#kasarne

[radiogornjigrad]

Ivan Molek: Pismo Cvetu

Cveto bok, nećeš mi valjda zamjeriti što te podsjećam na dane u splitskoj Lori Pa i one nakon toga, već opet civili. Moja je jedinica, cijela vojna pošta, brojala svega nas pedesetak vozača. Nikakve čisme, samo obične crne cipele, svega desetak poluautomatskih pušaka što su neodržavane hrđale po soškama hodnika. Drugdje, npr. po hodnicima kninske kasarne, blistali su se uglančalni i daleko…

[portaltvpljevlja]

Opština Pljevlja riješila problem stanovništva sela Ranče i mještana kraj vojne kasarne - https://tvpljevlja.me/?p=129987&utm_source=SocialAutoPoster&utm_medium=Social&utm_campaign=Tumblr...

[bojesvemira]

Vojnik sreće

Kada smo se dogovorili da se konačno vidimo nakon mjesec dana spakovala sam svoj mali ruksak obukla najdraži šorc i zahvalila Junu mjesecu idem tamo među one piramide u koje ne vjerujem da vidim tvoj osmijeh. Volim kad mi dolaziš bio to moj grad ili grad pored, nije mi mrsko da se gužvam po gradskom prevozu sat vremena da bih vidjela tvoje ruke kako se kreću kroz valove zraka kada objašnjavaš kako si vidjela kućice pokrivene lišćem. Bila sam uzbuđena kao vojnik pred zakletvom, volim te vidjeti u uniformi kako nosiš onu vojnu torbicu na leđima koja je nekako veća od tebe. Obećala sam sebi da ću da se ponašam pristojno a ne kao derište, ali uzaludno eto sada volim što se sjećam i onog hotela i kako si me nosila i kako smo se ljubile u toaletu, i kako smo hodale kroz duge pruge gdje vozovi putuju noći duge. Volim i kako sam te pratila do one male kasarne i mahala na kapiji, sad i da napišem knjigu i da mi aplaudira masa u sjećanju će mi biti tvoja burna mašta i to kako ostavljaš pušku i kako te čekam na vratima skakućući prema tebi, i tvoja crna kosa u kojoj pronalazim svoj bunker vojniče sreće spasila si me tmine u koju moja duša stigne.

[zec-kosmajski]

Za tri meseca će 33 godine. Od kad sam je poslednji put video. Kao što se ploča na tiries'tri okreće. I mi oko sunca svake godine.

A upoznao sam je 3 godine pre toga.

Sajam ona velika betonska socijalistička mastodonska građevina Hale 1. Sa okruglim prozorima na kupoli od stakla. U to vreme jedino su Weather Report kad su svirali u novootvorenom Sava Centru imali tonca, oprostite, zvučnog inženjera, koji je učinio da zvuk bude kao u Carnegie Hall-u Naši tonci sa radio Beograda se krstili. Kako dobro zvuči. A na Sajmu raspad, Riblja Čorba sa našim kršom od ozvučenja i novim "hitovima" nekad nazovi 'oportunističko disidentskog benda' Ništa se ne čuje, a svi urlaju u pokliču. Budućeg rata. Za nazovi Anđela ,svirali su one pesme o skidanju aviona sa neba, malo pošto su Istinito podigli mač... A posle imali nervni slom.

I ja kao mladi, sweet sixteen, panker (da 16. jbg, slatko je i za male pankere u pubertetu) ugledao sam Nju, na samom kraju koncerta blizu onih stepenica što vode sa donjeg podesta na onaj kružni tok oko sajamskog prostora.

Duvao sam lepak tada. Ali to je druga priča, a i njena. Sećam se samo da mi je napisala broj telefona. Na nekom papiru. Ili možda na ruci nebitno je.

Ne znam ni zašto sam bio na tim, još tada ustajalim ostacima one sveže Riblje Čorbe, koju su slušali moji matorci, a ni ona. Ali u mesecima i naredne 3 godine se osmislilo.

Ona se zvala Danijela, a prezivala Tatić.

Da, evo daću vam kraj pre početka.

I neću sredinu da nikome dam. Šta smo ona i ja proživeli je naša privatnost. Može živeti u tuđoj mašti. Pokvarenoj, strast je naša.

Pred kraj te trogodišnje povezanosti.. U kojoj sam bio tu a i ona...u kojoj sam upoznao njenog oca vozeći se sa njime posle zajedničkih psihoterapijskih seansi. I obilazio je svakodnevno u lošim trenucima na rehabilitaciji od duvanja lepka u maloletničkom boravku za ovisnike 88'me u Dragiše Mišovića. Pandan Drajzerovoj al za malololetnike.

