#zagrljaji

[blackkmoonlight]

10.1.2023. // 4:35

Tako bih se slatko ušuškala u tvoj zagrljaj

upijajući svaki delić tebe,

opijena mirisom ljubavi,

i srećna zaspala.

—

[ana-anci]

Sve najlepše reči na svetu

kriju se u zagrljajima, poput:

"tu sam", "ne brini", "sve će proći"

[prava-ja]

A zagrljaji su najbolja mjerna jedinica za ljubav... zagrli me i ne pitaj...

[mrasicc]

Susreti sa njom i dugi zagrljaji, rastanci na usputnim stanicama, imaju njeno ime i osećaj radosti kada god budem prolazio.

[moglismoanismoznali]

sjetim te se svako jutro kad se probudim i uzmem telefon u ruke, a tvoje ime nije na ekranu.

sjetim se svaki put kad sam ljuta, kad sam povrijedjena, ukucam broj ali se sjetim da to vise i nije moje pravo.

kad sam sretna, kad se desi nesto lijepo, ti si prva osoba kojoj zelim reci.

sjetim te se svaki put kad neko kaze da je ponosan na mene, ne vjerujem im, nisu bili tu kad si slavio moje najmanje uspjehe kao da su masivni.

sjetim se svaki put kad sjednem na kafu u onom kaficu gdje si me poljubio prvi put, kroz glavu mi prodje sto puta tvoj osmijeh i tvoj pogled, kada si me jos uvijek zelio.

put kojim si me pratio kuci, tvoja ruka u mojoj, rastanci koji su trajali duze nego izlasci, poljubac, jedan, pa onda i drugi po koji sam se uvijek morala vratiti.

Sjetim te se svaki put kad neko kaze nesto sto bi ti rekao.

Sjetim se tvog lica zadnji put prije nego sto si odustao, moje ruke, kao da sam naslutila da je posljednji put, kako prelaze preko njega ne bih li upamtila kako izgleda svaki dio, svaki ožiljak.

tvoje rijeci koje nisu ni slutile na ono sto ce uslijediti, tvoj osmijeh kad bi shvatio da se ljutim i zagrljaji koji bi ga popratili.

Sjetim te se, ne znam drugacije.

Sjetim se.

[brbljivica]

ROĐENDAN    prvo sam trčala niz maksima gorkog ka južnom  bulevaru  ali sam se predomislila i skrenula desno  trčala sam po ostacima snega  dok mi nije pripalo muka  od progutanog prljavog vazduha i škripe patika  onda sam brzo hodala niz čubursku ulicu  prošla park i ušla u lamartinovu i opet trčala  srela poznanika, mahnula mu  dobro je trčati, ne moraš zaista da odgovoriš  na ono kako si   

možda je vreme da prestanem tu uzrečicu da  čujem kao pitanje  uzbrdo braničevskom udisala sam miris  omekšivača  koji je dopirao iz šala  onda sam trčala pored trola  nadajući se da će neka slučajno da me zakači  prizor mojih patika razletelih po kolovozu,  umirivao me je  ne osećati više teret, stalna je namera  bilo mi je žao vozača, ipak  obećanja, zaveti, zakletve u zauvek, godine, trud,  zagrljaji,  sve je promicalo   

u tom brzom vračarskom vazduhu  mekenzijeva se spuštala kroz mene, postajući neka  druga ulica  vetar je počeo da duva u vojvode dragomira  u smeru mojih grudi  onda sam kupila flašu viskija u novopazarskoj  otpila malo  i nastavila da trčim  ne puštajući flašu  kroz znoj da izbacim sve što ne mogu da prihvatim  trčala sam bez daha bez misli  ne zaustavljajući se uz stepenice sve do stana  trčala sam da pobegnem od zvezda koje su nekako  čudno treperile    da pobegnem od svih tih neba koja me stalno prate  prala sam ruke zagledana u sapunicu  sve mi je klizilo iz ruku  smanjivalo se nestajalo  sipala sam viski, pa ga prosula  napiću se sutra kad sve prođe  sklupčati se do neprepoznatljivosti, stalna je  namera  prezirem nepreciznost trole  danas mu je rođendan   

Ljubavna pisma Guglu - Ognjenka Lakićević

[zodijak]

