#postojanje

[diekopf]

Postojanje

Da ovaj život nije toliko složen i težak, Mi bismo bili amebe, A onda ne bi mogli voljeti i sjećati se. Ne bi znali kako i ovo što boli, I ono je lijepo, čak i kada je prošlo Ostaje upisano u vječnom stubu čovjeka Koji samim svojem postojanjem, Nekad naizgled beznačajnim, Prkosi svijetu i sudbini Tako što voli, beskrajno voli.

[jelenajt]

Taj čudan osećaj mira kada prihvatite postojanje praznine koje se ne mogu popuniti. I ne, nema veze sa zaboravom

[agresivniileptir]

satkah te nocas od site usamljenosti dadoh ti ime i prekrih te bojom u tebe odjenuh svu drskost mladosti i sjenu ti dadoh, i nazvah te svojom ni casak stvarnosti u tvom postojanju ni jedna pozuda spustena uz tijelo niceg sto misao tjera nedostajanju ni dasak smrtnosti, ni sjecanje bijelo

tobom sagradih sve moje ludosti neuhvatnu ceznju i dalekost srece sakrih postojanje od svijeta vanjskosti i jedan zivot nekuda krece.

Adis Ahmethodzic

[belog-grada-crna-princeza]

Pieces of me/ pokušaji razrešenja ili o muškom i ženskom principu.

Nemam mira, nakon tvoje izjave da previše filozofiram, pa mahnito istražujem preplitanja i razlike između nauke i filozofije. Zaključujem da smo to ti i ja, ti si preciznost, pravila, logika. Ja volim pitanja bez odgovora i odgovore u obliku pitanja. Kuda me je to dovelo? A mora li nekuda? Ja sam u stanju da obiđem čitav kosmos i da nikuda ne stignem, bar ne po tvom poimanju. Zar ta tvoja nauka nije opsednuta pravilnim definicijama? Hajde reci mi, šta znači stići negde. Završiti putovanje? Ne žuri mi se u tome. Mogla bih umesto toga pomešati noć i dan, san i javu, tvoje razloge i moje izgovore ili kako ono već… Ima neki Andrićev citat, (i namerno ću parafrazirati jer nije bitno sad što je Andrić), kaže, najsuroviji postupak koji možete učiniti nekom svom bližnjem je da dok vam govori o svojim emocijama, vi nudite logiku. Surovost te se ne tiče, dokle god je potkovana činjenicama. Ne volim ja ni slatke laži, niti se branim od gorčine. Samo bih malo da egzistiram van tih okvira. Tebi je potrebna jedna staza koju ćeš slediti, a ja volim pogrešna skretanja i lavirinte i zaobilazne putanje. Čujem već tvoja opravdanja koja me uopšte ne dotiču. Hoćeš da ti kažem šta ja mislim o tom tvom realnom svetu u kom navodno treba da živimo? Za nekog ko tvrdi da se vodi čvrstim i opipljivim dokazima, previše veruješ u bajke. Reci mi šta čini tvoje iluzije vrednijim od mojih? Snaga je u brojevima, zar ne? Uostalom, ja spuštam mač, a i štit. Ti veruješ u dihotomiju. Ja verujem u kaleidoskop. Ostavljam mesta dihotomiji jer ne mogu ni da je prihvatim ni da je odbacim, ona je za mene ponovo misao u kom i postojanje i nepostojanje nemaju ni početak, ni kraj. Svaku liniju je čovek svojom rukom crtao, a ruka sudbine brisala. I na sve ovo ćeš ponovo slegnuti ramenima jer: ja filozofiram i mogla bih samo ovo da pustim; kao da ne znaš da ja ništa nikad nisam pustila.. osim svega? Nemam jednostavan odgovor. Ili se samo trudim da ti ubacim nervozu jer te kida neizvesnost i neodlučnost koja meni daje krila i čini da verujem u nemoguće. Znaš li šta je najgore od svega? Što uprkos svemu, ja u dubini sebe mislim da si ti skroz u pravu. E, to je strašno! Ovo nije svet koji naročito vrednuje ženski princip, koji i ti bez trunke žaljenja odbacuješ poput požutelog lista koji ti je sleteo na kaput. Muški princip bespogovorno usvajamo kao Apsolutnu Istinu nad svim istinama. Želiš zaključak od mene, ali nemam zaključak. Setim se onog zida sa grafitom Question Everything, a ispod toga je neko napisao Why? E, ja sam ti takva, ja sam poput tog koji je to napisao. Ti ćeš i dalje tvrditi da prosto previše filozofiram, a ja bih te pitala: a zašto? Kažu li istraživanja nešto o tome?

