#predodžbe

[pleatonitum]

Pismo jednom umjetniku

Mnogi su utjecaji koji se miješaju u naš život, na ovaj ili onaj način. To ne možemo izbjeći. Osim toga, ovo što smo danas, plod je i svega onoga što smo doživjeli ili čuli od bližih nam i daljih ljudi. Kao i toga o čemu smo tijekom vremena razmišljali, kako smo donosili odluke, što smo sanjali, što smo htjeli, kakve smo predodžbe o svijetu oko nas imali… Naravno, tu su i knjige, filmovi,…

[dane-zaboravim]

Vlasta mi predbacuje da sam sanjalica. Ne vidim, navodno, stvari kakve jesu. Ne, ja stvari vidim kakve jesu, ali osim vidljivih vidim i one nevidljive. Izmišljene predodžbe ne postoje samo tako, ni zbog čega. Postoje razlozi zbog kojih su potrebne. One imaju svoj dom u nama. I obratno, upravo one čine od naših domova domove.

Šala, Milan Kundera

[lale-i-knjige]

Nije ona znala kamo bi. O svim drugim dijelovima svijeta imala je samo mutne predodžbe utemeljene na ponekoj informaciji i niti jedan dio svijeta nije je nečim posebnim privlačio. Zato nije znala kamo bi, ali je znala da joj se ide, da joj se jako ide. Bilo gdje.

Dževad Karahasan, Šahrijarov prsten

[gospocki]

"Nama je prividno znanje potpuno pojelo život. Svi hoće da budu bogati, moćni i lijepi. Svi hoće da se podvrgnu estetskoj operaciji. Svi hoćemo da izgledamo, niko neće da bude. Ako mi date lijep, pravilan nos, pune usne, blago zatamnjen ten, možda ću ja izgledati bolje, ali hoću li to i dalje biti ja? Jer, pazite, ja bih rekao da mi živimo u religiji konzumerizma, potrošnje. Ta religija nam stalno proizvodi čežnje, stalno nam nudi iluzije, predodžbe i tako nas stalno odvodi iz nas. I svi danas izgledamo, niko nije. Nama se danas pokušava prodati priča kojom bi mnogo novca, još više novca moglo kupiti sreću, ljubav, radost i uporno nas se pokušava navesti da zaboravimo da nije bogat onaj koji ima mnogo, nego onaj kome ništa ne treba. Zašto naša današnja kultura nama ne da da živimo i budemo ono što jesmo? Zato što današnjoj zapadnoj kulturi ne trebaju živi ljudi nego potrošači, a da biste bili potrošač, vi morate stalno željeti da više imate i biti spremni da stalno više kupujete i trošite. A da biste to stalno željeli, ne smijemo vam dozvoliti da se počnete baviti sobom i svojim životom. Zato, evo vam jeftini, ako treba besplatni mobiteli da bez prestanka pišete i primate SMS-ove u kojima nema ničega osim informacije. Evo vam 79 TV programa na kojima će se vrtiti strašno atraktivne, kobajagi, uzbudljive emisije koje vam ne daju da se sastanete sa sobom. Ljudi zapravo kao da bježe od sebe uvođenjem svih tih pomagala i „olakšica“. To je to. Bježe od sebe, jer su izgubili sposobnost da se raduju, da budu osjećajni, da budu ono što jesu. "

~ Dževad Karahasan

[radiogornjigrad]

Od fenomenologije duha i svijeta kao volje i predodžbe do Feuerbacha

Od fenomenologije duha i svijeta kao volje i predodžbe do Feuerbacha

Slikovnost Amela Hadžimejlić: Ja znam Hegel

Zapisi veselog filozofa rezultat je dva različita nastojanja: potpisnika kao autora teksta i grafičarke i likovne umjetnice Amele Hadžimejlić. Kada sam napisao tekst o „veselom filozofu“, zamolio sam Amelu da mi pomogne u dotjerivanju nekih vizualnih detalja, a onda je ona, kada je pročitala tekst, naslikala svoje komentare, malo po malo napravila…

[strangeshepherd]

svijetlo u dnu sobe

plavičasti trag

da li me prepoznaješ

o čemu razmišljaš

dim iz cigarete

nosi moje sne

gledam tvoje oči

hladne daleke

hajde dijete otvorimo ples

zamisli da svira najdraži bend

večeras igram samo za tebe

svejedno kako to je nebitna stvar

ne zelim pričom da te zamaram

ljubimo se poslednji put

ja ti nudim sreću

kao iluzionist

tamnu stranu grada

govor ulice

ljudi na peronu

sanjam taštine

ostaješ u krevetu

bojiš se gomile

(...)

lice moje predodžbe

rubna fikcija

sjena u ogledalu

krug se zatvara

htjela bi da te nema

ali to ne ide

htjela bi da spavaš

vrijeme je odluke

[mentalnahigijena]

Počelo je počelo srpsko svojatanje Istre. Nemoralno i sramotno,  u  Istri su doseljenici Grci i Crnogorci postali Srbi! p-portal.net objavio je 6.Februara 2022.godine tekst prepun insinuacija, obmana, poluistina sa krajnjim lažnim zaključkom o viševjekovnom prisustvu Srba u Istri! Osnovne teze koje se provlače kroz tekst,  izjednačavanje Crnogoraca sa Srbima((Crnogorci = Srbi), pravoslavlja sa srpstvom,  (pravoslavlje = srpstvo) su neodržive, jer pored srpske postoje i druge autokefalne pravoslavne crkve, a Srbi i Crnogorci su dva odvojena naroda, svaki sa svojom storijom, tradicijom i kulturom i svojim jezikom. Napisane su studije o perojskom govoru iz kraja od kuda su došli.  Crnogorci su u Peroj došli iz Srmice 1657. godine, a perojski govor pripada cetinjskoj podgrupi, crnogorskog jezika. Knjige Josipa Ribarića „O perojskom govoru“ i profesora Milorada Nikčevića „Ogledi, studije, susreti – apologetika crnogorskog jezika“ naučno to potvrđuju.

Grci i Crnogorci su došli u Istru, a ne Srbi! I to je istina! Sve ostalo je plod autorove manipulacije,  obmane i lažne srpske mitologije. Zbog punog razumijevanje citiram članak u cijelosti: 06/02/2022 Srbi u Istri – vjekovi prilagođavanja i samoodržanja

Piše: Đorđe Matić                            

Srbi u Istri

Već pri prvoj pomisli na Istru, gotovo svima će asocijacija vjerojatno biti otvorenost i odsustvo međunacionalnih i svakih drugih netrpeljivosti. Za ovu, najslobodniju od hrvatskih regija, većina ima neku vrstu pozitivne predrasude, daleke predodžbe o mentalitetu kao blagom i nenasilnom, i disponiranosti ka drugim nacijama, odnosno, današnjim rječnikom – multikulturnom principu suživota i tolerancije kao istaknutim osobinama. Ta se predodžba, uz ponešto izuzetaka, potvrdila i kroz historiju, pogotovo ovu recentnu, a potvrđuje se u stvarnosti i danas. Oni koji pokušaju proniknuti i misliti o razlozima takve otvorenosti, najvjerojatnije će njene korijene vidjeti prije svega u suvremenom pozitivnom nasljedstvu i tekovini života u multietničkoj sredini, a kao naslijeđu iskustva polustoljetnog života u također multietničkoj Jugoslaviji. Drugim riječima, na epohu kad se zbog ekonomije, razvoja industrije i poglavito turizma, ali i brojnosti vojske u ovoj pograničnoj regiji što je, „pripala Matici” tek nakon Drugog svjetskog rata i NOB-a, kroz tih nekoliko decenija „zlatnog doba” doseljavalo mnogo ljudi iz svih krajeva Jugoslavije, pa tako i Srba kao najbrojnijih. Nakon teškog iskustva protekle tri decenije, kod Srba u Hrvatskoj gotovo refleksna pomisao u vezi s Istrom bit će najčešće ona o mjestu gdje su pripadnici ovoga naroda u usporedbi s ostatkom Hrvatske mogli preživjeti bez većih posljedica ili čak komotno poživjeti u najgora vremena. Razlozi i moguća objašnjenja kod većine će se vezati ponovo za period Jugoslavije u kojem su se stvorili uvjeti za takvu toleranciju.

Srbi u Istri – vjekovi prilagođavanja i samoodržanja Korijeni pak srpske prisutnosti u Istri mnogo su dublji i stariji. Pa iako ta značajna grana naroda nije dovoljno istražena do danas, ostala su ipak svjedočanstva i dokumenti, kao i pokoja studija, gdje se makar ukratko spominje i tematizira dolazak i nakon toga opstojanje Srba na istarskom poluotoku. Na iznenađenje mnogih, radi se o historiji višestoljetnoj, i kao u našom sveukupnom povijesnom iskustvu, mučnoj također, no, ponovo, ako se poredi s drugim krajevima gdje se rasprostirao i gdje još opstoji ovaj narod, moglo bi se reći ipak znatno manje mučnoj. Njegova sreća, u smislu latinske „fortune” ili „dobre kobi”, jednako kao i njegova tragedija, za razliku od stravične krvave historije našeg naroda u drugim dijelovima ovoga prostora, leže drugdje i drugačije su se očitavale. Svjedok pravoslavlja star 15 vjekova

Još u vrijeme Bizanta doseljavali su u Istru Grci s Cipra i poluotoka Peloponeza. Pripadnost kulturnim i vjerskim korijenima je ostajala, pa su ti doseljenici u Puli dobili i jednu ranohršćansku crkvu koja će biti osveštana, a u njoj će sve do kraja 17. vjeka bogosluženje vršiti sveštenici Grci. Taj sakralni objekt, Crkva svetoga Nikolaja neprekinuto postoji od, što je nevjerojatan podatak, šestoga vijeka. U kasnijim vjekovima zbog sve većega naseljavanja slovenskih pravoslavaca, odnosno uslijed asimilacije Grka, napokon godine 1794., kao dio Istarske eparhije kojom su upravljali dalmatinski episkopi – postaje srpska bogomolja. Kao takva, ona postoji i danas, kao sveto mjesto i kao „materijalizirana metafora” opstojnosti ovoga naroda. No, da bi se on održao potrebno je bilo proći bezbroj iskušenja na tom putu, od samoga početka već. U srednjem vijeku i kasnije, Istra je kao mletačka provincija bila opustošena kugom, pa je venecijanska vlast okolnim porobljenim narodima nudila da nasele napuštena sela i gradove gdje bi im se darovala ili davala u zakup zemlja. Na toj politici počinje i istorija Srba u Istri. Koloni su dovođeni u velikim grupama: najprije grupe koje su dijelile religiju s Mlecima, katolici iz Dalmacije, priobalja i zaleđa. Kompletne obitelji iseljavale su, kako pseudoneutralnim i eufemističkim jezikom povijesna znanost uglavnom piše „u potrazi za boljim uvjetima života”, iako se radilo o najbazičnijem spašavanju žive glave ili bijegom od padanja u ropstvo ili kmetstvo pred surovim i neciviliziranim zavojevačem. Nije isto biti podanikom, makar i na visini koja je među najnižima, jedne evropske napredne i razvijene države koja po svojoj povijesti i strukturi nema paralele, ili biti podčinjen u neljudskim, anticivilizacijskim uvjetima azijatske sile koja ti briše povijest, pali crkve i mošti svetaca, uništava pisanu, materijalnu i duhovnu kulturu i mijenja bez sumnje evropski identitet nastao na razmeđi dvije ogromne kulture, okrećući to nasiljem u pravcu surove, neevropske, korumpirane i nezdrave satrapije. Slovenski katolički živalj čine Morlaci i Hrvati, a s njima i za njima stižu i pravoslavni žitelji obale i unutrašnjosti. Naseljavani su i jedni i drugi po raznim tačkama Istre, uglavnom po napuštenim i slabo naseljenim selima, ali se prisustvo Srba od 1583. godine bilježi i u Puli. Pedeset čudesnih obitelji

