#traperice

[zoranphoto]

Kultne levisice 501 slave 150. rođendan: Kako su 'kaubojske' hlače postale simbol hipija, rokera, holivudskih zvijezda i influencera

  Levisice 501 klasik su koji se nosi već 150 godina. Nastale su kao odjeća za rudare i kauboje, a tijekom desetljeća nosile su ih zvijezde od Marilyn Monroe, Boba Marleyja, Madonne i Brada Pitta pa sve do Baracka Obame i Stevea Jobsa te idola generacije Z     Kultne levisice 501 na ovogodišnjoj dodjeli Grammyja proslavit će 150. rođendan. Službeni slogan glasi 'The Greatest Story Ever Worn', u prijevodu 'najveća priča koja je ikad nošena'. Slogan je potpuno primjeren jer se radi o uistinu nevjerojatnoj priči o trapericama koje su tijekom stoljeća i pol stekle kultni status te su ih nosili pankeri, rokeri, hipiji, revolucionari, filmske zvijezde i ličnosti od Baracka Obame i Stevea Jobsa do Hailey Bieber i influencera generacije Z. Sve je počelo prije 170 godina, kada je Levi Strauss, rođen u njemačkoj Bavariji 1829. godine, stigao u Ameriku te se 50-ih i 60-ih godina bavio prodajom tekstila. Sve se promijenilo početkom 1870-ih, kada mu je u trgovinu ušao krojač s idejom izrade bakrenih gumbića kojima bi učvrstio pojas hlača.

Nosili su ih rudari i kauboji te su do 1960-ih nazivane kombinezonom

Krojač Jacob Davis odlučio je uzeti Levija kao partnera u ovom pothvatu te je s njime patentirao hlače s bakrenim gumbićima. Tako su 1873. nastale traperice koje danas prepoznajemo kao levisice! U početku su ih nosili rudari i kauboji te su skoro sto godina nazivane kombinezonom, da bi 1960-ih dobile nadimak traperice, odnosno na engleskom jeans. Riječ potječe iz naziva grada Genoe, koji je u to doba bio preplavljen lučkim radnicima odjevenim u traper! Tijekom desetljeća dizajn levisica se mijenjao: logo je ušiven 1886. godine, drugi stražnji džep dodan je 1901. godine, omče za remen ušivene su 1922., a trademark izgled s više postavljenim stražnjim džepovima dizajniran je 1937. godine, i to na zahtjev kupaca! U svojim počecima, kada je Amerika donijela zakon kojim brani kineskoj radnoj snazi ulazak u zemlju, levisice su išle pod sloganom 'izradila bijela radna snaga', od čega su se u suvremeno doba morali konstantno ograđivati. Također, u samim počecima ove hlače bile su dizajnirane za potpuno drugačiju populaciju jer su bile namijenjene prvenstveno rudarima i kaubojima.

Prodano preko 95 milijuna traperica do 1950. godine

Do 1950. godine Levi's je napravio 95 milijuna traperica, a koje su se tada prodavale po cijeni od samo 3,5 dolara. U narednim desetljećima, 1960-ih i 1970-ih, kada je prevladavala casual moda, levisice su bile apsolutni hit te su ih nosili svi, od hipija (koji su ih rado drapali i na njih šivali cvijeće) do rock bendova! Uniseks traperice postale su simbol jednakosti i slobode te su stekle veliku popularnost u Istočnoj Njemačkoj u doba Hladnog rata. U to doba, kupovina levisica bila je zakonom zabranjena pa su ove hlače na crnom tržištu dosezale cijenu od preko 500 dolara!

Simbol slobode, ravnopravnosti i business casual stila

    Brend Levi's je u to doba u Americi izmislio 'casual Friday', koncept neformalnog odjevanja na poslu svakog petka, i time povećao prodaju i popularnost te postao simbolom business casual stila. Ovim potezom kompanija je probila sve rekorde i zaradila 6,7 milijardi dolara 1995. godine! 'Nismo izmislili business casual način odjevanja, već smo ga uočili kao rastući trend i prepoznali priliku u njemu', objasnio je Daniel Chew, bivši direktor marketinga Levi'sa. Proslavile su te traperice filmske i glazbene ikone poput Marlona Brandona, Marilyn Monroe, Boba Dylana, Elvisa, Johna Lenonna, Boba Marleyja, Madonne i Brada Pitta, koji nisu mogli odoljeti njihovom vječnom šarmu. No krajem 90-ih uslijedio je značajan pad u prodaji jer su se na tržištu pojavili drugi proizvođači koji su hlače slične kvalitete nudili po pristupačnijim cijenama, a kao glavni konkurent nametnuo se Ralph Lauren. Profitabilnost je vraćena tek oko 2010. godine, kada su traperice nalik modelu 501 opet ušle u modu.

