#gdje je

[nadjinovuljubav11]

Da li znaš da volim te kô ranije

Da sam noću ispred tvoje kapije?

Svi se čude, pitaju me šta mi je

Na duši rane nema ko da previje

[propalitet]

A da se milanović i plenković jednostavno pojebu i puste sve nas na miru?

[dylanlila]

OVO.

[katalizator-kaosa]

smrt profesoru

[zracniduh]

nekad još uvjiek čujem mu glas (cvrčaki u toploj srpanskoj noći)

[ko-snijeg-ptica-bijela]

Na jednoj od mnogih psihoterapija rečeno mi je:

"Ti toliki teret nosiš na leđima, a pola od njega nije tvoje. Ideš okolo i skupljaš tuđe cigle, da bi drugima bilo lakše, potpuno nesvjesna da će tebi biti teže. Hajde da radimo na tome da vraćaš cigle tamo gdje pripadaju."

[zauvjek-svoja]

I svi mi imamo nekoga tamo gore,

gdje zli ljudi ne postoje

i smiju nam se vrlo cesto,

a ne znaju kako je bez njih tesko

[gospocki]

"Meni su sve ulice na svijetu iste ako znam da njima ne prolazi ona. Isto mi je, bio na Antarktiku ili u Brazilu. Srce neće zaigrati zbog arhitekture niti će me pomjeriti bjelosvjetske plaže. Pa i ovo Sarajevo, koje sam zavolio k'o majčine ruke, sad pamtim po mjestima na kojima se smijala na neku moju glupost, na neku sitnicu. Jer to biva tako u duši muškarca. Može se živjeti bilo gdje na svijetu ako se živi uz voljenu ženu, a svako je mjesto na svijetu tijesno ako nje nema da udahne dušu."

- Sarajevski John Doe

[propalitet]

Umirem

[amiina1]

Pružao mi je ovu ružu i užurbano rekao:

"Znam da voliš bijele ruže, ali ova je bila posljednja crvena i nekako mi je zapala za oko, kao onog dana kad sam tebe zapazio u masi gdje sve jedna na drugu liče"

I sad baš volim crvenu ružu.

[tisisvestodruganecebit]

Jednom sam ti pisao i poslao na zadnju adresu: ''Ako se ikad vratiš, ako nekad shvatiš, javi se.'' Nema potrebe za tim, jer sve što je prošlo, treba da ostane tamo gdje je otišlo.

Hvala što si otišla tiho, bez riječi, upozorenja, jer ja nikad ne bih znao kako da te pustim, a to bi me ubilo.

[oneshyperson]

pokazivala mi je slike,

gdje je djevojčica bila.

rekla je:

"fali mi ovoga,

kad sam se glasno smijala

bez povoda,

a plakala jedino onda

kad bi se negdje udarila. . "

[lifeinbooks]

sve više shvaćam da se ljudi mogu svrstati u tri kategorije: one koji rijetko, ako ikad, vide ljepotu, čak i kad im je ravno pred očima; one koji je prepoznaju samo kad im je netko istakne; i one rijetke duše koje ljepotu nalaze svagdje gdje se okrenu, čak i na najneočekivanijim mjestima.

[zenaa-drugog-sistema]

"Pametan živi gdje mu je bolje, a budala gdje se rodio."

...tako je govorila moja baka.

Da su me kao malo mlađu pitali gdje je moj dom, bez razmišljanja, rekla bih da je tamo gdje sam rođena, napravila prve korake, naučila prve riječi i pala kad sam učila voziti bicikl. Da su me pitali šta je mir, ne bih trepnula, rekla bih da je mir kad dođem u svoju kuću, sve probleme ostavim na pragu i pažljivo zaključam vrata da se slučajno neki ne bi uvukao kroz mravlje puteljke. Danas, ako me pitaš, moj mir i dom su daleko. Daleko od mjesta gdje sam rođena, daleko od grada u kojem osim ulica napamet znam i brojeve kuća i zgrada. Daleko od grada u kojem sam ostavila svoje sve. Sve što je bilo i iz njega pošla praznih kofera. Ponijela sam sve što je moglo stati u džepove. Ljubav, zahvalnost, snalazljivost, drčnost i malo samoživosti. Više od toga mi nije stalo, a da ti kažem iskreno, nije mi ni trebalo. U prvim danima kad nisam znala ko mi glavu čuva snalažljivost i drčnost, koju sam valjda morala imati jer sam uvijek bila "tatin sin", su mi bili dobri suputnici. Ubrzo, su se stvari počele slagati kao Lego kockice. Prva veš mašina, TV, zavjese, set šolja, posao, prva plata, astronomska ako pitaš mene, dijete sa Balkana. Cijeli život sam zamišljala da su četverocifreni brojevi na računu rezervisani samo za božje miljenike. Dani su letjeli, brže nego ikad. Kažu da u ljudskom životu najviše napredujemo dok smo bebe, a da je sve poslije toga zanemarljivo. Tačno, ali sve sposobnosti čovjeka isplivaju onda kada ostanes sam u mjestu koje ne poznaješ bez ikoga svog. Svakim danom, život je postajao lakši a ja sam počela uviđati da me sve vrijeme prati slijepi putnik. Mir. Danas je moj dom u gradu u kojem još uvijek ne znam imena ulica napamet, u gradu koji me i nakon nekoliko godina iznenadi kvartom koji ne znam, među ljudima s kojima razgovaram na nekoliko jezika tokom jednog dana. A moj mir, on je mirniji nego ikad. Tu je, u zgradi gdje žive ljudi sa svih kontinenata, u stanu koji ima najljepšu terasu i u kojem se pije najljepša kafa. Moj mir je sa mnom, u stanu koji je često prazan kad otključavam vrata, ali i u kojem ima mjesta za mnogo ljudi. Sad je tako. A nekad, nekad će biti mjesto gdje će nas biti više. Dvoje, troje, četvero, ko zna. Bitno je da je uvijek tu.

[rokenrol]

Povjerenje. Apsolutno, totalno povjerenje. Mogli smo jedno drugom reći sve, s osjećajem sigurnosti da ćemo jedno drugo razumjeti.

Prvi put u životu ne slušam optužbe kako sam prežestoka, preteška, previše posesivna, da previše gušim. Moj intenzitet poklapao se s njegovim. Moja ljubav bila je dobrodošla. Primio me je raskriljenih ruku, punim srcem. Nisam trebala cenzurirati svoje osjećaje. Nisam trebala biti oprezna ili ostavljati dojam da sam na sigurnoj distanci.

Nikad nisam osjetila ništa slično. Gdje je kvaka, neprestano sam se pitala. Ispalo je: nema kvake. Ovaj čovjek želio je moju ljubav, trebao ju je, upravo onu vrstu i količinu ljubavi koju sam samo ja mogla pružiti. Nije ju htio zauzdavati, ograničavati, dijeliti. Bila sam toliko naviknuta na muškarce koji su me htjeli samo u malim dozama, kao da bi veća količina naštetila njihovu zdravlju. Ovog puta konačno sam mogla obasuti svojom ljubavlju muškarca koji je zauzvrat svom svojom silnom ljubavlju obasipao mene.

— Mira Furlan, „Voli me više od svega na svijetu”

[snoviuniverzuma]

Možda u sljedećem životu razgovarat ćemo o tome šta nam se desilo i gdje je sve pošlo krivo