje javnog prostora, kako onog konkretnog, fizičkog, tako i onog medijskog odnosno općenito diskurzivnog, kao krucijalnu okosnicu gotovo svih građanskih pokreta i inicijativa organiziranih proteklih dvadesetak godina u našem geopolitičkom kontekstu (ekološkog, antiratnog, feminističkog, LGBTIQ, ljudskopravaškog, antikoruptivnog...) ovaj rad izbjegava eksplicitno imenovanje pojedinih pokreta i, posljedično, direktno bavljenje njihovim dosezima, uspjesima i akcijama. Umjesto toga, ja sam budućnost operira u polju spekulativne fikcije stvarajući prostor za zamišljanje jedne druge budućnosti, budućnosti kakvu bismo možda danas živjeli da svih tih pokreta nije bilo. Realiziran u mediju audio performansa, ovaj se projekt, za razliku od javnog prostora kao uobičajene lokacije umjetničkih audio tura, odvija u privatnom, intimnom prostoru pojedinog slušatelja ili slušateljice koji, u toj imaginiranoj budućnosti, predstavlja ujedno i jedini preostali sigurni prostor jer su svi ostali nekadašnji javni prostori na neki način uništeni ili uklonjeni. Zadržavajući svoju intervenciju u domeni glasovne interpretacije narativnog predloška, rad je usmjeren na premrežavanje stvarnosti i fikcije, na pronalazak sitnih puknuća koja ukazuju na dodirna mjesta između te, još uvijek nepostojeće realnosti, i neke ipak moguće budućnosti. Operirajući unutar distopijskog žanra, rad je očita referenca na kultnu pjesmu benda Majke koja je obilježila devedesete godine u Hrvatskoj kao period u kojem su bile moguće razne budućnosti od kojih se “dogodila” ova koju sada živimo. Ležeći na vlastitom krevetu, slušatelj tijekom slušanja ovog rada nakratko preuzima identitet pojedinca koji se, tih davnih devedesetih propustio društveno angažirati, koji je odabrao šutjeti i svojom šutnjom podržati propadanje raznorodnih prostora slobode. Bez posezanja za moralizatorskom logikom, rad funkcionira kao fikcionalizacija jedne moguće biografije koju je, jednako tako, moguće primijeniti i na današnje vrijeme. Tijekom slušanja rada, slušateljica se polako počinje i kretati vlastitim stanom koji je zapravo nečiji tuđi, te se njen osobni prostor, posredstvom auditivnog narativa, tako transformira u prostor tuđe neslobode, koja je, jednako tako, mogla biti i njena. Iako se sam rad odvija u nekoj neodređenoj sadašnjosti, zapravo se referira na period proteklih dvadesetak godina, od devedesetih naovamo, kao vrijeme tektonskih društvenih promjena koje su dovele do radikalnih promjena naše zajedničke, društvene zbilje, u raznim njenim sferama, zamišljajući posljedice do kojih bi došlo da pojedine građanske inicijative koje su funkcionirale kao bitni korektivi navedenih destruktivnih procesa nisu nikada postojale. U tom smislu ja sam budućnost predstavlja otpor cinizmu i defetizmu koji se u javnom diskursu često vezuju uz oblike građanskog otpora, podsjećajući na njihovu važnost u ostvarivanju slobodnih javnih prostora, kako onih doslovnih, tako i onih metaforičkih. Kreirajući sliku jedne vrlo crne budućnosti, ovaj rad podsjeća na to koliko su svi spomenuti pokreti bili vitalni za očuvanje vrijednosti koje naše društvo i dalje čine podnošljivim, usprkos sve snažnijem jačanju nedemokratskih, konzervativnih, fašistoidnih utjecaja.

AUTORICA: Jasna Jasna Žmak GLAS: Milica Manojlović TONSKI SNIMATELJ: Hrvoje Nikšić GRAFIČKI DIZAJN: Mario Aničić VIZUALNI IDENTITET: Vizkultura plakatiranje A sada budućnost, Mario Aničić TRAJANJE: 17 min. HVALA: Martina Kontošić, Ivan Dorotić, Vizkultura, Maja Pelević

Izvedbu rada omogućila je SOLIDARNA - Zaklada za ljudska prava i solidarnost. Rad je proizveden u ograničenoj seriji od 50 CDa koji će biti dostupni putem prodajne aukcije.

[balkantimes]

Četiri veka borbe za ravnopravnost Afroamerikanaca u SAD

Oni koji osporavaju slobodu drugima, ne zaslužuju je ni za sebe,” kazao je predsednik Sjedinjenih Država Abraham Linkoln (Lincoln) koji je ukinuo ropstvo 1865. godine.

Dragan Štavljanin 

 Međutim, iako su posle dva i po veka od dolaska na američko tlo kao robovi Afroamerikanci formalno oslobođeni sužanjstva, njihova borba za suštinsku ravnopravnost i dalje traje, što potvrđuju i protesti zbog ubistva Džordža Flojda (George Floyd).

1619: DOLAZAK PRVIH ROBOVA

U Virdžiniju stiže “20-tak” preživelih Angolaca – sa holandskog broda na kome je bilo 350 robova – koje su kidnapovali Portugalci, a kupili engleski kolonisti.

Iako se ovaj datum navodi kao simbolični početak ropstva u SAD, zarobljeni Afrikanci su dovođeni na američki kontinent još početkom 15-og i 16-og veka, navodi vebsajt history.com.

Da bi zadovoljli potrebe za radnom snagom u rastućim severnoameričkim kolonijama, evropski doseljenici su se početkom 17 veka okrenuli od angažovanja uglavnom siromašnih sugrađana sa starog kontinenta, ka mnogo jeftinijoj radnoj snazi – porobljenim Afrikancima.

Samo u 18 veku dovedeno je u “Novi svet” (južni i severni deo američkog kontinenta) između sedam i osam miliona robova, procenjuju istoričari.

1776: PROGLAŠENJE NEZAVISNOSTI SAD

Iako su lideri američke borbe za nezavisnost poput Džordža Vašingtona (George Washington) i Tomas Džeferson (Thomas Jefferson) – i sami vlasnici robova – preduzeli oprezne korake ka ograničenju ropstva u novoj državi, njenim Ustavom iz 1787. je prećutno priznata institucija ropstva, garantujući pravo na povraćaj poseda na bilo koju “osobu za službu ili rad” (što je očiti eufemizam za ropstvo).

Mnoge severne države su ukinule ropstvo krajem 18 veka, ali je ova institucija bila ključna za južnjačke države, gde su Afroamerikanci činili znatan deo populacije i ekonomija je počivala na proizvodnji duvana i pamuka.

Kongres je zabranio 1808. uvoz robova, ali je broj porobljenog stanovništva u SAD utrostručen u narednih 50 godina i oko 1860. je dostigao četiri miliona, od čega je više od polovine živelo u južnjačkim državama.

1863: PROKLAMACIJA O EMANCIPACIJI

Predsednik Abraham Linkoln (Lincoln) je izdao jedan od najvažnijih dokumenata u američkoj istoriji kojim je proglašena sloboda za sve robove u secesionističkim saveznim državama koje su se tokom građanskog rata (1861- 1865) borile protiv Unije. Time je proširena svrha ovog rata koji se u početku vodio za očuvanje Unije.

Oko 186 hiljada Afroamerikanaca se pridružilo vojsci Unije, od toga je 38 hiljada njih poginulo u ratu.

1865: ROPSTVO ZVANIČNO UKINUTO

Donošenjem 13-og amandmana ukinuto je ropstvo, ali su pristalice Konfederacije u južnim državama postepeno povratile uticaj usvojivši mnoštvo zakona (black codes) kojima su ograničili slobodne aktivnosti Afroamerikanaca i osigurali njihovu raspoloživost kao radne snage.

1870: USVOJEN 15-TI AMANDMAN

Ovaj amandman predviđa da građanima ne može biti uskraćeno biračko pravo po osnovu rase.

Međutim, ubrzo nastaju ekstremističke organizacije belaca – poput Ku Klux Klana – koje su zastrašivanjem i nasiljem nastojale da onemoguće Afroamerikance da koriste svoja Ustavom garantovana prava.

Do 1885. godine u većini južnjačkih država usvojeni su zakoni kojima se predviđa razdvajanje afromaeričkih i belih đaka.

Mere segregacije su 1900-te proširene i na železničke vagone, hotele, restorane, pozorišta, frizerske radnje i druge objekte.

1909: FORMIRAN “NIJAGARA POKRET”

Cilj pokreta bilo je ukidanje svih vrsta segregacije prema Afroamerikancima jer su tih godina bili izloženi dodatnim napadima i neprijateljstvu zato što je rast urbane populacije doveo do velike nezaposlenosti.

1920-TE: RENESANSA HARLEMA

Početkom te decenije dolazi do velike migracije Afroamerikanaca iz ruralnog juga na urbani sever zemlje što je dovelo do kulturnog preporoda nazvanog po njujorškoj četvrti Harlem.

Pažnju ključnih izdavača i kritičara po prvi put su skrenuli afroamerički umetnici poput legendarnog džez muzičara Luja (Louis) Armstronga, bluz pevačice Besi Smit (Bessie Smith), kompozitora Djuka Elingtona (Duke Ellington) i mnogih drugih.

1941-1945: DRUGI SVETSKI RAT – BORBA NA DVA FRONTA

Tokom Drugog svetskog rata više od tri miliona Afroamerikanaca se registrovalo da služi u američkoj armiji, od čega je oko pola miliona bilo angažovana u operacijama u inostranstvu.

Međutim, vojnici bele i crne kože bili su regrutovani u odvojenim jedinicama. Frustrirani afroamerički vojnici morali su da se bore za dva cilja (“Double V”) – pobedu protiv neprijatelja i rasizma.

Po naredbi predsednika Harija Trumana iz 1948. američka vojska je integrisana tako da se osigura “jednakost tretmana i mogućnosti za sve pripadnike”.

1947: PRVI AFROAMERIČKI SPORTISTI U BEJZBOL LIGI

Džeki (Jackie) Robinson prvi je Afroamerikanac koji je zaigrao u profesionalnoj bejzbol ligi, iako otpori nisu prestajali. Od 1950. godine taj trend je nastavljane i u košarci i drugim sportovima.

1954: RASNA SEGREGACIJA U ŠKOLAMA

Vrhovni sud SAD je 1954. godine presudio u slučaju Braun protiv školskog odbora (Brown v. Board of Education) da rasna segregacija u javnim školama narušava 14. ustavni amandman. Međutim, ovu odluku je bilo teško primeniti zbog protivljenja kongresmena iz južnjačkih država.

