#PRILOG VEĆ POSTOJI

[uraandri]

mi počeli ko hrvati brate šta je ovo

View this post on Instagram

A post shared by Дневна доза правописа (@dnevna_doza_pravopisa)

[crvenkapinakujna-blog]

[1postozagrad]

INCIJATIVA ZA JAVNU ČESMU U PERIVOJU VLADIMIRA NAZORA U ZADRU

Vodovod d.o.o. Zadar

 Predmet: Javna špina u perivoju Vladimira Nazora

 Zadar, 17. siječnja 2023.

  Poštovani/a,

      ovime predlažemo da perivoj Vladimira Nazora dobije punkt s besplatnom pitkom vodom.

Voda je javno dobro i ljudsko pravo, a javne česme su pokazatelj uljuđenosti neke sredine, komunalnog, javnozdravstvenog i civilizacijskog standarda, dok su u Zadru i dio urbane tradicije.

Perivoj Vladimira Nazora najveći je i najvažniji zadarski gradski park te izuzetno važna rekreacijska zona koja uključuje i neke od javnih sportskih sadržaja, no nema javnu špinu za kojom postoji velika potreba.

Perivoj na svakodnevnoj bazi koristi tisuće ljudi svih uzrasta i kroz različita doba dana. Sretna je okolnost da u perivoju, neposredno pored povijesne cisterne, postoji vodovodni hidrant pa utoliko već postoje i vodovodne instalacije kako bi se javna špina lakše instalirala.

Upravo lokaciju postojećeg hidranta ili neku u njegovoj neposrednoj blizini, a uz glavnu šetnicu, predlažemo za postavljanje javne špine, budući da je ta staza među najfrekventnijima i lako dostupna. No, špina se, ovisno o okolnostim, može postavit i drugdje u parku.  

Omogućavanjem besplatno dostupne pitke vode u parku ujedno bi se i afirmirala sama uloga povijesne cisterne koja je kroz povijest napajala Zadar, čak i tijekom zadnjega rata.

Uvođenjem besplatne pitke vode u njenoj neposrednoj blizini baština se nadograđuje kroz suvremene i stvarne potrebe grada.

Jedan od argumenata u prilog javne česme u perivoju Vladimira Nazora je i činjenica da glavnom šetnicom kroz park dnevno prolazi na stotine djece, učenika i studenata obližnih i drugih škola i fakulteta.

Uvođenjem javne špine u perivoju znatno bi se unaprijedio komunalni standard parka i toga dijela grada.

Uvođenje javne česme na predloženoj lokaciji tj. na lokaciju unutar perivoja za koju gradske stručne službe procijene da je najpodesnija, izuzetno je važno i iz okolišnih razloga, odnosno aktivnog angažmana na smanjenju učinaka klimatske krize. Globalno zatoljenje uvjetuje sve toplija ljeta tj. svako iduće ljeto biti će, neizbježno, više vruće od prethodnoga, pa je postavljanje javne špine u glavnom gradskom parku izuzetno važno javnozdravstveno pitanje.

Punktovi za besplatnu pitku vodu značajno doprinose smanjenju upotrebe plastične ambalaže, odnosno smanjenju stvaranja plastičnog otpada koji nerijetko završava i u moru.

S obzirom da se radi o korisnoj, a tehnički i financijski vrlo nezahtjevnoj investiciji, molimo da se ona razmotri i po mogućnosti što prije realizira na ovoj i drugim lokacijama po gradu kao što su Riva, Muraj ili park Vruljica.

 ISPUNJAVANJE SUVREMENIH STANDARDA

Pri odabiru javne špine potrebno je voditi računa o niz karakteristika kako bi se zadovoljili svi suvremeni standardi:

- sanitarni standard

- jednostavnost upotrebe

- dostupnost svima podjednako: djeci, odraslima, starijima i osobama s invaliditetom, odnosno potrebno je uvažiti ljudsku raznolikost po pitanju mogućnosti dosezanja slavine i same konzumacije ili točenja vode. Na niz inozemnih primjera to je riješeno tako da se česmi može prići s više strana i s različitih visina - djeca koja su niža mogu iskoristiti npr. stubu (kamen), odnosno postoji i mogućnost regulacije mlaza na slavini kako bi ga prilagodili visini koja kome odgovara.

- potrebno je da česma nudi mogućnost da se voda direktno ulijeva u bočicu

- mogućnost konzumacije vode svakako bi trebala biti osigurana i za životinje. Mogućnost napajanja životinja vrlo je lako uklopiva u ukupno rješenje nove česme, a da se pritom poštuju svi sanitarni standardi, odnosno za životinje je potrebno imati izdvojeni dio

- oblikovanjem i izborom materijala nove česme trebaju biti otporne na vandalizam

- česma treba biti označene na način da je odmah jasno da se radi o pitkoj vodi. Uvažiti treba i činjenicu da je Zadar turističko odredište pa ta informacija treba biti usmjerena i na sve one koji ne razumiju hrvatski jezik (rješenje je u npr. piktogramu tj. grafičkom prikazu sigurne konzumacije vode)

- predlažemo i da se razmotre oznake za slijepe i slabovidne

- predlažemo da česma sadrže i ime i /ili grb grada Zadra (a ukoliko se radi o kamenim elementima eventualno i godinu postavljanja kao trajni znamen).

PREPORUKA EUROPSKE KOMSIJE

Godine 2018., Europska komisija izdala je preporuku kojom sugerira veću dostupnost besplatne pitke vode u javnom prostoru i to kao dio komunalnog standarda gradova u zemljama članicama Europske unije. Uvođenjem nove javne špine, ali i mreže javnih česmi za grad (npr. na Rivi), Zadar bi se približio europskom civilizacijskom standardu, ali i reafirmirao vlastitu urbanu tradiciju mediteranskog grada. Čak i Razvojna strategija grada Zadra uključuje razvoj mreže punktova za besplatnu pitku vodu, pa bi se i utoliko jedna javna špina svakako i što prije trebala postaviti u perivoju Vladimira Nazora, kao početak nove mreže i kao odraz stvarnih potreba.

Zadar je grad s relativno niskom kulturom dostupnošću besplatne pitke vode u javnom prostoru. Javna špina u najvažnijem gradskom parku to bi značajno ispravila na usluzi građanima i gostima našega grada.

 S poštovanjem,

 1POSTOZAGRAD

 1POSTOZAGRAD je građanska platforma usmjerena na poboljšanja grada i javna dobra. 1POSTOZAGRAD nije udruga, nema proračun niti raspolaže ikakvim sredstvima. Sav angažman na poboljšanjima gradova provodi se isključivo kroz počasni rad tj. volonterski.

[zasvepare]

ni c od crnjanskog 

iskopine, politika 20.02.2021.

Kada se Kalenićem prolomi zvižduk Geršvinove Summertime, znate da je pola jedanaest i da je parni dan u mesecu. Glave se odmah okreću ka zvuku, svaka na različitu stranu: tako prodoran i čist zvižduk teško je locirati. Ali vama uspeva. Zviždača prepoznajete u starcu sa zulufima za susednom tezgom. Na poglede i trzaje se ne obazire. Bezbrižno će, još bezbrižnije pod maskom, odsvirati svoju deonicu i proći kroz Kalenić kao kroz salu za probe. Sutradan u isto vreme na repertoaru će biti La vie en rose. Ona se izvodi neparnim danima.

Oraspoloženi, baš na stihu „and the living is easy“ ukopaćete se kraj tezge najbolјe knjižarke na pijaci, koju muzikalni kupac upravo napušta. Knjige su poređane tako da ih možete birati očima. Nekim danima, kad ste baš volјni da preturate, nervira vas tolika preglednost. Ovog jutra, međutim, ide vam u prilog. Na tezgi ćete iz prve primetiti Podzemni klub Miloša Crnjanskog.

„Koliko je Crnjanski?“, pitate prodavačicu. „Sto“. Pošto ste unapred spremili dve stotke, ponašate se kao da ste dobili na lotou. „Jedva čekam da pročitam taj krimić!“, bez zazora otvarate sve karte. „Nego šta“, odgovara ona, „tim pre što je jedini koji je napisao!“

Evo fenomena koji je podjednako drag i bibliofilu i bibliožderu: pronalazak knjige koja se smatrala izgublјenom. U rukopisu nedovršenog dela Serbia i komentari, u poglavlјu „Pančevo“, Crnjanski navodi da je dvadesetih godina u tom gradu objavio detektivski roman pod pseudonimom. To sam znao, ali ne i da se toj knjizi ubrzo po objavlјivanju izgubio svaki trag. U pogovoru, mr Mirjana Popović Radović piše da je knjiga opstala samo zahvalјujući tome što ju je posle rata nepoznati čitalac darovao Narodnoj biblioteci. Pronalazak je time dragoceniji što, po svoj prilici, darodavac nije imao pojma da se iza potpisanog autora zapravo krije Miloš Crnjanski.

Te 1921, i dalјe prema pogovoru, Crnjanski je za pančevački „Napredak“ objavio ovaj kriminalistički roman pod pseudonimom, predstavlјajući ga kao prevod. Izdanje kojeg sam se dokopao fototipski je reprint iz 1985. Rastvori li se naslovnica na kojoj piše Miloš Crnjanski, na klapni, kopiji originalnog omota, naići ćemo na ime Harald Johnsson, koje zaista zvuči kao izmišlјotina. U produžetku, na prvoj strani knjižnog bloka, ispod naslova zateći ćemo usamlјeni natpis „prevod“, bez imena prevodioca. Crnjanski je, zaklјučićemo, pažlјivo izbegao da sebe potpiše u bilo kom svojstvu odgovornog lica za ovaj tekst.

Da li je zaista reč o Crnjanskovoj knjizi? Ako mi se pri prvom prelistavanju i aktivirala sumnja, morao sam da dignem ruke posle autoritativno izrečene presude mr Popović Radović: „Za svakog pravog stvaraoca može se reći da poseduje izražajni arhitip, prisutan u svakom njegovom delu, bez obzira na formu. (...) Unutarnja analiza teksta, pripovedačkog postupka, forme romana, stila pisca i ukupne njegove stvaralačke ličnosti [podvlači: BSO], upućuje na književno-teorijske dokaze o autorstvu i stvarnom identitetu dela.“ Nema dakle, sumnje i razloga za brigu: pouzdani autoriteti su ispipali i istražili tekst i utvrdili da bez dvojbe pripada katalogu Miloša Crnjanskog.

iznutra

Kako bismo danas rekli, Podzemni klub je velegradski noar. U jeku perioda bez zanimlјivih slučajeva, stokholmski detektiv Fred Helmington i njegov pomoćnik Rob Jilkins nailaze na trag opasne bande „šatrovaca“. Bandu vodi tajanstveni „Crni“ koji privlači pažnju policije time što u kasnim noćnim časovima premlati naizgled nedužnog čoveka.

Za peripetije koje potom slede pre bi se moglo reći da pripadaju žanru komične fantastike nego krimi-romana. Na primer, likovi nemaju lica: dovolјno je obući nečije odelo da bi se stekao njegov identitet. Uz to, detektiv Helmington konstruisan je kao biće natprirodne inteligencije. Osim u kriminal, razume se u nakit i kovanje, strastveno je upućen u železničke redove vožnje, a pored svega stiže da bude pravi muškarac: voli iće i piće. Pomoćnik, „Rob“, toliko je inferioran da ga Šef, pri rešavanju logičkih problema, ponekad čašćava rečenicama tipa „Hajde, stari derane, ovo je jasnije od zapušača!“ Ali on je zato i narator. Nјegovi zaklјučci defiluju pred čitaocem kao otkrovenja, potpuno ga isklјučujući iz procesa razumevanja. Elementi zapleta povezuju se i razrešavaju nekonsekventno. Svaka misterija razrešava se naglo, ali istovremeno se uvode nove misterije, i tako unedogled. Zasićeni čitalac oseća se kao da se našao pred mađioničarem kome je, dok niže trikove, jedini cilј da mu održi pažnju.

Popović Radović navodi da je roman ispisan na brzinu, za vreme autorovog nameštenja u gimnaziji u Pančevu. Crnjanski ga inače retko spominje, čak i kad pravi inventare izgublјenih rukopisa. Sad znamo da nije izbegavao da ga spomene da bi podgrejao čitalačku maštu, već jednostavno zato što se stideo svog pokušaja. I to, kako ćemo videti, s pravom.

detronizacija

Knjigu sam progutao za dva dana. Kao čitalac, nisam uopšte uživao. Bez ikakvog uvijanja rečeno, roman je rđav. Ne samo zato što je promašio žanr, već i na jezičkom nivou, jalov je i pun nepreciznosti. Ali zato je pisac u meni trlјao ruke. Punom parom sam se spremao da, koristeći ovaj nesrećni krimić kao izgovor, Crnjanskog prikažem u najgorem svetlu. Ukazala mi se prilika da ga pred srpskom publikom detronizujem i nisam planirao da je propustim. Uveliko sam spremao rečenice poput: „Evidentno je da je nacionalni genije imao dva književna aršina: jedan namenjen slavi, drugi sticanju para“. Na jednu drugu sam, zbog nečeg, i dalјe ponosan: „Ko pamti jesen po Dnevniku o Čarnojeviću i ko je čuo za Jan Majen iz prvog stiha Lamenta nad Beogradom, bolјe da ne traži Miloša Crnjanskog u Podzemnom klubu.“

Ali od svega toga sam, na svoju veliku žalost, morao da odustanem nakon što sam utvrdio da ovde stvarno nema ni C od Crnjanskog. Jer Podzemni klub zaista jeste ono za šta se izdaje: roman Haralda Jonsona.

ko je sad pa jonson?

Nemojte mi sad reći da niste čuli za Haralda Jonsona! Nisam ni ja, jer sam, verujući priređivačima ove knjige, smatrao da je to Milošev pseudonim. Ali kako u meni štreber, ili lepše rečeno bukvalista, nikad ne spava, nije me mrzelo da se napravim lud i da na internetu potražim ime Harald Johnsson.

Pisac pod tim imenom zaista je postojao. Rođen 1886, preminuo je 1936. u Stokholmu i za sobom je ostavio bezbroj detektivskih romana. Samo 1916. objavio ih je deset. Najvažniju seriju u njegovom opusu potpisuje detektiv Robinson Vilkins. (Kod Pseudo-Crnjanskog: Jilkins).

Među šest naslova iz 1918, Jonson je objavio i roman pod naslovom Knivarnas Klubb, u doslovnom prevodu: „Klub noževa“. Knjiga je doživela prevod u Nemačkoj, pod naslovom Der Vierte Unbekannte (Četvrti neznanac, 1919). Naslovnica tog izdanja iskorišćena je za pančevačko. Za registar neka posluži i činjenica da čehoslovačko izdanje romana, iz 1922, nosi naslov Podzemný klub.

Sam izvornik nisam bio u prilici da konsultujem. Ali, na osnovu bibliografskih jedinica, nema sumnje da Podzemni klub, koji se dosad pre svega na osnovu piščevih komentara pripisivao Crnjanskom, zaista jeste prevod detektivskog romana Haralda Jonsona. Koliko je rđav prevod, a koliko izvornik, u to nisam mogao da zalazim. Daću sebi slobodu da pretpostavim da je prevodiocu – je li to uopšte bio Crnjanski? – kao izvornik poslužilo nemačko izdanje.

