#hladna

[cgvijesti]

Da li je ispiranje hladnom vodom stvarno dobro za kosu?

Da li je ispiranje hladnom vodom stvarno dobro za kosu?

Znamo da pomisao na tuširanje hladnom vodom nije tako opuštajuća. Međutim, ispiranje pramenova kose hladnom vodom zapravo može da bude dobro… To je istina! Iako je pranje kose toplom vodom siguran način uklanjanja sve prljavštine i masnoće, ispiranje hladnom vodom ima značajne prednosti. To je zato što vruća voda otvara kutikule kose, dok ih hladna voda zatvara. A kada zatvorite te kutikule…

[zauvjek-svoja]

samo da ne postanes

kao ovaj grad

hladna

daleka

i nicija.

[tijanatasmaric11]

Samo bih htela da znas

Da si imao priliku

Da te voli neko

Od glave do pete

Od duse do kosti

Od noci do jutra

Imao si prliku

Da te voli neko

Ko bi se na svaki tvoj uspeh

Veselio i slavio

I cestitao kao da je rodjendan

Ko bi na tvoj neuspeh

Sacekao i ohrabrio

I onda pruzio ruku uz reci

“Alo, pa nisi ti bilo ko, ti mozes sve!”

Imao si priliku sa te voli

Neko ko ti nikada ne bi brojao

Case i flase

Niti to sto nekada kasnis

Neko ko bi za tebe ucinio sve

Neko kao ja

Savrsen spoj

Ljubavi i ludosti

Sna i stvarnosti

Imao si priliku

Da neko bude uz tebe

Bez obzira koliko ga guras od sebe, uz tebe!

Da te pazi, cuva, motri, sugerise,zanoveta, svadja, oprasta i voli

Da te prati.

Imao si priliku da te voli

Ona sa kojom mozes o poslu

I problemima sa prijateljima i roditeljima

S kojom mozes o buducnosti i proslosti

Imao si priliku da te voli posebna.

Ona kojoj jos znaci nesto

“Dok nas smrt ne rastavi”

Takve su retke danas, pazi.

Imao si priliku… Itekako, stvarno.

Zao mi je sto me nisi upoznao takvu

Sto ce neko drugi.

A htela sam,

Stvarno sam htela,

Molila se svemiru

Da to budes ti!

Ti!

Od svih ti!

Mozda ti nisam nikada rekla

Mozda sam nekada bila previse hladna

Ali opet sam se nadala

Da barem malo znas

Da me osecas

I kada nismo bili zajedno

Da znas da te osecam

Imao si priliku

Milion zapravo

Jer tebi nikada nisam

Mogla i znala

Reci NE.

Samo sam htela da znas,

Da si priliku imao.

Tvoja T

[lagala-je-grade]

Samo bih htjela da znas

Da si imao priliku

Da te voli netko

Od glave do pete

Od duse do kosti

Od noci do jutra

Imao si priliku

Da te voli netko

Tko bi se na svaki tvoj uspjeh

Veselio i slavio

I cestitao kao da je rodendan

Tko bi na tvoj neuspjeh

Sacekao i ohrabrio

I onda pruzio ruku uz rijeci

"Alo, pa nisi ti bilo tko, ti mozes sve!"

Imao si priliku da te voli

Netko tko ti nikada ne bi brojao

Case i flase

Niti to sto nekada kasnis

Netko tko bi za tebe ucinio sve

Netko kao ja

Savrsen spoj

Ljubavi i ludosti

Sna

i stvarnosti

Imao si priliku

Da netko bude uz tebe

Bez obzira koliko ga guras od sebe, uz tebe!

Da te pazi, cuva, motri, sugerira, zanovijeta, svada, oprasta i voli.

Da te prati.

Imao si priliku da te voli

Ona s kojom mozes o poslu

I problemima s prijateljima i roditeljima

S kojom mozes o buducnosti i proslosti

Imao si priliku da te voli posebna.

Ona kojoj jos znaci nesto

"Dok nas smrt ne rastavi"

Takve su rijetke danas, pazi.

Imao si priliku...

Itekako, stvarno.

Zao mi je sto me nisi upoznao takvu

Sto ce netko drugi,

A htjela sam,

Stvarno sam htjela,

Molila se svemiru

Da to budes ti!

Ti!

Od svih ti!