-Katarina

[nostalgicandecko]

Budućoj...

Unapred se izvinjavam tebi

Koja možda čitaš ovo

Ili pak onoj koja ne zna za moje pisanje

Niti za moje postojanje u ovom trenutku

Onoj koju ću upoznati za par nedelja

Godina

Ili sam te već upoznao

Susreo svoj tamni pogled sa tvojim svetlim

U gužvi i tmini ovog grada

U horizontima zalaska sunca

Izvini što ću možda biti težak

Ali takav sam

Na početku i nisam bio

Ali ljudi se mogu promeniti

Živ sam ti primer za to

Izvini što ću te voleti

Toliko da ti možda dosadim

Što ću te čekati sa kafom i tvojim omiljenim cvećem posle posla

Kako bi šetali i pravili piknike

Ali pre svega ti dugujem veliko izvinjenje

Jer možda nećeš dobiti zbirku sa svojim citatima

Možda čak nećeš dobiti ni jedan jedini citat

Znam

Znam da mogu biti grub sa rečima

I da te je ovo možda povredilo

I izvini zbog toga

Ali istina je da pišem o ljudima koje izgubim

I samo iz tog razloga

Ne želim da ti posvetim ni jedan citat

Jer buduća moja

Ne želim da te izgubim

I zato izvini

~ D.K.

[letkrozsnove]

Boli me koliko volim samo postojanje tvog bića.

[toskadosta]

зодијакu

drago mi je da si bolje

i da te tmine proslosti vise ne ganjaju

covjek si i svaki covjek malo posustane

a zivot nije linearan

i nadam se da se ne krivis

za bilo sta sto ti se dogodilo

tako je određeno

a On najbolje zna

a ti znas

koliko mi tvoje misli znace

znas da zbog tebe pisem

i znas koliko te hvalisam

pitam se

da li tvoje muze

znaju koliko lijepo pises o njima

i da li te i one hvalisaju

ili sebe hvalisaju?

da li znaju koliko si njihovo postojanje

protkao stihovima

koje samo ti razumijes?

slatkorjecivi covjece

znas kako da se rijecima otopis

u misli svakog insana

pa tako i u moje

i vazda kad ti stihove citam

zamisljam svjetove

i univerzume

o kojima ne znam nista

a ipak znam sve

bar onoliko koliko dozvolis

izbij sve stihove

neka bude onako kako ti kazes

i neka bude samo dobro

nadam se da ce ti u zivotu

samo lijepe lale cvjetati

da ces da budes sretan zauvijek

da ces i kad posustanes

ustati na noge

jer znas da On sve radi sa razlogom

i znas da On iskusava

samo onog koga voli

saburom i srecom kroz zivot

to je sve sto ti zelim

i da nakon sto obidjes krug

po mislima svojih fanova

vratis se sebi

a sebi si najbitniji

ne izdaj ono

za sta se zalazes

ne daj obraz

ne daj srecu

ne daj iman

ne daj ono sto te cini tobom

znas vrlo dobro

[malodusnost]

Izdaja. Jer ležiš pored nje, ruka ti je ležerno na njenim grudima, noge su isprepletene. Njena stopala su hladna, njeni dlanovi su mokri jer ona zna da nisi tu. Dok sklapaš oči ona oseća Da se vraćaš meni. Pa nemir; I svaki dan ti se trudiš Da je voliš Da je slomiš. Ali znaš ti dobro taj put Kojim se vratiš meni. Iako kilometrima daleko prepoznaješ moj svemir; Smiraj dana ti najteže pada jer tada žudiš od osećaja tada je potreba tvoj neprijatelj. Ne podnosiš sebe što je tvoja ruka na obaraču A metak je naciljan u njeno srce. Ali dobro ti je poznat zvuk obarača kad ga povučeš, jer ako ne pucaš to znači da ostaješ tamo gde nisi znan, tamo gde je tvoje postojanje enigma i gde tvoje oči gube večni sjaj.

[amiina1]

Dok je svijeta, dok je mene,

Moje Bosne nestat neće!