Sva sreća, neko je posumnjao u ovo autorstvo i pre mene. I to jedan čuveni kolega. Komentarišući jednu izložbu posvećenu piscu, „Večernje novosti“ su 7. septembra 2013. prenele slične sumnje Srđana Stojančeva, predsednika Srpskog bibliofilskog društva. Stojančev navodi kako je početkom 2010-ih predložio Ljubiši Rajiću da, „ukoliko postoji švedski pisac Harald Johanson (sic!) i njegov roman Podzemni klub, pronađe tu knjigu i fotokopira bar nekoliko stranica. On je to prihvatio i posle izvesnog vremena objavio da je to samo prevod, i to loš. U međuvremenu je Rajić preminuo, a kako fotokopiju originala nije uradio, na budućim je istraživačima da reše ovu zagonetku.“

Posle moje male istrage, za koju je bilo dovolјno da odem na Kalenić, koliko samo otužno zvuče gore navedeni redovi Mirjane Popović Radović koji na silu uklapaju Podzemni klub u opus Miloša Crnjanskog. Kakvi su to pouzdani autoriteti u kojima nema nimalo detektivskog duha? U svakom slučaju, budući istraživači, predajem vam napokon jednu stvarnu temu za doktorat – direktno sa buvlјačkog univerziteta. I srećno sa detronizacijom! Nek i ovaj ulov ide u prilog mom vajkadašnjem geslu: Ima sreće onaj ko se pravi lud!

[zagrebjavniprostor]

Nova promenada u centru grada

Saša Šimpraga, 2020. 

Svoju prvu modernu pješačku zonu Zagreb je dobio tek s preuređenjem najužeg središta grada povodom Univerzijade 1987. godine. S pješačkim glavnim trgom, bio je to doslovno revolucionarni iskorak. Iako zona tada nije postala prevelika, niti dobila osobito atraktivno uređenje, bio je to početak. Poželjna daljnja širenja donjogradske pješačke zone, međutim, nisu uslijedila prebrzo, ni u većoj mjeri. Zagreb s postojećom pješačkom zonom i načinom kako je organizirana nikad nije dobio ni neku središnju promenadu koja bi bila punokrvno pješačka, a ne npr. dominatno ugostiteljska ulica kao što su to primjerice opterećena Tkalčićeva ili prekratka Bogovićeva koju prođete u jednoj minuti, a gdje da bi se zadržali zapravo trebate platiti.  

No, mogućnosti stvaranja novih donjogradskih promenada čitavo vrijeme stoje pred nosom, primjerice u Martićevoj, a najlakše je ostvariva na prostoru Masarykove ulice. Masarykova već sada ispunjava sve uvjete da pješačka zona postane odmah, osobito na potezu između Preradovićeve i Gundulićeve ulice, ali i u cjelini. Nadovezana na jednom potpuno pješačku Teslinu, Zagreb bi dobio novu promenadu od HNK do Zrinjevca. Upravo bi mjerilo takvog pješačkog poteza približilo grad suvremenim potrebama. Ono bi bilo čak i bliže onom mjerilu koje je devetnaestostoljetni Zagreb ponudio svojim građanima s formiranjem Južne promenade, odnosno današnjeg Strossmayerovog šetališta. A kao i sa svakim proširenjem pješačke zone do sad, javni prostor bi samom činjenicom izbacivanja automobila u korist pješaka, nedvojbeno dobio na kvaliteti.

Inicijativa da Masarykova ulica postane pješačka zona nije nova. Pokušaja da to postane je bilo, ali rezultata ne. Pomaka je bilo tek po pitanju smanjenja količine prometa, no cjelovito rješenje koje bi i formalno favoriziralo pješake te omogućilo postuliranje pješačke zone za sad izostaje. Ideja o pješačkoj Masarykovoj čak je opetovano potvrđivana različitim studijama, pa tako i recentnije od strane Gradskog ureda za stretegijsko planiranje i razvoj grada, no i opet bez koraka prema realizaciji.

Incijativa platforme 1POSTOZAGRAD pokrenuta u veljači 2020. prva je koja predlaže konkretni iskorak i to ne samo na Masarykovu ulicu, pritom nudeći nekoliko opcija.      Masarykovu ulicu uputno je čitavu proglasiti pješačkom zonom, no moguće je to učiniti i etapno, a pješački dio minimalno bi trebao postati onaj između Preradovićeve i Gundulićeve.

Takav potez traži izmještanje relativno novog taksi stajališta koje sada zauzima dobar dio ulice. Osim zaustavljanja taksi vozila na stajalištu, drugog parkiranja u toj ulici odavno nema. Aktualna incijativa čak je i predložila moguće alternativne lokacije za taksi stajališta, npr. prostor ispred zgrade Rektorata, u Berislavićevoj, južnijem djelu Gajeve ili neku drugu lokacija u zoni postojeće, no svakako izvan (buduće) pješačke zone. Istodobno je uputno i da se u polazno-odlaznom smjeru kretanja taksi vozila s budućeg stajališta ne ulazi u pješačku zonu, kao što se sad kroz nju prolazi budući da se time nepotrebno i učestalo remeti. O svemu tome, jasno, mjerodavno trebaju odlučiti gradske stručne službe, a rješenje sasvim sigurno postoji. Ključno je u prvi plan staviti pješaka i rješenje koje stvara novu promenadu.  

Upravo iz tog razloga, aktualnom incijativom predlaže se da se za proširenje pješačke zone u paketu s Masarykovom razmotre i segmenti Gajeve (između Berislavićeve i Tesline) i Preradovićeve ulice (između Berislavićeve i Masarykove) gdje je promet već sad minimalan i  gdje je također uputno ukinuti parkiranje, odnosno neznatno dislocirati taksi stajališta npr. na istu lokaciju gdje će biti premješteno ono iz Masarykove. Takvo rješenje omogućilo bi stvaranje ugodnog pješačkog pravca koji bi povezao Trg Republike Hrvatske sa Zrinjevcem.  

Osim nekakve prometne preregulacije, preduvjet novog pješačkog pravca je i promjena karaktera, nominalno pješačke, Tesline ulice.  Sukladno komunalnom redu ta ulica formalno ima status pješačke zone, no u stvarnosti tako uopće ne funkcionira. Uopće je nevjerojatno da se ulica u najstrožem središtu grada na taj način tretira, ili bolje rečeno ignorira. Teslina je, naime, primjer izrazito lošeg pristupa budući da se proglašenje pješačke zone u toj ulici svelo na doslovno zauzimanje čitavog sjevernog dijela ulice terasama kafića, dok je južni kolnik i danas korišten za reducirani promet automobila tj. taksi i ostala nesankcionirana vozila. Nikakvu komunalnu opremu koja bi sugerirala da se radi o pješačkoj zoni ta ulica nije dobila i to je ogromni propust koji treba izbjeći kod Masarykove, a kod Tesline ispraviti. Utoliko bi proširenje na Masarykovu valjalo iskoristiti ne samo za poboljšanje Tesline, već općenito kao jedan od koraka i prema daljnjem proširenju pješačke zone Donjeg grada.

Vodeći se stanjem u toj zoni sad, kada je opterećena terasama kafića i potpunim izostankom komunalne opreme za pješake u Teslinoj, incijativa 1POSTOZAGRAD predlaže da u Masarykovoj tek maksimalno oko 20 posto površine ulice može biti pod terasama. Zagreb već ima dovoljno ugostiteljskih, a nedovoljno pješačkih ulica. Masarykova ulica treba biti dominantno slobodna te komunalnom opremom sugerirati boravak bez naknade i time poticati društvenost i urbanitet, odnosno primarno služiti pješacima. Kad govorimo o mogućnosti besplatnog sjedenja, Zagreb u svojoj centralnoj pješačkoj zoni takvih prostornih gesti nema puno pa je i zato važno stvarati ih.    

Rješenje je pritom jednostavno, i opet ga je moguće etapno realizirati. Masarykova bi odmah trebala biti opremljena klupama sa zelenilom duž čitavog pješačkog poteza ulice. Takve elemente moguće je posebno oblikovati baš za tu ulicu i tu svrhu, i to kao privremena, mobilna, rješenja koja bi služila do eventualnog cjelovitog arhitektonsko-urbanističkog projekta uređenja nove pješačke zone. Budući da takav natječaj nije izgledan ubrzo, ali i da je je, sve skupa bi trajalo godinama, uputno je pribjeći privremenom rješenju i to prije nego jednom proglašena pješačka zona bude uzurpirana na način kao što su to više manje sve druge zagrebačke pješačke ulice.  

Kod izrade tih montažnih elemenata moguće je koristiti ekološke materijale, poput drva, a ulica bi osim klupa trebala dobiti i znatno zelenilo. Svaki pojedini montažni element može nuditi sve to skupa kako bi se stvorila i mogućnost sjedenja u hladu za ljetnih vrućina, a time i ugodnijih ambijenata. Bio bi to dobar put, pa i svojevrsni test potreba lokacije, na putu prema trajnijem i cjelovitijem rješenju kakvo može ponudit natječaj za čitavu promenadu.

Osobitost lokacije protom nudi mogućnost poprilične transformacije npr. sada nedovoljno iskorištenih križanja s vertikalnim ulicama, poput onoga s Preradovićevom gdje se već po urbanističkoj matrici otvara prilika malog uličnog trga, i otprije naznačenog stablima, a u budućnosti možda i suvremenom skulpturom (Tesla će u budućnosti sigurno biti vraćen na Instititut R. Bošković gdje mu je i mjesto). Nadalje, s nekakvom prergulacijom ulice i u mikromjerilu, čak i prošireni pločnik tj. uvučena kuća Radovan, poznatija kao Löwyjev neboder, može dobiti neki bolji smisao.    

Kako god u budućnosti bilo, trenutno proglašenje Masarykove pješačkom zonom i njeno opremanje je općenito jednostavno provediva, tehnički i financijski nezahtjevna incijativa, no prvo je treba prepoznati.

U prilog incijative da Masarykova postane pješačka zona govori i ankete koju je proveo Sindikat biciklista 2011. godine, a koja navodi da čak 95 posto stanovnika te ulice podržava ideju da postane pješačka (u anketi i biciklistička) zona.

Činjenica je i da brojni europski gradovi zadnjih godina radikalno povećavaju pješačke zone u svojim središtima i to kao strateški cilj, budući da one direktno doprinose kvaliteti života, ali i poticanju gospodarske aktivnosti. Primjerice, Beč, Ljubljana i Oslo - u kojem je od prošle godine i čitavo najjuže gradsko središte proglašeno pješačkom zonom.

Grad Beč je prije pola stoljeća imao svega jednu pješačku zonu dugu jedan kilometar, a od ove godine grad će imati 100 (!) pješačkih zona i to ukupne dužine više od 21 kilometra!  Takav policentrični pristup mogao bi uvesti i Zagreb, za početak s npr. pješačkom Tratinskom. 

U svim tim i drugim gradovima pedestrijanizaciju prati odgovarajuće oblikovanje i opremanje novouređenih zona koje se ne mogu niti smiju svoditi samo na zabranu prometa automobilima i postavljanje terasa ugostiteljskih objekata, što karakterizira zagrebački, površni, pristup; već trebaju ponuditi odgovarajuću komunalnu opremu, pritom vodeći računa o niz parametara kao što su stvarne potrebe, kapacitet, prostorna dispozicija, dizajn, okolišni kriteriji i način upravljanja.

Kako za promjenu karaktera Masarykove de facto svi preduvjeti već postoje, to se u osnovi može provesti odmah. Takav potez gradske uprave zasigurno bi bio dočekan s odobravanjem građana te predstavljao zaokret kakav grad (pre)dugo čeka. Naime, zadnja proširenja donjogradske pješačke zone dogodila su se 2012. godine kada je „pješačkom“ ulicom proglašena Teslina, odnosno 2013. s uređenjem Trga Europe. Od onda je prošlo sedam godina bez daljnjeg širenja i to unatoč tome što osnovne pretpostavke za širenje postoje na cjelini ili dijelu Masarykove, ali i drugih obližnjih ulica.

Proglašenjem pješačke Masarykove ne samo da bi se proširila sada ipak premala donjogradska pješačka zona, već bi se neposredno podigla kvaliteta života u gradu, a Zagreb približio europskim standardima i okolišnim trendovima. To je jednostavno bolje rješenje. Pritom, kod Masarykove pitanje zapravo i nije hoće li ili neće ta ulica postati pješačka, već kada. Tu ulicu samo treba kao takvu početi tretirati i nova promenada će se otvoriti.

_

Objavljeno na portalu H-Alter, 9.ožujka 2020.

[zanimljivaekonomija]

U Beču u prošloj godini 718 miliona evra investicija

U 2021. godini Privredna agencija Beča je zahvaljujući svojim ponudama za kompanije uspela da privuče investicije u vrednosti od 718 miliona evra. Uprkos pandemiji koronavirusa agencija je uspela da sprovede 4.323 savetodavna razgovora i podrži 1.527 projekata. Otvoreno je ukupno 5.379 novih radnih mesta.

„Činjenica da je Privredna agencija Beča tokom pandemije ostvarila najbolji bilans do sada govori u prilog tome da su preduzeća koja posluju u Beču aktivna i ambiciozna. Impresivne brojke potvrđuju da su ponude Privredne agencije prava stvar“, izjavio je Peter Hanke, član gradskog veća zadužen za privredu.

Bečka agencija savetuje u oblastima pokretanja kompanija, finansiranja, nekretnina i doseljavanja. Pored toga postoji širok program obuke, a poseban tim posećuje preduzeća u Beču u njihovim prostorijama.

„Firmama koje investiraju u Beču potreban je pre svega precizan savet“, izjavio je direktor agencije Gerhard Hirči. „Ponude agencije ne daju samo podsticaj pojedinačnim firmama, već stvaraju dodatnu vrednost za celu poslovnu lokaciju“, objašnjava Hanke.

