#SMIJEH DO SUZA

[kucniljubimcitv]

🙉 Najsmiješniji Psi, Mačke I Druge Životinje - Smijeh Do Suza 2023! https://youtube.com/watch?v=MI879DXpbL8

[mvmvmvmvmvmvmvmvmvmvmv]

SANJAO SAM, R. IVŠIĆ

1 Sam, posve sam, šetam po oblaku. Noge mi gladi trava tako prozirna da je i ne vidim. Sav sam u čudu od tišine. Uzimam malo crne vode i pretvaram oblak u djevojku, koju ludo volim sve do svoje smrti.

2 Sjedimo na obali rijeke, ona i ja. Ona mi govori, a šum njezinih riječi postaje crn i lijep oblak koji mi sjeda na trepavice. Mirno dišem i uranjam u slike kojima me htjela iznenaditi. Ona se smije, zatim uzima stijenu i meće mi je na usnu, između naših poljubaca.

3 Okrećem se i vidim more, neodređene boje, i tri crne školjke. Iz čempresa izlazi jelen. Od njegova mirna pogleda trava niče u zatonu. Saginjem se da uberem potočnicu sakrivenu u travi i čekam da jelen zaspi. Vidim da sanja najljepše snove, jer mu iz očiju izbija suza za suzom, krupna. Zabadam mu potočnicu među rogove. Iz njegovih usta izlazi modra djevojka, i ja odmah sav dršćem od golih poljubaca koje ona slaže na moje vjeđe. Posljednjom snagom otvaram oči i vidim da ima dva cvijeta umjesto grudi. Nemam hrabrost da je upitam zašto ta dva cvijeta neprestano mijenjaju boju. Pružam usne prema tom cvijeću, najljepšem, da slomim njezinu tajnu, ali jedan crni val odnosi djevojku i ja za njom plačem cijelu noć u vjetru, hladnom.

4 Šuma je svijetla kao svila. Bijela je vjeverica plisnula niz krošnje i donijela mi proljeće, zatalasano. Mislim da li treba čekati da ljubav procvate na svakom suvarku nade ili je bolje otići do obale, krišom ući u vodu i plivati široko prema novoj pučini, još mladoj. Hoću da pođem, ali osjećam da više nemam nogu. Postao sam drvo i listam. Širim se i smijem od sreće, ali to više nije smijeh. To je šumor šume. Meni je kao da se moram prirediti za ljubav i zato se skupljam i uranjam u san.

5 Boje me okružuju i dižu, i ono što vidim, više nije ni drvo, ni planina, ni ograda, nije ni riba u dubini, ni duga, ni dan. Na mene gleda iz svake daljine tisuću rođenih cvjetova koji dolaze i nestaju za mojim kapcima i za mojom tamom. To je golo kupanje s novim kamenom, s travom, s obalom, ali sada lako i mekano i tako samo, da bi svaki val bio prejak i prevelik: odmah bi poremetio čvrsti obruč mira. Otvoriti se bilo bi neobično, poći nevjerojatno, potrčati zločin. No gibanje je ipak široko, a tišina se širi kao valovi oko kamena na nepokretnim, otvorenim jezerima, gdje ni jeka ne spašava prošlost. U oku osjećam laku igru, radosnu i zabavnu kao što su kamenčići u brzom gorskom potoku. Osjećam stablo kao sjenu i htio bih je pogledati, ali sam nepomičan. Meni je kao da se mogu micati samo kao suncokret: za suncem.

(1941.)

RADOVAN IVŠIĆ (Zagreb, 1921. – Pariz, 2009.), iz knjige “POEZIJA / POÉSIE”, izbor, Matica hrvatska, 1999.

[prosli-su-aprili]

Može 30 kvadrata

umjesto kuće na tri sprata,

može roadtrip

mjesto Grčke, Turske i Egipta,

može polovan šporet

i krevet "samo da ima" ,

može i šetnja uz kafu za ponijeti,

može i tramvaj,

i movie night kod kuće

uz domaće kokice.

I ubran buketić cvijeća,

grudvanje u parku

i smijeh do suza.

Ne mora biti skupo da bi bilo dragocjeno.

Može, sve.

Samo

kad imaš s kim.

[staroftheseablog]

Fali mi...

Fali mi ljeto.

Sunce

Pola 5 ujutro

Pola 5 popodne

Pogled sa terase

Život- lagan, svjež, zelen

Navodi me takva budem i ja

Fali mi ljeto

Gužva u gradu

Kratke suknje i majice na bretele

Miris ručka na terasi obližnjeg restorana

Djeca i psi na livadi

Moj kraj

Sunce

Upijam sunčeve zrake u šumici iza škole.

Fali mi ljeto

Propušten poziv na telefonu

Tople ljetne noći

Jedna pjesma

I jedno “dođi po mene”.

Fali mi ljeto

Ljeto bez obaveza

Poletno

Slobodno

Kad smo najljepši

Bezbrižni

Spontani

Nasmijani

Tad su i štikle udobnije

I haljine bolje stoje

I duže se šeta

Više se priča

Intezivnije živi

Neprimjetno šapuće

Manje se šminka

Kosa je najljepša kad ju sunce zavede

Tad ni kiša nije za skrivanje

Već za trčanje po njoj

Ljeto je dobra volja

Energija

Nadahnuće

Bez pravila.

Fali mi ljeto

Prijatelji na okupu

Večeri uz crveno vino

I dobru muziku

Prepričavanje gimnazijskih anegdota

Smijeh

Srce ispunjeno zbog činjenice

Kako smo od one lude

Buntovne

I prkosne djece

Zajedno postali odrasli ljudi.

Fali mi ljeto

Ljeto je za sjećanje

Novi početak

Ljeto je za život

Za avanture

Ljeto su špagete u kasnim satima

Ljeto su zdravice i vjera u bolje sutra

Pjesme koje nikad nismo stigli otpjevati do kraja

Zbog suza u očima

Zagrljaji najboljih prijatelja

Ljeto su noći u kratkim haljinama

Razmazana šminka

I taxi u noći

I izgovori

Veselje

Beskonačno riječi

Ljeto je fešta

Ljeto su mature

Korzo

Fontane

Svirači

Sladoledi

Fleke na odjeći

Komarci

Osipi od sunca

Miris sapuna

Lagani parfemi

Ljeto je cvijeće

Mladost

Nepromišljene odluke

I neponovljive uspomene

To je ljeto.

Trenutak

Kakav bi trebali živjeti cijeli život

Bez gledanja natrag i naprijed

Kao da je večeras početak i kraj

Rođenje i smrt

Ljeto je novi početak

Ljeto je moja nova godina

I zato

Fali ljeto.

I sve ono u paketu

Netaknuta sreća

Da je udahnem

Poslušam

I dodirnem

I da se svi zaljubimo na najljepšem ringišpilu

Ringišpilu života.

Fali mi ljeto...

[exyu-rock-lovers]

Noćas je bilo drugačije. Posebno ljetnje veče na Jadranu. Od kafića do kafića svirao se rock. Žive svirke su nezamjenjiv spoj zvuka i osjećaja. Srce mi je zaigralo u ritmu kad sam čula ,,Krčmarsku Moskvu" od Bolera. Srce je nastavilo da igra uz ,,Letnje kiše" od Dejana Cukića. Nije se umorilo ni kad je krenula ,,Sve još miriše na nju" od Parnog valjka. Izvrsne melodije su dolazile iz tih mjesta sa ljudima dobrog ukusa. Posebno mi je bilo drago kada je jedna grupa tinejdžera pjevala po ulici Pilote. Na trenutak sam zamislila da sam u ono staro vrijeme, kada se sa svih strana mogao čuti dobar zvuk. Kada su klinci išli svugdje sa svojim instrumentima, pravili bendove, pričali o zanimljivim knjigama, gledali predstave, filmove, slušali zajedno ploče... sve to sa željom i vatrom u očima. Kada se znalo šta je emocija; suza, smijeh, pogled, dodir i sve ono što se riječima ne može opisati. Na trenutak su mi misli otišle u to vrijeme, o kojem znam samo na osnovu tragova umjetnosti i priča ljudi. Mada, ono živi u nama koji čuvamo i cijenimo prave vrijednosti. Ovo veče zaista je bilo neobično. Posebno. Poput sna - rokerskog sna, koji ne prestaje da bude sanjan i pretvaran u javu.