Baš balada

oči vide par koji se drži za ruke

srce osjeti kakvu toplinu to nosi

taj trenutak kad držiš nekog svog

mozak zna kako to uvijek završi

ruke su roba potrošna,

kako griju, tako i sjeku

na srcu se svaka šapa ocrta

prljava fleka postane

mozak poslije pokušava da obriše

ali nije kadro jer memorije ne umiru

za razliku od osjećanja

zato kad vidim par u gradu

kako ushićeno hoda držeći se za ruke

imam nagon da bljucnem

ubit će vas romantika

kad joj istekne rok trajanja

i kad zagrljaji postanu napor

jednoj ili drugoj strani

kada srce postane znatiželjno

kakvu toplinu druge ruke nose

a znatiželja je za lojalnost

ono što je bokser za šaku

ima i izuzetaka,

to su oni koji se boje promjene,

pa u rutinu upadnu

i radije svoje suze gutaju

i praštaju sve

kako bi i dalje istu ruku čuvali

fleka raznih oblika na mom srcu ima

stanje uma je variralo u obe varijante

oči moje vide par koji se drži za ruke

i već im vidi kraj

koktel iskustva i pesimizma

s gorkim okusom saznanja da se plašim prepustiti novim rukama

[leviismybby]

Italian here, love your content 💖 it's so cool to find other people from southern eu/balkans! Pozdravi i zagrljaji

Hvala hvala! 💕

Italy is still on my travel list! Definitely need to visit! Hope you have a nice day anon! :))

[bumboclaatuniverse]

Kada nam odlazi neko

Kada nam odlazi neko ko je drag. Prerano je. Nije vazno ko je kriv,nije vazno zasto. Samo knedla u grlu i kapi. Teski mrak i sumorni sati. Jedna klupa i ne otvoreni sendvič. Neke ne ispričane priče. Neki zagrljaji nesvesno poslednji. Mladi zivoti i prazni hodnici. Teško neko vreme došlo. Loši neki ljudi svuda. Stradanje i bol. Jeza.

[blackkmoonlight]

2022. pozdrav 🤍//

Zahvalnost za 2022. što me vratila staroj meni,

što me naučila da sebi budem na prvom mestu,

što mi je pokazala koga treba da ostavim u njoj,

a koga treba da povedem sa sobom u 2023.

Zahvalnost za lepe trenutke, ali i one manje lepe,

za divne ljude,

ali i one koji su mi pokazali da zaista postoje ljudski ološi,

za lepe zalaske sunca, tople zagrljaje,

duge kafe i razgovore, a najviše zahvalnosti

što smo svi tu, što smo živi i zdravi.

Jako sam srećna što sam otvorila oči za mnoge stvari,

a isto tako otvorila srce za prave ljude.

Ponosna sam na sebe šta sam uradila u 2022.,

šta sam prošla i kako sam se ponašala,

kako sam podnela kako su se neke stvari odvile,

zahvalna Bogu na ukazanom putu,

na ukazanim pravim odlukama,

na vraćanju na pravi put.

Hvala ti 2022. godino,

bila si turbulentna,

završila sam sa nekim poglavljima svog života,

naučila da živim na drugačiji način,

upoznala sebe još više,

zagrlila ljude još jače,

smejala se slobodnije i glasnije,

bila si lekcija,

ali si na kraju bila zaista lepa.

Pozdrav i pamtimo se.

🤍🍀.

—

[opet-pod-kamenom]

Dnevni podsjetnik

da ljubavni zagrljaji usporavaju starost

smiruju srce,reguliraju pritisak,stabilizuju hormone,

l sto je najvažnije

povećavaju šanse da da sačuvaš svoju osobu pored sebe

[aminnna]

Postoje neke neizlečive bolesti

nepreboljena mesta

neprežaljeni ljudi

postoje neki

nedovršeni zagrljaji

neispričani razgovori

neposećeni gradovi

postoje neka

razorena srca

uplakana lica

razmuljane maskare

postoje neke

nikada bolnije noći

nikada veće tuge

[prosaperpedem]