Levisice 501 - klasik koji lako usklađuje

Levisice 501, model u originalno plavoj boji, postao je modni klasik. Obilježavaju ga ravan kroj i visok struk koji je vrlo laskav za svaku liniju, kao i visoko postavljeni stražnji džepovi te kopčanje na pet bakrenih gumbića. Karakteristična je i visoka kvaliteta šavova i materijala, zbog čega su na glasu kao nepoderive. S vremenom su mijenjale kroj te su nastale kolekcije Original i Icon, u kojima možete pronaći modele u skinny, širokom, cropanom, pa čak i kratkom kroju. Uz to, dolaze u raznim bojama, od ružičaste do bijele te neutralnih nijansi i klasičnog trapera indigo boje. Malo je brendova koji su tijekom toliko desetljeća i globalnih promjena ostali jednako popularni kao levisice 501. Stručnjaci za modu vjeruju kako je tajna o tome što se ravan kroj lako kombinira sa svakom vrstom obuće, a visoki struk lako se uskladi sa svakim tipom majice, košulje i džempera, od cropanih do oversized modela. K tome, materijal je toliko kvalitetan da nose status 'vječnih' jer jednom kad investirate u par levisica, nosit ćete ih u nekoliko narednih desetljeća. Za ovakvu održivost zaslužan je Levi’s Eureka Innovation Lab, svojevrsni laboratorij u kojem 25 stručnjaka radi na postizanju najviše kvalitete. Otkuda naziv 501? Nažalost, ne zna se. Naime u potresu u San Franciscu izgubljeno je mnogo povijesnih podataka o tvrtki, zbog čega se jedino zna da je naziv nastao tijekom 1890-ih, kada su uvedene numeracije modela.

Otvorene službene second hand trgovine, a stižu i dva nova modela

U posljednjem desetljeću Levi's se borio s ogromnom konkurencijom, a preživio je najviše zato što ga je kao klasik prepoznala i generacija Z. Također, kako bi svoj proizvod učinio pristupačnijim, a i dalje imao solidnu zaradu, Levi's je otišao korak dalje i otvorio liniju second hand dućana! Za svoju 150. obljetnicu, koju će službeno slaviti na ovogodišnjoj dodjeli Grammyja, Levi's nas je odlučio počastiti s dva nova modela. Za žene stiže osvježeni model iz 1981. godine, prvi koji je krojen za žensku populaciju. Riječ je o modelu s visokim strukom i suženih nogavica. Za muškarce stiže remake modela iz 1954. godine koji dolazi s kraćim nogavicama i suženijeg kroja od originala. Tportal.hr Photo by Varun Gaba Read the full article

[sam-u-dvoje]

Da te pitam, da l' imaju duge kose, da l' traperice nose? Da l' vjeruju u Boga, da li uzimaju droga? Da li ima smoga kod njih na planetu Dive li se nama il' nam žele možda nanijet štetu?

Odakle dolaze ove naše Mliječne staze? Je l' dolaze u miru ili žele da nas zgaze? Zašto tol'ko paze na svoju diskreciju? Da l' žele možda na nama da naprave korekciju? Pa da i mi dođemo do svjetskoga mira Al' možda i kod njih gore nekakva borbena svira Možda je kod njih gore, samo priznat se stide Možda svoj opstanak na našoj Zemlji vide

Pitam se da l' rade grafite Il' su im ulice totalno, ono totalno jebeno čiste Tako čiste da se sve ono pravo sjaji Da l' udobno žive ili umiru od gladi? Da l' se trava sadi kod njih ko kod nas žito Da vidim svemirca to bih ga ja upito Da li imaju policiju, da li i njih maltretira Da l' vole opoziciju i kako vlast se kod njih bira?

Znaju li šta je piva, da l' rocka kod njih ima? Da l' ima kod njih boli, da l' ih žena voli? Duvaju li na flašu ili koriste roli? Je li lijepo tijelo kod njihovih žena? Da li se i oni tuku zbog boje svoga tena? Kad dođu izbori je l' se i kod njih laže? Da li im žene vole petting, vole l' tetovaže?

Koja je valuta i da li devalvira? Da li i kod njih na ratu gore ne'ko profitira? Kojim danom po gebiru idu I zašto nikad, baš nikad ne zovu nas na gidu? Je li imaju u vidu davat vize za strance Hoće li primat ko izbjeglice nas Bosance?

[minyoongislaysme]

Lik nosi uže traperice od mene, a ja sam zadnji put obukla skinny jeans u srednjoj! Jel ovo dealbreaker???

[kucaprijesumraka]

da li imaju duge kose, dal traperice nose

[sincerelyyoursg]

hellou gabii htjela sam ovo ispricat fr al me otkanto jer mu se ne da slusat moje ljubqvne probleme/neprobleme i da keep in mind dvije stvari

1. ja se zaljubim u svakog tko me pogleda

2. ja sam delusional

okej.

ZNACI JUCER SAM BILA U GRADU I JA TI VIDIM LIKA KOJI JE ONAK BOJAN (iz joker outa ofc) TYPE OF PRETTY ZNACI SLICNI SU AL NEMREM SKUZIT PO CEMU (osim kose obv) I LIK NOSI CONVERSE I OGRLICU (da. lea se zaljubila ) I KAO JA ONAK AJME MENI ON JE TOLKO LIJEP DA NEMREM PRESTAT GLEDAT U NJEGA. e pa znas sta ss desi? LIK KRENE GLEDAT U MENE ONAK GORE DOLJE I ONDA ZNAS ONAJ SMIRK E DA TO JE LIK NAPRAVIO I UMENE GLEDO I ONDA SE POMAKNUO BLIZE MENI KAD SMO SE MIMOISLI I ONDA SE SAMO ONAK NASMIJO I JA SAM SE NASMIJALA NJEMU I ONDA JE MAPRAVIO ONAJ NOSE SCRUNCH ZNAS ZNAS ZNAS

al nismo mogli pricat jer su njegovi starci bili tam i moji 😭😭😭😭😭

al znas kad osjetis neciji vibeeee onak kao jednostavno ima dobar onak comforting vibe ajme meni ja cu se ozenit za njega 💍

I ONDA SAM BILA U MUZEJU I TA ZENSKA KOJA JE KUSTOS JE TAKO GEJ I TAKO JE LIJEPA I U NJU SAM SE ZALJUBILA.

