#vegetacija | Explore Tumblr Posts and Blogs

incurable-travelholic · 4 years

Text

Croatian coast roadtrip

18 dana, 12 destinacija, 6 cura, 2 auta i bezbroj uspomena. Hrvatska obala. Istra, Kvarner i Dalmacija.

Od Rovinja preko Pule, Opatije, Karlobaga, Šibenika, Trogira, Splita, Brača i Makarske pa sve do Dubrovnika. Skupile smo se nas tri cure iz Hrvatske te cure iz Danske/Švedske i Njemačke, koje smo provele po Lijepoj Našoj. Dio nas se našao nešto ranije nego ostali, u Opatiji, te smo lagano krenule na put Jadranskom magistralom. Magistrala je bila savšren izbor – prekrasan pogled apsolutno cijelim putem i još ne plaćaš cestarinu, kud ćeš bolje? :D

Složile smo se da je putovanje našom obalom tijekom corone je zapravo bilo pun pogodak – osjetno manje turista, jeftinije cijene smještaja, parking gotovo nigdje nismo ni platile te nadasve autentičnije putovanje i susretljiviji lokalci.

Smještaj smo plaćale od 10-20 eura po osobi. I to 10 e smo platile u Dubrovniku! Svaki smještaj je imao uključen besplatni parking.

Vozimo se od Opatije do prvog stajanja: random plaža pored ceste, negdje blizu Karlobaga. Osvježimo se, okupamo u kristalno čistom moru, napunimo baterije, osvrnemo se oko sebe i zahvalimo Bogu na ljepoti naše obale te krenemo dalje.

Šibenik. Stari grad, veš koji se suši, romantični zvuci violine, riva te zalazak sunca. Malo je reći da nas je oduševio. Već nakon prvog dana smo se osjećale kao da smo postigle cilj cijelog putovanja, a tek nam je prvi dan! Sutradan krećemo u razgledavanje starog grada tijekom dnevnog svjetla te se iznova oduševljavamo romantičnim uskim ulicama i šarmom ovog lijepog grada. Stižemo do dalmatinskog etno sela koji obiluje prekrasnim malim kamenim kućicama, restoranima, cvijećem, etno i edukacijskim sadržajem, jezercem te svime što ima jedno etno selo. Nedaleko od etno sela, nalazi se plaža Solaris te divna tirkizna boja našeg mora. Ležimo i gledamo u tu ljepotu. Zahvaljujemo Bogu, part 2. Tu se nalazi i En vogue beach bar, jedan od top 3 beach bara koje sam ikad vidjela.

Šibenik, you rock!

Nastavljamo dalje do Trogira. Sladak, mali stari grad. Riva, palme, kula Kamerlengo, kamen, zvonjava crkve, prekrasan pogled na Čiovo.

Stižemo do Splita te kupimo internacionalnu ekipu. Zajedno krećemo u istraživanje grada. Hajduk apsolutno svuda - grafiti, pjesme, tekstovi, ljubav i ponos. Nigdje se ne osjeti koliko u Splitu, a primjećuje se i prije dolaska u Split. Prva postaja – riva te stari grad. Dioklecijanova palača. Lutanje ulicama, muzika uživo, fjaka, plata sira, dobra rakija te večera u konobi. Noć završavamo izaskom u Bačvicama.

Dan drugi, obilazak lokalne pijace, doručak na Bačvicama, kupanjac, picigin, sunčanje. Uzimamo taxi do Marjana te se kupamo na prekrasnoj plaži Kašjuni. Pogled na Marjan i čisto more.

Sutradan idemo trajektom do Brača. Kupanjac u Pučišćama kod Supetra, kava, fjaka te poznati brački kamen od kojeg su između ostalog izgrađene Bijela kuća u Washingtonu, Parlament u Budimpešti i Beču, Dioklecijanova palača i mnoge druge građevine. Smještaj nam je na Bolu, vozimo se preko gore cijelo vrijeme diveći se pogledu. Odlazimo na sladoled u grad, šetnjicu te kupanjac na Zlatnom ratu. Vjetrovita plaža puna kitesurfera. I ne, nije pješčana kako izgleda na slikama uslikanima dronom. Večer smo provele uz zvukove violine u Varadero beach baru.

Sutradan su cure došle na ideju da rentamo brod i vozimo se do Hvara i Paklenskih otoka. Pronaći brod i skipera je, vjerujte, bila prava mala muka. Brod i skiper su koštali 300 eura, plus gorivo nekih 70 e. Skiperasmo najduže tražili, budući da su nam iz agencije savjetovali da same upravljamo brodom (?). To nam, naravno, nije palo na pamet, pa smo hodale otokom i svakog dečka ispitivale zna li voziti brod

Odlazak trajektom do Makarske je bio pravi doživljaj. Pogled na makarsku rivijeru – neopisivo. Uzbuđene stižemo na makarsko tlo, divimo se kontrastu Biokova nad otvorenim morem i ne vjerujemo da nešto može biti tako lijepo. I to nešto je naše. U Lijepoj Našoj.

Pješačimo nekih pola sata po strmom putu kako bismo našli the plažu koju su nam svi preporučili – Nugal plažu. I nisu pogriješili! Ne znam jel’ ljepša sama plaža, pogled na plažu odozgo ili jednostavno put do plaže. Čitavim putem smo bile oduševljene. I nije nam smetalo pješačiti pola sata u papučama, po strmom putu, na 35 stupnjeva kako bismo to doživjele. Nugal plaža je djelomično nudistička. Postoji fizička granica između oba dijela. Osobno najdraža plaža cijelog putovanja.

Sutradan odlazimo na Osejava plažu, Bubu te Brelu. Svaka plaža je lijepa na svoj način. Brela je poznata po kamenu iz kojeg ponosno raste drveće i predstavlja borbu za životom. Brelu je Forbes uključio u 10 najljepših plaža svijeta te Huffington kao ‘’destinaciju zbog koje ćete sjesti na prvi avion za Hrvatsku’’.

Upoznajemo lokalca koji nas vodi svojim brodićem kroz čitavu Makarsku rivijeru. Osjećamo se privilegirano što možemo svjedočiti toj prekrasnoj rivijeri, Biokovu te otvorenom Jadranskom moru.

Noćni život Makarske je bogat te večeri provodimo u društvu lokalaca u Marioneti, Makarani i Bebić baru.

Odlazimo tužne jer nam je Makarska stvarno ukrala dio srca. Toliko, da smo se pri povratku vratile. A to se ne događa često!

Krećemo na jug, prolazimo kroz mali dio Bosne koji ima more te stižemo do famoznog Dubrovnika. Nikad nisam kužila zašto apsolutno svi turisti pričaju o ljepoti Dubrovnika (dobro, većinom dođu zbog Game of Thrones) dok nisam i ja kročila na to staro kameno tlo. Dubrovnik je stvarno zalužio sve hvale. Pa taj Stari grad i te zidine! Prekrasno! Famozne zidine koštaju 200 kn, osim ako imate jednu od 3 odgovarajuće iksice (dok cure iz iznozemstva nisu imale) pa je onda cijela 50 kn. Karta vrijedi 3 dana te se može više puta vratiti na zidine te posjetiti i Lovrijenac utvrdu, s koje se vidi prekrasan pogled na zidine.

Srđ definitivno nudi najljepši pogled na stari grad. Do njega možete doći autom ili žičarom.

U Dubrovniku nas je dočekao host i lokalac Alen, koji nam je pokazao dio Dubrovnika u službi privatnog taxista. Navečer smo sjeli u stari grad i uživali uz muziku uživo i koju rakijicu.

Općenito su gazde apartmana bili dobri domaćini, druželjubivi, rado pomogli, proveli nas po gradu te s nama popili rakijicu 😊

Zatim odlazimo na otok Lokrum – prirodni rezervat koji su nam svi rekli da ne propustimo. Povratna karta brodom te ulaz na otok košta 140 kuna. Tu se šeću fazani te raste bogata vegetacija koje nema na drugim mjestima. Tu se krije i Mrtvo more, zanimljiv koncept usred Lokruma. Plaže su čiste i more, standardno kristalno čisto.

Kao što svi znamo, cijene u Dubrovniku jesu jače, ali mi to nismo osjetile, budući da smo imale iksicu za zidine, nismo jele vani te smo našle besplatan parking (koji se negdje čak plaća 15 eura po satu!)

Dubrovnik nam je ostao u prelijepom sjećanju te zbilja nismo htjele ići nigdje drugo, a pogotovo ne natrag kući :D

Na kraju smo se vozile autocestom do Rijeke te put nastavile do Rovinja i Pule.

Rovinj nas je oduševio. Najšarmantniji hrvatski grad, definitivno. Te šarene uličice, stari grad, fasade, šarmantni restorani, koktel barovi na stijenama uz samo more, prekrasno dekorirani butici, art galerije na svakom koraku, živa muzika na trgu…Pa Rovinj je zbilja nešto čarobno.

