#borislav pekić

[sacredwhores]

"We've industrialized everything, even death. In not too long, we'll be killing people on conveyor belts."

Borislav Pekić, How to Quiet a Vampire

[knjigeobradovic]

POLITIČKE SVESKE + FILOSOFSKE SVESKE - BORISLAV PEKIĆ

[trojerucica-blr]

~CAR NA DAR~

Suvereni narod ne može biti odmetnik. Odmetnik je vlast koja mu suverenost odriče.

„Tezeju, jesi li ubio Minotaura?“

*****

Teško narodu o kome se vlada preterano brine.

*****

Narod koji podnosi tiraniju nije zaslužio slobodu. Ako je dobije, on će je ubrzo predati novom tiraninu.

*****

Narodnom pokretu treba pamet jednog, a vernost svih.

Život na ledu

Eeee,Borislav Pekić,Da si me losije kulturni zivot ucio iz tvojih knjiga iz usta tvoje zene profesorke Zube na predavanjima istog,bila bih Strumfeta u rukama AV GARGAMELA,ovako sam Dobra vila koja ce odraslog Pinokija pretvoriti u MAGARCA.

NEPRAVDA

Šta je za vas značila nemogućnost (nepostojanje slobode) da zauzmete profesionalni položaj, saobrazan vašoj stručnoj spremi i sposobnosti, samo zbog korumptivnog principa moralno-političke podobnosti, najefikasnijeg sredstva za elegantan odstrel svake poslovne konkurencije, rezervisan jedino za profesionalno diletantske ešalone članova vladajuće (jedine, nota bene) stranke?

Svakako teško razočaranje, osećanje nepravde, prikraćenosti, a verovatno i osvetničku formulaciju nepovoljnog mišljenja o poretku stvari, u kome tako nešto nije samo ozakonjeno kao opštedruštveno pravilo, već se smatra najsavršenijim putem za distribuciju ljudske i socijalističke radne snage.

No pošto ste vi to mišljenje, jamačno, već imali – jer biste, inače, moralno-politički podobni bili i jebeni položaj dobili – ni to od nekog značaja nije. Drugi vam putevi, u međuvremenu, nisu zapreteni. U krajnjem slučaju, možete u inozemstvo otići. Tamo se druga svojstva zahtevaju.

*****

Manipulacioni, ergo, korupcionaški sistem po sebi podrazumeva sve vrste nepravdi, pa i one koje se tiču raspodele dobara. Uvek mora postojati njihov dispozicioni depo iz kojeg će se, mimo zakona i stvarnih zasluga ili potreba, deliti mito onima koji ga, takođe mimo zakona, zasluže. U načelu, nepravedna raspodela ne mora biti i neracionalna. Zavisi samo s koje je tačke gledišta uzimate.

Da li vam je kriterijum javno dobro ili interes vlasti. Ako od drugog polazite, onda je nepravda korisna, pa, prema tome, i racionalna, jer vam obezbeđuje podršku koju, inače, ne biste dobili.

MORAL

Najviše se plašim života koga bih bio prinuđen da se stidim ili odričem. Plašim se da dođem u situaciju da samoubistvo izaberem kao jedini način da se sačuvam.

Bez vojske ćemo možda biti izgubljeni, bez političke mašte, verovatno, ali bez morala svakako…

Bavim se „pitanjem morala“, kao što se bavim i svim drugim uslovima naše egzistencije u njihovom međusobnom odnosu, koji stvara svet onakvim kakvim ga mi vidimo, osećamo i podnosimo. Moral ne postoji „za sebe“ i „zbog sebe“. On živi jedino u odnosu na druge, da baš ne kažem i zbog drugih, kao što prema jednoj od brojnih teorija temporalnosti vreme ne postoji izvan odnosa među pojavama i promenama u njima.

Zlatno doba dijaloga korenovanje monologom.

Stope u pesku

Apsolutna moć uvek je i jednostavna i vulgarna. Komplikujemo je uglavnom zato što nam nikad nije jasno kako je nešto tako jednostavno i vulgarno tako dugo moglo da nama vlada, i da ponekad čak izazove naše divljenje. Prvi, osnovni i najvažniji posao apsolutne moći je dezavuisanje prošlosti. Apsolutna, harizmatična moć najbolje živi u vakuumu, najbolje se oseća na brisanom prostoru vremena u kome postoji samo – budućnost. Prošlost ne valja jer toj moći nije pripadala, sadašnjost takođe ne valja, jer je za to prošlost kriva. Ostaje samo budućnost, koje još nema, pa se ne može ni dokazati, ni poricati.

