totalno-iskreno

[totalno-iskreno]

Danas nisam pila kafu

Već danima se razmišljam o tome, a i prije nekad sam razmišljala, ali nekako nikako nisam našla pogodan trenutak da to i ostvarim. Prestaću da pijem kafu, tj, prestaću da budem zavisna od kafe. Sjećam se kad sam prvi put poČela da pijem kafu, pila sam prije toga nes, i sliČne napitke, ali dan kad sam poČela piti kafu je kad sam osvanula poslije mature u tadašnjem Mr. Black-u. Sjećam se taČno momenta, i sjećam se da sam mislila kako sam sad već ozbiljna djevojka, i da želim da pijem kafu. Kafu sam naravno odmah zavoljela, i od tad je uvijek pijem, u skorije vrijeme samo jednu devno, ali nekad sam znala i po mnogo mnogo više, i to tako, evo već 7 godina. I evo danas je...

DAN 1.

I ustala sam prije 9 sati, i još se dobro držim, malo sam kao zanesena, kao da pomalo nemam snage ni za šta, ali oČekivala sam da će biti ekstremno loše, nekako i dalje  Čekam, mislim, možda bude gore, ali za sad sam zadovoljna. Malo mi glava vibrira, ali od 1 do 100, rekla bih 18 i malo sam pospana cijeli dan. Mada sve sam normalno danas obavljala, još za sat vremena idem trČati, pa ću da vidim kako će to izgledati, ali Čini mi se da će biti okej.

Update:

Prvog dana, naveče, poslije trčanja, počela je mnogo više glava da me boli, i nešto ranije sam legla nego inače, oko 22:30, nadajući se da ću prespavati bol; ali ne, bilo mi je samo gore, okretala sam se po krevetu i preznojila 17 puta, imala sam osjećaj da sam u paklu, morala sam uzeti tablete za glavu, i nakon toga sam zaspala.

DAN 2.

Drugi dan je prošao bolje od prvog, i lako sam podnijela, te nisam imala glavobolju. Bila sam samo sva usporena, kao ljenjivac. Nisam imala nikakvih posebno bolova i lako sam zaspala.

DAN 3.

Treći dan protiče mnogo lakše nego prethodna dva. Nemam nikakvu glavobolju, usporenost je još pomalo tu, ali mogu sve najnormaljije da obavljam. Jedino što umirem za slatkišima danas, mislim da bih mogla sve slatkiše na svijetu sad da pojedem, ali kako sam mislila, dobro mi za sad ide, nemam većih problema s izdržavanjem. Radujem se danu sutra, jer imam osjećaj da će skroz da popuste simptomi, i da ću da imam osjećaj da nikad kafu nisam ni trebala. :)

Update:

Sad sam već na 9om danu, i zaboravila sam da sam ikada morala da pijem kafu, potpuno isto se osjećam kao kad sam je pila, ako ne i bolje, nemam onih energetskih padova, za sada. Vjerovatno neću više ni da je pijem. Eh, kad bi tako mogla i slatkišima :/ .

[totalno-iskreno]

Kratak uvod

Kako je sve poČelo (od sad pa nadalje pisaću  ‘Č’ a ne  ‘č’ jer mi je to obrnuto iz nekog razloga na tastaturi, a zaboravljam šta hoću da kažem dok ispravljam, moja memorija je kratka, zato i poČinjem sad sve da pišem, da ne zaboravim)... 

Bile smo u krizi, moje sestre i ja, ne baš pravoj pravcatoj krizi, ali poČele smo da se pitamo o smislu svega, poČele smo mnogo da priČamo o tome, i one su mi rekle za Anu BuČević. Obe su znale za nju, obe su je pratile, taČno se sjećam tog trenutka kad su mi rekle. Od tad mi se sve promjenilo. Prvi put u životu sam gledala nekog ko definiše moje misli, sve što kaže, ja mogu da potvrdim -‘upravo to, da, tako i ja mislim, samo ne znam da iskažem’. Neću da je fanatizujem, niti preuveliČavam, on je osoba obiČna, kao svako od nas, samo na većoj razini svjesti, želim samo da izrazim svoje poštovanje, i zahvalnost. Evo ovako, hvala ti Ana, i hvala mojim sestrama. 

[totalno-iskreno]

Promjena...

Upravo mi je sinula jedna misao; stalno čekam da mi se desi neka promjena, stalno sam mislila da je to neki trenutak poslije koga sve bude drugačije; ali sad mi je prošla jedna informacija kroz mozak, cijeli život stičeš navike, učiš, radiš stvari na određeni način, i kroz cijeli život, npr Ja, sam išla tako nesvjesno, ne razmišljajući (dobro, ne baš ne razmišljajući, ali ne preterano pazeći na svoje postupke i kakve će posljedice od njih biti) i sad hoću u jednom danu da sve promjenim. Zapravo, riječ promjena ne treba da ima jedninu, jer ne postoji jedna promjena, mjenja se sve svaki dan. To je poenta. Nema kraja, nema ni početka, samo svakodnevno osvješćivanje, svakodnevno unapređivanje, ali bez pritiska, s lakoćom, to je cilj. 

[totalno-iskreno]

Promjena?

Dobro, pratim Anu Bučević, i to moram priznati. I uz pomoć njenih riječi, ja nisam promjenila život, nego sam promjenila svoj pogled na njega prvenstveno, a pomalo i život, kad pogledam iza sebe; I, jasno vidim da ću i dalje da ga mjenjam, i da sam tek na početku i to me raduje.

Prva stvar, postala sam svjesna šta govorim, šta radim, kako radim, i postala sam svjesna kad nisam nešto svjesno uradila. Počela sam da obraćam pažnju kako se prema nekom ponašam i zašto se tako ponašam i počela sam konstantno da mislim o tome.

Druga stvar, učim kako da se opustim. Kad malo razmislim, prije nikako nisam znala da se opustim, osim, naravno, kada popijem. Ali kad popijem, to nije pozitivno opuštanje, više je neko vještačko opuštanje, gdje me poslije uglavnom bude malo sramota.

Mislim da je najteža stvar početak, i prihvatanje nekih stvari. Iskreno, iako mislim da nisam kasno počela, voljela bih da sam ranije, ali vjerovatno sam počela kad je bilo pravo vrijeme. Mada, iako želim da to promjenim, stalno imam pritisak vremena. Stalno mislim da gubim vrijeme vrlo lako i da ono samo protiče i protiče i ne mogu da ga usporim, ali radiću na tome. I sad, i zato, ovo sve posvećujem sebi i svojim promjenama, i hoću da ih jasno vidim, da ih prepoznam i da im se radujem. A možda i jednog dana podjelim s nekim koga će sve to isto tako da raduje. Dobrodošla Ja na moj blog, a i ti, sjedi, veži se, idemo na putovanje.