#topovi

[odecazazene]

Letnja Čarolija: Čipkani Topovi za Savršen Stil! 🌸 #LetnjaModa #ŽenskaOdjeća #Čipka #VizuelniIzgled - ŽENSKA ODEČA

[radiogornjigrad]

Žerard de Nerval – „NAPOLEON I CRNOGORCI“

 „NAPOLEON I CRNOGORCI“ Taj car Napoleon, gle Novi je Cezar, vele Okupljenoj četi zbori: Tamo po’itajte Ka gordoj gori; Ne oklijevajte ! U zemlju ljudi nesalomnih. Srca gvozdenijeh Stijenja mračnih i nepojmnih Ka’ vrata paklenijeh. Čekaće vas s topovima Hajducima i zmajevima. Četovođe, dobro znajte! U smrt hitate ; Gorde klance zagledajte, Zato stan’te ! Jer u grotlu gorskom Topovi će se…

[dane-zaboravim]

Ali — i pitam se hoćete li to razumjeti — ono što me doista promijenilo, ono što me obilježilo, nisu toliko bile knjige koje sam čitao, koliko neopisivi besmisao života kojim sam živio.

Ta godina, 1918., uistinu je bila neopisivo besmislena. Sjedio sam pokraj pećice u vojnoj baraci i čitao romane, dok su u Francuskoj, nekoliko stotina kilometara dalje od mene, grmjeli topovi, a gomile nesretnih mladaca, izbezumljenih od straha, bivale bacane u baražnu vatru kao sitno ugljevlje u peć. Spadao sam u sretnike rata. Zaboravljen od glavešina, čučao sam u udobnom zaklonu male barake i primao plaću za nepostojeći posao.

Predah, George Orwell

[eylunur]

DOVA ZA PALESTINU

"Ja nemam zlato, njime mir da kupim.

Dok topovi grme, ginu muslimani...

jedino šta mogu, poput sitnog mrava,

bar stihom izreći na čijoj sam strani.

I dignuti ruke, visoko ka nebu,

pa zavapit Bogu od Junusa jače...

jer ne može moja smiriti se duša –

dok srce ummeta krvari i plače.

Barbari u bijesu ruše sve pred sobom,

Gaza u plamenu, kamenje se mrvi...

očajni očevi mrtvu djecu ljube,

razbacana trupla uz potoke krvi.

I Kuds se sav trese od prkosa gordog,

onih što su sebe halalili davno,

Al-Aksu će svojim t'jelima braniti –

spremni da izginu, do posljednjeg, javno.

Stog Te, Bože, molim za spas Tvog ummeta!

Ne daj da budemo poput Zalutali',

a spasi nas mržnje i osvete teške –

onih što su Tvoju srdžbu izazvali."

(Alaga Ajdinović, Sarajevo, 10. oktobra 2023.)

[zoranphoto]

Teško im je odoljeti: Evo kakvi bikiniji će biti u trendu ovog ljeta

Svakog se ljeta na plažama istakne nekoliko trendova kupaćih kostima, a kako biste ljeto dočekali sasvim spremni, donosimo vam pregled najpoželjnjih bikinija s kojima ne možete pogriješiti     Ljeto nam je (barem kalendarski) sve bliže, a to znači i da je pred nama kupovina novih kupaćih kostima. Jedan od mnogima omiljenijih šopinga u godini, ove sezone bit će posebno zanimljiv jer je pred nama osebujna ponuda badića raznih materijala i dizajna. No, kao i uvijek, u prvom planu su senzualni bikiniji koje će se nadolazeće sezone nositi u intrigantnim dizajnima - od elegantnih neutralnih boja preko upečatljivog cvjetnog uzorka do komada s efektnim detaljima.

Kremaste i neutralne nijanse

Neutralne boje odabir su s kojim ne možete pogriješiti. I ove sezone moći ćete uživati u bogatom odabiru bikinija u raznim kremastim i smeđim nijansama te bijelim i crnim kupaćim kostimima chic dizajna. Ipak, računajte kako će ove godine posebno poželjne biti svjetlije nijanse koje će dodatno naglasiti lijepo preplanuli ten.

Topovi

Umjesto klasičnog oblika trokuta, ove sezone bit će popularni i ravni topovi kojima u prilog ide i činjenica što ćete u njima uspješno izbjeći neravnomjernost u preplanulosti na vidljivom području oko vrata i na ramenima. Odlično se slažu s boksericama, a možete ih nositi i za šetnje plažom te ih kombinirati s maksi suknjama i oversized košuljama.