*****

Pod uplivom neograničene moći, počinje čovek da se menja i da gubi odlike racionalnog bića kakvo je dotad bio. Transformacija je posledica harmoničnog sadejstva dva faktora: osećanja moći koje se rađa na njenoj neograničenosti, i naturanja moći što potiče od njegovih pokornih obožavatelja. Vlast se, ako je totalna, retko kada samo uzurpira. Ona se i prima kao dar. Svaki nivo uzurpacije proizvodi i nuznivo dobrovoljnog služenja, pa i proširenja moći koju tiranin nije zahtevao. Gospodar i robovi se nadopunjuju u uvećanju te moći.

-CAR NA DAR!

Imati veru u sebe je sve. Vera je moć. Želja je moć. Volja je moć.

*****

Moć je apsolutna sloboda kojoj, znao za to ili ne znao, sputavan jedino razumom, svaki čovek teži. Apsolutna sloboda moguća je jedino van razuma, u ludilu. Samo u ludilu sve je moguće.

*****

Moć je nezasita i kada je presita.

*****

Moć nameće odgovornosti koje zahtevaju i lične žrtve. ***** Moć je uvek sama. Za savetnika ima ona samo sebe i neograničenu veru u svoje pozvanje.

Uprkos oslanjanja Žironde (Sdoj) na građanstvo, a Montanje (Skoj) na sankilotiju, obe su elitističke po duhu aristokratske. Jer, ni aristokratija nije tek skup ljudi čija se moć prenosi krvlju, već moć koja proističe iz osećanja izuzetnosti i izuzetnosti.

MOĆ

U modernoj istoriji, na sreću, osetno je osvešćenje moći. Ona sve više sama otkriva svoju pravu prirodu i svoje prave ciljeve. Moć postaje svesna zašto postoji i zašto do sada nije uspela da se domogne svemoći. Ona lagano i postupno oslobađa sebe obaveze što joj ih je naturio ljudski um.

Oslobađajući se razloga, lišava se ona poslednjeg humanog balasta, i od onoga što je stvoreno istorijom, postaje ono što istoriju stvara.

*****

Moć je pravo nad ljudima, a ne stvarima; posedovanje ljudi, ne stvari.

*****

Moć se otima, tek potom stiče. Moć se mora vršiti da bi se imala.

*****

Nije dovoljno reći: „Cilj moći je moć“. Da bi se objasnila valja reći: „Cilj moći je još veća moć“. *****

Moć koja se ne vrši, gubi se, moć koja se ne uvećava smanjuje se.

*****

Moć koja se ne vidi, a deluje – stvara se. Moć koja se ne vidi, a ne deluje –iščezava.

*****

Moć nije u donošenju prave odluke, nego u pravovremenom donošenju bilo kakve. Moć nije u mogućnosti odlučivanja, nego u mogućnosti sprovođenja odluke.

*****

Jedina mana moći je u tome što se kad se ima nad svima nema nad sobom.

*****

Moć koja se deli nije svemoćna. Moć koja nije svemoćna nije moć.

*****

Moć koja ne počiva na konceptu natčoveka nije moguća. Svaka druga se deli, time prestaje biti moć. *****

Kad jednom prihvatite moć umesto prava, kao što su to učinili Trocki, Zinovjev, Kamenjev i svi stari opozicionari u odnosu na još stariju opoziciju, kad jednom prihvatite korisnost umesto pravde, gubite pravo da se na pravo i pravdu pozivate kad na vas dođe red, da moć i načelo korisnosti na sebi iskusite.

Moć nije u mogućnosti odlučivanja, nego u mogućnosti sprovođenja odluke.

*****

Jedina mana moći je u tome što se kad se ima nad svima nema nad sobom.

*****

Moć koja se deli nije svemoćna. Moć koja nije svemoćna nije moć.

*****

Moć koja ne počiva na konceptu natčoveka nije moguća. Svaka druga se deli, time prestaje biti moć. ***** *****

Nije dovoljno reći: „Cilj moći je moć“. Da bi se objasnila valja reći: „Cilj moći je još veća moć“. *****Moć se otima, tek potom stiče.

Moć postaje svesna zašto postoji i zašto do sada nije uspela da se domogne svemoći. Ona lagano i postupno oslobađa sebe obaveze što joj ih je naturio ljudski um.

*****

Moć je pravo nad ljudima, a ne stvarima; posedovanje ljudi, ne stvari.