Mozda ti nisam nikada rekla

Mozda sam nekada bila previse hladna

Ali opet sam se nadala

Da barem malo znas

Da me osjecas

I kada nismo bili zajedno

Da znas da te osjecam

Imao si priliku

Milijun zapravo

Jer tebi nikada nisam

Mogla i znala

Reci ne.

Samo sam htjela da znas,

Da si priliku imao.

[teskadivljina]

obuci se toplo jer jutra su hladna

[citaatii]

Znas sta kazu za

ona hladna srca?

Jednom su

voljela previse.

[tisisvestodruganecebit]

Ti si moja robija,

hladna kazna, za koju nikada neću priznati krivicu.

A sudio sam sebi svaki put kad odlomiš dio srca.

Niz zglobove svaku mi žilu pokidaš, pa vežeš sa njima svoje ruke oko mene, i stežeš, ne prestaješ.

Povrijedila bi me, ali znaš da ni od tebe ništa ne bi ostalo.

[belog-grada-crna-princeza]

Princip ogledala.

Sve se u stvari fokusira na delove. Odrasli deo/dečji deo. Id/ego/superego. Podsvest/svest. Razum/srce. Logično/osećajno. Delove koje treba pomiriti, pronaći tu meru na vagi koja kaže da su oba tasa u balansu. Ništa nije crno/belo. Zar to onda ne znači da je sve sivo? Opet odlazite u ekstrem. Zar je važno koliko je delova u meni? Zar je važno što ih ne mogu pomiriti? Nešto je uznemirujuće kod napuklih ogledala. Odraz čine fragmenti i svi su ti, a ni jedan nije ti. Ne u potpunosti. Slažem slagalicu svakog dana najbolje što umem. Parčence u kom sam dobra, fina, mirna. Parčence u kom sam tužna, krhka, slaba. Parčence u kom sam velika, veća od svih. Parčence u kom sam tvoja. Ni jedno u kom sam svoja. Isplakala sam more prošle nedelje kad mi je osoba kojoj najviše verujem na ovom svetu rekla: bez ljubavi prema sebi tuđa ljubav nema za šta da se primi. Ali nije da ne volim sebe. Nije tako jednostavno. Kod mene, ništa nije tako jednostavno. Koju sebe da volim? Onu što je živahna, pozitivna, optimistična, jaka, nezaustavljiva? Onu što je daleka, hladna, okrutna, bezobzirna? Onu što je na podu sama i krvava i neutešna jer ne može da nađe ništa što je odvraća od te istine da je ovo.. sve? Ili onu.. onu najgoru, praznu, crnu rupu koja u sebe usisava sve pa i sebe samu? Ja nisam skup svih mojih delova, oni imaju zasebne živote, zasebne ljubavi i zasebne neprijatelje. Voliš one u kojima se pronađeš, ogledaš, u kojima se ogleda najbolje u tebi. Ali ogledala ne lažu i ništa nije crno/belo, sećaš se? Slamaš one delove u kojima vidiš najgore u sebi, ja ih sakupljam i sada su i meni i tebi šake krvave. Teram te da ih slomiš jer to je princip ogledala. Ili ćeš pokušati da ih sastaviš, ja ti neću dati, ne želim da te ranim ali ranjava te moja suština. Tvoja ljubav nema za šta da se primi. Ja nisam želela taj odgovor, želela sam da čujem: nije važno, ja volim sve tvoje delove. Nije važno što nisi cela. Ali život nije film. Ogorčena sam na psihologe, psihijatre, terapeute; oni koji misle da sve znaju i oni koji postavljaju kriterijume, nisam bolesna. Ja sam ogledalo. Bolestan svet u meni vidi sebe i ne dopada im se ono što vide, žele da me sklone, ili pak da me nauče kako da se bolje kamufliram u njima slične. Hah, ma ne treba meni kamuflaža. Vi i onako verujete u selektivne istine. Nisam ja nikoga obmanula, vi kreirate uloge i iluzije, a ja uživam u tome da ih raspršim u komadiće. Sad smo isti. Da li je to istina? Ili ona druga, koja plače sve suze koje vi niste pustili i želi da bude sunđer koji će upiti svu bol sveta tako da nikad nikog ništa ne zaboli? Ali opet sam u ekstremu. Jedan čovek me je jednom znao, bolje nego iko na ovom svetu, bolje nego ja samu sebe. I ne znam da li me je jačim žarom voleo ili mrzeo. Jer, bili smo isti. Posle tolike ljubavi i posle tolike mržnje ostaju samo sive zone. Blede kopije dubina u kojima plivam sa ajkulama jer njihovi zubi su transparentni. Čovek ti se smeje, dok u drugoj ruci drži nož. Psiholozi bi rekli da projektujem ali svi smo mi loši. Ne možeš da vidiš zlo u drugome, zlo kog nema u tebi. Samo su deca još uvek čista. Ja želim da zaštitim to parčence. Možda je ona sidro, možda je ona ono za šta nečija ljubav može da se uhvati. Nekada... Možda je ona početak moje ljubavi prema sebi.