Crnogorski element Problem imenovanja i pripadnosti stari je i razumljiv problem. U periodu prvog i drugog dolaska, s prostora Crne Gore poglavito, može se govoriti u terminima protonacionalnog, budući da se političke nacije razvijaju mnogo kasnije, pripadnici naroda što ga danas zovemo srpskim stizali su u Istru i nakon tog sudbonosnog 16. vijeka. I u danas nezaobilaznoj knjizi „Srbi u Hrvatskoj”, izdatoj pred sam rat 1990. godine, istaknuti povjesničar Drago Roksandić piše o Istri u 16. i 17. vijeku kao „rubnom području srpskih seoba” i „prostoru krajnjega domašaja”, kako s kontinentalnog dijela Balkanskog poluotoka, tako i s jadranske obale. Dio seoba naroda s istoka, iz unutrašnjosti, određen je previranjima i interesima habsburške politike i carstva, dok su seobe s priobalja potpuno pod utjecajem Venecije, s oba moćna centra u dinamici njihovih međusobnih sukoba i trajnih antagonizama u epohi gotovo u potpunosti određenoj ratovima s Otomanskim carstvom. Ti su se tokovi našeg naroda miješali, kako pokazuje Roksandić, odnosno bili u „kružnim kretanjima“, a što će imati utjecaj i na seobe u Istru. Ovaj povjesničar dodaje pak kako je „bogatstvo srpskih migracijskih iskustava u velikom nerazmjeru s etnodemografskom ukorijenjenošću srpskih skupina u istarskom plurietničkom ambijentu” – jednostavnijim riječima rečeno: migracije su nesrazmjerno velike, ali se naš narod u obliku zajednica malo primio na tlu gdje je stigao. Specifikum Srba u Istri, karakteristika što će se u vanjskim previranjima i okolnostima zadržati do danas, kako i Roksandić ističe, jest izražen crnogorski element, što je jedinstvenost u čitavom hrvatskom prostoru gdje je taj element također historijski gledano prisutan, ali se ne izdvaja u odnosu na samu srpsku etniju kako se ona definirala kroz stoljeća. Srbi u Istri, stigli medijacijom Venecije, najvećim dijelom migriraju i stižu zaista iz Crne Gore, ali i iz Hercegovine, kao i s prostora takozvane „Mletačke Albanije”, što danas kao pojam može zazvučati egzotično, no radi se zapravo o prostoru u čijem se centru tada nalaze najvažniji naši gradovi na obali – Boka Kotorska i Budva s okolinom. Ove se migracije poklapaju s periodom kad Venecija gubi moć nad, kako se u spomenutoj knjizi navodi, „albanskim etničkim prostorom”, a pod habsburškim utjecajem ta moć slabi i na drugim prostorima gdje žive Srbi. Povijest ove migracije, bez obzira na mnogo pisanih dokumenata što se nalaze po arhivima koje je gotovo do savršenstva dovela mletačka vlast, nedovoljno je i malo istraživana. Kako apostrofira i prof. Roksandić, ono što jest istraženo dugujemo najboljem poznavatelju ovoga dijela srpskog korpusa u suvremenoj hrvatskoj historiografiji, istarskom povjesničaru Miroslavu Bertoši, koji je do ovih dokaza došao unutar drugačijeg kadra, istražujući povijest hrvatskog, odnosno slavenskog katoličkog puka na liniji pak istarske multikulturalnosti. Prelazak na katoličku vjeru

Kako god bilo, činjenica je da su koloni u 17. stoljeću zatekli prostore pogođene depopulacijom. Doseljenicima je kolonizacija donosila i stanovite beneficije, kao što su takozvane „podložničke obaveze” i odgađanje na više godina plaćanja najma. Kolonisti su, istina, dobivali zemlju, no ta je zemlja često bila škrta i zapuštena, puna kamenja, kao što je u velikim dijelovima Istre i danas. Današnjim jezikom i ponešto ironično rečeno, ove mletačke „subvencije” uzrokovale su dijelom i prve konflikte, kroz odbacivanje novih stanovnika od strane već domicilnog stanovništva koje je odmah razvilo neprijateljstvo prema novim, pa još k tome i pravoslavnim doseljenicima. Postojao je i dodatni, a krucijalan problem: pravoslavci s Juga i Istoka davali su prije polaska obećanje da će prijeći i na katoličku vjeru. Postoji zapisana, fascinantna rečenica, izrečena u sedamnaestom stoljeću – rečenica koja odzvanja nama tako poznatim, sramnim ehom koji smo slušali i slušamo trajno ovdje: „To su skupine koje starosjedioci doživljavaju kao barbarski svijet, željan da se dočepa oranica i vinograda koje su drugi obradili…“

Tužan je podatak i kontrast koje iznosi Bertoša u vezi toga dijela naše historije: budući da su pravoslavni samo prelazili na katoličanstvo, taj proces nije detaljnije dokumentiran „kao što je to bio slučaj s pokrštavanjem nekih porodica albanskih muslimana u Poreču, turske djece u Rijeci ili muslimanskih veslača-sužanja na galijama u Puli.” Drugim riječima, pravoslavni su „šaptom padali” i brzo nestajali u okvirima rimskoga obreda i drugačijeg identiteta koji će ostati kao trajnost.

Ali nije uvijek uspijevalo. Politika „fige u džepu”, u čemu je naš narod izvježban i vičan, i u dobrom i u lošem smislu, ovaj put je bila put samoočuvanja, jednako kao i urođena tvrdoglavost i, recimo bez stida, istinska hrabrost i obaveza prema „vjeri prađedovskoj”. Ostali su zapisani podaci o odbijanju pravoslavaca da se pokatoliče, čemu je bastion bio upravo Peroj.

Bertoša navodi između ostalog i jedan fascinantan, upravo zapanjujući izvor iz toga doba, nađen njegovim izuzetnim trudom u Državnom arhivu u Veneciji. To je pismo – „izvještaj centrali”, rekli bismo kasnijim političkim rječnikom – što ga rašporski kapetan, stanoviti Priuli, 3. februara 1657. piše iz lijepog gradića Buzeta, sa sjeverozapada Istre, a pismo šalje mletačkom knezu i Senatu, govoreći o pitanju Crnogoraca u Peroju. Taj je dokument od tako izvanredne važnosti da ga valja u cijelosti citirati:

„Prejasni Kneže, svojim sam prijašnjim poniznim pismom od 25. kolovoza prošle godine upoznao Vašu Prejasnost s koliko spremnosti nastojim izvršiti primljene upute i dukale o smještaju u ovoj Pokrajini trinaest porodica, došlih iz Crne Gore, i što sam sve učinio da ih prehranim, budući da je većina njih oboljela. Učinilo mi se prikladnim da za njihove potrebe posudim novac iz ovoga Fontika (javnog spremišta), pa molim Vašu Prejasnost da se udostoji vratiti taj novac (što dosad nije učinjeno); osim toga, moram nastaviti pomagati doseljenike zbog njihova sažalnog stanja i opasnosti da umru od bijede. Morao sam, prisiljen potrebama jer u Fontiku više nema novaca, da izvršim dalje posudbe iz blagajne bratovština. Budući da su se doseljenici oporavili i vrijeme popravilo krenuo sam u Puljštinu gdje se, kako sam obaviješten, nalazi prikladno mjesto za njihov smještaj. Poslije uobičajenog pregleda i objave proglasa, odlučio sam da rečenih trinaest porodica, s ukupno 77 duša, što muškaraca, što žena i djece, naselim na mjestu na kojem nekoć bijaše selo zvano Peroj, već puno godina pusto i nenastanjeno, u distriktu Pule, udaljeno dvije milje od Fažane. I davši im to mjesto i kontradu na njihovo zadovoljstvo i na način kako je to uobičajeno činiti najnovijim stanovnicima (habitanti novisssimi), dodijelio sam im državno zemljište – i to u tolikoj količini koja će biti odgovarajuća i prikladna da naporom i radinošću mogu izvući plodove za svoju ugodu, a da pri tom nikoga ne oštete. Pretpostavljajući da bi stari podanici i vlasnici mogli izraziti svoje nezadovoljstvo odjahao sam na samo mjesto i pomno pregledao dobra svakog posjednika i s popustljivošću im dopustio da uživaju i one parcele koje već mnogo godina nisu obrađivali; no, pri tom sam im naložio da ih brzo počnu raditi i obrađivati. Davnom sam mjerniku naredio da izmjeri neke od parcela, ali uz sudjelovanje starih stanovnika čiji posjedi graniče s onima koji će biti ucrtani u mapu posjeda doseljenika, kako nikada ne bi došlo do pometnja i mržnja između staroga i novog žiteljstva, već da dobra uživaju u miru i u skladu s odredbama koje ću izdavati i koje treba da poštuju i najnoviji došljaci. U njima sam otkrio sjajnu naklonost da ustraju u naporima kako bi ostvarili urode, a da ne nanose štetu starim podanicima.

Pristiglih 100 stara kukuruza i 50 sirka već sam podijelio u Peroju, vodeći računa o broju glava u obiteljima; isto sam tako podijelio 300 dasaka, čavala, te motike i pijuke, a opskrbio sam ih i manjom količinom drveta, koje se može upotrijebiti za Kuću Arsenal, kako bi mogli podići nastambe. To će im lako poći za rukom, jer u rečenome selu Peroju ima dosta urušenih i napuštenih kuća. Preostaje još da im što prije nabavim stoku za rad, jer su oni tako bijedni da nemaju ništa. Bez stoke i ne mogu započeti obrađivanje zemlje, a to je glavni temelj njihovog izdržavanja, jer sve ono što je dosad učinjeno i svi izdaci koji su dosad isplaćeni, bez stoke ne bi ništa koristili.

Kada budu sve dovršili ostat će oni zaduženi u javnim knjigama i morat će vratiti dug na uobičajeni način.”

Iz jedne nesreće u drugu

Siromašan je dakle taj svijet doseljeni, pobjegao iz jedne nesreće, a došao u drugu, nešto manju, no osjetnu i trajnu. Roksandić citira i građu o doseljavanju pravoslavnih koja svjedoči o ljudima „punim bijede“, „loše obučenim i bez ičega na velikoj hladnoći“, „u lošem stanju i bolesni(h), koji trpe oskudicu“, koji „sa sobom nose samo gole živote“.

