#Što te nema

[torezzal]

song of yesterday

[bunny-banana]

ja ću se šlogirati KO to meni ostavlja komentar ispod ff koju sam započela prije 5 godina 😭

[sinderelaa]

prepoznaj me tamo gdje me nema

nađi me u sitnicama dnevnice

jer sam ustvari, svugdje

i u kafi koju piješ

i u dimu cigare koji te okružuje

i na tvom obrazu u obliku suze

što ti do zadnjeg centimetra kožu miluje

i u toplom zagrljaju koji ti godi i prija

al' ne možeš sebi da priznaš

u suštini takav si uvijek bio

tražiš i lutaš bez ikakvog cilja

spolja si faca i prštiš samopouzdanjem

a ustvari te znam kao svoj dlan

nemoj da me zaboraviš

i nastavi da me tražiš

[cigarete-i-poezija]

Mjesec juni,

Muško mentalno zdravlje,

Zabranjena tema,

Za mnoge,

Počevši od mene,

I moga oca,

Koji je plakao,

Onog dana,

Kada sam mu rekao,

Kada se neko ubije onda se svi pitaju,

Zašto se nije nikome obratio,

Veći strah u očima u životu nisam vidio.

I dan danas žalim te riječi,

Jer svaki njegov pogled,

Kada me gleda dok pušim cigaretu,

Ispunjen je strahom...

Dugo vremena sam razmišljao,

O tome kako bi bilo da odem,

Jer ja,

Nemam kome da pričam o tome kako sam,

Potiskujem emocije,

Kao i većina muškaraca,

I svoje traume i rane liječim,

Kroz alkohol i cigarete.

Smršao sam deset kila,

Ali dobro sam,

Nemam vremena da razmišljam o depresiji,

Jer ipak,

To bješe šala mnogima,

I zajebancija koju niko ne shvaća ozbiljno,

Jer baš tako,

Ni ja nisam shvatio zašto je alkohol rješenje,

Do onog dana kada su mi javili,

Da je čovjek,

Koji me je odgojio,

Borio se sa demonima,

Za koje ja nisam mogao ni zamisliti da postoje,

I tako to bješe,

Kroz osmijeh i veselje,

Odluči oduzeti sebi život,

U nadi da će pronaći mir,

Koji na ovoj zemlji nije mogao naći...

Ali po riječima mnogih,

To je izlaz koji koriste samo kukavice,

I naravno ja ga ne krivim,

Čak ga i razumijem zašto je to uradio,

Plakao sam,

Ne mogu reći danima,

Jer evo plačem već četvrtu godinu otkako ga nema,

Ali dobro družimo se,

Kada mogu uzmem nam po pivo,

I kutiju cigareta,

I sjedim na njegovom grobu,

I pričam mu o svemu što se događa otkako je otišao.

Molim vas,

Nemojte ići,

Ako vaše vrijeme nije,

To nije rješenje,

Ja sam mu oprostio,

A i ako ga ima nadam se i da je Bog oprost mu dao,

Plačite,

Vrištite,

Smijte se,

Zovite,

Volite,

Pričajte,

Molim vas,

Ostanite ovdje s nama,

Naći ćemo rješenje,

Zajedno ako treba,

Budite jaki,

I pustite suzu kada je teško,

Plakati je zdravo,

I pričajte s voljenim ljudima,

Pitajte kako su,

Onako iskreno a ne iz čistog bontona,

Puno ljubavi šaljem svim muškarcima koji prolaze kroz teške trenutke,

Vidim vas,

Čuvajte se i budite dobro.

[tisisvestodruganecebit]

Jednom sam ti pisao i poslao na zadnju adresu: ''Ako se ikad vratiš, ako nekad shvatiš, javi se.'' Nema potrebe za tim, jer sve što je prošlo, treba da ostane tamo gdje je otišlo.

Hvala što si otišla tiho, bez riječi, upozorenja, jer ja nikad ne bih znao kako da te pustim, a to bi me ubilo.

[osjetimojubol]

jeste li ikad razmisljali o “konceptu” zvanom ljubav?

da, ljubav

kada se spomene ta riječ svima nam se odjednom pojave leptiri, cvijeće ili prelijepe livade

a ni ne shvatamo da leptiri umru prvu ili drugu sedmicu svog života, da cvijeće uvene ili da te prelijepe livade kad tad se osuše i nema života tu

ljubav je ipak mnogo komplikovaniji koncept

to nije samo poljubac, seksualni prohtjev, zagrljaj, riječ, roman ili neki poklon

ljubav je konstantna borba, konstantna!

ako nađemo značenje riječi konstanta to znači da je to nešto što se se ne mijenja, tokom vremena ili bilo kako drugačije: to je fiksna vrijednost.

to znači nikada ne prestati raditi na sebi ne samo zbog sebe nego zbog te osobe koju volite

ljubav nije samo riječ

ljubav je ludost, ustrajnost, lojalnost, sreća, tuga, razumijevanje, podrška, sporazum…

[belog-grada-crna-princeza]

[28.07.2024.]

