murderwasthecase

[murderwasthecase]

flako

[murderwasthecase]

Venom NE VALJA i zato je ZAKON! Novi video je vani...

[murderwasthecase]

DAREDEVIL - Najbolje od Marvela i Netflixa

[murderwasthecase]

Showcasing Marvel’s Daredevil - The Crown Jewel of MCU

Quick rant about the situation

So this shit just happened and of course I wanted to say something. Daredevil has been CANCELLED by Netflix. Honestly, if you follow this kinda stuff, I think you all saw it coming after they did the same thing to Iron Fist and Luke Cage, but this shit hurts because the show’s third season which was, in my opinion, maybe the best one yet still hasn’t cooled off, people are still talking about it, it received many praise from critics and audiences alike, and it just came off as a really cold thing to cancel the show now especially if you’re a fan of the series.

There are already millions of videos and essays on what this kind of Thanos-snapping his fingers action that Netflix just did with Marvel’s heroes could mean and I will not talk about them in this particular piece. Instead, I’m gonna pay a tribute to the show by going through some of my favorite moments of the three seasons that we got. We definitely deserved a few more and as of now it could theoretically happen on some other network, but the Netflix era of Daredevil is over and during that time, it made it the best superhero tv show that was ever created and probably the best thing to ever come out of MCU alongside Infinity War. And now you’ll see why. By the way, the idea is to showcase the genius of the series through some of its best scenes so if you haven’t seen it, you are warned.

Writer’s room of Daredevil has blessed the MCU with some of its richest characters. Their actions are well-thought, striking and every one of them has some kind of dilemma going on in their heads which makes them more human and more interesting for the viewer. They have personal demons and individual values which are fleshed out to the maximum. That characteristic just brings those fictional people closer to the audience, resonating with their own lives. While MCU’s movie characters are more concerned with battling aliens and saving the planet, ones in Daredevil fight the battles of the ordinary people. 

The drama in Daredevil is mainly based around the clashes of polar opposites in the lives of its main characters. The best example of this is, of course, Matthew (brilliant Charlie Cox), whose ever-lasting moral fight with his Catholic faith and God is one of the running themes of the show. The crescendo of it comes in the series’ third season when Matt, much more pessimistic than before, considers taking another man’s life which he earlier swore never to do, running away from the fundamental principles of his religion which earlier guided him through his vigilante mission.

While the aforementioned third season takes that battle inside the mind of Matt Murdock, in the previous one, we can see that fight literally taking place with another person. Enter Frank Castle, aka The Punisher, played by the amazing badass that is Jon Bernthal, who does the same thing as Daredevil, except he TAKES lives because of his beliefs. Psychological clash between these two broken men takes it’s heights in the third episode of the show’s second season, where Daredevil confronts Frank Castle and tries to reason with him, eventually planting the seeds for clash in his own head a season after that.

That is exceptional writing and phenomenal acting right there. Even though I think the second season of Daredevil is the least good one from all of them because of the tiring ninja subplot, the Punisher arc is one of the strongest things that happened in these series. That’s another polar opposite for you.

Dialogues like that are one fantastic way to flesh out characters and their essence, to show us who they are and what goes on in their heads. Daredevil isn’t overcrowded with quips and sarcastic insults like the movies are, the time it’s not wasted on melodramatic, soap-opera style love triangles which occur in the CW shows. Compared to them and even to other Netflix superhero TV series, Daredevil brings a deeper meaning to its characters by including philosophical arguments that connect us to their dilemmas, layering the story in the process. For instance, take a look at this scene (can’t embed it because of Tumblr) from season 1, when father Lantom tries to answer Matthew’s question about the existence of Devil.

Have you heard the last question in that clip? This scene not only brings a thought-provoking anecdote to the table - it’s much more than that. It serves as a great MOTIVATION for the main character to link the speech to his real-life situation, to try and stop the evil, even if its power seems impossible. This is superhero mythology at its finest.

And it works for antiheroes as well. Like the situation from season two, where Punisher refuses to deny his radical beliefs, taking a piss on the whole judicial system in the process, packed with another great Jon Bernthal performance.

Talking about great acting, it would be a sin not to showcase the ability of Vincent D’Onofrio who gives a role of his career as the main villain Wilson Fisk, the pinnacle of excellent writing on this show.

His portrayal of this crime lord is so menacing. D’Onofrio plays Fisk who with his posture and gestures reminds you more of a shy child than a criminal mastermind, but he’s at the same time almost harrowingly dominant and explosive.  This makes for an extremely unpredictable villian who is layered, complex and whose character development is, as a result, ever-lasting. Just watch as he transforms the scene by delivering this great analogy about the good samaritan.

To all you aspiring writers, actors and directors who want to work in the superhero medium - take notes.

When talking about Daredevil I obviously have to talk about action scenes. I would argue that Marvel’s Daredevil is probably the best action series of all time considering how it balances good writing and exhilarating fighting sequences, but I’ll let someone more experienced to prove that hypothesis.

The action in Daredevil has reached almost a mythical point by now, with fans making memes about their duration and ridiculously coordinated and well-executed stuntwork and camera work. Hallway fights have become a norm on the show and there are lots of good YouTube videos that analyse them so I won’t get in detail here and dissect them even though that would be fun - I will rather point out the one geeky detail about them which is key to why the most talked about action scenes in Daredevil are so good.

You know what was my all-time favorite action scene on tv for a long time? Let’s take you back to the first season of True Detective, precisely, to the end of fourth episode, when Rust Cohle infiltrates this biker gang and goes on a mission to the hood with them - just to blow his cover and capture their leader. This is one of the best scenes I’ve ever seen in tv series, ever. Director Cary Fukunaga decided to film this as a TRACKING SHOT.

By placing the camera directly behind Matthew McConaughey’s back he placed US in the perspective, almost creating a 3D, video-game like environment in which we get close to the situation as much as possible. Doing this, he creates tension, the feel of urgency and danger which resonates with audience and makes everything more interesting. That raid scene was six minutes long without visible cuts or edits. Fukunaga used a long take which made episode end on the high note. In my opinion, this is how grounded action should be made. It has to communicate with viewer, it enhances the atmosphere.

When I saw something similar in the hallway fight in Daredevil’s first season, I was hyped. It wasn’t exactly that as we watched everything from the hall, not from “behind Matt’s back” perspective, but it reminded me vividly of Fukunaga’s take. And in the second season, when they filmed the Staircase scene, they used that exact method which they pushed it to the limits in the prison sequence in the third season which is as of right now definitely my favorite action scene in any tv series, of all time, period. And another thing which is mind-boggling is how they make it longer every season. Hallway fight from the first season was three minutes long, Staircase was five minutes, while Prison was around eight. All in single take. By that, you can see how the cast and crew tried harder and harder every season, pushing the boundaries of not only superhero genre, but the tv series making in general. Do you know how hard it is to film something like those scenes? You can look it up online, it’s an extremely difficult work.

DAREDEVIL has created a perfect mixture of drama and superhero crime story, presenting us a gritty world of crime-ridden New York. Of course, as everything, it has a few problems here and there, but it’s by far the most mature thing to come out of MCU. I don’t know who’s really responsible for the cancellation, is it Disney or Netflix or both of them, but I hope they’ll realize what stupid move they’ve made and let the cast and crew continue their magic. Because if not, our dear MCU has just lost one of its crown jewels.

[murderwasthecase]

Klonovi napadaju

Teško mi je oduprijeti se misli kako su teorije zavjera općenito sve banalnije i apsurdnije što je vijek interneta duži. Od dobrih starih martimisterijevskih priča o doticajima starih civilizacija, Atlantidi i spuštanju vanzemaljaca u gradić Roswell došli smo do dilandogovskih horora u obliku sada već naširoko poznatih ravnozemljaških razglabanja i teza o tome kako Mjesec zapravo ne postoji. U tu suludu skupinu spadaju i sada već dobri stari Illuminati, najveći strah svakog paranoičnog srednjoškolskog skeptika, ali i omiljena zabava raznih odraslih internetskih trolova s trideset ili više godina na leđima. Prema njihovim povijesno netočnim definicijama, Illuminati nisu bavarska prosvjetiteljska organizacija iz 18. stoljeća koja je težila humanizmu i kozmopolitizmu, već se radi o tajnom sotonističkom kultu čiji je član valjda svaka holivudska, glazbena, sportska, znanstvena ili politička ličnost u bilo kojem dijelu svijeta. U takve se rasprave često uvlači i notorna ideja o vladavini reptilijanaca, tajne vanzemaljske rase nalik na guštere koji potajno vladaju svijetom, a manifestiraju se u vanjštinama ljudi poput kraljice Elizabete ili Vladimira Putina. Ljubiteljima tih koncepata nisu strane ni razne antisemitske pobude začinjene proročanskim  pričama o zlim Židovima koji vladaju zemaljskom kuglom (ili pločom?) . Sve skupa, radi se o mislima koje ste nekoć mogli pročitati jedino na Facebook objavama onog vašeg neobičnog ujaka koji sve postove piše velikim slovima, a danas su raširene i po mnogim „poštovanim“ domaćim i stranim portalima, što zbog puste želje za klikovima, tako i zbog jedinog pristupa kojemu ovakvim pričama valja pristupati – sprdnje.