1955: NEKAŽNJENO UBISTVO 14-GODIŠNJEG AFROAMERIKANCA

Ubistvo 14-godišnjeg Afroamerikanca Emeta Tila (Emmett Till) je ustalasalo. Dečak koji je došao da poseti rođake u mestu Mani u Misisipiju, navodno je dobacivao prodavačici belkinji.

Muž i njegov brat su izvukli Tila iz ujakove kuće, mučili, ubili i bacilli u reku. Međutim, na suđenju koje je trajalo jedva sat vremena porota, u kojoj su bili belci, oslobodila je optužene. To je izazvalo revolt širom zemlje, ali i u svetu.

Braća Roj Brajant (Roy Bryant) i J.V. Milam su kasnije u intervjuu za jedan magazin priznali ubistvo, opisujući detalje, ali nikada nisu odgovarali.

1955: UKIDANJE RASNE SEGREGACIJE U PREVOZU

Afroamerikanka Roza Parks je bila uhapšena jer je odbila da ustupi belcu mesto u autobusu u Montgomeriju, u državi Alabama. Prema gradskoj uredbi, afroamerički putnici su morali da sede u zadnjem delu autobusa, a morali su da ustupe mesto belcima ako je prednji deo bio pun.

Aktivisti koje je predvodio mladi pastor Martin Luter (Luther) King pozvali su na bojkot javnog prevoza. S obzirom da su Afroamerikanci činili 70 odsto putnika, autobuska kompanija se suočila sa gubicima.

Oko 90 demonstranata, uključujući Kinga, bili su osuđeni zbog opstrukcije poslovanja ovog preduzeća, na šta je uložena žalba. Vrhovni sud je potvrdio odluku nižeg suda da je politika segregacije koju je vodila autobuska kompanije bila neustavna.

King je opozvao jednogodišnji bojkot, a krojačica Roza Parks, poznata kao “majka pokreta za ljudska prava”, bila je među prvim putnicima u autobusima bez segregacije.

1957: AJZENHAUER ŠALJE VOJSKU DA ZAŠTITI AFROAMERIČKE ĐAKE

Jedanaest južnih država su usvojile zakonske akte koji su onemogućavali primenu odluku Vrhovnog suda protiv segregacije u javnim školama.

Guverner Arkanzasa Orval Fabus (Faubus) je pozvao Nacionalnu gardu da spreči ulazak devet afroameričkih đaka u školu u Litl Roku (Little Rock) koju je pod pritiskom javnosti povukao, ali je pretila opasnost od sukoba između afroameričkih đaka, koji su mirno protestovali, i gnevnih belih ekstremista koji su se okupljali.

Predsednik SAD Dvajt Ajzenhauer (Dwight Eisenhower) je poslao hiljadu vojnika da spreče sukobe i uvedu afroameričke đake u školu. Međutim, guverner Fabus je sledeće godine ukinuo školu umesto da omogući njenu integraciju.

1963: ‘IMAM SAN’

Više od 250 hiljada ljudi – belci i Afroamerikanci – učestvovalo je 28. avgusta 1963. u maršu na Vašington zahtevajući posao i slobode, što su bile do tada najveće demonstracije u istoriji američke prestonice.

Martin Luter King održao je ispred Memorijalnog centra Abraham Linkoln čuveni govor “Imam san” (I have a dream) u kome je izrazio uverenje da će jednog dana belci i Afroamerikanci biti jednaki, te da će postojati harmonija među rasama.

“Imam san da će moje četvoro dece jednoga dana živeti u društvu u kome ih niko neće vrednovati po boji njihove kože, nego da će se prema njima ophoditi onako kako to oni svojim karakterom zasluže,” poručio je King.

Jedan od najupečatljivijih govora u američkoj istoriji imao je odlučujući uticaj na pokret za ljudska prava.

Uprkos Kingovom inspirativnom govoru, nasilje nad Afroamerikancima u južnjačkim državama je ukazivalo na otpor belog stanovništva prema idealima pravde i rasne harmonije.

To potvrđuje i eksplozija bombe u baptističkoj crkvi u Bigmingemu u državi Alabama u kojoj su poginule četiri mlade Afroamerikanke.

1964: ZAKON O GRAĐANSKIM PRAVIMA

Donet je Zakon o građanskim pravima kojim je ukinuta diskriminacija protiv rasnih i drugih manjina i segragacija u školama, na poslu i javnim ustanovama.

Usvajanje ovog zakona bila je jedna od tačaka u kampanji za predsedničke izbore Džona Kenedija (John Kennedy) 1960. godine, koji je dobio 70 odsto glasova Afroamerikanaca. Kongres je razmatrao ovaj predlog u vreme kada je Kenedi ubijen 1963.

1966: CRNI PANTERI

Izostanak primene zakonskih odredbi o jednakosti u praksi, izazvala je veliku frustraciju među Afroamerikancima što je dovelo do uspona pokreta za ostvarenje njihova prava (the Black Power movement) koji se zalagao za samoodbranu.

Naime, uvidevši da nenasilje za koje se zalagao Martin Luter King nije donelo rezultate, ovaj pokret je radikalizovao taktiku smatrajući da Afroamerikanci – umesto da traže prava od institucija bele Amerike koje su smatrali inherentno rasističkim – treba da sami uzmu to što im pripada.

Te godine je osnovana i Partija crnih pantera, čiji je cilj bilo slanje patrola u naselja u kojima žive Afroamerikanci kako bi ih zaštitili od brutalnosti belaca.

1968: UBISTVO MARTINA LUTERA KINGA

Ubistvo Martina Lutera Kinga, dobitnika Nobelove nagrade za mir, izazvalo je šok u SAD i svetu. Pogođen je na balkonu motela u Memfisu u Tenesiju.

Optuženi Džejms Erl Rej (James Ears Ray) je uhvaćen i odmah osuđen na 99 godina zatvora. Najpre je priznao ubistvo, a potom opovrgao. Mnogi smatraju da je brzina kojom je osuđen trebalo da prikrije širu zaveru u cilju Kingovog ubistva.

Likvidacija lidera afroameričkog pokreta za ljudska prava izazvala je nemire u više od sto gradova i produbila rasni jaz u zemlji.

1992: NEMIRI U LOS ANĐELESU

Četiri policajca su pretukla Afroamerikanca Rodnija (Rodney) Kinga nakon što ga je zaustavila zbog prebrze vožnje 1991. godine.

Sledeće godine policajci su oslobođeni optužbi za nasilje što je izazvalo revolt afroameričke zajednice koja je masovno izašla na ulice i sukobila se sa policijom.

U tim okršajima je poginulo oko 50 ljudi, 2.300 ranjeno, a zapaljeno je oko hiljadu zgrada. Predsednik SAD Džordž Buš stariji je poslao vojsku da pomogne u suzbijanju nereda.

Rodni je zbog povreda tužio grad i dobio skoro četiri miliona dolara odštete, dok su dvojica policajaca na ponovljenom procesu osuđeni na zatvorske kazne.

1995: MILIONSKI MARŠ U VAŠINGTONU

Cilj je bio podsticanje duhovne obnove među Afroamerikancima, zatim osećanja solidarnosti i lične odgovornosti kako bi se poboljšao njihov položaj. Organizatori su smatrali da će na taj način otkloniti i neke od stereotipa o ovoj zajednici.

U to vreme tokom kampanje američkih vlasti u “ratu protiv droge” neproprocionalni veliki broj Afroamerikanaca je osuđen. Prema navodima sajta “History” do 2000. godine više Afroamerikanaca je bilo u zatvorima nego na koledžima.

2008: BARAK (BARACK) OBAMA KAO PRVI AFROAMERIKANAC IZABRAN ZA PREDSEDNIKA SAD2013: ‘CRNI ŽIVOTI SU BITNI’

Izraz “crni životi su bitni” (Black Lives Matter) prvi put je upotrebila Alicija Garza (Alicia) kao odgovor na oslobađajuću presudu Džordžu Cimermanu (George Zimmerman), belcu sa Floride koji je prethodne godine ubio nenaoružanog Trejvona (Trayvon) Martina (17). Njegova smrt izazvala je proteste širom zemlje.

Garza je sa grupom aktivista pokrenula mrežu “Crni životi su bitni” sa ciljem “iskorenjivanja supremacije belaca i stvaranja lokalnih struktura koje bi intervenisale u slučajevima nasilja nad afroameričkih zajednicama od strane države ili samoorganizovanih grupa”.

Međutim, nastavljena su ubistva Afroamerikanaca od strane policije, što izaziva talas nezadovoljstva i proteste. Među njima su Erik (Eric) Garner u Njujorku, Majkl Braun (Michael Brown) u Fergusonu, Misuri, Tamir Rajs (Rice) u Klivlednu Ohajo, Fredi Grej (Freddie Gray) u Baltimoru i poslednji slučajevi Džordža Flojda (George Floyd) u Mineapolisu i Rejšarda Bruksa (Rayshard Brooks) u Atlanti.

Izvor

[prijedor24]

Antikorona protest u Zagrebu: ‘Covid je laž, nismo svi covidioti‘

Na glavnom gradskom trgu u Zagrebu u toku je antikorona protest na kome se okupilo oko 3.000 ljudi bez maski.

Organizator skupa, Inicijativa “Prava i slobode”, tvrdi da su se od trenutka pojave bolesti kovid -19 nametale presedanske mjere kojima su se građanima ograničila osnovna prava i slobode.

Okupljeni na Trgu Bana Jelačića poručuju da im je cilj očuvanje tekovina demokratskog društva u…

[balkantimes]

Britanija nudi utočište i ‘put do državljanstva” milionima građana Hong Konga

Ukoliko Peking nametne Hong Kongu zakon o nacionalnoj sigurnosti čime bi okončao jedinstvene slobode poluautonomne pokrajine kakve ostatak Kine nema, Britanija namjerava pružiti utočište i “put do državljanstva” milionima građanima ove bivše britanske kolonije koja je predata Kini prije više od 20 godina, pišu svjetski mediji.

Džonsonov onlajn poziv

Britanski premijer Boris Džonson (Johnson) je najavio da je Velika Britanija spremna otvoriti vrata za gotovo tri miliona građana Hong Konga ukoliko Kina donese zakon o sigurnosti koji bi mogao uticati na slobode tamošnjeg stanovništva, piše agencija Asošijetid pres (The Associated Press).

Džonson je u članku kojeg su objavili hongkonški list Sout Čajna morning post (The South China Morning Post) i londonski Tajms (The Times) rekao da je zakon o sigurnosti u suprotnosti sa sporazumom kojeg su Kina i Ujedinjeno Kraljevstvo postigli prije preuzimanja bivše britanske kolonije 1997. godine.

