#davor krile

[manitat]

Branimir Džoni Štulić, generacijski kumir, obreo se jednoga ljetnog podneva u malom primorskom mjestu, na kraju posljednje velike koncertne turneje, uoči posljednjega velikog rata. Bilo je to mediteranski bolno ljeto, nalik na ono u knjizi “Nerudin pismonoša” čileanskoga Bračanina Antonia Skarmete, na temelju koje je kasnije snimljen i film “Il Postino” s Massimom Troisijem u glavnoj ulozi.

Za razliku od Mediteranea, blazirane hedonističke utopije za “sve one koji bježe”, “Il Postino” je puno životnije i kapilarnije ostvarenje: to je film posvećen onima koji ostaju. U svojim ranim dvadesetima, ja i moje društvo baš i nismo provodili puno vremena na životnim raskrsnicama. Živjeli smo svoje bezbrižne živote po provincijskim trgovima, kaletama i šankovima diskoteka, jahali motocikle sa sezonskim curama oko pasa i igrali picigin uz muziku sa plaže. Ali toga je posljednjega ljeta s velikim “Lj”, 1990. godine, Branimir Štulić definitivno bio naš Pablo Neruda.

– Kume, tražio te Đoni Štulić jutros – viknuo mi je konobar preko glava kavopija što su se umorno klatile pod teretom prethodne noći. Te su riječi s novinskih stranica digle brojne poglede te ih nepogrešivo usmjerile prema zvijezdi dana. Zvijezda je rutinski zabacila kosu, zapalila Filter 160, naručila piće i superiorno procijedila: “Ko ga jebe!” Iza fasade, ego je bubrio brže od Digo kvasca. U sniženoj intonaciji, uzvraćeno je protupitanjem: “Šta je reko’, hoće bit’ u hotelu?” Krčmar je znakovito klimnuo, i početak jednog divnog prijateljstva mogao se rukom opipati.

Kvaka je bila u tome da smo se upoznali nekoliko dana ranije, na plaži obližnjega autokampa, kad je s čitavim bendom  bezuspješno pokušavao umaći gužvi uoči večernje svirke. Gaser je imao barku, reakcije čitave klape su bile hitre i vješte – živjeli smo tih godina u filmskom duhu Dana velikih valova – pa smo žabare na čelu sa Štulićem nekako poslagali po provi i otplovili iza prve ponte. Bilo je problema pri ukrcaju velikog glazbenog apsolutista u plastičnu pasaru – opasno su mu se klizale špičoke. K tome je i na kupanje nosio košulju dugih rukava, što mu je u hipu priskrbilo epitet turbovlaja. Marica, razgovor i poneka Maria Grazia Cucinotta dan su ipak pretvorili u ugodno druženje. Prvotnu distancu povremenim je upadicama taktički razbijao Jurica Pađen. Kad su riječi napokon potekle nesputano pokazao se, u skladu s preduvjerenjima, kao socijalno inteligentan, vrlo radoznao i nimalo pokondiren tip. Mrzio je Dubrovnik (navodno ga iz antielitističkih pobuda nije volio ni drug Tito). Naš pokušaj da poznanstvo s njim kapitaliziramo šire i prošetamo s Facom preko Straduna razbio se o izljev otvorenog prijezira prema Gradu. Obećao nam je nešto drugo: vratit će se na Pelješac čim okonča turneju. Obožava countryside s patinom. Ništa mu nismo vjerovali – čuj, vratit će se – koga on laže? No, ispunio je obećanje.

Bio je početak kolovoza, zadnja jugoslavenska turistička sezona. Konvertibilni dinar Ante Markovića krijepio je naše povremene zarade od rada u auto kampu, ribanja ili prodaje poljoprivrednih proizvoda izuzetnom večernjom mobilnošću (nafta je i u to vrijeme bila najčešća mjera slobode). Gaši je imao juga, Zdenko stojadina, Ivica stari mercedes, ja motor. Johnny je tek simbolički bio u funkciji naše privatne ješke za žene i pučku slavu: s vremenom, izlazili smo mahom na off mjesta poput Bronxa, bez vode i struje, između štala s tovarima i ovcama, gdje je svijetlila samo uljanica, kazetofon bio spojen na automobilski akumulator, a pod gredama su se – umjesto pršuta – sušili topovi indijske konoplje. Konobar s licem Franka Zappe uz vino je bez pitanja servirao “trice”, a razgaljeni Štulić bi recitirao poeziju, polemizirao vješto ili prepričavao svoju nizozemsku avanturu. Pobratimstvo lica u svemiru gradilo se postupno, uz povremene izljeve političkog gnjeva. Potpuno nematerijalan i pošten poput djeteta, već onda je bio impregniran uvjerenjem da je njegov kreativni opus zloupotrebljen i iskorišten, a on pokraden. To bi mu nemalo puta kanaliziralo sve frustracije u pravcu jugopremijera Ante Markovića. Nacionalisti su još bili nedovoljno konkretni.