Tropsko cvijeće

Ništa ne govori 'ljeto' kao uzorak tropskog cvijeća pa ne čudi što je upravo on i dalje među najpopularnijim opcijama za bikini. Uz mnoštvo neutralnih tonova, ovaj dizajn dodatno će privlačiti pozornost i osvajati plaže svojim razigranim kombinacijama boja.

Metalni sjaj

Metalni sjaj jedan je od vodećih trendova ovog proljeća, a čini se kako će to biti i tijekom ljetnih mjeseci. Uz brojne sandale, torbice i druge modne dodatke koji prate ovaj trend, nepogrešivo će pristajati upravo bikiniji u efektnim plavim, crvenim, zelenim i drugim žarkim bojama metalnog sjaja, a oni odvažniji nosit će srebrne i zlatne uzorke.      

Kontrast koji osvaja na prvu

Chanel je prvi predstavio kupaće kostime s kontrastom bijele i crne, a ovaj trend slijedili su brojni drugi dizajneri i high street brendovi. Bilo da je riječ o topovima ili klasičnim bikinijima, riječ je o minimalističkom stilu ležerne elegancije kojem je uistinu teško odoljeti!

Dojmljivi detalji

Naravno, tu je i nekoliko specifičnih trendova koji će se istaknuti ovog ljeta. Prije svega, očekuje nas povratak gaćica visokog struka koje su utjelovljenje mode 90-ih. Obožavane su jer elegantno izdužuju noge i privlače pozornost senzualnim, a opet toliko sofisticiranim krojem.   Tu su i bikiniji s ringovima koji su neodoljivo ženstveni i dolaze s vidnom dozom glamura, baš kao i kostimi s naborima koji su uz to iznimno udobni, prilagodljivi svakom obliku tijela te - neodoljivo chic. Tportal.hr Foto by David Roemer Read the full article

[cgvijesti]

Preminula legendarna grčka glumica

Preminula legendarna grčka glumica

Grčka glumica Irena Papas preminula je u 97. godini, a vijest je potvrdio potparol grčkog ministarstva kulture. Najzapaženije uloge Papas bile su u filmovima “Grk Zorba”, u kojem je glumila grčku udovicu koju su seljani kamenovali zbog njenog izbora ljubavnika, “Z” – u kojem je igrala udovicu lika koji je glumio Iv Monta i “Topovi sa Navarona” gdje je glumila borca otpora iz Drugog svetskog…

[mentalnahigijena]