Zatim stižemo u Pulu, jedini grad koji mi se nije svidio i iz kojeg smo otišli ranije nego planirano. Možda zato jer je gazda apartmana bio drzak, možda jer smo stigle u 23 h pa nam je dobacivala sumnjiva ekipa, možda jer su ulice totalno alternativne i drugačije od bilo kojeg obalnog grada, možda jer nema taj šarm na koji smo navikli u gradovim na našoj lijepoj obali. Ima taj amfiteatar i ostatke rimskoga carstva, ali ništa drugo me nije pozitivno dotaklo.

Za sve koji pitaju - nismo bankrotirale ovim roadtripom, zapravo se vrlo isplati ići autom, dijeliti gorivo i parking.

Može se naša obala izvesti na budžetu, ponekad kuhanje u apartmanu, navečer neko pićence, po danu kupanje, na plaži voće i sendviči – et voila. 😊

#croatia

1 note · View note

svaki-korak-sam-moras-prec · 5 years

Text

Divan dan💙 20.07.2019.

Dubrovnik i Lokrum

Kada se vraćate s mora, svratite na ove lokacije. Nas dvoje smo bili u Crnoj Gori i svratili u povratku do poznanika u Dubrovniku. Obilazak grada, spuštanje i penjanje stepenicama (kojih ima previše, hjuh), turističkim brodom do ostrva Lokrum, divna vegetacija, spoj zelenila i mora ukrašenih šarenim paunovima, miris soli i naravno, Iron Throne, savršenstvo. Vrijedi posjetiti iako je kao jako poznat grad nešto skuplji, ipak je to jedan dan, a vidjećete mnogo.

Ljubav za ovaj grad💙 #dubrovnik

2 notes · View notes

brlog · 5 years

Text

10.

Kako sam i najavila u prošlom postu, slijedi nekoliko redaka iz Lukinog pera, gdje opisuje svoja razmišljanja, frustracije i događaje koje je proživio dok sam ja bila prikovana za krevet u Kon Tumu.

Slika 1: Gostujući autor Luka previja koljeno prije no što će odjurit u novu pustolovinu

Sve zdravstvene nedaće koje mogu zadestiti jednog putnika, snašle su Gogu; istovremeno, daleko iza neprijateljskih linija, u idiličnom ali izoliranom gradiću... ukazala se prilika da i ja napišem koju riječ sa svojim doživljajima tih dana, dok je glavna urednica bila na bolovanju.

Kon Tum, grad u unutrašnjosti uz granicu s Laosom, na Ho Chi Minh roadu, daleko je od klasičnih ruta zapadnjačkih, kineskih, ali i domaćih turista. Jedini zapadni gosti ovdje su backpackeri dovoljno ludi da sa svojim Honda Winovima ili XR150-icama odluče voziti na sjever prašnjavim cetama središnjih visoravni južnog Vijetnama. I oni tu samo prenoće, kako bi duži put od Dalata do Hoi Ana razbili na podnošljivije dionice. Ovdje su glavna atrakcija zajednice etničkih manjina koje naseljavaju obronke obližnjih planina i riječne doline. Manjine koje naseljavaju centralne visoravni Vijetnama najčešće su kršćanske vjeroispovjesti (podjednako katoličke, koja je nešto ograničenija, i protestantske koja dopušta animizam i štovanje predaka) kao posljedica brojnih propovjednika koji su pokrštavali putujući uzvodno rijekama u Vijetnamu.

Slika 2: Manjinski Isus

Sam grad se sastoji od širokih bulevara i ulica s vrlo rijetkim prometom za Vijetnamske pojmove, što ga čini upravo ugodnim za provođenje vremena lutajući i vozeći se naokolo. Unatoč originalnom planu da u Kon Tumu samo prespavamo, ovdje smo se zadržali punih 7 dana. Homestay u kojem smo se nasukali se srećom pokazao kao pravo mjesto za zaglaviti. Cijene smještaja i hrane su bile više nego konkurentne, hrana koju je svaki dan spremala gazdina majka odlična i najskromnije rečeno obilna, ambijent i čistoća pristojni. Za usporedbu, soba s bračnim krevetom i zajedničkim wc-om koštala nas je 200.000 dongova (57 kn), a večere 70.000 dongova (20 kn). Bez konkurencije najbolji omjer uloženo - dobiveno na putovanju do sada. Red veličine dnevnog budžeta po osobi, hrana + spavanje + najam motora tih dana bio nam je nekakvih stotinjak kuna. Neodoljivo štene Lucy, gazda Duong i njegova majka bili su super simpatični i željni pomoći, čak je i plejada likova koji su se svaku večer izmjenjivali u homestayu bila zanimljivija i autentičnija od standardne postave backpackerskog hostela, generičkih, repetitivnih razgovora i stereotipa. Svatko u svojoj moto avanturi, pravo su blago korisnih putničkih informacija i životnih priča. Živio bijeg od masovnog turizma!

Za razliku od bolje mi polovice koja jedva da je mogla ustat iz kreveta, boravak u skučenom sobičku meni se činio kao traćenje vremena u Vijetnamu, a s obzirom na okolnosti zaključio sam da ću vrijeme u Kon Tumu najbolje iskoristit obavljajući nakupljene ‘uredske’ obaveze i istražujući okolicu dostupnu dnevnim vožnjama motorom.

Prva prilika za akciju ukazala se već prvog dana Goginog bolovanja. Gazda je odlučio voditi talijansko-kanadski par koji je odsjeo u sobi preko puta nas na trek po obližnjim manjinskim selima i pozvao me da pođem s njima. Gogu sam previo, spakirao u postelju i pustio u društvu njene novootkrivene guske. Započeli smo dan nabavom hrane za piknik, a onda smo se odvezli preko uskog visećeg mostića južno od grada na makadam koji meandrira prateći rijeku. Tu započinju sela s karakterističnim društvenim kućama u središtu sela - rongovima. To su drvene kuće s izrazito visokim slamnatim krovom čija je funkcija održavanje niže temperature zraka uz pod gdje se boravi. I stvarno, i za najvećeg zvizdana vrući zrak struji prema gore i zadržava se visoko uz krov, a dolje u sjeni je svježe i ugodno. Rong se koristi za razne društvene prilike, od sastanaka mjesnog odbora, preko proslava pa do održavanja nastave dok se škola renovira.

Slika 3: Tipični seoski rong

Slika 4: Unutrašnjost ronga s oslikanim gredama

Slika 5: Krovna konstrukcija ronga - pravi mikado

Problemi manjinskih zajednica su brojni, od nedostupnosti ili niže kvalitete obrazovanja, manjka socijalne mobilnosti i prilika u životu, do sustavne političke diskriminacije zbog sudjelovanja manjiskih grupa u Vijetnamskom ratu na strani Amerikanaca itd. Jedna zanimljivost: Vijetnamci uz osobne podatke i adresu na osobnoj imaju vjeroispovjest i etničku grupu i sve navedeno se uzima u obzir kod svakodnevnih birokratskih procedura. Naravno, kao i kod ostalih bitki sa državnom birokracijom u Vijetnamu, dobro odmjereni mito znači više od etničke pripadnosti ili vjeroispovijesti. Manjine u Vijetnamu su vrlo osjetljiva tema o kojoj se i sami Vijetnamci ustručavaju govoriti, a u koju je moj uvid vrlo ograničen pa ovdje nema smisla dublje ulaziti u tu temu.

Slika 6: Klinci iz sela, improvizirane štule od bambusa

Dalje smo nastavili uzvodno uz rijeku gdje se peca i ribari, peru se djeca i veš, transportira se roba itd. Na vrhuncu smo suhe sezone, vodostaj je trenutno nizak i na mjestima ekipa mora pogurati tradicionalne drvene kajake kroz plićak. Kako se put penje uzbrdo, tu započinju rižina polja i kanjoni potočića koji teku s planine. Odradili smo klasični vijetnamski piknik uz slapiće i dogovorili s lokalcima da nas prebace kanuima nazad nizvodno za 100.000 dongova (29 kn).

Slika 7: Opuštena vožnja brodićem

Slika 8: Nema baš hlada

Slika 9: Pranje robe

Slika 10: Čuči mališa, vidi mu se piša

Slika 11: Rižina polja

Kraj je ožujka, kišna sezona se očekuje kroz 2 mjeseca i centralna visoravan je obavijena rijetkom izmaglicom dima zbog spaljivanja jednogodišnjih usjeva kako bi se zemlja ‘resetirala’ za iduću sezonu. Ta poljoprivredna tehnika naziva se ‘slash and burn’, karakteristična je agrarnim zajednicama tropskih prostora i pripada najprimitivnijim agrošumarskim načinima gospodarenja zemljom. Sva šumska vegetacija na prostorima predodređenim za poljoprivredu i na postojećim poljima jednogodišnjih biljaka posječe se te nakon što se posušila na mjestu gdje je pala, zapali prije najplodnijeg dijela sezone, uglavnom neposredno prije dolaska monsuma. Početkom našeg kalendarskog ljeta, ovdje započinje monsumska sezona: kreću svakodnevni pljuskovi u popodnevnim satima i noću, a vegetacija buja i sve je opet zeleno. Na sasječenim i spaljenim poljima ponovno započinje ciklus i zemlja nahranjena površinskim slojem pepela bogatog nutrijentima daje temelje ubrzanom rastu zasađenih nasada.