Aurora aequatorialis

Rose, Madame de Marais, jednog je poslijepodneva primila dugo očekivano pismo od brata koji je već više od dvije godine boravio u Francuskom Kongu. Njegova se kolonijalna avantura izrodila iznebuha jednoga jutra 1898. godine, kada je teklićem javio u kuću de Marais kako je prethodne noći doživio snoviđenje o napuštanju Republike i zlatnom usudu na Crnom Kontinentu. Prije polaska na put, Lucien se s obitelji susreo samo jednom. Prolivene su suze, izmijenjeni prisni zagrljaji i poljupci u obraze. Pisma su u početku bila česta, kasnije sve rjeđa. Pismo koje je Rose de Marais primila 18. prosinca sljedovalo je onomu koje je stiglo još u kolovozu. 

3. prosinca 1900. (praskozorje) ███ █████ ██████, Port-Gentil, Gabon, Afrique-Équatoriale Française “Draga Rosette, osjećam da dolazi ono vrijeme o kojemu sam sanjao. Dugo već nad sobom ćutim težak i taman oblak melankolije. Isti onaj oblak koji sam radom odagnao kada je père preminuo. Tada je bilo drugačije, bio sam dječak, █ ██ ██ ████ ████ ████ ██ ██ ████ ███████. Oprostite mi ti i █████ na tome što vam nisam pisao nekoliko mjeseci. Imao sam svoje razloge. Poput majke, ██████ ███████ █ ███. Naša je ██████ nasljedna. Nešto nam je u krvi. Duševno sam loše. Kako su djeca; kako su Auréle, Violette i Blanche? Često žalim što se nikada nisam oženio i imao svoju djecu. Istina je da sam █████ ███ ██ ██████ █████ ██████ █ ████ █████ █████. ██████ ██ ██ ███ ██████ █████ ███████ ████████ ██████, ona ju je nazvala Élie i tvrdi da sam joj ja otac. Ironija je što ne će nositi naše prezime iako je jedina zapravo crna. ██, ██ ████ ███ ██ ███████ pa prelazim na onu nezgodnu stvar koja me je potaknula da se najzad javim. Prethodnih sam nekoliko noći probdio. Razlog je tomu – svjetlost. Aurora. Prava, nisko na nebu, iznad zaljeva i grada. Mislim da silazim s uma. Geografski je nemoguće, logički je nemoguće. Je sus fou! ██ ██ ██ █████ █████ ██ ██ ██ ████████ ███████ polarnu svjetlost, ranije bih ga bio smatrao slaboumnim. Sada se mirim s činjenicom da sam ja slabouman. Ujutro sam se raspitao u gradu, u luci. Dovraga, nitko osim mene ne vidi te blještave zastore žutih, ljubičastih i bisernih čestica koje titraju noćnim nebom i poput usporenih valova lelujaju nada mnom. Osim ██████, a on je napola slijep i nekim se čudom još održava na životu iako za takvim čime više nema nikakva povoda. Vjerujem da u mojoj mahnitosti vidi zrno nade da zapodjene razgovor s nekim tko bi ga pokušao razumjeti, tko ga ne bi ismijavao i psovao, tko bi ga gledao kao ljudsko biće. Moji su dani mračni od oblaka koji me prati, a noći besane od te demonske svjetlosti. Zatvorim sve zasune, navučem teške zastore preko prozora – ali pomisao na tu nadnaravnu pojavu ███ ████████ nagriza moju svijest, i kada zatvorim oči, umjesto tame vidim raznobojne oblake, lukove, paru i korone kako mi pale zjenice ispod kapaka i koliko god ih stišćem, talasanje boja bode me kroz očni živac pravo u centar mozga. Kada za popodnevnih sati uspijem nakratko zadrijemati, javlja mi se opet onaj isti san ████ █████ ███ █ █████ █ ██████. Tama, tama u kojoj vidim sebe koji se približava točki srebrno-zlatne svjetlosti, samotnoj zvijezdi koja je nadohvat ruke beskrajno udaljena. Javljaju mi se u snovima neki ljudi koje tek kasnije srećem. Poludio sam! Možda je vrijeme da posjetim crkvu. Priča se da ovdje neke žene to i dalje rade, ██ ██ ████ ██████████ ███████ █ █████████, možda je Élie stvarno moja i █████ ██ ████ █████ █████ ██ ████ █████ ████ █████ što sam joj upropastio život.  Molim te, Rosette, molite se za spas moje duše.  Novca ne trebam. Dogodine planiram put do Marseillea. Do viđenja, budite zdravi, kada ja već nisam.  S ljubavlju Vaš, Lucien Noiret”