Uskoro smo postali i “kućni prijatelji”. Doveo sam ga prvi put doma u potpuno nepriličnom trenutku, u arhetipskoj eksploziji bijesa klasičnog dalmatinskog ćaće. “Sretan” što sina napokon vidi nakon par tjedana mimoilaženja (obično bih lijegao nakon njegova odlaska na posao) pater familijas je odlučio biti mrk i strašan. Zabrađeni kosijaner u mom društvu predstavljao je dopunski motiv za beštimje. No, ubrzo su njih dvojica – bravar i estradni umjetnik – na balkonu pili bevandu nadopunjujući se međusobno u pseudofilozofskim zaključcima tipa “jadan je čovjek dok ga mudo svijetom vodi”. Naknadno se kućnim posjetama pridružila i umjetnikova gospođa, teme su postale pristojnije, a ona – Josephine – dodatno je očarala moje roditelje jednostavnošću i dobrotom.

Obožavao je buzaru i političke solilokvije, a iz dna duše mrzio razgovore o svojim pjesmama. Netko je jednom htio  utvrditi pravi identitet čuvenoga Jablana, pa ga je odmah ironično preimenovao u Bukvu. Zato na poeziji nismo ni inzistirali: bilo nam je dovoljno što je živi Džoni tu, s nama, u uštapu naše mladosti, što šuti, neurotično blebeće ili svira. Na naš uporan nagovor, jednom je ipak prošetao Stradunom. Završili smo na tulumu kod Hajdarhodžića, s dvije gitare i flautom, što je donekle izvuklo stvar, ali to je generalno ipak bila priča koja je Štulića i Dubrovnik potvrdila kao krivo strastanje.

Kad ga se danas spomene generaciji s konca šezdesetih, nekome je prva asocijacija Nizozemska, nekome Vesovićeva naslovnica Filigranskih pločnika, nekome čuveni koncerti u Kulušiću, a nekome nezaboravna noć s djevom uz “Ako znaš bilo što”. Moja prva misao je – požar. Kao nadrealni prizor, najava nadolazećeg rata, kraj posljednjeg mirnodopskog ljeta, prst Božji. Vratili smo se odnekud u ranu zoru, supijani, blagoglagoljivi i dobro raspoloženi, u većem društvu, taman smo se razilazili kućama, kad me odnekud spopao kurir civilne zaštite s mobilizacijskim pozivom za gašenje. Gori neko tamo brdo, jebi ga. Vremena taman da se na brzinu presvučem i zadužim brentaču. Džoni na to kaže: “Ne spava mi se, i ja ću s tobom.”

Prijevozno sredstvo je olinjali tamić poduzeća za održavanje cesta, narančasti, s tendom. Ispod cerade karakteristične fizionomije dalmatinskih urođenika ribarsko-poljoprivredne provenijencije. Mahom stariji svijet u trlišu. Pod nogama su sjekire, demižane, kosiri. U zadnji čas stižemo dugokosi Mesija i ja. Da sam se na taj kamion popeo s tri plavuše u bikiniju, izazvale bi manje čuđenja.

Nadomak požarištu prolazimo kroz autokamp. Uspaničeni gosti u magnovenju vide Štulića kako predvodi kolonu hrabrih gasitelja, što im ulijeva borbeni moral i daje naročit podstrek. Dok mlatimo granama po plamenim jezicima i predano zalijevamo grla i  žeravu, on se penje na obližnji brežuljak i dugo, gotovo cijelo jutro, ostaje zagledan u vatru koja proždire borovinu. Stoji mirno, poput kipa, na požarištu jedne generacije.

Vraćao mi se puno puta taj prizor u godinama koje su poslije naišle. Činilo mi se da jednako tako mirno stoji uz nas iznad Zamasline, na susjednoj čuki, zagledan u mrke cijevi neprijateljske vojske, pa potom i na rubu Popova polja, kad su nam zapalili položaj fosfornom granatom. Neki divlji glasovi pjevaju “Oj Tuđmane, jel moguće – pale su ti Čepikuće”, a ja vičem kroz dim i memlu poput Massima Troisija u “Poštaru”: “Compagnieri, compagnieri…!”

