#technalo | Explore Tumblr Posts and Blogs

covjek-casopis · 5 years

Photo

KRATKA PRIČA ERVINA MUJABAŠIĆA, drugonagrađena na natječaju/konkursu za najbolju kratku priču 2019. godine na 35. Susretima Zija Dizdarević u Fojnici

NIMBUS

1. Bog je ostao bez riječi

Davit je podigao glavu i ponovo pogledao u liječnika, u njegove usne. Pogledao je u njegov udovičin vrh, u besprijekorno simetrična mjesta iznad čela na kojima je liječnik počeo gubiti kosu. Zatim je pogledao prema njegovom stolu. Zaustavio se na crno-bijelim fotografijama njegove porodice. Stisnuo je zube i vratio pogled na njegova usta. Ružičasta, mesnata usta žene.

Da li me čujete, gospodine Topolian? Želite li možda čašu vode? – Davit je čuo pitanje, i ne, nije želio prokletu čašu vode.

U lijevom uglu liječnikovih usana bio je jedva uočljiv balončić pljuvačke. Iz desnog ugla provirivala je nit nalik tankom stupu dima. Nit je završavala u azbestnom oblaku iznad liječnikove glave. U oblaku su bile akvarelne, ugljene riječi, ispisane slovima kakve koriste scenaristi.

Dođavola. Nadam se da neće početi cmizdriti. Mrzim kad počnu cmizdriti – pomislio je doktor.

Slova su se ispisivala zajedno sa svakom doktorovom pomišljenom riječi. Davit je čuo precizan i bogat zvuk pisaćeg stroja. Posmatrao je liječnikove misli kako lebde iznad njegove glave. Izbrojao je do deset, ustao, pružio liječniku ruku i rekao mu da se osjeća posve dobro, da uopće ne pomišlja da plače, i da ga vrlo dobro razumije jer i on također ne podnosi zvukove ridanja. Rekao mu je da sad ide kući sjesti u svoju omiljenu kožnu fotelju, otvoriti bocu pastisa koju je posljednjih deset godina čuvao za posebnu zgodu i jednostavno čekati da svemu dođe kraj. Oblak iznad liječnikove glave je bio prazan. Riječi od maločas su bile akvarelna magla otopljene crne tinte. Liječnik je otvorio usta i zaustio odgovoriti mu, ali nije se mogao dosjetiti šta. Davit Aurelius Topolian je izišao iz liječničkog ureda sa umom obamrlim poput šake na kojoj je sjedio suviše dugo.

Ljudi s kojima se sudarao na hodniku imali su besmislice ispisane u oblacima iznad svojih glava. Davit nije mogao pročitati njihove misli. Pokušao je izgovoriti svoje ime, ali nekoliko jednostavnih riječi koje je toliko puta ranije upotrijebio bile su izgovorene premetaljke koje nije mogao odgonetnuti. Imao je jak i neponovljiv osjećaj da tijelo u kojem je bio nije njegovo, da njegovim umom upravlja neko drugi. Imao je jak osjećaj da polako prestaje pripadati sebi. A onda je bio mrak.

Probudio se ispod stoljetne maraske, naslonjen na stablo drveta u bolničkom parku. Nije znao niti se sjećao kako je dospio tu. Znao je kako se zove. Uhvatio se za ovo sjećanje bez ikakve namjere da ga ikada više ispusti, koliko god mu vremena preostalo na ovom svijetu. Ponovio je svoje ime, iznova i opet, sve dok lekseme nisu postale besmislene. Svejedno, i ovaj osjećaj akustičnog apsurda izgledao je kao primamljiva utjeha naspram praznine od maločas, kada se probudio sa osjećajem potpunog nestanka svijesti. Davit Topolian je umirao. Davit je već ovo znao, mnogo ranije. Znao je da nešto nije u redu, da ga njegovo sopstveno tijelo nastoji istisnuti van kao sumnjivog podstanara koji duguje kiriju za proteklih šest mjeseci. Znao je da će ovaj dan jednom doći. Samo, uvijek je mislio da će to biti onaj dan poslije. Osjetio je bol na potiljku i u ušima. Bol od tisuću igala. Pritisak uzavrele krvi je gušio njegove misli. U jednom trenutku poželio je ući u dućan za kućne potrepštine, kupiti sjekiru ili ukrasti sjekiru, i zariti je sebi kroz lubanju, u sivu kuću vlastitih misli. Davit je ovako zamišljao kontrolu koju nije mogao imati: posjedovati nadzor bilo je jednako potpunom uništenju. Sredina nije postojala, samo oprečne krajnosti. Pritisnuo je dlanove preko šiljastih ušiju i zario prste u kosu. Želio je razbiti nevidljivi zvučni zid i izbrisati bol u centru svog uma. Ključanje se iz njegovog mozga preselilo u dijafragmu, prepone, u organe, završavajući svoju selidbu u stopalima i vrhovima nožnih prstiju. Postupno, bol se preobrazila u grč nalik orgazmu. Bilo je kao da je upravo zagnjurio svoje tijelo u toplu kupku Faradayevog kaveza. Otvorio je oči i pogledao u platinasto nebo, u monstrumski nimbus koji je puzio preko vidljive atmosfere. Nimbus je bio prazan. Bog je ostao bez riječi. Više nije imao bilo šta za pomisliti Davitu Aureliusu Topolianu. Niti jednu pogrdu ili laudu. Niti jednu riječ utjehe, niti jednu riječ pokore. Čak ni psovku. Ništa. Ljudi rijetko gledaju prema gore, jednostavna ali prelijepa misao došla je u Davitov um.