Fotografije:  

© Gregor Hofbauer

© Julius Hirtzberger

[mentalnahigijena]

Prebacite tri eskadrile aviona A-10 u Ukrajinu sada „Dajte nam alate i mi ćemo završiti posao“, govorio je britanski premijer Winston Churchill u februaru 1941. Nakon ovog snažnog govora, američki predsjednik Franklin Roosevelt predložio je, a Kongres je odobrio program lend-lease-a. To je omogućilo opremu u Velikoj Britaniji i pristup proizvodnim kapacitetima Sjedinjenih Država. Ova akcija je bila ključna za zaustavljanje nacističkog napredovanja. Istorija se često ponavlja . Sada ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelenskyy upućuje istu molbu za opremu neophodnu za zaustavljanje napredovanja ruske autokratske armije . Sada je vrijeme za još jedan Lend-lease program koji podržava Ukrajinu. Kongres se ponaša na način podrške, ali detalji su važni. Rusija se mora suočiti s vojnim porazom da bi uvela sankcije. Istorija sankcija ide u prilog zaključku da one ne mijenjaju politiku, već znatno otežavaju poslovanje, a istovremeno nanose nevolje privredi kao što je to prikazano u Iraku, Iranu, Sjevernoj Koreji i drugima. Sankcije moraju biti praćene vojnim uspjehom. Zelenskyy je zatražio oružje i podršku u skladu s Churchillovom filozofijom. Ukrajinski vojnici su dokazali svoju hrabrost. Postoji još jedan korak koji bi mogao biti odlučujući: prebacivanje tri eskadrile aviona A-10 ukrajinskom ratnom vazduhoplovstvu. Ovaj avion i njegov sistem topova dizajnirani su da se suprotstave oklopnom napadu u Evropi. Pokazali su se efikasnim u okruženju bogatom ciljevima Pustinjske oluje, prilično sličnom trenutnom napredovanju ruskih snaga . Oni su takođe postali prijatelji pešadije u misijama bliske podrške. Zračne snage Sjedinjenih Država imaju spremne pakete za raspoređivanje. Cijeli transfer ukrajinskom ratnom zrakoplovstvu mogao bi biti završen za nekoliko dana nakon odobrenja Kongresa. Vatrena moć je potrebna da se porazi nadolazeći napad oklopnih snaga. Drugo oružje je neophodno za kopnene snage, ali vazdušna snaga će biti odlučujuća. A-10 je dokazao ovu sposobnost i dizajniran je za tu svrhu. Zelenskyy je zatražio od NATO-a zračnu podršku. Ovaj zahtjev je NATO odbio . To je odgovarajuća odluka jer Rusija nije napala NATO. Međutim, ta odluka ostavlja svakoj zemlji priliku da odluči na osnovu sopstvenog moralnog kompasa. Mnogi, uključujući Sjedinjene Države, odlučili su pružiti i već su isporučili smrtonosnu pomoć neophodnu za usporavanje ruskog napredovanja. Neki efekti su primjetni, ali vojni analitičari se slažu da dugoročni izgledi za opstanak Ukrajine nisu dobri. Jedan predviđa nastavak rata otpora decenijama. Zelenskyy je u pravu kada traži podršku vazdušnih snaga. Neophodno je usporiti ili zaustaviti nadolazeći juggernaut ruskih oklopnih snaga. Sjedinjene Države imaju najefikasnije oružje za ovu ulogu — avion A-10 američkog ratnog zrakoplovstva. Dostupan je jer služba želi da povuče većinu 30-godišnje flote. Avion je projektovan da leti u Evropi iz loše pripremljenih objekata. Prekvalifikacija pilota je minimalna. Sve što je potrebno je slikanje ukrajinskih oznaka i isporuka aviona. Ovo bi se moglo uraditi za nekoliko dana. Svaki dan je ključan za usporavanje zamaha ruskih invazijskih snaga. Vrijeme je da se implementira moralni kompas Sjedinjenih Država i doda A-10 na listu oružja koja je već dokazana. Neuspjeh u dodavanju odbrambene sposobnosti trenutnim ukrajinskim snagama, dok se sankcije razvijaju, slabi potencijalni uticaj sankcija. One su komplementarne radnje. Everett Pyatt je bivši pomoćnik sekretara američke mornarice za brodogradnju i logistiku.

[srdjl]

Lukić: Antivakseri su štetočine i ne smijemo im davati prostor za propagandu

(Intervju za portalanalitika.me objavljen 23.9.2021.)

O sve prisutnijem fenomenu agresivnih protivnika vakcinacije razgovarali smo sa srpskim pulmologom dr Srđanom Lukićem koji radi u Sloveniji, a koji je imao iskustva i sa najžešćim oponentima imunizacije 

Priča je počela u devetnaestom vijeku. U engleskom gradu Lesteru 1885. godine okupilo se čak 100 hiljada ljudi koji su protestovali protiv obavezne vakcinacije u cilju iskorjenjivanja malih boginja.

Skoro stoljeće i po kasnije, čovječanstvo je suočeno sa novom pandemijom, a tu su i oni. Protivnici vakcinacije, još odlučniji i agresivniji u zastupanju ‘stavova’.

Ovog puta, antivakserski je talas zahvatio i naše podneblje. Nije pošteđena ni Crna Gora, uprkos tome što 86 odsto preminulih od maja do danas nije bilo vakcinisano. Dok neki od najistaknutijih lidera, poput premijera, i dalje ne žele da se vakcinišu, javni funkcioneri posredstvom TV kanala šalju gotovo otvorene poruke protiv vakcinacije.

A situacija sa koronavirusom sve je gora. Broj mrtvih na dnevnom nivou uglavnom je dvocifren, bolnice sve punije, a mjesta na kojima smo se do juče vakcinisali preko noći postaju COVID centri za tretman pacijenata. Uz sve to, daleko smo od uspjeha u imunizaciji – revakcinisano je tek 35 odsto ukupne populacije. 

Otkud tolika zagriženost među antivakserima, pokušali smo da saznamo od medicinskog stručnjaka koji na onlajn medijima katkad i sam umije biti na njihovoj meti. Riječ je o srpskom pulmologu Srđanu Lukiću, koji već neko vrijeme radi u Sloveniji.

“Upravo po reakciji tih antivaksera u startu možete zaključiti da njihovi stavovi nijesu zasnovani na racionalnom razmišljanju. Kada neko nama, koji shvatamo korist i značaj vakcinacije, kaže da ne želi da se vakciniše – niko ga neće napasti, niti će eksplodirati zbog toga. Niti ćemo ih proklinjati ili psovati, već ćemo pokušati da im objasnimo ono što mi znamo, a oni očito ne. Njihova reakcija, pak, govori da reaguju jako emotivno, da su ta njihova vjerovanja duboko iracionalno usađena u njihove ličnosti. To što su oni antivakseri, dio je njih samih. I tako, kada mi promovišemo vakcinaciju, pa čak i kada ne pozivamo njih direktno da se vakcinišu, oni to shvataju personalno, kao napad na njihovu ličnost. Baš otud i takva reakcija antivaksera, s tim što moram reći da svi koji nijesu vakcinisani nijesu antivakseri. Ona tiha većina njih samo je sluđena, uplašena ili izmanipulisana onim što antivakseri promovišu non stop”, ističe on.

Brojni protivnici vakcinacije, kao što to gotovo svakodnevno sada čitamo najčešće u vijestima iz Amerike, zablude postaju svjesni onda kada je već kasno.

“Mnogi se opamete kada im umre neko blizak, a mnogi – na samrtnoj postelji. Tada ih nadvladaju emocije koje su suprotne, one tada postaju jače od onih koje ih čine antivakserima. Tada dožive prosvjetljenje. I to je jedino što ih može opametiti – dakle, emocije, a ne razum, činjenice ili argumenti. Jer, oni su tih činjenica svjesni od starta, ali su uprkos njima razvili antivaksersku ličnost”, dodaje naš sagovornik.

Postavlja se, stoga, pitanje, da li se na protivnike vakcinacije uopšte može uticati.

“Na one druge, koji su tiha većina i koji zapravo suštinski nijesu antivakseri, možemo uticati. Ako ne drugačije onda tako što ćemo svi, na čelu sa liderima u svim sferama društva, stati iza vakcinacije koja je jedna od najvećih civilizacijskih tekovina koje imamo. I naravno, tako što nećemo davati prostor antivaks štetočinama, jer kada u emisiju pozovete i pobornika i protivnika vakcinacije, vi time šaljete poruku da su to dvije jednako vrijedne pozicije, pa se i ljudi opredjeljuju prema tome ko im je simpatičniji. Antivaksersko djelovanje, prosto, nije legitimna pozicija i kao takva mora biti tretirana – kao opasna po državu i društvo”, naglašava Lukić.

Nažalost, u Crnoj Gori se dešava nešto drugačije u odnosu na to što naš sagovornik podrazumijeva pod poželjnim djelovanjem. Premijer Zdravko Krivokapić, koji i dalje ne želi da se vakciniše, prošle je sedmice vraćen sa graničnog prelaza Božaj. Istovremeno, na jednoj televizijskoj emisiji, direktorica Direktorata za predškolsko i osnovno obrazovanje u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta Slavica Ilinčić, koja je ranije ‘promovisala’ metod odbrane od koronavirusa duvanskim dimom, kazala je kako nije vakcinisana, te da joj ne pada na pamet da se bavi vakcinacijom u obrazovnim ustanovama jer je to “pitanje intime”. Problem je, međutim, u tome što su upravo obrazovne ustanove postale nova žarišta virusa.

“Javne ličnosti, logično, imaju velikog uticaja na javno mnjenje. Čak i kada se ne izjašnjavaju jasno za vakcinaciju, to je sasvim dovoljno da utiču na onu tihu većinu o kojoj sam govorio. Ti ljudi onda to shvataju kao antivaksersku poruku, uklapaju je sa onim propagandnim antivaks đubretom kojem su stalno izloženi i tako strah ovlada njihovim postupcima. Mnogi od njih možda sasvim racionalno shvataju potrebu masovne vakcinacije, ali se baš zbog pomenutog ne odlučuju na taj potez. Baš zato je bitno da poznate ličnosti, a političari na prvom mjestu, shvate da moraju aktivno da učestvuju u promociji vakcinacije u svojim državama. Ljudi su ih izabrali upravo zbog toga. A ako nijesi spobodan da zarad javnog interesa istupiš i nedvosmisleno staneš iza vakcinacije, dajući i lični primjer, onda izvini – ali nijesi ti za to mjesto na kojem se nalaziš i bolje je da se povučeš sam nego da se sramotiš”, smatra naš sagovornik.

Ne baš sjajan procenat vakcinisane populacije, a sa druge strane i alarmantne brojke novooboljelih i preminulih od posljedica koronavirusa, već neko vrijeme tjeraju na pitanje da li bi u Crnoj Gori jedini adekvatan odgovor bila obavezna vakcinacija. Ministarstvo zdravlja se proteklih dana kratko izjasnilo kako neće pribjeći tome, pa čak ni kada su u pitanju neke od najrizičnijih profesija. Da li je obaveza sada nužnost, upitali smo i Lukića. 

“Uvijek je dobro kada je moguće ustrojiti društvo tako da počiva na volji svih pojedinaca. U mnogim aspektima ne postoji jedinstvo tih pojedinaca, niti bi bilo dobro da ono postoji. Međutim, vakcinacija ne spada u jedan od tih aspekata. Podsjetiću vas, odavno imamo obaveznu vakcinaciju djece protiv mnogih bolesti. Naravno, nijesu sve bolesti jednako opasne, niti je potrebno vakcinisati se protiv svega. Nekada nije potrebno ni da svi budemo vakcinisani protiv nečega, već samo dio populacije”, podsjeća on.

Ipak, u situaciji kakvu imamo sada, Lukić nema dileme.

“Kada smo u pandemiji koja traje godinu i po, a koja će uz ovakav antivaks uticaj trajati još ko zna koliko, to govori o ozbiljnosti situacije i, bez sumnje, ide u prilog uvođenju obavezne vakcinacije. Najprije za sve medicinske i radnike drugih javnih službi koji su najizloženiji pogubnom uticaju virusa, a potom i za sve ostale, od najrizičnijih djelova populacije do onih kod kojih je taj rizik samo naizgled niži. Jer, ne treba zaboraviti da ovaj virus ubija i one najjače i najzdravije među nama”, zaključuje Lukić.

[urbanidesnicar]

Srpska skupština u Zagrebu

Rahmetli Alija onomad reče: "Mirno spavajte, rata ne će biti." I bješe u pravu. Period od 91-95 smo prespavali i sve je bio ružan san. Uopće nije bilo četničke agresije a Bljesak i Oluja su plod naše mašte. U Srpskoj skupštini u Zagrebu je izglasan zakon HDZ-a i SDDS-a pod nazivom: "Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine". Da skratim, pošto će o ovome svi pisati a ja ne mogu, jer mi na pamet padaju samo psovke. Zato idemo odmah šakom u glavu. U Сабору nam sjedi 107 ČETNIKA. Pošto je svaki komentar suvišan, gasi internet, motaj kablove i ajmo doma. Ali gdje nam je DOM? E to je tuga, pajdo moj...

Kad radiš više stvari odjednom, obično nešto zajebeš. Zato se najbolje koncentrirati na jednu zadaću i odraditi je kako Bog zapovijeda. A nama se konstantno događa ovo prvo. Raspravljamo o tisuću tema, sve bi htjeli riješiti preko noći, ali tako jednostavno ne ide. Osnovno pitanje u ovome trenutku je slijedeće: KAKO SKINUTI OKOVE I PONOVO POSTATI SLOBODAN?

Pokušavam ostati informiran. Čisto da vidim tko mi radi o glavi i što me čeka? Uglavnom pratim strane neovisne medije i po onome što vidim, ne piše nam se dobro. Kažu da je ovo sad mila majka, prema onome što nas čeka. Totalitarizam, represija, neredi, raspad sustava, nestašice hrane, lijekova, energenata... Sve u sklopu VELIKOG RESETA. Optimisti će reć da pretjerujem? Može bit. Ali optimist je samo loše informirani pesimist. Tako kažu.

Veli Anemični da ne će biti prisilnog cijepljenja? Dašta. Isto kao što je HDZ stranka desnog centra? Samo teška hadezenjara može povjerovati u riječi mudroga Jude. U isto vrijeme drvosječa Grbin (istog su svjetonazora), kaže da je on ZA. Čudi me to? Slobodno dođite drugovi, kava je već na stolu. A napravit će žena i kolače ako treba. Neću glumiti mangupa, jer mi je P. K. hrabrih internet bojovnika. Koji ne skidaju brnjicu, dok prosipaju svoje "junaštvo" za tipkovnicom.

Znam da se ponavljam i svjesno to radim. Postoje stotine drugih stvari o kojima bih mogao pisati. Ali dok svi skupa ne savladamo neke osnove, nema smisla. Nisam jedini, jer ima ljudi koji puno bolje pišu od mene a također se ponavljaju. Ne bi li narod potakli na razmišljanje. Teško je to učiniti. I da nas je puno, puno više. Još uvijek je 5 minuta večernjeg Dnevnika, učinkovitije od desetak napisanih tekstova. Razlog? Kad gledaš vijesti ne moraš misliti. Jer ti je teta sa ekrana već servirala mišljenje. I još dobiješ salatu kao prilog. A kad nešto čitaš, ipak se moraš malo koncentrirati. Pa te to onda natjera da sam stvoriš zaključak. Nažalost, prva opcija je puno jednostavnija i upravo zato je TV još uvijek najubojitiji medij.

Biti će još ratova. Lokalnih. A onaj globalni smo već izgubili. Pokorili su cijeli svijet bez ispaljenog metka. I toga se trebamo sramiti. Ne samo mi, nego svaka država i to abecednim redom. Od A do Ž. Posebice Amerika. Preko 400 milijuna komada oružja je u rukama građana. A niti jedno nije upotrijebljeno!? U filmovima su uvijek oni bili ti koji će spasiti svijet. Osloboditelji. Junaci. Heroji. Ali bez muda...

Govore neki da ne postoji sloboda mišljenja. Dašta nego postoji, samo mora biti u skladu sa mišljenjem vladajućih. Pošto nisam siguran da guzonje misle kao ja, slijedeće točke ne smijem pisati na glas, nego u sebi: 1. Korona je vrsta gripe. 2. Nema nikakve pandemije, nego se radi o PLANdemiji. 3. "Klimatske promjene" su čista izmišljotina. 4. Postoje samo 2 spola, sve ostalo su mentalni poremećaji. 5."Politička korektnost" je drugo ime za CENZURU.