Kapetan Priuli spominje i konfesionalni problem, odnosno pitanje mjesta za bogosluženje: „Neke se crkve nalaze na rečenome selu, pa sam, budući da oni žele da dobiju jednu od njih, razgovarao s monsinjorom vikarom iz Pule; on mi je najprije davao nadu”, a zatim mletački oficir iznosi poteškoće i nastavlja ispisujući ključnu rečenicu o našemu doseljenom svijetu, jedno neoborivo svjedočanstvo o krucijalnoj distinkciji: „njihov obred nije isti kao onih Grka koji se nalaze u gradu.”

Eto, to su zasade naših predaka koji, iako dijeleći pravoslavlje s Grcima, imaju svoj vlastiti, slavenski, pravoslavni identitet i obrede.

Priuli zabrinuto nudi rješenje: „Zato bi bilo potrebno da Vaša Prejasnost izda naredbu kako bi im bila dodijeljena neka od crkvi u kojoj bi vršili svoje propovijedi.“

Strašna je ironija historije ovdje, u suočavanju s tim dokumentima i istinom koju prikrivaju: narod u grupama putuje daleki put, iz Crne Gore, s brda, s obale i planina, put pun opasnosti, a onda kad stigne u, doslovno i metaforički, „obećanu zemlju”, započevši život kolona, tu međutim odmah nastaje vjerska polarizacija, kako sa starosjediocima, tako i, mnogo gore, sa svojom braćom, po jeziku, krvi, običajima, i po nesreći, ako hoćemo, braćom od koje je dijeli druga konfesija. Amblematska je priča o dvije grupe doseljenika, pravoslavnih i katoličkih,  o naseljavanju pravoslavnih porodica iz Mrkojevića koje je u 17. stoljeću u Istru doveo izvjesni pop Jovan. Zajedno s njima stižu i katoličke porodice čiji je glavar franjevac Poruba. Mletački rektori pokušavaju ih „uđuture” smjestiti na područja Novigrada i Umaga, ali starosjedilačko stanovništvo se buni. Bez obzira na pripadnost jednoga dijela istoj vjeri, protiv doseljenika je i novigradski biskup.

Ako su se dotad grupe naših ljudi s dvije konfesije i držale zajedno, vezane kulturom i navikama, vezane jezikom, tada dolazi do rascjepa: fra Poruba svoje familije odvaja od onih popa Jovana, s objašnjenjem da ovi „žive po katoličkom obredu, dok su ostali pravoslavni i nikad ne bi mogli zajedno opstati u slozi”. Razdvajaju ih u dva mjesta: katolike u sela oko Poreča, Srbe i Crnogorce u zaboravljeni Jural. Finalnu historijsku presudu opisuje Bertoša: u sredini u kojoj je dominirao venetski i stari hrvatski čakavski sloj, kao i doseljenici iz ranijih seoba (takvi, znamo, umiju biti najtvrdokorniji protiv novih doseljenika) — naši ljudi iz Mrkojevića bivaju, Bertošinim eufemizmom rečeno, „podvrgnuti činiteljima akulturacije”. Prostije rečeno: postepeno se stapaju (ili utapaju?) „s ostalim žiteljstvom”.

Kroz četiri epohe

Kolonizacije Srba i Crnogoraca nastavljaju se u 17. vijeku poslije još jedne epidemije kuge. No, umjesto obećane zemlje mnogi pravoslavni ne izdržavaju u Istri i bježe dalje. Navodi se primjer grupe pod glavarom Nikolom Jovanovićem iz Obrovca s „32 porodice i oko 200 duša”, koja u Istri dobiva i zemlju i sve potrebno za rad, žitarice za hranu i sjetvu, ali se u Istri ne zadržava i s venecijanske zemlje tajno se prebacuje preko granice, na posjed Zrinskih – grofove su povlastice veće naprosto – opet dakle u kontinentalne predjele, tamo gdje će naš narod postati sinonimom za te prostore. Tužna je silno i zastrašujuća u svojoj finalnoj pomirenosti i predaji druga, doduše neprovjerena, sudbina: jedna grupa od oko 2000 kolonista, nije izdržala pritiske starosjedilaca, takozvanih „nobila”, „plemenitaša” (!) iz gradskih vijeća i rektora, pa se na kraju vratila „u turski kraj iz kojega je i potekla”.

Bilo je i sukoba katoličkih i pravoslavnih doseljenika kod raspodjele i dijeljenja zemlje, a zaboravljena činjenica jeste i to da nisu svi pravoslavni doseljenici bili samo zemljoradnici, koloni ili pak zanatlije – bilo je tu i hajdučkih glava, čak i grupa.

Strašna je, tako, priča o naseljavanju bokeljskih hajduka u Puli, u drugoj polovini 17. stoljeća. Teško je zamisliti kako je izgledao taj pokušaj urbanog domesticiranja neposlušnih i pogubljenih hajduka i njihovih obitelji, koje Bertoša identificira većinom kao Srbe. Pula tada ima nevjerojatnih šeststo stanovnika, pa sedamsto novih naseljenika nadvladava brojem starosjedioce. Podjela zemlje ide teško, život sa starosjediocima nikako i sve kulminira nasiljem – „obračuni, silovanja, ubojstva, otmice”. Na kraju, epidemija fibroze „rješava” sve: ljeta 1671. godine, samo u jednom valu bolest odnosi dvjesta hajdučkih duša. Preživjeli bježe nazad na Jug, u Dalmaciju.

Mada, na kraju, osim u Peroju, nigdje u Istri nema ukorjenjivanja srpsko-crnogorskih zajednica, i iako se one pohrvaćuju – ipak, i ključno, kako ističe Bertoša, te grupe dolaznika „u istarsko biće unose dio svojeg etnosa i svoje kulture”.

U sljedećim vjekovima, Srbi će ovdje preživjeti i činilo se vječnu Veneciju, pa nakon toga Napoleona, period Austro-ugarske Carevine i Kraljevinu Italiju. To su četiri različite epohe i četiri različite vlasti, suštinski. Sve su, s naročitom ambivalencijom spram talijanske periode, redom i dobrim dijelom tuđinske i neslavenske – potonje kao esencijalna stvar koja povezuje Srbe s istarskim autohtonim hrvatskim stanovništvom.

Tako su u raznim promjenama, osipanjima i upornim nastojanjem i borbom za opstanak doživjeli – skoro tri decenije kasnije od ostalih Južnih Slavena – i zajedničku državu, Jugoslaviju, drugu, republiku, u kojoj će Istra pripasti hrvatskoj federalnoj jedinici.

Činilo se da su svi problemi riješeni i da unatoč porušenosti, žrtvama (proporcionalno manjim naravno u odnosu na svoju braću u ostatku prve Jugoslavije), osiromašenosti, zaostalosti i svim drugim izazovima – ipak počinje bolje vrijeme.

Decenijama i jeste bilo tako. Gotovo pedeset godina u kojima će, kao i ostali narodi te zemlje, i istarski Srbi doživjeti razdoblje prosperiteta u svakom pravcu i svjedočiti pojavi za koju je vjerojatno malo koji od njih mogao misliti da će se dogoditi – to da će vidjeti priliv sunarodnjaka iz čitave Jugoslavije, uključujući Crnu Goru odakle je starinom u većini došao istarski pravoslavni narod, kao i samu davnu, i samo predajom zapamćenu Maticu. Za one koji su se svim snagama tukli protiv asimilacije, propadanja, sporog nestanka, ekonomskih i svakih drugih teških okolnosti, to mora da je bila gotovo neshvatljiva promjena i uspostavljanje jedne neusporedive nove stvarnosti.

Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za izbegla, raseljena lica i za saradnju sa Srbima u regionu AP Vojvodine

Poništavanje u cijelosti   Matićevih teza o stoljetnoj srpskoj prisutnosti u Istri

Bajkovito slatkorječiv i sugestivan  način pisanja samog teksta neću komentirati, jer svaki autor ima svoju osobnost i svoj način pisanja. Držati ću se činjenica.

Istra nema pravoslavnu prošlost. Srbi nisu živjeli u Istri dok nisu došli sa JNA poslije 2.svjetskog rata, kao i članovi njihovih obitelji.

Predsjednik  Udruge Srba Istre Miomir Jeremić  kaže da su se Srbi počeli naseljavati u Istri 60-tih godina prošlog stoljeća, što i odgovara istini, čak i koju godinu ranije sa JNA, jer je poznato da su Srbi bili najviše zastupljeni  u JNA od svih naroda u Jugoslaviji.

U uvodu  Srbi u Istri,  multietničnost Istre pripisuje se Jugoslaviji, kao „zlatnom dobu“ polustoljetnog života u također multietničkoj Jugoslaviji u kojoj se razvilo gospodarstvo i turizam. Znači veličanje Jugoslavije i zasluge njene vojske što je Istra“ pripala matici“

Đorđe Matić vješto zaobilazi ulogu Istarskog katoličkog svećenstva u pripojenju Istre tadašnjoj FNRJ. Istra je duboko prožeta katoličanstvom. Uz mnogobrojne crkve, ima svugdje križeve krajputaša i mnogo malih kapelica, kao  dokaz katoličkog duha Istre, da se istarski čovjek i uz put kada nije blizu kuće,  može pomoliti. Još mudrije  zaobilazi multietničnost Istre prije Jugoslavije i prešućuje egzodus  istarskog stanovništva pretežno talijanskog nakon 1947.godine, iako je bilo zastupljeno i Hrvata i Slovenaca,  koji nisu htjeli ostati živjeti u komunističkoj Jugoslaviji.

Dakle tekst je počeo sa obmanom da bi izveo premisu :“ Korijeni pak srpske prisutnosti u Istri mnogo su dublji i stariji. Pa iako ta značajna grana naroda nije dovoljno istražena do danas, ostala su ipak svjedočanstva i dokumenti, kao i pokoja studija, gdje se makar ukratko spominje i tematizira dolazak i nakon toga opstojanje Srba na istarskom poluotoku.“

„ Opstojanje Srba na istarskom poluotoku“?  Ma kojih Srba?  Kako to ne može dokazati sugestivno  nastavlja sa pravoslavljem, jer je to istina, koju se može povezati, pa opet u toj istini pravoslavlje nije srpstvo..

Svjedok pravoslavlja star 15 vjekova. Nije točno, nego od 1583.godine! Čemu laž?

Ovo je pak vrhunska manipulacija . A istina je da je to bila Katolička crkva posvećena Maloj  Gospi (Rođenje Blažene Djevice Marije), do  1583. godine kada je posvećena Sv. Nikoli, jer  je  crkva dodijeljena pravoslavnim Grcima naseljenima na pulskom području za vrijeme i nakon dovršetka višedesetljetnog mletačko-turskog rata zaključenog Lepantskom bitkom 1571. i mirom iz 1573. godine.