"Razumi me. Nisam ja kao običan svet. Imam svoje ludilo, živim u drugoj dimenziji i nemam vremena za stvari koje nemaju dušu." - Čarls Bukovski

I posle toliko godina.. ne znam šta da očekujem od sebe. Znam samo da mi je na momente koža pretesna, da mi tada na licu piše sve ono što niko ne čita, da im svojim pogledima vrištim u lice, "spasite me", usne razvučene u osmeh sakrivaju sve to i lažem se, u redu je. A šta (mogu) da urade, u to nisam sigurna, ili je i to laž koju gutam umesto tableta jer. Nisam. Bolesna. I nema svrhe i ne sećam se skoro ničega iz tog perioda, a opet možda sam jedino tad bila kao "dobro". Menjam raspoloženja na nekoliko minuta i jedna neodmerena reč, jedan hladan pogled, jedan film koji se pokreće u mojim moždanim vijugama me bacaju u ponor, i kako? Kako? Kako to izdržati? Hajde mi kaži, kako živeti u ovoj glavi? Umem da odglumim ulogu, samo vidiš u meni raste bes, mržnja, prezir prema svetu koji tapše na kraju te scene i još veći prezir prema onoj koja me osuđujuće gleda iz ogledala, u mraku, kada se zavese spuste. A kad bi upoznali nju, ne bi je voleli, ne vole je, beže od nje i sklanjaju poglede; mislite da ja ne bih pobegla? Osuđena sam na nju, pogrešnu, nikad neće biti prava, nikad vam neće biti po meri(lima). Hajde reci, koga da izaberem? Ako me voliš, ne spašavaj me(ne), heroji m(en)i nisu potrebni. Ovakve kao ja se uvek snađu. Spasi nju, njoj je potrebnije; zavoli je takvu, nesavršenu, nepromišljenu, neuklopljenu. Nauči je da se prepusti, ona će umeti da veruje da ćeš je uhvatiti kad krene da pada, još uvek ne vidi ništa osim dobrog na ovom svetu. Oni je zbog toga lome na delove, žele da unište u njoj isto ono što su drugi uništili u njima i to je taj začarani krug, ona zariva očnjake u svoje meso jer ipak se svete samo slabi. A valjda se sveti i sebi, jer nije uspela, da ih spasi od njih samih. I možda ni ti nećeš, ne možeš, spasiti me od mene same. Znam(o) kako se ta igra završava, zar ne? Skoro je godina prošla, od kako sam otišla i od one koja je jedina videla sve, nikad se nisam ni šminkala kad sam je viđala, znaš li? Nisam se sređivala za nju, nekad se nisam čak ni češljala, želela sam da joj pokažem svu ružnoću u sebi i gledam kako zgađeno sklanja pogled. Umesto toga, u njenim očima, rečima, postupcima, videla sam samo ljubav i nežnost i beskrajno razumevanje u koje sam ��elela da se ogrnem i zauvek ostanem tu, sakrivena od celog sveta. Nije bilo dovoljno, kao što mi je i rekla da neće, jer ja moram da želim da mi se pomogne i možda je vreme da pogledam istini u oči. Ne znam kako da prestanem da potapam brodove koji dolaze da me odvuku na obalu, a previše se plašim da sam potopila i onaj poslednji. Sada kada plivam iz sve snage, možda je uzalud, možda je kasno... Molim te, oprosti mi, nemoj me kriviti ako odustanem, a još važnije: nemoj ni sebe. Jer to ja tebi nikad ne bih oprostila.

-Katarina

[pisemdaklepostojis]

Kolumna o bolnici

Nikad zapravo nisam, hvala Bogu, ležala u bolnici kao pacijent. Sjećam se kada sam prvi put ušla na pravo odjeljenje, u posjetu kod pranane. Imala sam nekih 13-14 godina i pored njene bolesti i samog razloga posjete, moje oduševljenje je bilo samom ustanovom. Dodirivala sam zidove kao da sam u Diznilendu, udisala miris dezinfekcionog sredstva i gledala doktore i sestre kako užurbano rade. Pored svih zamrznutih izraza lica, moje je bilo ozareno nekom čežnjom.