*****

TOTALITARNI LUDJAK SUMANUTI VODJA .

🔝💯🎯🔥🔥🔥Bez vojske ćemo možda biti izgubljeni, bez političke mašte, verovatno, ali bez morala svakako…✅👀

Unmasking by Image Collection All Rights Reserved.

[siziliste]

Život nije jedno celovito, koherentno življenje, nego smrt ispesecana munjama života. U jednom smislu volja zaostaje za životom, jer ne učestvuje u smrti, u drugom smislu ona ga prevazilazi, jer mu daje dvostrukost.

[asweetjane]

Zato se u mojm uspomenama još uvek vode bivše ljubavi, teraju dovršene pustolovine, gaje stara prijateljstva i mržnje, biju drevne, najčešće izgubljene bitke. Iščezla lepota, preparirana u sakralnu mumiju, počiva u piramidi moje mladosti, okružena voljenim predmetima, iako joj je duh pogrevnim čunom davno otplovio na zapad.

Borislav Pekić, “Svirač iz zlatnih vremena”

[prerazmisljavanje]

12 najknjiga 2018. godine

12 najknjiga 2018. godine

U 2018-oj pročitala sam mnogo više knjiga nego što sam planirala (Goodreads-ov izazov kaže 83/60), ali ne bi mi bilo teško da proberem najboljih 12 da bar polovina pročitanog nije bila zaista dobra. Kad kažem ‘zaista dobra’, mislim na biseri-svetske-književnosti, zauvek-u-lektiri nivo dobrog.

Foto: Shapeshifting PhotographyPripremajući ispit iz Srpskog modernizma, čitala sam Andrića, Pekića,…

[jelenajt]

Bez odbacivanja starih zabluda , nema ni prihvatanja novih istina. (Borislav Pekić )

[retrocatastrophy]

for the ask: 1 to 5! c:

1: what was the last thing you read?“The man who ate death.” For school. Quite peculiar, if you ask me. (it’s by Borislav Pekić.)

2: favourite movie?Answered in one of the previous questions. 

3: favourite book?I like Gibson’s litherature. (Neuromancer, Count Zero, Mona Lisa Overdrive.) I like his style of writing. A bit hard to follow at first, but the stories are interesting. 

4: dream date?Believe it or not, I’d like to go bike riding in the countryside. I go sometimes with a friend, and it feels great.

5: do you have a crush?Do celebrity crushes count? xD If not, then no. All people I’ve encoutered with are not really my type. 

[travesuras-de-la-gaga-mala]

30.07.2022.

Smrt i život su jedno, a univerzum je njihova večna rekombinacija. U takvom univerzumu biti živ ili mrtav zapravo je isto.

— Borislav Pekić

Kraj je i ovog prokletog meseca. Ako sam pre mrzela sve početke i sve krajeve, sada je to još više pojačano. Bolujem dve boli, jednako velike, jednako teške. I nikada neće prestati da bole. Večne su.

Volim te.

Dajem sve od sebe.

I love you the mostest little baby tigeru.

[radiogornjigrad]

Mirko Kovač: IZ BILJEŽNICE O BORISLAVU PEKIĆU

1. Ako smo imali kojeg aristokrata među piscima, onda je to bio Borislav Pekić. Njegova je otmjenost bogomdana i stavlja se iznad staleža i odgoja. Plava krv s očeve strane vuče svoju žilu iz Šavnika u Crnoj Gori; to je glavni grad plemena Drobnjaci. Ondje su i njegovi preci zasigurno sudjelovali u ubojstvu tiranina Smail-age Čengića i u lakim opancima zaigrali oko Turčinove odrubljene glave.…

[knjigeobradovic]

ODMOR OD ISTORIJE - BORISLAV PEKIĆ

[zanimljivaekonomija]

Lagunini hit pisci potpisuju u Noći knjige

I predstojeću Noć knjige, pored velikih popusta na Lagunina izdanja koji se kreću do 40%, popusta na knjige drugih izdavača koji su se priključili manifestaciji, knjige na stranim jezicima i gift program od 20%, obeležiće sjajni naslovi i druženje sa piscima. 

Svoje knjige potpisivaće autori Lagune koje nemamo priliku često da sretnemo: Srđan Valjarević u petak u 19 sati i Boris Dežulović u nedelju u 17 sati u knjižari u SKC-u, zatim Jelena Bačić Alimpić, Mirjana Bobić Mojsilović, Dejan Tiago-Stanković, Dragan Velikić i drugi.