I ONDA KAD SAM ISLA DOMA SAM VIDLA MOG BUDUCEG DECKA ZNACI LIK JE SKATER BOY AL ONAK SOFT SKATER BOY ZNAS ima onak duzu kosu i nausnice i bijelu overside majicu i siroke traperice i vansice.

lmao soriiiii al ja nisam zaljubljena u onog lika koji mi se svido i sad mi je doaadno u zivotu 🥲

usput tvoja ljubavna prica je jebena. bas je fora i deff ce te imat vjencanje 💍💍

lea duso ponovila si da si zaljubljena jedno tri puta, al ko sam ja da sudim (zaljubim se svakih pet minuta kad sam vani)

JA MORAM NAC NEKOG OVO LJETO MOLIM TE JA NE ZELIM BIT SAMA 🙏🙏

uglavnom, ti si nasla i zenu i muza i decka? dobra si, dobra

[spectatorzg]

Tito nije umro. Tito je živ!

Bilo je vruće nedjeljno poslijepodne. Sjedio sam na brodu restoranu vezanom na pulskoj rivi, preko puta mene Juzo, prijatelj iz razreda na kojeg sam nabasao, pa ajmo na pivo. On ležerno odjeven, traperice i vječito preširoka karirana košulja, tanka plava kosica padala mu je na znojno čelo dok smo tamanili kriglu za kriglom. Moja plava uniforma, razdrljena, vojnička kapa zataknuta u epoletu na…

[manitat]

...

kad je braco stigao u ceradi

stara je svu njegovu robu podijelila

nešto karitasu, nešto merhametu

a ono što je ostalo

završilo je u staračkom domu

par ulica od nas

kad god bih dolazio kući

ispred doma bih vidio

kako crvena karirana košulja mog brace

sjedi na klupi i igra šah

kraj nje njegove traperice

i plava vjetrovka koja sporo šeće

gore dolje bez nekog vidljivog cilja

i svaki bi me put iznova

zbog crvene karirane košulje

traperica

i plave vjetrovke

neki igleni zubi ugrizli za srce

od tada sam rijetko kada u naselje ulazio tom ulicom

i mada nije bilo kraće

birao bih put s južne strane

jer rat je

to sad uviđam

preuveličao neke riječi

kao što su domovina, junaštvo i čast

dok su neke male, tek obične

kao crvena karirana košulja, traperice i plava vjetrovka

ispale

pismo sveto

za

sve to

Zoran Žmirić

[poeticlicense12345]

malo iz 6. zbirke poezije "Na Lajni" - dakle sve napisano online na starom forumu

.....

tu se noću događaju čudni razgovori,

šapuće se o ovome i onome,

tiho,

da nitko ne čuje,

forumska klapa

svome moru tiho pjeva

.....

nisam književnik

nema ćevapa od književnosti

ne želim umrijeti od gladi

nisam kubikaža

ja sam pogon i konjska snaga

.....

umjetnost ne treba razumijeti,

treba je voljeti

.....

ubijam prozore

oni ubijaju mene

crknuti sam mačak

u prahu stakla

imam pandže obojene sivilom

dosadan kao dan

zanimljiv kao sob

koji čuva veselu cigaretu

Mark The F.

(pazi na tog soba,

poseban je,

al nedaj mu pive,

nek čuva veselu cigaretu)

oćemo fight!?

..... u međuvremnu pivu,

ideju koju razumijemo Mi!?

.....

nikoga nije upoznao tko nije upoznao Bruce Willisa!

.....

ne razumijem krvnu sliku sistema

žilama teku barutna krvna zrnca

i svaki tren je novi bezdan

uštogljen i masna mu je kosa

naslonjen na ogradu pušim cigaretu

divim se dimu i čekam eksploziju

ponekad prošećem umnim poljanama

i pitam se, i pitam se

koliko vozaču

koliko još do granice

gdje bezdan prestaje

sjedam u papirni autobus

otežem papke

i nestajem

doviđenja meni

promijeni jadne praskozorne navike

repetiraj crnog čeličnog vranca

žilama će poteći bar 9 milimetara

ošišaj blato sa đonova čizama

nacrtaj te uvrnute moždane vijuge

netko će doći i napraviti novi grafit

to je samo život, mračan i hladan

papir, škare i kamen zaigraj, noć je hladna

a ti se zapitaj vozaču

koliko ima do granice

želim ljubiti pticu

sjedam u papirni autobus

otežem papke

i nestajem

doviđenja meni

čizmoljubim dobrodinstani pločnik

kojem sam uvijek imao što reći

ljudi su škrti, slabi i boje se ideja

oni su onomatopeja svih fobija

prebijen gledam ono malo loših crteža

skriven iza dima york cigarete

pokušavam dijeliti umni protestizam

al nitko ne želi, on je besplatan

zato vozaču

kreni do granice

zalijepi desnu papučicu na dasku

upali duga svjetla

i budi spreman na blicanje u noći

nestaj, ne okreći se

popravi krvnu sliku

“potegni me!”