Kako bilo, u cijeli taj koloplet sotonizma, judaizma, reptilijanizma i ostalih raznih –izama koje se kao Frankensteinovo čudovište već desetljeće i pol gegaju internetskim prostranstvima nekako se uvukao i Marshall Mathers, široj javnosti poznatiji kao Eminem. On je u očima teoretičara zavjere dobio status vrlo sličan onome Taylor Swift, koja je prije nekoliko godina proglašena klonom kćeri američkoga sotonista Antona LaVeya. Prema legendi, „originalni“ Marshall Mathers umro je u tragičnoj automobilskoj nesreći negdje 2007. godine, a zamijenio ga je industrijski proizveden kiborg koji trenutno izbacuje albume predstavljajući se kao megapopularni reper Eminem. Da bi cijela stvar bila još luđa, poklonici ove teorije svoja razmišljanja potkrepljuju evidentnim dokazima o promjeni u Mathersovom izgledu, kunući se da mu se struktura kosti u licu promijenila. Neki se čak i ufaju u to da su jednom na televiziji vidjeli kako novi Eminemov model šteka.

Iako se čini kako neki ljudi danas nisu upoznati s efektima starenja, mršavljenja, ali i posljedicama višegodišnjeg korištenja raznih tableta i droga, valja priznati kako je teorija o Eminemovom klonu od svih bedastoća koje sam imao prilike pročitati tijekom staža na internetu definitivno najzabavnija i kako zapravo potječe od jednog istinitog zapažanja – toga da se Eminem izuzetno promijenio kroz godine.

Nekoć je bio samo još jedan tip koji je živio na dnu.  Sredinom devedesetih radio je za minimalac u restoranu u Detroitu, već tada zabrinjavajuće siromašnom američkom velegradu, životareći u jednom od njegovih najopasnijih naselja. Imao je novopečenu suprugu zvanu Kim s kojom je prohodao još u osnovnoj školi i s kojom je već godinama živio, jedno vrijeme čak i u maminoj prikolici. Nekad ju je volio, nekad podnosio, a u mnogo slučajeva mrzio. Na plećima je odnedavno imao odgovornost odgajanja kćerke Hallie koju je smatrao jednom od rijetkih pozitivnih stvari u svome životu, pokušavajući zaraditi koji dolar kako bi joj osigurao školovanje. Sam sebi Marshall to nikada nije priuštio: ispisao je srednju sa  17 godina nakon što je triput zaredom pao prvi razred. Još u ranim godinama svoga života imao je prilike uvidjeti da život prema čovjeku može biti nemilosrdan do krajnjih granica – odrastao je bez oca za kojega nije znao ni kako izgleda, a sva pisma koja mu je tijekom djetinjstva poslao bila su vraćena pošiljatelju bez odgovora. Djeca u školi su ga konstantno tukla zbog njegove sitne građe, što je na kraju eskaliralo ozbiljnom ozljedom glave zbog koje je desetogodišnji Mathers bio u komi deset dana. Jedina osoba s kojom se obožavao družiti je bio njegov ujak Ronnie, koji je 1992. počinio samoubojstvo. Ukratko, Marshallu Bruceu Mathersu trećem u životu ne da nisu cvjetale ruže, već su bile prilično osušene i uvenule.

Mathers je nekoć imao ideju postati crtačem stripova i obožavao je Marvelovog superjunaka Spider-Mana, no imao je još jedan dječački san kojemu se puno gorljivije posvećivao. Hip hop, kojim se bavio od ranih tinejdžerskih godina, vidio je kao jedini izlaz iz pakla u kojemu se pronašao. Kad se ne bi morao brinuti o tome što mu je ponovno opljačkana kuća i ukradeni novci koje je štedio, redovito bi se muvao po okupljanjima lokalne underground scene. Mathers se natjecao u freestyle borbama s ostalim mladim hip hop nadama Detroita u kojima je bio vrlo dobar, njegov stil bio je unikatan, a stav samopouzdan i prosječni član rap zajednice svakako bi zaključio da Marshall ima potencijala jednoga dana postati netko i nešto. Ipak, malo je bilo takvih razmišljanja. Čak i kada je uspio snimiti svoj prvi nezavisni album, Infinite, iz 1996. godine, bez obzira na njegov očigledni talent, nitko ne bi puštao njegove pjesme na detroitskim radio stanicama. Razne su mu persone iz lokalne glazbene industrije govorile da je bolje da se prebaci na rock glazbu i da hip hop vjerojatno nije za njega. Zašto? Zato jer je Mathers bio bijelac, što je dotad bilo gotovo pa neviđeno u tom dominantno crnačkom žanru glazbe.

I zato je 1999., nekoliko mjeseci nakon što ga je hip hop virtuoz Dr. Dre otkrio pukom slučajnošću, imao gomilu toga za reći. Svu gorčinu koja se u njemu skupljala kroz sve godine njegovog u tom trenutku još uvijek vrlo mladog života ispljunuo je gustom pljuvačkom na albumu The Slim Shady LP iz koje je isplivao nemilosrdni, mračni i dozlaboga bezobrazni alter-ego po kojemu je album i dobio ime. Mathers je svojom alarmantnom pojavom tako natjerao pola Amerike da se zaljubi u white trash momka blatnih najkica, dok je druga, ona starija, konzervativnija i puno utjecajnija frakcija, hitro naoštrila svoje mačeve i krenula u križarski pohod protiv Dreove kompanije Aftermath koja je, nakon tri godine neprestanog tapkanja u mraku, napokon pronašla istinsku zvijezdu. Zbog svog tog bijesa uzrokovanim životnim nedaćama Eminemov je album uspio na temelju ekstremnih pjesama njegovog titularnog „junaka“. Sprdanje s vlastitom neurotičnom majkom, repanje o ubojstvu supruge koja ga je varala, proklinjanje oca kojega nikada nije upoznao, režanje na društvo na čijim je marginama bio cijeli život proizvelo je novu rock-zvijezdu, novu kontroverzu koju je hip hop toliko očajnički trebao. Marshall Mathers je tada bio ljut na život i industriju koje ga je odbacivala zbog boje kože. Bio je frustriran, buntovnički nastrojen, opasnih misli, s ubojitim rimama i flowom, bez dlake na jeziku, netko tko si je „zavezao uže oko penisa i skočio s drveta“.  Mrzio je pop zvijezde, gonio Christinu Aguileru u kurac, prozivao Britney Spears glupačom, Justina Timberlakea tetkicom, a Limp Bizkit luzerima. Bio je Slim Shady, čovjek koji bi „jebao tebe i tvoju mater“, tempirana bomba i zlatni bad boy SAD-a.

2018. je godina i Marshall Mathers ima četrdeset i pet godina. Iz svog se Detroita nikada nije maknuo, ali zato jest iz onih pogibeljnih kvartova u kojima je proveo veći dio života. Plavu kosu odavno je napustio i sada uzgaja mudru tamnu bradu pristajalu čovjeku srednjih godina. Kći mu je odrasla i školovana, s bivšom ženom Kim u dobrim je odnosima, pomirio se i s mamom, a oca je zaboravio kao što je on i njega. Blatne najkice zamijenile su tenisice vlastitog dizajna, a tu su i diskografska kuća te radio. Rap industrija ga štuje kao boga: prometnuo se u toliku legendu da je velikom broju ljudi diljem svijeta spomen njegova imena prva asocijacija na hip hop. S pravom, jer je Mathers deveti najuspješniji glazbenik svih vremena po broju prodanih albuma. No, bez obzira na sve to, Eminem je ponovno ljut.

Na Kamikazeu, albumu koji je svjetlo dana ugledao 31. kolovoza, Mathers se odlučio obračunati sa svim svojim kritičarima. Javno je prozvao internetske ličnosti poput DJ Akademiksa i Joea Buddena koje su njegov prijašnji album, Revival, proglasili lošim. Čak je otišao i toliko daleko da je Tylera the Creatora, repera koji je jedan od njegovih najvećih fanova, kojega poznaje i s kojim je zajedno bio na turneji, proglasio pederčinom samo zato što je ovaj iskritizirao suradnju s Beyonce na Revivalu. Obrecnuo se i na novu generaciju repera, proglašavajući ih netalentiranim budalama. Eminem je tako ponovno iskazao bijes i frustraciju, nešto što nismo jako dugo vidjeli na njemu, ali te dvije stvari, kao i sve drugo, nisu automatski iskoristive na dobar način. Naime, iako je dijelu populacije Mathersovo opravdano kritiziranje današnje mainstream rap scene bilo dovoljno za slavlje i proglašavanje velikog povratka „starog“ buntovnog Eminema, stavovi koje je reper iskazao na Kamikazeu većinom su bili promašeni i neopravdani.

Jer, kritike koje su jedna za drugom sjedale na račun prošlogodišnjeg Revivala konstruktivne su i legitimne. Eminem na toj ploči najslabiji je kojega smo dosad vidjeli, s hrpom loših rima atipičnih za jednog tehničkog mahera kakav je on, nedorečenom i konfuznom produkcijom prošaranom promašenim sampleovima rock pjesama neshvatljivom za devetog najprodavanijeg glazbenika svih vremena i osrednjim suradnjama sa samom plejadom pop zvjezdica koje služe samo kao alat za probijanje singlova na radijskim postajama. Taj je lajtmotiv Eminem provlačio i kroz prijašnje projekte poput Marshall Mathers LP-a 2 i Recoveryja i preko njih se moglo prijeći, što zbog dobrih tekstova, što zbog produkcije, ali na Revivalu je, kao što sam već spomenuo, i to izostalo. Mathersa je tako stiglo dugogodišnje kemijanje s drugorazrednim rap pjesmama, a pravu kritiku očito nije mogao prihvatiti. Od tipa koji takoreći mrzi komercijalu Eminem je s godinama postao osoba koja se za nju grčevito hvata kako bi postigao lakši uspjeh. S istim tipom pop zvijezda kakve je prije dvadesetak godina sprdao sada snima pjesme, a lista je nevjerojatno dugačka. Pogledajmo samo Revival – Beyonce, Ed Sheeran, Alicia Keys, X Ambassadors i Pink samo su neki od izvođača koji iskaču iz paštete, a Eminemu služe isključivo i samo kao prigodni gosti koji će mu otpjevati refren jer on sam to nije kadar učiniti. Naravno, kao glazbenik ima pravo surađivati s kime god hoće, ali tada mora biti spreman prihvatiti efekte koje će takvi potezi prouzročiti kod rap publike čiji dobar dio zahtijeva nešto drukčije. Svime time dolazimo do zaključka da, prozivajući današnje komercijalne repere, Eminem neizravno proziva i sam sebe pošto neinventivnim pjesmuljcima za osnovnoškolsku djecu sam pridonosi mediokritetskoj klimi. Klon pravog Eminema tako je furiozno napao, a zatim u cijeloj toj zavrzlami, izgleda, stvarno na trenutak zaštekao.