U njoj su moje uspomene,

Mojim venama ona teće.

Od Kulina Bana i dobrijeh dana

Vijekovima je Bosna trajala,

U mnogim pjesmama otpjevana,

Postojanje dugo svoje dokazala.

Bit' će Hercegovine moje mile,

U njoj su mnoge borbe bile,

Humska zemljo prelijepa i davna

U historiji našoj si ostala urezana.

Nema ljudi ko u zemlji ovoj

Ni hrabrijih u proštlosti gorkoj,

Pišem ti zemljo moja ovu pjesmu

Zamišljam te kao nekad golemu.

[poeticlicense12345]

POGLED KOJI NAS VOLI

Već sam pisala o čovekovoj potrebi da potvrdi svoje postojanje, zasnivajući odnos sa drugim ljudima. U osnovi svega što je čovek promišljao i stvorio je iskonska potreba da izrazi ono što misli i oseća o svetu koji ga okružuje. Da, u stvari, artikuliše, na određeni način, svest o sebi i odnos prema drugima. To je komunikacija u najširem smislu reči. Postoje razni vidovi te komunikacije sa drugima, a najčešća i najprisutnija je verbalno artikulisana veza sa drugima, govor odnosno reč kao osnov te veze. Kaže se, ipak, da čovek ne “govori neprestano ali neprestano saopštava”. Znači da je naše “saopštavanje“, u stvari ,stalna komunikacija sa drugim ljudima. Ako, ovog puta, isključimo verbalnu komunikaciju, koja se služi rečima, ostaje takozvana neverbalna komunikacija, govor tela. Ja sam sklonija tvrđenju da neverbalna komunikacija mnogo vernije odražava naše istinske misli i osećanja, jer, takođe, mislim da rečima maskiramo, prikrivamo naše stvarne emocije. Nekako, imamo utisak da nas neizgovoreno ne otkriva, da je u njemu sigurnost (kao u “ćutanju” kod Andrića). Volim da ljude gledam kada razgovaram s njima, jer, imam utisak, da je tada i njihova duša “otvorena”. Zbunjuje me, najblaže rečeno, “iskrenost” ljudi koji odbijaju razgovor “oči u oči”

Naše telo često šalje poruke koje su suprotne od onog što govorimo. Pokret tela, iskra u oku, dodirivanje kose, potreba da dotaknemo onoga s kim verbalno komuniciramo mnogo više govori, ko zna da gleda, od reči koje izgovaramo. Neverbalnoj komunikaciji često više verujem, jer reč, smatram, ipak dolazi posle misli, i može se “doraditi”, “ispeglati”, a misao je nekako izvornija i istinskije izkazuje ono što osećamo. Postoji jedan takav raskorak između izrečenog, verbalnog i prećutanog, neverbalnog (pripovetka L. Lazarevića “Vetar” - psihološki bremenit odnos majke i sina), gde je neverbalno, istinsko osećanje koje, primajući se kao prava poruka, dramatično menja život glavnog junaka. Ako nas neko “sluša” a gleda u drugom pravcu, pre ćemo verovati neverbalnim znacima. Slušanje i posmatranje je od podjednake važnosti.

Postoje mnoga istraživanja o verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji koja tvrde da, recimo, lice, izraz, ton glasa prenose mnogo više informacija nego reč. Najjače emocije (radost, tuga, ljubav, strast...) mnogo snažnije ižražavamo i primamo upravo telom (pokretima, rukama, očima, izrazom lica...), a ne rečima.Ima divnih emotivnih misli o “poeziji” našeg tela, o “rimama”, kojim ono iskazuje osećanja prema nekom, bez reči. Često je to mnogo “rečitiji” govor, pogotovo onome ko zna da ga “čita” (iskra u oku itekako mnogo “govori”). Veliki Šekspir je rekao da se “ljubav javlja, živi i umire u očima”. U oku, “ogledalu duše” su sve naše emocije, “ono” naše dragoceno što “saopštavamo” samo “odabranima” (”...oko mi je tobom zaneto i više ne upravlja hodom, ne vrši dužnost...” - V. Šekspir). Mika Antić od ljubavi koja je prošla samo pamti “pogled koji ga je voleo”.

