#miroslav egerić

[prerazmisljavanje]

Pročitala sam u avgustu

Pročitala sam u avgustu

Ne pamtim intenzivniji čitalački mesec!

(Oće to kad iznenada stigne vest da je esej iz Srpskog modernizma prihvaćen, pa se po hitnom postupku obnavlja ~trećina dvadesetog veka.)

Šesnaest knjiga za mesec bio je prosek 2013. godine. Tadašnja ja bi na ovo iščuđavanje samo prevrnula očima, ali od 2013. prošlo je 5 godina i sadašnja ja zahvaljujući njima ima domaćinstvo i posao koji zahteva punu…

[zasvepare]

30. januar 2020. 

PODVUCI, DA ZNAM ŠTA DA ČITAM iliti Close reading Bijela knjiga Stipe Šuvara & co. 

[Književna radionica Rastka Zakića, Beograd, 1984 izdavači: Rastko Zakić, Dragan Antić Knjigu preporučuju za štampu: Biljana Jovanović i Vida Ognjenović Tiraž: 1.000 primeraka]

[...] Ukoliko bude tehničkih uslova i dobrog prijema kod čitalaca, pa sa- mim tim i sredstava za opstanak projekta, dokumenti će se štampati  potpuno autentično, jedino uz neophodna tehnička prilagođavanja  (prilagođavanje faksimila zajedničkom formatu knjige i sl.). Tako  će iza dokumenata na najočigledniji način stajati njihovi tvorci, os- tavljajući svoj svetli, ili mračni trag u vremenu. [...] 

Ovo, srpsko izdanje Bijele knjige, iz 1984, zabranjeno je i spaljeno. Uredili su ga novinari Rastko Zakić i Dragan Antić, tako što su ga uvili u košuljicu pod naslovom “Antologija dokumenata o vremenu u kome živimo”, uz “preporuku za čitanje” Vide Ognjenović i Biljane Jovanović. Pravi naslov dokumenta je “O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke”. 

U ovom izdanju se ne spominje da je glavni i odgovorni urednik Bijele knjige,  u okviru Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, Centre za informiranje i propagandu, bio Stipe Šuvar. 

U analizi glavnih “dnevnih i tjednih listova, zabavno-revijalne štampe koja u posljednje vrijeme prednjači u tzv. politizaciji, zatim omladinske i studentske štampe (posebno zagrebačke beogradske ali i druge), dijela ‘politiziranih časopisa za kulturna pitanja’, te sporadično nekih emisija na radiju i televiziji” (str. 8), koja pokriva period “od početka 1982. do 20. ožujka 1984″, kao nepodobni i neprihvatljivi navode se uglavnom srpski i slovenački autori. 