Dokazi da je i sam Eminem shvatio što na Revivalu nije štimalo bjelodano su vidljivi i na samom Kamikazeu, makar to on nije osobno priznao. Tako se umjesto pop diva Pink i Eda Sheerana mogu čuti jedino pravi, punokrvni, tehnički vješti reperi Joyner Lucas i Royce da 5'9'', produkcija je čišća i ziheraškija, u tekstove je uloženo puno više truda i prisutne su neke vrlo kvalitetne rime (iako ne nedostaju ni one loše – Why you gotta be so extra, like a fuckin' terrestrial ), flowovi koje Eminem mijenja prirodniji su i maštovitiji, a Kralj hip hopa pokušava refrene odraditi sam. Ukratko, Em je narodu dao ono što želi i, osim spomenutih hookova, tehnikalije sjedaju na svoje mjesto. No, kao što je već rečeno, esencija tekstova vrlo je upitna i direktno pobija teze o tome kako je „Eminem sazrio“ i „sada snima glazbu koja mu paše“. Njegova dječja ljutnja zbog negativnih reakcija na šlampavi album kojega je izbacio prošle godine tvrdi upravo suprotno. Eminemova karijera u zadnjih nekoliko godina zapravo se može opisati kao niz loših odluka uz povremene bljeskove kvalitete koji su se najviše vidjeli na Marshall Mathers LP-u 2, pa nije ni čudo da se internet počeo sprdati s vjerojatno najutjecajnijim reperom svih vremena, pitajući se skriva li se u tom klonu onaj pravi Eminem.

Odgovor je potvrdan, a to se najbolje može vidjeti na primjeru nedavno završene svađe s Colsonom Bakerom, odnosno Machine Gun Kellyjem, dvadesetosmogodišnjim reperom najpopularnijim u slušalicama bijelih američkih dječaka iz prvog srednje. Beef koji je započeo Eminemovim proizvanjem repera iz Clevelanda zbog neprimjerenih komentara o Hallie Mathers nastavio se u, za Kellyja, vrlo dobrom diss tracku u kojemu je izjavio kako „pravi Slim Shady više ne može ustati“, da bi ga Eminem zatim jednostavno uništio u Killshotu, četverominutnom šamaranju mlađeg kolege u kojemu je Mathers bocnuo i Diddyja zbog navodne umiješanosti u ubojstvo Tupaca Shakura. Ta je pjesma itekako pokazala da Slim Shady još uvijek može stajati uspravno, bez obzira što mu koljena možda krckaju. Njegovu veličinu potvrđuju i brojke - Killshot trenutno stoji na 98 milijuna pregleda  u samo tjedan dana, što je srušilo YouTube rekord za debi jedne hip hop pjesme, tako pobjeđujući nadrealnu zajebanciju Lil Pumpa i Kanyea Westa naslovljenu I Love It. Emove su se loše odluke tako pretvorile u durenje i popizdivitis iz čega se na kraju izrodila jedna pametna pobjeda. Tako se detroitski reper barem nakratko vratio na pravi put, pokazujući da u njemu ima dobrog materijala.

Sada samo treba pričekati Mathersov idući potez i vidjeti u kojem će smjeru nastaviti. Jer, još je u Rap Godu, njegovoj najvještijoj pjesmi u zadnjih nekoliko godina, priznao kako osjeća da se nešto u njemu bori, kako se anđeli sukobljavaju s demonima. A možda se to tuku originali i kopije, ljudi i kiborzi, plavokosi lajavac iz kamp-kućice i bradati Rihannin prijatelj. Možda je cijeli njegov pamflet s Kamikazea zapravo bitka sa samim sobom, a MGK još jedan dokaz da rijetki mogu uspjeti svrgnuti ga. Od Rap Goda, gdje je Eminem pokazao repersku jogu bonito u najsjajnijem izdanju, prošlo je pet godina, ali postoji dojam kako ta borba o kojoj je govorio još traje, a na nama je da ju ispratimo do kraja i vidimo tko će pobijediti. Eminem je, bez obzira na sve, ipak samo jedan. Uostalom, ako znate da postoji neki drugi, slobodno ga pozovite da ustane.

[murderwasthecase]

Ples s vragom

Kada biste čuli priču o Robertu Sandiferu, poznatom čikaškom banditu iz devedesetih godina prošloga stoljeća, naizgled bi vam se činila vrlo tipičnom unutargradskom tragedijom. Radilo se o momku čije roditelje nikako ne bi mogli okarakterizirati kao uzorne građane – Sandiferova je majka novce zarađivala prostitucijom koja joj je tijekom dugogodišnje karijere priskrbila više od sto uhićenja, dok imenjaka od svoga oca nikada nije ni sreo, pošto je robijao zbog posjedovanja vatrenog oružja. Zbog toga je Sandifer najranije djetinjstvo većinom proveo kod svoje bake, u domu koji nije bio posebno bolji od prebivališta njegove mame. Zahvaljujući tako surovoj pozadini, kao i okolini koju je iz dana u dan upijao svojim mladim očima, nije dugo trebalo da i sam Yummy, kako su ga zvali, krene na put kojime su već desetljećima hodali i njegovi roditelji, susjedi, prijatelji i poznanici. Učlanio se u lokalnu bandu zvanu Black Disciples i počeo terorizirati čikaški kvart Roseland, pljačkajući njegove stanovnike i kradući automobile. Napravio je ukupno dvadeset i tri kaznena djela i pet prijestupa, uključujući i otvaranje vatre na skupinu svojih vršnjaka od kojih je jedan kasnije podlegao ozljedama; bio je to specijalni zadatak kojega je morao obaviti za svoju bandu i onaj koji ga je, nekoliko tjedana kasnije, koštao života. Nakon što je lokalna policija započela široku potragu za Sandiferom, njegovi vlastiti kolege iz Black Disciplesa, motivirani medijskim cirkusom koji je nastao nakon ubojstva, likvidirali su ga s dva hica u potiljak na zabačenom mjestu ispod vijadukta u Chicagu. Mladi je Robert Sandifer za druge kriminalce tako postao ništa drugo do robe s greškom, još jedan član bande koji je želio postati veliki gangster, da bi se na prvoj većoj stepenici popiknuo i strovalio se u bezdan.

Američko društvo je bilo zgroženo cijelim događajem, pa i Sandiferovom pojavom uopće. Rasprave koje su uslijedile nakon njegove smrti i činjenice o njegovom životu koje su isplivale na površinu smučile su svakog poštenog građanina SAD-a koji je čitao novi broj magazina Time uz popodnevnu kavu. Kada je Yummyjevo mrko, prijeteće lice osvanulo na naslovnici te tiskovine uz naslov So young to kill, so young to die (Premlad da ubije, premlad da umre), mnogim se čitateljima sledila krv u žilama. Robert Sandifer je, u trenutku kada su ga njegovi frendovi izvukli iz auta, uperili pištolj u njegovu glavu i zapovijedili mu da klekne na koljena, imao samo jedanaest godina.

Apsurdnost cijele situacije teško je opisati. Sandifer je bio dijete koje se s osam godina ispisalo iz osnovne škole kako bi se počelo baviti protuzakonitim radnjama; sa svojih 137 centimetara visine bez problema je vozio skupocjene aute u koje je provaljivao i krao. Počinio je teško ubojstvo nad četrnaestogodišnjim Shavonom Deanom i izvršio je oružanu pljačku prije nego što je ušao u pubertet. Umro je zbog straha svojih suputnika da bi mogao postati policijski doušnik prije nego što mu je narastao mliječni brk. Postao je personifikacija sustava koji ne funkcionira još dan danas, ali, što je najgore, nije ostao jedini takav slučaj. Njegova zastrašujuća životna priča ušla je u toliku legendu da djecu kriminalce u Sjedinjenim Državama često nazivaju Yummyjima, nadimkom kojega je Sandifer dobio zato što je volio jesti čokoladne kekse, što je valjda njegov jedini znak dječje nevinosti za kojega se zna.

Ovih dana mi se sve više čini kako je Tay-K Robert Sandifer aktualne hip hop scene. Taj ubojiti adolescent bebastog lica, ali i jezovito hladnog pogleda, trenutno sjedi u zatvoru i čeka suđenje, a njegov dosje deblji je od novčanika raznih glazbenih biznismena koji ga pokušavaju izvući iz ćelije. Neće im biti nimalo lako, jer je Tay-K, koliko god bio talentiran za slaganje rima, jednako toliko, ako ne i više, raspoložen za kriminal.