Dok se zemlje Višegradske skupine i rukama i noge bore za svoje građane, vladajući "hrvati na baterije" prihvaćaju sve što im se naredi. Bez pogovora. Postoji li i jedna direktiva EU sotonista, koju drugovi nisu prihvatili? Ne bih rekao. Da nam sutra kažu kako na zastavu moramo dodati i 4 S (Samo Sloga Srbina Spašava), ovi bi to učinili. I uvjerili bi nas kako je to dobro. Jer tako postajemo prava multi-kulti država, koja prihvaća Europske vrijednosti (što je to?). 

Najveća ironija je to, što se borimo protiv fenomenalno glupih ljudi. Uopće ne pretjerujem. U pitanju su polu-idioti i osobe sa poteškoćama u razvoju. Toliko su imbecilni, da čak ni u rječniku ne postoji definicija za taj stupanj kretenluka. A neki od njih imaju čak i titule. Doktori, profesori, istoričari, p*čke lijepe matere.... A što je najgore, trenutno su oni u prednosti?! Mi smo se povukli na našu polovicu i nemamo niti jednoga igrača u napadu. AN - FAKING - BILIVABL!

Pokojni Dule mi je znao reć: "Kume ti si razuman čovjek." Dakako. Ali samo na momente. Jer tanka je crta između razuma i ludila. Ali u svakom slučaju osuđujem sve oblike radikalizma. Bez iznimke. Komunistički, pederski, crnački, islamski... Čini mi se da su svi tu? I ne, nisam zaboravio desničarski. Jer takvo nešto jednostavno NE POSTOJI. U pitanju je mit, laž, izmišljotina i teorija zavjere globalističkih medija. Pretjerujem? Neka mi netko nabroji: nasilne prosvjede, pljačke, paljevine, rušenja, silovanja, ubojstva..., počinjena od strane tzv. "desničara". Bilo gdje u svijetu u zadnjih nekoliko godina? Nema ništa. Uzalud tražite.

Ako su ljudi koji: vole svoju zemlju, obitelj, vjeruju u Boga i odbacuju nastranost - radikalni, onda nemamo o čemu pričati. Druga je stvar što je svijet otišao u k*rac, pa se boljševicima priviđaju bijeli miševi.

Migranti svaki dan po šumama i gorama ulaze u lijepu našu, bez ikakvih problema. O tome se normalno šuti, jer je danas moderno imati "otvorene granice". Možemo samo naći pokoji snimak, koji su hrabri ljudi stavili na internet. Da nije njih, pojma ne bi imali što se događa? Samo slijepci ne vide da ovo vodi u katastrofu. Jer naši ljudi sigurno neće prekriženih ruka gledati, kako im siluju kćeri i supruge. Kao u Skandinavskim zemljama, gdje ne smiješ ni napisati (arapsko) podrijetlo počinitelja. To je za razliku od silovanja, čisti kriminal.

Kad (i ako) ovo zlo jednoga dana prođe, psihičke posljedice sigurno ne će. Pogotovo kod djece. A ni odrasli nisu imuni. Propagandom zastrašivanja, stvorena je vrsta ljudi koja će do kraja života ostati isprepadana. Nedavna anketa u Engleskoj (ako joj je vjerovat?), kaže da 40% ljudi ne bi imalo ništa protiv, da obvezno nošenje maski ostane doživotno. Klasičan primjer teške psihičke traume. 

Svi se mi nečega bojimo, uglavnom s razlogom. Ali postoji i iracionalni strah. Nu sad ovo. Mene od rata apsolutno ničega nije strah i sve mi je svejedno. Ozbiljno, ne zajebajem se. Upravo me ovo i brine, jer ni to nije normalno. Ali se zato bojim zmije. Strahovito. Kao mali sam sa obitelji išao na vodopad Kravicu. Na uskoj prašnjavoj stazi između kupina, umalo nisam stao na zmiju. Samo sam se ukočio i ostao bez glasa. A beštija je mirno i dostojanstveno otpuzala. Od tada, ljeti ne mrdam sa asfalta. A i proljeće mi je postalo sumnjivo. Uopće mi nije bitno je li u pitanju poskok ili blavor? Bojim se same pojave a ne otrova. Zato donekle mogu razumjeti ove ljude, koje su zlikovački mediji toliko isprepadali da se danas boje svoje sjene.

Prošli tjedan (14.7.) je bila obljetnica Poglavnikovog rođenja. Nisam na nju zaboravio. Zašto nisam niti riječ napisao? Jer nije bilo potrebe. Naime, gospodin Zvonimir R. Došen je priredio fenomenalan tekst, pod naslovom: "Mrtav si mi ponos, živ mi vjera bio!" To je tako dobro sročeno, da bi svaka dodatna riječ bila suvišna. Toplo preporučam svima onima kojima je NDH u srcu (i koji nisu podlegli jugo-četničkim lažima), da ovaj tekst pročitaju na DRAGOVOLJCU. A kad ste već tamo, osim širokog opusa gosp. Došena, obavezno pročitati i kolumnu gosp. Vladimira Dananića. Ova dva čovjeka su vrh vrhova Hrvatskog novinarstva, ali njihove uradke nitko drugi ne smije objaviti. Zašto? Jer istinu zbore i nisu na prodaju.

Kako nakon svega ovoga (a tek je prvo poluvrijeme), biti normalan? Doduše i to sam jednom probao.

Bilo mi je to najgorih 5 minuta u životu.

"ZA DOMOVINU SPREMNI"

[mozgoderina]

Univerzitetska diploma na granici sloma

Sa svršetkom nastave, posebno među maturantima, pokreće se iznova rasprava na temu isplativosti studiranja i vrednosti akademske diplome. U savremenom svetu obeleženom, kako se čini, trajnom ekonomskom krizom (barem u određenim „perifernim“ regionima „ravnopravne“ globalne mreže) svršeni srednjoškolci, kao i njihovi roditelji uostalom, nalaze se pred ozbiljnom dilemom: nastavak školovanja ili zaposlenje? Sve češće sami učenici navode sve više argumenata protiv standardnog višeg / visokog obrazovanja. I to učenici iz prestižnih odeljenja i uglednih škola, sa zavidnim uspehom. Iz porodica sa dovoljno finansijskih sredstava da podrže akademsko zvanje potomstva. O čemu se, zapravo, radi?

Naši učenici smatraju da su takvi stavovi progresivni, jedinstveni, „ispred svog vremena“, da su na tragu nečeg uzbudljivog, originalnog i buntovnog, u skladu sa sopstvenim uzrastom. No, istina je, zapravo, da je ovakav rezon daleko od nečeg novog i neobičnog. Aktivna propaganda protiv akademskih studija širi se, već izvestan broj godina, iz centara moći odgovornih, samo nešto ranije, i za veliki debakl američke ekonomije i za početak svetske ekonomske krize iz 2008. godine. Naša obrazovna politika i praksa često su samo odjek ove moćne ideološke mašinerije, pa je valja oslušnuti.

Nakon „neočekivanog“ pucanja prenapumpanih virtuelnih ekonomskih balona u američkom finansijskom sektoru i sektoru nekretnina, jedna od prvih zvanično preduzetih mera je kompenzacija gubitka firmi koje su krizu i izazvale. Novac je, naravno, obezbeđen iz državnog budžeta, od poreskih obveznika. Jedna od neminovnih posledica ovakve ekonomske politike je „isisavanje“ sredstava iz javnog sektora, zdravstva i svakako - obrazovanja. Cena ovih usluga nekontrolisano raste što dovodi do novih „neočekivanih“ problema. Veliki porast troškova studiranja i pretvaranje znanja u robu prati upravo pad realne vrednosti diplome na tržištu zanimanja.

Ne čudi, stoga, što se jedno od vodećih neoliberalnih glasila, Harvard Business Review, samo pet godina nakon izbijanja ekonomske krize, obraća poslodavcima sa zahtevom hrabro istaknutim već u bombastičnom naslovu teksta: „Prestanite da zahtevate univerzitetske diplome“[1]. U članku se navodi: „Ukupan iznos studentskih kredita prevazilazi dug na kreditnim karticama u Americi.“ O ovom neverovatnom skoku zaduženja za obrazovanje, u granicama od stotina milijardi dolara nacionalnog duga, izveštavao je i čuveni Wall Street Journal, tri godine ranije. „Razmaženi“ srednji sloj je po inerciji navikao na „luksuz“ pristupačnog školovanja, koji je preko noći uskraćen. Stanovništvo, zatečeno neprimerenim ekonomskim merama, reaguje na jedini dostupan način, kako bi sačuvalo dojučerašnje „privilegije“. Zaduživanjem.

U prilog tvrdnje da je „studiranje loša investicija“, navodi se poražavajuća statistika: „45% studenata, kako izgleda, ne nauči ništa tokom prve dve godine studija, a čak 36% ne pokazuje bilo kakve znake napredovanja ni nakon četiri godine.“ Čak i ugledna naučna glasila, poput Psychology Today, navode slične, pa i mračnije zaključke. Pomenuti magazin u članku iz 2014. godine - „Obrazovanje: naš najprecenjeniji proizvod“[2], navodi da „41% studenata ne diplomira ni nakon šest godina studiranja!“ Ovo deluje zaista šokantno i alarmantno, čak i po nama dobro poznatim merilima iz socijalističkog perioda (kada je doživotno studiranje slovilo za zanimanje). Možda se radi o maskiranoj propagandi? (Već u samom naslovu obrazovanje se poistovećuje sa proizvodnjom.) U kojim oblastima studenti „ne nauče ništa“?

Časopis Psychology Today sasvim precizno deklamuje neoprostive propuste studiranja (po sopstvenim kriterijumima): „dopuštamo studentima da diplomiraju sa lošim ili nedovoljno testiranim veštinama rešavanja konfliktnih situacija, upravljanja novcem i roditeljstva.“ Sa druge strane, kao primeri loše a obavezne prakse (u smislu gubljenja vremena koje se moglo iskoristiti konstruktivnije), ističe se, recimo, „rešavanje kvadratnih jednačina“ koje je kako saznajemo: „ezoterija koju 99.9% nas nikada ne koristi“.

U propagiranoj viziji budućnosti obrazovanja govori se isključivo o jednostavnim VEŠTINAMA, neophodnim za ispunjavanje minimalnih zahteva neoliberalnog sistema: slabo plaćen posao i prosta biološka reprodukcija nove radne snage (što zaista ne iziskuje ni poznavanje operacije množenja, barem ne algebarske). Za plaćenija zanimanja izboriće se nešto srećniji, sa više (menadžerskog) talenta ali ne i sa više škole: „Preko polovine diplomiranih studenata u Americi ispod 25 godina ili nema zaposlenje ili radi poslove za koje je dovoljna i diploma srednje škole.“ Uskraćivanjem relativno pristupačnog javnog obrazovanja, srednja klasa lagano klizi u inferioran socijalan položaj. Samostalno odlučivanje (kritičko mišljenje i objektivno prosuđivanje) postaju - „ezoterija koju 99.9% nas nikada ne koristi“.

Za „propuste“ u znanju okrivljuju se, tradicionalno, oni bez stvarne političke moći. Psychology Today izveštava da „nažalost, sve više nastavnika a posebno univerzitetskih profesora zastupa i brani uglavnom levičarske ideje.“ Još jedna „neočekivana“ posledica? Večiti trn u neoliberalnom oku: „Ne dozvolite sindikatima da guše kvalitet obrazovanja“, izričito se upozorava. Nastavnici su krivi što su živi: „Sindikati insistiraju da nastavu izvode pre nastavnici od krvi i mesa, nego obuka preko mreže.“ Optuženi su oni koji efektivno rade na terenu insistirajući na „bizarnom“ zahtevu da akademski građani savladaju „rešavanje kvadratnih jednačina“. Hiperprodukcija? Tvrdi se čak da već postoji isuviše diplomiranih studenata prirodnih i tehničkih nauka! „Već sada, imamo više STEM (science, technology, engineering, and math) diploma, nego što je raspoloživih zaposlenja, čak i na nivou doktorata.“ (Usko povezani niz oblasti prirodnih nauka, tehnike i tehnologije. Reč dobijena od početnih slova disciplina - stem, znači osnova ili baza, čime se naglašava njihov izuzetan značaj.) Imajući u vidu neupitno tehničku prirodu savremenog informacionog sveta, ovo zvuči poput svetogrđa. Otkud tolika hajka na diplomu?

(Visoko) kvalifikovanu radnu snagu jeftinije je uvesti iz osiromašenih zemalja nego edukovati o svom trošku. U ovom procepu između klasične ekonomske ponude i potražnje svoju navodnu priliku vide države sa ruiniranom privredom, poput naše. U tekstu od pre nekoliko godina (2013) objavljenom u Politici[3], ukazivao sam na trend mnogih nacija, Mađara, Poljaka ili Španaca, da masovno proizvode srednje i visoko obrazovani kadar za druga, uređenija i bogatija društva, poput nemačkog. U međuvremenu je ta praksa zaživela i kod nas, pa se procenjuje da, recimo, polovina polaznika studija medicine upisuje fakultet sa namerom da nakon diplomiranja profesiju praktikuje u Nemačkoj.

Diplome pojedinih domaćih univerziteta još uvek su visoko kotirane na prestižnim svetskim tržištima zanimanja. Neretko upravo tamo gde se lokalno stanovništvo na sve načine obeshrabruje da novac ulaže u obrazovanje, već u poslovanje, nekretnine, pa i putovanja – kako bi se očuvao privid visokog standarda. Priliv visoko obrazovanog kadra iz nisko razvijenih regiona još je jedan od načina da se ogroman virtuelni ekonomski vakuum ispuni realnim postignućima. Na drugoj strani, to je krajnje nerantabilno ponašanje ionako prezaduženih država. No, računa se da izbor suštinski i ne postoji za one koji su u virtuelnom ekonomskom ratu već potučeni do kolena.

Šta poraženi mogu učiniti za svoje obrazovanje? Podsetimo se japanskog primera nakon Drugog svetskog rata: „U vreme savezničke (američke) okupacije Japana, započeta je praksa organizovanog obroka po školama, a poseban zakon o uvođenju obaveznog ručka u državnim školama donet je 1954. godine. (...) Od 1963. godine svi udžbenici u školama koje se smatraju obaveznim školovanjem su besplatni.“[4] Od svetske ekonomske krize prošlo je devet godina. U Srbiji nema zakonski propisanog obaveznog obroka u školama. Besplatni udžbenici su „ezoterija koju 99.9% nas nikada ne koristi“. Često nema ni računara, interneta i fiskulturnih sala. Poražavajuće i ponižavajuće.

Obrazovanje je dugotrajan, zahtevan i zaista skup proces koji može da priušti samo neko ko je spreman da  povremeno bude i na ekonomskom gubitku zarad intelektualne dobiti sopstvenih građana. Takva je priroda obrazovanja. Neizvesna i ponekad – ekonomski neodrživa. Njeni realni ishodi nisu uvek prepoznatljivi u kvantitetu prihoda po glavi, već i u kvalitetu mudrih glava. Imajući u vidu izvikanu neoliberalnu frazu „održivi razvoj“: valja odlučiti između održivosti na kratke, ili – na duge staze. Japan je svojevremeno izabrao ovo drugo. (Srbija ono prvo, možda s punim pravom: kad već mora da školuje kadar za druge, ne mora da ga badava knjigama, računarima i internetom oprema i hlebom hrani? Obavezno a besplatno delimo samo „rešavanje kvadratnih jednačina“.)