Bila je tamo i 20 godina kasnije Milica ako čita, pozz za Milicu...

Prošlo je sve to. Ona se skinula sa svega, ja se nisam navukao tako kao ona na lepak kao, ali posle jesam... Na kocku 1990. A ona je tada već bila prepička sa nekim starijim likom (Zec tišina), ali volela me i dalje.

Bila je tu na mom ispraćaju u vojsku kod mene kući u Resavskoj sve sa njim. Nismo znali da će rat da počne tridesetak dana kasnije. Ona je sa njim krenula u Nemačku da sebi sredi život i uspe u toj igri. Ja na Albansku granicu u Makedoniji da je čuvam kao graničar Jugoslovenske granice.

Pisao sam joj pisma i pre i pošto je počeo rat. Svaki dan. Ložio sam se i dalje. I voleo je. Sećam se jednom.. Sex posle KST neke svirke... Pre tog matorca, kod mene. Ona uzdiše da grešimo, ja da je volim.

Na pisma nije bilo odgovora, mesecima. Rat se zahuktavao sa Slovenije proširio se na Hrvatsku.

Ja,slomljenog srca ali sa nadom..pozovem iz pošte.

Njene roditelje na fiksni... Mobilni još nisu bili ni blizu svakodnevnice..1991.je. RAT.

Javi se njena mama. Čuje moj glas,zajeca.

Da nekom slušalicu,čujem šuškanje. Pošta,kasarna, red iza mene. U kantini sam popio par Bitolskih piva da se okuražim uopšte da pozovem njen br.

Glas u slušalici (kasnije saznajem da je tetkin) saopštava mi da je poginula. Sa Njim

On ih je slupao kolima na putu za Nemačku. Odmah posle mog ispraćaja. I kako ja to ne znam i zašto nisam bio na sahrani...

Neću pisati sada o svojim osećanjima. Tog trenutka. Samo objašnjenja, meni nedovoljna. Moja majka je zabranila svim mojim prijateljima koji nisu već bili u vojsci, sa kojima sam se mogao čuti, da mi ni slučajno to ne kažu jer se bojala da bih pobegao na sahranu pre polaganja (tadašnje zakletve državi da si veran vojnik, za koje vreme pre polaganja nisi pod pretnjom zatvora iz kasarne)

Onako pripit, emotivni klninac od 18 dina, posle 3 velika piva samo sam spustio slušalicu.

Od nje imam sliku, dve. Na papiru

Mnogo smo bili bliski. 33 godine kasnije,nisam nikad bio na grobu. Možda bih mogao da ga nađem.na Bežaniskom groblju. Ali, nepotrebno, nekako osećam, znam da mi se nasmeje kad mislim na nju...I znam da me voli kao i ja nju. Jer je čuvam u mislima, u postojanju.

Kad kažemo, nebo nema granice, ja mislim na nju.

[lookerweekly]

Kompleks bivše kasarne Petar Drapšin (druga kasarna) između Subotice i Palića, biće mesto na kome će se održati 21. Summer3P festival, jedan od najdugovečnijih subotičkih festivala, koji predstavlja spoj savremene muzičke kulture i radioničarskog angažovanja sa prizvukom aktuelnih tema, događaja i iskustava u modernom stvaralaštvu.

| LookerWeekly

https://lookerweekly.com/najavljujemo/21-summer3p-festival-od-21-do-23-jula-u-subotici/

[balkanskapravila1371]

Како је оборен дрон у Рашки

https://objektiv.rs/vest/1298696/kako-je-oboren-dron-koji-je-spijunirao-kasarne-u-raski-vojska-srbije-cuva-nebo-savremenim-sistemom/

[nynewe]

Untitled, 2011

photo: Michaela Knizova

[mentalnahigijena]