[zvijezde-placu-za-namaa]

Još jedan proljetni dan sam odlučila provesti kod svoje tetke na Grbavici. Bilo mi je zadovoljstvo provesti praznike u njenom okruženju. Tetka Alma je imala četrdesetak godina. Život je međutim nije mazio i bila je poput neke nikada do kraja pročitane knjige. Svakog puta me izenađivala svojim životnim pričama. Tog veselog proljetnog jutra, sjednemo tetka i ja na njen balkon, odmah tu u visini probeharale trešnje čiji zanosni miris je nadjačao i miris tek skuhane kahve. Spušta tetka Alma tacnu na drveni stolić. Nekoliko trenutaka smo šutile i uživale u ljepoti koja nas okružuje. Slušale smo pjesmu ptičica sa trešnje, zujanje pčelica i smijeh djece iz obližnjeg vrtića. Primijetim da tetka gleda u mene. Smaknem pogled sa behara i vidim kako brzo rukom sklanja suze sa očiju. Odlučim da je ne ispitujem šta je, jer znam da će tetka i sama reći ako je vrijedno znanja. Potom se naslanja na stolicu i izbaci zrak iz pluća kao da se želi riješiti nečega što je već dugo u njoj. Podsjećaš me na mene, kada sam bila u tvojim godinama, izusti Alma. Išla sam u Treću gimnaziju. Bila sam mlada, lijepa poput slike, bila sam sretna. Znala me škola pritisnuti, ali znaš to je nešto što uopće ni ne pamtiš. Nećeš nikada se sjećati praskozorja koje si dočekala uz knjigu, niti neke glupave lekcije iz Hemije, niti ćeš zaplakati zbog neke slabe ocjene u dnevniku, ali ćeš se uvijek sjećati onog praskozorja koje ćeš dočekati sa rajom uz alkohol i cigarete, i onog belaja kojeg ćeš napraviti sa društvom da ne odgovarate i ne radite kontrolni, sjećat ćeš se prvog prijateljstva, a zaplakat ćeš na pravu ljubav. Tetka Alma, duboko udahnu kao da skuplja snage za ono što slijedi. Nijemo sam gledala u pticu što je cvrkutala na grani, pticu nisam ni vidjela zapravo, već sam zamišljala slike svoje tetke iz srednjoškolskih dana, nju još ljepšu nego sad i bez sitnih bora pokraj modrih očiju. Prokleta nek je gimnazija i dan kad sam je upisala, proklinjala je tetka Alma, i onaj dan kad sam ga vidjela na klupi pokraj Miljacke. Zvao se Mirza, šta sam tada imala, možda šesnaest godina i jedva da sam znala šta mi se desilo kad sam ga ugledala na klupi sa rajom. Pušio je cigaru na klupi ispod drveta odmah preko puta Treće, imao je kosu crnu poput uglja, a furao je neki stil opasnog momka. Znaš kakve su djevojke, uvijek traže nekog kretena, da izgleda opasno i da ti niko ne prilazi jer si ti djevojka onog opasnog momka. Prolazim ja sa Selmom i Lejlom, one se fol slatko smijulje i gledaju ga, a ja se pravim luda kao da ga ne primijetim, gledam negdje gore u nebesa ili u pod. U meni sve kuha, ma kakvi leptirići draga moja, to je meni u stomaku čitava mašinerija proradila. Kaže Selma Lejli da nas gledaju i proizvode neke visokofrekventne zvukove, a ja nijemo hodam pokraj njih i kudim ih što su tako glupe i lahke djevojke. Sljedećeg dana na velikom odmoru sam se odvojila od njih dvije i sjela na klupu u dvorištu škole. Namjestila se taman onako da kad gledam malo iznad knjige mogu vidjeti njega na klupi kod Miljacke. I tih nekih petnaestak minuta velikog odmora ja sjedim kao kakva budala, sama i pravim se da čitam neku ludu knjigu za lektiru, a nisam ni slova pogledala. Gledam u Mirzu i čim on pogleda u mene brže-bolje spustim pogled na lektiru, pa uzmem olovku kao ja podvlačim nešto. Pred samo zvono za kraj odmora uhvati meni Mirza pogled, u meni prokuha sve i porumenim sva, brzo pokupim stvari i uletim u školu brzo poput vjetra. I tako prolazili su dani, ponekad bih nijemo prolazila pokraj njega poput kakve mumije zajedno sa drugaricama, a nekad bih mu u hodniku između dva časa i pogled uhvatila. U međuvremenu sam dobila neku bolešćinu i završila na Koševu. Svako nekoliko dana bi neka drugarica došla u posjetu da mi donese ono što su radili u školi. Dugo sam ostala u bolnici i nakon skoro pola mjeseca, dobro se sjećam, kao da je jučer bilo, dvadesetog u maju u gluho doba noći probudi me neko iz sna. Trznem se naravno ne znajući šta je, otvorim oči i ni pet ni šest nego Mirza. Stavio prst na usta i govori mi da budem tiha. Naravno da se prepadnem, šta budala radi u noći u bolnici i kako je uspio doći, ali nisam bila luda da ostanem tu ležati i praviti se bolesna kad mi momak kojeg sanjam došao tu. Izvuče on mene iz bolnice i bez riječi, ja još u nekim krpicama, pobjegnemo do prodavnice. Kupi on tu Drinu i sok od jabuke. Meni da sok i zapali cigaretu, ja se zahvalim. Tu se i upoznamo. Pitam ga otkud on tu, a on mi kaže kako je shvatio da mu je nešto u školi nedostajalo. A ja, pravim se luda, a kažem ti meni fabrika čitava u stomaku, kažem mu da je lud što je dolazio u ova doba. Napravim se važna, kao da sam kakav rauber i zatražim mu dim cigarete. Nikada prije nisam dimu ni prišla, a i sama znaš da bi me tvoj dedo izbacio iz kuće kad bi saznao. Da on meni cigaretu i gleda me dok vučem svoj prvi dim, nagutam se onog duhanskog dima i počnem kašljati, a on mi se nasmije i pita me što sam luda da povlačim tako jako. Nije mi rekao da zna da mi je prvi put da baratam sa duhanom, a znala sam da zna, tješila sam se da nije shvatio. Stajali smo tako na Koševskom brdu dobrih sat vremena, a ja glupa stala mu pokazivati sazviježđa jer nisam znala šta da mu pričam. Gledao je nijemo u mene dok sam mu rukom pokazivala Malog medvjeda i objašnjavajući mu kako da nađe Sjevernjaču, eto kao da će se on izgubiti u sred noći pa da se može snaći. Kasnije smo se smijali, i on je davao imena zvijezdama na nebu. Vidio je najveću tada i rekao je da se zove Alma, a ja opet kao da njega eto zanima to što Alma nije zvijezda nego planeta i to Jupiter, a on mi kaže da mu je ljepše to da se zove Alma. Ispratio me do bolnice, i negdje oko tri sam ležala u bolničkom krevetu i gledala u Jupiter osmjehujući se i ponavljajući ime Mirza. Svaku noć nakon toga bi dolazio po mene u bolnicu oko jedan sat poslije ponoći, otišli bismo u tu obližnju prodavnicu koja je radila 0-24. Tu bi kupio meni sok od jabuke, a sebi cigarete. Kasnije sam mu tražila cigarete, a on mi je govorio da ne želi da se trujem. Svaku večer bismo tražili zvijezde, a ako mi se posreći da puše vjetrić dao bi mi i svoju jaknu. Jedno večer me poljubio, nije znao da mi je prvi poljubac, kasnije sam mu priznala, drhtala sam nakon toga sat vremena i još nisam mogla zaspati do same zore. Nekada na raspustu sam izašla iz bolnice i nismo se toliko čuli, sjećam se da mi je poslao pismo sa mora. Napisao je da svako večer traži Sjevernjaču i Almu i da ih posmatra. U septembru smo se vidjeli u školi, veliki odmor smo proveli sa druge strane Miljacke i tad mi je poklonio knjigu o planetama u kojoj je Jupiter bio prekrižen, a iznad njega dodano Alma. Zaokružio mi je dio o Jupiteru gdje je pisalo da nas štiti jer sebi privlači velike meteore koji bi mogli razoriti Zemlju. Kasnije sam saznala da mu je mama radila u bolnici i da je svaku večer njoj u noćnoj smjeni donosio hranu, a usput dolazio meni. Tople noći smo provodili vani posmatrajući noćno nebo. Nekad bih ga uhvatila da zuri u mene dok mu pokušavam objasniti zašto se Venera čini toliko velikom. Govorio mi je da sam ljepša od noćnog neba. Jedne noći pod zvijezdama smo i krenuli dublje u vezu, sjećam se mlakog vjetra što nam je mazio golu kožu. Dugo smo bili zajedno, čak je on i na fakultet krenuo dok sam ja završavala posljednje godine srednje. Bio je dogovor da vjenčamo kada završi on fakultet. I tvoj dedo je saznao za Mirzu, na samom početku mu nije bilo drago ali kasnije se navikao i draže mu bilo kada sam vrijeme provodila s njim nego sa drugaricama. Govorio je kako Mirzi vjeruje da će me štiti. Tetka ispruži drhtave ruke i pogleda u njih, a onda udahnu duboko. Počeo je rat. Ja sam sa svojima pobjegla u Austriju, a Mirza mi je rekao slati pisma svaki mjesec. Svakog petnaestog u mjesecu, na vrata bi pokucao poštar i donio pisma. U jednom mi je poslao stranicu one knjige i dopisao kako sam njegov Jupiter koji kao da ga štiti od metaka koji svakodnevno prolijeću oko njega. A onda sljedećeg mjeseca pismo nije došlo. Mislila sam da nije stigao poslati, ali ni sljedećeg mjeseca pisma nije bilo, a onda tri mjeseca nakon mi je stiglo pismo njegovih roditelja. Almi se sporo spusti suza niz obraz, a zatim još jedna i još jedna, nije se trudila obrisati ih, znala je da neće uspjeti. Skupi snage i reče mi, ubili su ga na liniji i poslali su mi fotografiju iz novčanika, bila je to iskružena fotografija Jupitera. Tetka Alma zanijemi, uze maramicu i obrisa suze sa lica. Šmrcnu još koji put, okrenu mi se i nasu nam kahvu koja se ohladila. Bez izgovorene riječi sam primijetila da više ptičice na stablu nema, a onda uzela gutljaj gorke kahve.