Poraženi Japan se ubrzo oporavio i žestoko uzvratio ekonomsko-propagandnim ratom: „Godine 1992, Jošio Sakurači, govornik u donjem domu japanske skupštine, izazvao je kratku, ali bučnu kontroverzu kada je privredni neuspeh Amerike objasnio time da je njena radna snaga nepismena. Trećina američkih radnika, izjavio je Sakurači, ne ume da čita.“[5] U mnogim državama građani su nakon 2008. godine neminovno suočeni sa nametnutom dilemom: šta je TRENUTNO isplativije? Naravno, finansijski je na kratke staze opravdano da što više nas zna što manje. Tako ostvaruju uštedu i roditelji i država, a omladina ranije počinje da privređuje. Možda u bogatim društvima koja i naše diplome dobijaju na poklon.

A gde bi završila današnja srpska mladež bez školovanja? Kako stvari stoje – upravo u sopstvenoj državi! TRENUTNO nažalost nije potrebna jača pretnja kako bi učenici i učenice dobro zagrejali svoje stolice.

  [1] Stop Requiring College Degrees | Andrew McAfee | 26. februar, 2013 | Harvard Business Review | { @ MozGoDERiNA → }

[2] Education: Our Most Overrated Product | Marty Nemko Ph. D. | 03. Jul, 2014 | Psychology Today | { @ MozGoDERiNA → }

[3] Stara kriza u novom odelu | Jovan Pavlović | 23. oktobar, 2013 | Politika | { @ MozGoDERiNA → }

[4] „Japan za početnike“, Dragan Milenković, Super Print: SJD „Beograd-Tokio“, 2007.

[5] Bil Brajson, „Made in America“, Laguna, 2010

Pripovedio i grafički opremio: Jovan Pavlović. Pedagoški nadzor: NAMET NA pAMET. Ilustracije: (1) Paweł Jońca. (2) Michael Waraksa. (3) Isidro Ferrer. (4) Wenyi Geng. EkoNoMski EpiLoG, DoNiRAJTE BLoG:   Moderator: MozGoDER vELičANsTvENi →  svAkE NEDELJE u 9H, od 01. JAN, 2017! →  ✓ pAyPAL.ME DoNAciJA →  ✓ FAcEBook sTRANicA →  ✓ piNTEREsT TABLA → 

ošTRiM pERoM, MozGoDERoM: ✓ Zašto je urgentno da se uči kompetentno? →  ✓ Isprobavanje sanduka →  ✓ Rekvijem za prosvetne snove → 

oBELEžENA TRAsA NA puTu Do spAsA: ✓ Predgovor knjizi ‘Laž epohe’ (Jevtić) →  ✓ Vežbe iz politologije · Sofija Šoškić →  ✓ Nesavesno ekonomsko lečenje (Sol) → 

[profesorkamaja]

Opšti smer Eutanazija

Demokratske vlade odgovorne su za zaštitu života svih svojih građana. Međutim, centralni princip demokratskog uređenja jeste da je svako lice nezavisno : ljudi poseduju kontrolu nad svojim životima. Pronalaženje ravnoteže između ova dva principa vrlo često dovodi do konflikta. Dok većina građana u demokratskom uređenju želi da zaštiti život, oni istovremeno veruju i očekuju da su u mogućnosti da donesu svoje lične odluke, naročito one koje se tiču njihovog tela – da mogu da putuju gde požele, jedu i obuku šta požele, čak i ukrase svoja tela na način na koji to žele. Ljudi takođe pretpostavljaju da se ovo pravo na kontrolu sopstvenog tela odnosi i na pitanja života i smrti. Mnogi ljudi veruju da to pravo na autonomiju obuhvata i pravo da odluče kada i kako će okončati svoj život, naročito kada život podrazumeva suočavanje sa neizlečivom bolešću, depresijom ili neizdrživim bolom. Ipak mnogi ljudi širom sveta, zbog svojih verskih učenja, smatraju odluke o okončanju života ne kao lični izbor već društvenu odgovornost; oni se protive dozvoljavanju samoubistva ili omogućavanju smrti. Ovi oprečni stavovi o zaštiti života i očuvanju autonomije se sukobljavaju kada ljudi diskutuju o tome da li vlada treba lekarima da dozvoli da pomažu pacijentima u samoubistvu Eutanazija

Pojam eutanazija potiče od grčkih reči eu što znači dobro i thanatos što znači smrt, što u slobodnijem prevoduznači ubistvo iz milosrđa ili pomaganje u umiranju. Eutanazija se najčešće primenjuje kod nemoćnih ljudi i onih koji boluju od neizlečivih bolesti a koji zbog toga doživaljavaju veliku patnju (fizičku i/ili psihološku). Eutanazija ili” laka smrt” znači dozvoljavanje ili pomaganje ljudima da umru na relativno bezbolan način. Rasprava oko eutanazije datira čak iz vremena Hipokrata, drevnog grčkog   lekara poznatog kao Otac medicine. Hipokratova zakletva u jednom delu navodi da “ Nikome neću, makar me za to i molio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za njega dati savet.” Mnoge škole medicine još uvek se rukovode originalnim Hipokratovim obećanjem, dok su druge usvojile drugačije zakletve o ponašanju koje lekarima dozvoljavaju da učestvuju u eutanaziji.

Protivnici eutanazije navode da je pravo na život nepovredivo, da je to univerzalno pravo koje je definisano brojnim međunarodnim dokumentima, između ostalog Univerzalnom deklaracijom o pravima čoveka koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija 10. decembra 1948. godine. Pravo na život je takođe garantovano Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda Saveta Evrope od 4. novembra 1950. godine u smislu da je pravo na život svake osobe zaštićeno zakonom i da niko ne može biti namerno lišen života, osim ukoliko je osuđen odlukom suda za zločin koji podrazumeva takvu kaznu (Gajić, 2012). Što se tiče naše zakonske regulative Krivnični zakonik Republike Srbije u članu 117.definiše lišenje života iz samilosti kao krivično delo protiv života i tela. “Ko liši života punoletno lice iz samilosti zbog teškog zdravstvenog stanja u kojem se to lice nalazi, a na njegov ozbiljan i izričit zahtev,kazniće se zatvorom od šest meseci do pet godina”(2). U prilog protivnicima eutanazije ide i čuvena Hipokratova zakletva koju lekari polažu pre stupanja na dužnost. Jedan deo tezakletve glasi “Neću davati nikome smrtonosni lek, ako on to zatraži, niti ću takve savete davati”. Argumenti zagovornika eutanazije su da se ovim postupkom izbegava nepotrebna i neizbežna patnja i čuva dostojanstvo pacijenta u procesu umiranja.Zagovornici eutanazije takođe smatraju da svaka osoba ima eksplicitno pravo da umre, da je smrt privatna stvar koja ne nanosi štetu drugim ljudima i državi te da drugi ljudi nemaju pravo da se mešaju u to

Kada se govori o eutanaziji, upućuje se na jedan ili više ovakvih postupaka: Postoji petosnovnih aspekata ili pet nivoa eutanazije koje prepoznaje savremena medicina: – davanje analgetika u dozama koje mogu dovesti do smtnog ishoda- dvostruki efekat, smanjenje bola I dužine života – ograničavanje ili potpuno odsustvo lečenja ili reanimacije – isključivanje aparata za veštačko održavanje života – aktivno pomaganje pacijentu da izvrši samoubistvo – ubrizgavanje smrtonosne supstancije

Prema tome, eutanazija može biti dobrovoljna, gde se dobija želja i aktivni pristanak obolele osobe za završetak sopstvenog života i nedobrovoljna, gde se pristanak pacijenta ne može dobiti, kao što je to slučaj sapacijentima u komi ili decom sa velikim psihoorganskim deficitom na rođenju. Tada zahtev za eutanaziju podnose roditelji, starateljiili rodbina. Eutanazija takođe može biti pasivna gde se pacijentu ne daje lekovito sredstvo ili hrana, očigledno sa namerom da mu se pogorša zdravstveno stanje i tako ubrza njegov kraj(Pravo na odbijanje lečenja. Kompetentna odrasla osoba ima zakonsko pravo da odbije lečenje čak iako bi taj čin rezultirao smrću..) Sa druge strane imamo aktivnu gde se pacijentu svesno daje škodljiva supstancija ili neodgovarajući lek, čime se bitno pogoršava njegovo stanje, što dovodi do smrtnog ishoda (Gajić, 2012). Pojam srodan eutanaziji je asistirano (potpomognuto) samoubistvo koje se dešava kada lekar namerno i voljno preduzima akcije koje pomažu pacijentu da završi život; npr. propisivanje smrtonosne doze leka. U eutanaziji lekar sprovodi pacijentovu nameru u delo; u asistiranom samoubistvu lekar obezbeđuje sredstva koja će pacijentu pomoći da umre ali ne sprovodi samo delo. Literatura: Miloš Stanković, seminarski rad, 2015: “EUTANAZIJA I ASISTIRANO (POTPOMOGNUTO) SAMOUBISTVO” Filozofski fakultet, departman za psihologiju, Niš

[popartmarket]

PAM mini intervju: Chili pop’s

1. Chili pop’s sosovi bolje idu uz burger ili sočni pršut?

Uhh, teško je to pitanje, Chili Pop’s sosovi su tako zamišljeni da za svaku priliku postoji neka kombinacija. Ako vam kažem da ih mi u kući jedemo uz sve, od supe do slatkih palačinki, onda vam je sve jasno!

Inače obožavam burgere, ali kod kuće se uvijek siječe neka slanina, suvaja i domaća ljuta kobasica.

2. Domaće i ljuto vs. fabričko i ljuto, ko vodi i zašto?

To je već stvar lične odluke i čim želite da tretirate svoj organizam. Iskreno, pojedini fabrički ljuti proizvodi su veoma ukusni, ali dovoljno je da pročitate sastav i količine hemijskih preparata koje se stavljaju i onda odlučite šta je bolje za vas.

Uz to ovdje se radi o lokalnoj priči, tamo nekog lika iz grada koji iz ljubavi prema ljutini želi da ponudi svojoj okolini nešto ekstremno kvalitetno, a i malo drugačije.

3. Pričaš li sa paprikama kada ih sadiš, presađuješ? Imaju li imena, nadimke? They need love too...

Ooo da! U plasteniku dok su razvijane iz sjemena i pikirane redovno sam im pjevušio i primijetio sam da vole sve, zavisi samo od raspoloženja, ujutro su za neki blues, ali kad sunce odradi svoje zapjevaju se i dobri narodnjaci. Nadimci su već lična stvar između njih i mene, ali recimo da su to moje Mezimice, Ljubavnice, Poganice itd.

4. Đe se kupaju, a đe se paprike sunčaju? U Boku?

Paprike se kupaju suncem na južnim obroncima Kozare u selu Verići. Porodično imanje i tu smo posadili mnogo sadnica i očekujemo u avgustu da imamo jednu pravu ljutu džunglu. Dođite nam u posjetu!

5. Pohovana piletina u Chili pop’s senfu ili sa Susamicom? Rakija ili pivo?

Uhh, kakve dileme... ajmo ovako... Popiti domaću rakiju pa pileće bijelo meso upajcati sa domaćim Chili pop’s  senfom i ostaviti da malo odmori, a zatim ispohovati. Prilikom služenja obavezno kao prilog poslužiti Susamica sos koji je jednostavno idealan uz piletinu, a onda popiti par pivica da se sve to lijepo izbalansira.

Domaće i ljuto! 

[1postozagrad]

Renderi: Željko Radišić /1POSTOZAGRAD (Ilustrativni primjer ne gotovo rješenje!)

PONOVLJENA INCIJATIVA ZA NOVU PROMENADU OD HNK DO ZRINJEVCA

Mjesni odbor Cvjetni trg

Vijeće gradske četvrti Donji grad

Gradski ured za prostorno uređenje, izgradnju Grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet

Gradski ured za strategijsko planiranje i razvoj grada

Odbor za prostorno uređenje Gradske skupštine

Ured gradonačelnika

  Zagreb, 14. rujna 2021.

 Predmet: Proširenje pješačke zone na Masarykovu ulicu i formiranje nove promenade od HNK do Zrinjevca pješačkom Masarykovom i Teslinom

 SAŽETAK:

- elaborati koje je naručio Grad, i niz drugih studija, idu u prilog proširenja donjogradske pješačke zone, no odluka o pomaku godinama izostaje.

- Masarykova već sad ispunjava sve uvjete da odmah postane pješačka zona. U ulici nema ni parkirališnih mjesta.

- predlaže se privremeno rješenje (do javnog arhitektonsko-urbanističkog natječaja): postavljanje ciljano dizajniranih privremenih montažnih elemenata za sjedenje (klupe) i zelenilo duž čitave nove promenade od HNK do Zrinjevca.

- ograničenje površina terasa kafića na maksimalno 20 posto ukupne površine promenade. Zagreb ne treba još jednu ugosteljsku ulicu, već reprezentativni pješački potez i konkretni prostorni doprinos izgradnji društvenosti i urbaniteta.

- proglašenje pješačke Masarykove do prvog dana proljeća 2022. ili Dana grada Zagreba, 31. svibnja 2022.

- proširenje pješačke zone na Masarykovu kao uvod u daljnja proširenja donjogradske i drugih pješačkih zona (npr. Tratinska) - po uzoru na prakse europskih gradova.

  Poštovani/a,

         ovime (ponovo) predlažemo da se donjogradska pješačka zona proširi na Masarykovu ulicu i s pješačkom Teslinom (u novom programu) formira novu promenadu od HNK do Zrinjevca.  

Elaborati koje je naručio Grad, i niz drugih studija, idu u prilog proširenja donjogradske pješačke zone, no odluka o pomaku godinama izostaje.

 Zadnji elaborat „Idejno rješenje proširenja pješačke zone u centru grada Zagreba“ dovršen je sredinom 2020. godine, a do danas nije donesena odluka koja od elaboratom ponuđene tri varijante ide u realizaciju, nisu ishođene suglasnosti i slijedom svega nije doneseno nikakvo rješenje. Dakle, javni je novac utrošen, rezultata (još) nema.

 Umjesto velikih i nerealnih očekivanja, ovime predlažemo jednostavno i brzo provedivo rješenje uređenja nove promenade od Zrinjevac do HNK i to kao uvod u šire zahvate proširenja i drugačijeg tretiranja donjogradske pješačke zone. Nudimo konkretne ideje za organizaciju i način upravljanja pješačkom zonom, a koje predstavljaju bitno drugačiji pristup od onoga kakav vidimo danas u donjogradskoj pješačkoj zoni.    

Temljena premisa ove incijative je stvaranje nove promenade od HNK do Zrinjevca pješačkom Masarykovom i Teslinom i to kao novog reprezentativnog i istinski pješačkog poteza.

Zagreb ne treba još jednu ugostiteljsku ulicu, već reprezentativni pješački potez.

Masarykova ulica već sada ispunjava sve uvjete da postane pješačka zona jer kao takva već de facto najvećim dijelom i funkcionira. U ulici nema ni parkirališnih mjesta.