Problem s takvom vrstom poljoprivrede je što požar osim korova i posječenih nasada jednogodišnjih biljaka istrijebi kukce i bakterije zaslužne za razgradnju odumrle vegetacije, eliminira vlagu iz zraka te narušava osjetljivo međudjelovanje biljnog i životinjskog svijeta i prirodni ciklus povratka nutrijenata u zemlju. Nakon cca 5 godina količina nutrijenata u zemlji se iscrpi i tada je potrebno nasade preseliti na novu lokaciju koja će se koristiti dok se postojeća ne regenerira. Jasno je da je ‘slash and burn’ održiv isključivo za male nomadske populacije koje uzgajaju kulture jednogodišnjih biljaka na velikim površinama zemlje. Nažalost, ruralne zajednice u tropskim područjima su sve samo ne male i bujajući problem prenapučenosti rezultira brojnim problemima takvog načina poljoprivrede: deforestacijom, gubitkom staništa i vrsta, ispuštanjem stakleničkih plinova u atmosferu, smogom i dimom u zraku, erozijom tla itd. To nas dovodi do, na ovom putovanju, meni osobno najvidljivijeg problema (uz neizbježan i sveprisutan problem plastike koja je posvuda i nepostojanja organiziranog gospodarenja otpadom): deforestacija i gubitak staništa. Vozeći se ruralnim dijelovima Vijetnama spaljeni dijelovi šuma i polja naprosto bodu u oči, noću ogromni požari pokrivaju padine planina uz cestu, a stalna izmaglica dima obavija centralne visoravni Vijetnama u proljeće. Moram priznat da su plastika i šume nagrizene ‘slash and burn’ poljoprivredom pokvarile moj dojam Vijetnama u cjelini. Naravno, ovo nisu problemi svojstveni samo Vijetnamu. Problem nepostojanja gospodarenja otpadom i okoliša pretrpanog plastičnim i drugim otpadom vjerojatno je izraženiji kod država poput npr. Indije, a vidljiv je posvuda u južnoj i jugoistočnoj Aziji. Slash and burn izaziva ogromne polemike u npr. Indoneziji gdje požari na plantažama palmi u proljeće izazivaju međunarodne incidente zbog gustog dima koji se širi u Maleziju i Singapur, u Brazilu Amazona svake godine gubi svoju površinu itd.

Slika 12: Deforestacija...

Slika 13: ...posvuda

Slika 14: Tugica

Jednog od idućih dana, na preporuku našeg domaćina, zaputio sam se u nacionalni park Chu Mom Ray, nekakvih sat vremena vožnje na zapad, na samoj tromeđi Laosa, Kambodže i Vijetnama. Park je još uvijek projekt u nastajanju, ne postoji službeni ulaz ni prilazna cesta, već samo rđava rampa i portirnica napravljena od cerade na bijelom putu kroz rižina polja. Postojeći putevi u parku nisu markirani, mnogi su tek u izradi i vidljivo je da se još uvijek radi na novima. Sam park se sastoji od dvije međusobno okomite ceste sirovog izrovanog makadama koje ga presijecaju, planine Chu Mom Ray po kojoj je i dobio ime, te džungle koja ju okružuje. Došavši do vrlo skromnog središta parka, koji je više ograđeni vrt sa betonskom podlogom za parking motora i povećom kućom za osoblje, bez ikakvih mapa, letaka, osoblja koje govori engleski ili bilo kakvog korisnog sadržaja za posjetitelja parka. Najkorisnija stvar koju ova naseobina u parku nudi je reljefna maketa parka sa označenim točkama interesa u nečijem uredu u koji sam znatiželjno zavirio i pofotkao si točke interesa. Nakon inicijalnih problema sa sporazumijevanjem, uz malu pomoć Google Translatora, djevojke su mi objasnile da ne mogu nigdje bez vodiča čiji najam košta 200.000 dongova. Tu opciju sam glatko odbio, podučen internetskim znanjem i prijašnjim iskustvima iz drugih Vijetnamskih parkova. Mjera nametnutog uzimanja vodiča za ultralagano planinarenje i trekove daleko od bilo kakve prave divljine je nešto što me jako nervira još od Tajlanda i ne želim to poticati ni na koji način. Srećom, kontakt koji mi je dao omiljeni gazda homestaya ispostavio se kao direktor Parka. Nekoliko vijetnamskih rečenica telefonom kasnije, cure su u potpunosti promijenile retoriku, mogao sam slobodno motorom nastaviti u park i hodati dalje po volji sam. Cesta je prema svim prihvaćenim standardima očajna, ali sa XR150icom je bio čisti gušt konačno se voziti po zahtjevnijem terenu i iskoristiti puni potencijal motora koji tako dugo vozimo po relativno dobrim cestama. Sama priroda je ok, ništa posebno, prošetao sam se uz poviši slap koji zbog vrhunca suhe sezone nije bio posebno atraktivan, i dalje do vrha brda. Pogled s vrha, uz činjenicu da je park potpuno prazan (nigdje na putu nisam susreo nikoga, kako zapadnjaka tako ni Vijetnamca), bio je vrhunac iskustva koje mi je ovo mjesto pružilo. Bilo je to nekoliko sati ugodne fizičke aktivnosti koja mi očajno fali na ovom podugom putovanju.

Slika 15: Maketa nacionalnog parka

Slika 16: Pogled s vrha brda

Vijetnam je ispresijecan mrežom odličnih asfaltiranih cesta na iznenađujuće izoliranim prostorima, ali kao što je moguće pronaći predivnu novu cestu koja ne postoji ni na kakvoj mapi, šanse su i da će glavni, debelo označeni put na mapi ispast neodržavani krš propadajućeg vijugavog niza rupa ili jednostavno makadam ispresijecan strojevima, materijalom i kilometrima radova. Glavne ceste na mapama često su oštećene klizištima, potopljene izgradnjom brana i sl., a nove niču bez najave na mjestima gdje bi ih najmanje očekivao. Google maps tu ne znače puno...

Putovanje na dva kotača pruža jedinstvenu slobodu koju je teško ostvariti drugim sredstvima prijevoza; uklanja ograničenja vremena i kretanja koje postavlja putovanje vlakom ili busom, a stavlja putnika u puno direktniji kontakt sa okolinom od putovanja na četiri kotača. Na motoru nema ograničenja, karoserije, lako se približiti rubu ceste, pogledati u dolinu, zaviriti preko ruba klisure, prema obzoru, vrhovima planina, osjetiti mirise sa polja, u gradu, stati, parkirati i lagano se prebaciti u neku drugu aktivnost, ili neobavezno razgledati i nastaviti dalje... Ipak, zahtijeva određenu dozu avanturističkog duha, aktivno sudjelovanje, fokus na vožnju, strpljenje i fleksibilnost oko mogućih problema na putu, vremenskih (ne)prilika i vremena dolaska. Avantura je za mene smisao putovanja po egzotičnim mjestima poput jugoistočne Azije i mislim da su spomenute vrline potrebne svakom tko se upusti u nezavisno putovanje ovim krajevima, bez obzira na sredstvo prijevoza.

Slika 17: Na motoru

Odrastajući u Puli, gdje među klincima postoji skoro pa rednečka strast prema vožnji i prčkanju ispod haube raspalih peglica, stojadina, thomosovih APN-a, skutera, ugrađivanju čipova, Marmitta, Akrapovića i ostalih pizdarija na motore, razvio sam odbojnost prema tim trendovima. Jednostavnije rečeno, moj interes za išta vezano uz mehaniku, vožnju ili koncept motora kao dijela lifestylea bio je ravan nuli. Štoviše, bio sam aktivni hejter cijele te priče. Sve se promijenilo prije nekakvih pet godina kad me sila prilika natjerala na putovanje motorom po Palawanu, otoku na Filipinima. Bilo je to vrijeme dok sam odrađivao semestar na sveučilištu u Tajvanu. U društvu nekolicine kolega s kojima sam dijelio kat u domu krenuo sam dvotjedni izlet na Filipine tijekom famoznog ‘spring breaka’ - pandana našim uskršnjim praznicima na faksu. Momci su bili iskusni vozači i odlučili su rentati motore kao najbolji način da obiđemo otok. Prije toga imao sam ograničeno iskustvo vožnje skutera, isključivo automatika, što po kvartu kad sam bio klinac, što u Tajvanu gdje je to bio glavni način prijevoza studenata. Na motor s brzinama prije toga nisam ni pomišljao, a kamoli znao kako se vozi. Ne želeći ispasti ubojica spike i ustopirati akciju, ubrzo sam popustio nagovorima i pristao unajmiti motor. Nakon ubrzanog jednodnevnog tečaja kojeg su mi momci dali i preznojavanja sa kvačilom na motoru od 250 kubika koji mi se tada činio kao neukrotiva zvijer, sutradan sam već vozio stotinjak kilometara uzduž otoka. Srećom, platio sam danak svojoj mladenačkoj ludosti samo u obliku nekoliko sitnijih ožiljaka i poderanih majica. Desetak dana vožnje po makadamu na Palawanu i 3 pada s motora kasnije, bio sam navučen na ideju putovanja na 2 kotača. Čvrsto sam odlučio iskoristiti sve prednosti motora i po povratku kući položiti A kategoriju i ovladati vještinom upravljanja motorom. Pet godina kasnije, internacionalna vozačka je u džepu, skuter parkiran u Zagrebu, a mi vozimo Ho Chi Minh roadom uz granicu Vijetnama i Laosa na sjever...