***

"Ponekad ćeš odavde izaći plačući, ponekad bijesna. Bit će i svađa i greški, ali polako. Rekli su mi da si dobra sestra, da si pametna. Snaći ćeš se ti. " - to su bile riječi glavne medicinske sestre prvi moj radni dan na internom odjelu. Osjećala sam se kao da me neko upravo gurnuo bez padobrana iz aviona i rekao, jebiga, možda poletiš, ako ne, pad ti je zagarantiran. Nisam imala puno izbora. U par dana morala sam naučiti letjeti. Boriti se sa svim zračnim strujama, olujama i gromovima koji su u mene udarali. Znala sam da ako jednom padnem, tu oporavka nema. To nije zemlja iz koje se diže feniks, to je zemlja koja te proguta do kostiju.

***

"Babo meni se ovdje sviđa, ja nikad i nigdje nisam osjećala da više pripadam."

"Šuti, Bože sačuvaj, ovo je bolnica drago dijete."

"Jeste, ali ne razumiješ ti to, ja se ovdje osjećam kao kod kuće".

***

Odavno mi je ponestalo razloga da ostanem na tom poslu, da radim u takvom okruženju i uništavam svoje zdravlje i ostale međuljudske odnose zbog stresa koji proživljavam. Često čvrsto odlučim da ću dati otkaz, otici na kontra stranu i nikad se ne vraćati u zdravstvo. A onda se pacijentica koju sam napola mrtvu spustila na intenzivnu, vrati na nogama, živa. Onda reanimacija bude uspješna. Onda se majka vrati svojoj djeci. Dedo opet zagrli svoje unuče. Ona ravna linija odjednom dobije posve drugi oblik i moj kraj dana smisao veći nego što je imao.

Samo najveći su pribrani i kad čuju sirenu, kad se duša od tijela naglo otima.

Bolnica ima svoje svijetle i tamne hodnike. Ima noćne i dnevne smjene. Ima porodilište i mrtvačnicu. Umjetnost je biti jednako postojan i jednako dobar u svakoj tački. Ne baš umjetnost kojom sam mislila da ću se baviti, ali opet jednako dovoljno estetike da napoji dušu gladnu života i tragedije.

[pathofpatience]

„Riječ tuga se Kur'anom zabranjuje: ”I nemojte se žalostiti i nemojte tugovati! Vi ćete biti gornji, ali samo ako budete vjernici!“ (Ali Imran, 139) – ili negira: “Allahovi miljenici ne treba da se plaše i ne treba da tuguju!” (Junus, 62.)

Tajna navedenog leži u tome što tuga i žalost nikako nisu korisni po srce i šejtan najviše voli kada jedan vjernik zapadne u tugu i očaj kako bi ga omeo i zaustavio u njegovom hodu i napredovanju. Allahov poslanik s.a.w.s., se utjecao Allahu dž.š., od ove bolesti riječima: “Allahu moj, tražim zaštitu Tvoju od brige i tuge!”

Tuga slabi srce, otežava odlučnost, slabi volju i šejtanu nema šta draže od tuge u koju zapada vjernik. Stoga, budite veseli i radosni i optimistični i imajte lijepo mišljenje o Allahu dž.š.. Imajte pouzdanja i oslanjajte se na Allaha dž.š., naići će te na sreću i zadovoljstvo u svemu…

- Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje

[tenjenedvadesete]

Ne dolazi mi u snove.

Pusti da vjerujem da se desilo najbolje po mene,

Da smo zato daleki, da nikada nismo postojali.

Pusti da ponovo sazidam tvrđavu mojih želja,

I pusti, neka, bolje je

Što te nema tu.

[lifeinbooks]

Moraš prvo da se otmeš.

Da te svi izgube,

nitko da te nema.

Moraš od svakog da odeš

i da sebi oprostiš

što si otišao

Što te nigdje nema

što nisi tamo gdje si

potreban

Moraš da odeš

i da budeš sam

Da vidiš ko si

I onda sebi da

oprostiš

Što si

to što jesi

•Otimanje, Draško Sikimić

Italy 2024 🇮🇹

[sinderelaa]

I eto tako

Šta ćeš da ti kažem

Na sve što bezumno radiš

Da ti aplaudiram, dam počasnu riječ

Možda natjeram ljude da za tebe nazdrave

Hajde, kaži mi da sam dramatična

Kaži mi da preozbiljno shvatam svijet oko sebe

Da se, pobogu, opustim

Jer život je samo jedan i ako ga ne živim ja, ko će?