“Mnogi ljudi u Hong Kongu strahuju da je ugrožen njihov način života, a Kina je obećala da će ga podržati”, napisao je Džonson napomenuvši da Britaniji savjest ne dozvoljava da “slegne ramenima i okrene se” ukoliko Kina nastavi realizaciju ovog plana.

Oko 350.000 građana Hong Konga posjeduje pasoše “Britanskih državljana u inostranstvu” (British National Overseas, BNO), nasljeđe kolonijalne ere, a još 2,5 miliona ima pravo podnijeti zahtjev za njih, naveo je Džonson. Ponavljajući ranije izjave svojih ministara, rekao je da će, ako Kina nametne zakon o nacionalnoj sigurnosti, London dopustiti vlasnicima tih pasoša mogućnost da umjesto dosadašnjih šest, ostanu 12 mjeseci u Velikoj Britaniji. Uz mogućnost obnavljanja zahtjeva za ostanak imali bi i pravo rada, čime im je olakšan put da postanu britanski građani.

Kina je šokirala mnoge od 7,5 miliona stanovnika Hong Konga kada je početkom maja najavila zakone o nacionalnoj sigurnosti grada koji je do sada imao zagarantovan visok nivo autonomije. Džonsonov članak, napominje AP, objavljen je u srijedu, 3. juna na dan kada je liderka administracije Hong Konga, Keri Lam (Carrie), stigla u Peking na sastanke sa predstavnicima centralne vlade o planiranom zakonu o sigurnosti, koji bi mogao biti usvojen do kraja avgusta.

Najveća promjena viznog sistema

Ako Kina nametne novi zakon o sigurnosti Britanija će izmijeniti svoja imigraciona pravila za građane Hong Konga što će, prema riječima Borisa Džonsona, biti “jedna od najvećih promjena viznog sistema u britanskoj istoriji”, ističe BBC dodajući da London već razgovara sa saveznicima o tome šta učiniti ako ljudi počnu bježati iz Hong Konga.

“Ako se pokaže neophodnim, britanska vlada će poduzeti ovaj korak i to dobrovoljno”, napisao je Džonson u Tajmsu dodajući da Ujedinjeno Kraljevstvo “neće imati izbora” osim da podrži svoje veze s teritorijom bivše kolonije koja je predata Kini 1997. godine.

Zahvaljujući tada potpisanom sporazumu, pojašnjava BBC, Hong Kong uživa neke slobode određene mini ustavom nazvanim ‘Osnovni zakon’, a koje nisu dozvoljene u kontinentalnoj Kini. BNO pasoši dodijeljeni su svim građanima Hong Konga rođenim prije primopredaje Kini 1997. i iako vlasniku omogućavaju određenu zaštitu kod britanskih službi u inostranstvu, trenutno ne daju pravo na život ili rad u Britaniji.

BBC dodaje kako je planirani zakon o sigurnosti naišao na brojne međunarodne kritike, a najava britanske vlade označava dodatni otpor britanskog parlamenta tom zakonu. Ministar vanjskih poslova Dominik Rab (Dominic Raab) rekao je da Velika Britanija vodi pregovore sa zemljama iz alijanse ‘Pet očiju’ o tome kako riješiti potencijalni “egzodus” ljudi s tog područja.

‘Alternativa kineskoj represiji’

Premijer je ponudio stanovnicima otoka “alternativu” kineskoj represiji kao stvar nacionalne časti u dramatičnoj eskalaciji sukoba s Pekingom, ukazuje londonski Tajms (The Times) ističući da prije ispunjenja svoje ponude britanske vlasti čekaju objavu cjelovitih detalja predloženog kineskog zakona.

Ideju o ponudi puta do britanskog državljanstva građanima Hong Konga pokrenuli su ministar vanjskih poslova Domink Rab i ministarka unutrašnjih poslova Priti Patel. Njeni roditelji su, ističe Tajms, bili među Azijatima koji su pobjegli od represije u Ugandi 1970-ih, dok su Rabovi jevrejski rođaci pobjegli iz Čehoslovačke 1938.

Rab je kazao da se Velika Britanija ne protivi mogućnosti da Hong Kong sam donese zakon o sigurnosti a ne da on bude nametnut. Također je naglasio da Britanija već ima podršku Sjedinjenih Država, Australije i Kanade u osuđivanju novog “autoritarnog zakona” dodajući kako planira proširiti koaliciju na afričke i južnoameričke nacije.

Tajms ističe kako politički pritisak raste i širom Komonvelta nakon što se predsjednik britanskog odbora za vanjske poslove Tom Tugendhat pridružio svojim kolegama iz Novog Zelanda, Kanade i Australije u pismu liderima tih zemalja o zabrinutosti zbog zakona. U pismu koje će također biti upućeno generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda stoji da je zakon kršenje pravno obvezujućeg sporazuma Ujedinjenog Kraljevstva s Kinom.

“Zakon o sigurnosti omogućit će Pekingu da započne potpunu borbu protiv slobode govora, oduzimajući glas naroda i sprječavajući bilo kakve kritike ultra-autoritarnoj vladavini kineske vlade”, rekao je Tugendhat.

Slični pozivi drugih zemalja

Potez Londona, za koji je Džonson rekao da će ga provoditi kada Kina formalno donese zakon o sigurnosti, mogao bi se pojaviti kao jedna od najznačajnijih posljedica nastojanja Pekinga da potkopa hongkonške slobode i stavi grad pod autoritarnu vladavinu Komunističke partije, napisao je Vašington post (The Washington post).

Specifičnosti novog zakona su oskudne, ali odobreni prijedlog omogućit će kineskim snagama sigurnosti da po prvi put djeluju u Hong Kongu u kojem je u proteklih godinu dana održano nekoliko velikih protesta s pozivima za više demokratije i suprotsavljanju sve većoj ulozi Pekinga.

Kada je prošle sedmice Dominik Rab najavio moguće promjene imigracionih pravila za nosioce BNO pasoša u Hong Kongu, glasnogovornik kineskog ministarstva vanjskih poslova Žao Liđian (Zhao Lijian) je rekao da će Peking to smatrati kršenjem “međunarodnog prava i osnovnih normi koje vode međunarodnim odnosima” dodajući da su poslovi iz Hong Konga interno pitanje Kine.

Otkako je Kina objavila da nameće zakon o sigurnosti zaobilazeći zakonodavstvo Hong Konga, desetine ljudi su pokušali obnoviti britanske dokumente. Ako Peking ukine slobode, put u Britaniju i moguće državljanstvo odnosi se potencijalno na 40 odsto stanovništva Hong Konga čime bi se, ukazuje Vašington post, povećao spektar odljeva mozgova iz azijskog finansijskog centra.

Pozivi ponude utočišta inicirani su i u drugim zapadnim zemljama, dodaje list. Tajvanska predsjednica Cai Ing-ven (Tsai Ing-wen) rekla je da njena vlada također razmatra mjere koje bi omogućile stanovnicima Hong Konga da žive i rade u toj zemlji. Ove nedjelje, Lider republikanske većine u Senatu Mič Mekonel (Mitch McConnell) rekao je da bi američki odgovor trebao “biti u skladu s drugim demokratijama koje su otvorile svoja vrata stanovnicima Hong Konga koji bježe od ugnjetavanja.”

Ponude velikodušne ali ne i dovoljne

Ponude stranih vlada za pomoć ljudima Hong Konga su velikodušne, ali ne i dovoljne za očuvanje slobode ove poluautonomne pokrajine, smatraju tamošnji stručnjaci ocjenjujući potez britanske vlade kao prelomni trenutak u britansko-kineskim odnosima, ukazuje Gardijan (The Guardian).

Hongkonški advokat Martin Li (Lee) bivši parlamentarac i jedan od autora ‘Osnovnog zakona’ kaže da ponuda britanske vlade neće puno pomoći mladim ljudima koji su protestovali prošle godine od kojih je više od 8.000 uhapšeno i kojima, kako tvrdi, prijete nove optužbe prema zakonima o nacionalnoj sigurnosti.

“Budući da bez obzira koliko ste velikodušni u pružanju pasoša i tako dalje, još uvijek postoji veliki broj ljudi koji iz ovih ili onih razloga ne ispunjavaju uslove”, rekao je Li za Gardijan.

Džonsonovo pismo objavljeno u onlajn medijima dočekano je kao “vanredna intervencija” rekao je Džoni Peterson (Johnny Patterson), direktor nevladine organizacije za ljudska prava Hong Kong voč (HKWatch) ocijenivši da je to prelomni trenutak u kinesko-britanskim odnosima jer “niti jedan od britanskih premijera nije dao tako hrabru izjavu o Hong Kongu”.

Gardijan dodaje kako je Džonson također koristio svoj članak da bi uputio završni apel Pekingu da preispita svoje postupke i da se kao vodeća članica svjetske zajednice pridržava međunarodnih sporazuma. “Želimo moderan i zreo odnos, zasnovan na međusobnom poštovanju i prepoznavanju kineskog mjesta u svijetu”, napisao je britanski premijer.

Izvor

[balkantimes]

intervjui -ALIJU SU BOŠNJACI SANDŽAKA PREPOZNALI KAO SVOG LIDERA, A ONDA SU POČELA HAPŠENJA I MUČENJA

Možete zamisliti kakav je odnos mogla imati jedna ostrašćena srpska policija prema uhapšenim, utamničenim, nezaštićenim “Turcima”, koji su, uz to, još i “Alijini mudžahedini” i koji “hoće rat”. 

Kakve su te torture mogle biti... Kakvo nečovječno postupanje protiv uhapšenih, protiv čitavog bošnjačkog civilnog stanovništva... U prvo vrijeme nisu nam ni advokate dozvoljavali. Jedna politika koja je kriva za genocid u Bosni šta je tek mogla činiti s nezaštićenim žrtvama na “svojoj teritoriji”, u kraljevačkim i bjelopoljskim kazamatima. Mučenja, batinanja, elektrošokovi, držanje u samicama po više mjeseci

Almir MEHONIĆ

Ako bi za nekim sandžačka politika trebala žaliti, bio bi to onda naš sagovornik. Odavno nije u tim vodama, no ostao je njegov trajan i historijski trag u modernom organiziranju Bošnjaka ovih prostora. Odmjeren i umjeren, a u istom momentu čvrst, neustrašiv i nepokolebljiv. Neko ko zna poredati prioritete, lišiti politiku populizma i velikih riječi, s modernim pogledom na nacionalnu politiku koja je potrebna sandžačkim Bošnjacima. Sve ono što, reklo bi se, danas najviše nedostaje sandžačkoj politici.