Dodir je snažno komunikaciono sredstvo. Može da prenese presudnu poruku sagovorniku, da uteši, pruži sigurnost, pokaže ljubav i nežnost, izleči samoću i tugu. Stariji i deca, nekako, najviše osećaju potrebu da im se dodirom pokaže da su voljeni.Volela sam da svom ocu, u prolazu, naročito poslednjih godina njegovog života, dodirnem ruku, pomilujem kosu ili ga, iznenada, zagrlim, da bih mu pokazala da mi još treba.Znao je da oseti tu moju „nemu“ ljubav. Zagrljaj je najveći od svih dodira, ili skup svih jezika čula i srca. Istraživanja kažu (koja je merna jedinica zagrljaja?) da nam je potrebno najmanje četiri zagrljaja dnevno da bismo emotivno „živeli“. Ja sam , tu, neskromnija- potrebno mi je mnogo više.

O rukama kao o neverbalnom “sredstvu” komunikacije, kao pokazatelju emocija i stavova suvišno je govoriti. Koliko je dodir ruke rečitiji od svih reči koje bismo mogli izgovoriti. A gestikulacijom rukama ćemo neki govor nadgraditi, dati mu pravo obeležje.

Mnogo bi se moglo govoriti o “čaroliji” govora tela, izraza lica, pogleda, osmeha... Da li je onda verbalni govor, reč, zaista superiorno sredstvo komunikacije.

text author: Tanja Petrović Krivokapić

[zagrebjavniprostor]

Ilustracija: Agata Lučić

Plavi trg

Saša Šimpraga, 2023.

Osim što je postojanje prostorno, ono ima svoj fizički početak i kraj. U kontekstu grada ili trga kao jedinice grada, trg negdje počinje, traje i prestaje. Ono što danas nazivamo Trgom Stjepana Radića, a nekad se zvalo Trgom revolucionara, svoje granice ima katastarski, dok doživljajno, na terenu, taj prostor curi i nema fiksnu granicu osim one prema Ulici grada Vukovara i možda nogostupu pred Lisinskim. Zapravo uopće ne funkcionira kao - trg. Ideja trga za taj prostor s južne strane zagrebačkog Glavnog kolodvora vezana je uz modernizaciju, a onda i procese koji su je zaustavili. Zamišljen kao spona između Donjeg grada i Trnja, sastavni dio produžetka Zelene potkove u formi Središnje osi kao potencijalno najreprezentativnijeg urbanističkog naglaska Zagreba, budući trg desetljećima hibernira, tek povremeno oživljavan u brojnim vizijama, planovima i povremenim realizacijama koje kao da računaju s totalom trga, ali ga ne nude. Sporadične intervencije, poput zadnje u formi onoga što se kolokvijalno naziva Spomenikom korupciji, u teoriji računaju na budući trg, ali ga u praksi odgrizaju i zatvaraju. Imaginarno ime za taj prostor, Plavi trg, stvarno je koliko i sam trg. (Baš kao i donekle Plava potkova ili još plaviji centralni kolodvor na južnom kraju Avenije Većeslava Holjevca.)  

Na pitanje koji su identitetski prostori Zagreba, gotovo u pravilu se odgovara s onim prostorima, mjestima i individualnim reperima koji su ponudili određene kvalitete. Malo tko će kao identitetski bitne na prvu istaknuti naselja poput Kozari boka, Starog Trnja ili Novog Jelkovca, koji čine sastavni dio grada, često i dominantnu sliku velikih područja unutar urbane granice, ali nisu ono što prvo pada na pamet kad pomislimo na Zagreb. Međutim, u percepciji, reprezentativni, kvalitetni prostori su ono što je presudno. U tome smislu, Plavi trg nosi potencijal dvostrukog identiteta. S jedne strane značajnog javnog prostora i to novoga (većeg) mjerila, s druge značajnih individualnih arhitektonskih realizacija, a sve zajedno čini budući trg kao gravitacijsku točku čitave njegove zone. U ovom trenutku ono što je tamo arhitektonski značajno nastalo je i, s obzirom na izostanak punokrvnog  trga, ostalo donekle nedovršeno prije najmanje pedeset i više godina, ali s velikim nadama i planovima za novi trg koji jednako dugo čeka da se dogodi, ali i koji danas gotovo nitko više ni ne spominje.  

