#narodne novine

[too-alien-to-take-you-home]

Pookie bear

@marija-skala 🤠🤠

[zoranphoto]

Zašto se slavi 1.Svibanj / Maj ?

Međunarodni praznik rada obilježava se kao spomen na velike radničke prosvjede održane u Chicagu dana 1. svibnja 1886. godine, kada je u sukobima s policijom poginulo više radnika, a osmero je radnika osuđeno na smrt. Cijelo 19. stoljeće bilo je obilježeno bezdušnim iskorištavanjem radnika. Niske nadnice i višesatni dnevni rad, od 12, čak i 18 sati za odrasle pa i djecu, iscrpljivao je ljude koji su u svim zemljama razvijenog kapitalizma štrajkovima zahtijevali dostojnije uvjete rada i života. Štrajkaški pokreti doživjeli su najveći zamah u SAD-u. Dana 1. svibnja 1886. godine u Chicagu je prosvjedovalo oko 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u 3 osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Policija je intervenirala oružjem i ubila šest, a ranila oko 50 radnika. Mnogo je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.

  Narodne novine, 1. svibnja 1890. U spomen na krvoproliće u Chicagu, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će se 1. svibnja svake godine održavati radničke prosvjede. Već od sljedeće 1890. godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva. I u Hrvatskoj praznik rada počeo se slaviti 1890. godine. Hrvatski radnici istaknuli su zahtjeve u znaku tri osmice. Zagrebački su radnici kao uvod u proslavu te godine održali niz štrajkova i skupova. U zgradi Hrvatskoga doma, kako su pisale Narodne novine, govornici su na velikoj radničkoj skupštini pred 1000 radnika naglašavali: "Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi".   Tijekom sljedećih godina radnici su u zapadnim zemljama, uz posredovanje sindikata i sporazumijevanje s poslodavcima, odnosno državom, postigli zapažene uspjehe u borbi za svoja prava pa su s vremenom smirene socijalne tenzije. U istočnim zemljama radnički su pokreti nadzirani od boljševičkih, odnosno komunističkih partija, koje su formalno zagovarale socijalnu pravdu, ali su radnici još više bili izrabljivani nego na Zapadu. Niske nadnice, prisilni i produžen rad zbog navodnih državnih interesa, uz strogo dirigirane sindikate, bile su osnovne značajke demokracije i svakog radničkog samoorganiziranja u tim zemljama. U Jutarnjem listu 1. svibnja 1913. godine o proslavi Praznika rada piše:  »Proslava 1. svibnja. Kao što svake godine, tako će i danas radničtvo socijalno-demokratske stranke proslaviti svoj dan 1. svibnja. Na Ciglani će se sakupiti svi radnici i krenuti u povorci Primorskom ulicom, Ilicom, Marije Valerije ulicom, Zrinjevcem i Kukovićevom ulicom do vrta „Kola", gdje će se održati javna skupština s ovim dnevnim redom: Značaj proslave 1. svibnja i radničtvo. Poslije podne u 4 sata počinje u zagrebačkoj pivovari velika pučka zabava uz sudjelovanje vatrogasne glazbe i radničkog pjevačkog družtva „Jednakost".«   S vremenom su i proslave praznika rada pretvorene u velebne državne priredbe i mimohode kojima je svijetu trebalo pokazati kako radnička klasa daje punu potporu državno-partijskim birokratiziranim strukturama. Težnje za promjenom i boljim socijalnim statusom suzbijane su državnom prisilom pa čak i tenkovima. Potpunu degradaciju praznik rada doživio je uključenjem vojnih parada u proslave čime se i u toj prigodi izražavala moć socijalističke države dok su radničke povorke služile kao dekoracija režimu. Unatoč svemu, 1. svibnja ostaje i danas svijetla tradicija međunarodnog radništva. Izvor : Wikipedia Foto :  Harper Read the full article

[tijanadmitrovifan]

♓🎏✨ NN 101/2012

♓🎏✨ Opis:

Narodne Novine 101/2012 Od 6. Rujna 2012. Obuhvaća Raspon Datuma Od 14. Lipnja 1983. - 2. Kolovoza 2012.

Poglavlje 3.

Ribe, Rakovi, Mekušci, Ostali Vodeni Beskralješnjaci

Opće Napomene

Poglavlje Uključuje Ribu Te Rakove Dovežene Nakon Ulova Te Uvežene Za Ljudsku Prehranu.

Poglavlje Isključuje Kavijar ili Nadomjestak Kavijara Od Riblje Ikre Tarifnog Broja 1604!

[silverygoldery]

♓🎏✨ NN 101/2012

♓🎏✨ Opis:

Narodne Novine 101/2012 Od 6. Rujna 2012. Obuhvaća Raspon Datuma Od 14. Lipnja 1983. - 2. Kolovoza 2012.

Poglavlje 3.

Ribe, Rakovi, Mekušci, Ostali Vodeni Beskralješnjaci

Opće Napomene

Poglavlje Uključuje Ribu Te Rakove Dovežene Nakon Ulova Te Uvežene Za Ljudsku Prehranu.

Poglavlje Isključuje Kavijar ili Nadomjestak Kavijara Od Riblje Ikre Tarifnog Broja 1604!

[dmitrovicz]

♓🎏✨ NN 101/2012

♓🎏✨ Opis:

Narodne Novine 101/2012 Od 6. Rujna 2012. Obuhvaća Raspon Datuma Od 14. Lipnja 1983. - 2. Kolovoza 2012.

Poglavlje 3.

Ribe, Rakovi, Mekušci, Ostali Vodeni Beskralješnjaci

Opće Napomene

Poglavlje Uključuje Ribu Te Rakove Dovežene Nakon Ulova Te Uvežene Za Ljudsku Prehranu.