Njegova pozadina vrlo je slična Yummyjevoj. Taymor McIntyre, koji je nedavno napunio osamnaestu, rođen je u obitelji vatrenih i posvećenih Cripsa, jedne od najvećih bandi u Americi. Tay-K-ev otac također nije bio prisutan većinu djetinjstva njegova sina kojega je provodio po zatvorima, a kada je napokon izašao, preselio je svoju obitelj iz Kalifornije u Teksas kako bi se reformirao i napravio svjež početak, kako njegov sin ne bi morao prolaziti kroz iste stvari kao on.

Taymora je, pak, odmalena zanimala hip hop glazba kojom se započeo baviti u grupi Daytona Boyz zajedno s prijateljima Santana Sageom i Pimpyzom. Kao glavna platforma za objavljivanje pjesama im je, naravno, služio SoundCloud na kojemu isprva nisu dobivali puno pažnje. McIntyre se pokušavao probiti repajući po raznim kućnim zabavama svojih školskih kolega gdje je upoznao i svog menadžera, njegovog vršnjaka, tada četrnaestogodišnjeg Ezru Averilla. Poduzetni tinejdžer potegnuo je veze i novce koje bi dobio za rođendan trošio je na ugovaranje nastupa za Tay-K-a i njegov sastav. Već na prvom koncertu McIntyre je bio predgrupa današnjoj zvijezdi Playboi Cartiju u Dallasu, dok je na idućem nastupao prije 21 Savagea. Stvari su išle dobro, mladi je McIntyre pokazivao želju i smisao za repanje, no, što bi prikupio više fanova na SoundCloudu, to bi zaglibio u sve veće i veće nevolje.

Sara Mutschlechner bila je uzorna dvadesetogodišnja studentica sa sveučilišta u Texasu sa snom o karijeri filmske redateljice. Na Novu godinu 2016., vozila se kroz grad Denton u povratku s glasne zabave koja je ugostila nekoliko glazbenih sastava i prouzročila nekoliko policijskih poziva mrzovoljnih i pospanih susjeda. Bilo je oko dva ujutro i Sara je sa svojim prijateljima upravo stala na raskrižju, čekajući zeleno svjetlo na semaforu. Pored njenog automobila u tom se trenutku navezao crni terenac i spustio svoje prozore. Bio je dupkom pun i iz njegove su se unutrašnjosti mogli čuti razni neumjesni komentari upućeni Sari.

„Želimo te jebati! Daj da te izjebemo“ vikali su iz terenca.

Jedan od Sarina dva muška prijatelja u automobilu to nije mogao slušati te se obratio nepristojnim mladićima, ističući kako su takvi komentari ružni i nepotrebni. Oni su mu odvratili slično kao što su se obratili djevojci.

„Začepi“ rekao je jedan od njih i posegnuo za nečime. „Ili ću te upucati“ zaprijetio je izvadivši pištolj.

Nakon toga, Sarin auto je napustio raskrižje i skrenuo bez komentara njenog društva, samo da bi ih već na idućem križanju dočekao isti onaj crni terenac i zapucao prema automobilu, pogodivši Saru u glavu, pri čemu je izgubila kontrolu nad vozilom koje je skrenulo udesno i zabilo se u stup javne rasvjete. Mlada je studentica na mjestu umrla, a policija je brzo našla krivce. Žrtvini prijatelji prepoznali su počinitelje kao momke koji su bili prisutni na istoj novogodišnjoj zabavi kao i oni sami, iako nisu ušli u nikakav konflikt za vrijeme proslave.

Detektivi su kasnije ustanovili da je čovjek koji je povukao okidač bio Eric Johnson, također dvadesetogodišnjak, kaplar u marincima kojega su svi opisivali kao mirnog i pristojnog dečka. Čitatelji ovog teksta prepoznat će ga po jednom drugom imenu – Santana Sage. Bio je član grupe Daytona Boyz koja je nastupala na toj novogodišnjoj zabavi, a u crnom terencu sjedio je i Tay-K. Johnson je kasnije priznao ubojstvo zbog kojega je osuđen na 44 godine zatvora, dok McIntyre nije snosio posljedice. Cijeli je taj tragični događaj bio samo okidač za ono što će se dogoditi pola godine kasnije, u čemu će Tay-K sudjelovati direktno i što će ga, lančanom reakcijom događaja koja će uslijediti, ironično vinuti u zvijezde, nešto što pukim repanjem dotad nije stigao napraviti.

U srpnju 2016. godine McIntyre je uhićen s čak šest drugih ljudi zbog sumnje za ubojstvo Ethana Walkera, dvadesetjednogodišnjaka kojega su željeli opljačkati. Dio plana su bile dvije ženske osobe, uključujući  i maloljetnu plavušu koja je s Walkerom navodno bila u romantičnom odnosu. One su posjetile mladića sa zadatkom da ga zavedu i tako odvuku njegovu pozornost. Čak se i činilo da će pljačka proći glatko: jedna od djevojaka ostavila je vrata Walkerove kuće otključanima, naoružani lopovi, među kojima je bio McIntyre, ušli su u kuću, zdipili drogu i novac kojega je mladi Ethan ondje čuvao i okrenuli se kako bi izašli. No, tada se vlasnik ukradenih stvari pojavio pred njima, užasnut i zbunjen. Došlo je do obračuna, lopovi su zapucali i Walker je ubijen. Još se uvijek ne zna tko je ispalio fatalne hice, a u nedostatku čvrstih dokaza McIntyre je tada zadržan u kućnom pritvoru prije prvog ročišta. Nekoliko dana prije no što se trebao pojaviti na sudu, Tay-K je tvitao sljedeće:

I samo tako, Taymor McIntyre je odrezao svoju narukvicu i pobjegao. Tada je službeno počela „trka“.

Prije nego što je pobjegao u San Antonio, Tay-K je ipak morao ostaviti svom Arlingtonu nešto po čemu će ga pamtiti. Šezdesetpetogodišnji Skip Pepe ga, tako, neće zaboraviti cijeli život. 25. svibnja prošle godine obavljao je svoju uobičajenu popodnevnu šetnju u tamošnjem Cravens Parku, omiljenom gradskom mjestu za rekreaciju. Sve se činilo normalno sve dok mu se pred očima niotkuda stvorio Tay-K, uperio pištolj ravno u njegovo lice, brutalno ga nokautirao i istog trena odjurio u smjeru San Antonija. Ondje se dogodio još jedan scenarij koji je McIntyreov gangsterski lifestyle doveo do vrhunca.

Sljedeći nesretnik koji je naletio na njegov bijes bio je Mark Anthony Salivar, mladi fotograf koji je navodno imao dogovor za foto-sesiju s reperom iz Arlingtona. Nakon što su ga pokupili ispred njegove kuće, Tay-K i njegova banda odvezli su se na parking Chick-A-Fila restorana koji se specijalizira u prodaji sendviča s piletinom. Ondje je došlo do meškoljenja u automobilu nakon što su Tay-K-evi pajdaši izvadili pištolj sa željom krađe Salivarove fotografske opreme. Mladić je iskočio iz automobila, vrišteći upomoć, dok se vozač zaletio u njegovom smjeru želeći ga pregaziti, no nije uspio. Salivar je u cijelom metežu skočio na automobil i počeo udarati nogom u haubu, samo da bi se jedan od putnika ispružio kroz prozor i upucao fotografa, nakon čega je crni terenac odjurio dalje, ostavljajući mrtvog Salivara na parkiralištu. Identitet pucača također je, pogađate, još neutvrđen.

Nakon tog događaja koji kao da je ispao iz neke misije u San Andreasu, McIntyre se odlučio na potez kojim je uspješno ridikulizirao čitav organ javnog reda i mira koji ga je nemilice tražio po cijeloj državi. Otputovao je u New Jersey, sjeo u studio, snimio pjesmu i zatim objavio ovo:

„Fuck a beat I was tryna beat the case, but I ain't beat the case, bitch I did the race.“

Pjesma koja ne traje ni dvije minute postala je instantni hit među hip hop populacijom, popela se do četrdeset i četvrtog mjesta na Billboardovoj ljestvici sto najslušanijih singlova i natjerala sve policijske šefove u Teksasu da pocrvene kao cikle i udare šakom u stol stisnutih zubiju. Opasni tinejdžer koji je bio umiješan u tri ubojstva i brutalno batinjanje starijeg gospodina upravo je snimao pjesme o svom bijegu miljama daleko od savezne države u kojoj je počinio zločine za koje je optužen dok ga policijske snage traže na sve strane. Već je prvi kadar u kojemu Tay-K pali joint dok na stupu pored stoji tjeralica s njegovim licem bila je dovoljna da okine one koji su ga valjali uhapsiti, a McIntyreov bezobrazluk i sprdanje sa zakonom brzo je postalo viralni hit. Još kad njegove rime o stvarima koje je doista napravio spojite s melodičnim i zaraznim instrumentalom koji je za siću skinut s interneta, dobijete himnu svih Yummyja u zapuštenim američkim kvartovima punim kriminala.

U cijelu su se priču na kraju umiješali i federalci koje je Tay-K preko Twittera jednako zafrkavao, ali ipak nije mogao izbjeći uhićenje i početkom srpnja 2017. završio je u zatvoru gdje je i danas. O tome koliko se uzdigao tom pjesmom govore brojke – 144 milijuna pregleda za The Race na YouTubeu, razni remixovi na kojemu su nastupili izvođači poput 21 Savagea, YBN Nahmira, Lil Yachtyja i Fetty Wapa i općenita luda priča o Tay-K-ovim (ne)djelima učinila je da „trka“ postane platinasta singlica, a onaj menadžer s početka priče najmlađi čovjek kojemu je to uspjelo. Da bi cijela stvar bila još više eksponirana, pokrenuta je kampanja hashtagom #FREETAYK koja poziva na oslobađanje kontroverznog repera.