Najava izgradnje nove Gradske knjižnice u Paromlinu (neizostavno) otvara i pitanje tog budućeg trga. Plavi trg, u teoriji, počinje (već) na južnoj ogradi Glavnog kolodvora, a završava na Ulici grada Vukovara i Paromlinskoj. Narav prostora južno od željezničke pruge  u korelaciji je sa sudbinom i same pruge koja je i u 21. stoljeću i u središtu grada djelomično još uvijek - zemljani nasip. Ta zona entropije, baš kao i prostor Gredelja, uspješno se opire integraciji, a u svom paralelnom svijetu periferije u centru grada, pritom nudi određena urbana iskustva i sentiment. Prošetati dijelom Koturaške ili nekim od pitomih i derutnih odvojaka Miramarske ceste povratak je u prošlost, a posjet Gredelju svjedok raspada našega vremena, no sve to paralelno i otvara mogućnosti novoga grada. Budućnost tog prostora treba ponuditi nešto drugačije, a dominatna točka, magnet, treba biti novi trg.

Neki procesi, otvaranja, možda će se dogoditi prije drugih. Primjerice, s nakon potresa najavljenom obnovom Glavnog kolodvora imperativ je da se kolodvor i peroni bolje povežu s južnom stranom, odnosno, da, primjerice i najmanje, postojeći pothodnik koji vodi do perona konačno doživi prodor na jug i direktno izlazi na budući trg. Takva je veza potrebna i iz Trnjanske prema Petrinjskoj, tamo gdje je nekad postojao pješački nathodnik, srušen nakon što je zapadnije prokopan pothodnik. Važna je i za budući kvart Gredelj.  

Najavljena nova arhitektura knjižnice mogla bi, i trebala, potaknuti sveobuhvatnije sagledavanje i možda prvo ikad cjelovitije, materijalizirano rješenje budućeg trga. Tu priliku ne bi trebalo propustiti. Jednako kako se za tako važni prostor za grad ne treba zadovoljavati provizornim i polovičnim rješenjima. Zagrebačka praksa opetovano potvrđuje da ukoliko se riješi djelomično i „privremeno“ takvo bi rješenje vjerojatno trajalo desetljećima. Zato je taj trg točka na kojoj će Grad pokazati svoje vizije, domete i kompetencije. Možda odmak od nemoći.

Fragmentarno rješavanje prostora grada, trga, je naravno moguće, često neizbježno, no tako rješavati najvažnji novi trg ne bi bilo dobro. Rascjepkano i etapno pritom ne znači isto. Da bi se trg realizirao etapno, uputno ga je prvo cjelovito osmisliti. S obzirom na značenje, ulogu i važnost mjesta, jedini prihvatljivi put za to je onaj arhitektonsko-urbanističkog natječaja. Definiranje obuhvata jedan je od preduvjeta takvog natječaja, a to podrazumijeva i otkup preostalih privatnih parcela i raščišćavanje. Neka odavno zakašnjela rušenja u Paromlinskoj konačno su se dogodila ove godine, u ovom mandatu, i na njima se ne bi trebalo zaustaviti. Treba ih biti još.

Za sad, ne spominjanje natječaja i većih ambicija za trg u kontekstu izgradnje knjižnice je signal da se takav pristup oblikovanju trga još nužno ne razmatra - i to bi bilo pogrešno. Za taj trg potrebno je postaviti najveći set očekivanja i definirati odgovarajuće pristupe. Utoliko je novi trg i test za gradsku upravu. Višegodišnji proces izgradnje Knjižnice i društvenog centra Paromlin nudi dovoljno vremena za otkup preostalih privatnih parcela, ispražnjivanje prostora od supstandardne gradnje i provedbu arhitektonsko-urbanističkog natječaja za vjerojatno najvažniji novi trg u Zagrebu u 21. stoljeću. Upravo bi mogući natječaj i (paralelna) gradnja trga bio logični nastavak kako razvoja Trnja, tako i započetkog procesa izgradnje knjižnice koja će biti u odnosu s trgom koji joj može dati, ili oduzeti, na uspješnosti. Zagreb, dakle, ima priliku stvoriti nešto suvremeno na trgu vizija ali i kvalitativnih dosega iz prošlosti koja je prostor budućeg trg mjestimično obilježila odličnom arhitekturom. No, za to samo ideja nikad nije dovoljna. Trg i grad gradi politička volja i set mehanizama koje vlast tome podređuje. Konačno, odluka da je trg barem jednako, a zapravo i važniji, od pojedinih zgrada.    