Slika 18: Vožnja kroz rižina polja

Koliko god mi draga bila činjenica da je Goga odlučno zakoračila daleko izvan svoje comfort zone i pristala u Vijetnamu putovati motorom, njezin paničan strah od moguće nasilne smrti na motoru ograničio nas je na izrazito duge i spore, cijelodnevne dionice vožnje, dane provedene na suncu i u prašini vozeći prosječnom brzinom od 40-ak km/h. Motori koje smo iznajmili kombinacija su cestovnog i malog off-road motora, nisu prejaki niti preteški za kontrolirati, a opet imaju dovoljno kvalitetne suspenzije za nošenje i sa najgorim blatnim i kamenim cestama. Nije da ona ne zna ili ne može voziti bolje, u ovih 3+ tisuće kilometara njezina vještina vožnje eksponencijalno je porasla, međutim psihičke kočnice su i dalje jake. Meni se taj način vožnje pokazao kao izuzetno fizički i psihički naporan. Teško mi je zadržati fokus na prometu i vožnji kroz dugo razdoblje pri jednoličnoj sporoj vožnji, a uspravan položaj sjedenja na motoru bez dinamičnih pokreta tijela i naginjanja ubija mi leđa. O vožnji na otvorenoj cesti dok je tropsko sunce u zenitu i bolovima u guzici nakon šestosatne vožnje bolje da ni ne govorim. To me ostavilo da žudim za malo aktivnijom vožnjom koju su mi naše Honde XR150 mogle pružiti na ovim cestama. Kao utjeha ostali su mi dnevni izleti na koje sam se ponekad znao uputiti sam ili bi išli samo jednim motorom.

Takva je bila i vožnja cestom kroz rezervat prirode istočno od ‘dugih planina’ - planinskog lanca Truong Son Dong koji odvaja centralne visoravni od ostatka gorja na istoku. U neposrednoj okolici Kon Tuma zemlja je ravna. Plantaže kaučuka ovdje su nasad izbora i pokrivaju zemlju uz prilaze gradu i okolnje obronke. Čim se pređe prvi red brežuljaka započinje prostor vrlo dojmljivog reljefa, potočići, rižina polja i manjinska sela. S druge strane planina nalazi se osvježavajuće netaknuta kišna šuma, bez sela, polja ili ožiljaka spaljene zemlje igdje uz cestu satima. U jednom trenutku, na samom rubu parka, na cesti mi se ukazao bizaran prizor. Usred ničega, dvije trake ceste pretvaraju se u kilometar ravne cesturine sa 6 traka nakon čega opet postaju skromni dvotračni cestuljak kroz šumu. Palo mi je na pamet da je to Vijetnamski pandan našem potezu autoceste kod Grobnika koji je za vrijeme Jugoslavije imao dvojnu funkciju: koristio se i kao cesta, i kao avio pista u slučaju nužde, ali nisam uspio pronaći službenu potvrdu svoje teorije. Cesta se nakon toga naglo spušta u dolinu i skreće zapadno kroz planinski lanac. Sunce je spektakularno zašlo iza dugih planina na zapadu, a ja sam zaokružio turu noćnom vožnjom natrag kroz planine južno od Kon Tuma.

Slika 19: Pitoreskna cesta zavija kroz krajolik

Slika 20: Plantaža kaučuka

Slika 21: Riža posvuda

Slika 22: Čisti zen

Slika 23: Cesta ili avionska pista?

Slika 24: Idila pred suton

Po povratku u homestay bilo mi je jasno da je Goga puno bolje. Večerašnja postava gostiju je bila za stolom, hrana servirana i svi su već veselo ćakulali o doživljajima i planovima za dalje. Došlo je vrijeme da se zorom oprostimo sa domaćinima, zajašimo svoje ždrijepce i odjašemo na divlji sjever. Falit će mi njihove raskošne gozbe na kojima se količina hrane ne smanjuje koliko god se trudio dovršiti obrok. Tu bih ovu tiradu, koju sam si dopustio dobivši glas na blogu, priveo kraju.

Luka

2 notes · View notes

moteltrogir · 6 years

Photo

Foto: Saša Šimpraga, 2018.

Afričke kupole hrvatskog arhitekta

Saša Šimpraga, 2018.

Iako kontinuirano prisutan u Hrvatskoj i susjednim zemljama, arhitekt Ivan Prtenjak najveći je dio profesionalne karijere proveo u Bruxellesu. Obrazovan je u Zagrebu, neko je vrijeme radio na Institutu za povijest umjetnosti, da bi 1968. otišao u Belgiju. Njegov dosadašnji radni vijek obilježila je velika produkcija s niz realizacija u desetak zemalja i tri kontinenta .

Ovaj intervju nastao je u sklopu projekta Motel Trogir i Mediteranske mreže modernizma, a fokus ima na tuniskim projektima arhitekta Prtenjaka te njegovim afričkim i drugim vaneuropskim realizacijama - osobito turističkom kompleksu u tuniskoj Kelibiji u sklopu kojega je izgradio „Kuću pokraj mora“ koja je 1995. godine bila nominirana za Nagradu Aga Khan za arhitekturu.

Vaš prvi i najveći projekt u Tunisu je turističko naselje u Kelibiji nazvano „El Mansourah“ kako se zove i plaža uz koju se nalazi, a građeno je od 1969. do 1971. godine u neposrednoj blizini Cap Bona, najisturenije točke te zemlje prema Europi. Kako je došlo do tog projekta, što vas je inspiriralo i što on podrazumijeva?

Početkom 1968. ušao sam u „Groupe Structures“, najveći i najznačajniji urbanističko-arhitektonski ured u Belgiji. Primio me je arhitekt Jacques Boseret koji je studirao u Beču kod Josepha Hoffmanna. Nije pogledao moje diplome, projekte i crteže nego me je procijenio po poznavanju arhitekture Beča i Zagreba na početku stoljeća, a naročito po poznavanju Hoffmannovog djela. Kao profesor arhitekture i vrstan pedagog, procjenio je da mi može povjeriti idejne projekte za mnogobrojna vanserijska zdanja sa specifičnim sadržajima.

Početkom 1969. godine u Tunis se iz Bruxellesa uputila velika ekipa političara, investitora, urbanista i arhitekata u informativnu misiju o mogućnostima turističke izgradnje u mjestima kao što su Sidi Rais, Kelibia, Nabeul, Hamammet itd. Arhitekt Boseret uklopio me kao najmlađeg člana u ekipu. Za taj put proučio sam detaljno arapsku arhitekturu općenito, kao i podatke o lokacijama koje smo planirali posjetiti pa sam se na licu mjesta istaknuo kao ekspert te je odlučeno da mi se povjeri projekt turističkog naselja Kelibija.

Kuća pokraj mora

Nedaleko od luke u Kelibiji, zaštićene velikom mletačkom tvrđavom, nalazi se velika plaža s bijelim pijeskom, ispred kamenih stijena i divlje vegetacje koja je te 1969. godine bila netaknuta. U tom ambijentu predviđala se izgradnja samostalnih kuća, kuća u nizu, manjih vila te hotela, restorana i trgovina. U urbanističkoj koncepciji želio sam ponajprije sačuvati izvorni katakter krajolika s plažom. Kreirao sam 15 „otoka“ zaokruženih vegetacijom u koje sam uklopio isključivo prizemne kuće. U pozadini, iza tih objekata integriranih u prirodu, situirao sam restorane, trgovine, sportske objekte, hotele...

Tom gradacijom od manjeg prema većem, od individualnog prema zajedničkom, želio sam stvoriti harmoničnu cjelinu u kojoj glavni element ostaje priroda i revalorizirana „rajska plaža“.

Kuća pokraj mora

Prvi realizirani objekt u sklopu kompleksa u Kelibiji bila je „Kuća pokraj mora“. Kako ste u jednom našem razgovoru naveli, tu ste kuću već pri prvom dolasku na lokaciju skicirali u pijesku na mjestu gdje će i biti izgrađena. Kakva je to kuća?