Ovo je čovjek koji Srbiji pokušava vratiti vid. Još jedna godišnjica pokolja u Srebrenici prošla je bez iskrenoga pijeteta, režimske skrušenosti i njegovanja kulture sjećanja u službenu Srbijiu. Da obraz normalnog i demokratskog dijela ove zemlje ne ostane neobranjen pobrinuo se, među rijetkima, profesor na beogradskom sveučilištu Ivan Videnović. Njegov status na twitteru prenosi se po medijima diljem regije: riječi kojima se distancirao od dugogodišnje režimske ideologije i hagiografije zla, premda jako usamljene, odjekuju u javnom prostoru kao psalam starozavjetnog proroka. 'Dozvolili smo sebi da ubijamo civile, žene i djecu. Da pucamo u vezane ljude na zemlji. U golobrade mladiće. U našu braću, iste krvi i jezika. Da sramotimo pretke. Dozvolili smo da naši topovi tuku Sarajevo, Dubrovnik i Vukovar. Da nas saveznici napuste, preziru i kažnjavaju. Dozvolili smo da nam kriminalci vode vojsku, a njihove žene iz krajputaških krčmi budu uzori djevojčicama. Svaka bitanga i svaki lopov koji je digao tri prsta u zrak bio je prihvatljiv, naš, Srbin. Patriotizam će se u Srbiju vratiti kad budemo 11. jula žalili za našom braćom koju su strijeljali naši izdajnici, napisao je Videnović povodom godišnjice srebreničkog pokolja, izazvavši lavinu reakcija. Prošle godine koncert kafanske pevačice u Ljuboviji preko puta otvorenih grobova. Ove godine narodno veselje za otimače Kalemegdana. Iz godine u godinu sve niže i neljudskije. Patriotizam će se vratiti kada budemo 11. jula žalili za našom braćom koju su streljali naši izdajnici. — Ivan Videnovic (@i_videnovic) July 11, 2022 Prof. dr. Ivan Videnović rođen je u Beogradu 1965. godine. Diplomirao je 1990. u oblasti eksperimentalne fizike na Univerzitetu u Beogradu, a doktorirao 2003. na Institutu za fiziku Univerziteta u švicarskome Bazelu. Prije profesure na beogradskom studiju fizike bio je neko vrijeme državni tajnik za znanost u koalicijskoj vladi Vojislava Koštunice, od 2005. do 2007. godine. Retorička oštrina kojom se prof. Ivan Videnović, zasad bez otvorenih političkih ambicija, u zadnje vrijeme obračunava sa srbijanskim nacionalnim i društvenim demonima prilično očarava i plijeni. Po pitanju svih mitomanija i pseudopatriotskih tabua udara pravo u pleksus, vraćajući srbijanskom društvu gorku istinu u lice. Nedavno je kao temeljnu laž dekonstruirao nacionalističku frazu da 'nikad više ne smije Srbin udariti na Srbina': "Da Srbin ne udari na Srbina". Prokletstvo zaveta Dobrice i Matije s početka 90-ih. Mi smo se držali zaveta, njihovi nisu. Oni su nas ubijali. Ubili su Dadu, Slavka, Ivana i Olivera. Dva puta pokušali Vuka, pokojnog Dejana. Ubili su gardiste u Topčideru. Ubili su nam Zorana. ⬇️ — Ivan Videnovic (@i_videnovic) May 5, 2020 „Prokletstvo tog zavjeta Dobrice (Ćosića) i Matije (Bećkovića) s početka 90-ih itekako nam se obilo o glavu. Mi smo se držali zavjeta, njihovi nisu. Oni su nas ubijali. Ubili su tako Dadu, Slavka (Ćuruviju), Ivana (Stambolića), dva puta pokušali Vuka (Draškovića)... Ubili su gardiste u Topčideru. Ubili su nam Zorana (Đinđića). Zavjet Dobrice i Matije utro je put višegodišnjim diktaturama najgorih među Srbima, koje su pojele veći dio naših života. Donijele su razarajuće ljudske, moralne, ekonomske i međunarodne posljedice za Srbiju, pretvorile nas u divljake i ubojice. Zavjet Dobrice i Matije izbio je iz našega duha slobodarstvo, hrabrost i požrtvovanje, amputirao nam sposobnost da prepoznamo zlo u nama i da mu se odupremo. Potomke najhrabrijih pretvorio je u robove šljama, koji čekaju da nebo padne, da im neko drugi donese slobodu.„ Ivan Videnović bio je među rijetkima u Srbiji koji su se od samoga početka rata u Ukrajini odlučno suprotstavljali tamošnjim proputinovskim narativima i skupovima podrške moskovskom despotu. U intervjuu podgoričkoj Pobjedi ovaj je trend prepoznao kao 'bratstvo u zločinu', jer su mnogi Srbi u Putinovim postupcima prepoznali obrazac rušenja i smrti iz Miloševićeve Srbije. Podršku Putinu i njegovoj agresiji nazivao je zajedničkim rusko-srpskim napadom na temelje civilizacijskog poretka. Putin je potpuno uništio Rusiju. Sve što smo voleli. Moskvu i Sankt Peterburg. Volgu i Don. Ermitaž i Tretjakovskaju. Boljšoj i Marinski teatar. Književnost i muziku. Balet i film. Šah i umetničko klizanje. Matematiku i fiziku. Sve je natopio krvlju, mržnjom i smradom smrti. — Ivan Videnovic (@i_videnovic) July 13, 2022 „Figure Miloševića i Putina su u opipljivoj analogiji, zbog čega ruska invazija i izaziva toliko ushićenje u srpskim fašistoidnim krugovima. Ako se izuzme razlika da je Miloševićev zločin počinjen u fluidnoj fazi raspada Jugoslavije, dok je ovo što Putin radi zločin s predumišljajem i napad na davno uspostavljen i priznat međunarodni poredak, svi sad imamo priliku sagledati kako je, promatran sa strane, izgledao Miloševićev zločinački pohod na SFRJ. Kako je angažirana vojna i propagandna mašinerija, kako su čitavi narodi dehumanizirani i kolektivno proglašavani za ustaše, balije ili mudžahedine. I koliko je, gledano izvana, to bila besmislena i neuvjerljiva laž i koliko propaganda da je cijeli jedan narod nacistički (ustaški ili balijski) dovodi do jedinstva u osudi napadača i solidarnosti cijelog svijeta sa žrtvom.” Po mišljenju Ivana Videnovića, i Hitler i Milošević i Putin su jednako zloupotrijebili koncept 'zaštite svog naroda izvan državnih granica' kako bi počinili grozne i masovne ratne zločine. Svi potezi nalik na one Miloševića i Putina u startu su osuđeni na neuspjeh i nužno završavaju u zločinima protiv čovječnosti i u genocidu, poručuje ovaj fizičar, a sramotu s lica naroda u čije ime se takve stvari radi iznimno teško je sprati. Mada ga velikosrpski fašisti i Vučićevi asistenti masovno optužuju za izdaju, Ivan Videnović među rijetkim je Srbima koji vide puno jasnije i bolje od lažnih vučićevskih domoljuba i zavedene mase. I koji svojoj zemlji hrabro pokušava vratiti zdrav vid. Inspirisanje i izazivanje napetosti i nestabilnosti na Kosovu ima samo jednog jedinog beneficijara: ratnog zločinca Vladimira Putina. https://t.co/5PKNUFi8U6 — Ivan Videnovic (@i_videnovic) July 4, 2022