----

str. 5-6

U pretkongresnom dokumentu iz 1974. godine “Politika i zadaci Saveza komunista u oblasti kulture i nauke”, a nakon konkretne analize “zastupnika najrazličitihij idejno-političkih pravaca” prethodnog razdoblja, data je i sumarna ocjena da “svaka od pomenutih antisocijalističkih i antisamoupravnih tendencija na svoj način iskazuje istu aspiraciju da intelektualni rad i stvaralačku delatnost pretvori u sredstvo interesa i ciljeva koji su duboko tuđi stvaralaštvu". I dalje se u tom partijskom dokumentu ocjenjuje, da u spomenutim uvjetima “dolazi do ‘crnog talasa’ u filmu, delimično u književnosti, dramskoj umetnosti. U Pojedinim tvorevinama, pod firmom umetnosti, ispoljili su se otvoreni pokušaji obezvredjivanja revolucije i njenih tekovina u ime ‘demistifikacije’. Takva opozicionerska i kontrarevolucionarna stremljenja bila su jedno vreme stimulisana i društvenim priznanjima i nagradama’””.  No, partijske ocjene i politiku u kulturni nakon 1972. godine neki su kulturni stvaraoci (i “stvaraoci”) počeli otvoreno osporavati, posebno od 1980. godine naovamo. Kao indikativno spomenut ćemo neke stavove književnika Bore Ćosića iznesene u ‘Omladinskim novinama’ (u novembru 1980) i “Književnoj reči” (u aprilu 1981). B. Ćosić je 1968. godinu istakao kao “značajan trenutak u razvoju mnogih ljudi. Za njega je period 1968-1970. bio “period u kome je nas nekoliko radilo dosta samostalno”. Medjutim, nakon 1972. godine dolazi do negativnih procesa: “Moram reći da smo od 1972. godine pa sledećih nekoliko godina imali blagu formu kulturne revolucije, bez obzira na to kako će docnije biti ocjenjeno i utvrdjeno”. “Svaka se stvar - pisao je B. Ćosić - može opovrgnuti i okrenuti u svom značenju i značaju pod uslovom da postoji klima u kojoj je to dopušteno, a upravo se to dogadjalo u pojedinim periodima našeg razvoja, kulturnog i društveno”. “Neka se istorijska pravda postiže brže nego što to mislimo. Čak za manje od deset godina napravljen je jedan takav obrt u istoj zemlji, u istim društvenim okolnostima” (od 1972. do 1980. kad je dao intervju - n n.) Sadašnje su prilike, po njemu “civiliziranije i mnogo snošljivije”. Politici Saveza komunista, utvrdjenoj na Desetom kongresu SKJ, B. Ćosić (u spomenutom intervjuu) sagledava (tj. vidi) kraj. Zanimljiv je i njegov stav o ulozi i funkciji umjetnika. “Umetnik mora biti nepodesan, jer je smisao njegovog posla da nepodesnim sredstvima pokuša da izbori neke istine koje će tek doći”; umjetnički je posao posvećen “razotkrivanju niza sumnjivih pojava”.  Polemizirajući sa N. Majorom, Bora Ćosić je postavio zahtjev da se o njemu kao ličnosti sudi isključivo na osnovu njegove beletristike i esejističke proze (a nikako na osnovi intervjua, izjava i napisa u novinama i časopisima!), ističući i to da nema nikakvih ambicija za neku vrstu simultanke jedan prema dva miliona (aluzija na dvomilionsko članstvo Saveza komunista), dodajući uz to da on ne spada “u tor opozicione politike delatnosti, kao ni u bilo kakav drugi (tor).” Ovdje podsjećamo da je roman Bore Ćosića “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji” svojevremeno ocijenjen kao antisocijalistički pmaflet, da je kazališna predstava, radjena po toj knjizi, skinuta s repertoara, a onemogućeno je i prikazivanje filma snimljenog po tom romanu.)  Kao što će se zaključiti iz ove analize, ono što je Bora Ćosić tvrdio početkom 1980. godine, u medjuvremenu je postao lajtmotiv mnogih. Njegove tvrdnje danas čak zvuče i relativno bezazleno u odnosu na sve ono što su u medjuvremenu napisali i izrekli npr. Miroslav Egerić, Mića Popović, Igor Mandić, Marjan Rožanc, Vitomil Zupan, Antonije Isaković, Lojze Kovačič, Dimitrij Rupel, Milovan Danojlić i drugi. 

---

str. 78-81. 