[xenon25]

Jednog sasvim obicnog suncanog dana, dana koji se ni po cemu ne razlikuje od ostalih istih takvih obicnih dana, zacuces smijeh. A taman si pomislio da ce i ovo biti jedan od tih dana koji su samo tu da prodju i da pomognu da prolaznost vremena brze prodje. Takvi dani su samo mrlja u vremenu koja ce se sprati nakon par dana. Ali odjeknu jedan gromoglasni smijeh. Onako detinjast i prljav. Prljav jer ti vraca uspomene? Vraca ti uspomene na dane koji nisu bili mrlja u vremenu, nego rascijep. Na dane koji su davno zataskani, ali i oni kao i istina koja se dugo krije izadjose na povrsinu. Taj smijeh ti sad prolazi kroz veliki i mali krvotok, stize do srca i stiska sve njegove komore. Steze. Srce ima sve manje otkucaja za sebe, a tebi se ledi svaka krv u zilama. Ne krivim te. Niko ne moze da ostane ravnodusan na te dane, cak ni ti. Skupljas snage da se okrenes i Boga molis da nisam ja, zbog sebe ili zbog mene nisam sigurna. Mada sebe i mene je ista osoba, tako da se molis za nas. Ipak je to bio smijeh neke anonimne cure u prolazu. Mada znas ti dobro. Ja se vise i ne smijem. To sto si cuo je samo opomena proslosti. Vrijeme je kurva, kazu. Zato te i proslost tako steze na trenutke. Da je ne bi zaboravio. Cudno kako se lijepe uspomene pretvore u najgore nocne more. Oh mili, koliko smo nasu epsku ljubavnu pricu unistili, kad se na najljepse stvari sjecamo sa nekom dozom prezira i straha. Posle ove ljubavi ostadose sjecanja koja nas progone kao duhovi zauvijek usnulih ljudi koji traze svoju osvetu, ostadose tamo neke svadje koje su se uvijek zavrsavale najstrastvenijim poljupcima, neprospavane noci, kilometri i kilometri voznje...Voljela bih da sam mogla svaki predjeni kilometar da pretvorim u godinu, onda bi vjecno trajati ali... Ovako su ostali trajni oziljci. Ona vrsta oziljaka koja zaboli na promjenu vremena i koja ne samo da je ostavila trag, nego i trazi konstanu njegu. Boli i traje vjecno, jos bi i da je pazimo. Neskromno, da ne kazem nezahvalno! Ali takvi smo i mi, neskromni, kad smo mi u pitanju. Ljubav je najjaca sila na svijetu. Ona nikada ne moze da nestane, samo prelazi iz jednog oblika u drugi. Trenutno mnogo boli i ljuta sam na nju. Ljubavi, zasto ne mozes da budes malo njeznija, pa mi smo od krvi i mesa! Nisi fer, ljubavi, ovo jedva moze da se prezivi. Ovo je nesnosljivo, nepodnosljivo, neizdrzivo, nemoguce... Ma daj, ljubavi, progledaj nam kroz prste, okreni drugi obraz. Znam, ljubavi, da postojis, pa mi smo te stvorili. Zbog tebe, ljubavi, mi zivot dijelimo na stvari koje su se desile prije nas i stvari koje se desavaju posle nas. Ljubavi, zbog tebe, svaki dan kane po jedna suza. Zbog tebe moj osmijeh vise nije iskren, a njegove oci ostadose tuzne. Ljubavi. Razmisli. Znam da hoces. Mi smo krivi za sve. Uprljali smo, unistili, grdili, tukli, psovali jedno drugo ali tebe nikad nismo. Posvadjaj se sa sudbinom, nije kome je namijeno nego kome je sudjeno. A nama jeste.

By me. :)

[writer-from-another-planet]

Winter fairy tale

Napokon snijeg, onaj fini, prhki . Ne ona bljutavica. Sve je tako čisto, bijelo. Odiše ljepotom.

Počelo je da se smrkava. Spremam se; topli džemper, kaput, kapa, šal, rukavice, čizme. Izlazim da osjetim zimu, napokon. Čim me zahvatio talas hladnoće izazvao mi je osmijeh. Volim ovo.

Krenuh na dobro poznato šetalište.

Divno je to što su ukrasili sve.

Lampice me nekako griju. Podsjećaju me na djetinjstvo i praznike. Mogla bih ih neprestano gledati. Šetajući, iako sam navikla da su mi slušalice u ušima, slušala sam škripat snijega pod noga.

Ta besprijekorna bjelina dijamantskog sjaja me ostavljala bez daha. Pahulje su davale još čarobniji ton svemu tome. Svratih do obližnjeg krafića da se malo ugrijem.

"Kakao. Za ponijeti,molim vas." Da, to je bila prava stvar trenutno.

Uzeh i krenuh prema izlaznim vratima kada me nečiji glas zaustavi. Zakova.

"Heej.. hej, stanii"

Taj glas nisam čula godinama, ali uvijek bih ga prepoznala, iz prve. Zatvorih oči na trenutak i udahnuh da se smirim, da prekrijem drhtaje tijela.

Dodirnu mi nadlakticu.

"Pa hej, sjećaš me se?" reče sa nekom nesigurnošću.

"Nisi osoba koja se zaboravlja." odvratih pomalo tužnim osmijehom.

"Nismo se dugo vidjeli.." nastavljam.

"Gdje si krenula? Da pogodim - u šetnju?" Osmijehnula sam se.

"Dobro pogađaš."

"Znam te. Voliš zimu. Ovo vrijeme - ono je tvoje. Uvijek si tako govorila."

Fuck, osjetim kako mi suze naviru. Ovo zaista budi sjećanja. A znao me, više nego dobro.  Najbolje je znao šta sam, ko sam, šta osjećam, šta volim, a šta ne. Za njega sam uvijek bila predvidiva.

"Sjećaš se..." prošaputah spuštenog pogleda.

"Da mi se pridružiš?" vratih pogled da te oči boje crne čokolade.

"Ako mi već dopuštaš." reče otvarajući mi vrata.

Jedno vrijeme smo šetali u tišini, osluškivajući vjetar i snijeg. Sve vrijeme sam bila spuštenog pogleda. Morala sam prikriti emocije. Nisam bila daleko od toga da zaplačem.

"Znaš, i ja sam ga zavolio.." prekinuo je tišinu poluglasno izgovorivši.

Zastala sam. Pogledala ga. Bio je isti čovjek. Nije se promijenio. Barem ne meni. Još uvijek je onakav kakvog ga se sjećam: mišićava figura sa dotjeranom kosom, uvijek loše obrijan, ali mu je to dobro pristajalo. One smeđe oči su i dalje sijale, baš kao nekada.