_

Objavljeno na portalu H-Alter, 30. studenoga 2023.

[jelenajt]

Ne traži kosmos u samotnjacima. Potrebno je neizmerno vreme da bi se razumelo njihovo postojanje, a još duže, da se shvati kako se ni iz čega probudilo nešto.

[lale-i-knjige]

Konstantno razmišljanje o Allahovim blagodatima i posmatranje Njegove moći i veličanstvenosti, zatim često sjećanje i spominjanje Allaha, dž.š., jesu način na koji se postiže ljubav prema Allahu, dž.š., nakon uvjerenja u Njegovo postojanje. A sve ove stvari mogu se postići ako se odvoji za to jedan period u kojem ćemo se stalno osamljivati i udaljavati od ovosvjetskih smetnji.

Ako neki musliman postupa na ovakav način i izvrši sve ove obaveze u njegovom će srcu poniknuti velika Božija ljubav. Ta ljubav umanjit će mu sve poteškoće i učiniti svaki prohtjev odvratnim. Pomoću te ljubavi on će prevazići svaku patnju i uznemiravanje i uzdići će se visoko iznad svakog poniženja i izrugivanja.

Muhammed Se'id Ramadan el-Buti, Razumijevanje života Muhammeda, a.s.

[nbula-rising]

The Beginning of Cartography

The Beginning of Cartography Marija Knežević Translated from the Serbian by Sibelan Forrester

To be a thing without use value. To be a thing that gains value over time though no one knows why. To let yourself be called a decorative item. To hear that you’re superfluous. To hear they can’t make it without you. To breathe inside yourself. To change owners. To be unpossessed. To be an object of admiration. To change locations, to avoid migration. To be satisfied.

To be a ship. Face turned to the sea floor to be on both sides of the deep. To leave a trace not for eternity. To sail in. To sail out the same way. To be loved in harbors. To be a ship. To love the better part of life in open sea to dream of harbors.

To avoid waiting. To move always by the same path from harbor back towards it. Entranced by the nets on deck. To transform cargo into stories. To be a ship. To bear yourself without effort.

To be kin. To anyone. To men, women, algae, tigers leaping at a deer, lotuses settled in their own tears, islands, caves who have at least one chamber unexplored to be related.

To love you and never to learn it. To be always suddenly new joy and unexpected pain.

To avoid existence. A drop on your skin that’s already a memory of touch. The drop’s already another drop.

To be actually never. To be now. Singularity in passage.

Početak Kartografije

Biti stvar bez upotrebne vrednosti. Biti stvar koja vremenom dobija na vrednosti a niko ne zna zašto. Dozvoliti da te nazivaju ukrasnim predmetom. Čuti da si višak. Čuti da se bez tebe ne može. Disati u sebi. Menjati vlasnike. Biti neposedovan. Biti predmet divljenja. Premeštati se, izbeći seobe. Biti dovoljan.

Biti brod. Licem okrenut dnu biti na oba kraja dubine. Ostavljati trag ne večan. Uplovljavati. Isplovljavati na isti način. Biti voljen u lukama. Biti brod. Voleti veći deo života na otvorenom moru sanjati o lukama.

Izbeći čekanje. Kretati se uvek istom stazom od luke ka njoj. Zabavljen mrežama na palubi. Pretvarati tovar u priče. Biti brod. Nositi sebe bez napora.

Biti rod. Svakome. Muškarcima, ženama, algama, tigrovima u skoku na jelena, lotosima nastanjenim u sopstvenim suzama, ostrvima, pećinama čija je bar jedna odaja neispitana biti orođen.

Voleti tebe a to nikad ne saznati. Biti uvek iznenada nova radost i neočekivani bol.

Izbeći postojanje. Kap na tvojoj koži koja je već sećanje na dodir. Kap je već druga kap.

Biti zapravo nikad. Biti sad. Jednina u prolazu.

[theonethatshouldloveherself]

ubila si me time sto si ubila sebe

smesno je ovo moje fizicko postojanje

ne daj boze da neko ovo cita strpace me u ludnicu

[groznaigra]

Nekada, postojanje idealne ljubavi, vera u nju-podrazumeva pre svega prevaru. Sebe.