O KNJIZI STRAH I HRABROST

Knjiga proze Edvarda Kocbeka, “Strah i hrabrost”, nakon što je prvi put objavljena (1951. u Ljubljani) doživjela je oštre kritike i više nije štampana do 1982. godine, kada se pojavila (prevedena) u Beogradu, u izdanju “Narodne knjige”. Dimitrij Rupel, u pogovoru sadašnjem izdanju djela, objasnio je da je “knjiga bila suspendirana iz književnog života, a pisac anatemisan od strane ideološke kritike udružene sa svjesnim književnicima, činovnicima i idejnim radnicima”. Sada je dočekana s velikim pohvalama, ali i porukama izrazito političkog karaktera. Bila je u stvari povod za izricanje odredjenih sudova o našoj prošlosti i sadašnjosti. Smisao je sveg tog pisanja o Kocbekovoj knjizi sadržan u pitanju Predraga Matvejevića, postavljenog u podnaslovu njegova šireg osvrta u “NIN-u” (br. od 28. juna 1983): šta nam ta knjiga poručuje danas? Po njegovu mišljenju, njena ponovna pojava (nakon više od trideset godina) znači “neku vrstu rehabilitacije”, dogadjaj koji “zaslužuje pažnju”. “U takvim prilikama, u slučajevima koji su pratili pojedine knjige, obznanjuje se na poseban način naša kulturna povijest”, smatra on i citira neke ocjene (osude) izrečene u Sloveniji kada se knjiga bila pojavila (”blaćenje onog što nam je najsvetije”, “ružno patvorenje partizanstva”, “zabludjeli pamflet”, “knjiga s odvratnim neprijateljskim sadržajem” itd.), posebno se zatim zadržavajući na ocjenama Josipa Vidmara. Vidmar se, konstatira dalje, sedamdesetih godina vratio na tu svoju raniju kritiku Kocbekove knjige, ističući da je protiv nje istupio “zato što se moglo shvatiti da to djelo ‘izjednačava vrijednost partizanstva i belogardejstva pa makar i sub specie aeternitatis’”. (...) Pozdravljajući pojavu tog “tridesetogodišnjeg novorodjenčeta”, Jovan Delić je (”Politika”, 16. jula 1983) konstatirao da ta knjiga tek sada počinje svoju normalnu komunikaciju sa čitaocem, ironizirajući da “u tom neugušivom glasu valja osluškivati šum vremena te toliko slavljene, sa slobodarskog ljubljanskog kongresa pisaca i Krležinog govora 1952. godine. Kocbekova knjiga je onemogućena da obavi svoju književno-istorijsku misiju, mada je vrijednošću, pripovjedačkim rješenjima, pomjeranjem i razaranjem dogmatskog koncepta stvarnosti i čovjeka, otvorenošću za savremene evropske vidike i duhovne tokove kao i za značajne tradicionalne vrijednosti, bila daleko iznad i ispred vremena svoje pojave, a naročito iznad vremena svojih kritičara”.

---

str. 81 O ROMANU LEVITAN

U posljednji mjesec dana u centar pažnje tzv. kulturne javnosti (uz neke predstave “političkog teatra”) izbio je roman Vitomila Zupana, “LEVITAN” (u izdanju zagrebačkoga “Globusa”, 1983). Više je književnih kritičara Zupanovu knjigu (”Zatvorske antimemoare”) dočekalo s velikim pohvalama, žaleći što ona nije mogla biti objavljena ranije. Upozorit ćemo samo na nekoliko karakterističnih osvrta.  Za Velimira Viskovića (”Danas”, br. 106, 28. veljače 1984) Zupanova je knjiga “biografija, odnosno autobiografija bivšeg partizana koji se ne želi nakon rata konformirati, ne dopušta da ga obuzme pobjednička emfaza, sklon je ironizaciji ideološke monolitnosti i naivnog revolucionarnog optimizma”.  Pod naslovom “Uzničke uspomene”, “Vjesnikov” književni kritičar Zdravko Zima (2. ožujka 1984) u panegiričnom osvrtu na Zupanov roman, naglasio je, medju ostalim, da je Zupan za “sve što ga je stiglo u životu, a znamo da je bio mornar i boksač, inženjer i partizan, te da je poslije rata sedam godina proveo u zatvoru, bez pretjerane patetike okrivio i sebe sama, smatrajući da je možda živio malo ispred vremena. (...) Dospijevši u ovozemaljski pakao, junak romana odbacuje sve hipoteke, kao zmija koja mijenja košuljice, kako bi na ruševinama stoljeća - i svojoj kobi dakako - pokazao figu jednom vremenu i njegovim tragičnim zabludama”. 

---

str. 84

Nakon objavljivanje priče Milana Milišića, “Život za slobodu”, u dubrovačkom “Lausu”, u kojoj se “veliča čovjek koji je poslije oslobdjenja strijeljan kao bivši agent Gestapoa”, protestiralo je najprije Predsjedništvo Općinskog odbroa SUBNOR-a Dubrovnika, a kasnije je objavljeno više kritičkih napisa, ali i napisa u obranu M. Milišića. Spomenimo samo da je Predrag Čudića u “Književnim novinama” napisao da je Milišićev tekst pročitao ne kao pamflet već kao “dubok i složen tekst o ljudskoj sudbini u onim prelomnim trenucima života kada se čovek nalazi pred velikom zagonetkom, te da borci-čitaoci umeju da se bore, umeju da se bave politikom, ali ovoga puta im nije uspelo da pročitaju književni tekst.”