Jedina prepreka je improvizirano taksi stajalište na većem dijelu Masarykove, a koje radikalno zakida i Teslinu ulicu budući da taksi vozila u odlasku prolaze Teslinom koja, između ostaloga, i zato ne funkcionira kao pješačka zona, iako to formalno jest.    

Preduvjet formiranja promenade je izmještanje taksi stajališta na neku od alternativnih lokacija, ukoliko takva potreba uopće postoji, što također treba preispitati. Neke od mogućih lokacija koje predlažemo da se razmotre za privremena taksi stajališta su npr. ispred zgrade Rektorata ili na parkirnoj ulici na zapadnoj strani Trgu Republike Hrvatske gdje već postoji taksi stajalište, ili neka druga lokacija u zoni postojeće, no svakako izvan (buduće) pješačke zone. O tome mjerodavno trebaju odlučiti nadležne gradske stručne službe, a rješenje sasvim sigurno postoji. Pritom je potrebno voditi računa da taksi vozila u dolasku i odlasku ne prolaze budućom pješačkom zonom.

S obzirom da je dio Masarykove ulice u svom krajnjem zapadnom dijelu još uvijek otvoren za sav promet, odnosno da je to i krajni istočni dio Tesline ulice, drugi preduvjet formiranja nove promenade je djelomična preregulacija prometa. Takav zahvat nije kompliciran.

Gundulićeva ulica bi ovim prijedlogom ostala prometna ulica kao i do sad.

Predložena nova pješačka zona ujedno neizostavno utječe i na status dijela Gajeve ulice (između Berislavićeve i Tesline) i Preradovićeve ulice (između Berislavićeve i Masarykove) gdje je uputno ukinuti parkiranje automobila i također premjestiti taksi stajališta, npr. na istu lokaciju gdje će biti premješteno ono iz Masarykove.

Takvo rješenje omogućilo bi stvaranje pješačkog pravca koji bi povezao Trg Republike Hrvatske sa Zrinjevcem i stvorio novu pješačku promenadu za Zagreb. Mjerilo takvog pješačkog poteza približilo bi Zagreb potrebama suvremenog grada, ali i bilo pravi poticaj razvoju održive urbane mobilnosti i jasna potvrda ekološke opredijeljenosti nove gradske uprave.  

Podsjećamo da su zadnja proširenja donjogradske zone bila 2012. godine kada je pješačkom ulicom proglašena Teslina, odnosno 2013. s uređenjem Trga Europe.  Od onda je prošlo niz godina bez daljnjeg širenja pješačke zone i to unatoč tome što svi preduvjeti za širenje pješačke zone (odavno) postoje.

Pritom ističemo da je službeno pješačka Teslina ulica primjer izrazito lošeg pristupa budući da se proglašenje pješačke zone u toj ulici svelo na doslovno zauzimanje čitavog sjevernog dijela ulice terasama kafića, dok je južni kolnik i danas korišten za reducirani promet automobila, često taksi, ali i drugih vozila u prolazu ili odlasku sa spomenutoga improviziranog taksi stajališta. Nikakvu komunalnu opremu koja bi sugerirala da se radi o pješačkoj zoni ta ulica nije dobila i to je ogromni propust koji treba izbjeći kod Masarykove, a kod Tesline ispraviti.

Podsjećamo i da komunalni red jasno navodi što pješačka zona jest, a što nije. Teslina to, sukladno komunalnom redu, nije, iako ta ulica taj status formalno ima.

Vodeći se i praksom postojeće donjogradske pješačke zone koja je opterećena terasama kafića i potpunim izostankom komunalne opreme za pješake u Teslinoj, predlažemo da u toj i Masarykovoj ulici maksimalno 20 posto površine ulice može biti pod terasama. Zagreb već ima dovoljno ugostiteljskih, a nedovoljno ili uopće istinski pješačkih ulica.

Nova promenada od HNK do Zrinjevca treba biti dominantno slobodna te komunalnom opremom sugerirati boravak i time poticati društvenost i urbanitet, odnosno primarno služiti pješacima, spontanim upotrebama i druženju bez naplate.  

TERASE KAFIĆA

Teslina ulica se potpuno pogrešno i improvizirano tretira te nužno zahtjeva drugačiji pristup umještanja terasa. Podsjećamo i da je sadašnja praksa stara svega nekoliko godina i da su tamošnji ugostiteljski objekti ranije najnormalnije funkcionirali i bez terasa. Ne zagovaramo da tesase ne postoje, već da je kod njihovog postavljanja ključno pitanje mjere i ukupnih odnosa prostora i uloge pješačke zone. Molimo da se terase reguliraju na način da uvažavaju narav i pješački program i karakter ulice. Sadašnje terase je nužno organizirati drugačije i to na način da se ukupna površina koju zauzimaju radikalno smanji.

Ovim prijedlogom tražimo da se površina terasa prilagodi kapacitetu ulice tj. da terase ne smiju zauzimati 50 posto površine ulice, što je sad slučaj. U toime smislu predlažemo da se osmisli novi pristup, a rješenja su pritom jednostavna. Primjerice, mjestimičnim primicanjem terasa kafića sjevernoj fasadi ulice tj. eventualnim ukidanjem nogostupa na tome dijelu ulice i ispred kafića s terasama. Terase kafića također mogu biti širine lokala koji ih zakupljuju i najvažnije, ukupna površina koju zauzimaju ne bi smjela biti više od 20 posto ukupne površine ulice.

To znači da se s novim dozvolama za korištenje javnih površina za 2022. godiinu i u buduće, već sada treba planirati program nove promenade i bitno ograničiti kapacitete terasa.

Također, predlažemo da se s novom promenadom uvede zabrana bunkeriranja terasa na način da one više sliče zatvorenim prostorima nego terasama na otvorenom. Sadašnje stanje djelomično je uvjetovano upravo automobilskim prometom, ali i izostankom kvalitetne regulacije. S ukidanjem prometa u cjelosti, terase više i neće imati potrebu biti bunkerirane, ali je to potrebno zasebno i striktno regulirati.

Predlažemo i da se zabrani postavljanje podesta, a i izborom stolaca može se bitno doprinijeti boljoj organizaciji, većem broju smještajnih jedinica na manjem prostoru, te općenito ambijentalnim kvalitetama javnog prostora.

Osobito važnim držimo da primjer regulacije terasa na novoj promenadi od HNK do Zrinjevca može poslužiti kao primjer za ostatak donjogradske pješačke zone.    

KOMUNALNA OPREMA NOVE PROMENADE

Predlažemo da se pješačka Masarykova opremi komunalnom opremom, npr. klupama sa zelenilom duž čitavog pješačkog poteza. Takve elemente moguće je posebno oblikovati baš za tu ulicu i tu svrhu, i to kao npr. privremena mobilna (tzv. pop-up) rješenja koja bi služila do eventualnog cjelovitog arhitektonsko-urbanističkog projekta uređenja nove pješačke zone.  

Predlažemo i da se kod izrade montažnih elemenata koriste ekološki materijali, poput drva, te da ulica osim klupa, uključi i znatno zelenilo. Svaki pojedini montažni element može nuditi sve to skupa.

Moguće je iskoristiti i zelenilo podružnice Holdinga Zrinjevac, a koje se koristi za različite manifestacije.

Razmještaj elemenata duž promenade treba dopuštati mogućnost prolaza za stanare, dostavne, servisne i hitne službe tj. poštovati požarni put.  

Budući da bi takvo rješenje trebalo biti privremeno, predlažemo i da se po isteku, ti elementi  iskoriste za neku drugu lokaciju u gradu, npr. plato Mamutice ili drugdje.  

JAVNI ARHITEKTONSKO-URBANISTIČKI NATJEČAJ  

Važnost nove promenade, njena središnja pozicija i potencijalna uloga reprezentativne pješačke zone Zagreba svakako traži primjereni oblikovni tretman. Za novu promenadu u budućnosti neizostavno treba raspisati arhitektonsko-urbanističkog natječaja za finalno oblikovanje. No, taj natječaj trenutno ne vidimo kao prioritet, niti treba žuriti, ali je važno da zona što prije profunkcionira kao pješačka i na taj se način, između ostaloga, testiraju (u)potrebe prostora.

Time nova promenada može poslužiti i kao tesni poligon za rješavanje ne samo predmetnog poteza već i čitave donjogradske (i budućih drugih) pješačkih zona kroz pametniju organizaciju prostora i odgovorniji način upravljanja, što se ovdje može demonstrirati.

Privremeno rješenje koje nudimo je također dobar testni poligon za program budućeg natječaja.

BICIKLISTI

Nova promenada treba biti isključivo pješačka zona. To znači da osim pješaka postoji mogućnost reguliranog prolaza samo za stanare, hitne, servisne i dostavne službe po protokolima koji vrijede i za ostatak donjogradske pješačke zone. Bicklistički promet ne bi trebalo regulirati na način da se po promenadi formira biciklistička staza. Širina Masarykove i Tesline ulice nije dovoljna za kvalitetni i reprezentativni pješački potez koji bi uključivao i biciklističku stazu.

Planirana (rokovi za izvedbu ne postoje) biciklistička magistrala istok-zapad treba računati s boljim i većim kapacitetima za bicikliste na npr. Zelenom valu, a ne kroz (buduću) pješačku zonu. Udaljenost jednog od drugog je zanemariva.    

Pritom, nepostojanje ucrtane biciklističke staze po novoj promenadi ne znači da ne bi postojala mogućnost prolaza biciklista tj. pješaka s biciklima, samo za to ne bi postojala zasebna, markirana, biciklistička staza.  

EUROPSKE PRAKSE

Molimo da se, bez odgode, Masarykova proglasi pješačkom zonom te na taj način proširi donjogradska pješačka zona, podigne kvaliteta života u gradu, a Zagreb približi europskim standardima i okolišnim trendovima.

Činjenica je da brojni europski gradovi zadnjih godina radikalno povećavaju pješačke zone u svojim središtima i to kao strateški cilj, budući da one direktno doprinose kvaliteti života, ali i poticanju gospodarske aktivnosti i podizanju ekoloških standarda. Primjerice, Beč, Ljubljana i Oslo - u kojem je od 2019. godine i čitavo najjuže gradsko središte proglašeno pješačkom zonom.

Grad Beč je prije pola stoljeća imao svega jednu pješačku zonu dugu jedan kilometar, a od 2020. grad ima 100 (!) pješačkih zona i to ukupne dužine više od 21 kilometra.  

U svim tim i drugim europskim gradovima pedestrijanizaciju prati odgovarajuće oblikovanje i opremanje pješačkih zona koje se ne mogu niti smiju svoditi samo na zabranu prometa automobilima i postavljanje terasa ugostiteljskih objekata, već trebaju ponuditi odgovarajuću komunalnu opremu, pritom vodeći računa o niz parametara kao što su stvarne potrebe, kapacitet, prostorna dispozicija, dizajn, okolišni i društveni kriteriji te način upravljanja.

Smatramo da Zagreb sve to može i treba dobiti, a prijedlog privremenog rješenja elemenata za sjedenje obavezno sa zelenilom koje ima mogućnost stvaranja ugodnijih ambijenata i boravišnih kvaliteta, dobar je put prema trajnijem i cjelovitijem rješenju koje bi u budućnosti ponudio javni arhitektonsko-urbanistički natječaj.  

Još jednom ističemo da za provođenje ove incijative de facto svi preduvjeti već postoje te da se ona u osnovi može provesti odmah. Takav potez gradske uprave zasigurno bi bio dočekan s odobravanjem građana te predstavljao iskorak kakav grad (pre)dugo čeka.

Podsjećamo i da je proširenje donjogradske pješačke zone jedno od predizbornih obećanja nove gradske uprave. To obećanje očekujemo da se ostvari, a predlažemo da prva bude upravo Masarykova i formiranje nove promenade od HNK do Zrinjevca.  

Nova zelena promenada od HNK do Zrinjevca mogla bi ponuditi potpuno novu sliku središta Zagreba i u tome smislu biti važan doprinos urbanitetu grada.

ODGOVORNOST UPRAVLJANJA  - ZAGREB 21. STOLJEĆA

Želimo podsjetiti da se bivša gradska vlast oglušivala na prijedloge i zahtjeve za proširenje pješačke zone od strane niza nevladinih organizacija (Zelena akcija, Sindikat biciklista) i drugih građanskih incijativa, a postojeću pješačku zonu organizacijom, načinom upravljanja i oblikovanjem svela na urbano smetlište. Time je bitno narušena i razina urbaniteta (centra) grada. Takva praksa treba pripadati prošlosti. Nadamo se će nova gradska uprava Zagreb približiti planiranju i potrebama 21. stoljeća. Zagreb treba takav iskorak i ova incijativa tu mogućnost potiče,a pritom i nudi neke od mogućih smjerova i konkretnih rješenja.    

Ističemo i da u gradskoj upravi rade prometni i drugi stručnjaci koji raspolažu kompetencijama da predlože najbolje rješenje. Konačno, za to primaju plaću. Rješenja svakako treba tražiti unutar gradskih stručnih službi, a ne nepotrebnim outsorsanjem.  

Molimo da incijativu podržite i zauzmete se da se ona realizira u razumnom roku. Bez nepotrebnih odgoda i opravdanja. Pješačka zona mora imati prednost, a to potvrđuju i brojne studije i osobito prakse u naprednijim gradovima Europske unije za kojima Zagreb radikalno zaostaje.

Proširenje pješačke zone žele brojni građani.

Napominjemo i da nijedna ulica nije postala lošija time što je postala pješačka (pod uvjetom da se ispravno tretira, a ne privatizira u obliku ogromne terase, poput npr. Bogovićeve).  

Proglašenjem nove promenade od HNK do Zrinjevca Zagreb bi mogao dobiti ugodni i reprezentativni pješački potez kakav gradu nedostaje. Gradska uprava koja takvu incijativu prepozna i realizira na tome može samo profitirati.

Budući da je svaki javni prostor iznimno osjetljiv na promjene, strah od negativnih reakcija javnosti, kojih će uvijek i za sve biti, nije opravdan budući da novom promenadom Zagreb puno više dobiva nego gubi ukidanjem prometa u Masarykovoj.

Odluka o proširenju i procedure za izdavanje potrebnih suglasnosti i rješenja trebalo bi započeti već ove, 2021. godine, kako bi nova promenada od HNK do Zrinjevca bila predviđena i proračunom te zaživjela 2022. godine. Svi preduvjeti za to već postoje, samo je potrebno donijeti odluku.  

Budući da se radi o relativno jednostavno provedivoj, tehnički i financijski nezahtjevnoj, a po niz točaka itekako korisnoj incijativi, očekujemo da se ona i ostvari na predloženi ili neki drugi, bolji, način i to u razumnom roku.  

O vašem stavu, poduzetim koracima i rokovima molimo da nas se izvijesti u zakonskom roku, kako bi o aktivostima svakog pojedinog tijela gradske uprave mogli objaviti i informirati zainteresiranu javnost.  

Na vašem ljubaznom angažmanu na poboljšanju Zagreba unaprijed zahvaljujemo.        

 S poštovanjem,  

 1POSTOZAGRAD

 1POSTOZAGRAD je građanska platforma usmjerena na poboljšanja grada i javna dobra. 1POSTOZAGRAD nije udruga, nema proračun niti raspolaže ikakvim sredstvima. Sav angažman na poboljšanjima Zagreba provodi se isključivo kroz počasni rad tj. volonterski.

https://www.facebook.com/1postozagrad/

[trojerucica-blr]

Skupština - Marinika pokazala dokument - Vučić i Dačić ugrozili bezbedno...