Poglavlje Isključuje Kavijar ili Nadomjestak Kavijara Od Riblje Ikre Tarifnog Broja 1604!

[dpty-b]

[forrestdumb]

AMERIKA / Allen Ginsberg

Ameriko dao sam ti sve i sada sam nitko i ništa.

Ameriko dva dolara i dvadeset sedam centi, 17. siječnja 1956.

Ne mogu podnijeti vlastiti um.

Ameriko kada ćemo okončati ljudski rat?

Jebi se sa svojom atomskom bombom.

Ne osjećam se dobro ne gnjavi me.

Neću napisati pjesmu sve dok ne budem pri zdravoj pameti.

Ameriko kada ćeš postati anđeoska?

Kada ćeš skinuti svoju odjeću?

Kada ćeš pogledati u grob i ugledati samu sebe?

Kada ćeš postati dostojna svojih milijun trockista?

Ameriko zašto su tvoje knjižnice pune suza?

Ameriko kada ćeš poslati svoja jaja u Indiju?

Zlo mi je od tvojih nezdravih potreba.

Kada ću moći otići u samoposlugu i zahvaljujući svojoj ljepoti kupiti si ono što mi treba?

Ameriko ipak smo ti i ja savršeni a ne onaj svijet.

Ne mogu podnijeti tvoju mašineriju.

Zbog tebe sam poželio postati svetac.

Mora postojati neki drugi način da se riješi ovaj spor.

Burroughs je u Tangeru ne vjerujem da će se vratiti to je užasna vijest.

Jesi li i ti užasna vijest ili je ovo neka vrsta neslane šale?

Pokušavam shvatiti u čemu je stvar.

Odbijam se odreći svoje opsesije.

Ameriko prestani me forsirati znam što činim.

Ameriko šljivini cvjetovi opadaju.

Već mjesecima ne čitam novine, svakog dana se nekomu sudi za ubojstvo.

Ameriko osjećam naklonost prema svim radnicima svijeta.

Ameriko bio sam komunist kao dječak ne žalim zbog toga.

Pušim marihuanu kad god mi se pruži prilika.

Danima sjedim u kući i zurim u ruže na ormaru.

Kad odem u Kinesku četvrt, napijem se i nikad ne ševim.

Jasno mi je da ću imati problema.

Trebala si me vidjeti kako čitam Marxa.

Moj psihoanalitičar misli da sam sasvim normalan.

Neću izgovoriti Očenaš.

Imam mistične vizije i osjećam kozmičke vibracije.

Ameriko još ti nisam objasnio što si učinila ujaku Maxu nakon što je došao iz Rusije.

Tebi se obraćam.

Zar ćeš dopustiti da tvojim emocionalnim životom upravlja časopis Time?

Opsjednut sam časopisom Time.

Čitam ga svakog tjedna.

Njegova naslovnica zuri u mene svakog puta kad prođem pokraj slastičarnice na uglu.

Čitam ga u podrumu Narodne knjižnice u Berkeleyju.

Stalno me podsjeća na odgovornost. Poslovni ljudi su ozbiljni. Filmski producenti su ozbiljni. Svi su ozbiljni osim mene.

Pada mi na pamet da sam ja Amerika.

Opet govorim sam sa sobom.

Azija se diže protiv mene.

Nikad nisam dobio priliku kao kosooki.

Bit će bolje da proučim svoje nacionalno bogatstvo.

Moje nacionalno bogatstvo sastoji se od dva džointa marihuane, milijuna genitalija, privatnih zabilješki koje se ne mogu objaviti i koje jure brzinom od 2200 km na sat i dvadeset pet tisuća umobolnica.

Uopće ne spominjem svoje zatvore niti milijune obespravljenih koji žive u mojim loncima za cvijeće pod svjetlošću pet stotina sunaca.

U Francuskoj sam javne kuće spasio od zatvaranja, Tanger je sljedeće mjesto u koje ću otići.

Ambicija mi je postati Predsjednik usprkos činjenici što sam katolik.

Ameriko kako ću napisati litaniju dok se ti ponašaš tako bedasto?

Nastavit ću poput Henryja Forda strofe su mi samostalne koliko i njegovi automobili, štoviše, sve su različitih spolova.

Ameriko prodat ću ti svaku strofu za 2.500 dolara, 500 dolara jeftinije od tvoje stare strofe.

Ameriko oslobodi Toma Mooneyja

Ameriko spasi španjolske republikance

Ameriko Sacco i Vanzetti ne smiju umrijeti

Ameriko ja predstavljam mladiće iz Scottsboroa.

Ameriko kad mi je bilo sedam godina mati me je vodila na sastanke Komunističke ćelije umjesto ulaznice prodavali su nam punu šaku slanutka ulaznica je koštala pet centa a predavanja su bila besplatna svi su bili blaženi i sentimentalno raspoloženi prema radnicima sve je bilo sasvim

iskreno nemaš pojma koliko je partija bila sjajna stvar 1835. godine Scott Nearing bijaše divan starac pravi muškarčina Majka Bloor vječito ženstvena štrajkašica me je rasplakala jednom sam svojim očima vidio židovskog govornika Izraela Amtera. Mora biti da su svi prisutni bili špijuni.

Ameriko ti zapravo ne želiš ratovati.

Ameriko za sve su krivi zli Rusi.

Ti Rusi ti Rusi i ti Kinezi. Osobito Rusi.

Rusija nas želi žive pojesti. Rusija je luda za vlašću. Želi nam ukrasti naše automobile iz naših garaža.