U dogovoru između pulskoga biskupa Barbabianca i providura G. B. Calba doseljenicima je 1579. ustupljena bratovštinska crkva sv. Katarine kraj Kaštela, u blizini katedrale, koja je nakon prostornoga preuređenja i posvećenja sv. Nikoli 1583. zajedno sa zvonikom i grobljem uknjižena kao vlasništvo Grčke pravoslavne crkve u Puli. Tako je utemeljena jedina grčka pravoslavna općina u dijelu Istre pod mletačkom upravom.  Kako u pulskoj skupini nije bilo nijednoga pravoslavnog svećenika, zajednica je već 1578. poslala u Veneciju Calcerana Rechisiusa i Pietra Muscona da zajedno s vlastima riješe pitanje vjerskoga službenika. Grčka je zajednica, uz povremena nerazumijevanja i nesporazume lokalne sredine, opstala do smrti posljednjega svećenika Zuanne Mosconasa 1785., kada je brigu o tim pravoslavnim vjernicima preuzela novoosnovana Crnogorska pravoslavna crkvena općina iz Peroja, koja je 1920.godine prešla u sastav Srpske pravoslavne crkve.

Dakle nije 15 stoljeća, nego 5! Zbog čega  manipuliranje, obmanjivanje i laži?

A tek ovaj dio teksta:

Pedeset čudesnih obitelji

„Nakon već stoljeća pod turskim barbarstvom i dekulturalizacijom nastavlja se val dolazaka s područja što će kasnije činiti suvremenu Srbiju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. Tako, desetljećima prije Velike seobe 1690. pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem III, u Istru se doseljava drugi i najznačajniji dio srpskog narodnoga korpusa. Tada se, točnije 1657. godine, događa ključna seoba iz Crne Gore i u jedno malo mjesto pored Pule – u Peroj, tu, da se izrazimo parafrazom iz Asteriksa, „malu srpsku i crnogorsku naseobinu” usred potpuno talijanizirane okoline. Tada je došlo oko sedamdeset ljudi iz Crne Gore“

Opet manipuliranje :“ u Istru se doseljava drugi i najznačajniji dio srpskog narodnoga korpusa. Tada se, točnije 1657. godine, događa ključna seoba iz Crne Gore i u jedno malo mjesto pored Pule – u Peroj, tu, da se izrazimo parafrazom iz Asteriksa, „malu srpsku i crnogorsku naseobinu”

Kult ugroženog srpstva

Ne razumijem tu  nevjerojatnu potreba Srba da izigravaju ugroženost.“ Kult ugroženog srpstva“  Jer kao došla je jedna grupa i zbog maltretiranja se morala vratiti, pazite neprovjerena priča, ali važno je da se napiše kako bi se u gomili sto puta napisanih laži pretvorila u istinu:“ Tužna je silno i zastrašujuća u svojoj finalnoj pomirenosti i predaji druga, doduše neprovjerena, sudbina: jedna grupa od oko 2000 kolonista, nije izdržala pritiske starosjedilaca, takozvanih „nobila”, „plemenitaša” (!) iz gradskih vijeća i rektora, pa se na kraju vratila „u turski kraj iz kojega je i potekla“

Zatim zlonamjerna zloupotreba riječi prof. dr. sc. Miroslava  Bertoše osude,  jer su jadni doseljenici bili izloženi asimilaciji!? ;

„Strašna je, tako, priča o naseljavanju bokeljskih hajduka u Puli, u drugoj polovini 17. stoljeća. Teško je zamisliti kako je izgledao taj pokušaj urbanog domesticiranja neposlušnih i pogubljenih hajduka i njihovih obitelji, koje Bertoša identificira većinom kao Srbe. Pula tada ima nevjerojatnih šeststo stanovnika, pa sedamsto novih naseljenika nadvladava brojem starosjedioce. Podjela zemlje ide teško, život sa starosjediocima nikako i sve kulminira nasiljem – „obračuni, silovanja, ubojstva, otmice”. Na kraju, epidemija fibroze „rješava” sve: ljeta 1671. godine, samo u jednom valu bolest odnosi dvjesta hajdučkih duša. Preživjeli bježe nazad na Jug, u Dalmaciju“  

Dalje:

„ U Istru je, među ostalima, došlo stotinjak ljudi s Cipra i Napulja, današnjeg Peloponeza, nastanili se u Puli i darovanu  starokršćansku crkvu, posvetili je kao crkvu sv. Nikole, obnovili, o čemu postoje pisani tragovi, a od Godine 1583. pa do kraja 17. st. tom crkvom upravljaju grčki svećenici. Sve je više ljudi dolazilo s područja današnje Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, a drugo doseljavanje naših ljudi počelo je 1657. godine u Peroju kada je sa područja Crne Gore došlo oko 70 ljudi sa svojim svećenikom. Do danas su se ovdje sačuvali vjera i običaji, a crkva je sagrađena 1788. godine, a u današnjem obliku dovršena je 1834. godine“

Evo opet obmane zamotane u nekoliko točnih podataka.

Znači u Istru su se naselili Grci kojima je u  dogovoru između pulskoga biskupa Barbabianca i providura G. B. Calba  1579. godine ustupljena bratovštinska crkva sv. Katarine kraj Kaštela, u blizini katedrale, koja je nakon prostornoga preuređenja i posvećenja sv. Nikoli 1583. zajedno sa zvonikom i grobljem uknjižena kao vlasništvo Grčke pravoslavne crkve u Puli. Crkva se do sredine 20. stoljeća tradicionalno naziva San Nicolo dei Greci ( Sveti Nikola grčki) Iznad prozora su ploče s natpisima: jedna na latinskom, jedna na grčkom. Isklesani latinski tekst spominje obnovu crkve u doba pulskog podestata Marina Malipiera i dužda Nikole da Pontea, 1583. godine. Natpis definira da je crkva Sv. Nikole namijenjena izbjeglicama pred turskim osvajanjima iz Nauplije (grad na Peloponezu, osvojili su ga Turci 1540.) i Cipranima (otok pada pod tursku vlast 1571.)

Doselili su se Crnogorci 1657.godine, koji su do danas zadržali svoj jezik i svoje tradicijske običaje.

Srba nigdje nema, to su Grci i Grčka pravoslavna crkva, i Crnogorci sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom! Ali da bi obmana uspjela u tekstu se onako usput napiše „Sve je više ljudi dolazilo s područja današnje Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine“ A došli su samo Crnogorci! Sugestivna obmana, da bi autor napisao da srpsko prisustvo u Istri datira od 1657.godine. Čista laž!

Srpska politika fige u džepu

Nehotimično ipak je Đorđe Matić sam sebe razotkrio. Optužujući Mletačku politiku očuvanja katoličanstva napisao je:“ . Politika „fige u džepu”, u čemu je naš narod izvježban i vičan, i u dobrom i u lošem smislu, ovaj put je bila put samoočuvanja, jednako kao i urođena tvrdoglavost i, recimo bez stida, istinska hrabrost i obaveza prema „vjeri prađedovskoj.  ”. Ostali su zapisani podaci o odbijanju pravoslavaca da se pokatoliče, čemu je bastion bio upravo Peroj.“

Naš narod!? Peroj su naselili Crnogorci!

Stalno miješanje i izjednačavanje Crnogoraca sa Srbima, trebalo bi kod čitatelja izazvati dojam da je to jedan te isti narod! A nije! Nije i u tome se očituje sva prijetvornost i obmana koju autor Đorđe Matić  provlači kroz cijeli tekst!

Crnogorski element. To je autor morao priznati, jer ne može stalno negirati postojanje Crnogoraca kao naroda, ali onda sa ciljem dokazivanja srpske prisutnosti u Istri mora obmanjivati i manipulirati. Pa tako spaja Crnogorski narod sa srpskom pravoslavnom crkvom „, otac Danilo Ljubotina u intervjuima i pisanju pokazuje da ta, više geografska nego nacionalna odrednica, ne može izbrisati činjenicu da se radi o narodu čiji identitet uvelike određuje pripadnost Srpskoj pravoslavnoj crkvi“

A točno je Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Carigradska patrijaršija, kao majka pravoslavne ekumene (ekumenski patrijarh – pravoslavni vrhovni poglavar, najviši dostojanstvenik Pravoslavne Crkve), izričito, službeno, sa stanovišta kanona, priznala je autokefalnost Crnogorske pravoslavne Crkve još 1851.godine.

Od 1860. godine poglavare Crnogorske pravoslavne Crkve imenovao je knjaz/kralj Nikola I. Tako da nikako ne stoji činjenica o pripadnosti Srpskoj pravoslavnoj crkvi „ne može izbrisati činjenicu da se radi o narodu čiji identitet uvelike određuje pripadnost Srpskoj pravoslavnoj crkvi“ Eto čiste manipulacije ii laži. Posrbljivanje  crnogorskog narod preko pravoslavne vjere.  POKVARENO i SRAMOTNO!

Sveti Sinod Crnogorske pravoslavne Crkve 1904. – 1918.

Sveti Sinod Crnogorske Crkve je imao osam članova: predsjedavao mu je mitropolit, a članovi su bili episkop zahumsko-raški, upravitelji cetinjskog i ostroškog manastira, tri svećenika višeg ranga i tajnik Svetoga sinoda.

Uloga Crnogorskog Sv.Sinoda definirana je općom odredbom u članku 1. Ustava Sv.Sinoda (citat kao u izvorniku)

“Avtokefalna pravoslavna Mitropolija u Knjaževini Crnoj Gori, kao član jedne svete katoličanske i apostolske crkve, kojoj je pastirenačelnik i glava Gospod i Bog naš Isus Hristos, čuva i održava jedinstvo u dogmatima i kanoničkim ustanovama sa svima drugima pravoslavnima avtokefalnim crkvama, i ovo će jedinstvo ona čuvati i održavati dovijeka”.

Člankom 13. bilo je propisano da se članovi Crnogorskoga Sv.Sinoda “postavljaju na službu ukazom njegovog kraljevskog visočanstva knjaza Gospodara”.

Isti članak propisivao je i zakletvu koja će 1918. biti pogažena:

“Ja NN zaklinjem se Bogu svemogućemu, da ću vladajućem knjazu Gospodaru NN svagda vjeran biti… “.

Ulaskom Crne Gore u Kraljevinu Srba, Hrvata , Slovenaca ,  po dekretu Aleksandra Karađorđevića 1920. godine. oduzeta je autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve.

U “Glasniku”, službenom listu Ujedinjene Srpske pravoslavne crkve od 14. jula 1920.godine, objavljena je odluka Aleksandra Karađorđevića, donešena 17. juna 1920.godine, o “Ujedinjenju svih pravoslavnih crkvenih oblasti u Kraljevstvu SHS”

Ustav Crne Gore iz 2007. godine, napisan kao najviši pravni akt nakon referenduma i međunarodnog priznanja crnogorske neovisnosti, sada uopće ne definira koja o dvije pravoslavne Crkve ima jurisdikciju tako da se crkveno crnogorsko pitanje smatra još uvijek neriješenim.

Još su žive slike helikopterskog desanta pod oružjem na Cetinje!

Nije u slavu Boga živoga, to je bogohuljenje, skrnavljenje Boga!