[gtaradi]

Komentari dana: 28.02. – 06.03. - tjedan oslobođenja Zagreba

Razlika između života i piva je u tome što kad je pivo pri kraju možeš reći: Konobar, još jedno!

Kasno uvečer zvoni na vratima. Pred vratima stoji muškarac s očitim problemom s ravnotežom i govorom: Oprostite što smetam. Nestalo mi je piva, pa sam htio pitati, je li to samo kod mene, ili u cijeloj zgradi? Majka telefonira učiteljici: „Molim vas da više djeci ne dajete zadatke iz matematike u kojima pivo stoji 50 kuna i osamdeset. Muž cijelu noć nije mogao zaspati.“ Razlika između života i…

[manitat]

Branimir Džoni Štulić, generacijski kumir, obreo se jednoga ljetnog podneva u malom primorskom mjestu, na kraju posljednje velike koncertne turneje, uoči posljednjega velikog rata. Bilo je to mediteranski bolno ljeto, nalik na ono u knjizi “Nerudin pismonoša” čileanskoga Bračanina Antonia Skarmete, na temelju koje je kasnije snimljen i film “Il Postino” s Massimom Troisijem u glavnoj ulozi.

Za razliku od Mediteranea, blazirane hedonističke utopije za “sve one koji bježe”, “Il Postino” je puno životnije i kapilarnije ostvarenje: to je film posvećen onima koji ostaju. U svojim ranim dvadesetima, ja i moje društvo baš i nismo provodili puno vremena na životnim raskrsnicama. Živjeli smo svoje bezbrižne živote po provincijskim trgovima, kaletama i šankovima diskoteka, jahali motocikle sa sezonskim curama oko pasa i igrali picigin uz muziku sa plaže. Ali toga je posljednjega ljeta s velikim “Lj”, 1990. godine, Branimir Štulić definitivno bio naš Pablo Neruda.

– Kume, tražio te Đoni Štulić jutros – viknuo mi je konobar preko glava kavopija što su se umorno klatile pod teretom prethodne noći. Te su riječi s novinskih stranica digle brojne poglede te ih nepogrešivo usmjerile prema zvijezdi dana. Zvijezda je rutinski zabacila kosu, zapalila Filter 160, naručila piće i superiorno procijedila: “Ko ga jebe!” Iza fasade, ego je bubrio brže od Digo kvasca. U sniženoj intonaciji, uzvraćeno je protupitanjem: “Šta je reko’, hoće bit’ u hotelu?” Krčmar je znakovito klimnuo, i početak jednog divnog prijateljstva mogao se rukom opipati.

