#zalasci

[blackkmoonlight]

2.3.23. //

I jedva čekam

da sedimo

beskonačno dugo

na obali mora,

pa da gledamo zalaske sunca

i da se smejemo.

Zatim da ćutimo zagrljeni,

dok talasi neumorno udaraju o stene,

uživajući u našoj oazi mira

daleko od buke i sveta.

—

[bojesvemira]

Tamo bih da se budim

Gdje ti lutaš danas? Ne lutam, ali ako lutam obično pokupim ovaj svoj haos od kose u rep namažem hidratantnu kremu na lice obučem crnu odjeću i izađem, u zadnje vrijeme čak i ne slušam muziku na slušalicama nešto mi je draže bilo na onim starim koje su mi se slomile a mene mrzi da kupim nove jer ne volim nove stvari. Lutam i do one polovne radnje nađem koji komad i ispunim sebi dan, u zadnje vrijeme pretjerujem sa odjećom ali teško odolim dobrim a jeftinim stvarima, izgubim se i između onih Sarajevskih ulica pa sjednem u omiljeni kafić onaj najmanji mogući ali za mene uvijek ima mjesta pa popijem kafu sa šlagom ne znam ni što je toliko volim i ako ne bih trebala, sve u životu volim najvećom jačinom sve ono što ne bih trebala.... Eto tako, i shvatam da sam nekako poslednjih par godina provela tako lutajući ulicama, bez sebe onako kao duh prolaznik jako rijetko me neko primjeti, i odgovara mi to šta ja znam... biti neprimjetna. Imala sam eto tu osobu i grad u koji sam bježala voljela sam kod tog grada što ga je i ta osoba voljela, i svi okolo mene, imala sam i malo društvo koje vremenom se raspalo, i ta osoba jesta voljela taj grad ali mene manje više, ne zamjeram joj okej sam sa tim. Ali nekad me obuzme ljubomorna šutnja zašto nisam tamo gdje volim toliko biti, i nekada bih se svađala sa svima koji kude taj grad. Ali ne mogu oni da razumiju da svugdje na svijetu su isti zalasci sunca oni koje prezirem osim tamo, u tom gradu zalazak i izlazak sunca je drugačiji kao i svako jutro koje svane a noć tamo nikad mi nije bila ista. Ja znate, nisam ljubomorna na ljude koji su okruženi dobrim društvom, ljudima za popiti kafu ja sam više i navikla ovako sama, svi na kraju odu u to društvo tamo gdje vrvi od glasova a ja ostajem sama, nije to problem. Problem je što se meni ne samuje ovdje u ovom gradu, što imam mir negdje gdje niko ne razumije. I ne mora, ja kad odem tamo ništa drugo i ne postoji. Ne znam jel bih trebala da volim više grad u kojem sam rođena, valjda bih ali nije to baš tako, zavoljela sam grad u kojem sam se najjače smijala. Osudite me, okujte me ali tamo bih da se budim.

[nostalgicandecko]

Prolećni cvet

Ne volim leto

Nekako su mi tada zalasci sunca najtužniji

Iako ima nečeg lepog u tužnim stvarima

A i letnje kiše me tište

Podsećaju me na jesen

A nju ne volim

Iako se mogu poistovetiti sa njom nekada

Ali je ipak ne volim

Jer posle nje dolazi zima

Od koje mi ispucaju usne

Promrznu prsti

I to sve jer nema tebe da me držiš za ruku

Jedino tokom proleća živim

Cvetam kao najlepši prolećni cvet

Ali šteta

Baš kada treba da pokažem svoju lepotu

Ja se skupim u sebe

Uvenem

Jer dođe leto

A rekao sam ti

Leto ne volim

Jer su mi tada zalasci sunca najtužniji

I tako u krug...

~ D.K.

[allagi7]

najvise se sacam tih melodija, zalazaka u hladnoci koji obecavaju sutra toplotu kad ono nista opet isto na svakih par dana su bili ti zalasci, secam se ne razocarenja nego nekog dubljeg uboda sto sam tu dozivela i onda se razmotao hao hladan vetar i pesak. dani su samo prolazili i samo se razmotavali a ti zalasci bi samo nadodavali taj osecaj straha? i neke druge tuge. nije mi bas bilo cudno sto se sve brzo zavrsilo bez preteranog dozivljalja nego sto je odlazak protekao tako u obicnim osmesima a ja u dubokom dnu samo carlijam dok je sunce i pozitiva. tipa trebalo je nesto da se desi a nije i samo dok su prolazili sati vise nisam fizicki bila tamo a opet kao da nije gotovo. ostao mi je samo dug period nicega i tuge da razvijem jos vise. vratila sam se u nista kao bez icega a malopre sam imala utisak da imam nesto a taj tren je brzo umako ali me je ostavio kao odsecenu od neceg. I sad kad je tisina i hladan zalazak negde setim se te mini camotinje ne znam kako bih to jos nazvala. to je kao dug period tisine ljudi su tu ali ne tu u velikom vidokrugu prirode stvarno je cudno. sto je jednom rekao onaj lik 'mozes nekog ubiti u hodniku i niko ga nece cuti' onamo mislim da si mogao i ispred kuce da ga ubijes niko nece doci sem uvece lisice. I svi su kao tu a u stvari nisu na tebi je da pravis drustvo njima jer tesko trpe non stop rad i iste ljude sa posla gde su uvek okruzeni istim ljudima. ostao mi je delic kao da je tamo bio a drugarice gde smo se srele kao da smo napravile dusevni los pakt u kratko. niko nikom se dugo nije javljao i posle toga vise nikad, za mene je to teze ispalo jer sam samotnjak za njih bas i ne u tom smislu ali ih je ozledilo u druge stvari