Dodik najavio akcije protiv vojske, Suda i Tužilaštva BiH: Priziva 1992. godinu Naš cilj nije ugrožavanje teritorijalnog integriteta BiH, rekao je Dodik Za nekoliko dana biće pripremljeni dokumenti i održana sjednica Narodne skupštine RS, na kojoj će se povući saglasnost data za formiranje državnih institucija u oblasti odbrane, poreza i pravosuđa, najavio je lider SNSD-a Milorad Dodik nakon sjednice sa ambasadorima. - Mi ćemo povući saglasnost za uspostavu Oružanih snaga, Uprave za indirekrno oporezivanje, te Suda i Tužilaštva BiH. Uz to ćemo donijeti i odgovarajuće popratne akte, kojima će biti regulisana ova pitanja na nivou RS-a. Također, donijećemo i zakone o neprimjenjivanju svih zakona koje su donijeli svi visoki predstavnici do sada, a to je oko 140 zakona. Bilo koji nametnuti zakon, kao što je onaj o javnim nabavkama, što je još jedna od nadležnosti koja nam je oduzeta, neće se primjenjivati u RS-u, istakao je Dodik. Dodao je kako institucijama BiH, za koje bude povučena saglasnost, neće biti dozvoljen rad u RS-u. - Mi ćemo Sudu, Tužilaštvu i drugim institucijama BiH zabraniti rad. Prvo ćemo im dati rok od nekoliko dana, a ako ne budu napustili RS, mi ćemo ih onda našim resursima, na pristojan način ispratiti, napomenuo je Dodik. Kazao je kako ih u vraćanju nadležnosti neće spriječiti ni evropska komisija, ni SAD ni Velika Britanija. - Britanci sve čine da ovdje naprave muslimansku državu, koja odgovara samo političkom Sarajevu, optužio je Dodik. Ono što je više puta naglasio je da vraćanje nadležnosti i donošenje navedenih odluka u NSRS-u ne znači otcjepljenje, niti ugrožava teritorijalni integritet BiH. - Ja ne govorim o otcjepljenju, nego o vraćanju u ustavne okvire. Naš cilj nije razbijanje teritorijalnog integriteta BiH. Naš cilj je samostalna RS u okviru BiH, dodao je lider SNSD-a. Na pitanje kako misli izbaciti vojsku, sudije i tužioce iz RS-a, pozvao se na 1992. godinu. - Uputiću vas na Sloveniju i 1992. godinu, Blokiraćemo kasarne kao Slovenci, pa će naši ljudi reći ko smije ući ili izaći, kazao je Dodik, dodajući kako većina Srba u Oružanim snagama BiH ne želi da bude u državnoj vojsci. Kazao je kako podržava borbu protiv majorizacije Hrvata. - Mi ćemo podržati sve zahtjeve Hrvata za izmjenama Izbornog zakona, dok još bude postojao na nivou BiH. Ni mi ni Hrvati, dva naroda u BiH, ne žele majorizaciju, koju provodi jedan narod, muslimani. Tome je sada kraj, kazao je Dodik. Odgovorio je i na priče o mogućem ratu u BiH. - Rata neće biti. Nijedan cilj nije vrijedan rata, niti gubitka ljudskih života. Međutim, mi ćemo ostvariti naš cilj, a to je da se vratimo u ustavni okvir i da vratimo naše nadležnosti, koje smo dobili Dejtonskim sproazumom, kazao je Dodik. Istakao je kako je ubijeđen da neće biti sankcija za RS. - Evo sad mogu da se kladim da Evropska komisija neće uvesti sankcije RS-u, niti bilo kojem pojedincu u RS-u. Ne znam da li će neka pojedina država to uraditi, poput njemačke, ali Evropska komsiija neće, naglasio je. I u okviru ovog obraćanja ponovio je ako ne priznaje legitimitet visokog predstavnika, jer nije imenovan u Vijeću sigurnosti UN-a. Također, rekao je kako ne priznaje odlukama Ustavnog suda BiH, kojeg je nazvao kriminalnom organizacijom, koja donosi odluke na štetu RS,a a u provođenju se uzda u silu međunarodnih faktora. Što se tiče današnjeg sastanka, očigledno razočaran odzivom, rekao je da je bilo pristuno 14 ambasadora, od 28 pozvanih (RTRS ranije objavio da ih je bilo 11), ali da nije bitno ko je došao i da su došli oni koji su bitni RS-u. Govoreći o pomoći koju je Evropa do sada davala RS-u, u obliku donacija i kredita, rekao je da očekuje da EK u kratkom roku odobri nove kredite za gradnju puteva. Ako to ne urade, tražiće kredite od Kine, zaprijetio je. Izjavio je i da je Evropa, odvodeći ljude iz RS-a, usisala veći novčani iznos, nego što je uložila u RS. To je obrazložio time da je RS uložila novac u obrazovanje ljudi, koji sada kao formirani stručnjaci odlaze u zemlje Evrope.

*Ovo je Kraj Dodika ali kakav: politički ili vojni ili vojno politički? Toplo se nadamo samo politički!