"Uz tebe sam dosta toga zavolio." prekinuo je moje pomno promatranje i prisjećanje.

"Mislio sam na tebe stalno. Nije bilo..."

"I ja sam na tebe." napokon sam izustila te riječi, koje su mi izazvale nervozu u stomaku, prekinuvši njegove.

Promatrao me u tišini par minuta. Stajali smo na sredini, pa su nas prolaznici morali zaobilaziti. Nismo se mogli pomaknuti. Kao da je svijet stao za nas. Samo on i ja.

Napokon sam taj vremenski zastoj prekinula osmijehom.

"Poželjela sam te, zaista." rekoh nastavljajući da se krećem.

"Kako si?"

U šetnji krenuo je priču, ovaj put o sebi. Voljela sam kad priča o sebi.

Punih sat vremena nije prestajao da, po običaju. Bilo mi je drago. Volim njegov glas. Mogu ga neprestano slušati. Pričao je kako je završio faks, kako mu je dugo trebalo da nađe posao, ali je ubrzo dao otkaz. U međuvremenu majka mu se razboljela. Voljela sam i nju. Uvijek me podržavala, bodrila, savjetovala. Ozdravila je, ali odmah potom umrla mu je nana. Bio je vezan za nju. Našao je i drugi posao. Radi. Kaže da je sretan, ali ne i ispunjen. Fali mu nešto. Bezbroj priča je pričao, a ja sam bila pomni slušaoc koji se divi govorniku. Nije spomenuo ni jednu djevojku. Čudno.

"Al sam se napričao" izusti kroz smijeh, prekinuvši moje misli.

"Pusti mene,šta je s tobom, šta se dešavalo?"

"Ma znaš, ništa posebno, završila faks, odradila pripravnički, ali nisam mogla ostati raditi. Bila neka sa štelom. Znaš kako je.."

"Samo to? Siguran sam da ima još puno toga. Jesi barem koje srce slomila za ovo vrijeme?" ovaj put se grohotom nasmijao. Znam da nije mislio ništa loše time. Razumijela sam ga, savršeno.

"Sve u svemu, to je to. A srca nije bilo da se slome, niti sam pokušavala" nastavljam i ja da se smijem.

"Jesi li ti?" dodajem.

Stanka. Poprimio je onaj svoj standardni, ozbiljni izraz lica.

"Ana, znaš me. Nisam." Tišina.

"Nisam mogao tebe da zaboravim. Svaka šema koja je bila, bila je odglumljena. Nestvarna. Tebe nema, a ništa sem tebe ne volim. Ni s kim drugim ne želim, niti mogu. Meni si jedina i kad nisi moja."

Zastala sam. Sjebala sam se.

Sad je fakat vrijeme stalo. Čak su i pahulje usporile. Nisam znala šta da kažem. Osjećala sam isto. Osjećala sam oduvijek isto. Voljela sam ga. Počinjem da se pitam zašto smo se rastali. Znam, bezrazložno. Zasitili se jedno drugog.

Prišao mi je. Uzeo me za ruku.

"Znaš, volim te više nego ikad. Volim te tvoje plave oči koje izgledaju kao da će svakog časa suze krenuti iz njih."

Nisam mogla izdržati. Zagrlila sam ja najjače što sam mogla. Suza je sama krenula. Čim je čuo jecaj i osjetio drhtaj zagrlio me još jače a zatim se odmaknuo.

"Volim te." izustila sam.

Stojali smo na sred šetališta okovanog snijegom, odmah ispod luka lampica koje su ovaj put svijetlile naizmjenično crveno-žuto. Krupne pahulje su padale na nas. Prolaznika više nije bilo. Naravno, bilo je već kasno. Nagnuo se i privukao svoje usne mojima. Uzvratila sam. Taj čarobni trenutak je zaustavio vrijeme, a meni pružio smiraj.

Obavio me rukama i naslonio na svoje grudi. U tišini smo promatrali svjetlo iznad nas, a zatim se pogledali oči u oči. Odmakao me i poljubio u čelo.

"Volim te, jedina." rekao je.

"Zauvijek tvoja." uzvratila sam.

[bibliopolisblog]

¶ “Smrt itd.”, Luka Pejić

“‘Do svoje ljubavi stići ćeš kroz onaj bunar. Spustit ćeš se konopom koji ispleteš. Svaki od ovih ovdje konopa ćeš rasplesti i ponovno ga isplesti, stavljajući po jednu vlas kose dužinom cijelog konopa.’

‘Koliko konop mora biti dug?’

‘Onoliko koliko smatraš da tvoja ljubav vrijedi.’

U tom trenu starica makne rubac s glave. Umjesto sijede ispletene kose, kao što su imale običaj nositi žene iz njenog sela, Samsira ugleda drugačiji prizor. Na glavi starice nije bilo niti jedne vlasi.”

— Monika Slavić, Konop do Smrti

1.

  Voljela sam svoju kosu onako kako se voli ljude. Voljela sam je koliko i majku i oca, braću, sestre… Ali samo sam njega bila voljela više. Kroz nju možda nije tekla krv, ali su zato tekle suze, više nego što je u ikome uopće krvi i bilo… I kao što ljudi žrtvuju ljude, bila sam spremna iščupati i zadnju vlas s glave kako bih ga ponovno vidjela.

Nije da sam bila tužna—vještica je rekla da moram plakati, pa sam plakala. Uzela bih luk—i rezala. Reži, reži, reži. Trepavicama sam ga rezala. Morala sam plakati. Vještica je rekla da moram, inače nikada neću sići dovoljno duboko.

A onda bih je češljala tim suzama. I ona bi rasla. Ja bih plakala još, ona bi rasla još više, duže…

“Zelene”, rekla je baba podrugljivo. “Imaš zelene oči”, kazala je kad sam joj banula u kolibu ono jutro. Nisam ni zinula, znala je po što sam došla—radi čega sam došla. “Moje su bile smeđe, poput blata”, reče, “a što je lokva naspram takve nabujale rijeke?” Rekla je da neće proći ni deset godina, a ja ću mu sići. Zelene oči, poput rijeke. I plavi su mi pramenovi zaista tako i rasli, u valovima, kosa se talasala dok sam hodala po vještičinoj kolibi i kupila tu istu kosu u naručje—pa češljala, češljala, potrošila stotine češljeva…

Nisam bila tužna. Vještica se najprije iznenadila. Mislila je da sam sigurno i ja sama njezine vrste. “Ako nisi tužna, što će ti ovo”, pitala me. Rekoh joj, “Ti si tu vještica, valjda to znaš bolje od mene.”

I svidim joj se. “Uđi, sigurno si namrtvo ozebla”, kaže ona meni.

Nisam bila tužna, jer imam i kosu i suze, i nije mi bilo žao počupati sve vlasi s glave da ga opet vidim, čujem, dodirnem… Kako da očajavam? Zašto? Vještica, koja je i sama bila gologlava, rekla je da ću ga s takvom kosom i s tim ružnim, zelenim očima vidjeti ma ni čitav trenutak neće proći!

I onda ga iz Smrti mogu izbaviti.

Ali tko zna što je trenutak za vješticu.

Rijeka suza će mi trebati, rekla je, i bit će preda mnom kakav je i prije bio: koža boje žive kože, oči otvorene i plave kakve žive oči znaju biti, žive, pokretne ruke koje polijeću da me zagrle…

Živ. Živ kakav je nekoć bio.

“Nisam tužna jer znam da ga mogu spasiti”, rekla sam babi. “A hoću ga spasiti, jer želim. I mogu. I to je to.” A baba reče, “Dobro, ako ga želiš spasiti, možeš. I hoćeš.”

I tada mi dade lukovicu, i ja počnem rezati. Plakati, češljati se suzama, pa još malo rezati.

Baba je, u međuvremenu, kuhala—i pogledavala me, mrštila se, pa miješala, i mislila da ne primjećujem. A mene nije bilo briga. Ja sam rezala. Na koncu, znala sam da je to samo još jedna obična vještica, ljubomorna na cijeli svijet, na mene više od svih.

Potom bismo jele juhu od luka, a ja bih ispitivala, “Koliko još dok kosa ne bude dovoljno duga?”, a ona bi odgovarala, “Dok ne izbije van na vrata kolibe, uže nam od nje treba”, rekla je, “čvrsto uže, makar ti bila najveća mršavica na svijetu.” Potom bih se ja mrštila, a ona samozadovoljno grabila juhu.