Srpska pravoslavna crkva priredila je predstavu  iz akcijskih filmova.  Sa specijalcima pod punom ratnom opremom, sa pancirnim  pokrivačima spustili su se u  Cetinjski manastir patrijarh SPC Porfirije Perić i vladika budimljansko nikšićki Joanikije Mićović radi ustoličenja vladike Joanikija za metropolita crnogorsko-primorskog.

Sramotne neviđene scene helikopterskog desanta radi ustoličenja,  ne priliče niti jednoj vjeri, ni Crkvi, ali kada je Srpska pravoslavna crkva u pitanju ništa nas ne treba iznenaditi. Kao ni ovo obmanjivanje i laganje o srpskom prisustvu u Istre.

Da bi što više zamaglio i zamutio autor Đorđe Matić koristi kao „dokaz“ nezaobilaznu knjigu  „Srbi u Hrvatskoj”, izdanu  pred sam rat 1990. godine, u kojoj  povjesničar Drago Roksandić piše o Istri u 16. i 17. stoljeću  kao „rubnom području srpskih seoba” i „prostoru krajnjega domašaja”, kako s kontinentalnog dijela Balkanskog poluotoka, tako i s jadranske obale, opet ne dokazujući ništa konkretno, misleći valjda da su povijesni dokaz njegove riječi o „ rubnom području srpskih seoba!

Tipično mitomansko, lažno dokazivanje.

A osobito je nemoralan pokušaj diskreditacije prof.dr. sc. Miroslava Bertoše u svrhu dokazivanja ugroženosti doseljenika od Mletačke republike koja im je davala zemljište, sjeme, alatke da se mogu prehraniti i preživjeti.

Takav besramni, obmanjujući i lažljivi diskurs je neukusan i pomalo gadljiv. Pitam se koju debljinu obraza ima pisac ovoga teksta? Toliko neistina, obmana i manipuliranja u jednom tekstu da se dokaže nedokazivo, je naprosto nemoralno i sramotno!

Nevjerojatna nedosljednost

Matić  citira pismo „ što ga rašporski kapetan, stanoviti Priuli, 3. februara 1657. piše iz lijepog gradića Buzeta, sa sjeverozapada Istre, a pismo šalje mletačkom knezu i Senatu, govoreći o pitanju Crnogoraca u Peroju. „I sam kaže da je taj je dokument od tako izvanredne važnosti da ga valja u cijelosti citirati. Rašporski kapetan jasno piše „o pitanju Crnogoraca u Peroju“ da bi Matić u slijedećoj rečenici napisao da su Srbi preživjeli Veneciju, Napoleona ….“ Pa dokle?

„U sljedećim vjekovima, Srbi će ovdje preživjeti i činilo se vječnu Veneciju, pa nakon toga Napoleona, period Austro-ugarske Carevine i Kraljevinu Italiju. To su četiri različite epohe i četiri različite vlasti, suštinski. Sve su, s naročitom ambivalencijom spram talijanske periode, redom i dobrim dijelom tuđinske i neslavenske – potonje kao esencijalna stvar koja povezuje Srbe s istarskim autohtonim hrvatskim stanovništvom.“

Na kraju teksta potvrđuje se taj sramotan diskurs, jer su ipak preživjeli istarski Srbi, zamislite „istarski Srbi“ a ne Crnogorci:“ :“ Gotovo pedeset godina u kojima će, kao i ostali narodi te zemlje, i istarski Srbi doživjeti razdoblje prosperiteta u svakom pravcu i svjedočiti pojavi za koju je vjerojatno malo koji od njih mogao misliti da će se dogoditi – to da će vidjeti priliv sunarodnjaka iz čitave Jugoslavije, uključujući Crnu Goru odakle je starinom u većini došao istarski pravoslavni narod, kao i samu davnu, i samo predajom zapamćenu Maticu…“!

Što je stvarno prevršilo svaku mjeru razumnog promišljanja!

Đorđe Matić uzaludan vam trud u pokušaju dokazivanja  povijesne neistine. Definitivno su  u prošlosti u Istru došli  Grci i Crnogorci pravoslavne vjere, ali ne i Srbi! Srbi su se doseljavali nakon 2.svjetskog rata, kao što je predsjednik Udruge Srba Istre Miomir Jeremić rekao 60-tih godina prošlog stoljeća i naravno nisu ugroženi , dapače nikakve diskriminacije nema.

Lili Benčik/hrvatskepravice

Dodatak : o Peroju

Istrapedija-istarska enciklopedija

Peroj, naselje kraj Fažane , administrativno pripada pod  Grad Vodnjan. Nalazi se na cesti Fažana – Barbariga, oko 1 km od mora.

Područje je bilo naseljeno u prapovijesti (brončanodobno naselje na rtu sv. Grgura, gradine), antici (više arheoloških lokaliteta rimskih rustičnih vila na obali i u unutrašnjosti) i ranom srednjem vijeku (crkva sv. Stjepana/Stipana, najvjerojatnije X.-XI. st.). U pisanim povijesnim vrelima prvi se put spominje u ispravi Rižanske skupštine (804.), i to kao casale Petriolo.

Godine 1197. zabilježen je (Petroro) kao posjed ravenskih nadbiskupa, a već 1198. prelazi u ruke obitelji Morosini, potom obitelji Castropola (XIV. st.). Nakon što je kuga 1561. potpuno opustošila naselje, mletačke su ga vlasti neuspješno pokušavale oživjeti naseljavanjem nekoliko obitelji iz Bologne, a zatim i grčkih obitelji. U trećem pokušaju, 1657. naseljeno je nekoliko crnogorskih obitelji iz Crmnice, pa se ta godina drži godinom osnutka današnjeg Peroja. Novim doseljenicima bilo je s vremenom dopušteno ispovijedanje pravoslavne vjere, pa su svoj etnički identitet u velikoj mjeri održali do danas (crnogorska pravoslavna zajednica u Peroju, crnogorska štokavština Peroja). Pravoslavna parohijska (župna) crkva sv. Spiridona na groblju sagrađena je na mjestu ruševne katoličke kapele sv. Jerolima, koju su Perojci kupili i 1788. na njezinu mjestu izgradili novu crkvu. Vrijedan inventar crkve (XVI.–XIX. st.) čine ikonostas, crkvena ruha, obredna platna, liturgijsko posuđe i knjige te ikone iz XIV. i XV. st. Privatna kapelica pulske obitelji Matijašević na groblju vrstan je primjer arhitekture neogotičkog sloga. Crkva sv. Stjepana (pred)romanička je izdužena jednobrodna crkva zaključena trima pravokutnim upisanim apsidama, koje pomoću trompa prelaze u polukalotu. Unutrašnjost joj je devastirana nakon 1834., kada je nacionalizirana i prodana mještanima te pretvorena u štalu. Oko nje i u njoj otkriveni su antički, ranokršćanski i predromanički ulomci. Bila je ukrašena freskama s prikazima likova svetaca iz X.-XI. st. te drugim slojem iz XV. st., no one su tek neznatno sačuvane. Grad Vodnjan otkupio je objekt 2000., a restauracija je završena 2013. S ciljem očuvanja kulturne i usmene zavičajne baštine u mjestu od 2000. djeluje Društvo perojskih Crnogoraca “Peroj 1657”.

Počelo je počelo srpsko svojatanje Istre. Nemoralno i sramotno,  u  Istri su doseljenici Grci i Crnogorci postali Srbi!

[balkantimes]

Associated Press: Saudijska Arabija unapređuje odnose sa jevrejima

Saudijska Arabija korigiranjem školskih udžbenika i detabuizacijom hutbi nastoji normalizirati relacije nakon odbacivanja uspostave diplomatskih odnosa sa Izraelom. Prema pisanju Associated Pressa Saudijska Arabija je izjavila kako sve dok se ne riješi palestinsko pitanje neće slijediti saveznike, Bahrein i UAE, koji su već uspostavili diplomatske odnose sa Izraelom.

Ukoliko Saudijska Arabija kao središte arapske moći i islama sklopi bilateralni sporazum, diplomatska nagrada ide Izraelu. Ali Saudijska kraljevina je inteligentna i zna da njeni građani – podržavajući palestinske ideale – neće ovo dočekati raširenih ruku.

Uprkos tome, Saudijska Arabija vrši pritisak kako bi se promijenile uopćene predodžbe o jevrejima koji su dugi vremenski period od strane vjerskih krugova ali i kraljevskih medija predstavljani u negativnom svjetlu.

Školski udžbenici u kojima su se godinama jevrejima i nemuslimanima davali pogrdni nazivi ‘svinja’ i ‘šimpanza’ sada se revidiraju što bi trebalo predstavljati segment ‘borbe’ prestolonasljednika Mohammada bin Salmana sa ekstremizmom u obrazovanju.

Nejah al-Atibi, saudijski analitičar, ističe kako je saudijska vlada odlučila zabraniti omalovažavanje i vrijeđanje jevrejskih i kršćanskih svetinja u džamijama.

Na džuma namazima širom džamija održavane su antijevrejske hutbe  i to se odašiljalo muslimanima diljem svijeta.

U jednom začuđujućem zaokretu jedan izvor je u svetome gradu Mekki govorio o prijateljskim odnosima između Poslanika i jevreja kako bi podržao vjersku toleranciju, i to se poput oluje proširilo društvenim mrežama.

Početkom godine saudijski kralj je po prvi puta govorio o filmu na temu holokausta koji je trebao biti prikazan na jednom filmskom festivalu, ali je festival odgođen uslje pandemije koronavirusa.

Saudijska Arabija je veoma smjelo podržala jevrejske ličnosti kada je u februaru kralj Salman, po prvi puta u savremenoj povijesti, bio domaćin rabinu Davidu Rosenu, nastanjenom u Jerusalemu.

Areb News, najvažnija saudijska novina na engleskom jeziku,  malom promjenom na banneru na svom twitteru i facebooku ‘zapalila’ je društvene mreže čestitajući jevrejima Novu godinu.

Ova novina je nedavno objavila poduži serijal o jevrejima Libana, a sada pripremaju sličan serijal o jednoj antičkoj jevrejskoj zajednici koja živi na mjestu koje se sada naziva Saudijskom Arabijom.

Glavni urednik novine, Feisal Abbas, je za Associate Press izjavio kako ovo „nema nikakve veze sa Izraelom već da se radi o uspostavljanju veze sa arapskim jevrejima diljem svijeta.“ Sve ovo je pokazatelj snažnog preokreta medija u Kraljevini.

Prije ovoga saudijski mediji su ‘državu jevreja’ nazivali cionističkim neprijateljima, ali su ‘pozdravili’ nedavno sklopljene sporazume Izraela sa UAE i Bahreinom.

Dvije TV emisije na kanalu MBC kojeg kontroliraju saudijci a koje su emitirane tokom mjeseca Ramazan utrle su put otopljavanju odnosa kraljevine Saudijske Arabije sa Izraelom.