Džabe, nitko ne čuje. Svi su otišli i ostavili nas na ovoj tužnoj obali. On je u Nizozemskoj, a naš talon nose ružni i opaki, s nečuvenom moći da tjeraju sve što zažele.

Eh, da: obično razbiju i sva ogledala na koja naiđu.

Da ne ostane ni spomen na ljepotu.

DAVOR KRILE, 2011.

[balkanin]

Slobodna Dalmacija : Dragan Čović i negiranje genocid

Slobodna Dalmacija : Dragan Čović i negiranje genocid

Davor Krile Nedavno se na novinara i pisca Borisa Dežulovića na našoj folklorno-domoljubnoj sceni digla pravednička kuka i motika zbog njegova teksta o dugogodišnjoj podmukloj instrumentalizaciji vukovarskih žrtava i naslova kojim je razobličio tu paradnu političku prijetvornost. Šef HDZ-a BiH Dragan Čović je sa svojim stranačkim kolegama jučer u parlamentu susjedne nam države zajedno s…

[mentalnahigijena]

Ovo je stvarna pozadina skandala s nerealiziranim odlaskom Aleksandra Vučića u Jasenovac! I budali je jasno da je Aleksandru Vučiću 'jasenovačka afera' bila nužno potrebna da hitno pokrije sramotu svog lažnog prijateljstva s Vladimirom Putinom, piše hrvatski novinar Davor Krile (Slobodna Dalmacija) u komentaru koji prenosimo u cijelosti. Ukrajinski avion Antonov koji je sinoć pun srbijanskog oružja poletio s aerodroma u Nišu i, prema riječima srpskog ministra obrane Nebojše Stefanovića prevozio oružje za Bangladeš, srušio se sinoć u Grčkoj. Avion je bio u vlasništvu ukrajinske kompanije sa sjedištem u Kijevu, koja je dugogodišnji prijevoznički partner NATO saveza. Svih osam poginulih članova posade bili su Ukrajinci. Gotovo istodobno, zakuhan je iz ureda srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića mali ljetni instant rat s Hrvatima. Povod je bila njegova nagla želja da odjednom, i to u svojstvu privatne osobe, posjeti memorijalni centar u Jasenovcu i neodgodivo se pokloni sjenama tamo pobijenih Srba. Hrvatska strana promptno je zagrizla u bačenu kost i Vučiću onemogućila dolazak, ali mu je time omogućila žuđenu medijsku predstavu. Znatno prije negoli su Vučićevi tabloidi u Srbiji razmahali vatricu strasnih javnih svađi s 'ustašama' oko Jasenovca, pametni građani Srbije su vispreno prognozirali što slijedi nakon vijesti o padu ukrajinskog zrakoplova punog srpskog oružja. Čarli Vafls, po samodefiniciji 'pravoslavni drugosrbijanac' je na svom twitter profilu precizno navijestio: „U sljedeća 72 sata očekujte: ustaški pir, šiptarski napad, bugarski nož, bošnjačku klevetu, crnogorsku osvetu... Sve samo da se ne priča o ukrajinskome avionu punom srpske „robe”. I budali je jasno da je Aleksandru Vučiću 'jasenovačka afera' bila nužno potrebna da hitno pokrije sramotu svojega lažnog prijateljstva s Vladimirom Putinom, kojemu javno redovito liže dupe, a iza leđa prodaje oružje njegovim ljutim neprijateljima. Nejasno je jedino zbog čega je velika pompa oko zakuhanoga 'diplomatskog incidenta' trebala hrvatskoj vladi i njezinu ministru vanjskih poslova Goranu Grliću Radmanu? Zbog manjka inteligencije, tankih antisrpskih refleksa ili, naprosto, zbog starog dobrog hrvatsko-srpskog zakona spojenih no fatalno šupljih posuda?

[balkanin]

Turska i Grčka na rubu rata: čak 17 Erdoganovih brodova i podmornica ušlo u vode susjedne zemlje, Grci u stanju pripravnosti

Turska i Grčka na rubu rata: čak 17 Erdoganovih brodova i podmornica ušlo u vode susjedne zemlje, Grci u stanju pripravnosti

Davor Krile

  Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan demonstrira silu na svim dostupnim razinama: vjerskoj (Aja Sofija), antidemokratskoj, teritorijalnoj.

Nakon što su ga naljutili podrugljivi tweetovi na račun vlastitog unuka pa je odlučio uvesti strogu državnu kontrolu na društvenim mrežama, u srijedu se odlučio poigrati ratom, prijeteći susjednoj Grčkoj.

Grupa od 17 turskih brodova i…