Uz samu plažu, investitor je želio izgraditi jedan objekt koji bi svojim sadržajem i oblikom bio ogledni primjer tipologije arhitekture budućeg naselja. Program je predviđao uređenje restorana s maurskom kavanom i stanom pa je prostor trebalo organizirati na dva načina života: zapadnjački za turiste i tradicionalni za tunisku obitelj. Prostor restorana s velikim staklenim stijenama otvoren je prema plaži i moru, dok je onaj za obitelj artikuliran oko poluzatvorenog patija. Ta dva različita prostora povezana su jednim neutralnim prostorom koji ljeti služi kao salon za turiste, a zimi kao dnevni boravak za obitelj. Te su funkcije oblikovno jasno izražene: tri velike kupole za kavanu, tri manje kupole za obitelj, te veći volumen dnevnog boravka natkriven križno-bačvastim svodom. Zidovi servisnih prostora u pomacima prate prirodni ritam kamenih stijena.

Kuća pokraj mora

Arhitektura „Kuće pokraj mora“ nastala je na osnovu suvremene interpretacije tradicionalne arapske arhitekture. Ona se uklapa u u tradiciju moderne arhitekture, ali bez „modernizma“. Prostorna igra volumena proizlazi iz jednostavne muzičke kompozicije: tri velike i tri male kupole u kontrapunktu s križno-bačvastims vodom, u skladu s ritmom zidova u pomacima.

Kuća pokraj mora

„Kuća pokraj mora“ bila je 1995. godine bila nominirana za Nagradu Aga Khan za arhitekturu.

Nominacija za prestižnu Aga Khanovu nagradu za arhitekturu dogodila se četvrt stoljeća nakon što je kuća izgrađena, što pokazuje da je prepoznata kao djelo trajnih vrijednosti.

Bez vašeg znanja, kasnije je izgrađena kopija „Kuće pokraj mora“ i to neposredno pored izvorne. Postoje li neke razlike i što mislite o njihovom suodnosu?

Razlika između originalne kuće i njene kopije je u odnosu prema kamenim stijenama. Dok zidovi u pomacima prve kuće prate prirodni tijek stijena, druga kuća nema taj kontakt. No, na plaži one tvore jedinstveni arhitektonski niz.

Izvorna i identična kopija Kuće pokraj mora/ foto: Saša Šimpraga, 2018.

U sklopu čitavoga kompleksa u Kelibiji je, kako ste i naveli, predviđen i dijelom realiziran još niz drugih kuća u različitim varijantama. Čime ste se tu vodili u procesu stvaranja?

Prostor natkriven kupolom u tradicionalnoj tuniskoj arhitekturi toliko me impresionirao da sam ga koristio kao osnovni modul za stvaranje suvremenih oblikovnih struktura. Kao poveznica prostora kvadratnog tlocrta natkrivenih kupolom i onih pravokutnog tlocrta natkrivenih bačvastim svodom, koristio sam ravne krovove različitih oblika. Na ta tri tipa volumena nadovezuje se četvrti prazan prostor omeđen zidovima – mediteranski patio. Dok kuće na padinama katakterizira kupola kao glavni izražajni element, kuće u nizovima uz plažu prepoznatljive su po bačvastim svodovima postavljenim okomito prema horizontu mora. Grupe kuća na padini komponirane su, ovisno o reljefu i orijentaciji, svaki puta u drugačijim međuodnosima. Razlog stvaranja horizontalnih nizova kuća natkrivenih bačvastim svodom, bila je upravo nepredviđena izgradnja druge „Kuće pokraj mora“. Tako je uz plažu stvoren jedan arhitektonski kontinuitet kupola, bačvastih svodova, križno-bačvastih svodova, patia i terasa natkrivenih pergolom koji se otkrivaju šetnjom uz more.

Kelibija / foto: Saša Šimpraga, 2018.

Od kuća po padini, bitno je drugačiji projekt nikad dovršeni hotel monumentalnijih dimenzija koji se nalazi na rubu kompleksa. U odnosu na kuće, i tipološki i vizualno radi se o posve različitoj arhitekturi. Kako ste zamislili to zdanje?

Svi projekti kuća i restorana s maurskom kavanom, kao i njihova dispozicija na terenu, proizišli su iz detaljnih studija. U to doba, a i kasnije, u Tunisu, kao i u Maroku, bile su u turističkoj izgradnji najčešće prisutne dvije koncepcije: replike europskog modernizma ili imitacije tradicionalne arhitekture koje su često vodile u kič. U tom kontekstu, moj pristup je bio inovatorski jer je bio svjesni nastavak lokalne tradicije, ali ne prijepisom oblikovnih detalja, nego istraživanjem dubljih strukturalnih sazvučja te krajnjom jednostavnosti kojom se postiže monumentalni dojam i kod malih zdanja.

Za hotel, predviđen za drugu vrstu posjetilaca, želio sam stvoriti zdanje koje je „in“. U to doba bio je u hotelskoj izgradnji trend reljefnog raščlanjivanja fasada. Primjer takve arhitekture u Hrvatskoj je Hotel Barbara (1970.) pokraj Zadra arhitekta Bregovca. Projektirao sam jednu varijantu hotela te tipologije pa to u suštini nije moja arhitekura jer nije proizašla iz osobnih izvora. Arapski ugođaj, u osobnom arhitektonskom rječniku, želio sam postići u unutrašnjosti, no taj je projekt nakon izgradnje betonske strukture zaustavljen i takav stoji do danas.

Čitav kompleks nikad nije dovršen i tek je dio radio kraće vrijeme. Što je sve od zamišljenoga ostvareno? Kad je prekinuta gradnja, što je bio razlog i koji je status svega danas?

Kuća pokraj mora / foto: Saša Šimpraga, 2018.

Osim dviju „Kuća pokraj mora“ izgrađeno je nekoliko raznolikih sklopova kuća s kupolama na padini i nizovi kuća s bačvastim svodovima uz plažu. Izgradnja turističkog naselja je zaustavljena nakon promjene vlasti i kompliciranih imovinsko-pravnih odnosa. Naselje sam posjetio 1995 godine povodom nominacije „Kuće pokraj mora“ za Aga Khanovu nagradu. Dio izgrađenog naselja je izvrsno funkcionirao.Terase i plaže bile su pune, a vegetacija uz nizove kuća njegovana u kontrastu s divljom vegetacijom neizgrađenog dijela. Na „Kući pokraj mora“, na zidu križno-bačvastog svoda, stajao je veliki natpis Bar u tunisko-plavoj boji. Sve mi je djelovalo je kao mali raj za turiste i stanovnike Kelibije. Sadašnje, zapušteno stanje, vidio sam samo na fotografijama. Slike divlje vegetacije iz koje izviru bijela zdanja s kupolama i bačvastim svodovima djeluju mi ponekad kao nadrealistička likovna djela.

U Hamammetu ste projektirali turističko naselje u sklopu kojega je i bila zamišljena i natkrivena tržnica. Koja je katakteristika tog naselja i što je od toga realizirano?

Zadatak ispitati mogućnost turističke izgradnje na velikom terenu nedaleko od povijesnog grada Hamammeta dobio sam nakon uspješnih realizacija u Kelibiji. Teren ima dvije plaže, jednu uz more i jednu uz veliku rijeku, „oued“, (lokalni naziv za „tip“ rijeke, op.S.Š.), koja presušuje u sušne dane.

Radio sam cjelovitu studiju s paralelnim urbanističkim kompozicijama u koje sam uklapao moderne modularne strukture: kuće, nizove vila, mala naselja i hotelska zdanja. Među tim projektima bila je i kreacija idelanog „souka“ tj. arapske tržnice. Svi objekti bili su u istovjetnim modulima kojima je baza bila kupola promjera od 360 do 480 centimetara te odgovarajući bačvasti svodovi. Na osnovu te unikatne studije investitor je odredio program te sam projektirao cjelovito naselje, uz suradnju na hotelu s kolegom Leopoldom Vanderputteom.

Maketa projekta tržnice u Hammametu

Za razliku od naselja u Kelibiji, uklopljenog u prirodni okoliš, naselje u Hamammetu imalo je sadržajno i oblikovno gradski karakter. Svi objekti, uključujući i hotel, bili su projektirani u istoj arhitektonskoj tipologiji koja je bila određena u mojoj studiji. No, tradicionalna urbana tržnica zamijenjena je u programu modernim trgovinama. Taj projekt kasnije su preuzeli tuniski investitori i ne znam što je realizirano.

Varijante kuća za Hammamet

Kako je došlo do projekta Vile Essaouira u Sousseu 1972. godine i kakav ste projekt tamo izveli?