U jednoj od ovih emisija koja nosi naslov „Izlaz br. 7“, u sceni o kojoj bi se dalo raspravljati, jedna od saudijskih ličnosti detabuizira poslovne relacije sa Izraelom i kaže kako su Palestinci koji svakodnevno omalovažavaju Saudijsku Arabiju, premda ova zemlja desetljećima podržava Palestinu, zapravo njihovi stvarni ‘neprijatelji’.

Kako navode promatrači ovakvi koraci pokazuju da Saudijska kraljevina nakon desetljeća kategorične političke i finansijske potpore Palestincima nije protiv normalizacije odnosa sa jevrejskom državom.

Giorgio Kafiro, izvršni direktor Centra za statističke pokazatelje u Perzijskome zaljevu, ističe kako uspostavljanje relacija Izraela sa neizabranim vladama ne znači i uspostavu mira sa arapskim narodom.

Pokazatelji jedne javne ankete u Saudijskoj Arabiji objavljeni prošloga mjeseca posredstvom organizacije Washington za politiku Bliskog Istoka, pokazuju da velika većina saudijskih građana ne podržava sporazum sa Izraelom.

Uprkos podrške saudijskih medija izraelskom narodu i jevrejima, svega 9 % Saudijaca su se saglasili da treba dopustiti uspostavu poslovnih i sportskih relacija sa narodom Izraela.

Izvor

[lenakramaric]

undefined

Dokidanje okvira

Zamrznuti trenutci filma kojem je netko isključio ton porazbacani su na stolu na kojem umjetnica pokušava stvoriti priču. Naviknut na društveno uvjetovan racionalistički način razmišljanja promatrač odmah teži za uspostavljanjem linearnosti mjesta i prostora, no rješenje mu neprestano izmiče iz ruku jer umjetnica upravo stvara vlastiti prostor i vrijeme koji ne preuzima dane jedinice mjerenja. Negirajući i istovremeno obuhvaćajući ove dvije varijable Lena Kramarić uspostavlja vlastiti svijet imaginacije u kojem se pravila nalažu slobodnim potezima kista, kolažiranjem, paranjem platna, dodavanjem novih elemenata slici, neprestanim izmjenama diskursa i smjera priče. Krenuvši od crteža kao zadane strukture, autorica uspijeva izmaknuti vlastitim zadanim konturama crteža i zadati nove putanje imaginacije. Na tim putanjama likovi žena kroje svoju sudbinu u mreži stvaranja i nestajanja, energija Erosa i Tanatosa, otvorenih želja i potiskivanih nagona od strane društva, umjetničke slobode i uklapanja u već ponuđene okvire ponašanja. U prvi plan izlazi nesvjesno koje se vizualno prikazuje preklapanjem različitih uzoraka i motiva koji izazivaju efekt začudnosti nesvjesnog poput motiva konja, Djeda Božićnjaka ili grotesknih maski. To je svijet nesvjesnih snova, želja, vlastitog propitivanja, odlazaka i dolazaka, nesputanog plesa i neprikrivenog izražavanja emocija. Barijere su u ovim brzim i spontanim radovima ukinute te Kramarić, i sama navodeći da često slika više radova istovremeno, ispituje brzinu prenošenja neizgovorenih osjećaja i misli na platno, prije početka procesa automatizirane autocenzure i vlastitog filtriranog racionalnog razmišljanja. Ovdje se dokidaju početne projekcije i predodžbe koji bivaju zamijenjene potrebom za slojevitošću, destrukcijom zamišljene slike i njenom neprestanom nadogradnjom. Za Lenu je Kramarić karakteristično smještanje ove nesputane nagonske ženske priče u autoreferencijalni okvir. Interpretacija vlastite sredine u kojoj propituje ženski položaj i očekivanja žene povlači pitanja senzibilne prirode prikazanih likova i njihovih centrifuga osjećaja. Na platnu se ukida temporalnost, agregatno stanje sadašnjosti i uvodi se nova dimenzija vremena u kojoj emocije preuzimaju primat. Osjećaj usamljenosti, razočaranja, skrivenog poniranja u sebe, ali i razigranosti i opuštanja stvaraju se u vakuumu, prostoru iza pozornice, u svlačionici gdje nas zrcalo ogoljava i prisiljava na odricanje od laži. Tu se odvija lacanovska zrcalna faza stvaranja jastva ili sebstva pri čemu osoba razvija svijest o odvojenosti sebe od drugih. Dok je u teoriji objektnih odnosa ova situacija primjenjiva na dijete koje se u 3. godini identificira sa slikom izvan sebe koju promatra, isti se odnos gradi na platnima Lene Kramarić koja promatrača ogoljava i poziva na samoidentifikaciju. Upravo u tom procesu nesvjesno isplivava na površinu i promatrača rada odvodi u svijet prekinutih vremenskih odrednica i dozvoljene umjetničke slobode gdje naše vlastite zadane konture i okviri bivaju poništeni i uvijek iznova ispisani.

 Jelena Tamindžija

[svjetlostsvijetu-blog]

Jednom su upitali nekog kršćanina: “Smatrate li sebe boljim od nas?”

On je odgovorio: “Ne vjerujem da sam bolji. Ali Isusovi učenici imaju ono bolje.”

Štoviše, najveći broj ljudi uvjeren je u to da je istinskim kršćanima dobro s “Dobrim pastirom”.

A zašto onda ne vjeruju svi ljudi u Gospodina Isusa Krista?

Oni smatraju da su stjecanje novog srca, vjera, životno posveće- nje i blaženstvo za njih previsoko, gotovo neosvojivo brdo.

Znao sam se ponekad naći ispred masivne klisure Eiger- Nordwand. S jezom sam razmišljao o tome koliki planinari su poginuli na ovom kamenom zidu. Znao sam da se na ovu stijenu sigurno ne mogu popeti.

Tako  se mnoga srca osjećaju dok promatraju evanđelje: “Bilo  bi lijepo kad bih mogao vjerovati. Ali to je preteško! Ne mogu to postići!”

Svakome tko je ovako obeshrabren zbog svoje nemoći, naš citat donosi utjehu. Evanđelje je doista radosna vijest! Jer tu se ne radi o tome da se svlada neosvojiva kamena klisura. “Božji je to dar!” dovikuje apostol. “Ne vašom snagom! Vaše pogrešne predodžbe to vam otežavaju. Bog nam je spreman sve pokloniti.” Potrebno je jedino čeznutljivo, spremno srce.

O tome je govorio još pisac Psalma 100: “On nas stvori, i mi smo njegovi, njegov smo narod i ovce paše njegove.”

Gospodine, izvrši svoje djelo milosti i na nama! Naše srce čezne za mirom koji ti poklanjaš po Isusu. Amen.

~Wilhelm Busch: 365 puta ON

[masalbajka]

Drugo Biće, kakvo god bilo i što god reklo, otključava sve što je složeno ili razbacano u Meni. Time uviđam što je u Meni. Bez Drugog Bića ne bi mogla upoznati Sebe. I njemu nije ništa drukčije. Ako vodimo svijet pun ratova, u nama je rat. Ako stvaramo svijet pun Božanske Ljubavi, u nama je Božanska Ljubav. Sve je odabir. Da "ljudi" znaju da je Božanska Ljubav beskonačna, prestali bi ratovati zbog iluzorne predodžbe o Božanskoj Ljubavi, da je konačna. Da prestaje i da Je nema za svakog.

M.L. - Masal

[kinematografija-blog]

New Post has been published on Kinematografija

New Post has been published on http://www.kinematografija.net/vi-smotra-65-godisnjica-kino-kluba-split-1512/

VI. Smotra- 65. godišnjica Kino Kluba Split

Kino Klub Split

Povodom obilježavanja 65 godina postojanja Kino Kluba Split, sam Kino Klub Split u suradnji sa splitskom Galerijom umjetnina organizira bogati program događanja, koji se krije pod nazivom VI. Smotra. U sklopu proslave 65. obljetnice, sve zainteresirane u petak i subotu 24. i 25. ožujka u prostorima Kino Kluba očekuje zanimljivi izbor iz riznice Kluba, nakon čega se proslava premješta u Galeriju umjetnina, točnije u utorak 28. ožujka gdje ćete moći pogledati stalnu prezentaciju filmova iz produkcije KKS. Riječ je o dugoročnom projektu suradnje Kino Kluba i Galerije, a izbor projiciranih filmova mijenjat će se kvartalno. Prva selekcija pod kustoskom paskom Sunčice Fradelić obuhvaća pet filmova iz zlatne generacije 60-ih godina: “Koncert” Lordana Zafranovića (1965), “Mrtvi dan” Ivana Martinca (1967.), “Bageri proždiru zemlju” Martina Crvelina iz 1967, “L’Abandon” Vjekoslava Nakića iz 1967, te “Flourescencije” Ante Verzottija iz 1967.

Ivana Tolj

Ravnatelj Galerije umjetnina, Branko Franceschi, i predsjednica Kino Kluba Split Sunčica Fradelić na press konferenciji obratili su se okupljenim novinarima i ukratko objasnili o kakvom je programu riječ te što možemo očekivati od suradnje splitske Galerije i samog Kino Kluba.

U ime Galerije umjetnina, koja se kao muzej bavi vizualnom umjetnošću, iznimno mi je zadovoljstvo naglasiti što smo se priključili proslavi obljetnice Kino Kluba Split. Kroz suradnju s Kino Klubom predstavit ćemo antologijska djela Kino kluba u sklopu postava zbirki kolekcije muzeja. Galerija umjetnina time izražava stav da je upravo eksperimentalna i radikalna produkcija koja se događala 60-ih godina bitno utjecala na vizualnu umjetnost, naročito na multimedijske umjetnike… Upravo uključivanje filmske produkcije u muzeje vizualne umjetnosti izuzetno je bitno zbog vizualne kulture i predodžbe na svijet kroz sliku, a samim time i pokretnu sliku koja je danas najčešće interdisciplinarna.

U vrijeme kada je muzej otvoren, svaki dan bez prestanka će se vrtjeti projekcija i program koji je kolegica Fradelić kustoski koncipirala. Mi uređujemo jedan poseban prostor u kojem će ta produkcija biti predstavljena, isto kao i sva druga djela u muzeju. Taj prostor će se fizički nadovezivati na segment visokog modernizma 60-ih godina, koji je predstavljen u tom djelu muzeja. Ovo predstavlja jednu paralelnu realnost i svijet koji se događao u istom vremenu. Upravo će za novu generaciju slikara, medijska i filmska umjetnost te fotografija biti utjecajnije u smislu formiranja predodžbe svijeta za njih nego što je to povijest njihove slikarske ili kiparske discipline učinila- kratko je rekao Branko Franceschi, zahvalivši se Kino klubu na ukazanom povjerenju i prihvaćanju ideje o tome što će Galerija umjetnina postati kada se izradi i njena treća faza koja će imati multimedijalnu dvorana.