[covjek-casopis]

književna premijera: (AUTOBIOGRAFSKI) ROMAN VESNE MARIĆ "PLAVA PTICA", 12/2019, Sandorf, ulomak

Dobro jutro, komšija

Sjećam se te TV snimke koja je kasnije postala legendarna. Prosvjednici hodaju ulicama Sarajeva i najednom svi zajedno zaliježu poput duge trave koja se povija na vjetru. Ljudi su se ogledavali, unezvijereni, pitajući se što im je to prozujalo pored glava i tako grubo srušilo onu djevojku. Djevojku iz Dubrovnika, studenticu, na jednom od mostova oborio je snajper i njeno je tijelo ležalo ispruženo u prljavoj, plitkoj Miljacki. Ona je bila prva žrtva rata. Snajperi su se skrivali u Holiday Innu, izgrađenom osam godina ranije za Zimske olimpijske igre 1984. godine. Ispočetka je ljudima prirastao srcu. Davali su mu nadimke kao „jaje na oko“ zbog žutog pročelja koje bi zimi provirivalo kroz nanose snijega. Nedjeljom bi svi onamo išli na kavu. Bilo je to mjesto svih mjesta u gradu. Za vrijeme rata, u hotelu su bili smješteni strani novinari, koji bi noći probdjeli u mračnim i hladnim sobama, razmišljajući o smislu života i o tome što su uopće radili ondje, dok su granate uništavale i posvuda ostavljale ožiljke na prestravljenom gradu. A na početku rata, toga sunčanog proljetnog dana, u istim su tim sobama sjedili snajperisti koji su pucali u mnoštvo pod sobom. To sam gledala u prijenosu uživo, s obitelji, u našem dnevnom boravku u Mostaru. Pojam „reality TV“ još nije ni postojao. Kad je djevojka pala pogođena, kost nam je stala u grlu. Majka je odmah u panici telefonirala sestri u Sarajevo. Provjeravanje jesu li rođaci i prijatelji živi ubrzo će postati omražen i redovan dio naših života. Radio je glasno pozivao na ulice. Voditelj je rekao da moramo „pobijediti tirane“. Već smo danima prosvjedovali. „Dobro jutro, komšija“ bio je novi, čovjekoljubivi moto, koji je svim silama zagovarao multietničku Bosnu i Hercegovinu. Sudjelovala sam u tome otvorena srca i strčala se niz stepenice na ulicu. Toga dana okupljenih je bilo manje. S brda je dopirao zvuk strojnica, koji nikada prije nisam čula. Zvučala je bizarno, ta prava paljba strojnica: kao cvokot zuba ili kad profesionalni krojač radi za šivaćom mašinom. Nije bila ugodna pomisao da bi taj cvokot sad lako mogao biti smrtonosan, za razliku od nečega što bismo čuli samo u američkim akcijskim filmovima. Toga smo dana otišli kući ranije, a sljedećeg jutra nitko nije rekao „Dobro jutro, komšija“. To, doduše, nije bio moj prvi susret s ratom. Nekoliko dana ranije, dok sam se vraćala iz škole, gromoglasna eksplozija zatresla je grad. Prozori oko mene popucali su, ljudi su vikali, tlo je podrhtavalo i svi su bježali u različitim pravcima. Rat je doslovno započeo velikim praskom, a naš je svijet skončao istom bukom iz koje se i rodio milijardama godina ranije. Nisam znala što bih i umjesto da slijedim instinkt i bacim se na tlo (kao u partizanskim filmovima), otišla sam kući. Pokucala sam na susjedova vrata pa smo pokušali dokučiti odakle je eksplozija došla. Promatrali smo obzorje s njegovog balkona. Dimilo se sa sjeverne strane grada. Rekao je: „Mora da je Sjeverni logor.1 Otamo se dimi.“ Kimnula sam. Nisam imala pojma gdje je Sjeverni logor niti je li to što govori istina. Bio je oblačan proljetni dan, bilo je toplo i tek smo počeli izlaziti u kratkim rukavima i piti kavu na terasama. Bagremovi cvjetovi zamirisali su ulicama i bilo je to moje najdraže doba godine. Zaputila sam se prema dućanu u kojem je majka radila, jer sam htjela vidjeti što se događa u gradu. Ljudi su stajali uokolo u velikim grupama. Vladala je konfuzija i svatko je govorio nešto drugo. Djeličci razgovora zapinjali su mi za uši: „Ne vjeruj nikome. Svi lažu.“ „Kažu da se radilo o cisterni punoj nafte, vozač je bio u kabini. Ispečen je. A još je držao volan. Mora da je bio dobar vozač.“ Putem sam svratila do kuće najbolje prijateljice. Njezin otac g. Dušan bio je u vojsci pa sam mislila da bi možda on mogao malo razjasniti situaciju. G. Dušan je bio velik čovjek. Toga dana izgledao je još veći nego obično. I nervozan. Sjedio je za kuhinjskim stolom i borio se s križaljkom, a sudeći prema tome koliko je križao, ništa mu nije polazilo za rukom. „Hoće li biti rata, gospodine Dušane?“, upitala sam nakon što sam malo uvodno s njim pročavrljala i pokušavala se dosjetiti sinonima za riječ „ulje“. „Ne, neće biti rata, dušo. To je samo mali nered, ništa ozbiljno. Ništa ne brini“, rekao je. I dalje se pitam je li lagao ili se doista nadao da će se sve to brzo ispuhati. U majčinom dućanu mušterije su nagađale o tome što se dogodilo. I tamo je svatko imao drugačiju priču. Jedino što je bilo pouzdano jest da je cisterna eksplodirala blizu vojnih zgrada Sjevernog logora. Moj susjed je bio u pravu. Ljudi su govorili o uroti vojske, ili su tvrdili da je eksplozija bila slučajna, ili pak da je „neprijatelj“ podmetnuo cisternu. Tko je bio neprijatelj, razmišljala sam, ali nisam ništa pitala, jer sam se bojala da će me zasuti novim teorijama. Majčin kolega poslužio je kavu. Bio je to ljubazan čovjek koji je kasnije ubijen u sabirnom logoru. Mediji su plasirali kontradiktorne informacije pa se ubrzo počelo pričati o „dezinformiranju“ i o tome kako je ono glavno oruđe za širenje straha i mržnje. „Ne vjerujte ničemu što čujete. Dezinformacije vas mogu stajati života“, izgovorio je čovjek na radiju. Rano sljedećega jutra netko me nazvao telefonom. Bila je to moja prijateljica, kći g. Dušana. „Otac mi je rekao da nikome ne govorim, ali mi odlazimo iz grada. On kaže da je to samo na neko vrijeme, dok se stvari ne smire. Brzo ću se vratiti. Morala sam ti reći.