I onda bih se opet češljala i razmišljala kako mu zubima polako tražim žile kucavice pod kožom. 

    2.

  Tko god kaže da je ljubav neopisiva, ili je glup, ili lijen, većinom oboje.

Naravno… Naravno da postoji onoliko različitih ljubavi koliko je ljubavi uopće. Ali, kada bih razmišljala o nama, o svemu što smo bili, najprije bih vidjela visibabu. Prije njega, svijet je bio bridak, tvrd, leden. Prazan, dok se ja igram u snijegu. I on nepozvan izraste u moj svijet iz bijeloga ništavila baš u trenutku kada sam se budila, i tek što sam ga spoznala, nestao je u kasnoproljetnoj vatri.

To nije bila prava ljubav, ljudi su mi govorili i govorili. Isti nebitni, beskorisni ljudi koji su znali da su nebitni i beskorisni i bogu i narodu, ali su si davali za pravo govoriti mi što je moja prava ljubav.

Pretpostavljam da je svaka ljubav prava ljubav.

Dok ne prestane biti ljubav, naravno.

I naša je morala biti. Prava, istinska, nepokolebljiva.

Ali nisam htjela razmišljati o tome što prava ljubav jest ili nije. No, kad čovjek treba milju kose, samo plakati i plakati pod budnim okom neke babe, ne ostaje mu ništa doli razmišljanje.

Koje se, prirodno, okrene protiv onoga koji razmišlja.

I tako bih se sjetila svojega djeda.

Nekoć davno, gledala sam ga položenog u lijes. Nisam plakala. Ali sam htjela uzeti nož i izbosti si trbuh. Nije mi moglo biti više od šest godina. Znala sam da ću ga, ako se ubijem, vrlo brzo vidjeti. Ali sam se previše voljela na ovome Svijetu, pa nisam. No, dosta dugo sam zamišljala da sam mrtva i da sam dolje s njim. Da gledamo puni mjesec nekoga drugog Svijeta, i pokušavamo golim rukama hvatati šarene ribice dok se kupamo u potocima Smrti, da mi čita iz Svetih spisa uz vatru dok vani sipa snijeg, u našoj malenoj drvenoj kolibi negdje u dolinama Zagrobnog.

Onda sam shvatila da nikada nisam voljela svojega djeda.

Istina, voljela sam iznova iskusiti, doživjeti, osobu koja je on bio. Ali nije mi bilo stalo do njegovih iskustava i doživljaja ičega osim mene. Zamislila bih se kako ne postojim; tada bih znala da ga ne volim, jer mi ne bi niti bilo bitno njegovo postojanje. Ne živi on radi mene… Ali ako mene nema tu, što će mu uopće ikakav život? Je li uopće bitno? Volim li ga uopće? Naravno da ne. Volim sebe, i njega radi sebe.

Nakon nekoliko godina, kako su sjećanja gubila ton, bilo bi mi puno draže iskusiti nekoga drugog.

Nakon još par?

Ne znam. Jer me uopće nije zanimalo.

Ljubav me nužno podsjećala na krv i spermu. I masnoću. Salo.

Crvena. Tijelo. Život. Vrelo. Cvijet. Okus. Vatra…

Jednom smo morali za zadaću nacrtati ljubav, podrazumijevalo se da ćemo svi nacrtati obitelj. Nacrtala sam svinjokolju. Svinju stražnjim nogama obješenu na kuke. Samo što još diše, što se ne vidi—to znam samo ja, i to sam dopisala. Svinja još diše, pisalo je. Trbuh otvoren, crijeva ispadaju na tlo. I krv, pod njom jezero krvi. I, naravno, salo. Taj sam dio morala objasniti. “Ali učiteljice, salo se ne vidi. Zbog svih iznutrica, salo se ne vidi. Ali mogu vam reći kako izgleda. Ponekad je bijelo, ponekad žuto. Mast je u staklenkama na stolu, nju jedemo—”

“Ali, zlato, kakve to veze ima s ljubavlju?”

“Ali, gospođice, da vas netko prekolje kao tu svinju, ne biste li razmišljali kako da što duže ostanete na životu? Za svinje koje volite? I one koje vole vas? Gospođice, zaista, da ste svinja—”

Krv. Sperma. Masnoća. Živimo za ljubav. Konzumiramo da bismo živjeli. Gojimo se radi ljubavi koju, na koncu, svejedno moramo održavati čistom silinom volje.

A onda nas zakolju. Smaknu kao njega.

Kad zamišljam našu ljubav, vidim jednu jedinu preklanu svinju.

Sebe.

Ne njega. Sebe. On je možda mrtav, ali ja sam ta zaklana svinja.

Kad bih razmišljala o nama, vidjela bih—ah.

Krvoproliće, i jednu jedinu djevojku koja se niz uže od vlastite kose spušta kroz Smrt.

    3.

  Usporavalo me to što sam često išla povraćati. Stalno.

Vještica je mislila da sam trudna. Počelo je s prvim češljem, prvom lukovicom, čim sam joj se uselila. Ali dovoljno mi je bilo jednom vidjeti krv da znam da nisam trudna. Iako sam, čim je prvi put spomenula, poželjela da jesam. Njegovo dijete bi me obradovalo, mislila sam.

Imala bih ga i živa i mrtva, a kad rodim i spustim se do njega, napravio bi mi još jedno.

Tako bih, dok plačem, razmišljala o imenima djece koju nemam i koju možda nikada neću ni imati. I počela bih se smijati. Smijala bih se, a vještica bi gledala. I čekala da prestanem, šuteći.

Baba me ne bi pitala zašto se smijem. Baba je to vjerojatno svejedno znala dok je urezivala svoje bogohulne gluposti u kosti mrtvih životinja.

Jednom sam je pitala, “Reci mi, vještice, čije su to kosti?” Vještica bi obožavala šutjeti kada je nešto pitam, kao da uživa u tome što ne znam odgovor dok mi ona ne kaže… Kao da provjerava jesam li vještica poput nje, sinulo mi je jednom. Jedanput sam buknula, “Nisam vještica, baba, a teško da ću i postati.” “Osluhni, glupa djevojko!” rekla mi je kroz crne zube, gotovo jednako crne kao njezine oči. “Čuješ li što vani?” “Ne”, rekla sam, “samo vjetar, ponekad ni to.” “E, nećeš ni čuti”, rekla je. Kada sam bolje pogledala lubanje po kojima je nožem i iglama pisala, pitala sam, “Zašto baš pse?” Jer morali su biti psi. Opet kroz crne zube, kaže, “Pas je čovjekov najbolji prijatelj.” Kazah joj, “A ti nisi čovjek”, pomalo ozlojeđena. “Vještica si, što si ti čovjeku ako ne najgori neprijatelj?” Uto se ona brecne na mene, “Naravno da nisam čovjek! Glupačo… Ja sam žena.”

I tako bi ona urezivala, tako bih ja plakala. I povraćala, pa plakala još malo. Puno.

Bio je dječak i imao je tatine smeđe kovrče, u snu, ali moje oči. Ja bih bila mrtva gladna, bila bih kost, koža i ognjena strast, koja se gasila u slabosti kao da je na otopljenom snijegu. Ali unatoč strasti, bila bih strašno, nepojmljivo gladna. Pa bih ga poljubila. U sljepoočnicu. Pa opet. Ne bih mogla, nikako—morala bih ga i liznuti. Nasmijala bih mu se. “Mogla bih te pojesti”, rekla bih mu veselo, kako samo majka djetetu može, a on bi me radoznalo gledao. “Po-je-sti.” I opet bih se nasmijala. I te mamine zelene okice… Njegov, a moj. Njih bih zatvorila i ostavila po strani da ne gledaju. Jer tamo, u vještičinoj kuhinji—babuskare ne bi ni bilo—stajala bi golema daska za rezanje, vuk bi na nju stao. “Mače moje”, šaputala bih, “š-š-š, mače moje, sklopi očice, jer ako li budeš gledao… Glad me, mače, ubija. Ako umrem, neće mi ni trebati uže!” pomislila bih i smijeh bi mi zatresao ocrtana rebra. “Mače, da samo vidiš kako jako srce imaš, mače—pače moje, mama će ti ipak biti živa i zdrava, malo ću ojačati—!” A onda bih vidjela kako niz zelene očice što sam ih bila postavila zatvorene na ormarić teku rijeke. Ručicu koja se kroz vjeđe pokušava probiti van.