Ona želi prisvojiti Chicago. Njoj treba Crveni Reader’s Digest. Ona želi preseliti naše tvornice automobila u Sibir. Ona bi htjela da njena golema birokracija upravlja našim benzinskim crpkama.

To nikako nije dobro. Fuj. Ona bi Indijance učila čitati. Njoj su potrebne snažne crnčuge. Aha. Ona bi sve nas natjerala da rintamo šesnaest sati dnevno. Upomoć.

Ameriko situacija je doista ozbiljna.

Ameriko imam takav dojam dok gledam televiziju.

Ameriko je li to istina?

Bolje da odmah prionem na posao.

Istina je da ne želim ići u Vojsku niti raditi za tokarskim strojem u tvornici preciznih dijelova, ionako sam kratkovid i psihopat.

Ameriko odlučio sam ti pružiti svoju pedersku pomoć.

Berkeley, 17. siječnja 1956.

*prijevod: Vojo Šindolić

Iz knjige "Kozmopolitski pozdravi", HDP, 2017.

[balkantimes]

BOŠNJAČKO ISKUSTVO SLOBODE

Nisu postojale bilo kakve prepreke, niti na unutrašnjem niti na vanjskom planu, da se SDA u stanju najveće krize i opasnosti koja može zadesiti neki kolektiv ne opredijeli za jednopartijski politički model i dugoročnu suspenziju bilo kakve demokratije. 

To je, štaviše, prvi instinkt svakog društva koje se nađe pred egzistencijalnom prijetnjom pred kakvom se našlo bošnjačko. SDA time ne bi napravila nikakav poseban presedan, tek bi nastavila s dotadašnjom uvriježenom (komunističkom) političkom praksom. Umjesto toga, odlučila se na promjenu dotadašnje društveno-političke paradigme i formiranje nove demokratske političke kulture, često i na štetu vlastitih interesa.

Mustafa DRNIŠLIĆ

Iako može na prvi pogled zvučati pretenciozno, trideseta godišnjica osnivanja Stranke demokratske akcije nije samo trideseta godišnjica povratka višestranačja već prije svega datum koji obilježava prvih trideset godina bošnjačkog iskustva s istinskom demokratijom. Svi politički sistemi, režimi i državni okviri u kojima su Bošnjaci kao narod živjeli prije 1990. godine bili su manje ili više nedemokratski, autokratski, a često i sasvim totalitarni, bez obzira na to jesu li bili jednostranački ili višestranački. Bošnjaci do 1990. godine nisu imali bilo kakvo iskustvo življenja i djelovanja u istinski demokratskom poretku s potpunom slobodom govora te stoga činjenica da se bošnjačko iskustvo demokratije podudara s datumom osnivanja SDA svakako nije nimalo slučajna.

Niti jedno društvo ne usvaja potpuno nove vrijednosti, modalitete djelovanja ili obrasce ponašanja preko noći već im se postepeno uči i na njih se navikava, a taj proces uvijek predvode oni koji su i prvi doprinijeli promjeni društvene paradigme, pa je stoga tradicija bošnjačkog političkog djelovanja u demokratiji, sa svim vrlinama i mahanama, praktično i tradicija djelovanja Stranke demokratske akcije. Nije riječ tek o detalju političke historije jednog društva, već i o njegovoj živoj političkoj kulturi u kojoj danas djeluje sve i jedan politički aktivan Bošnjak, od anonimnog komentatora na nekom lokalnom internetskom forumu, preko nekog vječno nezadovoljnog portalskog kolumnjare, pa do predsjednika svake opozicione stranke. Trideset godina dovoljno je dug period kako bi se mogao ocijeniti taj politički i ideološki okvir nastao osnivanjem SDA te dati objektivan sud o njegovoj vrijednosti.

DEMOKRATIJA KAO IZBOR

Prvo i osnovno što se mora zapamtiti kada ocjenjujemo ne samo današnje političko demokratsko okruženje već i samu političku kulturu Bošnjaka jeste da oni apsolutno nisu morali biti demokratski. Svijet je danas prepun društava historijski sličnih našem koji, uslijed manjka bilo kakvog historijskog iskustva s demokratijom, već više od pola stoljeća ne mogu uspješno napraviti istinsku autentičnu kulturološku tranziciju iz totalitarizma u istinsku demokratiju. Ova vrsta slobode i demokratije koju Bošnjaci danas žive nije u bilo kojem slučaju nekakvo prirodno stanje, niti na globalnom niti na kontinentalnom evropskom nivou. Mnogo je više društava i država u kojima vlada neka vrsta totalitarizma ili koja su u stanju konstantne političke nestabilnosti obilježena stalnim politički inspiriranim nasiljem, pučevima, atentatima, namještenim izborima ili uopće višedecenijskom monopolizacijom čitavog društvenog života od isključivo jedne političke grupacije.

To je pogotovo tačno za ona društva koja su, poput bošnjačkog, svoje pravo na postojanje i slobodu osvojili prolaskom kroz izuzetno teško kolektivnu traumu rata i genocida i koja su, uprkos tome, i dalje permanentno ugrožena. U takvim okolnostima svaki politički instinkt i svaki društveni trend vodi ka političkoj i ideološkoj homogenizaciji te obračunu sa svim onim oponentima i neistomišljenicima koji iskaču iz odbrambenih linija postavljenih na pravcu iz kojeg dolazi opasnost po kolektiv. Zasluge za nepobitnu činjenicu da to nije slučaj s bošnjačkim društvom i političkom scenom na kojoj, uprkos svemu, vladaju istinska demokratija i sloboda, pripadaju, ma koliko se to negiralo, Stranci demokratske akcije i nikome drugom.