Kampanja za oslobođenje potencijalnog ubojice i dokazanog pljačkaša. Možda bi ovo nekome zvučalo suludo, no korporativnim vođama u svijetu mainstream glazbe to nije nimalo čudno. Tay-K bi mnogima mogao donijeti velike novce ako ponovno ugleda slobodu i ovakvi apeli nisu ništa novo, ali problem je u tome što će ovaj puta hashtag teško proći. Optužbe na McIntyreov račun su izuzetno ozbiljne, toliko da se šuškalo o smrtnoj kazni, što je kasnije ipak demantirano, no da se sada okladite kako će reper iz Arlingtona provesti dobar dio vremena iza rešetaka, koeficijent bi bio vrlo nizak. Moguće je da se dogodi nekakav čudesan obrat u kojemu će Tay-K nagodbom doći do manje kazne, ali kada jednom ugleda slobodu, vjerojatno više neće biti relevantan, a ni toliko mlad. Pošto je The Race eksplodirala u vrijeme kada je McIntyre bio u bijegu, postavlja se pitanje bi li on uopće došao do slave da nije imao problema sa zakonom zbog kojih je sada, opravdano, završio u zatvoru. Sada postoji velika šansa da Tay-K bude zapamćen kao jednogodišnji predmet razonode društva koje se aktivno bori protiv glorifikacije kriminalaca, da bi onda pozivala na njihovo oslobađanje zato jer su snimili catchy pjesmu.  A ako se mladić kojim slučajem izvuče iz zatvora, vrlo bi lako mogao tamo dospjeti opet i to kad više ne bude zanimljiv labelu koji će ga potpisati.

Taymor McIntyre mogao bi tako postati okarakteriziran kao samo još jedna varijacija Yummyja iz siromašnih četvrti gradske Amerike, (pre)mlada osoba koja se (pre)rano uvukla u radnje koje nijedan čovjek ne bi smio činiti, samo da bi se kasnije suočila sa surovom realnošću. Činiti Tay-K-a žrtvom iz trenutne perspektive nije nimalo logično niti je potrebno, niti treba uzdizati u nebesa njegove solidne reperske vještine. Radi se isključivo o zastrašujućoj priči koja je zbog prkosa njenog glavnog aktera završila na naslovnicama glazbenih portala, a takvih pripovijesti ima napretek. Dosta me podsjeća na jednu koju je još davne 2001. godine ispričao Immortal Technique na svojoj sablasnoj pjesmi Dance With The Devil. Ona opisuje navodno istinitu priču o problematičnom tinejdžeru Billyju Jacobsu koji je želio postati slavan gangsterskim putevima, samo da bi ga Vrag zaveo na najgori mogući način. Njih dvojica sada negdje plešu valcer na hladnom zatvorskom podu, a hoće li to isto činiti i Tay-K? Možda je već malo prekasno postaviti to pitanje.

Everyone tryin' to be trife never face the consequences

You probably only did a month for minor offenses

Ask a nigga doin' life if he had another chance

But then again, there's always the wicked that knew in advance

Dance forever with the Devil on a cold cell block

But that's what happens when you rape, murder, and sell rock

Devils used to be God's angels that fell from the top

There’s no diversity, ‘cause we burning in the melting pot

[murderwasthecase]

Chronic Youth

Nineteen-ninety-motherfuckin'-one.

Ljetna žega već je neko vrijeme pržila usijane blokove južnog Los Angelesa u kojemu, na prvi pogled, nije bilo ničega posebno novog. Mladi ljudi odjeveni u potkošulje dane bi provodili dangubeći ispod trijemova svojih kuća, ispijajući pivo zajedno sa svojim prijateljima, komentirajući događanja u kvartu i ono što bi se zbivalo na ulici. Bilo je tu djece na biciklima koji nisu imali nimalo obzira prema starijim susjedima koji su brižno zalijevali svoj travnjak, ali i odraslih muškaraca koji su se tek ustali zbog naporne i radne noći. Iz nekoga grma katkad bi provirio pokoji narkoman ofucane odjeće i vidno trulih zubi, češkajući se i dezorijentirano vrteći glavom izbuljenih očiju, sve dok ga ne bi zaskočilo nekoliko nabrijanih mladića i na njemu iskalilo svoj bijes radi toga što su svoj mjesečni džeparac upravo izgubili na partiji domina. Pored ekipe iz dvorišta prolazile bi i izazovne djevojke čija bi pojava redovito prekidala dramatične rasprave o sinoćnoj pucnjavi ili mrtvom tijelu koje je ležalo kod obližnje pruge već tjedan dana, a nitko ne zna kome pripada.

Ipak, najviše poštovanja prikupljao je momak opasna izgleda koji bi se tu i tamo provozao ulicom u svom brižnom uređenom Chevroletu Impala iz 1964. godine, kabrioletu koji je svojom vanjštinom jasno očitavao statusni simbol njegova vlasnika. Udobno zavaljen u sjedalo s kojega je mirišala nova, fina koža, mladić se vozikao po kvartu s jednom rukom na volanu, a drugom lijeno položenom na vrata kabrioleta. Pritom je među prstima stiskao debelu frulu ispunjenu najboljim zelenilom kojega možete zamisliti. Neiskusniji su se kvartovski dečki znali upitati kako to da je moguće da njihov susjed može nabaviti tako dobar proizvod, samo da bi ih starije mange istoga trena poklopile jednostavnom replikom  - zato jer ima novca. A, kako dolazi do njega? Stari moj, pa taj lik ima četrdeset i četiri načina za zaradu, koji su bili hladnokrvno položeni na suvozačevo mjesto. Upravo taj alat je poskakivao na sjedalu potaknut žestokim udarima baseva koje je vlasnik baš nedavno ugradio u automobil.  Iz zvučnika se čula pjesma s novog albuma grupe koja je potekla prije nekoliko godina par kilometara dalje, u Comptonu. Cijeli je kvart ispunjavao zvuk sintesajzera koji kao da je prevodio osjećaj ljetne sparine u glazbu, a rime koje su se izmijenjivale preko te podloge strahovito su pristajale životnom stilu vozača tog ulickanog 64'-a.

Eto kako se čovjek osjeća dok sluša pjesme Dr. Drea. Kao da mu odjednom život ovisi o tome hoće li mu uspjeti ona sačekuša za Ballase koju danima priprema s ekipom u Jeffersonu, samo da se kasnije može pohvaliti svom bratu Sweetu i onoj ništariji od Rydera da je sposoban za obavljanje ozbiljnijih poslova. Ukratko, život vam se na tri-četiri minute pretvori u San Andreas. Upravo se na soundtracku te kultne video-igre iz 2004. godine pojavila pjesma Alwayz Into Somethin', s drugog (i posljednjeg) albuma opake grupe N.W.A. naslovljenog efil4zaggiN, ili, ako vam je preteško za shvatiti, Niggaz4life. Ondje je Dr. Dre nagovijestio rođenje podžanra hip hopa koji će obilježiti glazbu zapadne obale SAD-a za cijelo desetljeće. Na toj je pjesmi Dre izložio neke od prvih g-funk sampleova koji će vrlo brzo pokoriti ne samo pogibeljne kvartove Los Angelesa, ne samo Kaliforniju, ni Ameriku, već cijeli svijet.

G-funk je podžanr hip hop glazbe kojega ste sigurno u životu čuli, ali ga, ako niste fan takve glazbe, možda niste uspjeli smjestiti u određeno geografsko  područje ili vremenski okvir, niti mu iz toga pridodati neko značenje. Radi se o instrumentalima koji su nastali pod debelim utjecajem funk glazbe sedamdesetih godina 20. stoljeća, ponajprije sastava kao što su nezaobilazni Parliament-Funkadelic, a karakteriziraju ih jaki basevi i karakteristični synthovi preko kojih imate prilike čuti stihove o ubijanju, robijanju, pušenju trave, jebanju kurvi (ne vođenju ljubavi sa ženama, već točno tako, jebanju kurvi) i sveopćem partijanju. G-funk je glazba koja vas najbolje uvuče u život nihilističkog kvartovskog jebivjetra i to ne na hladan, tmuran način njujorškog, istočnjačkog boom-bapa, već na prilično opušten, bezbrižan i napušen lifestyle okupan zlatnim kalifornijskim suncem. Praktički ista tematika koja je devedesetih kolala mrzlim bruklinškim podrumima punim štakora, u glazbi Dreove produkcije okrenuta je na mladenačku zajebanciju začinjenu stihovima o obezglavljenim tijelima pronađenim na komptonškim cestama. Sredinom ovog desetljeća u pjesmama YG-a i Kendricka Lamara G-funk je naišao na mali revival, no vjerojatno nikada neće dosegnuti onoliku popularnost kakvu je imao od onoga dana kada je stvoren, a zatim krajem devedesetih i propao, notorni Death Row Records.