Harun Hadžić rođen je 1954. u Rožajama i jedan je od osnivača i prvi predsjednik SDA Crne Gore, svršenik Gazi Husrev-begove medrese i Pravnog fakulteta u Sarajevu, doktor pravnih nauka, univerzitetski profesor, a od oktobra 2019. godine i penzioner. Na montiranom političkom suđenju u Bijelom Polju 1994. godine, u policijskoj akciji “Lim”, uhapšen je i osuđen na sedam godina zatvora. U pritvoru je proveo 23 mjeseca, od toga, u samici sedamnaest mjeseci. Harun Hadžić danas živi u Rožajama i u Novom Pazaru. Za Stav govori o počecima političkog organiziranja u Sandžaku, o prvim danima osnivanja SDA, o torturama koje je prošao, montiranim procesima, gašenju SDACG, ali i sadašnjem aktuelnom momentu i strategiji koju bi sandžački Bošnjaci trebali imati u budućnosti.

STAV: Kako je uopće došlo do ideje osnivanja SDA za Sandžak i CG? Do sada su mnogi akteri iznosili oprečne verzije tih dešavanja.

HADŽIĆ: Kao što je opštepoznato, nakon pada komunizma krajem 80-tih i početkom 90-tih godina prošlog stoljeća, u cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji započela je neka vrsta javne debate, naročito putem medija, o uvođenju višestranačkog, parlamentarnog sistema, o rušenju “planske privrede”, o privatizaciji, o uvođenju pluralističkog društva, tržišnoj privredi… Međutim, pored jačanja demokratije, slobode govora, ukidanja verbalnog delikta, osjećao se jedan sve jači i jači nacionalistički naboj, naročito u Srbiji i Crnoj Gori. Osnivaju se prve političke stranke u cijeloj Jugoslaviji. Proturaju se teze o “Velikoj Srbiji”, o “Velikoj Hrvatskoj”, “Velikoj Albaniji”… Naravno, i kod nas Bošnjaka u Sandžaku dolazi do pojačanog buđenja nacionalnih osjećanja.

I to naše buđenje, može se reći, vuklo je korijene od ranije, od suđenja grupi mladomuslimanskih intelektualaca u Sarajevu 80-tih godina, te od prvih početaka javnog učenja i izvođenja ilahija i kasida koje su počele pristizati iz Sarajeva. Dodatno oduševljenje dogodilo se kada je TV Beograd prenijela neka javna istupanja Alije Izetbegovića, neke njegove izjave, kritike i viđenje stanja stvari u zemlji. On je već bio stekao jaku harizmu i kod Bošnjaka u Sandžaku zbog onog čuvenog “Sarajevskog procesa”, u kome je već bio izgradio imidž velikog intelektualca, borca za ljudska prava, za demokratiju, za slobodu vjere i sl. Ja sam tada, kao diplomirani pravnik, radio u RO “Gornji Ibar” u Rožajama. Nisam bio član Saveza komunista pa sam zbog toga uživao popriličan ugled u “običnom narodu”, koji će kasnije i biti naša glavna stranačka baza. U takvoj atmosferi osniva se SDA BiH u Sarajevu 26. maja 1990. Ubrzo zatim i mi u Sandžaku, odnosno u Srbiji i Crnoj Gori, osnivamo “ogranak” SDA, stranke koja je trebala da okupi sve pripadnike “muslimanskog kulturnog kruga” na čitavoj teritoriji Jugoslavije.

STAV: Da li je tih devedesetih imalo razlike u političkoj situaciji u Crnoj Gori u odnosu na Srbiju? Kakvi su zapravo bili ti počeci organiziranja?

HADŽIĆ: Vidite, to je bilo vrijeme dok se još osjećao onaj “zli duh” tzv. “antibirokratske revolucije” i “događanja naroda” od 1987. do 1989. u Crnoj Gori i u Srbiji. Miloševićev, tj. srbijanski režim je 1989. godine donio amandmane na Ustav Srbije iz 1974. i tako značajno ugrozio federalne ingerencije Jugoslavije. On je jednostranim aktom reducirao nadležnosti autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, mijenjajući kadrovsku strukturu i dovodeći svoje ljude na bitne državne funkcije. Srbija i Crna Gora tada stvaraju svojevrsnu “neprincipijelnu koaliciju” u odnosu na ostale republike. Ostala je u sjećanju čuvena fraza “Srbija i Crna Gora su dva oka u glavi”. Milošević tada kreće s euforičnim mitinzima, s tzv. “jogurt-revolucijom”. Drži veliki skup na “Gazimestanu” 1989. godine, na šestogodišnjicu Kosovske bitke. Za tu svrhu čak snime i film Kosovski boj. Forsira se parola “Svi Srbi u jednu državu”, odnosno javno se promoviše zamisao o stvaranju “Velike Srbije”. To izaziva revolt kod ostalih republika i stvari već idu ka sve izvjesnijem krvavom razbijanju Jugoslavije, čega u tom trenutku niko nije bio sasvim svjestan. Takva je bila atmosfera u predvečerje formiranja političkih stranaka. Preko medija smo saznali da će u Sarajevu biti osnovana i “muslimanska stranka”.

U to vrijeme jedan naš rožajski student donese mi materijale s osnivačke skupštine SDA iz Sarajeva i kaže: Poslao ti Hasan Čengić. Hasana sam poznavao još iz medrese i studentskih dana, mada je on bio mlađa generacija. Odlučim da se angažujem. Tada saznajem da ekipa iz Novog Pazara na čelu s dr. Sulejmanom Ugljaninom već priprema osnivačku skupštinu SDA Sandžaka u Novom Pazaru. Stupim u kontakt s njima. Na toj skupštini, održanoj 29. jula, na kojoj je prisustvovala delegacija stranke iz Sarajeva na čelu s predsjednikom Izetbegovićem, pred oko 40 hiljada prisutnih, izaberu i mene u Izvršni odbor SDA Sandžaka. Naravno, većina nas bila je bez ikakvog političkog iskustva i bez političkog šlifa, ali smo, koliko smo to umjeli i mogli, najozbiljnije shvatili svoju ulogu i svoje obaveze. Uključuje se mnogo ljudi, organizujemo niz osnivačkih skupština po opštinama u Sandžaku.

S Rasimom Šahmanom, kasnije generalnim sekretarom SDACG, pođem u Sarajevo radi konsultacija. Prime nas predsjednik Alija Izetbegović i Adil Zulfikarpašić. Tada je sjedište stranke bilo negdje u blizini Gradske tržnice, prema Vječnoj vatri, s druge strane ulice. U Rožajama održimo osnivačku skupštinu 7. septembra 1990, gdje mene izaberu za predsjednika SDA Crne Gore. Shodno zakonskim propisima, registrujemo stranku na republičkim nivoima, i u Crnoj Gori i u Srbiji, ali, praktično, djelujemo kao da smo jedinstvena stranka SDA Sandžaka. Učestvujemo na izborima u decembru i SDA osvoji 9 poslaničkih mandata u Parlamentu Crne Gore, dok SDA iz Novog Pazara osvoji 3 mandata u Parlamentu Srbije. Povremeno kontaktiramo sa SDA u Sarajevu, s kojom dijelimo istu programsku deklaraciju, ista načela i iste ciljeve stranke. Jedan od ciljeva bio je i autonomija Sandžaka, doduše uvjetno postavljena – ako dođe do dezintegracije Jugoslavije i ugrožavanja teritorijalne cjelovitosti BiH.

STAV: I onda dolaze te ratne godine. Kako je u tim uvjetima bilo djelovati?

HADŽIĆ: Nama ni na kraj pameti nije bilo da učestvujemo u razbijanju Jugoslavije niti u ratu, niti smo davali bilo kakav doprinos u tom pravcu. Mislili smo da Bošnjaci na cijeloj teritoriji države, putem svojih legitimnih predstavnika, treba da participiraju u republičkim i saveznim organima i da tako postanemo punopravni politički faktor i ravnopravan narod s ostalim narodima i građanima one države. Takvu smo politiku i vodili. Započeli smo kontakte i s važnijim stranim ambasadama kojima smo prezentirali naše stavove. Za to vrijeme taj agresivni nacionalizam ne miruje, rat već započinje u Sloveniji i ubrzo zatim u Hrvatskoj. Te dvije republike otvoreno idu u osamostaljenje. Pokušava se pregovarati o rješenju krize, poznat je onaj tzv. “putujući cirkus” šesterice predsjednika predsjedništava republika.

Evropska ekonomska zajednica – EEZ – donosi akt o mirnom razrješenju jugoslavenske krize, popularno nazvan Haški dokument, u kome se predviđa “specijalni status” za novonastale manjine unutar republika. Sve republike osim Srbije prihvate taj akt. Mi u Crnoj Gori čak održimo nekoliko sastanaka s Vladom Crne Gore oko implementacije tog dokumenta. Tu vidimo mogućnost za neku vrstu autonomije Sandžaka, naravno, uz očuvanje Jugoslavije i nemijenjanje granica republika. Organizuje se Londonska konferencija o bivšoj Jugoslaviji od 27. do 29. augusta 1992, na kojoj, kroz grupu za manjine, učestvujemo i mi kao delegacija Muslimanskog nacionalnog vijeća Sandžaka (MNVS), koje smo u međuvremenu formirali. Londonska konferencija, kao ni kasniji njen nastavak u Ženevi u septembru iste godine, ne daju neki rezultat. U Crnoj Gori i Srbiji atmosfera je već prava ratna. Naš narod masovno bježi u inostranstvo.

Počinju teroristički napadi nekakvih paravojnih formacija, četničkih elemenata, ko zna koga sve ne, na bošnjačke kuće, džamije, radnje, objekte. Država ništa ne preduzima da pruži zaštitu. Na raznim srpsko-crnogorskim stranačkim skupovima počinju otvorene prijetnje “Turcima”, počinju progoni Bošnjaka iz Bukovice kod Pljevalja, iz pribojskih sela. Kasnije počinju kidnapovanja, ubistva i etnička čišćenja bošnjačkog življa. Mi pozivamo narod, sve građane, da se ne odazivaju u već započetu mobilizaciju rezervista JNA za rat, za napade na Sloveniju, Hrvatsku, na Dubrovnik, na Slano i Ravno, na cijelu BiH. Zbog našeg angažovanja na internacionalizaciji pitanja Sandžaka i zbog našeg usvajanja prijedloga za rješenje statusa Bošnjaka u Srbiji i Crnoj Gori pod imenom Memorandum o specijalnom statusu Sandžaka, koji dostavljamo državnim organima, već u maju 1993. godine Miloševićev režim započinje racije za “istragu oružja” i hapšenja aktivista SDA iz Novog Pazara. Razbuktava se pravi agresivni rat sada već srbizirane JNA protiv republike BiH. Medijska propaganda protiv “poturica” je zastrašujuća. U januaru 1994. godine Milo i Momir, kao Miloševićevi šegrti, kroz čuvenu policijsku akciju kodnog naziva “Lim” započinju svoju histeriju hapšenja cjelokupnog rukovodstva SDA Crne Gore, pod optužbom za “razbijanje SRJ i stvaranje države Sandžak”.