“potegni me!”

viče ti ispod haube

.....

prošao je dan kad sam se rodio

prošla je noć kad nisam spavao

prošli su dani smogom obasjani

prošao je tramvaj zvan čežnja

i prošli su pješice neki čudni ljudi kraj moje kuće

al televizijski program je ostao isti

i ima nož u ruci

on je koljač

koji je naumio ostvariti svoj cilj

neću bježat

imam malj

.....

kaos u neuronima

od sunca, prizmastih mjeseca i boja po pijanom zidu

- savršeno složen kaos

obasjan riječitim zrakama

urezan u zidno plavetnilo centralnog komiteta vrlo trijeznih situacija

u produktu boja (prolaska riječi) prizmastih mjeseca

- nisam ja za "apstraktnu" kolotečinu

bolje mi stoje plave traperice

- Blues, Blues

- Blues Neurona i Ritam Trnja

.....

ulazim na vrata Nimrod's Buffet-a (zaboravio sam pokucat);

na meni jeftina trenirka s placa i majica sa žutim, crvenim, plavim, zelenim i crnim prugama;

umiven, oprao zube, popio kavu, nisam jeo (fali još jedna kava);

bacam podočnjački pogled naokolo;

za šankom Grozdana pljuje u čašu pa je briše nekom kuhinjskom krpom;

za stolom do šanka sjedi jedan gost;

nigdje nikoga, idem do nepoznatog gosta;

ne pitam je li slobodno već: "mogu li sjest?";

"valjda!", kaže gost;

ja odvalim smijeh od cigareta light požutjelih zubi i sjednem;

otvorim malo bolje oči kad ono Jura ispod kapuljače!;

otvaraju se vrata WC-a i pojavljuje se Sunfire;

sjedne i ona kod nas za stol;

pogledam Grozdanu: "Grozdana! 3 malo jače turske!"

text author: Klaun Van Trenda

[radiogornjigrad]

Renato Metessi: U sjećanje na BOŽIDARA OREŠKOVIĆA

Za mene je on bio velika faca. Hodao bi po Masarykovoj onako samozatajno i pušio, hod s noge na nogu, malo se gegajući, već me cijela njegova figura neodoljivo asocirala na Brucea Springsteena. Tako se i oblačio, onako po svome,ležerno traperice i one stare poslijeratne kožne jakne. Kad bi na ulici ugledao njega kao da sam vidio Springsteena. Čak je imao malo i govor sličan njemu, al onako po…

[denimoholic-blog]

. ...my " Better Half " @artandsomethingelse . In love with__her❤ ...n __S. T. R. I. P. E. S.==💙====.. . missing Yu . . . #stripe #repairdontreplace #indigo #boro #stitches #ladakh #stripers #bae #missingheralready #handcraft #blue #denimoholic #denimondenim #denimdiy #stripes #denimblog #makejeansnotwar #jeansmaker #denimdudes #rippedjeans #ladakh #selvedgedenim #rawdenim #牛仔裤 #traperice #ジーンズ #blugi #dżinsy #джинсы #denimartisan

[slikesmijesne]

Iz Varteksa isključivo za Afričko tržište #izvarteksaisključivozaafričkotržište #varteks #hlače #traperice #humor #šale #vicevi #smiješneslike Smiješne slike i vicevi na humorpicture.com Najbolje smiješne slike s tekstom HumorPicture.com humor šale vicevi na slici

[misternikola]

Ne volim se jako potruditi. Uglavnom su to samo traperice, majice i starke. Casual, udobno i moje je kako bih opisala svoj izgled. 😌👤🙌👕👖👟

[brlog]

13.

The north loop - put je to koji je u kuloarima motorista po Vijetnamu stekao gotovo kultni status. Od samog početka našeg road tripa, to je bila jedina dionica ceste za koju je Luka bio 100% siguran da je želi odradit, i radi koje bi žrtvovao sve drugo. To na kraju nije bilo potrebno jer smo stigli obić (skoro) sve šta smo planirali, samo evo, kako smo na početku malo rastegli u južnom Vijetnamu, tako smo ga sad u srednjem morali malo stisnut e ne bi li u svoj tromjesečni itinerar mogli ugurat još i sjever. Problem je jedino u tome šta, da bi se od Mai Châua došlo do Hà Gianga (mjesta di počinje north loop), treba proć preko podosta neatraktivne delte Crvene rijeke. 

Prvi dio puta bio je još lijep, izabrali smo malu neuglednu cestu koja prolazi rubom nacionalnog parka Ba Vì, nakon toga smo se provezli uz rijeku Da preko rižinih polja, i na kraju kad smo došli do Crvene rijeke, cesta je odjednom postala široka i puna kamiona, a zrak težak i prašnjav. Za spavanje nas je dopao Tuyên Quang, gradić ni po čemu poseban, ali praktično smješten na pola puta do našeg odredišta. Kako smo bili malo u stisci s vremenom, tako smo morali ić najbržim, a ne najljepšim putem. 

Slika 1: Rijeka Da

Slika 2: Chillanje u hladovini s lokalcima

Slika 3: Za doručak - jednostavni ugljikohidrati

Slika 4: rijeka Lô nadomak Hà Gianga

The north loop, kako već i samo ime daje naslutit, je kružna tura koja spaja nekoliko mjesta na krajnjem sjeveru Vijetnama: Hà Giang, Đồng Văn, Mèo Vạc i Bảo Lạc, a nalazi se u brdovitom području koje je UNESCO 2011. proglasio geoparkom - prvim takvim u Vijetnamu i drugim u jugoistočnoj Aziji. Osim po brutalnom vapnenčkom reljefu, geopark je specifičan i po nekim endemskim vrstama te etničkim manjinama koje tamo i dalje žive poprilično tradicionalnim životima. Mjesta na loopu sama po sebi nisu toliko zanimljiva, koliko je zapravo sama vožnja po strmim planinskim serpentinama lijepa. A i opasna. Cesta zna bit neodržavana i puna rupa, i za jednog neiskusnog vozača pravi izazov. Nakon serije nesreća u kojima su sudjelovali strani motoristi, uglavnom bez odgovarajužih vozačkih dozvola, vijetnamska policija je odlučila stat tome na kraj postavivši sačekušu na ključnom mjestu, zaustavljajući pritom sve strance na motorima. Ako nemaš međunarodnu vozačku dozvolu A kategorije, slijedi novčana kazna i konfiskacija motora. Pa ti vidi. 