“Krepat ćeš k’o pseto”, rekla mi je jednom.

“Neću”, kažem joj kroz plač. “Barem bi ti to trebala znati.” Mrko me pogleda. “Gle!” kažem namrgođena, “kosa mi gotovo već obara ta tvoja prokleta vrata. Još par mjeseci, možda i sâm mjesec, i vrijeme je, zagalamim. Vrijeme! Vrijeme da se spustimo—”

Uto povratim—i iznenadim i vješticu i sebe, jer nikada pred njom nisam povraćala.

Očekivala sam od nje šutnju—muk i mrk pogled—ali reče, “U pravu si, djevojko, sasvim si u pravu. Ali”, nastavi ona, “ako ti kosa i pedlja bude kraća, ako se ne vratiš Ovamo—to je tvoja i samo tvoja krivica. Jer si brzopleta. Jer jedva čekaš…”

Obrišem oči i prostrijelim je pogledom. “Ako mi kosa i pedlja bude kraća, ako se ne budem mogla Ovamo vratiti, tamo ću te naći i ljestve ćemo skupa praviti.”

Obrišem oči i nastavim češljati.

    4.

  Voljela sam svoju kosu kako se voli ljude. A onda sam uzela nož i preklala je kao divlju životinju. Tada je ona plakala.

“Učinjeno je”, rekla sam babi. Sada još isplesti. Rekla sam joj, “Ne znam plesti. Plakala sam deset godina i par dana, zar to nije dovoljno?”

Mrko me pogleda, onako kako bi me uvijek mrko pogledala.

“Ja ću plesti, ti ćeš gledati”, u konačnici kaže.

“Gladna sam”, kažem.

“Jele smo”, kaže ona.

“Jele smo onu tvoju prokletu juhu.”

“Moja je juha sasvim dobra. Ti nisi.”

“Od tvoje juhe mi se doslovno diže želudac, baba. Povratila sam nema pet minuta.”

“Izvoli! Imaš psećeg mesa. Uživaj”, rekla je. Nisam morala vidjeti taj cer kada je okrenula glavu.

Uzela sam butinu, nasjekla si djelić na komadiće u bijesu i inatu te ih žive prožvakala. I nisam povratila. Samo sam njezinu juhu izbacivala iz sebe.

“Kad se vratimo”, rekla sam joj, “možda ti pomognem u lovu na pse.”

“Djevojko”, odgovori baba, “psi sami dolaze, ne treba meni tvoja pomoć.” Pola minute prođe prije nego što dovrši misao: “A ni tvoja usta. Kad se vratim, ne želim te više vidjeti.” Nedugo zatim, kaže, “Sada, djevojko, idemo plesti taj tvoj konop.”

Vještici je trebalo tjedan dana da isplete pošten konop od sve sile moje kose, konop koji će ići dovoljno daleko. A ja sam čekala. Gledala i čekala. Čekala i gledala. Pitala par puta treba li joj pomoć. Šutjela je. I plela. I plela i šutjela.

I u konačnici rekla da je gotov.

“Djevojko, ovime si pristala za svagda izgubiti svaku vlas koja ti je ikada rasla na glavi. Sve je ovo sada moje, razumiješ li? Time mi plaćaš.”

“Razumijem”, rekla sam brzo i promrmljam, “Što sada?” Ali znaš što sad, govorila sam si.

Svezala je zlatni konop pokraj propadajućim vratima svojega podruma. Zatim ta vrata otvori i kaže, “Ti prva, djevojčice.” Pogledala sam dolje. Činilo mi se da na samome dnu leti krijesnica, usporeno i jadno. Uzela sam konop u ruke, bacila ga dolje i čekala da čujem išta, ikakav zvuk—ništa. Uzmem ga u ruke.

“Kako da znam da će on biti tamo?” pitam babu prije nego što se spustim.

“Vjeruješ li da bi ti došao? Vjeruješ li da bi ti došao da ga spasiš?”

Progutam i bacim se dolje.

     5.

  U tami tama nestane, i Zagrobni se život prije zagrobnog života pojavi.

Odrasla sam na pričama. I njemu sam ih pričala. Čitala mu, pripovijedala . Čitav sam život odrastala uz njih. Uz Svete zapise. Cijelo selo, ne samo ja. Cijeli moj svijet.

Ali pričala sam mu toliko, sjećam se, ispričala sam mu sve.

Pričala sam mu o Starom Svecu, kojemu se Smrt u konjima prikazala, i koji si je vilama žile u vratu prerezao, pokidao, ne bi li uz Nju prešao u Drugi te odagnao Vragove za sve Svjetove. Pričala sam mu o Mesiji koji se u Ovome svijetu rodio, ispisao Svete spise i poslušao Smrt kada mu je rekla da u Šumi sačeka crva… O Vješticama koje su kopale jame za ovaj i onaj svijet.

Koliko ih se spuštalo i penjalo kroz Svjetove?

Djed mi ih je pričao više nego itko drugo… Kako smiješno, mislila sam dok sam se spuštala. A godinama sam se spuštala, padala kroz jamu toliko dugo da bih zaboravila i kamo sam se uputila, i zašto. Tog čovjeka više ni ne volim, a sad mi je draži nego itko, padalo bi mi na um. I njegova predanja…

“Što slijedi život? Što nakon života? Kad nam trupla požute, kad nam suhi jezik više ni riječi ne može izgovoriti. Kada je vrijeme da crvi navale na gozbu koja postajemo. Što onda?” pitao bi me.

“Smrt.”

“Pametna djevojčica. Ali što je u Smrti?”

“Život. Život poslije Smrti. Život u Smrti. Zagrobni život…”

“Tako je, pametna moja.”

“A što je poslije Zagrobnog života?” pitao je jednom.

“Djede… Što može biti poslije Života poslije Smrti?”

“Pametna moja djevojčica… Tek onda Ona nastupa… Smrt… Jedan je Zagrobni život. Ljudi ne znaju što sve Smrt jest…

Kad leptiru oduzmeš pravo na život i zatvoriš ga u staklenku, nije li on tada umro, i nije li i dalje živ, i nisi li ti njegova Volja, i njegova Smrt? Može li on umrijeti, zaista? Što je Smrt? Misli, dijete.”

“Smrt je tek prijelaz”, rekla sam.

“U kakav to svijet? Misli—“

“Nakon Zagrobnog života, nakon Druge smrti… Smrt ušuti. I više je nema. Smrt je život. Do onoga trenutka kada ne postane samo… nepostojanje…”

Zatvorio je knjigu, treskom. “Više ti neću čitati”, rekao je. “Znaš previše. Znaš više nego što bi trebala.”

Nedugo zatim, on umre.

Nedugo zatim, u kasno proljeće, ja odem vještici.

Kako je ovo moguće, poželim upitati babu kad mi, nakon tisuće godina, tabani dodirnu tlo. Travu i maslačke. Šutjela sam, svejedno. Znala sam da je moguće onoga trenutka kad sam joj navalila na vrata kolibe.

Bila sam na livadi, i deset tisuća sunaca okretalo se oko nje. Je li moguće da neke boje nikada nisam vidjela? Povjetarac mi je plesao oko tijela, kao da se pokušava sašiti na meni poput haljine, i daleko, u dalekoj daljini, vidjela sam naselja od jantara i kristala, i igrala su uokolo dok su sunčeve zrake kroz njih prodirale…

Ali vidjela sam i njega. Tu, tek nekoliko koraka daleko.

“Eto ga”, rekla sam babi—nisam se ni okretala.

“Tu je”, rekla sam joj—ali nisam se ni morala okretati.

Stajala je preda mnom.

“Došla sam ti”, rekla sam mu.

Gledao je. Mislila sam da me neće poznati. Ni kosu više nisam imala. A onda krene, polako, pa brže, pa potrči prema meni i dlanovima mi stisne vrat toliko da je boljelo. “Došla si po mene?” pita. “Zaista?”

Obuhvatim mu lice. I od dodira na njega mi se digne žuč. Sjećala sam se žute pjege u plavoj šarenici desnoga oka, i ožiljka u obliku kvačice na jagodici lica. Sjećala sam mu se boje glasa u nijansu. I oblika torza, svega pod dlanovima. Sjećala sam se vremenâ kad sam se osjećala kao zimski cvijet zbog njega… Prisjećala sam se vremena prije nego što sam zapalila šibicu…

Počnem spuštati svoje ruke među njegove noge.