STAV: Rukovodstvo SDA u CG je uhapšeno i preživjeli ste torture i montirani politički proces, dok su u Srbiji hapšene pristalice SDA Sandžaka, ali ne i rukovodstvo. Kako objašnjavate to?

HADŽIĆ: Vidite, možete zamisliti kakav je odnos mogla imati jedna ostrašćena srpska policija prema uhapšenim, utamničenim, nezaštićenim “Turcima”, koji su, uz to, još i “Alijini mudžahedini” i koji “hoće rat”. Kakve su te torture mogle biti… Kakvo nečovječno postupanje protiv uhapšenih, protiv čitavog bošnjačkog civilnog stanovništva… U prvo vrijeme nisu nam ni advokate dozvoljavali. Jedna politika koja je kriva za genocid u Bosni šta je tek mogla činiti s nezaštićenim žrtvama na “svojoj teritoriji”, u kraljevačkim i bjelopoljskim kazamatima?! Mučenja, batinanja, elektrošokovi, držanje u samicama po više mjeseci.

Pisali smo o tome. Naravno, ta perfidna vlast provodi i nezapamćenu medijsku propagandu i pravi “pokriće” za svoja zlodjela organizujući, tj. montirajući “suđenja”. Dvadesetčetverici uhapšenih aktivista SDA iz Novog Pazara izriču ukupno 80 godina zatvora, dok dvadeset i jednom članu rukovodstva SDA Crne Gore izriču ukupno 87 godina zatvora. Pola od toga smo odležali u pritvoru. SDA Crne Gore je bila “jači faktor” nego SDA Srbije kada su u pitanju njihovi utjecaji unutar te dvije republike. Naime, Muslimana u CG je bilo 14,6 posto, dok ih je u Srbiji bilo oko 2 posto. Zato su Milo i Momir vidjeli spas svoje politike u eliminaciji SDA kroz hapšenje i kompromitovanje rukovodstva stranke – predsjednika, generalnog sekretara, tri predsjednika opštinskih odbora, predsjednika “Merhameta”, poslanike, odbornike koje su stigli da uhvate, jer je potjernica bila raspisana za još pedeset i trojicom naših ljudi koji su uspjeli da izmaknu hapšenju. Namjera je bila da stranku obezglave i unište uz stvaranje sudskog alibija pred javnošću.

Milošević, pak, bio je veći “maragun”. Nije hapsio rukovodstvo, nije htio da direktno atakuje na jednu legalnu političku stranku. Hapsio je članove i niže aktiviste pod firmom ekstremizma, posjedovanja oružja, terorizma, ali, naravno, i on s ciljem kompromitacije i eliminacije SDA. On se, za razliku od svojih crnogorskih poslušnika, nije mnogo izjašnjavao o hapšenju. Govorio je: “Mi se ne mešamo u rad nezavisnog sudstva.” Znao je on da njegova politika nije bila ugrožena kada se tiče političke ili bilo kakve druge pa i “vojne” snage SDA u Srbiji, ali, ipak, da bi stvari izgledale dovoljno ozbiljno i opasno, njegovi mediji i njegovi tužioci i propaganda pravili su paralelu s “Alijinim mudžahedinima” u BiH, “koji hoće da prenesu rat na teritoriju Srbije”. To mu je trebalo pred međunarodnom zajednicom kao corpus delicti – dokaz opasnosti od “zelene transverzale” i muslimanske opasnosti po Evropu i čitav hrišćanski svijet. To je bio dio jedne smišljene ratne propagande protiv BiH i uopšte protiv Bošnjaka kao naroda.

STAV: Na kraju dolazi do političkog nestanka SDA Crne Gore. Koje su okolnosti koje prate jedan takav proces i zbog čega se to desilo?

HADŽIĆ: Interesantno je reći da smo se, tokom skoro dvogodišnjeg pritvora, kao i tokom dvomjesečnog suđenja, mi iz SDA dobro, hrabro i kompaktno držali. Nismo podlegli pritiscima i zastrašivanjima zatvorskih službi da teretimo jedni druge. Valjanih dokaza za osudu nije bilo i, naravno, suđenje je, faktički, propalo. Bila je to jedna prava kompromitacija, raskrinkavanje te milovsko-momirovske politike i tog njihovog tužilaštva i sudstva. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma i nakon izvjesnog pritiska nekih međunarodnih nevladinih organizacija, morali su nas abolirati. Predsjednik Izetbegović je tu dao najznačajniji doprinos. Na izborima, poslije zatvora, 1996. godine ponovo ulazimo u Parlament CG. Ovaj put s tri republička mandata, uz dva mandata u Saveznoj skupštini tadašnje krnje srpsko-crnogorske Jugoslavije.

Međutim, nakon sukoba crnogorskog režima s Miloševićevom politikom pokreće se crnogorska režimska propaganda, pritisak službi na pojedine naše članove rukovodstva i aktiviste, pridobijaju ih raznim obećanjima, zastrašivanjem – manite se Sandžaka, jer ko hoće Sandžak, taj hoće “Veliku Srbiju”, taj radi za interese Miloševićeve politike i sl. Ne želim sada da spominjem imena ljudi, ali tada dolazi do unutarstranačkih konfrontacija, podjela, raslojavanja, rastakanja stranke. Mene, kao predsjednika i osnivača, i još desetak funkcionera stranke, ovo sada većinsko promilovsko krilo, isključe iz SDA. Pisano je o tome.

Postoje indicije da su državne službe bezbjednosti bile duboko umiješale svoje prste. Čak postoji pouzdana informacija da su, nažalost, neki naši članovi rukovodstva – narodni poslanici – primili neke mizerne pare, 2 do 4 hiljade njemačkih maraka, da bi napali politiku stranke i mene kao, navodno, “anticrnogorsko” i “tvrdo prosandžačko” krilo. Kažu, taj novac je dala jedna banka iz Novog Pazara, a koja je djelovala i na teritoriji Crne Gore. Narod se razočarao. Na sljedećim izborima nastupili smo kao pocijepana SDA. Naša prosandžačka grupacija je išla pod firmom novoosnovane stranke – Internacionalne demokratske unije. Međutim, nismo uspjeli ni mi ni onaj ostatak SDA. To preostalo krilo SDA je potom donijelo odluku o samoukidanju stranke. Ostvarila se, dakle, zamisao i plan režima. I tako je, nažalost, SDA CG otišla s političke scene. Ja sam ubrzo potom napustio politiku. Nakon toga se formira ta Bošnjačka stranka, koja sada postoji u Crnoj Gori, a u Srbiji SDA nekako odolijeva i danas.

STAV: Šta je zapravo Bošnjacima Sandžaka u kontekstu političke agende danas najpotrebnije?

HADŽIĆ: Najpotrebnije je da ostvare međusobni dijalog, međusobno usaglašavanje svih tih različitih koncepata, da se dozovu pameti, da se maknu od megalomanije i ličnog šićara, da se uozbilje. Nažalost, ovdje ljudi ne mogu da sjednu za isti stol i zajedno popiju kahvu. Slična je ili još gora stvar i s vjerskim strukturama. Ti ljudi su se potpuno iskompromitovali i ne uživaju značajnu podršku u narodu, ali uz pomoć raznih marifetluka održavaju se u sedlu. Treba što prije da idu s političke, s javne scene i prepuste mjesta mlađim generacijama. Asfaltiraju oni, doduše, neke ulice, prave oni džamije, i prave i neke druge, sportske objekte, ali narod od njih više ništa bitno ne očekuje. U narodu više nema elana, nema volje, nema zapošljavanja, nema radnih mjesta, skepticizam, defetizam. Naravno, ni država ne poduzima neke ohrabrujuće korake.

Mora se što prije koncipirati novi politički i novi nacionalni program u Sandžaku koji uzima u obzir aktuelna događanja i okolnosti na evropskoj i svjetskoj sceni. Ako bi prošao taj odavno najavljivani autoput kroz Sandžak, to bi stvorilo neke nove mogućnosti. U sadašnjoj situaciji narod se masovno iseljava, odlazi u inostranstvo trbuhom za kruhom. Nažalost, perspektiva nije nimalo svijetla. Treba promptno djelovati. U takvoj situaciji ti naši političari, ti “legitimni predstavnici Bošnjaka”, odu u Beograd pa odande napadaju i optužuju jedni druge. To je kompromitacija. Dosta je tih gluposti. Treba privući investicije, kredite. To je sada prioritet. Nacionalno pitanje sada mora ići uzgredno, ali pametno, kulturno, u skladu s normama unutrašnjeg i međunarodnog prava. Pri svemu tome, naravno, glavno je očuvati mir i stabilnost.

STAV: Kada bi se podvukla crta nakon 30 godina političkog organiziranja, šta bismo danas mogli navesti kao rezultat, a šta kao neuspjeh?

HADŽIĆ: Kad posmatramo Bošnjake kao narod, pozitivna je stvar što je došlo do jednog kakvog‑takvog političkog buđenja, do nacionalnog osvješćenja. Ljudi sada većinom znaju ko su i šta su. Imaju slobode da kritikuju. Mnogi intelektualci pišu, objavljuju knjige. Ljudi mogu da se kreću i da putuju gdje hoće. Imaju mogućnosti da se obrazuju ako hoće, da osnivaju firme, agencije, škole, fakultete. Da se izjašnjavaju u skladu sa svojim identitetom, svojom kulturom, svojom duhovnošću. To je značajan iskorak u odnosu na nekadašnja vremena i treba reći da je za pokretanje tog takvog procesa najviše zaslužna stranka SDA.

Kada su, pak, u pitanju politički status i kolektivna prava Bošnjaka, stvari tu skoro nimalo nisu odmakle. Nisu izjednačeni s građanima srpske i crnogorske nacionalnosti. Nisu riješili zacrtanu samoupravu ili autonomiju ili specijalni status. Ustav Srbije u članu 1. govori da je Srbija država srpskog naroda, dok u članu 182. govori da je moguće osnovati i nove autonomne pokrajine u Srbiji. Ali kada to neko iz SDA postavi u Parlamentu, kada traži specijalni status ili autonomiju, onda se podigne prava hajka, a s druge strane ta ista srpska politika tako drsko ugrožava suverenitet i teritorijalni integritet BiH kroz protežiranje “državnosti” Republike Srpske. Nekadašnje BNVS je svedeno na tzv. Nacionalni savjet i ima neku savjetodavnu, ali ne mnogo značajnu ulogu u oblasti informisanja, jezika i pisma, obrazovanja i kulture. To je degradacija.