---

str. 91 

Upozorit ćemo i na neke pjesme RADMILE LAZIĆ (članice Sekretarijata Beogradske sekcije pisaca) objavljene u “Književnim novinama” u br. 667, 24. marta 1983): 

Četveronoške 

Kaži da je belo  i crno i belo  pasi redom  i kukolj i pelin  - belo -  iznutra i spolja otežalog zavežljaja  - tvoga tela. 

Kaži da je belo  ono što se kuva gore,  ono što se krčka dole,  ionako ćeš svaki kazan  kao sopstveni tanjir  olizati. 

Kaži da je belo  i kad vrana gukne  i kad gavran na krov sleti,  raj i pakao  i sve ovozemaljsko:  kolektivna sisa  kolektivno jaje. 

Kaži: belo  podji za ruljom i stadom pevušeći pesmice iz čitanke.  Udeo ličnog smanji lakše će ti biti  kad budeš izdisao. 

Budi spreman:  Kazuj da je belo  i danju i noću  bogu i Pilatu  i ovdašnjem bratu.

Uvek sit  uvek u erekciji  sledbeničke nove religije  hodaj na sve četiri. 

---

str. 92 

Upozorit ćemo i na dvije pjesme ALEKSANDRA PETROVA (takodjer jednog od aktivnih članova iz Beogradske sekcije pisaca). Kao svoj prilog na anketu “Književnih novina”: “Umetnost i politika”, poslao je dužu pjesmu iz koje ćemo citirati u cijelosti prvi i nekoliko stihova iz drugog dijela (”Književne novine, br. 658, 11. novembra 1982): 

1.  Pesnik crveni pred azbukom politike. Ali crvenim barjakom ne maše stidljivost.  Politika golica i draži pesnika  kao prolećni polen alergične nozdrve  i izvikano voće naivna usta.  Za govornicom, u sali iskićenoj ikonama  i izvodima iz svetih spisa,  pred brižljivo probranim slušaocima,  pesnikovo čelo se zari  i jezik obrasta - perjem. 

Umesto reči sunce  on izgovara naziv ustanove i kao ime svog boga  uzvikuje nadimak vodje. 

Sve je u najboljem redu.  Tapšu ga po ramenima  i stavljaju mu šećer u usta. 

Ali on vidi kako se iz mreža metonimija  izmigoljuje jegulja (menu de jour)  naručene poente. Metafore  kojima prevozi robu imaju dvostruko dno. 

Svojegrlavi slogovi gube korak  sa usvojenim ritmom. Lice skrnavljenja  proviruje iza zajapurene maske.  Uz grč strepnje od pogrdi i kazni.

---

str. 94 

“Književna reč” (u br. 214-216, ljeto 1983) objavila je i pjesmu slovenskog pjesnika BORUTA HLUPIČA “Ne računajte sa nama”, svojevrstan odgovor na popularnu pjesmu Djordja Balaševića, “Računajte na nas”. 

nesposobni za materijalističku analizu okrutno proganjate kritike na naš račun: zar ne uzdrhćete!  mi smo vaše razbojničko ogledalo:  refleksija bezbrojnih oglednih ureda.  zašto se branite od nas:  kada znate sve: ono čime vas hrane zar ne volite gledati svoje uredske face?  zar je zabranjeno pogledati mrtvome u oči?  priznajte: medju nama: ne računate na nas:  pa šta? Čekamo na poljupce i jabuke  i ne verujemo više vašim vatrenim parolama.  vaši smo jevrejski sinovi: u toj činiji kolinja  u toj obećanoj zemlji: noći i magle.