Poljubim ga, snažno. Bazdio je po ogrjevu. Po dimu i prepečenome mesu. Kada mi je trebalo, nisam mogla, ali u konačnici zaplačem. “Zbog tebe sam sve ovo uradila”, rekla sam, “tebe, tebe!” Digne me s tla, jezikom mi prođe preko usne, zubi nam se sudare. Pečeno, pomislim, ali uzvratim mu poljubac. Ugrizem ga za usnu kad me uhvati za dojku. Osjetim hrđu na jeziku. Htjela sam ga polizati cijeloga, svojeg princa, svoju mladost. Utopiti se u njemu.

Dodirnem mu prepone i pustim da me skine.

“Znam da nisam lijepa”, kažem mu, “svu sam kosu dala ne bih li se spustila ovamo.”

“Prelijepa si, prelijepa…”

Dahtao je kao pseto.

“Diraj me”, kažem mu. Uzmem mu ruku i povučem je pod suknju među noge, sebi, u sebe, i ondje se njome protrem… I tu ga skinem, i legnem na njega, i ondje ga uzmem.

Kao on nju.

Vještica je stajala i gledala.

“Došla sam po tebe”, rekoh mu, “ali što ako mi vještica ipak ne dopusti?”

“Ona?”

“Ona.”

“Vještica?” pita on u nevjerici.

“Ljubavi”, plakala sam dok sam ga ljubila.

“Zar ju ne prepoznaješ?” pitala sam.

“Dao si joj prsten, taj dan, kada sam vas dala spaliti, sjećaš li se?” pitala sam.

“Ne, ne…”

Nabijala sam se jako, pa još jače—pseto, mislila sam, pseto, i razmišljala sam o krvi kako curi niz glavu preokrenute svinje, i mast u staklenkama—

Ahhh, dahtalo je pseto, i dahtalo. Držao me za grudi dok me jebao kao nikad prije. Mislila sam, baš prije nego što će svršiti, izliti se u mene, je li vješticu ikad pojebao tako jako…

“Ljubavi”, rekla sam mu dok je disao kao da umire…

“Ljubavi”, rekoh, znaš li što je ovo, pitala sam kad se počeo gušiti u vlastitoj krvi.

“Ovo što sam ti zabila u grkljan”, rekla sam mu, “bodež je koji će te ubiti. Znaš li, ljubavi? Jer ubiti te jednom nikad nije bilo dovoljno.”

Dok sam gledala kako se Smrt privlači, gmiže prema njemu poput nesigurne guje, sjetim se visibabe. Hoćeš li me uvijek tako voljeti, pitala bih ga dok leži sa svojim međunožjem stisnutim na moje. Naravno, mače, rekao bi on, čak i nakon što sam ga vidjela kako u kolibi jebe vješticu kao da mu je prvi put. Umro bi za mene? pitala sam. Umro bih za tebe, mače…

Umro je. Zbog mene. Dala sam ih spaliti oboje. Gledala sam kako ta čitava koliba vrišti u vatri, kako on—moj princ, moja mladost i proljeće—zapomaže i moli i vrišti dok izgara. Neka, mislila sam. U kasnoproljetnoj ćeš vatri izgorjeti…

Ali nisam mogla dopustiti da živi život poslije smrti. Jer kakva je to onda smrt?

Gledala sam kako mu krv sipa iz grla, gledala i zabijala bodež, drugdje, dublje, onda mu prstima kopala po ranama i rastezala ih dok me njegova krv kupala. Dok se tresao i hvatao omekšalim rukama. Umro bi za mene, rekao je.

Naposlijetku mu iščupam jabučicu.

Još uvijek na njemu, osjećala sam kako mi curi niz bedra.

Dok je vještica stajala par koraka daleko, umočim jabučicu u sjeme koje se izlijevalo iz mene.

Bio je mrtav. Više ga nije bilo ni za kojeg svijeta.

“Zašto si ovo dopustila?” pitam je.

“Djevojčice”, rekla je, potišteno, tiho, “ja sam samo vještica, sjećaš se?”

A ja prinesem jabučicu ustima.

    6.

  “Kosa”, izjavim naposlijetku grimiznih usta. “Tvoja je.”

“Zašto mene nisi ubila?” pitala je. “Mogla si.”

“Babetino”, nasmijem se. “Ti si već mrtva. Kosa je tvoja, za tu izgorjelu glavu. Zaveži si je za nju kao turban, ako hoćeš. Zaveži si je oko vrata i skoči s mosta, ako ti je volja. Radi što hoćeš.” Ponovim: “Ti si svakako mrtva. Mrtva si za čitav svijet.”

    7.

  Nisam se vraćala gore. Vještica jest, ali nije me bilo briga. Ja sam ostala gdje jesam.

I gledala kako trbuh raste.

Smješkala bih se. Šaputala: ljubavi, ljubavi, ljubavi…

Izvalila bih se na travu u Svijetu bez zmija i krpelja. Ovaj svijet nije bio stvoren za umiranje.

A opet…

Svjetla su se u gradu od kristala pogasila, sunca stala i smrkla se, kada sam počela vrištati od bolova. Ali nije bilo bitno. Vrištala sam i od smijeha.

“Ljubav mamina”, rekla sam mu dok mi je bio na sisi.

“Mama, mamice”, vikao je,” mama, sunca, sunca, sunca!”

I zaista, opet su zasjala.

“Kreni prvi”, doviknula sam mu dok sam ležala na visokoj travi.

I on krene.

Bodež je bio hrđav od krvi. Stare, drevne krvi. A tako, tako mlade.

Kad bih razmišljala o ljubavi, vidjela bih preklanu svinju nad poljem visibaba. Ljubavi… Na trenutke, visibabe pocrvene. Ali kapi krvi bi se s njih slijevale i niže. Dođi mami, dahne svinja na umoru. Dođi mami…

Dođi mami.

Krenem za veselim dječakom.

Tako me boli, rekla bi svinja praščiću dok joj se crijeva poput klupka zmija spuštaju na tlo.

“Dođi mami. Dođi da mama nešto vidi…”

 I eto: triput. Triput ga smaknem.

Na kraju sam razmišljala o tome kako sam gladna. I o juhi. Nisam se mislila vraćati gore. Svakako sam izgubila svaki svoj Život.

U potok bacim nož i dva zelena oka iz kojih su izvirivale male, bijele ručice.

Mama, spasi me, mamice—

Spasi ti mene, mače, ako je svijet poslije išta bolji.

[kucniljubimcitv]

🙉 Mačke Napadaju Pse - Smijeh Do Suza 2023 - Kucni Ljubimci TV!🐕🐈 https://youtube.com/watch?v=RoiQE_b5SzY

[odbjeglopero]

Imam tu neku čudnu naviku da na licu držim konstantnu ravnicu, ma ništa mene ne dotiče, nema problema, ruže i lale u životu cvjetaju. Smijem se k'o luda po čitav dan. Sve je to super, sve funkcioniše odlično.

Onda mi noć fino naplati za sve, za svaki kilometar, svaki bus koji sam ispratila očima a nisi bio u njemu, svaki trzaj na sličan smijeh, na istu boju glasa. Naplati mi za muške ruke u kafiću za stolom do mog koje veoma liče na tvoje. Naplati mi i one poglede od pola sekunde na stanici upućene meni, i ono razočarenje jer to nije tvoja nijansa očiju. Cijena je to velika, ma čitava lista od tvog grada, pa do mog. Zna ona jedna ulica, za nebo i zna moja suza.

12.12.2017.