Kvaka je bila u tome da smo se upoznali nekoliko dana ranije, na plaži obližnjega autokampa, kad je s čitavim bendom  bezuspješno pokušavao umaći gužvi uoči večernje svirke. Gaser je imao barku, reakcije čitave klape su bile hitre i vješte – živjeli smo tih godina u filmskom duhu Dana velikih valova – pa smo žabare na čelu sa Štulićem nekako poslagali po provi i otplovili iza prve ponte. Bilo je problema pri ukrcaju velikog glazbenog apsolutista u plastičnu pasaru – opasno su mu se klizale špičoke. K tome je i na kupanje nosio košulju dugih rukava, što mu je u hipu priskrbilo epitet turbovlaja. Marica, razgovor i poneka Maria Grazia Cucinotta dan su ipak pretvorili u ugodno druženje. Prvotnu distancu povremenim je upadicama taktički razbijao Jurica Pađen. Kad su riječi napokon potekle nesputano pokazao se, u skladu s preduvjerenjima, kao socijalno inteligentan, vrlo radoznao i nimalo pokondiren tip. Mrzio je Dubrovnik (navodno ga iz antielitističkih pobuda nije volio ni drug Tito). Naš pokušaj da poznanstvo s njim kapitaliziramo šire i prošetamo s Facom preko Straduna razbio se o izljev otvorenog prijezira prema Gradu. Obećao nam je nešto drugo: vratit će se na Pelješac čim okonča turneju. Obožava countryside s patinom. Ništa mu nismo vjerovali – čuj, vratit će se – koga on laže? No, ispunio je obećanje.

Bio je početak kolovoza, zadnja jugoslavenska turistička sezona. Konvertibilni dinar Ante Markovića krijepio je naše povremene zarade od rada u auto kampu, ribanja ili prodaje poljoprivrednih proizvoda izuzetnom večernjom mobilnošću (nafta je i u to vrijeme bila najčešća mjera slobode). Gaši je imao juga, Zdenko stojadina, Ivica stari mercedes, ja motor. Johnny je tek simbolički bio u funkciji naše privatne ješke za žene i pučku slavu: s vremenom, izlazili smo mahom na off mjesta poput Bronxa, bez vode i struje, između štala s tovarima i ovcama, gdje je svijetlila samo uljanica, kazetofon bio spojen na automobilski akumulator, a pod gredama su se – umjesto pršuta – sušili topovi indijske konoplje. Konobar s licem Franka Zappe uz vino je bez pitanja servirao “trice”, a razgaljeni Štulić bi recitirao poeziju, polemizirao vješto ili prepričavao svoju nizozemsku avanturu. Pobratimstvo lica u svemiru gradilo se postupno, uz povremene izljeve političkog gnjeva. Potpuno nematerijalan i pošten poput djeteta, već onda je bio impregniran uvjerenjem da je njegov kreativni opus zloupotrebljen i iskorišten, a on pokraden. To bi mu nemalo puta kanaliziralo sve frustracije u pravcu jugopremijera Ante Markovića. Nacionalisti su još bili nedovoljno konkretni.

Uskoro smo postali i “kućni prijatelji”. Doveo sam ga prvi put doma u potpuno nepriličnom trenutku, u arhetipskoj eksploziji bijesa klasičnog dalmatinskog ćaće. “Sretan” što sina napokon vidi nakon par tjedana mimoilaženja (obično bih lijegao nakon njegova odlaska na posao) pater familijas je odlučio biti mrk i strašan. Zabrađeni kosijaner u mom društvu predstavljao je dopunski motiv za beštimje. No, ubrzo su njih dvojica – bravar i estradni umjetnik – na balkonu pili bevandu nadopunjujući se međusobno u pseudofilozofskim zaključcima tipa “jadan je čovjek dok ga mudo svijetom vodi”. Naknadno se kućnim posjetama pridružila i umjetnikova gospođa, teme su postale pristojnije, a ona – Josephine – dodatno je očarala moje roditelje jednostavnošću i dobrotom.

Obožavao je buzaru i političke solilokvije, a iz dna duše mrzio razgovore o svojim pjesmama. Netko je jednom htio  utvrditi pravi identitet čuvenoga Jablana, pa ga je odmah ironično preimenovao u Bukvu. Zato na poeziji nismo ni inzistirali: bilo nam je dovoljno što je živi Džoni tu, s nama, u uštapu naše mladosti, što šuti, neurotično blebeće ili svira. Na naš uporan nagovor, jednom je ipak prošetao Stradunom. Završili smo na tulumu kod Hajdarhodžića, s dvije gitare i flautom, što je donekle izvuklo stvar, ali to je generalno ipak bila priča koja je Štulića i Dubrovnik potvrdila kao krivo strastanje.