U toku rada na projektu u Hamammetu, jedan investitor iz Genta želio je izgraditi modernu vilu s velikim transparentnim prostorima uz plažu pokraj Sousse-a. Za mene je taj projekt bio kreativni nastavak mog dotadašnjeg rada realiziranog u Kelibiji i sistematiziranog u Hamammetu. Želio sam stvoriti sintezu između „miesovski“ prozračnih prostora i tradicionalne arapske arhitekture. Ulazni hol, blagavaonica, dnevni boravak i biblioteka uz veliki mediteranski patio omeđen staklenim stijenama, preljevaju se jedan u drugi. Ti su prostori prekriveni serijom spojenih bačvastih svodova koji se produžuju iznad velike terase. Veza između dnevnog i noćnog dijela je uspostavljena velikim unutrašnjim vrtom bogate vegetacije u koji je, u arapskoj tradiciji, uklopljen i element vode. Četiri kupole iznad soba uz taj vrt u kontrapunktu su s kupolom kuhinje na drugoj strani. Sklad između arhitekture otvorenih prostora i one zatvorenih očituje se kao sinteza između moderniteta i tradicije. Transparentno otvorena prema horizontu mora, vila je potpuno zatvorena prema ulici. Omeđuje je dugi bijeli zid, dužine 38 metara, na kojem su naglašena samo ulazna vrata u tunisko plavoj boji. Za prolaznike kuća je gotovo nevidljiva, tj. misteriozna.

Vila Essaouira

Moje djelovanje u Tunisu započelo je projektom „Kuće pokraj mora“ 1969. godine u kojoj su načete sve buduće arhitektonske teme, a završava projektom sinteze koju utjelovljuje vila Essaouira 1972. godine.

Vila je kasnije devastirana dogradnjom kata.

Vila je dobila ime po gradu Essaouira u Maroku što na arapskom znači „lijepo nacrtana“. To je bitan razlog zašto sam odbio nastaviti projekt nakon što je investitor želio na dio vile nadodati jedan kat, koji nisam mogao „lijepo nacrtati“. Ne znam koja joj je sudbina. Meni je ostala njena maketa.

Vila Essaouira

Element kupole ponavlja se kroz varijacije u većini vaših tuniskih projekata. Kako doživljavate kupole koje ste okarakterizirali i „dvostrukim sadržajem“? Koje je njihovo mjesto u vašoj arhitekturi?

Kupolu sam prvi put primijenio na mom prvom projektu u Bruxellesu 1968. godine. Bila je to mrtvačnica, koju sam tretirao kao sakralno zdanje uz jednu fukcionalističku bolnicu. No, pravo otkriće kupole dogodilo se u Tunisu kada sam saznao da „jedan tuniski zidar, s jednim radnikom, izgradi jednu kupolu za jedan dan“.

Nakon primjene u tuniskim projektima, temom kupole bavio sam se na različite načine i u mojim hrvatskim i belgijskim projektima. Želio sam „prizemljiti“ njezin simbolični i dekorativni značaj. Primjerice, u projektu obnove katedrale u Dubrovniku 1985. godine promijenio sam radikalno organizaciju prostora koristeći baroknu kupolu na sjecištu glavne lađe i transepta kao moderator. Oltar, koji je prije bio u dubini lađe postavio sam ispod svjetla kupole. Time je jednosmjerna crkva postala trosmjerna, a vjernici su polukružno raspoređeni oko oltara, kao u tlocrtnoj dispoziciji suvremenog kazališta.

Kupolom sam se bavio i na zgradi „La Prévoyance Sociale“ u Bruxellesu koja je izgrađene u stilovima Art Nouveau i Art Deco, i gdje je kupola bila samo estetski element, simbolični znak bez dodira s unutrašnjim prostorom. Unutar obnove i modenizacije objekta od 1998. do 2002. tu sam kupolu najprije minuciozno renovirao, a zatim probio strop krovne konstrukcije. Time ona danju osvjetljava veliki ured uprave, a noću postaje svjetlosni arhitektonski znak u urbanom krajoliku Bruxellesa.

U mom djelovanju, naročito u Tunisu, kupola je bila element arhitektonske igre, koje su počinjale studijama, a rađene maketama na kojima su presječene ping-pong loptice glumile kupole.

Kelibija / foto: Saša Šimpraga, 2018.

Sakralna arhitektura čini značajni dio vašeg opusa. Najviše takvih realizacija imate u Hrvatskoj. Čime ste se vodili kod oblikovanja sakralnih prostora?

Oblikovanju sakralnih prostora pristupam na isti način kao oblikovanju „profanih“ prostora. To se najbolje iskazuje u projekima moje serije „Crkva od sobe do grada“, koja se sastoji od pet potpuno različitih mediteranskih zdanja. Prva Crkva- soba je „Kapela svjetla“ na otoku Šipanu iz 1975. godine koju je Jasna Galjer opisala kao „minijaturu crkve kao model svijeta“. Druga, Crkva-kuća je u Petrovu selu pored Dubrovnika iz 1986. godine. To je moderna interpretacija gotičke arhitekture. Treća, Crkva-gradska četvrt iz 1977. godine nalazi se na Boninovu u Dubrovniku. To je moderno slojevito zdanje koje se uklapa u povijesni prostor i stvara novu urbanu jezgru uz grad. Potom, arhitektonska interpretacija strukture Dubrovnika osnova je „Crkve-grada“ na Lapadu projektirane 1982., koja nije izvedena (izvedena je druga na tome mjestu, op. S.Š.). I konačno, Crkva-priroda, kao otvoreni sakralni prostor u kršu Hercegovine s velikom gromadom kamena kao oltarom, koji je natkriven nebom.

Neizvedeni projekt crkve na Lapadu u Dubrovniku.

Svjetlost je glavni element koji određuje sakranost moje arhitekture, ponajprije u projektima crkava ali i u projektima kuća, muzeja i memorijalnih prostora. Drugi važan element je utemeljnost na trajnim, povijesnim vrijednostima, uključujući i modernitet, a kako bi se postigle skladne, bezvremenske kreacije. I na kraju, korištenje trajnih materijala, naročito kamena. Počevši od belgijskog „plavog“ kamena, pa do indijskog svjetlozlatnih nijansi u svojim sam zdanjima koristio 50-ak vrsti kamena iz 20-ak regija u Europi, sjevernoj Africi i Aziji. Čini mi se i da je kamen sam po sebi prirodno sakralno zdanje.

Kakav dojam imate o gradu Tunisu u kojem ste i boravili neko vrijeme, s uredom u središnjoj Aveniji Habiba Bourguibe?

Od svih arapskih gradova, Tunis ima najbolje uspostavljenu ravnotežu između povijesti i suvremenosti. Na izvrsno sačuvanu povijesnu jezgru, barem u to doba kada sam tamo bio, nadovezuje se prostrana avenija Habiba Bourguibe. Naš ured bio je na početku avenije, na broju 29, na spoju starog i novog, nasuprot čuvenog Hotela Afrika, onda središta poslovnog života, u kojem smo često imali radne sastanke. Taj ured bio je zapravo jedan veliki stan u kojem je dnevni boravak služio za rad, a tehnički ured bio je u obližnjoj ulici 18. siječnja 1952., na broju 2.

Sjećam se bogatog društvenog života u prostorijama „Pariškog kluba“. Bio je to klub arhitekata, inženjera i likovnih umjetnika koji su studirali u Parizu. Kao pravi mediteranci, diskutirali smo žustro duboko u noć, uz „boukhu“, tunisku rakiju od smokava. No, najviše su mi ostale u sjećanju večernje šetnje uz drvored avenije Bourguiba, kao nekada na Stradunu u Dubrovniku ili na Elizejskim poljanama u Parizu. Samo što su tuniske djevojke, tada u mini suknjama, bile ljepše.

Projekti na kojima ste radili izvedeni su u još nekoliko arapskih zemalja. Tu je stambeno naselje u Rijadu (Saudijska Arabija) gdje ste kreirali moderne modularne strukture na osnovi tradicionalnih tlocrta. Autor ste i privremenog radničkog naselja u Akabi (Jordan), u sklopu kojega ste izveli i privremenu džamiju. Projekt džamije je s jedne strane bio minimalan, budući da nije bio ni predviđen, a s druge strane efemeran. Možete li reći nešto više o tom projektu ali i o vašem shvaćanju arhitekture dugog trajanja i one koja nema tu namjeru. Je li ljepota i u tome da stvari ponekad i prestanu postojati?