STAV: I danas je aktuelna priča o “specijalnom statusu Sandžaka”. Kako Vi gledate na to pitanje danas i da li Sandžak u političkom smislu ima budućnost?

HADŽIĆ: U sadašnjoj konstelaciji odnosa i na unutrašnjoj i na međunarodnoj sceni, kad su stvari dogurale do ovog nivoa, mislim da pitanje Sandžaka ne treba da bude u prvom planu. Sada treba ići na razvoj, na izgrađivanje otvorenog, demokratskog društva, na evroatlantske integracije. Treba davati prioritet miru i stabilnosti. Sandžačko pitanje ne smije biti skinuto s dnevnog reda, ali ne treba ga, da tako kažem, “napasno” forsirati. Treba ići na izgrađivanje prilično narušenog povjerenja među narodima i kulturama, na promovisanje suživota, na poboljšanje životnog standarda, treba obezbijediti fizički opstanak. Dakle, treba raditi u skladu s onim egzistencijalističkim principom: prvo “egzistencija” pa onda “esencija”. Naravno, ako bi srpska politika išla na razbijanje BiH, onda stvarno nema drugog izlaza nego da bošnjačke stranke traže ostvarenje neke vrste sandžačke autonomnosti.

Možda čak i neki vid čvršćeg povezivanja s Bosnom i Hercegovinom. O tome postoji valjan pravni osnov i u unutrašnjem i u međunarodnom pravu, ali to bi bio jedan totalni poremećaj dostignutog stepena stabilnosti na ukupnim bivšejugoslavenskim prostorima. Dakle, sve zavisi od toga da li će se dozvati pameti taj još uvijek prisutni otrovni nacionalizam. Ti nazadni srpsko-hrvatski nacionalizmi su razbili i onu Socijalističku Jugoslaviju od šest republika, u kojoj smo, naravno, uz demokratizaciju i “evropeizaciju”, mogli lijepo da živimo. Ti nezajažljivi nacionalizmi su doveli do te “jugoslavenske” kataklizme koja je zaprepastila čitav civilizovani svijet. Oni su i danas još aktivni. Bošnjaci Sandžaka, u to sam uvjeren, kao i do sada, sigurno i ubuduće, davat će puni doprinos najnaprednijim opšteljudskim vrijednostima i pozitivnim civilizacijskim tokovima.

[balkantimes]

Historijat SDA

Stranka demokratske akcije je nastala u vremenu globalnog raspada socijalističkog sistema i dolazeće disolucije SFRJ. 

SDA je bila odgovor na 50-godišnje političko i kulturno potiskivanje jugoslovenskih muslimana i očiglednu ratnu prijetnju koja se nadvila nad Bosnom i Hercegovinom. Kao široki narodni pokret postala je nosilac procesa političke emancipacije bosanskih muslimana i ključni politički činilac u odbrani državno-pravnog kontinuiteta Bosne i Hercegovine na kraju 20-tog stoljeća.

SDA je osnovana 26. maja 1990. godine na Osnivačkoj skupštini održanoj u Sarajevu. Bila je to prva registrovana politička stranka nakon 45 godina jednopartijskog sistema u Jugoslaviji. Programskom deklaracijom SDA je sebe definisala kao „Politički savez građana Jugoslavije koji pripadaju muslimanskom kulturno-povijesnom krugu, kao i drugih građana Jugoslavije koji prihvataju program i ciljeve Stranke“. Istaknut je „poseban interes za očuvanje Bosne i Hercegovine kao zajedničke države Muslimana, Srba i Hrvata. U ovom smislu, SDA će se energično oduprijeti pokušajima destabilizacije BiH, njene podjele i svojatanja, bez obzira sa koje strane takve i slične pretenzije dolazile“. Incijativni odbor za osnivanje Stranke je činilo 40 odlučnih intelektualaca, umjetnika i poduzetnika iz Sarajeva, Zagreba, Mostara, Ljubljane i Banja Luke.

Za prvog predsjednika SDA je izabran Alija Izetbegović. Izetbegović će na čelu Stranke ostati do oktobra 2001. godine, predvodeći Stranku i bošnjački narod u najdramatičnijem periodu bosanske istorije.

Na prvim višestranačkim izborima održanim 1990. godine SDA je od 240 mjesta u Skupštini SRBiH osvojila 86 mandata, a od 7 članova tadašnjeg Predsjedništva SRBiH 3 izabrana su bili kandidati SDA. SDA je pokušala da reformiše i sačuva Jugoslaviju, ali, nažalost, želja za hegemonijom sa Istoka i separatističke težnje koje je ova hegemonija izazvala na Zapadu, bile su nadmoćnije od glasa razuma SDA.

Stranka je svoje napore usmjerila očuvanju mira u BiH, odnosno očuvanju i odbrani Bosne i njenog naroda. Osnovana je Patriotska liga koja je zatim ubrzano radila na organizaciji odbrane BiH.

Na 1. Kongresu SDA održanom u novembru 1991. u Sarajevu predsjednik SDA je proročanski upozorio šta bi pokušaji dijeljenja Bosne značili za njene narode: «… neki novi kartografi, potpuno lišeni svijesti da sjede na buretu baruta, iscrtavaju neke nove karte i naveliko dijele Bosnu…..ako bure baruta eksplodira, nestaće sve u dimu i sramoti, i kartografi i generali, i sve stranke i sve vođe, svi zakoni i institucije, i najveći dio onoga što je na ovom prostoru godinama izgrađivano mukotrpnim radom desetina generacija. Pošto imaju nesreću da su neuništivi, ostaće samo tri iskrvavljena i poražena naroda, izbezumljena i srozana na granice barbarstva«. SDA je odgodila, ali nije uspjela da spriječi rat u Bosni i Hercegovini. Bure baruta je eksplodiralo. SDA je tokom agresije na BiH uspjela da okupi raznorodne političke stranke odane Bosni i time izbjegne zamku građanskog rata triju BH naroda.

Kadrovi SDA u državi i Armiji su organizovali do tada nenaoružan i neorganizovan narod i uspješno ga suprotstavili daleko nadmoćnijim armadama sa Istoka i Zapada. Desilo se «čudo bosanskog otpora«. Mimo vojne logike i racionalnih procjena potpuno opkoljena Armija BiH je jačala i nadjačala, vojno i moralno, agresorske vojske. Umjesto da Bosnu zauzmu za « petnaest dana», kako su u proljeće 1992. obećali, zločinačke jedinice Mladića i Karadžića su kraj rata dočekale u rasulu a pohod Armije BiH je zaustavljen ultimatumom međunarodne zajednice. U novembru 1995. postignut je Dejtonski mirovni sporazum za koji je Izetbegović izjavio: „Ovo možda nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji kakva jest, u svijetu kakav jest, bolji mir se nije mogao postići. Bog nam je svjedok da smo učinili sve stoje bilo u našoj moći da nepravda za naš narod i našu zemlju bude manja“.

Na prvim poslijeratnim izborima održanim 1996. godine SDA je osvojila najveći broj glasova. U Federaciji BiH Stranka je osvojila apsolutnu većinu, kandidat SDA je član Predsjedništva BiH, osvojena je većina u 6 od ukupno 10 kantona na području Federacije BiH. U Narodnoj Skupštini RS SDA je participirala sa 14 mandata od ukupno 83 mjesta. U septembru 1997. godine održan je 2. Kongres Stranke demokratske akcije na kom su delegati poziciju SDA redefinisali kao «politički savez građana koji prihvataju program i ciljeve Stranke«.

Osnovu programa i okvir djelovanja SDA čine:

izvorna i neotuđiva ljudska prava i slobode;

demokratske institucije vlasti zasnovane na višestranačkom političkom sistemu;

vrijednosti civilnog društva; Ciljevi SDA su:

suverena i cjelovita Bosna i Hercegovina kao demokratska država multietničkih regija, ravnopravnih naroda i građana;

bogato i otvoreno bosanskohercegovačko društvo kao društvo odgovonrih, tolerantnih i solidarnih ljudi;

Bosna i Hercegovina u evropskim i svjetskim političkim ekonomskim i kulturnim integracijama;

politička sloboda i civilizacijski napredak Bošnjaka u BiH i Evropi kao autohtonog evropskog naroda uz čuvanje i razvoj kulturno-historijskog nasljeđa i tradicije.

Stranka demokratske akcije je i u miru nastavila da okuplja stranke sličnih političkih vizija, te je na lokalne izbore održane 1997. godine izašla kao lider Koalicije za cjelovitu i demokratsku BiH. Koalicija je osvojila najveći broj glasova u 56 općina od ukupno 135 u kojima su izbori provedeni. SDA na općim izborima održanim godinu dana poslije, 1998. godine također nastupa sa koalicionim partnerima i osvaja 34,9% glasova. Kandidat Koalicije CD Alija Izetbegović je i ovaj put izabran za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Od ukupno 42 mjesta u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, Koalicija CD BiH je osvojila 17 mandata. Od ukupno 140 poslaničkih mjesta u Predstavničkom domu Federacije, Koalicija je osvojila 68 mandata, a u NS RS 15 od ukupno 83 poslanička mjesta. Na novembarskim izborima 2000-te godine SDA je nastupila samostalno. Promjena odnosa međunarodne zajednice prema Stranci, uticala je i na odlazak koalicionih parntera prema SDP-u, tako da je SDA po prvi put postala uglavnom opoziciona stranka. Međutim, bez obzira na pristrasnost međunarodne zajednice i medija, rezultati ovih izbora pokazali su daje SDA i dalje najjača politička stranka na nivou BiH, najjača politička stranka u Federaciji BiH, najjača nesrpska stranka u RS.

U oktobru 2001.godine u Sarajevu je održan 3. Kongres Stranke demokratske akcije. Kongres je pokazao da je SDA završila svoju historijsku ulogu kao pokret i da je prešla u fazu profiliranja iz pokreta u Stranku. Težište djelovanja SDA je od nacionalnog pomjereno ka općem, građanskom. SDA je sebe definisala kao «Narodnu stranku političkog centra, otvorenu za sve građane Bosne i Hercegovine«.