“ To me slomilo. „Onda se brzo vrati. Nedostajat ćeš mi“, rekla sam. Spustila sam slušalicu i ustala da pogledam kroz prozor, kao da će mi nešto vani reći hoće li biti rata ili neće. Ona je bila jedna od mnogih Srba koji su taj tjedan napustili grad i nikad se nisu vratili. Moja srpska rodbina također je toga tjedna otišla iz grada. Mi smo ostali i prosvjedovali za mir, kao kokoši koje čekaju da netko dođe i otfikari im glave. Nevrijeme je toga dana prohujalo gradom, obojalo zrak jarko narančastom i počupalo stabla. Gledala sam kako crijepovi padaju s krovova i razbijaju se na ulici. Bila je to predivna oluja. Poslije su ljudi govorili: „To je loš znak. Bit će rata“, i ja sam se pitala je li to što ljudi napuštaju grad polovicom ožujka, ta eksplozija od prethodnog dana, nacionalistička propaganda, rastuće nepovjerenje – nisu li te stvari loš znak? Zašto ste izabrali baš oluju kao predskazanje? Uvečer, dok sam pregledavala korijenje izvaljenih hrastova na ulici, oglasila se još jedna eksplozija blizu moje kuće. Automobil je projurio i netko je iz njega bacio ručnu bombu u kafić koja je sve samljela u komadiće. Na ulici su ležala mrtva tijela, ranjeni, čuli su se krikovi, zavijanje sirena ambulantnih kola i policije. Godinama kasnije srela sam nekoga tko je bio u tom automobilu. Rekao je da je bio na putu kući kad mu se prijatelj zaustavio i ponudio da ga odbaci. Sjeo je u auto, a prijatelj je rekao: „Moramo samo nešto odbaciti usput.“ Nije na to obratio posebnu pažnju. Krenuli su niz ulicu, a tip koji je sjedio na suvozačkom mjestu i kojeg nikad prije nije vidio, spustio je prozor. Auto je usporio, a on je u kafić ubacio nekakav zavežljaj. Vozač je nagazio na gas, a za sobom su ostavili zaglušnu eksploziju. Čovjek koji je bio na putu kući tjedan dana iza toga nije progovorio ni riječi. Kafić je bio mjesto u kojem su se okupljali vojni rezervisti. Tih dana su odsvakud nicali brojni rezervisti i pojavljivali se na ulicama, a posebno u kafićima. Bili su to uglavnom stariji muškarci u izgužvanim, blijedozelenim uniformama, koji su nosili oružje. Bilo je tu članova toliko vojnih i paravojnih odreda da dobrim dijelom uopće nisi mogao znati kome pripadaju. Stalno su uzrokovali nerede, pijani su ulazili na javna mjesta i tjerali sve van i pucali po zidovima sa svojim pohabanim kalašnjikovima. Bilo je pucanja (koje je i dalje trajalo) i u Sloveniji i Hrvatskoj, ali nitko nije mislio da će rat stići i u Bosnu i Hercegovinu. Bilo je to nemoguće. Mi smo se svi voljeli. Htjeli smo nezavisnost multietničke zemlje. Ali nakon općih izbora ispalo je da se ipak ne volimo baš toliko. Svi su voljeli samo sebe i glasali samo za svoje nacionalističke stranke. Mediji su stalno mijenjali priču tako da sam prestala slušati radio i gledati vijesti. Dezinformacije, zapamtila sam, šire samo strah i mržnju. Nakon bombe bačene na kafić, majka je odlučila da će najbolje biti da mene i sestru pošalje u Sarajevo. To je glavni grad, rekla je, tamo se ništa neće dogoditi. U tom je trenutku zamisao da će Sarajevo biti sigurno bila veoma raširena i neobjašnjiva pretpostavka mnogih ljudi. Narednog dana otišli smo na željezničku stanicu, ali smo doznali da su svi vlakovi otkazani zbog barikada oko Sarajeva. Bila je to intervencija odozgo, kasnije smo zaključili, jer je dva dana poslije započela opsada grada. Dok su granate zasipale Sarajevo, tetka je plakala preko telefona i govorila nam da joj je kuća odmah ispod kasarne na brdu odakle su i dolazile granate. Bilo je gotovo nemoguće pobjeći. Granatiranje je započelo i u Mostaru, probudilo me zavijanje sirene za opću opasnost. Bio je to zvuk koji je klizio gore-dolje kao kad pas zavija na mjesec. Majka je trčala kroz kuću vičući: „Hajde, hajde, spremite se, idemo u sklonište.“ Sjurili smo se niz stepenice i pridružili se svim susjedima u mračnom podrumu u kojem su dotad stanovali samo ugljen, cjepanice i miševi. Bilo je tu starica s malim tranzistorima koje su stiskale na uši, djece koja su se bezbrižno igrala, zabrinutih majki, a bila je i Olja, jedna od mojih susjeda, u osmom mjesecu trudnoće. Muškarci su ulazili i izlazili, raspravljali o naoružavanju i o „obrani žene i djece“. Mladići iz susjedstva koji su se upisali u Teritorijalnu obranu, improviziranu obrambenu formaciju sastavljenu od mjesnih muškaraca, dolazili su se pokazati u uniformama koje su se sastojale od maskirnih hlača i jedne kacige na njih trojicu. Nastavilo se širenje dezinformacija. Ljudi su stalno dolazili u sklonište i govorili stvari poput: „Armija se probila kroz liniju obrane i ubija sve pred sobom!“ ili „Iz obližnjeg sela stižu vijesti o biološkom oružju! Svi su pomrli!“ Panika bi se širila skloništem od čega bi majke stale plakati, muškarci bivali sve zabrinutiji, a lica starica tonula u sve dublje gađenje. Sve su to već vidjele.