Kad ga se danas spomene generaciji s konca šezdesetih, nekome je prva asocijacija Nizozemska, nekome Vesovićeva naslovnica Filigranskih pločnika, nekome čuveni koncerti u Kulušiću, a nekome nezaboravna noć s djevom uz “Ako znaš bilo što”. Moja prva misao je – požar. Kao nadrealni prizor, najava nadolazećeg rata, kraj posljednjeg mirnodopskog ljeta, prst Božji. Vratili smo se odnekud u ranu zoru, supijani, blagoglagoljivi i dobro raspoloženi, u većem društvu, taman smo se razilazili kućama, kad me odnekud spopao kurir civilne zaštite s mobilizacijskim pozivom za gašenje. Gori neko tamo brdo, jebi ga. Vremena taman da se na brzinu presvučem i zadužim brentaču. Džoni na to kaže: “Ne spava mi se, i ja ću s tobom.”

Prijevozno sredstvo je olinjali tamić poduzeća za održavanje cesta, narančasti, s tendom. Ispod cerade karakteristične fizionomije dalmatinskih urođenika ribarsko-poljoprivredne provenijencije. Mahom stariji svijet u trlišu. Pod nogama su sjekire, demižane, kosiri. U zadnji čas stižemo dugokosi Mesija i ja. Da sam se na taj kamion popeo s tri plavuše u bikiniju, izazvale bi manje čuđenja.

Nadomak požarištu prolazimo kroz autokamp. Uspaničeni gosti u magnovenju vide Štulića kako predvodi kolonu hrabrih gasitelja, što im ulijeva borbeni moral i daje naročit podstrek. Dok mlatimo granama po plamenim jezicima i predano zalijevamo grla i  žeravu, on se penje na obližnji brežuljak i dugo, gotovo cijelo jutro, ostaje zagledan u vatru koja proždire borovinu. Stoji mirno, poput kipa, na požarištu jedne generacije.

Vraćao mi se puno puta taj prizor u godinama koje su poslije naišle. Činilo mi se da jednako tako mirno stoji uz nas iznad Zamasline, na susjednoj čuki, zagledan u mrke cijevi neprijateljske vojske, pa potom i na rubu Popova polja, kad su nam zapalili položaj fosfornom granatom. Neki divlji glasovi pjevaju “Oj Tuđmane, jel moguće – pale su ti Čepikuće”, a ja vičem kroz dim i memlu poput Massima Troisija u “Poštaru”: “Compagnieri, compagnieri…!”

Džabe, nitko ne čuje. Svi su otišli i ostavili nas na ovoj tužnoj obali. On je u Nizozemskoj, a naš talon nose ružni i opaki, s nečuvenom moći da tjeraju sve što zažele.

Eh, da: obično razbiju i sva ogledala na koja naiđu.

Da ne ostane ni spomen na ljepotu.

DAVOR KRILE, 2011.

[preporodbn]

Opsada Beča 1683. godine (XXV dio)

Opsada Beča 1683. godine (XXV dio)

Piše: Saud Grabčanović Početak pijenja turske kahve u Beču Nakon teškog osmanskog poraza i sloma opsade Beča, preživjeli osmanski vojnici su se dali u bijeg. Iza njihove vojske je u okolini grada ostala njihova vojna oprema, topovi i opsadne sprave, kao i šatori za  vojsku i vojni magacini puni baruta, metaka, granata i topovske đuladi. Osim oružja i vojne opreme, na bojnom polju je ostao i…

[holyblazeland]

NASSFELD KAKO RADE SNJEŽNI TOPOVI

[sestrevitanov]

Marija! Pod nama gori zemlja! Nebo plamti više nas! U ovoj noći su tvoja usta kao izvor! U ovoj noći najmirisnije trave su tvoje kose! U ovoj noći jedino žubori tvoja krv! Marija! Ugasi lampu… Marija! lete kantaride. U ogledalu tvoja košulja spava. Marija! zašto me srce boli? I zašto ti je koža strašno žuta kao spržena trava? Obećavam ti da neću piti! Marija! sve se vino na čaršav tvoje duše proli! Obećavam ti… picu iz tvog srca, Da me nikad više glava ne zaboli. Živim samo za ljubav i njenu zastavu visoko držim u ruci. Svih sam se mudrosti napio samo za taj pojam. Kao besno pseto gotov sam svakog da ujedem za srce, Jer nijedna rana lepše ne cveta na drugom delu tela. Marija! Reči su mrtve čaure lišća što sa jasika pada u oktobarske dane. Samo reč ljubav gori kao sveta vatra koja se nikada ne gasi. Buktinja je ta na mojim grudima Ja ću od nje sagoreti, Marija! Ja ću od nje umreti, Marija! Ljubav, Marija! Njom se oprašta na giljotini! U ime njeno nož se uvlači u korice! Ona ulepšava drumove i za nju se podižu balkoni! Ona procvetava vrtove Sevilje I za nju su grmeli topovi Oktobarske revolucije. Ljubav, Marija! Ona je stvorila zastave koje se čuvaju kao relikvije I zbog toga je crvene boje! I ja sam zbog nje u tvoje meso zario srce. Ljubav, Marija! Ljubav! Ljubav! … -Rade Drainac https://www.instagram.com/p/CTQFGUXjevc/?utm_medium=tumblr