Evo kompletnog rasporeda potpisivanja: 

Petak, 17. jun

Delfi SKC, Kralja Milana 48 (ulaz iz Resavske), Beograd

17.00 – Živojin Žika Petrović

17.30 – Ivan Ivanji

17.45 – Nenad Novak Stefanović

18.00 – Jelena Bačić Alimpić

19.00 – Srđan Valjarević

19.15 – Dragan Velikić

19.30 – Vladimir Kecmanović

20.00 – Dejan Tiago-Stanković

20.30 – Mirjana Bobić Mojsilović

Delfi knjižara „Borislav Pekić“, Knez Mihailova 48, Beograd

17.30 – Stefan Marković

18.00 – Ivan Ivačković

18.15 – Duško Lopandić

18.30 – Dejan Tiago-Stanković

19.00 – Mirjana Bobić Mojsilović

19.30 – Čedomir Antić

Delfi knjižara „Branko Miljković“, Obrenovićeva 3, Niš

18.00 – Dejan Stojiljković

18.30 – Lela Stojanović

19.00 – Branislav Janković

19.30 – Stefan Mitić Tićmi 

Knjižara Delfi Sombor, Kralja Petra 16

18.00 – Vladimir Vujinović

Subota, 18. jun

Delfi SKC, Kralja Milana 48 (ulaz iz Resavske), Beograd

17.30 – Aleksandra Filipović

17.45 – Vojislav Todorović

18.00 – Ljubivoje Ršumović

18.30 – Srđan Anđelić i Tanja Veselinović (A.k.a. Mjehur i Gorostasna)

19.00 – Vanja Bulić

Delfi knjižara „Borislav Pekić“, Knez Mihailova 48, Beograd

17.30 – Momčilo Petrović

18.00 – Siniša Soćanin

18.30 – Jovan Ristić

19.00 – Branko Anđić

Delfi knjižara „Branko Miljković“, Obrenovićeva 3, Niš

18.00 – Dejan Stojiljković

Nedelja, 19. jun

Delfi SKC, Kralja Milana 48 (ulaz iz Resavske), Beograd

17.00 – Boris Dežulović

17.30 – Bojan Ljubenović

18.00 – Slavimir Stojanović

Delta Planet Niš

18.00 – Jelena Bačić Alimpić

[mentalnahigijena]