Ne smije se zaboraviti da jednom promijenjena i uspostavljena politička paradigma postaje stvar političke kulture i da ju je vrlo teško promijeniti. Kada je 1990. godine došla na vlast, SDA je mogla, kao mnoge druge političke organizacije u postkomunističkim državama, pokušati nastaviti ili sa starom komunističkom političkom praksom vladanja i potpune kontrole svih društvenih procesa ili krenuti na put ideološkog i političkog revanšizma, što bi podrazumijevalo obračun sa stotinama hiljada ljudi koje je prošli sistem kooptirao, a što bi neminovno značilo neku vrstu suspenzije demokratije. Takav izbor bio je mnogo lakši, pa i primamljiviji, samom činjenicom da se vrlo brzo nakon prvih slobodnih izbora Bosna i Hercegovina našla pod udarom Agresije, a Bošnjaci pod prijetnjom genocidnog istrebljenja, u čemu su veliku ulogu imali upravo temeljni elementi bivšeg komunističkog sistema poput Jugoslavenske narodne armije. Nisu postojale bilo kakve prepreke, niti na unutrašnjem niti na vanjskom planu, da se SDA u stanju najveće krize i opasnosti koja može zadesiti neki kolektiv ne opredijeli za jednopartijski politički model i dugoročnu suspenziju bilo kakve demokratije. To je, štaviše, prvi instinkt svakog društva koje se nađe pred egzistencijalnom prijetnjom pred kakvom se našlo bošnjačko. Stranka demokratske akcije time ne bi napravila nikakav poseban presedan, tek bi nastavila s dotadašnjom uvriježenom (komunističkom) političkom praksom, a što bi opet bilo sasvim u skladu s dotadašnjom bošnjačkom političkom kulturom i iskustvom.

Umjesto toga, SDA se odlučila na promjenu dotadašnje društveno-političke paradigme i formiranje nove demokratske političke kulture, često i na štetu vlastitih interesa. Za sve vrijeme Agresije, dok se Sarajevo nalazilo u opsadnom obruču velikosrpskih i srbokomunističkih barbara koji su ga rušili i ubijali, u gradu su sasvim slobodno izlazile novine u kojima je “napadana država”, tačnije kritizirane su i civilne i vojne strukture vlasti po gotovo svakom osnovu. Iako je bila jedina politička organizacija koja je organizirala odbranu države, SDA ipak nije monopolizirala vlast, već je u nju uključila ili pokušala uključiti svakog patriotu, a osobe koje su bile utjecajne u policijskim, pravosudnim, medijskim, obrazovnim ili kulturnim strukturama bivšeg režima niti je jeo mrak niti su trpjele odmazde već su ogromnom većinom nastavile obavljati funkcije koje su imali u prošlom sistemu.

Činjenica da je takva tolerantnost i širina znala biti čak i kontraproduktivna, ne samo po interese SDA kao stranke već i po ratne napore države, ali i interese Bošnjaka kao kolektiva, pokazuje da se, uprkos onome što tvrdi današnja opozicija, radilo o svjesnom izboru tadašnjeg rukovodstva ove stranke. Demokratski presedan učinjen je zahvaljujući SDA, a ne uprkos SDA, kako bi to željele predstaviti nekadašnji samozatajni žitelji dubokih podruma, a današnji glasni borci za demokratiju. U tom historijskom ratnom trenutku nije bilo nikakvih realnih prepreka ili smetnji, a ponajmanje su to bili strašljivci koji 1992. godine nisu htjeli čak ni da se prihvate ponuđenih odgovornosti i funkcija jer nisu znali kako će se rat završiti, koje bi spriječile SDA da u ratnom vihoru nastavi ne samo s dotadašnjom jednopartijskom komunističkom praksom vladanja već i s ideološkim obračunom s neistomišljenicima.

To se nije desilo prije svega zato što SDA svih ovih godina baštini demokratsku političku kulturu, te što su stranku od samih početaka predvodili ne bivši komunistički aparatčici već žrtve totalitarnog sistema. Ti se ljudi nisu samo grozili nedemokratskih komunističkih praksi obračuna s neistomišljenicima već su i odlično znali da jednom počinjeni presedani imaju naviku da vrlo brzo postanu običaji, a potom i tradicije političke kulture čitavog društva, kako to, uostalom, pokazuju nesretne sudbine ogromne većine postkolonijalnih država koje su hronično politički nestabilne. Tridesetogodišnja demokratija, te neobična politička stabilnost bošnjačkog društva, neobična ako se u obzir uzmu dejtonsko državno uređenje, prostor na kojem Bošnjaci žive te konstantni pritisci i subverzije kojima su Bošnjaci izloženi, rezultat je prije svega političkog djelovanja SDA.

DRUGA STRANA MEDALJE Naravno, ovakvo opredjeljenje nosilo je i određene nedostatke. Vizija koju je SDA imala završavala se na idealu slobode i demokratije s čvrstim uvjerenjem da je osvajanje slobode dovoljno veliki i vrijedan cilj te da će se nakon toga sve razvijati u pravom smjeru samom činjenicom što su ova dva velika cilja dosegnuta. Takve pozitivizmom temeljene, ali naivne vizije tipične su za sve emancipatorske politike koje nastaju u društvima zarobljenim u represivnim sistemima bez organizirane disidentske emigracije i bez realnog iskustva života u demokratiji. Ideal slobode za Bošnjake, kao krajnji ideološki horizont, donio je masovnost u stranci, ali je istovremeno uzrokovao i njenu slabu ideološku profiliranost. Vjera da će zbacivanjem represivnog komunističkog aparata svi njegovi sužnji biti ne samo sretni već i zahvalni pokazala je tu idealističku naivnost jer se zaboravilo da nisu svi bili okovani protiv svoje volje, da su se mnogi navikli na lance te da se plaše pa čak i mrze slobodu. Potcijenilo se koliko je komunizam zaista duboko prodro u sve aspekte bošnjačkog bića i nije se shvatila dubina duševne, mentalne i karakterne rane koju je nanio. U tome treba tražiti i razlog za mnoge kadrovske promašaje, ali i za utisak da SDA, iako se odlično nosila s agresivnim srpskim i hrvatskim politikama, nakon Daytona nije bila intelektualno spremna niti na latentni cinizam i podozrivost dijela međunarodne zajednice, ali ni na ogorčeno neprijateljstvo bivše komunističke nomenklature koja se završetkom rata vrlo brzo preobukla u građanske liberale.