Osnovni ciljevi SDA su:

snažno i građansko društvo u kojem je čovjek – pojedinac subjekt društvenih procesa;

pravna država kao «pomoćna služba« u funkciji općeg dobra;

zaštita tradicionalnih vrijednosti i porodice kao temelja zdravog društva;

poštivanje različitih svjetonazora;

zaštita nacionalnih interesa, vjerskih prava i sloboda. Kao bitne pravce i prioritete svog djelovanja SDA je istaknula:

ustavnu integraciju BiH, koju vidimo kao decentraliziranu državu multietničkih regija i lokalne samouprave prema evropskim standardima,

izmjene i dopune Dejtonskog mirovnog sporazuma koje će omogućiti da se BiH uspostavi kao funkcionalna i normalna država,

afirmaciju bosanskog identiteta kao zajedničkog identiteta svih građana Bosne i Hercegovine bez obzira na njihovu etničku pripadnost,

izgradnju povjerenja među narodima i građanima baziranu na objektivnom utvrđivanju istine u proteklom ratu, uspostavljanje jedinstvenog ekonomskog prostora u BiH te ubrzanje procesa privatizacije koju prati razumna i pravična socijalna politika,

koaliranje sa strankama probosanske orijentacije u BiH i priključenje Asocijaciji narodnih stranaka Vijeća Evrope.

Na 3. Kongresu Stranke demokratske akcije Alija Izetbegović se povukao sa pozicije aktivnog predsjednika SDA te je proglašen doživotnim Počasnim predsjednikom. Za predsjednika SDA izabran je Sulejman Tihić.

Uslovi opozicionog djelovanja nisu oslabili SDA, prečistili su je i ojačali. S druge strane, Alijansa za promjene, neprirodan konglomerat političkih stranaka predvođen SDP-om, u kratkom vremenu je uvjerio birače u svoju neefikasnost i otvorio prostor za povratak SDA. Izbori koji su uslijedili su to potvrdili. Na opštim izborima održanim u novembru 2002. godine SDA je dominantno pobijedila: Sulejman Tihić je izabran za člana Predsjedništva BiH, SDA je osvojila 10 mandata od ukupno 42 u Zastupničkom domu Parlamenta BiH, a 32 mandata od 98 u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH. Općinski izbori održani u jesen 2004. godine su dodatno učvrstili poziciju SDA koja je osvojila skoro duplo više glasova od stranaka na drugom i trećem mjestu. SDA je pobijedila u izborima za općinska vijeća u 47 općina, te u izboru za načelnika u 36 opština. Izvršen je snažan prodor u opštine RS – SDA je pobijedila u 4 opštine a u 2 postavila svog načelnika. Ostvareni su odlični rezultati u Mostaru i Sarajevu. U Sarajevu je SDA imenovala gradonačelnika.

Ciljevi koje je Stranka sebi postavila na 3. Kongresu se, unatoč očekivanim otporima, ubrzano ispunjavaju. Reforme koje vode jedinstvu zemlje a odvijaju se u sferi sigurnosti, odbrane, kontrole granica, jedinstvenog tržišta su u poodmakloj fazi. Odlučnost međunarodne zajednice da pomogne BiH kako bi postala normalna i funkcionalna država i kako bi se priključila Evropskoj Uniji i NATO savezu, nikad nije bila jasnija. Saradnja SDA i međunarodne zajednice je također najusklađenija u posljednjih 10 godina. SDA je primljena u decembru 2004. godine, u svojstvu posmatrača, u Asocijaciju Evropskih narodnih stranaka.

26. maja 2005. godine u Sarajevu, na 15. godišnjicu Stranke, održan je 4. Kongres SDA. Kongresu je prisustvovalo oko 1400 članova, od toga 593 delegata i više od 800 gostiju iz zemlje i inozemstva. Među brojnim uglednim gostima bio je i gosp. Wilfried Martens, predsjednik grupacije Evropskih narodnih stranaka, koji je pozdravio prisutne. Na Kongresu su usvojeni Programska deklaracija i Statut SDA.

Za predsjednika SDA ponovo je izabran Sulejman Tihić. Potvrđujući opredjeljenja i ciljeve definirane u Programskoj deklaraciji, SDA će u narednom periodu nastupati kao bosanska narodna stranka političkog centra, otvorena za sve građane Bosne i Hercegovine koji prihvate njene programske ciljeve.

Stranka afirmiše evropske vrijednosti i standarde, te članstvo u evroatlanskim integracijama, uz očuvanje tradicionalnih vrijednosti bosanskog identiteta. SDA će nastaviti da se snažno zalaže za građansko društvo i vladavinu prava. Svjesna da klica fašizma i totalitarizma u Evropi, a naročito na Balkanu, nikad nije iskorijenjena, SDA sebe vidi u frontu antifašističkih snaga koji se suprotstavlja svim oblicima diskriminacije i totalitarizma. U vremenu koje dolazi, SDA zajedno sa ostalim patriotskim i demokratskim snagama u Bosni i Hercegovini ima šansu da dovrši procese koje su otpočeli prije 15 godina.

Reforme koje vode funkcionalnoj državi i jedinstvenom ekonomskom prostoru trebaju privući novi kapital u BiH i dati polet ekonomiji, obnovljena ekonomija treba relaksirati odnose među suprostavljenim snagama u Bosni i omogućiti stvaranje pozitivne klime za još brži ekonomski oporavak, što bi stvorilo spiralu pozitivnih procesa, suprotnu onoj koja je dovela do krize i ratova na početku 90-tih. Bosna i Hercegovina ponovo može postati primjer multietične zemlje u kojoj narodi žive u slozi, kao što su živjeli stoljećima.

U 21 stoljeću ovaj prirodni suživot će biti potpomognut državnom strukturom koja garantuje ravnopravnost, red i zakon, te prosperitetnu ekonomiju za sve BH građane.

Na 5. Kongresu SDA, održanom 26. maja 2009. godine u Sarajevu, za predsjednika SDA izabran je Sulejman Tihić.

Na 6. Kongresu SDA, održanom 26. maja 2015. godine u Sarajevu, za predsjednika SDA izabran je Bakir Izetbegović.

Na 7. Kongresu SDA, održanom 14. septembra 2019. godine u Sarajevu, za predsjednika SDA izabran je Bakir Izetbegović.

Izvor

[balkantimes]

Nevolja za demokraciju zvana Mesoud Barzani

Na tragu ove realnosti neki kao prioritet stavljaju očuvanje sigurnosti i autoritarnosti kako bi im to bila isprika za kontinuitet, a ponekada i za jačanje oligarhije, aristoktacije, autokracije i konačno trajanje despotizma; despotizma koji se protivi svakom sudjelovanju drugih igrača i takmaca u moći.

Abdulrahman Fathollahi

‘Ruganje demokraciji’i ‘izdaja slobode’ godinama su već u regionu Iračkog Kurdistana,a posredstvom kontinuiteta poludespotskog djelovanja, štaviše jačanja stajališta koje počiva na osobi ili osobama, postali tradicija.

Koliko god na Bliskom istoku, u principu, demokratski diskurs nije institucionaliziran za šta postoje brojni razlozi, od postojanja guste sjene nacionalističkog, etničkog i ponekad šovinističkog mišljenja, do povijesnih korijena, kulturnog siromaštva, odsustva političko-društvenog napredovanja, uplitanja transregionalnih i međunarodnih igrača, ali u svemu tome nesporan je jedan faktor koji je uvijek predstavljao zapreku stvarnom formiranju diskursa demokracije i usmjeravanju pažnje na demokratska mišljenja, a to je čvrstina pogleda koji počiva na osobi ili osobama u društveno-kulturnoj strukturi. Nažalost, region Kurdistana više nego druge tačke zapadne Azije je pogođen ovom bolešću u težnji za određenim i utvrđenim političko-kulturnim osvješćenjem, i na tragu toga ostvarenjem demokracije kurdskoga društva.

Kako god, najelementarniji geopolitički i geostrateški zahtjevi Kurdistana su uvijek bili suočeni s ovim osnovnim pitanjem da li su prioriteti autoritarizam i očuvanje sigurnosti ili politički razvoj, formiranje i jačanje građanskoga društva, poštivanje i briga o građanskim pravima, nužnost važnosti prava građanina i sudjelovanje ostalih stranki, tokova i društvenih slojeva u političkoj strukturi?! Ali nepostojanje odgovora na ova temeljna pitanja tokom svih ovih godina je u regionu iračkog Kurdistana, u najmanju ruku, dovelo do toga da autoritaristi koriste ovu situaciju kako bi zgrabili političku i vojnu moć.

Na tragu ove realnosti neki kao prioritet stavljaju očuvanje sigurnosti i autoritarnosti kako bi im to bila isprika za kontinuitet, a ponekada i za jačanje oligarhije, aristoktacije, autokracije i konačno trajanje despotizma; despotizma koji se protivi svakom sudjelovanju drugih igrača i takmaca u moći.

Uz ovo tumačenje, nepostojanje ispravne višepartijske kulture, nepostojanje nekorumpiranih nadzirajućih institucija na temelju principa razdvajanja moći i definiranja principa ustava, nepostojanje konkurencije građanskih opozicionih tokova, paralelne vlade ili u sjeni s ciljem kontrole i nadziranja centralne vlade, nepostojanje stvarnog nadzora naroda nad radom vlade i institucija s njom povezanih, i najvažnije od svega nepostojanje stvarnog nadzora nad medijima, sve je to dovelo do toga da je irački Kurdistan zahvaćen despotizmom.

Koliko god je posljednjih godina ekspanzija virtualne sfere i formiranje društvenih mreža doprinjelo da državni dužnosnici moraju uzeti u obzir mišljenja i stajališta nacija, pa tako i kada se radi o iračkom Kurdistanu, ali nepostojanje nužne infrastrukture za prihvatanje i trajanje demokracije u iračkom Kurdistanu dovelo je do toga da politički razvoj, održavanje izbora, formiranje višepartijske kulture, uvažavanje mišljenja naroda, i napose primjena kritičkih stajališta i mišljenja mlade populacije predstavljaju puku formalnost.

Drugim riječima, region iračkog Kurdistana ne posjeduje nužnu infrastrukturu za uspostavu demokratskog diskursa unutar sebe, a zbog nedostatka neophodne političke zrelosti. Na tragu toga, irački Kurdi uprkos tome što koriste mnogobrojne radio i TV mreže, uprkos što su aktivni u virtualnoj sferi i na društvenim mrežama, uprkos stranačkog djelovanja različitih partija i političkih tokova i održavanja izbora, većinom sebe vide u raljama prijašnjeg izazova trajanja despotizma i to štaviše u jačem obliku i formi nego prije. Stoga svjedočimo povratku na ranije pozicije jačanja despotizma, više nego li nekoj revolucionarnoj promjeni. Jer region iračkog Kurdistana usljed prisustva i kontinuirane sjene ograničenog broja osoba, kao što su (Nechirvan Barzani, Masrour Barzani, Qubad Talabani, Bafel Talabani i na njihovom čelu Masoud Barzani), te zbog kontinuiteta egzistiranja dva politička toka, ili preciznije kazano dva etnosa Barzani – Talabani, privrženost populizmu, ili bolje kazano demagogizmu predstavljaju najbolji primjer zloupotrebe neželjenih političko-društvenih i medijskih promjena današnjega društva eda bi pod krinkom demokracije i uvažavanja demokratske misli moć ostala u rukama ove ograničene grupe.