[hidden0effect]

Ti si ovdje

Prohodala si tisuće i tisuće koraka kroz svoj život i sada ti je hodanje izgubilo smisao

Duša ti je izranjavana i na svakom uglu si pustila djeliće srca

Često se pitaš koja je svrha

Dopusti mi da ti pokažem

Zalasci sunca

Beskonačan broj zvijezda koje samo tebe čekaju da im se diviš

Nove pjesme koje još moraš otkrit

Zato nastavi hodati

Za jos ljepše zalaske sunca, svjetlije zvijezde

Skupit ću tvoje komadiće i nastavit hodat uz tebe

[vicariousplacebo]

Shrill sunset by VedranaLaca Source: https://ift.tt/2LinpNd

[rehabing]

Zalasci sunca mi nikad nece dosaditi.

[ona-voli-kontrolu]

a ja znam da ćeš me i za

deset godina pamtiti

u mojoj najdražoj haljini

dok ti govorim

kako me zalasci sunca

podsjećaju na to

da još uvijek postoje

sretni krajevi

- da je ljeto barem duže trajalo // klara

[ziftarahologram252]

Ti u mojoj odeci, zalasci sunca, pogled posle ponoci

E

[blackkmoonlight]

Nekad mi je dovoljno

da zamislim da sam tamo,

pa da odmorim dušu

daleko od sveta

uz tišine prirode.

—

[vks-in-another-universe]

Drago leto,

Neizmerno se radujem tvom dolasku.

Više nego ikad pre, željno te iščekujem.

Nedostaju mi tvoja nežna jutra, tvoji sunčani dani i tvoje nazamenljive, čarobne noći.

Nedostaje mi tvoja kiša,

Tvoj miris.

Nedostaje mi ukus lubenice,

Hodanje po vrelom betonu.

Nedostaju mi tvoji izlasci i zalasci sunca.

Nedostaje mi tvoj mir.

Milo moje leto, nedostaješ mi ti.

Molim te, požuri.

S ljubavlju,

Tvoje dete.

[misternikola]

Mi ljudi često zaboravljamo da su velike stvari u životu male. Nije važno da završiš fakultet, važno je da učiš o onome što te zanima. Nije važno da imaš veliku kuću, ili stan na dobroj lokaciji, nego nekoga u njemu da ti skuva kafu. Da ti se tvoju obraduju kad dođeš kući. Da imaš omiljene bombone. Da neko to zapamti. Da ti to dosadi. Važne su kafe sa starim prijateljima. Zalasci Sunca koje uhvatiš. Vožnje u praznim gradskom jer je to neuhvatljiv trenutak mira. Važne su lale. To su duboke stvari. Ne ono što možeš ljudima da kažeš o sebi za nekoliko minuta. Svi imamo površinu. Za to ne treba da se kopa, nije potreban napor.

[purple-smile]

Kad mi je nešto drago uvijek imam potrebu da to stavim u džep i nosim sa sobom. Kao zalasci Sunca na moru. https://www.instagram.com/p/CShfXZDMxI0/?utm_medium=tumblr

[roses-lovers-world]

Zalasci❤️

[marlboro-sa-jagodom]

Došli smo do kraja, znaš? Ne bih rekla da mi se dolazilo do istog, završetke i rastanke mrzim. To odvajanje od ljudi, momenata, stvari bilo je kao odvajanje od sopstvene sjene. Nemoguće.

Nije bilo toliko crno, koliko su nam govorili da jeste. Bilo je, tu i tamo, kojih spoticanja o korov ljudske ljubomore i slabe orijentacije u magli zavisti, ali protumarali smo i kroz te staze vrlo lako. Mada mi je teško palo što smo zalaske sunca provodili odvojeno, to su bili jedini krajevi kojih se nisam plašila. Rasipanje boja po nebeskom prostranstvu u čast utapanja sunca u svilenu postelju svemirske kolijevke imalo je umirujuće djelovanje na zbrku informacija koja se nalazi u mojoj glavi. Kao i ti. Godinama kasnije, iako nerado, priznajem da pomno pratim svaki zalazak sunca i onaj zlaćani sjaj opraštanja koji sunce pruža kada nestaje iza visokih planinskih vrhova. Miris noći što se privlači i dodir nježnog vjetra u sam suton. Zvijezde, što jedna po jedna, kao pjegice, iskaču po nebeskom licu. Zvuk tišine kada se ulice konačno smire i postanu utočište silueti mjeseca. Spokoj mraka razbijenog uličnim svjetiljkama.

Znaš, ti si moj zalazak sunca. Sva ona čar i užitak kraja dana skupljen u snop slabašnih zraka što odbijaju da se sakriju. Sav mir, sav spokoj i muza moje umjetnosti. Iako stalno zaboravljam da, iako su prekrasani, i zalasci sunca bili su nečiji kraj. Ti si eto, bio moj.

[k-v-a-z-a-r]

preslikavanje boja-

zalasci poslije kise, nesto najljepse

🖤