Projekt privremenog stambenog naselja u Akabi za radnike iz Jemena i Pakistana radio sam kao i arhitekturu dugog trajanja, kao „grad kontejnera“ koji se tretira kao „grad kuća“. U njegovom stambenom dijelu, grupe od 14 prefabriciranih baraka složene su u 14 malih urbanih jezgri eliptičnog tlocrta. Kako bi svaki radnik prepoznao svoj kvart, grupe baraka obojane su u različite tople boje, od svijetlo žute do tamno smeđe. Tako se dobio koloristički sklad u naselju postavljenom na pijesku. Tamošnji jedini zidani objekt bila je džamija. Iako će se i ona, nakon demontaže kontejnera, vjerojatno srušiti, želio sam da u ��vrrstom materijalu iskazuje trajnost. Svojom bjelinom, ona se izdvaja od naselja u bojama, kao posebno, zajedničko zdanje za sve radnike. Želio sam najjednostavnijim oblicima, tlocrtom svedenim na znak, kreirati trajno sveto mjesto. Radnici, dovedeni izdaleka, tako mogu barem djelomično „biti kod kuće“ u toj minimalističkoj, pročišćenoj džamiji. Slažem se da ljepota može ponekad biti i u tome da stvari prestanu postojati, pod uvjetom da smo ih kreirali kao da će biti trajne.

Stambeno naselje u Rijadu

Uz Kelibiju, vaš prvi afrički projekt je iz 1969. godine za hotel pored rijeke Kongo u Kinšasi (Demokratka Republika Kongo), koji ste projektirali s belgijskim arhitektom Guyom Gorsenom. O kakvom se projektu radi?

Pokraj veličanstvenog vodenog toka rijeke Kongo, kasnije se zvala i Zaire, predviđena je izgradnja reprezentativnog interacionalnog hotela. Dugi horizontalni objekt postavili smo okomito na tok, kao bi sačuvali okoliš uz rijeku. Hotel ima tlocrt riblje kosti, tako da sve sobe pod kutom od 45 stupnjeva imaju pogled na vodeni krajolik. Restoran smo postavili,dijelom konzolno, uz sam rub visoke padine obale, tako da gosti imaju osjećaj lebdenja iznad uzburkane vode. Hotel smo oblikovali kao moderno „corbusierovsko“ zdanje u golom betonu i velikim staklenim stijenama. Ograde na balkonima terasa predvidjeli samo od plemenitog afričkog drva.

U Bruxellesu sam bio impresioniran drvenim elementima arhitekture Victora Horte, čiji su bogati oblici mogli biti izvedeni jedino od drva iz Konga. Tako sam, očaran tim drvom, crtao i originalne drvene vile unutar zelenog pojasa uz veliko jezero Kivu, s pogledom na daleku obalu Ruande. Ti crteži služili su kao ilustracija detaljnog urbanističkog plana turističke zone jezera Kivu koju smo radili 1970. godine.

Hotel u Kinšasi

Puno ste projektirali i gradili, a kako ste u jednom od ranijih razgovora spomenuli, neke objekte nikad niste vidjeli dovršene. Primjerice autor ste urbanističkog rješenja luke u Libiji, a pri nekom slijetanju na aerodom u Frankfurtu prepoznali ste poslovni neboder koji te projektirali, a za koji uopće niste znali da je izgrađen. Možete li reći nešto više o vašoj velikoj produkciji i stvaranim i izgubljenim vezama s projektima koji su, očito, imali svoje sudbine?

Kao i za jezero Kivu, često sam crtao idejne projekte arhitekure kao ilustracije za urbanističke planove u kojima sam sudjelovao, a najznačanije je turističko naselje „Baia delle mimose“ na Sardiniji.

U Libiji sam, nadovezujući se na inženjerski plan nove luke, projektirao, mali grad za istog investitora kao i u Jordanu, kod kojeg je ostala dokumentacija.

Za mnogobrojne investitore koji su dolazili u „Groupe Structures“ često sam radio provizorne projekte, koji su služili za realniji proračun investicije, a ja sam ih shvaćao kao arhitektonske „stilske vježbe“. Dva značajna objekta u središtu Bruxellesa, koje su izgradili drugi arhitekti, proizašla su iz mojih „stilskih vježbi“. Tako mi se nedavno, leteći avionom iznad Frankfurta, „ukazala“ slika monumentalnog nebodera koji izgleda kao maketa mog projekta koji sam radio 1970-ih godina za jednog američkog investitora. Još kao student vidio sam u Düsseldorfu 1965. godine jedan manji neboder koji se sastoji od dva plošna volumena u pomacima. Tu sam temu razradio za neboder u Frankfurtu, nadodavši središnju jezgru.

Još danas ne znam gdje se nalazi prva kuća koju sam realizirao u Belgiji prije pola stoljeća. Bila je to transformacija stare farme s uklapanjem velikih staklenih stijena u okolici Bruxellesa za obitelj Debras – van Hove. Na gradilište su me vozili navečer nakon posla tako da se ne sjećam puta, a ni imena mjesta. Françoise, javi se!

Ima i projekata koje bi želio sakriti jer su ih korisnici unakazili, no danas je to teško. Na internetu sam, pod mojim imenom, pronašao dva takva objekta. S druge strane, na internetu se nalaze objekti koje uopće nisam radio. Najznačajniji je lansirala Deutsche Welle pod naslovom „Hrvatski arhitekt autor zaštitnog znaka NATO-a“, a ja sam samo postavio skulpturu/znak između dva objekta koja sam projektirao.

Prije nekoliko godina sreo sam u Bruxellesu Leopolda Vanderputtea, koji se vratio iz Rijada. Rekao mi je: „Srušili su tvoju džamiju.“ – „Koju džamiju?“ Sjetio sam se da sam crtao jednu džamiju uz naselje koje sam projektirao, ali nisam znao da je bila izgrađena.

U dosadašnjoj karijeri projektirali ste čak 16 muzeja. Koji bi od tih projekata izdvojili i zašto?

Od devet izvedenih muzejskih prostora izdvajam tri potpuno različita: jedan u Hrvatskoj, jer sublimira prošlost, jedan u Bosni, jer iskazuje sadašnjost, i jedan u Belgiji, jer najavljuje budućnost. Muzej dominikanaca u Dubrovniku iz 1985. godine prvi je pravi, cjeloviti, suvremeno koncipirani muzej u gradu. Cijelo istočno krilo samostana pretvoreno je u muzej. Prostore samostana koji su sami po sebi umjetnička djela, trebalo je obnoviti i revalorizirati. U toku obnove otkrio sam unutar zida originalni renesansni lučni otvor koji je postao žarišna točka muzeja. Municioznim studijama postava postignuta je sljubljenost izložaka s povijesnom arhitekturom. Želio sam stvoriti dojam da su svi ti izlošci oduvijek bili na tom mjestu.

Drugi projekt je Galerija Šimun u Dubravama pored Brčkog iz 2010. godine za zbirku moderne hrvatske i bosansko-hercegovačke umjetnosti koju je u pola stoljeća prikupio fra Stjepan Pavić. U projektu sam se vodio geslom „Priroda je prirodna, a umjetnost je umjetna“. Apstraktni prostori „labirintske jasnoće“ omeđeni su zidovima u pomacima koji su izvedeni u prepečenoj rustičnoj opeci i dugim ravnim zidom u kamenu bogate kolorističke i taktilne živosti.

Treći projekt je Muzej biotehnologije Sveučilišta u Bruxellesu iz 2005. godine i dio je Centra za znanstvenu kulturu koji sam projektirao u zaštićenom parku prirode. Za razliku od Centra, koji je otvoren prema prirodi, izložbeni prostor muzeja projektirao sam kao zatvorenu kružnu čeliju u kojoj je audiovizualnoprezentiran misterij evolucije života kao i najnovija istraživanja u biotehnologiji. U središtu te čelije kreirao sam kružnu jezgru, mali patio, u kojem je postavljeno „drvo života“ s kronološkim redoslijedom pojave bioloških vrsta na Zemlji.

Sličan koncept proveo sam i u projektu Galerije Rabuzin u Ključu 1973. godine. I tamo je, u zatvorenoj kružnoj čeliji, u obliku razvedenog svijeta, bila predviđena kružna jezgra. No, umjesto teoretskog „drva života“ u njoj je trebalo biti zasađeno pravo cvijeće.

Pohađali ste, kasnije ukinuti, Iblerov studij arhitekture pri zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Možete li reći nešto više o tome i koja su neka od vaših sjećanja na sam studij, ljude i to vrijeme općenito?

Slavna Iblerova arhitektonska škola na Likovnoj akademiji (osnovana 1926. i djelovala do 1943. op. S.Š.) obnovljena je 1959. godine, ali je nakon godinu dana bila zatvorena. Bivši Iblerovi učenici, Drago Galić i Lavoslav Horvat te njegov statičar Drago Verner predavali su „čisto“ arhitektonske predmete u kontinuitetu predratne škole, a novi duh donijeli su „Diša“ Radić, gotovo religiozni teoretičar dizajna i Zlatko Bourek koji je vodio predmet „Likovne vještine“. No, najveću novost donio je Milan Prelog u predavanjima o povijesnoj baštini i o njenom uklapanju u suvremenost. Drago Ibler, koji je prije bio temelj čitave nastave, u novoj školi bio je samo pokretač, zaštitno lice i vrlo rijetko se pojavljivao na Akademiji. No, svakodnevno, u 11 sati, moglo ga se vidjeti u Kazališnoj kavani ispred koje je parkirao svoj crveni mercedes.