Ovaj režim je na snazi već neko vrijeme, i kad smo stigli u Hà Giang, ekipa u hostelu je pričala samo o tome. Svi backpackeri koji se nalaze u ovom gradu, tu su radi north loopa. Većina ih je došla busom iz Hanoia pa će tu rentat motore, a neki su već iz Hanoia došli na 2 kotača; Luka i ja smo tu jedini s ‘dugim’ vijetnamskim bajkerskim stažom. Iskreno, da se nisam zadnja 2 mjeseca vozila po kojekakvim cestama, ne bi se tako olako upustila u avanturu zvanu north loop, jer i sam pogled na reljef koji je pred nama izaziva u meni strahopoštovanje. Zato mi je smiješno vidit backpackere koji nisu nikad prije u životu sjeli na motor, i sad im tu vlasnik našeg hostela daje ubrzani 15-minutni tečaj vožnje prije nego li će se u svojim kratkim hlačicama i kanotjerama upustit u penjanje i spuštanje po uskim i kvrgavim serpentinama. 

Slika 5: Konvoj ispred hostela u Hà Giangu

Gazda hostela je od policijske kontrole napravio pravi mali biznis: ima svoje ljude koji, u vrijeme kad drotovi idu na gablec (oko 11 ujutro), vode cijeli konvoj backpackera zaobilaznim uličicama do točke na cesti di više nema kontrole, i to za simboličnu svotu od 50.000 dongova. Početak vožnje usred zvizdana i nije baš naša spika, ali ja sam se ustrtarila policije jer nemam vozačku pa sam izvršila pritisak na Luku da se pridružimo ostalim backpackerima iz hostela. Izlazak iz grada je prošao glatko, i uskoro smo se odvojili od ostatka družine i nastavili dalje svojim tempom. Pošto smo se pošteno usaftali, odlučili smo se za početak okupat u rijeci Lô pokraj ceste. Ovo osvježenje nam je dobro došlo da malo dođemo sebi, jer iako smo na krajnjem sjeveru zemlje i već se penjemo na više nadmorske visine, i dalje je vruće za popizdit. Nakon kupanja nastavljamo dalje cestom koja je u odličnom stanju - asfaltirana, iako uska, i uskoro počinje uspon i show program, zavoj do zavoja, vozimo se 20 na sat jer brže ne ide. Uskoro dolazimo do Quản Bạ ​​Heaven Gatea - planinskog prijevoja s krasnim pogledom gdje smo popili kavu i prošetali oko derutne zgrade odašiljača. 

Slika 6: Luka se kupa u rijeci Lô

Slika 7: Uspon prema Quản Bạ ​​Heaven Gateu 

Slika 8: Piramidalne perforacije u betonu na zgradi odašiljača

Slika 9: Sjever

Vozimo se po tim vapnenačkim stošcima, pogled je brutalan di god da se okreneš. Prometa čak ima dosta, jer em je cijela regija naseljena manjinama koje (mukotrpno) žive od poljoprivrede, em ima dosta backpackera na motorima - situacija nije bila ovakva do prije 5 godina, ali the north loop je sve popularniji i uskoro bi mogao postat nova Sapa. Imamo osjećaj da smo tu došli u zadnji čas, prije nego šta regiju preplave autobusi s kineskim turistima. 

Slika 10: Život na sjeveru - nema labavo!

Slika 11: Bivoli se vraćaju kući

Slika 12: Ni klinci nisu pošteđeni rintanja

Slika 13: H’mongica 21. stoljeća - narodna nošnja i skuter

Slika 14: Suton nad Đồng Văn karst plateauom

Inicijalni plan nam je bio do navečer doć u Đồng Văn, ali kako nismo krenuli vozit uobičajeno oko 6-7 ujutro nego tek u 11, ipak nismo stigli. Ovdje se nema smisla vozit po mraku iz nekoliko razloga: prije svega jer nije sigurno, cesta je dovoljno opasna i usred bijela dana, a s druge strane nema ni smisla jer se ne vidi landscape, a to je ono radi čega smo uopće došli. Prvo naseljeno mjesto na koje smo nabasali je Sủng Là, malo selo gdje žive pripadnici nacionalne manjine H’mong. Uspjeli smo se sporazumit s nekim nonićem da prespavamo u njegovom homestayu - jedinom na ovim prostorima. Dobili smo madrac na podu u potkrovlju, s klonjom u dovrištu. Vrlo basic, ali zadovoljilo je sve naše potrebe - u brlogu smo objesili hemok, otvorili bocu lošeg crnog vina i uz bong proslavili 420. 

Ujutro smo shvatili da se nalazimo u selu gdje se snimao Pao’s story, vijetnamski film o mladoj H’mongici, pa smo otišli razgledat kuću sa snimanja. Kuća je u vlasništvu dede koji je unuk nekadašnjeg cara opijuma - najbogatijeg H’monga u kraju, i očuvana je vrlo autentično. Radi se zapravo o sklopu 4 kuće koje su orijentirane oko unutarnjeg dvorišta - već 100 puta viđeno u ruralnoj arhitekturi. Kuće su u prizemlju od gline, a na katu drvene, s galerijom koja konzolno strši i radi trijem u prizemlju. Interesantan detalj je nacrt presjeka kuće (ne ove), nacrtan olovkom na zidu prizemlja - tko, kako, zašto?