Hronični problem koji SDA kontinuirano ima s nelojalnim kadrovima posljedica je činjenice da je riječ o stranci koje je nastala kao svenarodni pokret, ali i kasnijeg izostanka individualne ideološke kompatibilnosti i uvjerenja kao kriterija za napredovanje unutar stranačke hijerarhije. To se ponajbolje može vidjeti u činjenici da od svih političkih ličnosti koje su napustile SDA niti jedna nije osnovala ideološki sličnu stranku suparnicu, neku političku organizaciju koja bi se bolje i žešće borila za bošnjačke interese, već su se gotovo svi pokazali kao zagovaratelji anacionalne “građanske” politike. Ti ljudi nisu bili niti ideološki saputnici niti istinske demokrate ili antikomunisti, već jednostavno ambiciozne osobe koje su se pokušale politički ostvariti na račun stranke. Problem upravo i leži u tome što zbog manjka ideologije kao diskriminatornog kriterija nisu na vrijeme prepoznati kao takvi.

Čini se i da unutar SDA nije bilo na vrijeme prepoznata i shvaćena prava priroda opozicione reformirane komunističke nomenklature jer se nije moglo pojmiti da ta nomenklatura, nakon pada sistema, i dalje postoji. Ljudima koji su bili žrtve komunizma i koji su patili zbog gubitka slobode u svakom njenom smislu vjerovatno nije izgledalo moguće da postoji toliki broj uživaoca bivšeg sistema koji se možda nisu bili spremni oružjem boriti za njegov opstanak, ali su svakako bili opredjeljeni da iskoriste poklonjenu im slobodu i demokratiju da ga probaju ponovo vratiti u život. Nije se razumjelo da suština problema s ideološkom opozicijom ne leži u njenom zadržavanju sinekura i privilegija, te da neće biti nikakve zahvalnosti za pokazanu toleranciju (koja se ionako shvatila prije svega kao slabost), već da je problem u izgubljenoj privilegiji da se iz pozicije nedodirljive elite oblikuju društveni tokovi. Oni koji su pola stoljeća uređivali društveni život nisu mogli prihvatiti da više nisu arbitri koji određuju ko društveno napreduje a ko pada na margine, te su gubitak takve privilegije shvatili doslovno kao izgon iz zemaljskog raja u koji pošto-poto namjeravaju vratiti ne samo sebe već čitavo bošnjačko društvo.

Sloboda kao samorazumijevajući ideal dovela je do toga da se u SDA dugo nije moglo razumjeti kako većina “građanskih” i “ljevičarskih” stranaka, koje se predstavljaju kao opozicione, nisu opozicija već prije alternativa, ali ne samo Stranci demokratske akcije već i samoj ideji političkog organiziranja Bošnjaka na nacionalnim osnovama. Takve stranke ne priznaju da postoji potreba zaštite bošnjačkih političkih interesa, one zapravo negiraju da uopće i postoje bilo kakvi partikularni bošnjački nacionalni interesi. Naravno, ironija se ogleda u tome da svaka od ovih alternativnih stranaka glasove traži isključivo na prostorima na kojima većinom žive Bošnjaci, pa je i to doprinijelo teškoći u prepoznavanju istinskih stajališta opozicije.

Idealizacija demokratije kao krajnjeg cilja razlog je zašto se dugo nije mogla razumjeti niti prihvatiti stvarna i opipljiva nesklonost dijela međunarodne zajednice spram SDA kao bošnjačke nacionalne stranke. Ovo nesnalaženje kao da je poticalo iz uvjerenja da su se deklariranim antikomunizmom i antitotalitarizmom, praktično pokazanim ne samo kroz insistiranje na demokratiji, pluralizmu i multitkulturi već i borbom za multietničku državu, dokazali vlastiti kredibilitet i pripadnost slobodnom svijetu. Teško su prodirale spoznaje da je i zapadni svijet, koji je gledan iz komunističkog mraka Jugoslavije, izgledao kao svjetionik slobode, prepun nepravednih predrasuda i malicioznih stereotipa te da u njemu postoje mnoge snage koje zagovaraju slobodu samo za sebe, ali ne i za druge, pogotovo ako je u pitanju mali muslimanski narod. Bilo je teško razumjeti kako oni koji su do jučer preko svojih propagandnih servisa harangirali protiv komunizma i nagovarali narode Istočne Evrope da zbace njegove lance, sada odjednom ne samo preferiraju već i sponzoriraju ovlaš umivene neokomunističke političke projekte.