Tih dana smo prijatelj i ja otišli u jedan od malobrojnih kafića koji su i dalje radili. Bio je miran dan i željeli smo raditi nešto od čega ćemo se osjećati normalno. Poslije smo se odlučili prošetati, ali su nas na ulici neki ljudi zaustavili. „Kamo ćete?“, pitali su. „U šetnju“, odgovorili smo. „Jeste li normalni?“, vikali su užasnuto. „Vode se borbe na ulicama! Idite kući!“ Otišli smo kući premda je nebo bilo plavo a njime su se valjali pusličasti oblaci. Svježi, proljetni listovi nizali su se u svim nijansama zelene: smaragdne, žablje, boje graška i metvice. Park je za nas proizvodio svježi, proljetni kisik, dok sam razmišljala o mraku i vlazi podruma u koji sam se morala vratiti. Kod kuće majka je sjedila pored radija i plakala. „Taj čovjek“, jecala je, „na radiju. Drži najveću branu u Bosni i prijeti da će je dići u zrak ako vojska ne prestane granatirati njegov grad.“ Pojačala sam ton. Murat, čovjek o kojem je bilo riječ, nazvao je nacionalni radio i obznanio svoju prijetnju. Ondašnji predsjednik Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, vođa Jugoslavenske narodne armije u Bosni, general Kukanjac, i Muratova sestra Nura su svi sudjelovali u telefonskom razgovoru koji je radio stanica prenosila uživo. Murat je tvrdio da sa sobom ima sto kilograma eksploziva i da će dići branu u zrak i potopiti pola zemlje, ako ne izađu u susret njegovim zahtjevima. Problem je bio u tome što je general nijekao da njegova vojska granatira. Bilo je očito da laže. Vojska je puno granatirala. Predsjednik je preko radija pokušao umiriti Murata. „Nemoj, Murate. Nemoj još“, rekao je. „Kako on to misli još?“, upitala sam majku. „Učinit ću to, dići ću je u zrak!“, vikao je Murat. Glas mu je drhtao. Zatim se uključila sestra: „Murate, pomisli na ljude koji će se udaviti ako digneš branu u zrak!“ „Pa onda, Nuro, reci generalu da prestane granatirati naš grad i ubijati naše ljude“, odgovorio je Murat. „Prestani granatirati, generale“, rekla je Nura generalu odlučnim glasom. General se opirao: „Nikoga mi ne granatiramo. To radi netko drugi. Mi ne bismo granatirali nevin narod. Možda vaši ljudi granatiraju sami sebe i optužuju nas za to.“ To mi se učinilo kao domišljata teorija, ali Murat je zaurlao: „Jebem ti mater, Kukanjac, kako možeš lagati?“ uživo na nacionalnom radiju. General je poklopio i ja sam zapljeskala. Bio je to malen ali značajan šamar koji su ljudi Bosne i Hercegovine zadali Jugoslavenskoj vojsci. Netko se nedavno prisjetio Murata i pitali smo se što se s njim dogodilo. Ispostavilo se da nije imao nikakav eksploziv, blefirao je od početka.