Ono šta me oduševljava je činjenica da ekipa ekšli nosi narodne nošnje, ali ih kombiniraju s modernom odjećom, tako da nije rijetkost vidit curicu u tradicionalnoj suknji, ali da gore ima majicu na Hello Kitty ili sl. H’mongice su rumene i lijepe i seoski ambijent im dobro stoji; teško mi je zamislit neku daleku budućnost u kojoj će ovaj kraj bit urbaniziran, kad se neće živjet u kućama od blata i kad će ove jedre djevojke nosit traperice i štikle i obavljat uredske poslove. Pitam se je li napredak zaista neminovan i mogu li neki dijelovi svijeta ipak zauvijek ostat takvi kakvi jesu. 

Slika 15: Brlog à la H’mong

Slika 16: Luna

Slika 17: Presjek na fasadi

Slika 18: Mala obiteljska drama oko banane

Slika 19: Unuk cara opijuma i njegov bong

Preostalo nam je nekakvih 20-ak km vožnje do Đồng Văna kroz predivan krš, podsjeća me na Hrvatsku i osjećam se dobro, čak ni cesta više nije toliko zastrašujuća. H’mongovi su vrijedan i radišan narod i kultivirali su ovaj negostoljubiv krajolik do krajnjih granica; sadi se na svakom kvadratnom centimetru, zeleni buseni izviru između špičastih stijena. Po brdima nemogućih nagiba naslagane su terase rižinih polja s podzidima od suhozida, i ekipa neumorno hoda gore - dole, nosi usjeve, okopava, čupa korov. Naravno i među seljacima ima lijenčina pa smo tako malo prije Đồng Văna našli jednog jadnika, vidno alkoholiziranog, kako fino spava na cesti. Ama baš nitko tko je prošao tuda nije se ni osvrnuo na njega, valjda ga već dobro znaju, ali mi smo se zaustavili da mu pomognemo - u tom trenutku smo još mislili da mu je samo slabo od vrućine. Lik je negodovao kad smo mu pokušali dat vode, i nakon šta smo ga premjestili sa strane i napravili mu improviziranu hladovinu od nekakve stare vreće koju smo našli pokraj ceste, naglo se razbudio, prebrojao novce u novčaniku i otišo ća bez pozdrava. Eto, pa ti budi dobar prema ljudima... 

Slika 20: Luka neuspješno rekognoscira

Slika 21: Ukroćena priroda

Slika 22: Nasadi na svakom cm2 zemlje

Slika 23: Vrijedna žena

Slika 24: Klinke

Slika 25: Pijanac na cesti

U Đồng Vănu smo se smjestili u homestayu na rubu grada. Tipološki sve je isto kao i u Mai Châu: drvena kuća na stupovima, na katu je dorm - ogromno potkrovlje s bračnim madracima na podu. Madraci su međusobno razdvojeni zavjesama tako da ipak imaš malo privatnosti, a nama se ova vrsta smještaja jako sviđa jer nam omogućava da za male pare spavamo u istom krevetu. Jedan od likova koji su zaposleni u homestayu je Amerikanac pa nam pušta Iron and Wine i Josea Gonzalesa,  zbog čega se na ovom mjestu osjećam više ‘doma’ nego igdje drugdje dosad u Vijetnamu. Mi smo u homestay došli poprilično rano jer smo spavali blizu Đồng Văna, i većinu dana smo bili jedini gosti. Kako se približavala večer, tako su krenuli stizat i ostali backpackeri, koji su večer prije proveli u udaljenijim mjestima. Veliko iznenađenje su bili dečko i cura iz Kalifornije koje smo upoznali u homestayu u Kon Tumu dok sam ja bolovala, a koje smo sad nenadano opet susreli. Bilo je tu i motorista s lakšim ozljedama koje su vrlo lako mogli izbjeć da su samo vozili u dugim hlačama i s rukavicama. Luka i ja smo im pomogli, naša putna prva pomoć je puno bolje opskrbljena od ove u homestayu. Koliko god mi je drago pomoć putniku u nevolji, i dalje mi ne ide u glavu kako ti ljudi tako olako sjedaju na motore u neadekvatnoj odjeći, a voze po takvom terenu. Oh well... 

Slika 26: Homestay i gomila backpackerskih motora

Slika 27: Kultivirana vrtača u Đồng Vănu

Idućeg jutra svi su se ostali gosti pokupili ća i nastavili dalje vozit po loopu, ali nama se tu baš svidilo pa smo odlučili ostat još jedan dan. Ja sam se udobno smjestila na terasi i pisala blog, a Luka se odlučio malo ić provozat u samostalnom aranžmanu, da se izgušta, i to ni više ni manje nego do najsjevernije točke Vijetnama, pravo do granice s Kinom! Najsjevernije naseljeno mjesto je Lũng Cú, i na putu do njega cesta prolazi vrlo blizu granice s Kinom, paralelno s istom takvom lokalnom cestom s kineske strane. Tu se razvila prava mala gospodarska duty free oaza, jer je žičana ograda mjestimično rumbana te ljudi i roba nekontrolirano i naočigled sviju prelaze granicu amo - tamo. Vjerujem da i lokalna samouprava u tome ima svoje prste jer je Lũng Cú nevjerojatno razvijen za jedno takvo izolirano mjesto i nemoguće je da baš sve pare mlate od turizma - jedina atrakcija je toranj s vidikovcem i zastavom - ovo realno nije najsjevernija točka zemlje, ali oni je tako reklamiraju i na tome baziraju čitavu turističku ponudu. 