Verzotti_Flourescencije_Kino Klub Split

O samome programu više je rekla predsjednica Kino Kluba Sunčica Fradelić:

U organizaciji programa, a i samog koncepta Kino Kluba Split, bilo nam je bitno da mlađe generacije upoznamo s našom vlastitom poviješću i iz toga izvučemo neku inspiraciju ili smjernicu za djelovanje. U klubu je od početka producirano 278 radova, od toga ih je tridesetak koji su predstavnici splitske škole filma pokrenute pod palicom Ivana Martinca. Što su od toga antologijski radovi, pokazalo je vrijeme, isto ono vrijeme koje će tako uvjetovati i neke nove radove i uspjehe. Ovaj prvi izbor od pet filmova koji će se prikazati u prvom kvartalu isključivo je odabir prema mom osobnom afinitetu. To je zapravo bio jedini kriterij kojim sam se vodila. Voljela bih da ih stoga ljudi dođu pogledati, pa i da nakon projekcija malo i prodiskutiramo o njima.

Detaljniji program Smotre VI te mjesto i vrijeme proslave 65. obljetnice Kino Kluba Split možete pogledati na sljedećoj poveznici.

Zafranovic_Dnevnik_Kino Klub Split

Uspješno se oduprijevši izazovima vremena, Kino Klub Split u kontinuitetu djeluje na području audio-vizualne edukacije za građane i produkcije filmova sve od osnivanja 27.03.1952, razvijajući i čuvajući kulturno-umjetničke sadržaje kako u lokalnoj sredini, tako i u kontekstu domaće i svjetske kinematografije. Od postanka, klub je promijenio 4 adrese, izmijenilo se 5 generacija od kojih iz svake još uvijek dolaze članovi, a vrijedni građani, mahom entuzijasti i zaljubljenici u film, uspjeli su organizirati nebrojene aktivnosti koje uključuju seminare, programe projekcija, radionice, predavanja i filmske škole, te producirati i koproducirati u različitim suradnjama blizu 700 filmova (od čega su 282 snimljena na filmskoj vrpci). Iako se KKS uglavnom vezuje uz autorski film i alternativne forme, izvršio je i još uvijek vrši presudan utjecaj na razvoj čitave audio-vizualne i tehničke kulture u našoj sredini, te zadnjih godina doživljava ponovni procvat u količini filmova i programa, a surađujući i s brojnim organizacijama, institucijama i udrugama u zemlji i inozemstvu, polako se pozicionirajući kao regionalni centar za audio-vizualnu kulturu i umjetnost.

[balkantimes]

Kraj vladavine ‘tri Kima’

Oprečne su vijesti u pogledu zdravstvenog stanja sjevernokorejskog lidera. U nekima se kaže da je imao moždani udar, a neki su objavili i vijest o njegovoj smrti. Tri pouzdana izvora tvrde kako je kineska vlada uputila ljekarski tim u Sjevernu Koreju  kako bi obavila konsultacije u pogledu zdravstvenog stanja Kim Jong-una. Reuters je u izvještaju od 25. aprila objavio kako je kineski liječnički tim upućen u jeku oprečnih i kontradiktornih vijesti o zdravstvenom stanju sjvernokorejskog predsjednika.

Reuters je pozivajući se na dva neimenovana izvora objavio kako je u četvrtak u Sjevernu Koreju stigla delegacija visokih međunarodnih dužnosnika departmana za integraciju komunističke partije Kine. Ovaj departman je najvažnija kineska institucija koja se bavi ovim sjevernokorejskim problemom, i zapravo je ‘sjevernokorejski dosije’ u rukama upravo ovog departmana. Reuters dodaje: izvori koji su ustupili ove informacije su tražili da ostanu anonimni zbog osjetljivosti teme. Reuters također navodi da dužnosnici ovog departmana nisu dali odgovore na Reutersova pitanja u petak 24. aprila. Nije se oglasilo ni kinesko Ministarstvo vanjskih poslova.

Website NK stacioniran u Seulu je početkom prošle sedmice izvjestio da se sjevernokoreanski lider oporavlja od operacije izvedene na srcu 12. Aprila, te da se njegovo zdravstveno stanje poboljšava. Kineski i južnokoreanski  zvaničnici su pred izazov stavili izvještaje o teškom zdravstvenom stanju Kim Jong-una nakon operacije. Južnokorejski zvaničnici su kazali da nisu otkrili nikakav znak koji bi ukazivao na neku neuobičajenu aktivnost u Sjevernoj Koreji. U petak je i američki predsjednik Donald Trump odbacio prve izvještaje o teškom zdravstvenom stanju Kim Jong-una. U izjavi za novinare Trump je kazao kako smatra da izvještaji nisu tačni. Ali također nije kazao ništa o tome da li je imao kontakte sa sjvernokorejskim dužnosnicima. U petak je jedan južnokorejski izvor kazao za Reuters kako informacije govore da je Kim živ i da će se veoma brzo i pojaviti u javnosti. Ovaj izvor je, također, kazao kako će se suzdržati od davanja bilo kakvog mišljenja o trenutnom Kimovom stanju i o učešću kineskih zvaničnika.

Jedan dobro obaviješteni američki izvor je kazao kako američke informacije pokazuju da Kim ima zdravstvenih problema., ali ne postoji nikakav argument da bi se moglo kazati kako je sjevernokorejski predsjednik teško bolestan. Glasnogovornik američkog State Departmenta se nije oglašavao oko ovoga. Kada je Fox News upitao američkog državnog sekretara Pompea o kimovom zdravstvenom stanju (nakon Trumpove izjave), on je rekao nemam vam ništa kazati, ali američki narod treba da zna da mi pomno pratimo situaciju.

Sjeverna Koreja je jedna od najzatvorenijih i najizoliranijih država svijeta, te se zdravstveno stanje njenog lidera može smatrati sigurnosnim pitanjem. Državni mediji su o predsjedniku posljednji puta izvjestili 11. aprila. On nije prisustvovao ceremoniji posvećenoj njegovome djedu koji je utemeljio ovu zemlju, održanoj 15. aprila. Pretpostavlja se da o 36 –orogodišnjem Kimu od 11. aprila nije objavljeno ništa. 2014. je također bio odsutan neko vrijeme, nakon čega je sjevernokorejska državna televizija objavila kako se kreće sa štapom.

Kada je njegov otac Kim Jong-un 2008 doživio moždani udar južnokorejski mediji su objavili kako su na njegovom oporavku angažirani liječnički timovi iz Kine i Francuske. Prošle godine je prvi puta nakon 14 godina Xi Jinping posjetio Sjevernu Koreju, zemlju koja je uvijek upirala oči u kinesku političko-ekonomsku i diplomatsku potporu i zaštitu. Kina je najvažniji sjevernokorejski saveznik i najvažnija zemlja koja je u vremenu međunarodnih sankcija pomagala ovu zemlju pogođenu siromaštvom. Naravno, Kina ima svoj interes u stabilnosti Sjeverne Koreje jer ima zajedničku granicu s ovom zemljom.  Kim pripada trećoj generaciji sjevernokorejskih lidera koji je na vlast došao 2011. nakon smrti oca. Od 2018. Kim Jong-un je četiri puta posjetio Kinu.

Bob Fridrix u izvještajuNew York Posta od 24. aprila pozivajući se na UPI piše kako postoji mogućnost da je sjevernokorejski lider napustio prijestonicu Pyongyang i da trenutno boravi na istočnoj obali ove zemlje. On smatra kako je prisustvo kineskih liječnika probudilo sumnje u pogledi Kimove zdravstvene situacije, te su neki kazali kako se njegovo zdravstveno stanje veoma pogoršalo nakon operacije. New York Post nadalje navodi kako i kretanje vozila sjevernokorejskog lidera ukazuje na to da je on vjerovatno napustio Pyongyang. U Wunsanu je trenutno lični voz namijenjen Kimu, a njegov lični avion je još uvijek u  glavnom gradu. Južnokorejski izvori smatra Fridrix vjeruju kako je Kim napustio Pyongyang kako bi se zaštitio od korone. Južnokorejski izvori ističu kako nema naznaka da će Kim predati vlast, ali da SAD kažu da ukoliko to Kim želi da može donijeti odluku u tom pogledu. U izvještaju od 24 aprila New York Times piše kako je satelitska TV u Hong Kongu objavila vijest o smrti sjevernokorejskog predsjednika, ali se to ne može prihvatiti sa sigurnošću. Jedan neimenovani dužnosnik Pentagona je izjavio: „Premda je Amerika na izvoru informacija vezano za sjevernokorejskog predsjednika, ali nema nikakve zvanične potvrde da je Kim Jong-un preminuo.“ Isti neimenovani izvor nadalje ističe kako je vojna pripravnost Sjeverne Koreje kao što je uvijek bila u povijesti, te da nema nikakvih naznaka o nekim vidljivim promjenama u vojno-odbrambenim ili pitanjima liderstva. Premda je posljednje pojavljivanje sjevernokorejskog lidera bilo 11. aprila, ali su mediji objavili njegove fotografije kao je 12. aprila prisustvovao zračnim manevrima.

Koli Okanar Javid piše kako su od 12. aprila počele stizati vijesti o pogoršanju zdravstvenog stanja sjevernokorejskog predsjednika nakon operacije na srcu, nakon čega je i NK objavio slične vijesti. NK je thin tank korporacija koja ima finansijsku potporu američkog Kongresa. Nedugo potom je vijesti o lošem zdravstvenom stanju Kima prenio i CNN, pozivajući se na neimenovani izvor.

Premda su dva ranija sjevernokorejska lidera za života proglasili svoje nasljednike, ali mladi skjevernokorejski lider još uvijek nije objavio ime koje bi ga moglo naslijediti.  Strani izvori navode kako Kimova supruga Ri Sol-ju možda neće imati djece te da to znači kako sjevernokorejski lider neće imati službenog nasljednika. Neki su objavili kako je moguće da Kima naslijedi njegova 31-ogodišnja sestra Kim Yo-jong koja je prošle godine imala istaknuto prisustvo u nekim diplomatskim promjenama. Američki državni sekretar smatra da ko god bio budući sjevernokorejski lider od njega će se zahtijevati da odustane od nuklearnog programa, da se zemlja priključi ostalim zemljama a s ciljem bolje budućnosti za Sjevernu Koreju.

Kolumnista New York Timesa je u analizi od 24. aprila napisao: Za svijet postoji jedna nepoznanica: kakvo je realno zdravstveno stanje sjevernokorejskog lidera i koliko je to bitno u ovoj situaciji? Počnimo s ovomrealnošću da ne postoji nikakv način kako bi se saznalo stvarno stanje sjevernokorejskog predsjednika. Južnokorejski zvaničnici odbijaju izvještaje o Kimovom stanju i govore kako se ne dešava ništa neuobičajeno. Sjeverna Koreja je, pak, izabrala zapanjujuću šutnju. Prije situacije s ‘Kovid 19’ zemlja je bila preplavljena Kimovim fotografijama i vijestima o njemu, ali od pojave korone o njemu nema više nikakvih vijesti. Sjeverna Koreja 90 % svoje trgovine obavlja s Kinom i Kinezi su neka vrsta kanalizatora sjevernokorejskog pritiska jer se boje ukoliko dođe do pada sistema da će se suočiti s velikim prilivom migranata. Prisustvom Trumpa u bijeloj Kući Sjeverna Koreja je postala poprište trgovine i cjenkanja za Kinu kako bi u utrci s Amerikom izvukla korist iz svega. Nuklearne američko-sjevernokorejske relacije bi se mogle okončati na štetu Kine. U tom procesu bi smrt sjevernokorejskog lidera mogla imati poguban efekat jer bi Trump iznenada izgubio jednu od svojih igraćih karata. Pri tome, niti je Sjeverna Koreja bila ozbiljna u svom razoružavanju, niti je Trump uveo ozbiljan pritisak ovoj zemlji. Sve se to dešaval prije korone i američke izborne utrke pri čemu je Trump imao potrebu za dobitnom kartom poput Sjeverne Koreje.