---

str. 109 

“Književna reč (u br. 213, 25. juna 1983) objavila je na naslovnoj stranici “kratku priču” Nemanje Mitrovića “Nakaze”. (Taj broj lista je inače posvećen kratkoj priči, gdje se, kako ističe “Književna reč” dešavaju “Najuzbudljivije stvari u svetu naše proze danas”.) Priča “Nakaze”, objavljena je dakle vrlo upadljivo, na naslovnoj stranici lista, a što je pisac htio da kaže (poruči) u tom “literarnom” (a ne “stručnom” medicinskom) tekstu, vidjet će se iz njenog sadržaja.  “Proučavajući aksolotle, gđa Šoven je utvrdila da polno zrela jedinka ove vrste predstavlja nerazvijen embrionalni oblik daždevnjaka”, počinje svoju “Priču N. Mitrović, dodajući da “aksolotl u pogodnim uslovima sazreva i postaje daždevnjak, dok se u svojoj prirodnoj sredini normalno radja, razmnožava i umire kao potpuno zasebna, nezavisna vrsta koja ne dostiže punu biološku zrelost. Ovaj jedinstveni primer pokazuje da zakržljalost može biti trajna, nasledna osobina čitave vrste. Nakaze predstavljaju jedan od tih neobičnih perifernih oblika života. Po svojim odlikama se razlikuju od postojećih ljudskih rasa, a pojedine od njih, zbog izrazite medjusobne sličnosti u rastu i telesnoj gradji, vezuje pripadnost nekoj potencijalnoj, nepostojećoj rasi. Te vilinske rase postoje samo periodično... Svi oni kao da potiču iz istog semena, podmetnuti u različite sredine kao kukavičja jaja. Bez obzira na to koliko im se roditelji razlikuju, oni liče jedan na drugoga kao blizanci... Uvek poluotvorenih usta, kao da su im sopstvena, zatenguta lica tesna, oni nas uhode nemo, sa mirnim pogledom utopljenika.”

--- 

str. 131 

LOJZE KOVAČIČ, književnik koji inače u Domu pionira u Ljubljani “vodi lutkarsku i literarnu djelatnost”, dao je intervju Manci Košir (”Književna reč”, br. 210, 10. maja 1983). Povod za razgovor bio je izlazak iz štampe prvog dijela Kovačičeve “izuzetne proze” “Pet fragmenata” iz koje je knjige M. Košir citirala neke autorove stavove:  “Politički roman kod nas ne možeš napisati: ovaj naš život je pre svega totalni privid koji postane opasan čim hoćeš konkretno da ga se prihvatiš: po drugi put živimo još u paleolitu svog podaničnog doba. Vreme u ratu kad je sve to započelo jednom zauvek je zaplombirano komunistima i fašistima, tim razmaženim ekstremistima, koji nikoga ne puštaju blizu. Ista je stvar s ovih 30 godina posle rata: ljudi su navikli da ideologija ne stoji ni u kakvoj vezi s njihovom stvarnošću, a uprkos tome moraju da je prihvate, jer im je distribuiraju odozgo, kao svakidašnji deo njihovog života. Privid s leva i desna”.  Zapitala ga jae: “Vi uopšte ne marite za politiku, ni za oficire, policajce, službenike... Da li zato što imate loše iskustvo sa njima (mislim na vaš zatvor 1945, i januara 1946, na kaznu, zaplenu “Besede” (časopisa - n. n.) zbog vašeg “Zlatnog poručnika”, na izgon s posla, jer ste novinarski rad shvatili ozbiljno itd.?”

Odgovorio je da “ne mari ni za kakve uniforme. “Uniforme su alegorije ovog uniformisanog vremena o kojem sam vam govorio. Vidite, utrenutku kad život postaje sve komplikovaniji, tajanstveniji, fatalniji, smrt je jednostavnija, uniforme su, kao vidljiva poverenica društva koje ne opstaje, anahronizam... Na pitanje da opiše “kakvu peripetiju s vlastima”, odgovorio je da upravo sada detaljno opisuje “svoje vreme od 1938. do 1948″, te da će se to čitati. 

--- 

str. 167 

U gotovo svakom razgovoru i predstavljanju Vitomila Zupana ističe se (ili on sam ističe) kako je proganjan od “vlasti”, kako je sa “vlašću” u stalnom sukobu. U anketi “Politike” (br od 12. oktobra 1982) o našem kulturnom trenutku, te je “progone” objasnio ovako: “U svim tim stvarima (riječ je o lošoj situaciji u kulturi i ne samo u kulturi - n. n.) se laže. Na te laži se naučiš ili ne. I jedno i drugo je loše. Laže se, to znači da se svet novina, politike, društvenih institucija većinom služi lažju. Mi se na to naviknemo, otvrdne nam koža, pomirimo se sa tim. Ili se ne naučimo, pa nas progone.”