Gdje ovakav obrazac ne daje odgovor zasigurno još izraženiji kurdski nacionalizam može predstavljati najbolji put marginaliziranja kritika I u konačnici traganja za demokratskim diskursom u region iračkoga Kurdistana. Uz to, od kad je osoba Masouda Barzanija posredstvom nedjelovanja Parlamenta pronašla pravnu ispriku za prisustvo i nakon isteka predsjedničkog mandata, svjedoci smo da su se postupno formirali kritički tokovi vezano za njegovo nezakonito prisustvo, naravno vezujući se za različite političke, sigurnosne i diplomatske pozicije regiona u postpredsjedničkom period.

Formiranje ovih kritičkih tokova vezano za Masoudovo prisustvo na poziciji predsjednika iračke Kurdistanske regije je odjednom pokrenulo pitanje održavanja referenduma o nezavisnosti 25. septembra 2017. i na tragu toga jačanja nacionalizma, na konferenciji u Pirmamu, koja nije donijela nikakav napredak i prosperitet region, već je sve išlo dotle da je Arbil ušao u tenzije i diplomatski sukob s Teheranom, Ankarom i Bagdadom.

Ali ono što se pokazalo bitnim jested a se nije vodilo računa o prioritetu interesa iračkih Kurda već da sun a prvom mjestu bili apetiti Masoudove ličnosti i nastojanje za nastavkom njegovog predsjednikovanja nad regijom iračkog Kurdistana.

U kontekstu toga, kada su političko-ekonomski, društveni, sigurnosni i diplomatski postreferendumski uvjeti doveli do toga da se Masoud Barzani, početkom novembra 2017. morao povući s predsjedničkog položaja, ali je i dalje ostao na čelu Kurdistanske demokratske stranke. Napose, nakon smrti svoga konkurenta Jalala Talabanija čime se ukazala nužna prilika za još veće priskrbljivanje moći, Masoud Barzani nikada nije bio spreman odreći se despotskoga trajanja. Čak i održavanje novih parlamentarnih izbora 30. septembra 2017 kada je na predsjedničku poziciju došao njegov bratić, a na mjesto premijera njegov sin, nije zadovoljilo Masouda koji smatra da njegova riječ u iračkom Kurdistanu mora biti prva i posljednja,a ne odluke federalne kurdske vlasti.

Stoga, regionalni i međunarodni dužnosnici prije nego saslušaju mišljenje i stavove Nechirvana Barzanija i Masroura Barzanija, predsjednika i premijera iračkog Kurdistana, oni prihvataju stavove predsjednika Kurdistanske demokratske stranke. Stoga i kada se radi o svim diplomatskim posjetama i oficijelnim susretima zvaničnika drugih zemalja sa dužnosnicima Kurdistanske regije uvijek je prioritet na susretu i konsultacijama sa Mesoudom Barzanijem.  Sve ovo pokazuje da je upravo Mesoud Barzani taj koji donosi konačnu odluku u iračkoj Kurdistanskoj regiji, i to ne za dobrobit Kurda, već u skladu sa vlastitim interesima, pri tome ne ostavljajući bilo kakvu mogućnost vladi u Arbilu.

Očiti primjer rečenoga je neuspjeh Mohammed Tawfiq Allawija u formiranju kabineta. U vezi s tim, promjene i političke konsultacije u ono vrijeme s ciljem formiranja privremene vlade od strane  Allawija jasno su pokazale da se konačna odluka ne donosi u Arbilu već u Pirmamu, mjestu boravka Mesouda Barzanija. Tome u prilog govori slijedeće, uprkos postizanju političkog sporazuma između Arbila sa Allawijem tokom posjete delegacije Kurdistanske regije Bagdadu, u februaru, i službene potvrde ovog sporazuma od strane Nechirvana Barzanija, predsjednika Kurdistanske regije, koji se odnosio na potporu Kurda formiranju vlade, ali na koncu Mesoud Barzani je spriječio sporazum jer je insistirao na ostanku Foada Hosseina u Ministarstvu ekonomije i finansija. Na koncu je Mohammed Tawfiq Allawi 28. februara odstupio sa mjesta zamjenika iračkog premijera, a time je pokazano ko vuče konce odlučivanja u regiji iračkoga Kurdistana.

Prateći slijedeće dešavanje vezano za davanje povjerenja iračkoga parlamenta kabinetu Mustafe al-Kadhimija u četvrtak, u ranim jutarnjim satima, a to je upravo stajalište koje počiva na osobi Masouda Barzanija, dovelo je do toga da u procesu popunjavanja novog iračkog kabineta su ostala upražnjene dvije pozicije u dva ključna ministarstva; Ministarstvu vanjskih poslova i Ministarstvu nafte i to u uvjetima kada i Mustafa al-Khadimi poput Mohammeda Tawfiqa Allawija želi formirati novi kabinet bez prisustva Adila Abdal-Mahdija.

Sada, u svemu autokratsko stajalište Mesouda Barzanija s ciljem ulaska Foada Hosseina u vladu al-Khadimija izaziva ozbiljna pitanja I to u situaciji kada je Irak suočen sa mnogobrojnim i svakako dubokim krizama, od duboke sigurnosne krize zbog ponovnog oživljavanja DAEIŠ-a na cijeloj iračkoj teritoriji, do krize u zdravstvu, izbijanju korone, političke krize usljed kontinuiranog rivalstva iračkih struja oko zadobijanja moći I participiranja u vlasti, a od svega je najvažnija ekonomska kriza izazvana velikim padom cijene nafte na svjetskom tržištu što će dovesti do smanjenja budžeta za ekonomiju i za život Iraka tokom narednih mjeseci. Da li ovo uporno insistiranje na prisustvu Fuada Hosseina na nekoj od pozicija u bagdadskoj vladi može opravdati stajalište Mesouda Barzanija da organiziranje narodnih demonstracija iz oktobra prošle godine i to uglavnom u ši’itskim regionima ove zemlje, nema nikakve veze sa Kurdima i kurdskim ministrima u vladi Adila Abdal-Mahdija, ili treba razloge upornog insistiranja predsjednika Kurdske demokratske stranke iračkog Kurdistana za ostanak Fuada hosseina u Bagdadu povezati s nekim drugim pitanjem?

Pri tome je insistiranje Mesouda Barzanija vezano za prisustvo Foada Hosseina u bagdadskoj vladi i njegovo imenovanje za ministra vanjskih poslova, i to ne uzimajući u obzir zahtjeve nametnute krizom te rukovođenje vlastitim interesima, s jedne strane je dovelo do toga da je udio Kurda u al-Khadimijevoj vladi ostao nepotpun, a neka politička razračunavanja unutar Kurdistanske regije su dovela do toga da je Abdurrahman Mustafa, bivši premijer regije Kirkuk, ostao bez imenovanja u Ministarstvu pravosuđa, u čemu je ključnu ulogu imao mokhrab Ala Talebani, koji je izazvao neke unutrašnje partijske trzavice (Domovinska unija Kurdistana).

Stoga je sinergija kurdske despotske karike moći koja je ograničena na nekoliko lidera dvije parije, Kurdske demokratske stranke i Domovinske unije Kurdistana, dovela do toga da je od tri kurdske pozicije u Ministarstvima  vlade u Bagdadu, samo na jednoj postavljena Nazanin Muhammed vasu Sheikh Muhammed, i to u ministarstvu gradnje i prostornog uređenja. U vezi s tim, ukoliko Mesoud Barzani insistirajući na nastavku prisustva Fuada Hosseina u vladi al-Khadimija ne ide za ličnim interesima, nego je ova politička tvrdoglavost u interesu kurdske zajednice u Iraku, onda se može uzeti u obzir i druga opcija vezano za imenovanje u Ministarstvu vanjskih poslova. Naravno, ovim se ne želi ukazati na imenovanje neke posebne osobe, ali u sadašnjim osjetljivim uvjetima, osoba poput Hoshjara Zibarija može pokrenuti barem minimum kada se radi o vanjskoj politici. A pri tome njegovo prisustvo može odagnati Barzanijevu zabrinutost, napose što je Hoshjar Zibari, nakon pada Sadamovog režima, kao predstavnik Kurdske demokratske partije, obnašao dužnost ministra vanjskih poslova Iraka, u osmogodišnjem mandate, u vladi Noura al-Malikija, a potom je u kabinetu Heidara al-Ibadija obavljao dužnost ministra finansija. Sve ovo govori u prilog činjenici da bi Zibari mogao biti odgovarajuća opcija. Ali njegova nekompetencija vezano za sprovođenje reformi i borbu sa organiziranim kriminalom u ministarstvima i državnim institucijama, 2016., mogla bi predstavljati ozbiljnu smetnju njegovom izboru. Naravno, ukoliko Mesouda Barzanija vode kurdski, a ne lični interesi. Premda je Barzani već pokazao da njegovo insistiranje na ostanku Fuada Hosseina u bagdadskoj vladiima za cilj samo lični interes.

Imajući u vidu sve analizirano i ne želeći se upuštati u procjenu ko je kriv što su Kurdi ostali bez imenovanja u ministarstvima nove iračke vlade, da li Kurdska demokratska stranka ili Domovinska unija Kurdistana, i da li je sam, Mesoud Barzani doveo do toga da vlada Mostafe al-Khadimija koja bi se u sadašnjim uvjetima mogla nazvati ‘kriznom vladom’ može opstati premda nisu popunjene četiri ministarske pozicije, od kojih i jedna u ključnom, Ministarstvu vanjskih poslova, ali je nužno kazati ne samo više od 5 miliona Kurda u region, već cjelokupna iračka populacija od oko 40 miliona ljudi treba da nadoknadi štetu neuspjeha, pohlepe i neodgovornosti pet ili šest osoba kurdske karike moći, na čijem je vrhu Mesoud Barzani, koji ne pridaju nikakav značaj Kurdima i koji ne strahuju da će doći kraj njihovoj despotskoj moći sa eskaliranjem političko-ekonomske, društvene i sigurnosne krize u cijelom Iraku. Naravno i despotizam nekih ši’itskih i sunitskih iračkih tokova je imao ključnu i utjecajnu ulogu u svemu ovome. Možda bi se Mesoud Barzani i karika moći od nekoliko osoba u Kurdistanskoj regiji Iraka mogli označiti kao ‘nevolja za demokraciju’.

Izvor