Trideset pet godina u nešto ozbiljnijim kulturama, normalnijim vremenima i uređenijim društvima i nije tako dug period. Ali u zemlji koja je od 1986. godine do danas promijenila četiri imena – SFRJ, SRJ, SiCG, Crna Gora – ideološko-političko uređenje, učestvovala u ratovima početkom devedesetih godina, preživjela rigidne međunarodne sankcije, bila dio pseudofederacije koja je ratovala s NATO, organizovala referendum za nezavisnost, i nakon četrnaest godina krhke stabilnosti u nezavisnoj državi  doživjela ponovnu fašizaciju društva, kalendarsko računanje vremena nije uvijek pouzdano. Jer, toliko tzv. istorije u nekoj, na primjer, skandinavskoj zemlji, nije se dogodilo u posljednjih sto pedeset godina. U sredinama s očiglednim kulturno-političkim diskontinuitetom, koje nijesu dovršile proces modernizacije, svaki neortodoksni pokušaj kritičkog preispitivanja uvriježenih stereotipa i inovativni kulturni pokret, svojevrsni su incidenti. Tako je i časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja Ars, nastao  kao incident, i  po svemu sudeći i nestaće kao incident. Prvi broj Arsa pojavio se u avgustu 1986., u izdanju Književne opštine Cetinja (KOC). Glavni urednik je bio Mladen Lompar, a članovi redakcije Slavko Perović, Milorad Popović, Borislav Cimeša i Krsto Mijanović. Ars je svojim dizajnom, koncepcijom i sastavom saradnika bio novum u  produkciji književne i kulturne periodike u Crnoj Gori. Ambicije uredništva, koje je istovremeno bilo i u rukovodstvu KOC-a, dakako, bile su idealističke, pokazalo se i utopističke: vjerovali smo da se inteligentnijim i modernijim promišljanjem, i bez relevantnog ekonomskog i političkog zaleđa, u kratkom vremenu, mogu mijenjati naslijeđeni kulturni, politički i ideološki obrasci i sistem vrijednosti. Zbog toga su se u kulturnoj i političkoj javnosti Socijalističke Republike Crne Gore, od pojave prvih printanih izdanja KOC-a, počele javljati kontroverze: jedni su nas nazivali crnogorskim nacionalistima, drugi su zamjerali da smo pomodni, i da više forsiramo etablirane jugoslovenske autore u odnosu na domaće pisce, treći, koji su bili u  manjini, podržavali su rad grupe mladih ljudi što je unijela novi duh u kulturni život Cetinja. Ars je, zaista, od samog početka bio otvoren za pisce različitih poetika i ideoloških afiniteta. U prvoj seriji Arsa, između ostalih, objavljivali su,  Oskar Davičo, Vojislav Pekić, Tomaž Šalamun, Drago Jančar, Andrej Inkret, Aleš Debeljak, Velimir Visković, Raša Livada, David Albahari, Vlado Gotovac, Vesna Krmpotić, Bogomil Đuzel, Lilijan Dirjan, Vidosav Stevanović, Vojislav Despotov, Stevan Raičković. Paralalno s Arsom, KOC je objavljivao i  knjige iz  lijepe književnosti, te djela političke i istorijske provinijencije koja su kritički preispitivala kanone Saveza komunista o nacionalnom pitanju, kulturnoj tradiciji, etnogenezi. U to vrijeme,  u drugim jugoslovenskim republikama, prije svega u Srbiji i Sloveniji, javljaju se  snažna i masovna revizionistička stremljenja nacionalističkih i liberalnih intelektualaca, koje su djelovi odlazeće titoističke vlasti tolerisali, čak i podsticali. Crnogorski komunisti, pak, nijesu imali ideju kako preživjeti bez titoizma, i u panici su pravili vještački balans između prijetećeg velikosrpskog nacionalizma i pojedinačnih otpora tom hegemonizmu, koji se nijesu temeljili na đilasovskoj definiciji crnogorske nacije. Tako je režim s neviđenom konsternacijom pokrenuo hajku na Književnu opštinu Cetinja, izdavača   knjige Sava Brkovića, Etnogenezofobija, u kojoj stari komunistički revolucionar osporava teze Batrića Jovanovića, o srpskom porijeklu Crnogoraca.  Predsjedništvo Socijalističke Republike Crne Gore i Predsjedništvo Centralnog komiteta SR Crne Gore, organizovali su zajedničku sjednicu i „oštro osudili nesocijalistički, antinaučni pristup autora nacionalnom pitanju”, narodnog heroja socijalističke revolucije, i kako im nije bilo popularno tražiti Brkovićev partijski progon okomili su se na članove Partije u Književnoj opštini Cetinja. Pokrenuti su disciplinski postupci protiv članova SK iz KOC-a, Slavka Perovića – koji je bio član gradskog komiteta SK – Mladena Lompara, Miodraga Iličkovića i ostalih, pa je SSRN, koji je bio transimisija Saveza komunista, napravio čistku u tom udruženju građana i za urednike Arsa postavio  podobne partijske kadrove. Nova redakcija je, u drugačijem formatu i s drugačijom koncepcijom, objavila još samo jednu ili dvije sveske časopisa, i Ars se nije publikovao deset godina, od vremena Antibirokratske revolucije do početka 1999. godine. Prva serija Arsa, ipak, ostala je u pamćenju  saradnicima i suptilnijim čitaocima, kao jedan smjeli, nekonvencionalan kulturni projekat koji je ubrzo sasječen. Naročito su članovi redakcije bili emotivno vezani za Ars, pa sam nakon povratka u Crnu Goru, početkom 1998. s  Mladenom Lomparom počeo praviti planove o pokretanju nove serije časopisa. Na ruku nam je išla činjenica –  jednako koliko i promijenjena politička klima poslije odvajanja vladajuće frakcije na čelu s Milom Đukanovićem od velikosrpske politike Slobodana Miloševića – da je u međuvremenu stasala nova darovita generacija crnogorskih pisaca, koja se lektirom i senzibilitetom umnogome razlikovala od svojih prethodnika, koji su stvarali pod vidljivim uticajem