2. 8½

Davit vilenjak je napokon riješio kupiti sebi šešir. Bila je ovo kompulzivna i, stoga, iznimno važna odluka. Odluka donesena u žaru trenutka. Bio je veoma zadovoljan sobom i sretan jer je ovako odlučio. Nije mogao razumjeti zašto su muškarci u jednom neobjašnjivom trenutku porazne pogodbe prestali nositi šešire. Najednom, postalo je čudno – nositi šešir na glavi. Ovo ga je mučilo. Oduvijek je želio posjedovati naviku stavljanja šešira na glavu prije izlaska iz kuće i pozdravljati žene koje mu dolaze u susret blagim naklonom glave, i doticanjem vrha oboda na šeširu. Svejedno, stajao je ispred prodavaonice šešira čitave tri minute prije nego što se usudio ući unutra. Na vratima od stakla i metala pisalo je crnim, ponosnim slovima Gudelj & sinovi. Unutrašnjost prodavaonice je mirisala na prerađenu kožu, laštilo i prošlost. Šešir koji je želio - crna fedora od jareće kože, sa kratkim crnim perom i crnom svilenom trakom - čekao je upravo njega, Davita Topoliana, na trećoj polici iza patuljastog prodavača, koji nije progovorio niti jednu riječ nakon Davitovog ulaska. Samo je kimnuo glavom u njegovom pravcu.

Dobar dan želim – bile su ispisane misli u oblaku iznad njegove glave.

Davit je pokazao prstom na crni šešir. Čovječuljak se popeo na kratku drvenu skalinu, pažljivo uzeo šešir vrhovima prstiju i približio se Davitu. Davit je kleknuo. Čovječuljak je položio šešir na njegovu glavu. Cijela stvar je ličila na tihu i pažljivo smišljenu krunidbu kralja.

Savršeno, veličina 8½. Kakva veličanstvena glavurda – pomislio je zadovoljno čovječuljak. Dah mu je mirisao na suhe klinčiće i skupu škiju.

Davit se nasmiješio i pogledao svoj odraz u ogledalu. Na trenutak nije mogao prepoznati čovjeka koji je bio onamo. Muškarac u ogledalu koji je bezobrazno oponašao svaku Davitovu kretnju, muškarac sa šeširom na glavi, nije bio smrtno bolestan. Naprotiv. Bio je miljama daleko od svakog oblika smrti. U trenutku kad je Davit zaustio pitati za cijenu, čovječuljak je uzeo technalo olovku zadjenutu iza desnog uha, jezikom dodirnuo vrh olovke i napisao broj na komadu papira. Okrenuo je papir prema Davitu. Davit je pogledao, izbrojao novac i platio. Ispod staklenog stola ugledao je ladice sa manžetama, ugraviranim tabakerama, novčićima sa dvije glave, muštiklama, kutijama za cigarete i metalnim štipaljkama za novac. Pokazao je prstom. I čovječuljak je dodirnuo jezikom olovku i napisao broj.