...

str. 202

“Start je u br. od 14. siječnja 1984. objavio široki napis Milomira Marića (novinara “Duge”) o ŽELIMIRU ŽILNIKU, “jednoj od najkontroverznijih ličnosti jugoslavenske kinematografije”. Marić je, medju ostalim, komentirao i neke Žilnikove sporne filmove. Istakao je da je tek snimajući dokumentarni film o studentskim dogadjajima iz 1968. godine “Žilnik shvatio da u društvu postoje snage koje ne interesiraju nikakve promjene i koje su sasvim zadovoljne trenutnim stanjem. A bio je uvjeren da privilegiranim drugovima samo treba prijateljski i komunistički ukazati da njihov položaj nije baš u skladu sa socijalističkim moralom i da će oni isti trenutak postati najveći borci protiv društvenih nejednakosti. Ljudi su se zbog prezauzetosti bili malo zaboravili i vjerojatno su i sami počeli osjećati grižnju savjesti. Trebalo je samo ubrzati to otrežnjenje... Kažu da se - piše Milomir Marić - 1968. Žilnik vozio u ‘spačeku’ prebojanom u tenk iz kojega je prijeteći virila limena cijev, kao simulacija topovske cijevi. Tim istim spačekom, istina bez limene cijevi, njegovi junaci u filmu “Rani radovi” kreću u narod da ispitaju koliko je revolucija daleko od stvarnosti. Zapravo film je na tragu domaćih sutednskih nemira i sovjeske intervencije u Čehoslovačkoj, ozbiljno zabrinut nad sudbinom socijalizma na raskršću.  Sudbina “Ranih radova” bila je takva da je nakon kraćeg prikazivanja Okružno javno tužilasštvo u Beogradu privremeno zabranilo film zbog “teške povrede društvenog i političkog morala”. M. Marić kaže da je producentu “Avala-filma” “sugerirano da je ta zabrana stav najviše partijskog i državnog rukovodstva i da je bolje da se protiv nje ne žale”. Okružni sud u Beogradu kasnije je ukinuo odluku o privremenoj zabrani tog filma, te je “nakon grozničave trke s avionima i carinom” “tek oslobođeni” film stigao na Berlinski festival. Marić ističe da je nekim inozemnim kritičarima bilo “malo sumnjivo kakav je to radikalan film protiv državne birokracije kada ga je ona financirala i kao svog reprezenta poslala na medjunarodni festival. 

---

str. 226

Nekoliko zaključnih konstatacija 

I ova analiza dovoljno posvjedočuje da se u naš kulturni život posljednjih godina plasiraju nimalo bezazlene političke teze, zahtjevi i optužbe, te postiže aferaška politizacija posebno književnosti, kazališta i filma. Javnosti se kao velika iznačajna djela i ostvarenja nerijetko nude stvari čija je umjetnička vrijednost osrednja ili nikakva, ali ih se iz političkih razloga veliča i natura.  Sadržaj ove analize upućuje na nekoliko slijedećih konstatacija:  1. Nastojanja da se demistificira društvo, revolucija, čitava novija historija poprimila su relativno široke razmjere i u sferama kulture i umjetnosti. 2. Naša nedavno prošlost i naša sadašnjost podjednako su mračne i neljudske  (...) 4. U dijelu literarne produkcije izjednačava se jedna i druga strana u NOB-i: revolucionari, partizani, komunisti, s ustašama, četnicima, bjelogardejcima, fašistima. 5. Sve što se dogadjalo i što se dogadja, a izaziva osudu, prezir i gnušanje, skrivili su jedni te isti ljudi, oni koji su u ratu pobijedili i do danas ostali na društvenoj sceni kao vlastodršci.  6. Narod i radnička klasa su objekti birokratske, vlastodržačke manipulacije i jedini je zapravo nosilac borbe za slobodu i demokraciju sloj inteligencije.