Nakon ukidanja škole, koja legalno zapravo nije ni postojala, svi bivši studenti napravili su zavidne karijere na područjima vezanim uz dizajn, a jedino sam ja postao arhitekt.

Upravo na Likovnoj akademiji sam upoznao profesora Preloga koji me zaposlio, kao prvog namještenika u novoosnovanom Institutu za povijest umjetnosti, zaduženog za dokumentaciju hrvatske urbanističke i arhitektonske baštine na jadranskoj obali. To je obilježilo čitav moj profesionalni život u kojem je odnos starog i novog bio dominantan.

Vrijeme mog obrazovanja i odrastanja, pedesetih i šezdesetih u Jugoslaviji, bilo je zlatno doba hrvatske kulture i umjetnosti. Kao nikad prije u povijesti, bili smo dio onog najprogresivnijeg na europskoj sceni. To se najbolje očitavalo u urbanističkom planiranju koje je danas u Hrvatskoj zaboravljena djelatnost, ali i arhitekturi, dizajnu, slikarstvu i kiparstvu te u muzici - spomenimo samo Muzički bijenale - kazalištu, crtanom filmu pa i poeziji. U svim tim djelatnostima sudjelovao sam indirektno, a u nekima i direktno. Jedna riječ, danas rijetko korištena, sintetizira to radoblje, a to je - optimizam.

Makete izložbenog paviljona Heysel i Trga Rogier, Bruxelles

Budući da se bavite i jednim i drugim, na koji način se u vašem shvaćanju prožimaju slikarski i arhitektonski prostor?

Slikarske, imaginarne, prostore počeo sam kreirati mnogo ranije nego projektirati realne arhitektonske prostore. U očevoj stolarskoj radionici bilo je raznovrsnih pigmenata koji su se miješanjem s vodom, alkoholom ili uljem pretvarali u boje za drvo. Na ostacima dasaka radio sam s tim pigmentima pokuse te sam rezultate primjenjivao na papiru. Usavršio sam otkrivenu tehniku i počeo stvarati osmišljene slike imaginarnih prostora. U međuvremenu sam slikao, a kasnije izlagao portrete, npr. seriju „Dafne“ od 1958. do 62. i transformacije starih natpisa u kromatsku memoriju materije od 1964. do 1968, no to je bilo „čisto“ slikarstvo, nevezano uz arhitekturu.

Svi moji projekti novih zdanja započinju kao skice u boji koje u početku izgledaju kao apstraktne slike. Iz tih slika nastaju mnogoborojne varijante iz kojih se kristalizira projekt. Precizni nacrti su gotovo uvijek prezentirani sa površinama u elementarnim čistim bojama, zbog čitkosti i brze komunikacije. Perspektivne prikaze vanjskih i unutarnjih prostora radim više slikarski nego arhitektonski, nastojeći da slika ima svoj osobni, neponovljivi pečat. U mom djelovanju slikarstvo i arhitekura se prožimaju na tri načina: u kreaciji, prezentaciji i realizaciji.

Na koji način tretirate boju u vašim projektima?

Boja je često prisutna u mojim zdanjima, ali isključivo u izboru materijala, a ne u aplikaciji na materijal, osim u rijetkim iznimkama za sekundarne elemente. Boja materijala bitno sudjeluje u doživljaju slike mojih prostora, a često ima i svoju dodatnu priču. U mom projektu sjedišta belgijskog telekoma u Monsu, boja je konstitutivni element urbanističke i arhitektonske koncepcije. Zdanje je cijelo obloženo svijetlo sivo-plavim burgundskim kamenom, koji je u skladnom dijalogu s plavim belgijskim kamenom kojim je izgrađen srednjovjekovni grad Mons. Na, taj sivo-plavi kamen, iz regije glasovitog bijelog vina Chablis, nadovezuje se u unutrašnjosti kamen toplih bež boja s crvenkastim preljevima iz regije najboljeg burgundskog vina „Nuits-Saint-George“.

U memorijalnom parku „Polje hrvatskih mučenika“ u Villefranche-de-Rourgue u Francuskoj postavio sam 2006. godine jedan veliki monumentalni zid bogate taktilne i kolorističke živosti na mjestu pogibije Hrvata 1943. godine. On se sastoji od trinaest kamenih monolita grube teksture, s crvenim, crnim i smeđim slikarskim oblicima. Ti monoliti, koje samo vadili iz obližnjih stijena, u kromatskoj memoriji materije iskazuju svu dramatiku tragičnog događaja.

Natječajni rad, 2001.

Koji vam je vaš projekt najdraži i zašto?

„Kapela svjetla“ uz renesansnu kuću u Suđurđu na Šipanu koju sam izveo 1975. godine. Projekt izdvajam zbog originalne koncepcije, zbog participacije stanovnika mjesta u njenoj izvedbi, zbog načina korištenja, zbog njene internacionalne reputacije i na kraju, zbog njene tragične sudbine rušenja koju su proveli katolički integristi.

„Kapela svjetla“ je prvo moderno sakralno zdanje na dubrovačkom području i moj prvi projekt sakralne arhitekture. Na osnovi te realizacije naručen mi je projekt crkve Sv. Petra na Boninovu i mnoga druga sakralna zdanja.

Uz veliku renesansnu kuću, koja je služila kao franjevački samostan časnih sestara, nalazila se neugledna prigradnja korištena kao skladište koje sam minimalističkim postupkom pretvorio u najčišći sakralni prostor. Određuje ga samo jedan polukružni zid ispred postojećeg prozora. On stvara prostor mini-sakristije, zaklanja vjernicima pogled kroz prozor i, što je najvažnije, omogućuje difuzno osvjetljenje prostora svetišta. Tri vertikalne kamene ploče ambona i glatka horizontalna ploča oltara, postavljena na grubi kameni blok, označavaju svetište. Najjednostavnijim oblicima postiže se arhetipska simbolika.

Zidari, klesari, soboslikari, stolari, ekletričari...iz mjesta, kapelu su izgradili dobrovoljnim radom. Željka Čorak poklonila je profinjenu drvenu skulpturu raspela. Kapelu su časne sestre koristile za jutarnje mise i večernje molitve.

Najveće priznanje dobila je na svjetskom simpoziju „Sacred Places in the Modern Age“, u organizaciji RIBA (Royal Institute of British Architects) u Londonu 1993. gdje je bila komparirana sa slavnom „Kapelom svjetla“ Tadaa Anda nastalom kasnije, 1988. godine. No, jedna katolička sekta iz Međugorja, koja je zakupila samostan, pretvorila je kapelu u sobu s kupaonicom. Franjevačka hijerarhija blagoslavila je taj zahvat za „mir i dobro“.

Ako je lokacija temelj arhitekture, što je njena bit?

Više od pola stoljeća gradio sam kuće, vile, stanove, muzeje, crkve, memorijalne prostore, javne objekte i to u dvadesetpet gradova i petnaest regija, u deset zemalja na tri kontineta. Izlagao sam svoje radove, samostalno ili grupno u prestižnim muzejima i galerijama u Bruxellesu, Zagrebu, Parizu, Veneciji - gdje sam i bio na dva Bijenala, za Hrvatsku i Belgiju - Munchenu, Londonu, Potsdamu, Ateni, Bologni, Rimu i Dubrovniku. Držao sam predavanja o arhitekturi u važnim europskim institucijama u Bruxellesu, Londonu, Stockholmu, Berlinu, Valladolidu, Zagrebu i Dubrovniku. Pisao sam o arhitekturi u mnogobrojnim stručnim časopisima te objavio knjigu sinteze „Arhitekture –Architectures“ na hrvatskom i francuskom jeziku. Često sam sudjelovao u radu sa studentima na hrvatskim i belgijskim sveučilištima. Posljednji razgovor imao sam ove godine sa tuniskim studentima arhitekture u dvorištu ibaditske džamije na otoku Đerbi. Tema je bila geneza ibaditske arhitekture i veza Le Corbusiera s tom jedinstvenom pojavom u islamskoj umjetnosti. S navedenim iskustvom mogu pouzdano, i s punom odgovornošću, odgovoriti na vaše pitanje da - ne znam.

Kelibija / foto: Saša Šimpraga, 2018.

Intervju je objavljen na portalu Vizkultura, 3. rujna 2018.

Ostale intervjue nastale u sklopu suradnje projekta Motel Trogir i Vizkulture pročitajte ovdje:

Alžir: https://vizkultura.hr/pravo-na-stan-kao-glavni-izazov/

Maroko: https://vizkultura.hr/moderna-arhitektura-maroka/

Nesvrstani: https://vizkultura.hr/africki-i-azijski-opusi-hrvatskih-arhitekata/

Razgovor s Ivanom Prtenjakom dogodit će se krajem listopada 2018. u Zagrebu u organizaciji projekta Motel Trogir/Mediteranske mreže modernizma.

13 notes · View notes