@odbjeglopero

[mimora47]

[datingsitus-blog]

TRY NOT TO LAUGH – Funny Fails – Funny Vines, Funny Videos, Epic Fails Vines, Compilation 2019 #funny,#Funnyvideos,#trynottolaugh,#INOVACIJE ,#IMPROVIZACIJE, Smeh do Suza,Smešni Video Snimci ,Smešno do Bola 2018,Smesni snimci,INOVACIJE ,IMPROVIZACIJE, smesno do suza,Smešni Video Snimci,smesni video klipovi,smeh do suza,smesni,klipovi,smesni snimci,smesni snimci da puknes od smeha,smeh,smesno,smijeh,smijeh do suza,probaj da se ne smejes,2017,try not to laugh,laugh,pokusaj da se ne smejes,pokusaj da se ne na smejes,INOVACIJE,funny,funny videos,how to make,dont laugh,comp,funny videos,funny 2019,funny vines,Funi videos 2019,funny,funny fails,funny fail,funny fails 2018,girl fails,girl fail,funniest vines,Funny Vines 2019,bhuvan bam,bb ki vines,bb,india,ki,vines,ki vines,indian funny videos,bhuvan vines,मजेदार वीडियो,comedy,2019,Smeh do suza,smesni snimci,fails,fail 2018,epic fail,try not to laugh challenge,vines 2018,fail,epic,failure,bloopers,coub,best fails,epic fails 2019,lol,fails 2019,adorable,SMEH DO SUZA,BB Ki Vines- | Diwali pe Diwala ,funny videos2019,मजेदार वीडियो

[radiogornjigrad]

ZVONIMIR GOLOB: IMA IH KOJI SU UMRLI LJUBEĆI SE

ZVONIMIR GOLOB: IMA IH KOJI SU UMRLI LJUBEĆI SE

IMA IH KOJI SU UMRLI LJUBEĆI SE

Ima ih koji umiru, ali smrt ne prepoznaju i to se ponavlja svakoga dana postajući neprimjetno, zaboravljeno, izgubljeno.

Ima ih koje je smrt zatekla kako se smiju, kako se smiju do suza, ali smijeh se skupio u neodlučnu boru na obali usana i ostala je samo voda, topla i vlažna.

Ima ih koji umiru samo za sebe, u njima svi žive, u njima svi traže svoju smrt i nalaze…

[hodajuca-zavrzlama]

“Prošla je pored mene uplakana. Možda je ne bih ni primjetio da nisam osjetio njen parfem dok je još bila udaljena od mene. Vjetar je nosio njenu kosu i zaklanjao joj lice pa sam ga mogao vidjeti tek kada je prošla pored mene. Plakala je. Osjetio sam kako mi svaki nerv u tijelu izbija na površinu kože. Osjetio sam svoj puls, a zvuk udaraca ispunio mi je glavu. Stao sam, kao ukopan, i krenuo je uhvatiti za ruku, no muški vrisak me je prekinuo.

Zvao je njeno ime. Sa rukom i dalje pruženom prema njenom tijelu sam se okrenuo i ugledao muškarca, nešto većeg od mene samog, kako se gura kroz masu studenata koji su stajali ispred fakulteta i ide prema nama. Počela je trčati, a zatim i on za njom. Bježala je, a ja sam stajao sa strane i promatrao ih kao treće lice. Moje tijelo je i dalje bilo ukopano na mjestu iako je sve u meni vrištalo da ga kaznim za njene suze. Stigao ju je bez problema i obgrlio oko struka, a ona je mahala nogama pokušavajući da ga udari i da se oslobodi. Njegova glava bila je tik do njene i, kako sam predpostavio, govorio joj je riječi zbog kojih se polahko prestajala opirati. Uskoro je bila ponovo na tlu, okrenuta prema njemu. Brisao je njene suze svojim palčevima a ona je spustila glavu. Gurnuo joj je bradu prema gore i.. I… ”

Slomio sam čašu koju sam držao. Grimizna boja lagano se širila mojim dlanom uz povremen odsjaj ostataka kristalne čaše. Taj dlan je nekada držala njena ruka. Ta boja koja ga je sad prekrivala nekada je krasila njene nokte i njene obraze kada bih joj dodijelio kompliment.

Taj mali stvor je nekada bio samo moj. Moj da ga obgrlim i da ga posesivno čuvam od svijeta, zaključanog u zlatnom kavezu. Taj mali stvor je nekada voljeo mene. Taj mali stvor je razlog zašto se nigdje ne osjećam sretnim, razlog zašto ni jedna osoba nije interesantna. A ko bi rekao… Volio sam dosadu. Volio sam kada mi je život bio ili crn ili bijel i nikad i ništa između. Sve dok me nije našla ona. Mala đavolica, premazana svim duginim bojama. I kunem se da je, iako takva, bila moj anđeo. Bila je razlog zašto sada čvrsto vjerujem u onu staru “Nekad ono što želiš nije ono što zapravo trebaš.”, jer Bože, uvijek je bila sve osim onoga što sam htio da bude. Nikad obična, nikad dosadna, mirna.. Nikad kontrolisana. Zato sam je i ostavio. Zato što je na kraju svega nisam mogao zadržati u onom zlatnom kavezu. Zato što je uvijek našla način da izađe van, da ode i odluta, a nisam mogao tako. Nisam mogao bez nje, a nisam mogao sa njom.

Naručio sam još jednu turu alkohola, iako sam ga mrzio iz dna duše. Pokušao sam da je zaboravim sa svakim novim udisajem. Pokušao sam da zaboravim kako je i zbog mene plakala kao zbog njega. Ali razlika je u tome što on to nije dozvolio. Šta god je danas bio razlog njenih suza on ih je obrisao, dok sam ja stiskao zube i pravio se da mi je svejedno a vjerovao sam da se kida. A nije trebala… Optužena je i ostavljena jer je bila ono što jeste, jer je nisam mogao ukrotiti i promijeniti. Nekad razmišljam da sam je možda ostavio zbog toga što nisam želio da je promijenim, ali sam znao kakav sam ja sebični gad i koliko god pokušavao da se uvjerim u to, nije mi išlo.

Ostaje mi samo da tugujem. Da plačem kao dijete jer je nema. Da plačem jer je želim samo još noćas, samo na sat vremena, da je držim tih 60 minuta i da je ne pustim, da udišem njen parfem i da joj milujem kosu. Da čujem njen smijeh kao nekada davno kada sam je dugo grlio a ona nije znala šta da radi. Da joj ovaj put dopustim da me razmazi, da me voli onako kako je željela i da umrem kada me ostavi.

Bože, ili s njom ovdje, ili s tobom gore..

Širile su se kasnije priče da se ona udala te subote, a da je on nestao. Njegovo tijelo pronađeno je kasnije na dnu provalije u Bañosu, a u stražnjem džepu pantola stajalo je pismo na njeno ime.

Nikada ti nisam rekao ono što sam osjećao, iako sam uvijek glumio da sam iskren i direktan. Moj ego nas je uništio, a moj ponos je sahranio ljubav koju sam osjećao prema tebi. Ljubav. Teško mi je, čak i sad, napisati tu riječ, ali ne teže od izgovaranja tvog imena bez drhtaja i želje za tobom. Ko bi rekao, famozni posesivno ljubomorni egoista koji je uvijek upravu završi ovako. Završi kao najveći grješnik… Shvatio sam još onda da nema smisla udisati bez tebe. Da nema smisla da idem bilo kud ako me na kraju ne čeka tvoj miris, tvoj glas, ako me ne čekaš ti, glavom i bradom, stvarna i opipljiva ti, a ne ona koja se pojavljivala u mojim snovima nakon noći uronjene u alkohol. Da, počeo sam piti, i to mnogo, mnogo više nego bilo koji bjednik na ovoj planeti. Pokušao sam ugušiti krivicu i bol. No, ni to nije bitno. Sjećaš se, kada si me pitala da li imam neku želju koju nikada nisam ispunio? Znaš, onu kao “čudnu želju”? Sjećaš se kako sam bio kreten i rekao da ispunim sve svoje želje i da nikada ne ostajem dužan sam sebi? Sjećaš li se, mila? Sjećaš se kako si i u takvim trenutcima moje zlobe, arogantnosti i narcisoidnosti i dalje bila milo malo stvorenje? Sjećaš se kako si mi ponosno rekla da bi ti željela da dođeš baš ovdje, u Baños? Kako bi željela da se ljuljaš na ljuljački smrti dok se ja tresem od straha da se ne oklizneš i ne padneš sa nje? Sada sam tu. Gledam je kako igra na vjetru i zamišljam te tu, sa mnom. Zamišljam tvoj smijeh i tvoje oči. Idem, mila. Idem jer tu si, kao da si čula moje želje i došla. Hodaš prema toj čuvenoj ljuljačci smrti. Idem i ja za tobom. Idem, mila. I još samo nešto za kraj, nešto što se nikada nikome nisam udostojio reći, nešto što nisam želio priznati sebi a ne drugima… Volim te.

Priča se da je na ljuljačci bio ugraviran njihov datum, ali ko će to sada znati. To mjesto je ona kupila i dala srušiti. Uskoro se razboljela i umrla, a priča se da u Bañosu, na mjestu gdje je nekad bila ta kućica sa ljuljačkom, istinski zaljubljeni mogu čuti smijeh dva anđela.