Nota upozorenja ambasade SAD našoj zemlji pre više meseci uručena je lično ministru spoljnih poslova, Ivici Dačiću, a u njoj se izričito navodi da je delovanje Slobodana Tešića (trgovina oružjem) direktna opasnost po međunarodnu stabilnost i bezbednost - rekla je potpredsednica Stranke slobode i pravde Marinika Tepić.   - Ono što se navodi u ovoj noti upozorenja je takođe, citiram, sankcionišući ga 2017. godine, ministarstvo finansija SAD navelo je da bi on ugovarao naoružanje sa raznim državama direktno ili indirektno davao mito zvaničnicima i finansijsku pomoć. Shodno tome, kažu iz ambasade, citiram "i dalje smo zabrinuti zbog pristupa i uticaja ovog lica (Slobodana Tešića) u političkom sistemu Srbije i to ne ide u prilog preporuci Srbije u članstvo u Vasenarskom aranžmanu. Vasenarski aranžman važan je zbog toga što se njime kontroliše sistem izvora naoružanja širom sveta i Srbija već godinama pregovara ulazak u njegovo članstvo, a upravo je Slobodan Tešić taj zbog kojeg je to nemoguće i upravo su političke veze Slobodana Tešića, njegov uticaj na ovu vlast dovele u ovom trenutku do negativne peporuke da Srbija postane članica Vasenarskog aranžmana - rekla je Tepić, koja je uputila i pitanja predsedniku Srbije, Aleksandru Vučiću.  - Posle svega ovog moram da pitam istog tog Aleksandra Vučića, šta ćemo sad? Ko je sad izdajnik? Ja, koju nedeljama lažno optužuješ, napadaš da sam izdajniki da iznosim neistine zbog toga što uporno ove podatke i činjenice prikazujem zabrinuta za našu nacionalnu bezbednost ili ti Vučiću koji si ubacio Tešića u državnu delegaciju, obezbedio mu da posreduje u trgovini naoružanjem na sumnjiv i koruptivan način doveo i našu zemlju u problematičnu situaciju zbog te vaše veze i, kako SAD smatra, uticajem Slobodana Tešića na politički sistem u Srbiji. Da li smo mi ti koji želimo da nanesemo štetu, ili si ti taj - pitala je Tepić.  SAD uvele sankcije licima iz Srbije zbog trgovine oružjem  Potpredsednica Stranke slobode i pravde imala je pitanja i za ministra spoljnih poslova Ivicu Dačića.  - Zašto ste prikrivali ovaj dokument toliko meseci? Zašto ste se pravili da on ne postoji. Kako je moguće da takav neki čovek od ministra spoljnih poslova dobije novi diplomatski pasoš - pitala je Tepić, i dodala da sve ovo ukazuje da je mozak ove hobotnice i ove operacije - upropaštavanje naše namenske industrije da bi se ona sutra privatizovala, niko drugi do Aleksandar Vučić.  - Ovi drugi su samo izvršioci. Slučaj "Gim", trgovina uticajem, bez obzira na nasrećni izveštaj i zaključak Agencije za borbu protiv korupcije takođe je vrlo problematičan - rekla je Tepić.   Ona je podsetila da se sve što je mesec i po dana iznosila javno pokazalo kao istina, i da je 29. oktobra iz Skupštine obavestila građane Srbije da je po ličnom nalogu Aleksandra Vučića jedan od najsumnjivijih trgovaca oružjem na svetu - Slobodan Tešić ubačen u srpsku delegaciju, srpsko-libijsku i da je taj Tešić sedeo rame uz rame sa najvišim generalima.  - Obavestila sam javnost da se Vučić sa Tešićem pojavio tada na svečanoj večeri u Domu garde. Iznela sam takođe i indicije da je nakon ubacivanja Slobodana Tešića najpre u ovu delegaciju a potom i u poslovanje trgovine naoružanjem između Srbije i Libije ubačen sa svojom firmom sa Kiprom "Karso" došlo do otmice dvoje naših službenika u ambasadi Republike Srbije u Libiji, koji su potom i stradali, a 2017. je došlo do ubistva ambasadora Srbije u Libiji Olivera Potežice. Istakla sam takođe da se 2017. najdirektnije Slobodan Tešić stavio u službu Aleksandra Vučića, odnosno da je u njegovo ime donirao i predstavljen tada kao privrednik iz Beograda traktore i još neka vozila nesrećnim ljudima na Kosovu i Metohiji - rekla je Tepić.

Nota upozorenja ambasade SAD našoj zemlji pre više meseci uručena je lično ministru spoljnih poslova, Ivici Dačiću, a u njoj se izričito navodi da je delovanje Slobodana Tešića (trgovina oružjem) direktna opasnost po međunarodnu stabilnost i bezbednost - rekla je potpredsednica Stranke slobode i pravde Marinika Tepić.   - Ono što se navodi u ovoj noti upozorenja je takođe, citiram, sankcionišući ga 2017. godine, ministarstvo finansija SAD navelo je da bi on ugovarao naoružanje sa raznim državama direktno ili indirektno davao mito zvaničnicima i finansijsku pomoć. Shodno tome, kažu iz ambasade, citiram "i dalje smo zabrinuti zbog pristupa i uticaja ovog lica (Slobodana Tešića) u političkom sistemu Srbije i to ne ide u prilog preporuci Srbije u članstvo u Vasenarskom aranžmanu. Vasenarski aranžman važan je zbog toga što se njime kontroliše sistem izvora naoružanja širom sveta i Srbija već godinama pregovara ulazak u njegovo članstvo, a upravo je Slobodan Tešić taj zbog kojeg je to nemoguće i upravo su političke veze Slobodana Tešića, njegov uticaj na ovu vlast dovele u ovom trenutku do negativne peporuke da Srbija postane članica Vasenarskog aranžmana - rekla je Tepić,

Posle svega ovog moram da pitam istog tog Aleksandra Vučića, šta ćemo sad? Ko je sad izdajnik? Ja, koju nedeljama lažno optužuješ, napadaš da sam izdajniki da iznosim neistine zbog toga što uporno ove podatke i činjenice prikazujem zabrinuta za našu nacionalnu bezbednost ili ti Vučiću koji si ubacio Tešića u državnu delegaciju, obezbedio mu da posreduje u trgovini naoružanjem na sumnjiv i koruptivan način doveo i našu zemlju u problematičnu situaciju zbog te vaše veze i, kako SAD smatra, uticajem Slobodana Tešića na politički sistem u Srbiji. Da li smo mi ti koji želimo da nanesemo štetu, ili si ti taj - pitala je Tepić.  SAD uvele sankcije licima iz Srbije zbog trgovine oružjem  Potpredsednica Stranke slobode i pravde imala je pitanja i za ministra spoljnih poslova Ivicu Dačića.  - Zašto ste prikrivali ovaj dokument toliko meseci? Zašto ste se pravili da on ne postoji. Kako je moguće da takav neki čovek od ministra spoljnih poslova dobije novi diplomatski pasoš - pitala je Tepi��, i dodala da sve ovo ukazuje da je mozak ove hobotnice i ove operacije - upropaštavanje naše namenske industrije da bi se ona sutra privatizovala, niko drugi do Aleksandar Vučić.

[zagrebjavniprostor]

Ulica je važnija od zgrade

Saša Šimpraga, 2019.

Zagrebačka Šubićeva ulica možda najbolje izgleda kad se, iz pozicije pješaka, gleda s križanja sa Zvonimirovom i to u smjeru sjevera. S te točke, osim dvije bolnice na brdima, u daljini, iza Kvaternikovog trga, može se razaznati i zabat historicističke Kuće Ž (slovo je stilizirano na fasadi), one na tramvajskoj stanici na Maksmirskoj. Taj je detalj zanimljiviji od, primjerice, neispravnog rasvjetnog stupa na Kvatriću koji ima glumiti nekakav orijentir upravo u odnosu sa Šubićevom, no to ne radi. Pitanje je godine kada će biti uklonjen, kao i promjenjeno otužno uređenje čitavog trga. Ono što će ostati su   prostorni odnosi Kvaternikova trga i Šubićeve ulice koje s budućim preuređenjem treba dodatno potencirati. Šubićeva je i vizualno najvažnija ulica tog bitnog gradskog trga, a taj primat promijeniti se može samo otvaranjem trga prema Heinzelovoj, preduvjet čega bi bilo rušenje bivše zgrade kupališta, što u budućnosti i nije isključeno i to unatoč sadašnjem spomeničkom statusu zgrade koji se može dovesti u pitanje.  

Šubićeva je šira i važnija i od većine okolnih ulica, a čak i natprosječno duga za donjogradsku ulicu. Ni arhitektura joj nije jednoobrazna, što inače katakterizira mnoge zagrebačke ulice. U slici Zagreba, Šubićeva ima i nekoliko bitnih pojedinačnih kulturnih momenata. Primjerice, zgrada Hrvatskog liječničkog doma arhitekata Frane Cote i Zvonimra Požgaja iz 1936. godine ističe se po neobičnom tretmanu pročelja i nenametljivoj vrhunskoj arhitekturi; Fedor Kritovac odrastao je u zgradi pored Češkog doma; zasjedanje Sabora i proglašenje državne neovisnosti Druge hrvatske republike dogodilo se u za tu ulicu lagano predimenzioniranoj zgradi INA-e izgrađenoj na mjestu nekadašnje Tvornice Sila - parceli na kojoj će prije izgradnje INA-e izložbu postaviti grupa Biafra; a reklamni slonić bivše tvornice Gorica primjer je odličnog dizajna, dio industrijeske baštine i jedna od popularnih identitetskih točaka i ulice i kvarta. Sve to samo su dijelovi mozaika Ulica Pavla Šubića, koja se tako zove od 1928. godine.

Izložba grupe Biafra na mjestu nekadašnje tvornice Sila i buduće zgrade INA-e

Spomenuti pogled kroz dubinu Šubićeve će uvijek biti atraktivan, a to bi, iz pozicije pješaka, iskustveno, mogla i trebala biti i sama ta ulica. To, međutim, danas nije slučaj. Karakter Šubićeve nije onaj koji poziva na zadržavanje, ne nudi tu mogućnost ni sporadično, s izuzetkom parkića na uglu sa Zvonimirovom. Šubićeva ulica nije ni posebno zdrava: od plinova do buke. Njena glavna značajka je znatni promet i gotovo potpuna podređenost automobilima. Pritom se ulica s manje više istim tretmanom u punoj dužini, istovremeno poprilično razlikuje u svom sjevernom i južnom dijelu. Potonji će vjerojatno još dugo zadržati dominantno prometnu ulogu, dok onaj sjeverni ima više izgleda ranije promijeniti program i približiti se ulozi koja bi potencirala urbanitet, otvarajući, između ostaloga i mogućnost zadržavanja. Rječju ona može i treba postati (i) pješačka zona i to kao poveznica tri bitne točke: Kvaternikova trga, tržnice i novog bloka Badel te (jednom) pješačke Martićeve ulice koja bi novu pješačku zonu povezala s onom starom oko glavnog zagrebačkog trga.

Promišljanje alternativa za Šubićevu na tome tragu postoji već više od pola stoljeća, pa i od kada je započela radikalna transformacija čitave zone iz industrijske u stambeno-poslovnu, zapravo od kada je nekad periferni dio grada postao ugodni gradski kvart. Jedan od najvažnijih iskoraka pritom je formiranje Parka Bratola Kašića, doslovno na mjestu nekadašnjih industrijskih hala Tvornice Elka. Industrija je nekad zauzimala i mjesto sadašnje tržnice. Park je nazmjenjiv kao društvena točka kvarta i funkcionira daleko bolje od Kvaternikovog trga.  

Tvornica Elka na mjestu današnjeg Parka Bartola Kašića

Danas prostor zone Kvatrić ima sve preduvjete da preuzme značajniju ulogu središta istočnog dijela centra Zagreba, ali mu nedostaje pješačke infrastrukture koja bi iz kvartovski relevatnog, podigla njegovu važnost na razinu grada i time čitavom pješačkom Zagrebu dala malo veće, primjerenije, mjerilo.      

Utoliko su i mogućnosti Šubićeve bitno oblježene kontekstom središta istočnog centra grada. Kvatrenikov trg nominalno je nositelj te uloge, iako je zbog promašaja u organizaciji, oblikovanju i načinu upravljanja ne ispunjava na odgovarajući način.

U zoni trga, najživlje je mjesto tržnica. Osim oblikovne nadogradnje te dvije važne točke, za pravi iskorak ključna je bolja poveznica između njih, ali i s trećom neodvojivom točkom tj. sada nedovršenim blokom sa zapadne strane Šubićeve.    

Najavljena izgradnja “Bloka Badel”može biti povod za takav iskorak. Ne ulazeći u sam blok, što bi sve mogao biti, a to uključuje i značajniju urbanu prazninu, njegov program je po prvođenju (međunarodnog) arhitektonsko-urbanističkog natječaja 2012. godine sada zadan i za prepostaviti je da će se kao takav jednom i izgraditi. Nemoguće je predvidjeti kad bi to moglo biti, no nova izgradnja uvelike će transfomirirati lokaciju i doslovno iz temelja promijeniti njen izgled, ali i identitet, načine upotrebe i značenje za kvart i grad. Uspješnost te transformacije ovisit će i o tipu komunikacije koja će potencirati ili zanemarivati mogućnost povezivanja s kontekstom – u prvom redu ulicom. Uspjeh neće biti (samo) u (svemu) onome što će blok udomiti, već načinu na koji će se otvoriti. Posrednik tih odnosa je ulica i nebrojene mogućnosti pristupa u odnosu na onaj kakav je sad.

Tržnica Kvatrić i Šubićeva ulica, foto: Saša Šimpraga

Baš kako bi pri svakom budućem uređenju Kvatrića treba strateški promišljati čitavu mikrozonu do Martićeve, tako bi prilikom izgradnje Bloka Badel trebalo već u startu računati s prilagođenim programima i to svih obližnjih ulica. U prvome redu zbog organizacije pojedinih elemenata samoga bloka, kao što su kolni ulazi i pristupne komunikacije sadržajima koji će biti komercijalni i javni.

Za promjenu sadašnjeg programa ulice, što može biti brzo i lako, u prilog ide i činjenica da se u neposrednoj blizini već sad nalaze dvije javne garaže (ispod Kvaternikogov trga i u Martićevoj). Automobili već sad ne bi uopće trebali parkirati na dijelu Šubićeve od Martićeve do Kvatrića. I postojeća tramvajska mreža ide na ruku naglašenije pješačke uloge tog dijela ulice. Korak dalje je sve ono što još ta ulica može biti.

Šubićeva drvored danas ima samo na malom dijelu uz tržnicu, a nekad ga je imala i u svom južnom dijelu. Uklonjen je za potrebe širenja tramvajske mreže i kolnika u vremenu snažnog uzleta kulture automobila, što karakterizira ulicu i u sadašnjosti. Kapacitet ulice je takav da u svom sjevernom dijelu, sada otužni (više puta podsađivani) drvored platana uz ogradu placa, može biti zasađen i sa zapadne strane ulice.  