Do prave najsjevernije točke treba ić još malo sjevernije kozjom stazom koju je Luka, nezasitni avanturist, odlučio savladat na motoru. Krenulo je dobro, ali nakon nekog vremena staza je postala prestrma i kamenita - pravi planinarski put, pa je Luka mudro zaključio da je bolje dalje nastavit pješke. Nakon šta se prošetao do krajnjeg sjevera i bacio pogled preko klanca u Kinu, jedva je uspio okrenut motor i vratit se nazad (uzbrdo!) u jednom komadu. Kad se vratio u brlog, već je bio debeli mrak. Ja sam se kasnije preznojila od muke samo dok sam gledala snimku vožnje, a i on sam je priznao da mu nije baš bilo svejedno. 

Slika 28: Toranj u Lũng Cú - lažna najsjevernija točka Vijetnama

Slika 29: Pogled s prave najsjevernije točke Vijetnama prema jugu

Slika 30: Likvidna granica prema Kini

Video 1: Luka se vozi po kozjoj stazi

Idućeg jutra krenuli smo dalje. Do Mèo Vạca vodi dobra asfaltirana cesta, a pogled je spektakularan: špicasti vrhovi izviru sa svih strama, obavijeni jutarnjom maglom. Neki su prekriveni gustom šumom, a neki su goli krš. Cesta vijuga na sve strane i baš mi je gušt vozit jer nema prometa i napokon se mogu malo opustit. U Mèo Vạcu smo napravili servis motora i popili kavu, smišljajući kojim putem dalje do Bảo Lạca gdje ćemo prespavat. Najlogičnija opcija je bila ić državnom cestom QL4C, ali Luka me nagovarao da idemo sa ĐT217 koja je cesta nižeg ranga približno iste duljine, a ono šta je njega najviše rajcalo je bila činjenica da trebamo preć rijeku Nho Quế preko koje ne postoji most nego vozi skela - tzv. bamboo ferry (ime govori sve). Na nekoliko mjesta na internetu sam pročitala da ta cesta i nije baš u najboljem stanju i bila sam veliki protivnik ideje da idemo njome, ali tog jutra dok sam ispijala kavu neki ludi duh avanturizma je ušo u me pa sam rekla jebiga, idemo putem kojim se rjeđe ide. 

Slika 31: Cesta ĐT 217 za Bảo Lạc

Slika 32: Poljoprivreda pod kutem od 45°

Slika 33: Svak nešto nosi

Slika 34: Serpent

Slika 35: H’mongice u polju

Slika 36: Sestre

Slika 37: Pastir s kozama

Slika 38: Pinnacles

Slika 39: Uobičajen transport motorom u Vijetnamu

Slika 40: Glupiranje

I prvih 25 km je bilo stvarno lijepo, krasna vožnja, divan landscape, živopisni ljudi. A onda, malo prije famoznog bamboo ferryja, cesta je naprasito nestala i pretvorila se u dirt road. Uski dirt road, uz rub planine. Noćna mora! Nije bilo ni teoretske šanse da se vozim po tome! I onda je pokraj nas prošao jedan veliki momak na motoru, istoj Hondici ko šta je mi vozimo, i pitao za smjer - on ide kamo i mi. Ali on je tu namjerno. Jer brije na off road. I ful je uzbuđen jer je napokon nestalo asfalta. Say what? 

Luka je prvo odvezo svoj motor do rijeke, pa ga je momak - Čileanac bacio na svom motoru nazad do mog motora, pa je odvezo i moj motor do rijeke. Ja sam tu dionicu prohodala. Prevezli smo se na skeli od bambusa na drugu stranu i to je bila zasad jedina svijetla točka cijele ove putešestvije. S druge strane rijeke dočekao nas je dirt road u još gorem stanju: uzak, ispran kišom i pun kamenja. E da, i uzbrdica! U ovoj formaciji (ja hodam, Luka vozi svoj motor, Čileanac ga odveze nazad do mog motora pa preveze i moj motor) smo nastavili slijedeća 2 km, po najgoroj mogućoj sunjari, dok nismo nabasali na neki mali žgabucin i sjeli pojest nešto. Ja sam imala mali živčani slom jer je Luka, sasvim opravdano, rekao da ne možemo ovako dalje jer do Bảo Lạca ima još 40 km i nećemo nikad stić. Mislim, jasno je to meni, ali strah je strah, grozan, paralizirajući, i ja ne mogu ništa protiv njega. Skovali smo plan: Luka će se odvest na svom motoru, i Čileanac će odvest mene na svom motoru, do prvog mjesta gdje cesta počinje izgledat iole normalno. Onda će Čileanac bacit Luku nazad do mog motora, i Luka će dovest moj motor. Plan zvuči super na papiru! Činjenica da Čileanac inače vozi off road i da je vrstan vozač bi me trebala umirit, jer sam kakti u dobrim rukama, ali on uopće ne uvažava moj strah i paniku i vozi se brzo, ful brzo! Ja ga odiza grčevito držim i preklinjem da vozi sporije, plačem i opraštam se sa životom, nadam se da će mi majka oprostit šta ću je tako mladu bacit u korotu. Ova tiranija je potrajala nekih 20ak minuta, nakon kojih smo ko oazu usred pustinje napokon ugledali asfalt. Uf! 