Ovaj ideološki salto Zapada doduše nije specifičnost samo Bosne i Hercegovine već fenomen koji je zajednički svim postkomunističkim društvima, a tiče se, prije svega, namjere zapadnih država da sklone sa scene autentične i autohtone političke snage koje su srušile komunizam te dovedu nove koje će mnogo lakše moći kontrolirati. Neprijateljstvo dijela međunarodne zajednice spram SDA osjetilo se najprije na polju medija. Stranka demokratske akcije, koja nikada nije imala, ali ni tražila istinski medijski monopol, čak ni tokom Agresije, krajem rata i dolaskom stranog faktora, koji je nastupio poput kolonijalnog upravnika upumpavši ogromne svota novca u kreiranje “građanske” opozicije i njenih tzv. “nezavisnih medija”, postepeno je gubila svaki kapacitet za oblikovanje javnog mnijenja. Sve je bivalo gore time što je “građanska” opozicija (sa svojim medijima) na prostorima većinski naseljenim Bošnjacima dugo bila (i još je uvijek) ne samo politički protivnik SDA već i identitetska i kulturološka opozicija bošnjačkom mainstreamu, i to u tolikoj mjeri da se protivi i samoj ideji da bilo kakav bošnjački mainstream treba postojati.

HISTORIJSKE OCJENE Kada sve navedeno uzmemo u obzir, ovaj danas već tridesetogodišnji društveno-politički demokratski okvir, ove tri decenija iskustva demokratije u koje nas je činom svog osnivanja povela SDA, mogli bismo ukratko opisati kao dugo sanjanu, ostvarenu, ali i nesavršenu političku emancipaciju koja je sa sobom donijela mnoge nove probleme s kojima će se morati živjeti i koji će se morati nekako prevladati. Politički avanturizam, ideološki promiskuitet te gola politička ambicija mnogobrojnih politikusa neizbježne su bolesti svake demokratije, baš kao i uplitanje vanjskih faktora u demokratske procese ili postojanje netolerantnih političkih pokreta koji bi da iskoriste demokratiju kako bi je ukinuli. Ipak, najvažnije od svega, proteklih trideset godina unutarbošnjačke političke stabilnosti pokazalo je da je SDA izlila dobre temelje te da je svojim političkim odlukama i kursom oblikovala zdravu političku kulturu u kojoj se politička borba vodi u okvirima društveno prihvatljivog i gdje je jedini legitimni način dolaska na vlast glas naroda, tj. pobjeda na izborima. To se ponajbolje pokazalo na farsičnom pokušaju državnog udara iz 2014. godine, koji je propao i prije nego što je otpočeo jer je kao negativan presedan bio u potpunom neskladu s bošnjačkom političkom kulturom koju je etablirala SDA.

Demokratizacija političke kulture koju je izvela SDA impresivan je poduhvat ne samo zato što je izvršen u teškim ratnim okolnostima, koje su na prvi pogled sugerirali potpuno drugačiji kurs, već i zbog samog okruženja u kojem je uspješno ostvaren. Jer, ako pogledamo poslijeratne političke trendove unutar srpskog ili hrvatskog kolektiva u Bosni i Hercegovini, te njihovu političku kulturu, vidjet ćemo opasnu tendenciju kontinuiranog rasta političkog nasilja i istovremenog opadanja političkog pluralizma, čega, srećom, nema u Bošnjaka. A za to je zaslužna Stranka demokratske akcije.

[awesomepythagoras]

O čemu se ovde radi?

O čemu se ovde radi?

Toga dana je u niško pozorište došao Mlađa Nedeljković, bard niškog glumišta, i nama okupljenima kratko rekao: – E pa, čestitam vam novu državu! Komičaru njegovog tipa se nikada ne veruje na prvu pa smo proverili – čak su i ”Narodne novine” potvrdile da iako sam se uspavao u SR Jugoslaviji, probudio sam se u nekakvoj Zajednici Srbije i Crne Gore. Ništa nam nije bilo jasno ali zato je ”Politika”…

[mentalnahigijena]

Paradoks(ali)je SPC u Crnoj Gori. Imenom i pojmom SPC postoji tek od okupacione 1918, protivno bačenom prokletstvu Carigradske patrijaršije, a u Crnoj Gori registrovana je kao pravni subjekt tek 2021. Tradicija pravoslavne crkve u Srbiji je od sultanovog fermana 1836. godine. Da bi bogomolja i vjera dobile status tadicionalne, postavljen je evropski kriterijum: „kontinuitet sa pravnim subjektivitetom“.

Oštra je nesklada, divergencija, kontradiktornost i sukob tradicije Srpske pravoslavne crkve u Srbiji i SPC u Crnoj Gori. (Mitropolija crnogorsko-primorska), što ne odgovara zvaničnom fanfarisanju SPC da ona jedinstvena slavi 800 godina tradicije.

Međutim, taj navodni kontinuitet SPC od osam vjekova decidno je pravnička Srbija umanjila za sedam i više vjekova aktuelnim zakonom o crkvama i vjerskim zajednicama Republike Srbije (,,Službeni glasnik RS“ br. 36 od 27. aprila 2006). Već i sami naziv ovog zakona je rearhaizovan, jer rangirano izdvaja „crkve“ (hrišćanske) od ostalih bogomolja (neće da bude „vjerska zajednica“).

U čl. 11. navedenog zakona piše: „SPC-i priznaje se kontinuitet sa pravnim subjektivitetom stečenom na osnovi ’Načertanija o duho vnoj vlasti’ (Odluka Narodne skupštine Knjaževstva srbskog od 21. maja 1836. g) i Zakona o SPC (’Službene novine Kraljevine Jugoslavije’ br. 269/1929“..Taj akt se imenuje „Načertanije o duhovnoj vlasti“, ali mu ne odgovara u imenu, ni pojamu, značenju ni karakteru.

Naime, to Načertanije dato je na osnovu sultanovog fermana da u „turskoj Srbiji“ mogu sami da biraju svoje episkope pod vrhovnim suverenitetom sultana, a na osnovu njega je (pro)turska Carigradska patrijarašija izdala odobrenje i za crkveni samoizbor u Srbiji. Ovo nije baš pravi naziv za autonomiju, jer je caristička kanonika ostrahistički centralizam, a nikako nije za autokefaliju..