 Južni dio Šubićeve s drvoredom

Uvođenje dodatnog drvoreda, ozelenjavanje javnog prostora, nužno je i u sklopu prilagođavanja klimatskim promjenama. Nijedna novouređena gradska ulica s kapacitetom da drvored ima, ne bi trebala biti bez njega.

Konačno, jedan od argumenata koji bi mogao ići u prilog novoj Šubićevoj je po najavama, a i sukladno minimalnim standardima, nastojanje da se Tržnica Kvatrić konačno natkrije. Tako i treba biti. Drugo je pitanje kad će se to dogoditi, a promjena je imanentna. Ona se neće dogoditi brzo, ali će se dogoditi jer to nalažu standardi. Bilo bi dobro da se tu pritom dogodi arhitektura koja će ponudit više od pukog krova. I to je moguće kad se povise očekivanja. Šteta je i da neke od gradskih tržnica nemaju popodnevne ili večernje programe vezane uz incijalnu svrhu, ovdje npr. (gradski) tjedni popodnevni sajam cvijeća, kao novi i gospodarski poticajni sadržaj. To bi značilo upravljati, nuditi i graditi mjesto i grad. Arhitektura s očekivanjima dala bi tržnici na važnosti, posjećenosti, možda i ispravila sve dosadašnje arhitektonske propuste. Dodatni sadržaji dali bi joj još i više. A takvo mjesto treba i ulicu koja nije samo parkiralište.    

Ulica je važnija od zgrade, zapisao je američki teoretičar arhitekture Paul Goldberger. Zgrada, uostalom, postaje dijelom grada tek posredstvom ulice.

Što će sve udomiti Blok Badel jednom kad nastane i zaživi ne ostavlja dvojbe oko određenog ekskluziviteta. Neoliberalna demoracija, piše Noam Chomsky, umjesto građana proizvodi potrošače. Umjesto zajednica, proizvodi shopping centre. Iako se ovdje neće raditi o klasičnom trgovačkom centru, zadaća ulice nije ništa manje važna. Ulica utoliko ima i ne samo gradotvorni, već i ogroman demokratski značaj.

Blok Badel, odabrano rješenje

U slučaju Šubićeve, scenarij je trojak. Od toga da se neće dogoditi ništa, preko toga da se znatnim proširenjem nogostupa na račun sadašnjih parkirališnih kapaciteta stvori pješaku nakloniji prostor koji bi mogao uključivati i novi drvored, klupe i drugu komunalnu opremu, do radikalne promjene programa. One koja bi iz dominatno prometne, Šubićevu pretvorila u naglašeno pješačku ulicu, eventualno s umirenim automobilskim prometom s obzirom na ulazno-izlazne rampe garaže na Kvaternikovom trgu (a u budućnosti bez rampi na tome mjestu i prometa). Ni najzahtjevnije od ovih rješenja u osnovi nije teško, ali je u Zagrebu, pa će se na to čekati nepotrebno dugo. 

_

Tekst je objavljen na portalu H-Alter, 17. prosinca 2019.

[thevoidbreather]

Igrali smo: VAMPYR (genijalnost urušena sopstvenom težinom)

Piše: Peđa Eraković.

Kako definišemo da li je neka igra odlična, ili ne? Šta kada imate mogućnost da igrate nešto što je obećavalo, ali ga je kritika odmah po izlasku iskasapila (i time neminovno smanjila prodaju) zbog stvari kao što su nesavršene animacije, jednostavna borba, koju pritom prati nepredvidivo kretanje kamere, zatim (naizgled) premala mapa za jednu open world igru, ali je čak i njihova konačna ocena takva da je ipak očigledno kako je ne smatraju baš potpunim promašajem?

Tada je najbolje naterati sebe da je ipak instalirate i eventualno se zakačite za to dobro u njoj (kad je igra zbog već pomenutih kritika nenadano postala deo jednog od jeftinih subscription servisa, pa vas praktično ništa i ne košta) i potencijalno otkrijete da je u mnogo čemu verovatno jedna od najboljih igara koju ste igrali ove godine.

To se i desilo. Pa šta je onda čini posebnom kad na prvi pogled sve one zamerke iznad deluju legitimno (i jesu)? Za mene lično, najfantastičnija stvar koju mi je VAMPYR doneo je to što nakon celovečernjeg igranja, sledećeg jutra na poslu savršeno znam imena 90% NPC-ova sa kojima sam vodio virtuelne dijaloge i preispitujem odluke koje sam doneo. Da, stava sam da genijalna igra ne mora imati sve, dovoljno je da to budu dve-tri stvari koje su urađene perfektno, dok je za sve ostalo samo bitno da ne bude toliko loše da odvlači pažnju (tj. pokvari imerzivnost).

Isto kao i kod The Outer Worlds, ni VAMPYR nema sve. Zapravo, izuzev postojanja samo jedne mape, tj. par londonskih kvartova (u poređenju sa nekoliko različitih planeta), zapravo svega ima više nego u The Outer Worlds koja ovih dana, nakon nominacije, "čeka" odluku o tome da li je u pitanju najbolja igra u 2019. godini što lepo govori u prilog tome da ne moraš napraviti gigantsku igru poput Witcher trojke (verovatno igra koja je prišla najbliže tome da "ima sve"), već da se fokusiraš na ono u čemu si najbolji.

Pa, u čemu su drugari iz Dontnod Entertainmenta najbolji? Ako znamo da su u pitanju autori igre Life is Strange i Remember Me, onda je jasno da su to inovativnost, kvalitetni dijalozi, atmosfera, uticaj na dalji tok igre i sposobnost da igrača bilo kog profila "uvuku" u svet igre i poistovete ga sa glavnim likom, bez obzira da li je to krhka srednjoškolka, svestrana lovkinja na sećanja, ili, u ovom slučaju, inteligentni i markantni hirurg koji protiv svoje volje postaje Ekon, tj. klasa vampira sa aristokratskim tendencijama, tj. najbliža onome što je tradicionalna asocijacija na vampire. U igri naravno otkrivamo da je to samo jedan mali deo ovog supernaturalnog vampirskog sveta i "VAMPYR" klase i odnose među vampirima objašnjava, usudiću se da kažem, čak zanimljivije nego u legendarnom "VtM: Bloodlines".

Priča je jednostavna, ali dovoljno dobra za uvod u svet i atmosferu. Glavni lik je Džonatan Rid, hirurg koji se 1918. godine vraća sa ratišta u London i odmah po svom povratku biva pretvoren u vampira od strane nepoznatog počinitelja. Odmah nakon buđenja među leševima gde je bačen, a još uvek bez kontrole nad svojom žeđu za krvlju, čini nešto što će ga proganjati kroz celu igru i što čini glavni pokretač glavne priče - pronaći ko mu je to učinio. Kako na svom ličnom primeru, tako i daljim koračanjem kroz sumorne londonske kvartove pokošene Španskom groznicom, shvata da ova epidemija u Londonu izgleda nešto drugačije nego što je imao priliku da se susretne na ratištu. Zbog čega ljudi u Londonu zaraženi ovim virusom pokazuju simptome agresivnog ponašanja nalik na najprimitivnije vampire imena Skal, takođe je savršeno implementirano i objašnjeno kroz igru i okruženje koje je poprilično istorijski tačno opisano.

Ono gde igra zaista briljira je odnos sa likovima. Na prvi pogled nije previše onih sa kojima možete razgovarati, tek negde oko 60, ali svaki od njih je odlično odglumljen, ima svoje pozadinske priče, ubedljiv karakter. Zapravo svaki od njih deluje življe od mnogih ljudi koje lično poznajem u RL, LMAO. Ako uzmemo u obzir da se najviše XP-a može "zaraditi" tako što ubijete bilo kojeg od ovih 60 NPC-ova, ovako nešto je genijalno. Evo i zašto. Često ćete biti u situaciji da vam se neko ne dopadne na prvu loptu i rešite da je on baš taj kojeg ćete u kasnijem stadijumu igre odvesti u mračni kutak da mu nešto šapnete na uvo, međutim tu je slatki mali obrt - igra vas "tera" da o likovima otkrijete dodatne informacije, jer će to povećati XP koji ćete zaraditi kasnijim ubistvom.

Svaki NPC ima nekoliko tajni koje mu podižu broj XP poena kada ih otkrijete. To je i glavna začkoljica, jer što više otkrivate o nekoj osobi, veće su šanse da se za nju vežete, razumete njene motive i shvatite kakve posledice i na koga će to ubistvo najviše uticaja ostaviti. I ne samo na druge likove, već i na ceo kvart, jer svaki vaš postupak se momentalno odražava na buduće dijaloge, "zdravstveno stanje" kvartova (koje kao doktor želite da održite na što višem nivou, jer je u suprotnom na ulicama potpuni haos), ali i na kraj igre. Veliki je trend sivih karaktera u pop kulturi, pa tako i sivih, nejasnih odluka u igranju. Ali nigde to nije savršeno izvedeno kao u VAMPYRu.

Naravno, igra se može preći i tako što ne ubijete nikoga od njih, ali napredovanje je znatno sporije i igra je srazmerno teža ukoliko rešite da igrate igru protiv svoje prirode, tj. kao vampir koji ne želi da gucne malo aristokratske krvi. Doduše, tu su drugi izvori neophodne krvi, kao što su pacovi, bratsvo koje se u slobodno vreme u najzaraženijim kvartovima bavi lovom na vampire, kao i bezumni primitivni vampiri koji se tokom noći ponašaju poput zombija. Međutim, svi oni donose mnogo manje XP-a.

Jedna od najčešćih kritika po izlasku igre je bila nemogućnost snimanja pozicije bilo kad. Ja bih rekao da je situacija i mnogo gora (zapravo je bolja u kontekstu igre), svaki put kada donesete važnu odluku, pozicija se automatski snima, tako da ne postoji mogućnost da se to odradi drugačije učitavanjem prethodne pozicije. Namera autora je da igrač živi sa svojim odlukama. Nekome to može da se ne sviđa, ali kako nakon prospavane noći i od ovog jutra živim sa svojom pogrešnom odlukom (mada je mnogim likovima u igri to i odgovaralo) od sinoć, onda su autori igre u potpunosti uspeli u svojoj nameri. Takav efekat na igrača je ono što ovu igru čini genijalnom i zbog toga je apsolutno preporučujem svakome, posebno onima kojima ne smeta malo sporiji tempo igranja i dijalozi koje je poželjno ne preskakati.

Da se vratimo i na legitimne kritike sa početka teksta zbog kojih ocena nije 10/10, pre nego što se osvrnem na to zbog čega je i znatno niža. Animacije su mogle biti za nijansu bolje, posebno tokom dijaloga. Savršena gluma tu izvlači stvar, ali i to što je pogled uvek delimično i na titlovima pa se ne obraća previše pažnja na ponavljajuću animaciju sagovornika koja ne prati u potpunosti njegovo raspoloženje i deluje malčice neprirodno. Kod ljudi koji uopšte ne gledaju titl, već samo u lika sa kojim vode dijalog, to bi moglo malo pokvariti utisak imerzivnosti.

Borba jeste jednostavna u poređenju sa drugim igrama kojima je to fokus (u poređenju sa Dark Souls, sa kojom pomalo deli dizajn polu-open-world nivoa, borba je apsolutno inferiorna, naravno), ali ako se posmatra kao prosečna RPG tabačina, sve je tu - protivnici imuni na određene vrste napada, različita oružja kojima vas napadaju, kao i kul vampirsko izbegavanje napada su dovoljno dobri da ne kvare utisak i ne odbiju igrača.

Kamera tokom borbe zaista ume da promeni poziciju, ali se posle nekoliko tuča čovek navikne. Grafika je solidna, mada Unreal endžin ume da zabaguje i izbaci na desktop posle duže igračke sesije. Muzika je briljantna i doprinosi atmosferi (saundtrek se posebno prodaje, i to dobro prodaje, ne uz igru, već na muzičkim sajtovima).

A sad za nijansu konkretnije zamerke koje, ne svakom, ali zaista mogu smetai. Naglasio bih najpre nekoliko manjih, a onda jednu PREOZBILJNU. Vatreno oružje mi u startu nije leglo, pa ga dalje nisam ni koristio, što ne znači da bih se i na to navikao posle određenog vremena, ali nišanjenje je vrlo nezgrapno i odmah sam odustao od takvog pristupa obračunavanja sa protivnicima. Mnogima se neće dopasti i to što je zbog grananja priče usled mnoštva odluka, potencijalni kraj često onaj kakav ne biste želeli, a zbog pomenutog sistema snimanja pozicije prekasno je da se bilo šta učini.

Šunjanje i stealth elementi su suviše bazični i moglo se dodatno poraditi na njima, a uz to je i besmislen pomalo zastareli sistem u kojem je moguće ljudima ispred nosa u njihovoj kući moguće isprazniti sve fioke i pokupiti pare sa stola bez ikakve reakcije NPC-ova. S obzirom da svaki od njih ima svoje redovne aktivnosti i nije statičan, ovo se moglo implementirati i doprinelo bi uživljavanju u svet.

A sada ono što je preozbiljna zamerka i utiče na krajnju ocenu. Kako je igra odmicala, sve više mi je smetala zamorna šetnja s jednog na drugi kraj mape (što postaje izraženije u kasnijim stadijumima igre kada se otključavaju nove lokacije). Naime, u igri NE POSTOJI opcija "fast travel", a mapa, iako ne prevelika, svake noći se napuni novim protivnicima na lokacijama koje ste prethodno očistili. Kako borba na većim nivoima težine nije nimalo laka, ovo postaje ozbiljan problem koji može odvratiti od nastavka igranja. Čini se da se ovome pribeglo kako bi igra bila duža nego što je zaista potrebno preći je, a i neke sitne stvari (kao što je "zdravstveno stanje" kvarta) teraju igrača da celu mapu konstantno posećuje, osim ukoliko im ne smeta potpuni haos na ulicama.

Moj topli savet kako se ovo ne bi desilo je da igru igraju na najlakšem nivou težine, jer tada borba oduzima mnogo manje vremena, a srž one najbolje mehanike igre zbog koje je VAMPYR i dalje sjajno ostvarenje - ostaje netaknut. Istini za volju, a i da je ponovo uporedimo sa The Outer Worlds, igra produkcijski ako se osvrnemo na svaki njen aspect ipak ne deluje kao AAA naslov i prava je šteta što se nije pribeglo istom receptu gde se fokus sa glavne priče ne bi izgubio usled nametnutih nebitnih borbi širom mape i da je sve spakovano u nešto što ne može trajati duže od 20-ak sati igranja. Startna cena od 50€ možda i nije opravdana, ali sada kada je na rasprodajama moguće kupiti po ceni obilnijeg obroka u Meku (pa čak i po ceni punjene pljeskavice za XBOX Game Pass for PC gde se VAMPYR dobije uz još stotitnak igara), ako smatrate sebe RPG igračem - nema opravdanja propustiti je.

TLDR: MOĆNO: upečatljivi likovi, inovativni dijalozi i detektivski elementi, atmosfera i muzika, odluke koje imaju trenutnu posledicu na svet u igri. 'NAKO: borba, sloboda kretanja, vatreno oružje;LOŠE: nemanje „fast travel“ mogućnosti, zamorna repetitivnost na većim nivoima težine.