O samom nastanku, ali i životu te diskografske kuće mogao bi se napisati poduži losanđeleski krimić kojega se ne bi posramio ni James Ellroy, ali možemo reći da su ga na noge podigli ljudi s podebljim dosjeima. Jedan od njih zasigurno je prepredeni Suge Knight, don Corleone tadašnjeg hip hopa, čovjek koji je od talentiranog igrača američkog nogometa preko posla tjelohranitelja postao najveći glazbeni mogul sredine devedesetih, a svojim je mafioso metodama učinio sve da od Death Rowa napravi, kao što je i sam rekao, Motown devedesetih. Njegova prva, ali ne i najzvučnija akvizicija bio je upravo Dr. Dre – nenormalno talentirani producent, a tek onda reper koji je upravo te 1991. kada ova priča počinje imao velike probleme s ugovorom u njegovoj tadašnjoj kući, Ruthless Records, čiji je suvlasnik bio i njegov kolega iz N.W.A., prerano preminuli Eazy-E. Suge je problem riješio efikasno, točnije, bejzbolskim palicama u Eazyjevom uredu, nakon čega je Andre Romelle Young, kuhajuća rap zvijezda čiji je glazbeni izričaj izgrađen na funk pločama koje je slušala njegova majka, dobio svu slobodu da napravi čudo od albuma koje će proslaviti i njega kao solo akt, ali i Death Row. Prostora za pogrešku nije ni bilo, zbog toga što je itekako dobro znao što želi napraviti. Ipak, trebalo mu je vremena.

A Calvin Brodaus, mršavi i povučeni mladić iz Long Beacha, imao je svo vrijeme svijeta. Dane je provodio snimajući kazete iz kućne radinosti zajedno sa svojim rođakom Nateom Doggom i njegovim prijateljem Warrenom G-em s kojima je bio u grupi zvanoj 213. Očajnički je pokušavao izbjeći nevolje, posebno zbog toga što je posljednjih godina stalno ulazio i izlazio iz zatvora, većinom zbog preprodaje droge. Shvatio je da, želi li nešto napraviti od svog života, mora zaraditi, a repanje je možda i jedini način koji mu je bio preostao. I kada je jedan od njegovih freestyleova rodbinskim kanalima došao do Dr. Drea, ovaj ga je odmah pozvao na audiciju. Dvojac je sjeo u studio, počeo se zajebavati, složio nekoliko rima i snimio pjesmu za nadolazeći film s Laurenceom Fishburneom u glavnoj ulozi koja je nosila i naslov samog filma – Deep Cover. Tako se svijetu predstavio Snoop Doggy Dogg.

Atmosferična pjesma koja govori o ubojstvu policajca polučila je dobre kritike i dosegla sasvim dovoljnu popularnost potrebnu za dobru najavu Dreovog nadolazećeg projekta, a Snoopov dotad rijetko viđeni stil repanja zaintrigirao je publiku. Nakon toga se počeo snimati The Chronic, album na kojemu je g-funk zablistao u punom sjaju. Ta epska oda uličnom životu police u CD shopovima počela je krasiti nedugo nakon završetka pobuna u Los Angelesu 1992. godine, tijekom kojih je snimana. Dobar dio The Chronica realiziran je u tadašnjoj kući Dr. Drea, između raznih raskalašenih partija tijekom kojih su na Youngov posjed dolazili razni mladići s televizorima i bijelom tehnikom ukradenom direktno iz losanđeleskih izloga razbijenih u spomenutim neredima. Sam naziv albuma nastao je od slenga za skupu i kvalitetnu marihuanu, za hidropone, travu uzgojenu u zaštićenim prostorima. „Pušili smo travu i netko je umjesto „hydrophonic“ rekao „hydrochronic“. To je bilo to“ kasnije je izjavio Snoop, a cijelu napušenu vibru albuma uokviruje sama naslovnica, izrađena kao posveta Zig-Zag rizlama, s glavom Dr. Drea u okruglom okviru.

The Chronic danas ima legendaran status, a u vrijeme kada je izašao bio je, također, izrazito hvaljen. Danas nam se album doima kao klasik rapa devedesetih, ali tada je on bio nešto dotad neviđeno; potpuno progresivno ostvarenje koje je svojim soničnim inovacijama zapanjilo i ozbiljne kritičare i mainstream publiku. Album je to preko kojega je Snoop Dogg postao apsolutna rock zvijezda, pomoću kojega je natjerao javnost da se upita otkuda je iskočio tako nesvakidašnji reper s takvim nevjerojatno opuštenim i samouvjerenim plasiranjem stihova koje bi pohvalio i Slick Rick glavom i okom. A o zgražanjima koje je ploča prouzročila kod konzervativnih, ali i liberalnih političara i aktivista diljem Amerike mogli bismo raspravljati danima. Stihove koje su neki opisivali naturalističkima drugi su smatrali krajnje nepodobnima i uvredljivima: propagiranje pušenja trave, ispijanja alkohola i besramne mizoginije nastavilo je trend općeg društvenog sablažnjavanja nad gangsta rap glazbom koju je krajem osamdesetih započeo N.W.A., a tvrdokorni su headovi uživali u bezobraznom podjebavanju Dreovog bivšeg šefa i prijatelja Eazy-E-a na koje je sam Eazy kasnije odgovorio jednako bezobrazno, ali i pod g-funk podlogom. Kvaliteta The Chronica krije se u svemu nabrojanome, ali postoji još jedna važna karakteristika. Dre je na tom albumu, osim što je svijetu podario hrpu zabavnih pjesama s jedinstvenom atmosferom i produkcijom, doista odao počast svojim uzorima. Tako se glazbenoj publici dokazao kao čovjek s vrlo istančanim ukusom i vještim uhom koje je moglo prepoznati dobar zvuk, što mu je, naposljetku, obilježilo karijeru. Dre, tip raznih glazbenih preferencija koje se kreću od Kraftwerka do Nirvane, tako je u album uklopio već spomenuti Funkadelic, Georgea Clintona, Solomona Burkea, Donnyja Hathawaya, Leona Haywooda i mnoge druge velikane crnačke glazbe. Oni u The Chronicu nisu samo svedeni na puki sample, već se njihov utjecaj poprilično čuje i osjeti .

Danas je The Chronic trostruko platinast, a njegov značaj možemo ilustrirati na sljedeći način: zamislite si da neki današnji reper jednim jedinim albumom predstavi potpuno novi podžanr hip hopa s jasno definiranim zvukom koji će stolovati radio frekvencijama cijelo desetljeće i pritom na njemu predstavi vrlo originalnog i svojstvenog repera koji bi sigurno bio prvi pick sljedeće XXL freshman liste, a da je to sve još popraćeno žestokim rasplamsavanjem svađe s drugim popularnim izvođačem. Uloge sami podijelite, pa zamislite koliko bi to odjeknulo.

Nakon The Chronica, uslijedilo je kolektivno nabrijavanje javnosti za debitantski album Snoop Dogga, kojega je u potpunosti producirao Dr. Dre. Doggystyle, izdan 1993. godine, spiritualni je brat Dreova albuma, njegov nastavak koji je spojio ovaj dvojac za svagda, čineći Snoopa Dreovim Robinom i obratno. Sukladno je očekivanjima postao najbrže prodavani hip hop album ikad, a podržan singlovima kao što su Gin and Juice i Who Am I? (What's My Name), g-funk se uvelike počeo vrtjeti i na MTV-u. Oba albuma distribuirao je Interscope, kompanija Jimmyja Iovinea, njujorškog Talijana s izuzetnim njuhom za uspjeh i publicitet, koji je preko svoje diskografske kuće koordinirao rad nekih od najzvučnijih, ali i najkontroverznijih rap i rock izvođača devedesetih. Zbog stila života Interscopeovih suradnika o tom se labelu puno pričalo. Gdje je kročio Marilyn Manson, trava više ne bi rasla, a kršćanske udruge oglasile bi alarm za uzbunu. Slično je bilo i s Nine Inch Nailsima. Tupac Shakur, koji je 1996. godine prešao u Death Row, stalno je bio u žiži zbivanja, što zbog glazbe, a što zbog raznih incidenata - bilo da se radilo o pucanju rasistički nastrojenom policajcu u guzicu, napadu koji je rezultirao s četiri metka u njegovom tijelu ili ozbiljnoj optužbi za silovanje koja se pokazala netočnom, ali zbog koje je ipak završio u zatvoru. A sam je Snoop Doggy Dogg, isti onaj povučeni Calvin koji je nastojao izbjeći nevolje, bio je optužen za sudjelovanje u ubojstvu. Suđenje je i sam popularizirao pjesmama i filmom naslova Murder Was The Case u kojemu otvoreno prodaje dušu Vragu, a njegov šef Suge Knight istovremeno je divljao po glazbenim zabavama, otimao glazbene menadžere i gasio kubanke na njihovim licima, ali i upravljao neizmjerno volatilnim rap carstvom koje je polako ključalo, da bi vrhunac dostiglo sada već mitskim ratom između istočne i zapadne obale u kojemu su živote odnijeli njegovi najtalentiraniji protagonisti. Ukratko, Interscope je bio jedna ogromna ludnica u kojoj su glavnu riječ vodili najluđi pacijenti s istančanim smislom za kreiranje kvalitetne glazbe.