Trebalo mi je neko vrijeme da dođem sebi, smirim se i sjednem nazad na svoj motor. Nastavak puta do Bảo Lạca je bio ok, uz nekoliko dionica ceste koja je bila u radovima - a ovog puta sam ih izvozila sama samcata! 

Slika 41: Bamboo ferry - početak svih mojih muka

Slika 42: Atrakcija smo u selu

Slika 43: Ono kad je dirt road bio lijep i širok

U Bảo Lạcu smo se smjestili u hotel i odveli Čileanca na večeru da mu se zahvalimo na pomoći. Psihički najteži dan dosad na našem putovanju je bio iza nas, nikad se dosad nisam toliko bojala za vlastitu egzistenciju. Sutra ujutro smo nastavili našim uobičajenim tempom. Naša iduća postaja je nacionalni park Ba Bể s istoimenim jezerom, gdje ćemo samo prenoćit; inicijalni plan je bio ostat 2 dana i odradit nekakav hike ili vožnju po jezeru, ali naši frendovi iz Kalifornije koje smo sreli u Đồng Vănu su nam rekli da je bezveze i da se ne isplati tamo ostajat. Do Ba Bểa ima 156 km lagodne vožnje po dobroj cesti pa smo uboli zadnju prigodu na našem putovanju da se negdje uz put okupamo. Našli smo dobar spot na rijeci Neo koja prati našu cestu dobrih 15-ak km od Bảo Lạca. Najdraži dani su mi oni kad nigdje ne moramo puno žurit i kad si možemo dozvolit ovakve luksuze – u podne je puno bolje brćkat se u hladovini nego pržit na vrućem asfaltu. 

Ostatak vožnje je ugodan, još uvijek smo u planinskom području iako se lagano već spuštamo na niže nadmorske visine, i krajolik je i dalje divan; krš koji se izmjenjuje s terasama riže, bivoli i koze na ispaši, tu i tamo pokoji potok ili slapić uz cestu. Na samom ulazu u Ba Bể nas je već uhvatio mrak, i tu nam je sad ostalo još 6 km vožnje od ulaza u nacionalni park do homestaya na jezeru po jako lošoj i neodržavanoj stazici. Moram reć, da nisam dan prije proživila cijelu onu dramu na dirt roadu, da bi mi sad ovo palo puno teže - moji kriteriji su se dosta snizili po pitanju uvjeta na cesti. 

Slika 44: Slobodni spust do rijeke

Slika 45: Brćkanje

Slika 46: Rižina polja

Slika 47: Njuška

Slika 48: Ubrana vs. neubrana riža

O jezeru Ba Bể ne mogu reć ništa posebno, jer smo tamo na kraju doslovno samo prespavali. Jedina zanimljivost je da sam tu vidila prvog konja dosad u ova skoro 3 mjeseca u Vijetnamu! Doduše, vidila sam i natpise za restorane koji poslužuju konjsko meso... Jadan konj :(

Slika 49: Ranojutarnji selfie s jezerom Ba Bể

Slika 50: GPS track - 736 km sjevera u 7 dana

[creationofgods]

Sjedam na jedno od onih sjedala u tramvaju što gledaju jedan nasuprot drugom. Tako i ja pogledam ispred sebe. Marte, crne traperice, traper jakna i crvena kosa u totalnom neredu. Slatka pojava je ova djevojka, a što me uvuklo u svijet mašte je što u rukama ima knjigu. Poželim je upoznati. Tako delikatno djeluje ako je samo taknem ću je vratiti u realnost. Mogao bi ju pitati što čita. Poslije bi joj mogao dati neke svoje tekstove da ih pročita i kaže mi što misli. Na glas bi ih mogla čitati u nekom kafiću i ja bi se smiješio. Davala bi ideju za stilske figure i likove mojih priča. Sama bi vjerojatno postala jednim od njih. Podižem glavu i nje više nema. Očito nije bila moja stanica. - Dekadent #citati #poezija #misli #pisanje #dekadencija https://www.instagram.com/p/BtAxBM7AaQk/?utm_source=ig_tumblr_share&igshid=11grgwqxot74c

[manitat]

ANDREJ ŠIFRER: Dok sam ja učio, oni su pričali / Prvo su pričali, onda se smijali / Što su sve radili, nije mi jasno / A kad sam shvatio, bilo je kasno / Uze mi djevojku vlastiti brat / U kući sam svima najavio rat / Mislio sam da je to samo šala / Al’ uze mi macu ona naša budala / Nemoj sa njim, to mene vrijeđa / Ljudi već cere mi se iza leđa / Šta vidiš na njemu, u ime svega?! / Sto posto sam veći frajer od njega / Traperice, majica, a nikad kravata / Koliko je živaca izgubio tata / Od jutra do sutra, on živi bez cilja / A mi smo, na kraju, jedna fina familija / Uze mi djevojku vlastiti brat / U kući sam svima najavio rat / Mislio sam da je to samo šala / Al’ uze mi macu ona naša budala / Pravi je divljak, ne da joj mira / Ne zna da kod maca pali manira / A, čudno, kad njegova poče ofanziva / Stek’o sam dojam da ona uživa / Kud god se okrenem, vidim njih dvoje / Uvijek se ljube kad idu il’ stoje / A ja sam prema njoj bio džentlmen pravi / Nisam je pipnuo, osim po glavi