Prethodno potvrđuje „Enciklopedijski leksikon – Istorija, III“, Interpres, Beograd 1970, urednici znaveni srpski naučnici: „Tek poslije oslobođenja Srba od turske vlasti (u toku Prvog i Drugog srpskog ustanka) na rukovodeće položaje Srpske pravoslavne crkve dolaze episkopi Srbi, a Hatišerifom, od 1836. godine, sultan Mehmed II dao je Srbiji pravo na autonomnu crkvu… Dobijanjem nezavisnosti Srbije Berlinskim kongresom (1878), srpska crkva je dobila od carigradskog patrijarha Joakima III potvrdu nezavisnosti beogradske mitropolije u granicama Kneževine Srbije“ (i ovđe postoje protivrječnosti: 1. i 2. ustanka, oslobođenje Srba od Turaka i hatišerifskog Načertanija 1836).

Interesantno je prethodno uporediti sa „Ustavom Knjaževstva Srbrije tj. sultanskim hatišerifom iz decembra 1838.“ kojim se izričito hatišerifski daje „platežnim podanicima Visoke porte“, „mojoj provinci ji Serbiji“, „pod uslovom da plaćaju ispravno na propisane termine mojoj Visokoj porti danak“, da upražnjavaju svoju vjeru i izaberu između sebe svoje mitropolite i episkope „sa Vezirovim sodejstvom i nadziranjem mitropolita i episkopa i pod uslovom da budu podčinjeni patrijarhu u Konstantinopolju kao načelniku ove vjere i Sinoda“ (i ovaj Ustav je citiran prema izdanju SANU „Ustavi Knjaževine i Kraljevine Srbije 1835-1903“, Naučna knjiga, Beograd, 1988).

Također je po(d)učno prethodnu hatišerifsku Narodnu skupštinu uporediti sa vjekovnim slobodarskim Crnogorskim zborom, posebitim, gotovo izuzetnim ekleziastičkim fenomenom, koji je redovito birao, potvrđivao i razvlašćivao mitropolite CPC, koja je bila neprijateljska protiv turske Pećke patrijaršije. Zato je vladika Sava i odbio da primi u turskoj Pećkoj patrijaršiji sultanov ferman o samostalnosti CPC. Podśećam na istočno kanonsko pravo(du): „Samostalna država - slobodan narod - autokefalna crkva“.

U citiranim hatišerifskim ustavima očito nema Dušanova carstva , ni Sv. Save, njegove žičke crkve, Skopske patrijaršije na koje je Carigradska patrijaršija bačila anatemu zbog nekanonskog uzdizanja njihove crkve (Nemanjića) na rang patrijaršije mimo jurisdikcije Ohridske arhiepskopije. Nema ni (nepriznate) Pećke patrijaršije, koju su Osmanlije 2-3 puta ukidali i obnavljali, niti osmovjekog kontinuiteta i tradicije SPC ni njene MCP. Nema ni svesrpskog „cariskotvornog i crkvotvornog naroda“ po kojem su svi osvojeni narodi Srbi („srpske vjere“.i tzv. svetosrpstva).

Sve što je rečeno o kontinuitetu SPC kao matičnoj odnosi se i na SPC u Crnoj Gori (njenoj MCP), i lažno se o(zlo)glašava da je njen kontinuitet od osam v(i)jekova. U logici se to zove paradoksalija: Za sve to vrijeme CPC je bila autokefalna, priznata od Carigradske patrijaršije, Ruske pravoslavne crkve i svijeh ostalih crkava, pa i od srpske crkve, koja postaje SPC tek okupacione 1918-20.

Iako se MCP prvi put pominje u Zakonu o SPC 1929, Ustav Svetog sinoda SPC donijet je tek 1931. g. (koji je u svemu podudaran sa Vidovdanskim ustavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca), to je sve od okupatora, zbog čega su 1946. zakonom anulirani svi zakoni iz prve Jugoslavije, koji su suprotivni suštini, duhu i intenacijama AVNOJ-a i Ustava FNRJ

Ovo tim prije, s obzirom na međuarodno pravo i određena akta kojima se utvrđuje kao neotuđivo pravo da kulturna i duhovna dobra pripadaju državi u kojoj se nalaze. Navodim samo Vankuversku deklaraciju Ujedinjenih nacija (1976) koja jasno utvrđuje pravo države da bude suvereni baštenik svog kulturnog nasljeđa.

I na vrhu, SPC u Crnoj Gori, odnosno MCP tek je pravno registrovana i stekla pravni subjektivitet 2021. godine po usvojenim izmjenama Zakona o slobodi vjeroispovijesti, kojim je Crna Gora hibridno i iredentistički svezala sebe za Srbiju i ugrozila svoju nezavisnost.