Iako danas mladi percipiraju Dr. Drea kao Eminemovog frenda i trgovca slušalicama, a Snoop Dogga kao napušenog starca koji je snimio pjesmu s Katy Perry, njih su dvojica nekoć bili potpuno drukčiji igrači. Talent i smisao za stvaranje glazbe nikada nisu izgubili, ali se ono što ih je proslavilo – a to je nevjerojatna želja za dokazivanjem i nekad čak i pretjerani mladenački bunt – sazrijevanjem i sve većom zaradom ugasio, kao što je, uostalom, i prirodno. Ipak, ostaje dojam kako mnogo štovatelja rapa nove generacije, koji se trenutno lože na kontroverze koje kruže oko današnjih trepera i vladara SoundClouda, nije upoznata s bogatom ostavštinom reperske klasike čiji je velik dio i g-funk. On je, za razliku od nekih drugih podžanrova poput crunka koji danas zvuči zastarjelo do bola, s vremenom ipak održao svježinu kakvu je imao u doba kada se pojavio, što je odlika dobre glazbe. A njegovi glavni akteri u očima su fanova ostali zauvijek mladi i zapamćeni po svojim najhvaljenijim radovima, koji nas i dan danas efektivno vraćaju na usijani asfalt Los Angelesa i lijeno potezanje dima iz najduže frule u kvartu. Jer, jednom kad uđete u Compton, Long Beach ili Inglewood, nema natrag.

[murderwasthecase]

Stokeley iz džungle

„If you don't have no sauce, ya lost“ – Gucci Mane

Posljednjih se godina o pojmu talenta u hip hop glazbi lamentira možda i više nego ikada. Još otkako je, sada već davne 2007. godine, DeAndre Cortez Way, u narodu poznatiji kao neprikosnoveni Soulja Boy, izdao bezvremenski hit Crank That i na sebe navukao neobuzdiv bijes i srdžbu svih „pravih“ ljubitelja rap glazbe, određen  dio publike na svakog drugog mladog repera koji iskoči iz paštete reagira kao na užasno smrdljiv prdac vašeg cimera u studentskom domu prouzročenog grahom iz obližnje menze. Gnušanja na balave bezobraznike koji „ne znaju složiti dvije poštene rime“ i koji „ne poštuju svetinju“  prate gotovo svaku rubriku komentara ispod vijesti o novom projektu nekog popularnog novajlije. Svima su vam poznate oštre kritike upućene besramnicima koji rade komercijalu od drevne vještine repanja, praćene paradoksalnim pozivanjem na pop-dive poput Eminema, tako da je vrlo lako zaključiti da brojni samoprozvani puristi imaju vrlo specifične preferencije. A biti proglašen talentiranim i originalnim u vječnom ratnom stanju kakvo unutar rap publike, i u nas i preko bare, caruje već godinama, zahtijeva posebno znanje.

No, ima li ga Ski Mask The Slump God?

Za jednog izvođača koji je potekao sa SoundClouda, to je vrlo dobro pitanje. Zanimljiva je stvar ta platforma – podarila nam je neke od najinovativnijih rap stilova ovoga desetljeća, koje predvode neki od najosobitijih persona ove ere, a opet je dozlaboga ispunjen jednoličnošću i repetitivnim srednjoškolcima koji sanjaju da će biti iduća velika stvar. Iz cijele te ekipe, koja je u zadnje dvije godine prilično vješto pokazala svoje surferske sposobnosti na valu novootkrivenih podžanrova rapa sleš trapa, Stokeley Clevon Goulbourne onaj je koji bi vas svojim ponašanjem vrlo vjerojatno među prvima zaintrigirao.

Ako jednoga dana netko otkrije da je Ski Mask The Slump God zapravo lik koji je pobjegao iz nekog crtića koji se kasnih devedesetih godina vrtio na Nickelodeonu ili Cartoon Networku, poprimio autentični ljudski oblik i izgradio glazbenu karijeru, prvi ću vam povjerovati, a tome bi vjerojatno povjerovao i sam Ski. Svojom zaigranom i veselom vanjštinom zasigurno bi bio izvrstan zabavljač na dječjim rođendanima, pa i svojim tekstovima kada bi izbacio gomilu referenci na drogu, seks, alkohol i ostale najzabavnije hobije odraslih. Na današnjoj rap sceni ne postoji osoba šarenija od Goulbournea i njegovih hiperzabavnih, dinamičnih i, zapravo, vrlo pametnih rima s mnoštvom referenci na pop kulturu koje često bivaju upotrijebljene na najnečuvenije načine (samo jedan primjer: I like my girl pussy fat, Garfield cat... I'm in her belly like DMX... Wizard Kelly thick 'cause you can't see the rest!).

No, nije oduvijek bilo tako. Transformacija koju je Ski Mask u razdoblju od godinu i pol dana prešao pomalo je nevjerojatna. Prije nekoliko godina bio je samo još jedan tinejdžer u popravnom domu u kojemu je završio zbog preprodaje marihuane. Tamo se, valjda je sudbina tako htjela, skompao s Jahsehom Onfroyem koji će negdje kasnije postati poznat pod tamo nekakvim imenom XXXTentacion. Dvojac je počeo repati zbog toga jer je jednostavno umirao od dosade, a, nakon što je izašao iz doma, Stokeley je nastavio gdje je stao. S grupom Members Only, čiji je član bio i pokojni X, ali i još jedno danas poznato ime, Kid Trunks, postao je lokalna floridska zvijezda. Nakon toga, krenuo je strelovit uspon.

Danas je Ski Mask drukčiji no što je bio prije, recimo, dvije godine. Otada se uspio posvađati s XXXTentacionom i postao je isključivo solo igrač. Zbog rijetke srčane bolesti koju će, usput rečeno, pokušati riješiti operacijom, od mršavca sa šiltericom i Adidas trenerkom postao je bucmasti veseljak rašpastog glasa sa, za njegovu generaciju, nevjerojatno razvijenim flowom koji u nekim trenucima zastrašujuće podsjeća na njegovog uzora, Method Mana. Svoju unikatnu osobnost najbolje prikazuje u jednako tako jedinstvenim glazbenim videima koji imaju isti onakav crtićki osjećaj kao i njegove rime, koje su, pritom, eksplicitnije na n-tu potenciju.

Cole Bennett čovjek je kojemu bi svi SoundCloud reperi, bez pogovora, trebali podići spomenik. Dvadesetdvogodišnji vlasnik kompanije Lyrical Lemonade jedan je od najzaslužnijih za strelovit uspon raznih mladih izvođača koji su se imali prilike po prvi put predstaviti u vizualnim djelima upravo njegove režije. Bennett je, naime, snimio neke od prvih videa danas megapopularnih repera poput Lil Pumpa, Famous Dexa i Smokepurrpa, proračunato predstavljajući njihov i svoj izričaj. Taj čikaški redatelj, snimatelj i biznismen ostao je bliski Skijev suradnik, a pečat kojega stavlja na spotove prepoznatljiv je kao i kolega mu. Vukući inspiraciju iz sceničnih spotova ranih dvijetisućitih, posebno onih Busta Rhymesa, pa čak i Slim Shadyja glavom i bradom, Bennett je uspio prenijeti Goulbourneov svijet na način koji savršeno paše njegovim rimama.

Stihovi o pušenju mačje mokraće i novcu koji je elastičan poput Mistera Fantastica tako su popraćeni vizualima jednako bizarne i kaotične prirode, kao što je i shout-out vlastitim balama iz nosa. Ono što razlikuje Skija od raznih drugih repera poput Hopsina i Lil Dickyja, koji pokušavaju biti humoristični da bi zatim ispali jednostavno neukusni, u tome je što Stokeleyjeve tvorevine ne odišu karakterom isforsiranosti i usiljenosti, već su isključivo u službi ritmičnosti pjesme, maštovitih poredbi i stihovskih konstrukcija koje reper s Floride plasira vratolomno, brzo i neuobičajeno svježe. Upravo ta karakteristika pisanja kreativnih i nesvakidašnjih tekstova u kojima blesavi humor nikada ne prelazi u čistu parodiju, izvedena stilom kojega ne gaji niti jedan drugi izvođač nove generacije, razlog je zbog kojega je Ski Mask upao na ovogodišnju Freshman listu XXL-a kao jedan od najinteresantnijih autora.

Ovaj vatreni obožavatelj Timbalanda – nekoliko pjesama, uključujući one najuspješnije, Ski  Mask je repao preko njegovih najpoznatijih beatova – kojega svagdje prati lutka-ubojica Chuckyja, tako definitivno spada u najzanimljiviji dio novije plejade SoundCloudovih snaga. Samopouzdanje kojime odiše vidljivo je i u freestyle sesijama ovogodišnjih XXL-ovih odabranika, gdje, u usporedbi s puno popularnijim, ali i stisnutim i pomalo preplašenim Lil Pumpom, Ski suvereno dominira. Jedini razlog za zabrinutost njegovih sve brojnijih fanova mogla bi biti opasnost da će Goulbourne stagnirati i ostati na razini na kojoj je sada, odnosno, da će se zapetljati uslijed razvoja karijere i reciklirati sadašnje motive unedogled, te ostati upamćen „kao onaj tip sa smiješnim rimama“. O takvim prognozama je možda ipak prerano govoriti, pošto Ski još nije objavio ni debitantski album, kojega će mnogi očekivati nakon njegovog predstavljanja u XXL-u.

Njegova je vještina, pak, nešto što bi moglo impresionirati i one najtvrdokornije headse u džungli, kao što je i sveopći „baš me briga“ stav zbog kojega si je Goulbourne i izgradio sadašnju reputaciju i na kojemu može dalje ostvarivati svoj potencijal. Sumnjam da bi neki drugi reper s naslovima pjesama poput JustLikeMyPiss, BabyWipe i Bukkake bio shvaćen iole ozbiljno, ali kada uronite dublje u materiju, kada imate skill i prijeko potrebni swagger, sve je moguće. Zbog svega nas je toga Slump God, koji se bez jebem ti nazvao „najkul majmunom u džungli“ nakon istoimenog H&M skandala, na svom aktualnom singlu upitao vrhonaravno pitanje  – do I have the sauce?

Ma kako da ne, Ski. Samo ga valja iskoristiti kako treba.