Njegoša, srpskog romantizma, ruskih proleterskih pisaca i jugoslovenskih bardova socijalnog realizma. Tako je formirana nova redakcija – iz prvog uredništva ostali smo Mladen Lompar i ja – u kojoj su se našli mladi pisci, Pavle Goranović, Aleksandar Bečanović, Balša Brković, Andrej Nikolaidis, Ognjen Spahić. Redakcija se u protekle dvadeset dvije godine mijenjala, i u njoj su bili pisci različitih generacija, od Ljiljane Duhrgran Boričić, Boža Koprivice i Ljubomira Đurkovića, do najmlađih, Dragane Tripković, Vaska Raičkovića, Milene Pejović, Ethema Mandića. Neki su odustajali, iz ovih ili onih razloga, ličnih ili političkih, tako da su od prvobitne redakcije iz obnovljene serije Arsa 1999. godine – pored mene –   ostali još Pavle Goranović, zamjenik glavnog urednika, i Andrej Nikolaidis. Jer, 2017. godine umro je Mladen Lompar, koji je bio više od glavnog urednika: dobri duh naše redakcije i šireg kulturnog kruga koji je u neku ruku izrastao iz Književne opštine Cetinja. Nije pretjerano reći da su Ars – i njegov izdavač OKF – imali noseću ulogu u afirmaciji recentne crnogorske književne scene dvijehiljaditih godina, u domaćem i međunarodnom kontekstu. Teško je i zamisliti savremeno crnogorsko izdavaštvo bez OKF, jer bezmalo svi mladi daroviti pisci objavili su svoje prve tekstove i knjige u Arsu i OKF, što im je bila referentna preporuka prema regionalnoj i međunarodnoj sceni. Nije naodmet pomenuti da su autori OKF-a dobili oko trideset državnih i desetak međunarodnih nagrada za književnost, i da je u to vrijeme publikovano nekoliko desetina prijevoda naših pisaca na strane jezike.  Ars je uspostavio i novu mrežu regionalnih saradnika koji su se pojavili u postjugoslovenskom vremenu: gotovo da nema relevantnog regionalnog pisca čiji radovi u potonje dvije decenije nijesu objavljeni u našem časopisu. Ars je, takođe stvorio i mrežu prevodilaca, iz Crne Gore i prostora štokavskih jezika, što je omogućilo našim  čitaocima  da se, makar u naznakama, informišu o novim autorima i tendencijama, prevashodno na važnim evropskim književnim jezicima. Ars je u međuvremenu bio i dio mreže srednjoevropskih književnih časopisa u projektu „Revija u reviji“, u kojoj su izabrani časopisi iz deset evropskih zemalja – od baltičkih država do Hrvatske –  dvosmjerno objavljivali temate  iz nacionalnih književnosti. Ars je na Međunarodnom sajmu knjiga u Sarajevu 2015. godine, proglašen najboljim časopisom u regionu. Druga, tamna strana, priče o Arsu: o neprestanim difamacijama, osporavanjima i pokušajima njegove likvidacije,  zanimljivija je kulturnim antropolozima, socijalnim psiholozima,   stručnjacima za nacionalno pitanje, nego piscima i ljubiteljima lijepe književnosti. Naime, priča o fenomenu Arsa, bez razumijevanja  ideološko-političkog konteksta, naslijeđenih pretpolitičkih podjela i provincijskog mentaliteta naših pisaca – čija je isključiva ambicija da budu „prvi u selu“, između Mehova krša i Debelog brijega – neće biti potpuno razvidna. Jer, difamacija časopisa, njegovog izdavača i urednika često je inicirana i iz samog književnog esnafa, čak i od bivših članova redakcije i  pisaca s kojima smo nominalno dijelili iste kulturne i političke koncepcije, u dobroj mjeri zbog toga što  nijesmo pristali da estetske kriterijume potčinimo nacionalno-političkom rezonu, i uređujemo još  jedan časopis-džuboks, koji će udovoljavati taštini i ukusu provincijalnih bardova i čaršijskih filistara. U toj specifičnoj montenegrinskoj patologiji, više i duže od drugih, isticao se Balša Brković, bivši član redakcije Arsa, koji je na tako nizak i besraman način, kakav se ne pamti od doba ranog staljinizma, demonizovao izdavača svoje jedine  knjige koja je imala kakvu-takvu recepciju književne kritike[1]. Naime, nakon svakog konkursa za izdavaštvo Ministarstva kulture –  u kojemu je OKF uvijek konkurisao s više naslova nego svi ostali izdavači zajedno! –  B.B. urednik kulturne rubrike dnevnog lista Vijesti, u maniru starih udbaških kerbera-difamatora, velikim naslovima je ispisivao cifre koje je OKF ukupno  dobio za izdavaštvo, prevodilaštvo, časopis, sajmove knjiga, sugerišući da je u pitanju privlegovanost i korupcija. Prema poznatom klišeu komunističke i fašističke crne propagande, B. B. nikad nije napravio komparativnu analizu sa drugim dotiranim subjektima iz domena književnosti, niti spomenuo da su neki drugi subjekti iz oblasti filma ili ljetnjih festivala na konkursima dobijali višestruko veću finansijsku potporu nego OKF. Dakle, niko se nije osvrnuo na značaj i domete naših  konkretnih projekata, jer cilj ovakve propagande nije da, u skladu s javnim interesom, kritički valorizuje, istraži izvjesne anomalije ili zloupotrebe, nego da osramoti i egzistencijalno uništi targetiranu žrtvu. Od samoga su početka, dakle, protiv Arsa  udružili se, s takvom nesnošljivošću, kao da smo umjesto knjiga i časopisa distribuirali oružje ili drogu –  zajedno s velikosrpskim nacionalistima –   diletanti, polutalenti, neostvareni kulturtregeri i vječiti „ministri kulture u sjenci“. Taj hibrid plemensko-palanačkog duha ne podnosi ništa što mu nije nalik, pogotovo ako pritom ima i neki uspjeh, i zato nijesu mogli oprostiti   OKF-u što je brižljivom selekcijom referentnih autora, domaćih, regionalnih i stranih,   publikovao oko 400 knjiga i  122 broja Arsa[2].  