____________________________________________

VESNA MARIĆ rođena je 1976. u Mostaru. Napustila je Bosnu i Hercegovinu i preselila se u Veliku Britaniju u dobi od šesnaest godina. Studirala je češku književnost na School of Slavonic and East European Studies na UCL-u u Londonu nakon čega je radila za BBC World Service. Piše turističke vodiče za Lonely Planet i novinarske tekstove za The Guardian i BBC Online. Ulomak iz knjige Plava ptica, koju je u engleskom izvorniku 2009. objavio prestižni izdavač Granta, dobio je nagradu Penguin Decibel za nove prozne glasove, a roman je dosad preveden i objavljen na pet jezika. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču u časopisu The New Philosopher 2019. Vesna Marić živi između Madrida i Londona i dovršava novi roman.

[marketaarchitect1-blog]

/ Ašot Haas / Explosion / . . . . #ašothaas#asothaas #explosion#kasarnekulturpark #vernisáž#teraz#poďsem#davajhet#užtobude#nepremeškaj . . . . #kasarne #kulturpark #kosice #artfilm #vernisage #kasarnekulturpark #košice #art #instaart

[radiogornjigrad]

Pero Kvesić: Iz vojničkih dana (prilog za autobiografiju)

Prema enciklopediji Jugoslavenskog leksikografskog zavoda Danilovgrad je bio meteorološki najtopliji grad od Triglava do Đevđelije. Na temelje toga komanda kasarne „Milan Šaranović“, kojoj su uštede, štednja i asketsko ekonomiziranje bili osnovna svrha postojanja JNA, nije dozvoljavala grijanje zimi, osim u oficirskim kancelarijama za radnog vremena. Poseban sadizam iskazivao se na insistiranju…

[portaltvpljevlja]

Komandant kaserne „Vladmir Knežević Volođa“ podnio krivičnu prijavu zbog uklanjanja ograde oko dijela kasarne - ...

[cgvijesti]

Isključenja struje u srijedu

Isključenja struje u srijedu

Zbog planiranih radova na mreži,  u srijedu 07. septembra, bez napajanja električnom energijom će ostati: Podgorica – u terminu od 8 do 15 sati: Raći, Ubalac, Momče, Stravče, Kržanja, Kastrat, Brezovice, Lokve i Ptikalj; – u terminu od 8 do 15 sati: dio Bulevara Stanka Dragojevića (područje u blizini nekadašnje kasarne), dio Tološa (dio ulica: Ivangradske, Serdara Mila Vlahovića i Kotorske),…

[branislavaradu]

Osnovna škola „Mladost”

Političko-istorijska dešavanja u Vojvodini, odnosno u Banatu su svakako imala uticaja na selo Tomaševac. Osnivanjem tzv. Vojne krajine selo je u vojno-strategijskom smislu zauzelo veoma značajno mesto u smislu stacioniranja pukovine u samom selu, sa izgrađenim kasarnama i stanovima za oficire. Na mestu najveće austrougarske kasarne je sagrađena današnja Osnovna škola „Mladost”.