Kad dođe vakat, i šamar mi opali jer si bijesan

Jer od tebe to svakako svi očekuju

Sav bijes dunjaluka satkan je u tebi

I u životu nisam vidjela osobu koja se teže s njim nosi

Ali pas koji laje, on ne ujeda

Bar tako kaže narod

A onda kad čuješ riječi koje ne želiš

I kojima se posve ne nadaš

Jer od mene to očekivao nisi

Nemoj ni da pomisliš da te u belajima čekam ja

Da te, kad svi odu, ja tapšem po ramenima

Govorim ti da nema veze, svakako nisu vrijedni

Pa mi ponovo reci kako sam se promijenila

I kako ja, "vela havle", nisam ista

To

I jeste

Poenta

Živ ti meni bio sa svim svojim lošim navikama

Još gorim ljudima i najgorim osobinama

Život je lijep kad lijepo tražiš

A još ljepši kad se lijepo ponašaš

A naročito prema sebi

Selam

[cigarete-i-poezija]

Dragi pjesniče,

Ovo pismo pišemo tebi,

Ponovno padaš u mračnu komoru duše svoje,

Depresija navlači zavjese i bdije nad srcem,

Gušim se cigaretama i zatvaram prozore slobode,

Nestajem polako i mnogo se bojim,

Povrijedio sam sebe,

Polako nestajem,

Isparavam i vraćam se u oblake,

Suze poput kiše,

Kvase zelenu površinu,

Nadam se da će rasti cvijeće,

Živim od bola,

Teško razumijem osjećaj sreće,

Bojim se sebe,

Bojim se života,

Nepoznat pojam,

Empatije prema sebi,

Naučen da šutim i pušim,

Izgleda da uživam,

Da sam sebe mučim,

Duša me boli kad pišem,

Ali eto izgleda da ipak,

Lakše kroz stihove dišem.

Dodaj mi olovku i papir,

I pusti me da kroz stihove sviram klavir,

Ne znam pričati o tome kako se osjećam,

Često govorim izvini,

I mrzim sam sebe,

Mnogo plačem,

I kvarim sliku,

Mladića punog života,

A u glavi smatram,

Da je živjeti sramota.

Nisam dobro i često sanjam crnilo i tamu,

Valjda zato volim bacat tintu na papir,

U potrazi za spokojom koji čitav život tražim,

Život mi mira neda,

Proganja me uspomena prijatelja,

Često ga sanjam i budim se u suzama,

Pitam se gdje je nestala ljubav,

Koju sam gajio prema sebi,

Pitam se i čime sam tebe zaslužio,

Da me trpiš,

Kada ne mogu trpit sebe,

Pitam se gdje je moj bog,

I zašto je cigareta moj porok,

Kada li sam izgubio svoj oklop?,

Često sjedim a sve manje pišem,

Jebiga teško mi je,

Pitam se nekad zašto dišem,

Od satova koji kucaju,

Stvorio lažne bogove u glavi,

Postao sam svoj rob,

I polako u ovim stihovima kopam svoj grob.

Jebiga u životu kažu,

Misli dobro i dobro će doći,

A svaki put kada o dobrom mislim,

Suze lice kvase,

I nestaje mi prostora na ovom papiru,

Nemam više smisla za poeziju,

Ali na ovom papiru ispoljavam dušu,

I lijem suze,

Duša me boli,

Ali volim,

Svaki ovaj napisani stih,

Svaku bolnu uspomenu,

I svaku ljubavnu pjesmu napisanu,

Živim da volim,

Teško je i mnogo boli,

Ali dišem,

I pišem,

Pa eto ispadne sve uredu,

Imam tebe pored sebe,

Tješiš me i govoriš da će sve biti okej,

Možda i život ipak nije toliko mračan,

Samo pazi se,

Ljubi,

Voli,

Svaku zraku sunca,

I slušaj svaku pjesmu ptica,

I dobro upamti,

Neko te voli i o tebi misli,

Svanulo je divno jutro nema veze što je vrijeme tmurno,

Nemoj da se ubiješ danas...

Puno ljubavi šaljem svima.

[belmasworld]

I u času bujne sreće i kad tuga uzdah sprema

Moja ljubav pjesmu kreće,

Što te nema, što te nema?

[kubi95-2]

Počelo je da me čudi kako su se stvari promijenile... Nisu više onakve kakve su bile. Radujem se čak i suncu što me budi. Radujem se svakom danu novom, svakoj novoj stvar koju mi žiot nudi. Zahvalim se Gospodu na tome i zamolim da me jutrom tvoj glas budi.

Da preko dana bude tebe sve više, jer uz tebe je sunce, nema više kiše. Da tvoj osmijeh uljepšava mi dane, da kraj tebe svako jutro sada svane. Da se na tvom licu vidi sreća, dok se smiješ sa mnom zajedno. Da sam bilo gdje, meni je svejedno, jer želim uspomene, da imam čega da se sjećam.

Da se sjećam s tobom radošću u očima, da te čuvam i grlim danima i noćima. Da si u svakom mom danu, ja u tvom, da sam tvoja mirna luka, a ti moj dom.