[knjigeobradovic]

EL TOPOVI SINOVI 1 - ALEHANDRO HODOROVSKI, HOZE LADRON

EL TOPOVI SINOVI 1 – ALEHANDRO HODOROVSKI, HOZE LADRON

[svetlanatatic]

Da li znamo kako

"Blago tebi, tvoja su deca dobra." Zanimljivo, izgleda da je tih godina fabrika dece imala baš dobru seriju, bez greške. A još pritom sam imala dodatnu sreću da budu i lepa. Dobra i lepa. Džek pot. Odlična kupovina. Na količinu sam dobila i popust.

Ali... Ipak je bilo malo drugačije.

Za početak, jako sam ih želela. Oduvek sam pričala da ću imati troje dece. Ali kako u životu ništa ne ide po planu... 2004 godina. Dijagnoza tumor hipofize i reči endokrinologa: " Žao mi je, ali vi nećete moći imati decu". Nisam se dala dugo poremetiti, brzo sam se sabrala i odgovorila :

"To kaže medicina". Pet godina kasnije sam to i dokazala. Prvi put. Todor, moja želja. Da li je slučajnost ili ne, ali nakon par meseci sam istraživala porekla imena i utvrdila da Todor na grčkom jeziku znači božiji dar. Sve je jasno.

Dve godine kasnije Una, moja jedna, ali ne i jedina. Osam godina kasnije Srna. Troje dece. Od tumora ni traga. Kraj.

Ali da se vratimo mi na temu. Kako ja dođoh do te dobre dece? Pa suzama i preko trnja. I ljubavlju naravno. O roditeljstvu nisam znala ništa. Pročitala sam silne knjige, ali sam se ipak rukovodila srcem. Oplakala sam silne pokušaje uspavljivanja. Hranjenja. Presvlačenja. A onda sam ponovo došla sebi. I prepustila se.

Naučila sam ih na ruke. Nosila sam i ljubila sve vreme. Ljubavi nikad dosta. Čitala im knjige i listala slikovnice od trećeg meseca. Od tad nismo prestali čitati. Ni oni, ni ja. Imamo ritual da razvučemo ugaonu garnituru i svi zajedno ležimo i čitamo.

Igrala sam se stalno sa njima. Mesila plastelin koji je bio razvučen po celoj kući, valjda da u svakom uglu imaju da se igraju. Crtali temperama sa 2 godine. Više boja je bilo na rukama i licu, nego na papiru. Ali to je apstrakcija.

Trčali po livadama glumeći vetar. Jurili se i skakali u džakovima. Posle spavaju kao topovi, a ja perem "kake" sa patika.

Na svako pitanje, odgovarala. Nisam uvek znala svaki odgovor. Služila sam se rečenicom:"Ne znam, ali proveriću" i tehnologijom. Izguglam i odgovorim. Tako je Todor na moje pitanje koje je boje tamo neka lopta, odgovorio sa :"Ne znam, ali proveriću". Deci smo mi zvezda vodilja. Šta radimo mi, rade i oni.

Kuvamo, mesimo, sređujemo kuću, popravljamo.

Zajedno.

Putujemo, upoznajemo ljude i običaje. Zajedno.

Da li vičem? O da. Urlam. A onda se izvinim, što sam izgubila živce i objasnim. Ne zatvaram usta. Muž pogotovo. Priča im naveliko i naširoko. Objašnjava do detalja.

Kompjuter im je dostupan stalno, a igrice igraju malo. Više vole napolje. Jer je napolju društvo. Kao i kod nas. Uvek puna kuća. Volimo da se družimo.