[prijedor24]

Dodatne snage EUFOR-a u BiH bit će raspoređene u kasarnama u Prijedoru i Bijeljini

Nakon što je kontingent snaga EUFOR-a u BiH prije nekoliko dana postao bogatiji za 500 pripadnika rezervnih snaga ove organizacije, donesena je i odluka o konačnom raspoređivanju ovih trupa na teritoriji Bosne i Hercegovine. Kako nezvanično saznaje Klix.ba, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine potpisalo je odluku kojom će se EUFOR-u na raspolaganje dati kasarne Oružanih snaga Bosne i…

[mentalnahigijena]

Njegovo Blaženstvo Arhiepiskop Cetinjski Mitropolit Crnogorski Mihailo Nezakonito upisane crkve, kulturna dobra i zemljište u vlasništvu SPC ponovo upisati u vlasništvo Crne Gore Njegovo Blaženstvo Arhiepiskop Cetinjski Mitropolit Crnogorski Mihailo uputio je apel za potpisivanje peticije kojom građani Crne Gore i vjernici svete Crnogorske Pravoslavne Crkve (CPC) traže od državnih organa da toj crkvi omoguće da ponese svoj krst kao nasljednica crkve, koja je u Ustavu kraljevine Crne Gore iz 1905. godine, članom 40, imenovana i statusno definisana rečenicom “Crnogorska je crkva autokefalna”, i da se nezakonito upisane Crnogorske crkve, manastiri, kulturna dobra i crkveno zemljište u vlasništvo Srpske crkve, odnosno, Srbije, ponovo upišu u vlasništvo države Crne Gore. - Jer je kralj Aleksandar Karađorđević dekretom, 17. juna 1920. godine, protivustavno ukinuo Crnogorsku crkvu, a Crna Gora do danas nije se koristila pravom da Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi povrati status domicilne crkve - Peticiju će, kaže, proslijediti nadležnim međunarodnim i domaćim institucijama i javno i masovno manifestovat zahtjeve iz peticije na cijelom crnogorskoj teritoriji. - Naša domovina Crna Gora napadnuta je spolja i iznutra. Odriče joj se pravo da bude država, Crnogorcima nacionalni iskaz a Crnogorska pravoslavna crkva je raspeta.Vlasti zakonima koji prokose moralu i pravdi podupiru strane interese. Ozakonili su Crnu Goru kao koloniju čiji se pravni akti pišu u drugim državama, a njena politika usaglašava sa interesima nekih zemalja iz okruženja. Država silom nasrće protiv svih koji stameno stoje na braniku domovine i čuvaju njenu slobodu - istakao je Mitropolit Mihailo. Kako je dodao, na nedavnim mirnim građanskim protestima na Cetinju i u Nikšiću nasrnula je na učesnike, na način da je im je dovela u pitanje i živote. - Okosnica takve politike je Srpska crkva kojoj su sve naše crkve, manastiri koje su gradili naši preci i pokretna i nepokretna crkvena imovina nezakonito upisani u vlasništvo. Koristi ih, da s katedre i oltara njeno svještenstvo raspiruje mržnju protiv Crnogoraca, manjinskih naroda, pripadnika drugih vjera i Crne Gore. Manastire je pretvorila u kasarne a novcem od prodaje crkvenoga zemljišta finasira politiku kojom priziva zlo i prijeti građanskom miru - poručio je on. Zato apeluje na sve građane Crne Gore, u zemlji i inostranstvu, bez razlike na vjeru i naciju, prije nego bude kasno, da ustanu u odbranu temeljih vrijednosti civilizacije i građanskoga mira, koji su ugroženi združenim djelovanjem crnogorske Vlade i Srpske crkve. - Ta crkvena imovina mora biti ponovo vraćena u državno vlasništo, a Crnogorskoj crkvi vraćen status domicilne crkve sa svim konsekvencama koje iz toga proishode. Zato vas pozivam da potpišete peticiju u pismenoj ili elektronskoj formi -