Rose de Marais primila je na Božić, 25. prosinca, pismo adresirano na sebe pod nom d’usage, Rose Noire. Zašto je Lucien svoje zadnje pismo potpisao umanjenicom njihova prezimena, nikad ne će saznati. Ne može ga više pitati – pismo javlja kako je Lucien Roy Noire dana 15. prosinca podlijegao teškim ozljedama koje je sebi nanio – osljepljivanje dušičnom kiselinom koje je dovelo do razvoja sepse i bolne, ali brze smrti. Obdukcija je prenerazila patologa – u Lucienovu tijelu je umjesto krvi bila samo crna žuč. Rose se nadala da je Lucien konačno uspio uhvatiti blistavu zvijezdu koju je sanjao proteklih godina. 1910. shvatit će i zašto je Lucienovo pismo adresirano iz A.-E.F. 

[shophrvats]

Glavni trener José Mourinho vodi AS Romu da obnovi svoj izazov

Ova sezona je najteže vrijeme za glavnog trenera Joséa Mourinha da trenira AS Romu. Suočen je s bolom propuštanja previše ozlijeđenih igrača. Kosa glavnog trenera Joséa Mourinha je puno bjelja, a navijači ne mogu vidjeti baš malo crne kose na njegovoj glavi. Tijekom bilo koje utakmice AS Rome, glavni trener José Mourinho će paziti na kretanje crvenog nogometni dresovi sa strane.

Navijači AS Rome ne gledaju s prezirom na igrače koje su napustile druge momčadi, a Paulo Dybala su dočekali toplom ceremonijom dobrodošlice. Navijači su Romelua Lukakua dočekali na svoj način, a nije ih bilo briga što su igrača vrijeđali navijači milanskog Intera i igrači Juventusa. Najvažnije je da glavni trener José Mourinho uvijek vidi prednosti veterana, a također je dobar u iskorištavanju veterana. Ovo je tek treća sezona glavnog trenera Joséa Mourinha u AS Romi, a situacija u momčadi je previše zahtjevna za njegovu razinu. AS Roma je samo trgovala igračima u ljetnom prijelaznom roku i nije donijela jasne odluke o potpisivanju ugovora. José Mourinho je vrlo dobro znao da uprava nema planove za zapošljavanje, pa se AS Roma suočila s lošim rezultatom na početku sezone. Skor ove momčadi stvorio je najgori start u karijeri Joséa Mourinha, a mediji su ga ispitivali i kao jednog od trenera koji ga je smijenio.

José Mourinho je rekao da će on sigurno otići sve dok ga šef AS Rome traži da ode. Međutim, AS Roma još uvijek želi vjerovati u glavnog trenera Joséa Mourinha, a sada je rang momčadi znatno poboljšan. AS Roma nogometni dres proslavio je i José Mourinho, koji je stalno inspirirao sebe i svoje igrače na nove izazove. José Mourinho želio je napraviti čudo s igračima, a zagrljaji i suze Romelua Lukakua nakon utakmice bili su savršeno iskupljenje.

[venusinaconverse]

vrteška misli ne prestaje. niti će ikada prestati. postoji li način da je ućutkam? pretpostavljam da to može učiniti samo smrt, onda kada položi svoj poljubac na moje već raskrvavljene usne. no, previše sam obećanja dala da bih je požurivala. previše sam obećala sebi i drugima. predobro sam odigrala ovu igru, zar ne? no šta ako sam sada umorna od igranja igri? ako samo hoću da pustim, da tonem, da dođem sebi, svojoj suštini i svom miru? obećanja, obećanja, obećanja. topli zagrljaji, parče rođendanske torte, diploma, preseljenje, putovanja, mesto za nas, kuhinja u kojoj se kuva ljubav, puno smeha, muzike, ljubavi i mira.

ja mogu.

ja mogu.

ja mogu.

ja moram.

pitam te, može li se um ubrzan do beskonačnosti ikada odmoriti?