3. Umrijet ću dok sanjam…

Pjena na njegovoj kafi bila je u obliku ptice. Bijeli paun, rekao je barmen sa osmijehom na svom bradatom licu. Miris duplog espressa ga je nagnao da zaklopi oči i ponovno osjeti sreću. Na stolu, pored njegovog šešira, bila je glinena posudica ispunjena orasima i suhim marelicama. U njegov um došli su mirisi zemlje, ljetne prašine i kiše. Danas ću misliti samo o onome što je dobro, pomislio je. Otvorio je oči.

Zgodan šešir – vidio je riječi u oblaku iznad žene u suprotnom uglu kafea. Sjedila je sama, pored zatamnjenog stakla. Bilo je nešto u načinu na koji je sjedila, načinu na koji je držala svoje tijelo, poput žene koja je čitav svoj život naporno vježbala baletske korake pa se činilo da pleše čak i dok sjedi. Dvije minute ranije u njenom oblaku je pročitao misli o filmu koji je pogledala sinoć. Nije mogla prestati misliti o njemu čitavu noć i čitavo jutro. Sanjala ga je. 8½. Kismet, pomislio je Davit. Dovršio je svoju kafu, ustao i prišao njenom stolu. U ustima je osjetio gorak okus. Pomislio je da će pokleknuti, slomiti se i pasti u nesvijest, ali nije.

Dopada ti se? – odlučio je isprobati svoju sreću, jer više nije mario. Jer više nije imao bilo šta izgubiti. Odlučio je iskovati sopstvenu sreću, od najtvrđeg čelika. Ili najneuhvatljivije vode. Molim? Moj šešir? Da, zapravo. Sviđa mi se boja. I pero. Mogu li? – Davit je pokazao na praznu stolicu za njenim stolom. Žena je oklijevala nekoliko trenutaka, iako je njena odluka već bila ispisana u oblaku iznad glave, i pozvala ga dugim prstima. Tek je sad primijetio upravo zapaljenu tanku cigaretu uglavljenu među ovim prstima. Davit. Sa 't' – rekao je Topolian. Karla – rekla je žena sa tankom cigaretom. Sa 'K'. Drago mi je, Karla. Također, Davite sa 't'.

Pružio je ruku prema njoj. Stisnuo je njenu šaku ni previše snažno ni previše nježno. U drugoj ruci je držao svoj šešir od svilenkaste životinjske kože. Želio je ostaviti dobar utisak. Razmijenili su imena, potom dodire. Ovako ljudi postaju prijatelji. Ljubavnici. Ovako ljudi ponekad ostanu stranci.

Stavi ga na glavu. Šešir? Nego šta. Ne razumijem zašto su muškarci prestali nositi šešire. Dijelim emocije – Davit je izgovorio stavljajući šešir pažljivo na glavu. Tako je već bolje. Zašto si mi prišao Davite? Mogu otići, ako želiš. Nisam to rekla. Pa? Želio sam razgovarati s nekim, valjda. Zar ne želimo svi. I kad dobijemo priliku, šutimo. Mislim, otvaramo usta, ali nemamo bilo šta za reći. To je zato što se ljudi boje istine. Ne seri, Davite sa 't' – pisalo je u oblaku. Ljudi nemaju pojma šta je istina – rekla je. Ljubav i bog, da spomenem samo par. Uništenje i smrt, zaboravio si. Samoća – dodala je. Zvučiš kao muškarac. A ti kao žena – pomislila je Karla. Davit je prsnuo u smijeh. Šta je smiješno? Sjetio sam se sna koji sam imao sinoć. Pričaj mi.

Davit je oklijevao.