Mogla bih ja ovako napisati knjigu. Plašim se da je niko ne bi čitao. Jer deca se ne vaspitavaju knjigama. Ni forumima. Ni nemanjem vremena. Ne mora svaki dan biti kuvano. Ni kuća sređena. Njima to ništa ne znači. Njima trebate vi. Posvećeni. Strpljivi. Nesebični. Da im pokažete ličnim primerom. I vi učite u hodu kako.

Nije ovo oda meni i mom suprugu. Ne. Ovo je oda mojoj dobroj deci. Jer lako je meni. Moja su deca dobra.

[zoranphoto]

Dan nakon smrti kraljice Elizabete: Pogledajte što nas očekuje prema protokolu

Nakon smrti kraljice Elizabete II. u četvrtak u dobi od 96 godina, monarhija ima razrađeni plan kako bi trebali izgledati naredni dani do njezinog grandioznog sprovoda u Westminsterskoj opatiji u Londonu.     Ovaj povijesni slijed nakon smrti kraljice koja je vladala 70 godina i 7 mjeseci, nabijen velikim emocijama, pomno je pripreman godinama kao plan "Londonski most je srušen" (London Bridge is down). Tome je dodana operacija "Jednorog", predviđena u slučaju da kraljica umre u Škotskoj, što se i dogodilo. Samo novi kralj Karlo III. može finalizirati određene točke, a još ništa nije službeno potvrđeno. No, evo što bi se trebalo dogoditi prema mišljenju stručnjaka i britanskih medija. Kraljica je umrla u svom dvorcu Balmoral na sjeveru Škotske, a njezino tijelo mora biti vraćeno u London.

Petak 9. rujna

U London se vraćaju kralj Karlo III. i Camilla nakon što su proveli noć u Balmoralu. Karlo III. sastaje se s premijerkom Liz Truss. Kraljica Elizabeta II. nju je u utorak imenovala premijerkom. Očekuje se da će kralj finalizirati posljednje detalje pogreba, duljinu žalosti za kraljevsku obitelj, a vlada će potvrditi duljinu nacionalne žalosti, vjerojatno 12 do 13 dana. Dan sprovoda bit će neradni. Zastave su na pola koplja, u Londonu će zvoniti zvona, a u znak sjećanja na kraljicu topovi bi trebali ispaliti 96 plotuna. Novi kralj Karlo III. obratit će putem televizije, a u katedrali sv. Pavla u Londonu održat će se vjerski obred s premijerkom i članovima vlade.

Subota 10. rujna

Tijekom jutra službeno se Karla III. proglašava kraljem, parlament polaže prisegu i izražava sućut, a novi kralj prima poslije podne predsjednicu vlade i glavne ministre.

Nedjelja 11. rujna

Lijes s tijelom kraljice dolazi u palaču Holyroodhouse, službenu rezidenciju monarha u Škotskoj. Uprave Škotske, Walesa i Sjeverne Irske proglašavaju dolazak novog monarha.

Ponedjeljak, 12. rujna

Sastaju se dva doma parlamenta u Londonu kako bi odali počast kraljici, a novi kralj odlazi iz Londona u Škotsku, Wales i Sjevernu Irsku.

Utorak, 13. rujna

Lijes s tijelom kraljice prevozi se avionom u London, a potom u Buckinghamsku palaču.

Srijeda, 14. rujna

Procesija kroz središte Londona kako bi se lijes premjestio iz Buckinghamske palače u Westminster. Lijes će biti četiri ili pet dana u Westminster Hallu kako bi ljudi, 23 sata dnevno, mogli odavati počast. Očekuje se da će ih doći stotine tisuća. Kraljevska obitelj također bi trebala doći odati počast Elizabeti II.

Ponedjeljak, 19. rujna

Vjerojatni datum državnog pogreba u Westminsterskoj opatiji u Londonu, kada se očekuju i državnici iz čitavog svijeta. Nakon obreda, kraljica će biti privatno pokopana u kapelici kralja Đure VI. u dvorcu Windsor. Lijes njezina supruga princa Filipa koji je preminuo prošle godine bit će tamo premješten kako bi bio uz nju. Tportal.hr Read the full article

[prijedor24]

Počinje skijanje na Kozari

Na Kozari trenutno ima 17 cm snijega. Jučer su sa radom počeli topovi i pravi se vještački snijeg. Rad ski liftova bi mogao biti aktiviran večeras ili sutra.