[zoranphoto]

VISOKO DRŽAVNO ODLIKOVANJE: Petru Tyranu “Zlatno časno odličje” Republike Austrije za posebne zasluge za “Hrvatske novine” i gradišćanske Hrvate

Gradišćanski Hrvat Petar Tyran, hrvatski književnik, publicist, društveni djelatnik i glavni urednik tjednika “Hrvatske novine” iz Beča, dobitnik je visokog austrijskog državnog priznanja.   Iz Beča piše: Snježana Herek Tyran je odlikovan “Zlatnim časnim odličjem” Republiku Austrije za njegove posebne zasluge za 40-godišnje uređivanje tjednika “Hrvatske novine” i svoj angažman za gradišćanske Hrvate, jednu od šest autohtonih narodnih manjina u Austriji. Odličje mu je na svečanosti u Uredu saveznog kancelara u Beču uručila austrijska ministrica za medije Susanne Raab. Dobitnik visokog državnog odličja zahvalio je austrijskoj ministrici na hrvatskom jeziku. Ništa čudno za one koji poznaju Petra Tyrana. Neumornog borca za hrvatski jezik u višejezičnom austrijskom prostoru. Jer jezik je, kako uvijek ističe, “uvjet opstanka svake narodne manjine”. Tim više je ovo odličje, došlo u prave ruke i razveselilo sve one koji poznaju “našeg” Petra. A njih je mnogo. Ne samo u Gradišću i Beču nego i izvan Austrije, gdje žive gradišćanski Hrvati. U Slovačkoj, Mađarskoj, Češkoj, u Molisi na jugu Italije…. Dobro je poznat i omiljen i kod suvremenih hrvatskih doseljenika u Austriji, Njemačkoj, Belgiji, Irskoj i diljem svijeta, u Americi, Kanadi, Australiji…,svugdje gdje se čitaju Hrvatske novine ili gdje je nastupao Folklorni ansambl “Kolo Slavuj”, čiji je i on član. Naravno, i u Hrvatskoj ga dobro poznaju. Ne samo u državnim institucijama u Zagrebu, vezanim uz hrvatsko iseljeništvo, nego i u Zadru i okolici Zadra, na otoku Ugljanu gdje već desetljećima ljetuje s obitelji i brojnim gradišćanskim Hrvatima. Jednom je netko rekao “da nema našeg Petra, trebalo bi ga izmisliti”. Inovativan je i kreativan, što se vidi i po Hrvatskim novinama. Puno toga znade i ima hrabrosti reći i napisati, ali i svakome je spreman pomoći. To je očito ključ njegove prepoznatljivosti i omiljenosti, i to ne samo kod gradišćanskih i ostalih Hrvata nego napokon i u austrijskom političkom vrhu. Upitan što mu znači ovo visoko austrijsko državno odličje Petar Tyran je  rekao: “Jako sam ponosan. Ali ovo je ne samo moje odlikovanje nego cijele hrvatske zajednice”. Istakao je kako ga je nominirao njegov prijatelj, književnik i fotograf Peter Paul Wiplinger, koji se također angažira za austrijske narodne manjine i male narodne skupine. “Važno je da budeš nominiran, jer ako dobiješ odličje ukazao si na potrebu financijskog jačanja danas ugroženih Hrvatskih novina, važnog glasila gradišćanskih Hrvata, koje izlazi već preko 110 godina i ne smije se ugasiti”, to je bio motiv i cilj kojim se je vodio Wiplinger, zatraživši moj pristanak za nominaciju, dodao je Tyran. “Razmislio sam i pristao. Jer upravo se na saveznoj razini radi na novom austrijskom zakonu o medijima. Izuzetno je važno kako će u njemu biti pozicionirane narodne manjine i manjinski mediji, pa tako i oni od gradišćanskih Hrvata. Možda moje odličje pomogne gradišćanskim Hrvatima. To nam je važno za opstanak Hrvatskih novina, a time i hrvatske pisane riječi i gradišćanskih Hrvata”, pojasnio je. “Osim toga, sadašnja austrijska vlada sastavljena od narodnjaka (ÖVP) i Zelenih jedina je dosad koja ima sluha za potrebe narodnih manjina i koja nam je povećala subvencije. Posebno su nam Zeleni skloni. Naša manjinska prava su zajamčena Državnim ugovorom iz 1955. godine, pravo na materinski jezik, medije, dvojezične seoske table itd. i naravno da se moraju ispoštovati”, istakao je dobitnik visokog državnog odličja Republike Austrije. Svakako treba spomenuti da je Tyrana prošle godine nagradila i Pokrajina Gradišće. I to “Srebrnim časnim odličjem” za posebne zasluge za pokrajinu Gradišće i gradišćanske Hrvate. Nagradu mu je uručio u Željeznom (Eisenstadtu) predsjednik austrijske savezne pokrajine Gradišće Hans Peter Doskozil. Dakle ništa nije slučajno, kada se radi o Petru Tyranu. Sve je zaslužio svojim upornim i uspješnim radom. I vječnim smiješkom na licu, i onda kada mu se ne smije, za više gradišćansko-hrvatske interese. U svakom slučaju impozantno: u dvije godine dva visoka austrijska odličja. Petar Tyran je rođen 1955. godine u Novom Selu na sjeveru Gradišća. U Beču je studirao anglistiku, filozofiju i slavistiku. Od 1983. do 1987. bio je predsjednik Hrvatskog akademskog kluba u Beču, a prethodno i potpredsjednik. Do 1982. godine uređivao je kulturni časopis Hrvata u Gradišću “Pokus”, a od 1983. godine je urednik tjednika “Hrvatske novine”. Također je kurator Hrvatskog centra u Beču i angažiran je na gotovo svim razvojnim i ostalim projektima i priredbama Centra, uključujući Hrvatski bal, kao najveću od njih, a čiji je on glavni koordinator. Desetljećima djeluje i na književnom području i autor je više književnih djela. I što na kraju reći nego iskrene čestitke našem Petru na više nego zasluženom odličju Republike Austrije. Fenix-magazin/MD/Snježana Herek Foto : Andy / BKA Read the full article

[tijanadmitrovifan]

♓🎏✨ OBILJEŽJA PREHRAMBENO - PROIZVODNOG UGLEDA, IZVRSNOSTI TE REGIONALNOSTI (NARODNE NOVINE 38/2019 OD 12 TRAVNJA 2019.)

https://m.facebook.com/story.php?story_fbid=119627937757289&id=100091302493064