Elem, crna propaganda je imala određene učinke u dijelu javnosti, ali nije uticala na  saradnju OKF-a s  relevantnim izdavačima, piscima i prevodiocima. Naprotiv,  najugledniji crnogorski i južnoslovenski pisci i prevodioci svih ovih godina su nam, bez honorara ili za veoma skromnu nadoknadu, povjeravali svoje recentne rukopise. Ukupna atmosfera koja je podsticala frustracije i animozitet prema OKF-u, očekivano je kulminirala nakon promjene vlasti u  Crnoj Gori. Novoj  strukturi, koja je na vlast došla uz pomoć ideologa, komesara, diplomata, lobista i propagandista „rusko-srpskog sveta“, prioritet je bio kultura i prosvjeta, pa su objedinili ova dva resora, zajedno s naukom i sportom, i na njihovo čelo postavili  osobu koja doskoro nije imala crnogorsko državljanstvo(!) i eksplicitno ne priznaje crnogorsku naciju, kulturu i književnost. U kontekstu obezglavljivanja i uništenja nosioca savremene crnogorske kulture, jedna od prvih aktivnosti četvororesorne ministarke bilo  je  angažovanje penzionisanog profesora ruskog jezika D. K. – gogoljevskog lika, koji je bio ispomoć u progonu profesora na Beogradskom univerzitetu, u vrijeme kad je  njim upravljao kadar Vojislava  Šešelja – za, kako je rekla, „detektivske poslove“ u (pod)ministarstvu kulture!? Gotovo jedina dužnost penzionisanog namjesnika bila je, da između dvjestotinak organizacija koje su dobijale potporu Ministarstva kulture iz domena nove književnosti, prevodilaštva, časopisa, festivala, muzičkog i likovnog stvaralaštva, filma i tzv. kreativnih industrija,  pronađe neku zloupotrebu ili neispunjavanje obaveza kojima se ugovorno bio obavezao OKF. Paralelno sa „detektivskom“ istragom krenula je nezapamćena  hajka u režimskim medijima s  „originalnim“ optužbama:  zbrojili su koliko je OKF od Ministarstva kulture dobio novca za deset godina(!), za Ars, novu književnost, prevodilaštvo, sajmove, antologijsku ediciju Nova luča, program Kreativna Evropa, ne pominjući pritom jesu  li inkriminisani projekti  realizovani. Tako da su neuki čitaoci mogli pomisliti da je novac Ministarstva kulture, odnosno poreskih obveznika, direktor OKF dobio, na primjer, za reprezentaciju, svečane koktele, putovanja po egzotičnim turističkim destinacijama ili za rješavanje stambenog pitanja. K tome, nijednom difamatoru, cijelo ovo vrijeme nije bilo ni u primisli da se napravi kritička i komparativna analiza  estetskih i kreativnih dometa projekata OKF,  koji su od komisija Ministarstva bili ocijenjeni da su od posebnog interesa za kulturu Crne Gore. Pripremajući ovaj jubilarni, možda posljednji broj, dugo sam se premišljao  oko toga je li se primjereno osvrtati na ovakve bizarnosti – kakve nije moguće naći u dojučerašnjim afričkim kolonijama –   u uvodnom tekstu jubilarnog broja Arsa. Naposljetku sam odlučio da, u grubim crtama, prikažem pozadinu dugogodišnjih insinuacija, jer nas nema ko drugi braniti. Ali, i da bih ukazao na još jednu pogubnu, takoreći smrtonosnu činjenicu, o kojoj ćuti naša  bezvoljna, bezidejna, zaplašena kulturna javnost. Ulazimo u deveti mjesec 2021., i od kalendarskog početka godine nijedan  aktivni crnogorski pisac dosad nije bio u mogućnosti da publikuje svoje djelo, isto je s prevednim knjigama i periodičnim publikacijama!  Ovakav fenomen nije poznat ni u ratnim vremenima u potonjem stoljeću. OKF u svojoj redakciji ima više od trideset novih rukopisa domaćih, regionalnih autora i prijevoda, koje se bez državne potpore nije moguće publikovati. U zemlji od šesto hiljada stanovnika, sa slabim čitalačkim navikama, na komercijalnoj osnovi nije moguće publikovati ni trivijalne autobiografije starleta, fudbalera, ratnih zločinaca, kamoli modernu poeziju i prozu. No, uništenje crnogorske nacionalne kulture, tačnije produkcije recentne književnosti i umjetnosti, događa se u tišini, iako je blizu  dan kad će se  knjige u ovoj zemlji štampati jedino uz blagoslov mitropolita Joanikija, kod braće Uljarević, ili u samizdatu! Poslije svega nemamo više iluzija: niko  nije zainteresovan da opstane jedini crnogorski časopis koji je u potonjih sedamdeset godina imao širu jugoslovensku i regionalnu relevantnost. Klerofašistička vlast nas smatra neprijateljima pa su nam, po svemu sudeći, potpisali smrtnu presudu, a strukturama bivše vlasti koja još upravlja u više gradova – između ostalih u Podgorici i Cetinju –  manje je stalo do knjiga nego Ivanu Crnojeviću, savremeniku Gutemberga, koji je u 15. vijeku donio štampariju na Cetinje. I ovo rječito govori o tome koliko je  sadašnjoj talibanizaciji crnogorskog društva, pogotovo kulture, uzrokovalo  ignorantstvo i lakomislenost onih koji su se doskora, stvarno ili nominalno, suprostavljali ideologiji Justina Popovića, Nikolaja Velimirovića, Amfilohija Radovića. No, štogod da se desi,  siguran sam da će  prevratnička uloga Arsa u afirmaciji moderne crnogorske književnosti –  prije ili kasnije – biti inspiracija nekoj novoj, buntrovnijoj i kreativnijoj generaciji, koja će nastaviti ovu smjelu i neobičnu avanturu. Kad u to ne bismo vjerovali izgubilo bi smisao sve što smo dosad radili, o čemu smo maštali, i na čemu smo istrajavali. (Predgovor povodom publikacije jubilarnog broja časopisa Ars, koji će se narednih dana predstaviti čitaocima, u printanom i elektronskom izdanju). Napisao Milorad Popović