Pričaj mi. Poslije ću ti ispričati svoj. San za san. U redu. Zašto da ne. San za san. Bio sam u svojoj srednjoj školi. Na sebi sam imao haljinu od krep papira. Profesorica matematike mi je prišla i rekla mi da imam nešto na čelu. Oblizala je palac na način na koji to rade majke i obrisala crnu tintu sa mog čela. I onda sam se počeo smijati. Ne znam zašto, ali je u snu smijeh bio savršeno smislen. U snu je bila i ta djevojka koju sam volio, koju sam mislio da sam volio, koju sam uvijek tražio na hodnicima gimnazije. Bila je tu ali je nisam mogao vidjeti. Nisam se mogao sjetiti njenog imena. Sanjao sam miris njene kože. Miris kakav sam mislio da je imala. Način na koji je mirisao njen znoj. Isušena zemlja, ljetna prašina i kiša, dolaze u um. I htio sam da umrem. Tu i tad. I onda sam se probudio. I onda je bila svjetlost. Snovi su najbolji način umiranja. Svaki put kad sanjamo umremo malo – rekla je Karla. Kako misliš? Svaki put kad se probudimo rodimo se ponovo. I svaki put kad se probudimo jedan dio nas umre, ostane iza. Nestane zauvijek. Ovaj dio nas nije mrtav, samo nedoseživ. Kao autostoper koji postaje sve manji i ništaviji u uglu našeg retrovizora. Ljudi ne shvaćaju da im univerzum svako jutro pruži novu šansu. Svako jutro ustanemo i odbacimo taj dar, kao da smo bolji od toga. Kao da znamo bolje. Možda ne svi. Ali većina. Ne vjerujem u takve stvari. Kakve stvari? Kontrapunkt kozmosa i bića, i sve što ide s tim. Mislim da smo prepušteni sami sebi. Tarot i hiromantija su zablude naivnih i glupih. Nevjerniče. Sad je tvoj red. Moj red? San za san. Danas je iznimno čudan dan – Karla je progovorila nakon kratkotrajne šutnje. Umjesto sna dat ću ti komad stvarnosti.

(Davit je kimnuo.)

Jutros sam – Karla je nastavila – na prozoru kuhinje pronašla krvavu mrlju. Malenu fleku od krvi. Stavila sam prst na staklo, na mjesto gdje je bila krv. Prst je ostao čist. Mrlja je bila na drugoj strani stakla. Na podu terase bila je mrtva ptica. Otvorila sam vrata, izišla van i podigla mrtvu pticu. Kad sam je stavila na dlan jedva sam mogla osjetiti njenu težinu. Kao da je bila načinjena od papira. A onda… ti. Čovjek sa šeširom. Davit sa 't'.

Htio ju je upitati šta je učinila sa pticom, ali nije. Oboje su poručili tamno pivo. Pili su u tišini i gledali jedno u drugo, gledali su kroz prozor, u ljude koji su prolazili. Žena u crvenom kaputu je zastala neobično blizu pored stakla kafea i otkopčala dugmad na kaputu. Gledala je u svoj odraz ali nije mogla vidjeti njih dvoje. Imala je stomak trećeg tromjesečja, zategnut životom koji je bujao unutra. Davit je zamijetio sjenku prodirućeg pupka ispod njene majice. Spustila je pogled ka svojoj nabreklini, kao da se htjela uvjeriti da je njeno nerođeno dijete još uvijek tu. Karla je stavila kažiprst na staklo, u blizini pupka trudnice, i načinila dvije male kružnice. Krigle s pivom su bile zamagljene. Ispijali su pivo istovremeno. Davit je skrenuo pogled s Karlinog oblaka i umjesto toga pokušao pogoditi njene misli gledajući joj izravno u oči. Lokal je proždrla Kasabianova Man of Simple Pleasures. Sunce je bilo nisko na obzorju. Njihova lica su bila obojena gustom žutom svjetlošću. Davit se osjećao dobro. Više nego dobro. Zaklopio je oči i zaboravio sve što je bilo potrebno zaboraviti.

Imaš li djecu, Davite? Ne – odgovorio je sa još uvijek zatvorenim očima. Da li bi volio imati ih jednog dana? Makar jedno?

(Davit je šutio.)

Ne misliš li da je to čudno, željeti djecu? – napokon je odgovorio, otvorivši oči. Usta su mu bila suha. Sjetio se obiteljskih fotografija koje je ugledao na liječnikovom stolu i neobjašnjive ljubomore koju je bio osjetio. Zavist je trajala kratko ali je njena brazda ostala tu, u sjećanju. Posegnuo je za čašom ali je čaša bila prazna. Mnogi ljudi imaju djecu. Mnogi ljudi žele imati sićušne verzije sebe. A kad njihova djeca odrastu, sve što žele je da ostare u miru, okruženi unucima. Nije li to nerazumljivo, da najbolje što možeš očekivati od svog djeteta je da proizvede jedno? Stvari nisu uvijek tako proste. Mislim da je imati i voljeti dijete predivna stvar. Ali moraš to željeti, znaš? Moraš imati potrebu da se brineš o nekome. Tu potrebu ili imaš ili nemaš. Zašto me nisi upitala jesam li oženjen? Jer ne mari. Jer si već odlučio šta želiš.