[murderwasthecase]

Američki sin

S likom i djelom Jahseha Dwaynea Onfroya prvi sam se puta imao prilike upoznati tijekom jednog od svakodnevnih i, pritom, prilično besmislenih tumaranja po news feedu moga Facebook profila. Zbilo se to negdje u rane dane prosinca 2016. godine, kada sam na random hip hop stranici uočio kompilaciju njegovih vrlo brutalnih tučnjavi. U naslovu je velikim slovima pisalo ime XXXTentacion, na koje sam skeptično podigao obrvu. 

Upravo zbog tog čudnog spoja znakova, koji se u tome trenutku nije činio nimalo promišljen, isprva sam pomislio da je vjerojatno riječ o nekakvoj priglupoj Instagram zvijezdi koja ima izljeve bijesa u rangu najpoznatijeg turskog internetskog memea, Koxala Babe. Čak mi je pala na pamet pomisao da se radi o kakvom YouTuberu koji lažne beefove, iza kojih se skriva vješta obmana za naivne dvanaestogodišnjake, shvaća previše ozbiljno, tako da sam se opravdano upitao zašto takva persona boravi na hip hop stranici. No, čim sam upalio zvuk videa, shvatio sam da se radi o nečemu sasvim drugome.

Treskavi video sniman mobilnim uređajem prikazivao je razularenu grupu tinejdžera koji stoje u krugu, svi s mahom izvađenim smartphoneovima i s nimalo smisla za moral, kako bi napravili mjesta za dva središnja aktera koji su se u tom trenutku žestoko tukli zbog tko zna čega. Osvijetljen jarkim svjetlom parkirališta, jedan je momak potpuno dominirao u borbi tijekom koje se nije nimalo suzdržavao. Dapače, svoje samopouzdanje i vještinu iskazao je u tolikoj mjeri da je, ležeći na krvavom asfaltu, primio grogiranog i jedva svjesnog oponenta za vrat, širokim osmijehom i isplaženog jezika pozirajući za bliceve tinejdžerskih iPhoneova. No, vriskovi naočigled zadovoljene publike nisu se ni najmanje čuli zbog toga što ih je prekrivao teški, neobrađeni i sirovi zvuk trap pjesme u kojoj je izvođač urlao kako voli dok mu žrtve trče dok u rukama stišće Glock. Tada sam shvatio da se ne radi ni o Instagram zvijezdi, ni o nekom hood ratu kojega su kompići uploadali na Worldstar, već o reperu koji je svojim zvukom, ponašanjem, izgledom i stavom drukčiji. A biti drukčiji 2016. godine, kao i sada, nije bilo nimalo lako.

Prije nekoliko dana vidio sam još jedan treskavi video snimljen mobilnim uređajem, ali ovoga je puta prikazivao istog klinca kako spokojno sjedi u svojoj ili od auta dok nekoliko svjesno šokiranih individua bulji u njegov lik. Sjedio je spokojno - i beživotno.

XXXTentacion je umro onako kako je i živio: nasilno. Reći nešto suprotno i pisati tugaljive epitafe o njemu kao emotivnoj i mirnoj dušici bila bi neoprostiva laž. Način na kojega sam se upoznao s njegovom glazbom - preko kontroverzi koje je konstantno proizvodio i koje bi u medijima iskakale svakoga tjedna - način je na kojega ga je upoznala gomila drugih ljudi, jer se uvijek puno više pisalo o njegovom labilnom karakteru nego o njegovoj glazbi. Iskreno, javnosti su zanimljivije bile njegove izjave kako je golim rukama gotovo ubio homoseksualca u zatvoru i ostavio ga u lokvi krvi nego što je to bio neki njegov EP. Na forumima se žešće raspravljalo o tome kako je nabio dvije velike šljive na oko svojoj tadašnjoj trudnoj djevojci i kako joj je prijetio da će ju penetrirati vilicom za roštilj nego o kvaliteti njegova debitantskog albuma. Većina glazbenih rasprava koje su imale veze s X-om vrtjele su se oko polemiziranja o tome je li uopće etično slušati glazbu takvog antikrista i sotoninog sina, kakvim se i sam predstavljao. 

To da je pokojni Onfroy više pažnje plijenio svojim ekscesima koliko glazbom, posebno nakon što je postao poznat širokim masama, je činjenica, ali problemi sa zakonom i vlastitom psihom nipošto nisu jedini razlog zbog kojega je X-ova glazba kao takva postala popularna. Naime, koliko je sranja u svom prekratkom životu napravio, toliko je mnogo i utjecao na aktualnu glazbenu scenu, makar se to laicima na prvi pogled ne bi činilo. Već sam spomenuo da je taj Floriđanin bio totalno drukčiji od drugih u vrijeme kada se pojavio, a njegov katkad agresivni, katkad R&B, ali, sve u svemu, emo zvuk postao je krucijalan za širenje rap i trap glazbe među publikom za koju smo mislili da rap neće prihvatiti nikada.

Onfroy je, uzimajući pomalo od svakog svojeg glazbenog interesa, uspio ostvariti vrlo specifičan zvuk koji je na SoundCloudu ubrzo postao izuzetno raširen, a utaborio se u slušalicama gomile stereotipnih geekova i anime fanova diljem svijeta. Ono što je prije 15-20 godina za pubertetlije bio nu-metal sada je zamijenio val kojega je XXXTentacion iznimno popularizirao. Njegova je glazba postala utočište za depresivne tinejdžere i posjetitelje Tumblra koje “nitko ne razumije”. Umjesto Linkin Parka i System Of the Downa, u kompilacijama fanovskih Dragon Ball videa na internetu počeli su svirati X i njemu slični izvođači, a hip hop je, upravo zahvaljujući njima, razvio edgy teen podžanr kojega prije nikada nije imao. Tko bi rekao da će tvrda glazba za kvartovske brijače s vremenom poprimiti oblik kojega će slušati bijela djeca koja su do prije neku godinu furala metal bendove?

XXXTentacion jedan je od prvih punokvrnih rap-izdanaka interneta. On je netko tko nije isključivo imao pristup glazbi koja se slušala u njegovom kvartu kao gomila repera prije njega, već se rodio u world-wide-web eri i oblikovao je glazbeni ukus u svoja četiri zida. Jedan je od prvih koji je udahnuo mainstream život u emo rap, čovjek je koji je pokazao da rap performans puno više počinje sličiti punku nego onome što je bio prije deset, dvadeset ili trideset godina, popularizirao je i trend sve kraćih pjesama koje su još jedna od nuspojava ere streaminga, a da ne spominjemo kako je svojim stylingom i nesvakidašnjom pojavom nagovorio gomilu isto tako problematičnih tinejdžera da si pošaraju lica i završe pred policajcem-fotografom u lokalnoj stanici zbog manjih ili većih prijestupa, te nakon toga dosegnu ogromnu popularnost na SoundCloudu. Dokaz njegova utjecaja su dva iznimno popularna albuma, za neke ofrlja ostvarenja upitne kvalitete, a za druge emotivni rollercoaster i nezaobilazni soundtrack uplakanih srednjoškolki slomljena srca.

I to sve u samo dvije godine.

Jahseh Onfroy bio je nestabilna, nepredvidljiva, agresivna, ali i vrlo kreativna i elokventna mlada osoba. Da se rodio negdje drugdje, u nekom drugom okruženju, da mu je netko priuštio drukčije odrastanje, možda bi se sada pričalo samo o njegovoj glazbi i možda bi još bio živ. Ovako, život mu je prekinut istom količinom nasilja koju je godinama i sam drugima zadavao, koju je i trpio, o kojoj je govorio i zbog koje se, barem je on tako govorio, kajao. Ono što je u to kratko vrijeme snimio u studiju i zabilježio u dosjeu teško da netko istom brzinom može ponoviti, a kamoli prestići. Njegova smrt tako je samo još jedan dokaz duboke truleži američkog društva, ali poglavito hip hop zajednice koja konstantno gubi svoje najglasnije predstavnike. 

Ne brinite se - o XXXTentacionu još će se pričati, o njemu će se snimati dokumentarci i filmovi, objavljivat će se posthumni albumi, stavljat će ga se u isti razred s Tupacom Shakurom i Kurtom Cobainom barem još nekoliko mjeseci, naivci će vjerovati da je pobjegao na Kubu i da lovi suknje zajedno s Elvisom i Jimom Morrisonom, ali sumnjam da će Amerika, koja je iznjedrila tako kontroverznu ličnost, ikada shvatiti da je taj mladić bio utjelovljenje svega onoga, i dobrog i lošeg, što se u njoj stoljećima događa. 

Ukratko, X je bio proizvod sustava koji ga je bacio u surovi svijet, na vruće floridske ulice. Bez funkcionalne obitelji i novca, bez prikladnog odgoja, pun bijesa, straha, sirovog talenta, oboružan vlastitim šakama i nagonom. Glavna prijetnja, ali i razonoda tamošnjim ljudima. Perspektivni šerif, ali i najveći razbojnik u gradu. Demon i anđeo, heroj i zločinac, američki sin 21. stoljeća i zatomljeni glas adolescencije SAD-a kojega je utišao vlastiti stvoritelj. 

Stvoritelj kojega će taj sin još dugo proganjati.

[murderwasthecase]

RECENTLY I JUST DON’T GIVE A FUCK ABOUT A THING

[murderwasthecase]

I TOOK A YOUNG SWEET BREATH

AND I REACHED INTO MY EARTH

GAVE HIM WHAT I HAD LEFT

AT THAT MOMENT I DISPERSED