Šta se dešava?

Realno pitanje je to kakvo značenje će imati Kimova bolest ili smrt za Sjevernu Koreju? Veliki dio sjevernokorejske populacije je na svijet došao za vrijeme vladavine ‘tri Kima’ (djeda, oca i sina) i znaju samo za tu realnost. Režim ima opciju poput povratka ili korištenja drevne predodžbe ‘un’ koja će moguće značiti kupovinu vremena. Ali možda strani promatrači ne vjeruju da se dešava promjena. Uprkos tome, nije vjerovatno da bi Kimova smrt mogla izazvati široke političke promjene u Sjevernoj koreji. Zašto? Krivulja ‘J’. Prije nekoliko godina napisao sam knjigu u kojoj sam govorio o tome na koji način zemlja treba otvaranje društvenog ozračja uravnotežiti sa stabilnošću političkog režima. Jedan od paragrafa je slijedeći: “Zemlje koje se nalaze s lijeve strane krivulje ‘J’ one su stabilne jer su bile udaljene od ostalih zemalja svijeta i zatvorene. One su gušile svoj narod. Zemlje koje su s desne strane krivulje ‘J’su zemlje koje, štaviše, imaju veću stabilnost jer otvoreni sistemi dopuštaju zamjenu mjesta i osoba može moć prepustiti drugome bez toga da dođe do pada cjelokupnog političkog sistema.”

U vrijeme kada sam pisao ovu knjigu Sjeverna Koreja je naginjala ka lijevoj strani i još uvijek se tu nalazi. Politička stabilnost Sjeverne Koreje je jako udaljena od svijeta i oslanja se na čvrstu kontrolu naroda. Ova izolacija odgovara eliti jer je velika većina njih svoju sudbinu vezala za Kima i za njegov politički sistem. Čak i da njega nema ovaj bi sistem i dalje opstajao jer elita želi zadržati povlastice koje ima. Ako Kim umre ili ako je već umro liderstvo će preuzeti njegova mlađa sestra jer eventualni potomci ‘un’ bi bili mlađi od nje eda bi mogli vladati, a njegov stariji brat više voli svirati gitaru nego voditi jedan krvopijski režim (brat po ocu mu je ubijen u Maleziji). Za ovu porodicu je veoma važno očuvati moć jer se politička mitologija Sjeverne Koreje vrti oko dinastije ‘kim’: a to je da Kim ostane na vlasti dok neko od njegove djece ne odraste toliko da može na sebe preuzeti upravljanje zemljom. Ali povijest svijeta nas uči da trebamo očekivati neočekivanosti. Dakle, šta ako moć na jedan miroljubiv nalin ne pređe na sestru ili na nekoga od članova vladajuće porodice? Doći će do krize u Sjevernoj Koreji. To znači da će Međunarodna zajednica imati tri prioriteta: prvo da zatvori ili stavi u potpunu karantenu sve pravce nuklearnog naoružavanja prije nego dođe do ‘eksplozije’ u ovoj zemlji; drugo rukovođenje nezaustavljivim talasom migranata koji će se kretati prema Južnoj Koreji i Kini; treće nadziranje ove zemlje. Globalna zajednica  zahtijeva od Kine da preuzme vodeću ulogu u ovakvim okolnostima. Jedno nerazumijevanje

Korona predstavlja jednu lošu vijest za zemlju pogođenu siromaštvom kakva je Sjeverna koreja… Zemlju koja se graniči s Kinom. Korona za Sjevernu Koreju predstavlja i prijetnju, ali i priliku: s jedne strane može političku situaciju držati skrivenom od očiju svijeta koji je okupiran stavljanjem pod kontrolu ove pandemije. S druge strane, može predstavljati prijetnju za svijet, ali i za samu ovu zemlju. Najpogubnije za Sjevernu Koreju bi bilo to da jeda ‘zdravi Kim’ ustupi svoje mjesto ‘bolesnom i paranoičnom Kimu’ da on upravlja Sjevernom Korejom. Izvor: pis.net

[balkantimes]

Associated Press: Saudijska Arabija unapređuje odnose sa jevrejima

Saudijska Arabija korigiranjem školskih udžbenika i detabuizacijom hutbi nastoji normalizirati relacije nakon odbacivanja uspostave diplomatskih odnosa sa Izraelom. Prema pisanju Associated Pressa Saudijska Arabija je izjavila kako sve dok se ne riješi palestinsko pitanje neće slijediti saveznike, Bahrein i UAE, koji su već uspostavili diplomatske odnose sa Izraelom.

Ukoliko Saudijska Arabija kao središte arapske moći i islama sklopi bilateralni sporazum, diplomatska nagrada ide Izraelu. Ali Saudijska kraljevina je inteligentna i zna da njeni građani – podržavajući palestinske ideale – neće ovo dočekati raširenih ruku.

Uprkos tome, Saudijska Arabija vrši pritisak kako bi se promijenile uopćene predodžbe o jevrejima koji su dugi vremenski period od strane vjerskih krugova ali i kraljevskih medija predstavljani u negativnom svjetlu.

Školski udžbenici u kojima su se godinama jevrejima i nemuslimanima davali pogrdni nazivi ‘svinja’ i ‘šimpanza’ sada se revidiraju što bi trebalo predstavljati segment ‘borbe’ prestolonasljednika Mohammada bin Salmana sa ekstremizmom u obrazovanju.

Nejah al-Atibi, saudijski analitičar, ističe kako je saudijska vlada odlučila zabraniti omalovažavanje i vrijeđanje jevrejskih i kršćanskih svetinja u džamijama.

Na džuma namazima širom džamija održavane su antijevrejske hutbe  i to se odašiljalo muslimanima diljem svijeta.

U jednom začuđujućem zaokretu jedan izvor je u svetome gradu Mekki govorio o prijateljskim odnosima između Poslanika i jevreja kako bi podržao vjersku toleranciju, i to se poput oluje proširilo društvenim mrežama.

Početkom godine saudijski kralj je po prvi puta govorio o filmu na temu holokausta koji je trebao biti prikazan na jednom filmskom festivalu, ali je festival odgođen uslje pandemije koronavirusa.

Saudijska Arabija je veoma smjelo podržala jevrejske ličnosti kada je u februaru kralj Salman, po prvi puta u savremenoj povijesti, bio domaćin rabinu Davidu Rosenu, nastanjenom u Jerusalemu.

Areb News, najvažnija saudijska novina na engleskom jeziku,  malom promjenom na banneru na svom twitteru i facebooku ‘zapalila’ je društvene mreže čestitajući jevrejima Novu godinu.

Ova novina je nedavno objavila poduži serijal o jevrejima Libana, a sada pripremaju sličan serijal o jednoj antičkoj jevrejskoj zajednici koja živi na mjestu koje se sada naziva Saudijskom Arabijom.

Glavni urednik novine, Feisal Abbas, je za Associate Press izjavio kako ovo „nema nikakve veze sa Izraelom već da se radi o uspostavljanju veze sa arapskim jevrejima diljem svijeta.“ Sve ovo je pokazatelj snažnog preokreta medija u Kraljevini.

Prije ovoga saudijski mediji su ‘državu jevreja’ nazivali cionističkim neprijateljima, ali su ‘pozdravili’ nedavno sklopljene sporazume Izraela sa UAE i Bahreinom.

Dvije TV emisije na kanalu MBC kojeg kontroliraju saudijci a koje su emitirane tokom mjeseca Ramazan utrle su put otopljavanju odnosa kraljevine Saudijske Arabije sa Izraelom.

U jednoj od ovih emisija koja nosi naslov „Izlaz br. 7“, u sceni o kojoj bi se dalo raspravljati, jedna od saudijskih ličnosti detabuizira poslovne relacije sa Izraelom i kaže kako su Palestinci koji svakodnevno omalovažavaju Saudijsku Arabiju, premda ova zemlja desetljećima podržava Palestinu, zapravo njihovi stvarni ‘neprijatelji’.

Kako navode promatrači ovakvi koraci pokazuju da Saudijska kraljevina nakon desetljeća kategorične političke i finansijske potpore Palestincima nije protiv normalizacije odnosa sa jevrejskom državom.

Giorgio Kafiro, izvršni direktor Centra za statističke pokazatelje u Perzijskome zaljevu, ističe kako uspostavljanje relacija Izraela sa neizabranim vladama ne znači i uspostavu mira sa arapskim narodom.

Pokazatelji jedne javne ankete u Saudijskoj Arabiji objavljeni prošloga mjeseca posredstvom organizacije Washington za politiku Bliskog Istoka, pokazuju da velika većina saudijskih građana ne podržava sporazum sa Izraelom.

Uprkos podrške saudijskih medija izraelskom narodu i jevrejima, svega 9 % Saudijaca su se saglasili da treba dopustiti uspostavu poslovnih i sportskih relacija sa narodom Izraela.

Izvor

[superbmakerzombie]

VODIČ KROZ GMO Znanstveni pravorijek drukčiji je od predodžbe u domaćoj javnosti: U našoj zemlji nije odobren uzgoj nijedne GM kulture

VODIČ KROZ GMO Znanstveni pravorijek drukčiji je od predodžbe u domaćoj javnosti: U našoj zemlji nije odobren uzgoj nijedne GM kulture

Čim se u hrvatskoj javnosti spomene GMO (genetički modificirani organizam), nastane prava kolektivna histerija. U Hrvatskoj je GMO postala kratica i sintagma za sve odvratno, bezukusno, patvoreno, otrovno, pogubno za okoliš, protunacionalno, a u zastrašivanju građana nadmeću se podjednako nadristručnjaci i populistički političari. No, znanstveni pravorijek o genetski modificiranoj hrani posve je…

[superbmakerzombie]

NAJVEĆI MITOVI O LOŠEM ZADAHU Evo gdje griješite i što su vas potpuno krivo naučili!

NAJVEĆI MITOVI O LOŠEM ZADAHU Evo gdje griješite i što su vas potpuno krivo naučili!

Claudia Hammond dobila je zadatak otići kod liječnika i otkriti znanost koja stoji iza (lošeg) zadaha, a na tom putu je saznala mnoge pogrešne predodžbe koje imamo o njemu, kao i sve što radimo pogrešno da ga se riješimo. Za BBC Future donosi pregled najčešćih mitova – koje je vrijeme razbiti. 1. Mit: Ako izdahneš u šaku i odmah pomirišeš, možeš osjetiti imaš li loš dah Problem kod ove ‘motode…