Prestali su govoriti.

Ustani, idemo – Davit se digao sa stolice i pružio Karli ruku. Šta? Ustani vrlo smireno i prati me. Izlazimo van. Ali, račun? Ali račun, šta?

Karla je ustala. Bila je viša od Davita za debljinu dva kažiprsta. Davitu se sviđalo ovo. Disala je brzo i teško. Dah joj je mirisao na pivo i led. Adrenalin i alkohol su tutnjali kroz njihove vene. Namjeravali su počiniti zločin. Zločin bez žrtve, ali zločin svejedno. Živjeli su opasno. I samo tako, uzeo je njenu ruku u svoju i pobjegao s njom iz kafea bez da je platio svoju savršenu kafu i njihova savršena piva. Bio je živ kao nikada ranije u svom životu. Bio je živ kao nikada ranije jer je prekršio pravilo.

Na uglu trga ugledali su mladića koji je svirao gitaru. Davit je iz džepa hlača izvadio metalnu štipaljku sa novcem, izvadio dvije novčanice i spustio ih u prazan kofer gitare.

Hvala, brate – pisalo je u oblaku iznad mladićeve glave.

4. … i sanjat ću kad umrem

Ležali su nagi u njegovom krevetu, okrenuti jedno prema drugome, sa rukama ispod lica i savijenim nogama. Priviknuti na plavu boju mraka. Njihova tijela su pravila Rorschachovu mrlju u obliku vaze sa drškama.

Reci mi nešto što znaš samo ti, i niko drugi – progovorila je Karla. Mislim da umirem. To zna i tvoj liječnik. Reci mi nešto što znaš samo ti. Nešto što vrlo vjerovatno kriješ od samog sebe. Mogu pročitati tvoje misli. Misliš, kao knjigu? Upravo kao knjigu. O čemu upravo sad mislim? Da lažem. Inteligentna pretpostavka. O čemu mislim sad? Želiš me poljubiti. Želiš me spasiti. Danas, nisi mogla prestati misliti o filmu. Maločas si opet mislila o njemu. Nije ti se svidio kraj. Tako mi je žao. Počinješ mi se sviđati – njene misli su u polumraku imale auru ljubičaste rđe. Nije potrebno da me žališ. Još je prerano. Kakav je osjećaj… kad znaš da umireš? Kao da sam izišao van iz kaznionice nakon četrdeset godina provedenih unutra za nešto što nisam učinio. Smrad boli i nepravde. I odmah poslije, osjećaj gladi. Težnje. Gladi? Da učinim nešto loše. Zločin. Nedjelo. Ne znam kako bih to drugačije opisao. Već smo učinili nešto loše, u kafeu – nasmijala se. Nisi ljut? Nemaš pojma. Od čega umireš, Davite sa „t“? Vidiš li moje uši? Moje vilenjačko lice? Vidim. Ono što imam zovu Williamsov sindrom. Imam bijele mrlje u irisima, mogu odsvirati na klaviru bilo šta, i imam srce koje odbija obavljati ono što bi trebalo. A šta ako je smrt samo san? Ako nema zida između ovo dvoje? Utješna pomisao. Jesi li sretan, upravo sad? Zaista sretan? – čuo je njene riječi. Jesam – rekao je istinu Davit. A ti?

Karla je pomislila odgovor. Davit Aurelius Topolian je pročitao riječi u patuljastom nimbusu koji je lebdio iznad njene glave.

U ustima je osjetio gorak okus.

A onda je bio mrak.

__________________________________

ERVIN MUJABAŠIĆ, pisac i slikar, rođen je u Tuzli 28. maja 1979. godine. Profesor je bosanskog jezika i književnosti u Tuzli. Dosad objavio dvije knjige priča, Apokrifi Simona Jakova (2014) i Smrt u sedam poglavlja (2018). Dva puta, 2014. i 2017. godine, bio je laureat natječaja za najbolju kratku priču na Književnim susretima Zija Dizdarević, a 2019. je na istom natječaju osvojio drugo mjesto. Na natječaju Zaklade Fra Grgo Martić za 2017. godinu, njegova još neobjavljena knjiga priča Kamen proglašena je najboljim proznim djelom. Priča Nimbus ušla je u uži izbor FEKP-a 2019.

#Ervin Mujabašić #kratka priča #proza

1 note · View note