[siziliste]

Civilizacije su propadale zato što nikad uspešno nisu rešile zagonetku eliminisanja svojih otpadaka. Duhovne su otpatke deponovale u običaje, naravi, podsvest potomstva; umne u istoriju; fizičke su sahranjivale pod zemlju. Umirale su u vlas- titom đubretu, umesto da, kao priroda, od njega žive. Čovek se izuzeo iz opšteg poretka, odustao od svrhe njime određene. Zamišljao je da je razumniji od njega. Kao da ima išta razumnije od načina na koji potok traži put kroz kamenjar, kojim se cveće okreće suncu, talasi sustižu, kiše s neba vraćaju, a jata ptica selica drevnim gnezdištima svakog proleće lete? Kao da je išta razumnije od stanja u kome se između života i smrti potire razlika, simbioze u kojoj život sahranjuje smrt, a smrt održava život?

[prerazmisljavanje]

Pročitala sam u januaru

Pročitala sam u januaru

Januar nije bio najjednostavniji mesec za preživljavanje i čitanje uz to. Natovarila sam bila previše različitih zaduženja na sebe, i da nije bilo ekipe Novosadske razmene knjiga, koja je lepo rasporedila poslove, imala bih još manje stranica da pokažem u ovom tekstu.

Jedna od knjiga radovala me je iako je čitanje trajalo 20 dana, dve su bile onako, a četvrta je izvukla mesec i mene iz njega, ali…

[melancholia-agitans]

Oseti stid što je svojim antropoidnim uskraćenostima objašnjavao Prirodu. U njoj nema samoće u kojoj, kao pod neprovidnim i neprobojnim biljurnim zvonom, čuče doživotni ljudski zatočenici.

Borislav Pekić, Atlantida