- Katarina

[pogledomdosrzi]

Budni snovi

Kaže Muhammed a.s.

"Allah je lijep i voli ljepotu"

Iako ovaj hadis zvuči kao da se

Isključivo odnosi na estetiku

Lica i tijela

Mene je podsjetilo na tvoju dušu

Bistru kao suzu s izvora majčinog oka

Ljudi

Čaršija

Raskošna, blistava svjetla

Kipovi, graciozniji od većine rukotvorina

Atmosfera svježa poput jutarnjeg, morskog zraka

Moja usta kažu

Subhanallah

Ali srce

Ostaje tiho

Zalazi sunce i kao da su svi slikari

Od nastanka života do danas

Oživjeli i preslikali nebo

Iza brda i planina

Kao da se svaka moguća boja

Razasula po horizontu

I ptice svojim letom

Lahkim krilima kruže i dive se

Ja šapućem subhanallah

Oduševljavam se

Ali u zaključanoj ladici moje duše

Čuči sklupčan jedan lik

Oblik duše i tijela

Što iziskuje

Najsnažnije

I najsikrenije

Subhanallah

Ploča na kojoj sjedimo je hladna

Ali ja to bar ne primjećujem

Poznato mi je to tek negdje

U pozadini mozga

Opija me tvoj pogled

Što uspijeva preslikati svaki atom tvog bića

Ne znam je li ti poznato

Ali imaš oči koje ti nisu samo ogledalo duše

Tvoje oči su ogledalo

Čitavih džennetskih bašti

Kada bih opisivala kako izgleda dijete

Što ljubi očima i miluje trepavicama

Što nurli licem njeguje tuđe brige i tuge

Što stavom raznosi svaki postojeći

Pa i moguće nadolazeći strah

Kako izgleda muškarac

Što ulijeva ljubav na svojim

Sposobnim šakama preplanulim snagom

Što daruje sreću dubinama svojih njedara

Navela bih jedino

I samo tebe za primjer

Kada bi me Svemogući pitao

Čiji dodir želim da me uspava

I na smrtnoj postelji

Ja bih zamolila za tvoj

Tako stidno

Pomalo žudno

Najviše sretno i čežnjivo

Jer zna On

Kako se u meni razdvajaju svjetovi

Kada tuđi dodir osjetim umjesto tvog

Ali On zna također

Kako u meni zarasta svaka pukotina

Dok dovim

Da osjetim

U ime Njega

Opet čar tvojih jagodica

Budim se s tobom

Zaspim s tobom

S tobom a bez tebe na jastuku

U mislima mi živiš

U duši mi cvjetaš

U srcu ljubav siješ

Sanjam da sanjaš u mom krilu

Ne želim da se probudim

Jer si na javi daleko od mog naručja

Ali se tjeram

I silim

Snovi su zabluda

A meni si moguć samo na javi

Kada On za moje snove kaže

Budi

I oni bivaju budni

[bojesvemira]

Kažeš mi hladna si a ja vidim oči kako sijaju ti nije to od votke nemoj da se lažemo to je od ovih lađi koje plove tvojim mislima kada ugledaš mi bokove znam da voliš ih kada kažeš mi da sam sve ljepša kako sam starija pustim te da mi pričaš priču o hladnoći nakon pustih neprospavanih noći ali tu hladnoću nikada do kraja nisi iskusila jer bih ti uvijek sunce dograbusila pa da ti sjedne na ramena i ne silazi dok se dobro ne nagledaš njegove ljepote nisi ti meni bona hladna samo si umorna eto mene da sunce nosim ti u grudima, dat ću ti ga za posve.

[allberrtina]

p e t🐞

omiljeni broj je

pet,

svaki nerv bio je u obliku srca

kafa je mirisala

na ljubav

i obećanja

da ću sa tvog prozora

gledati prvi sneg.

četiri

stan je bio mali

i imao je izuzetno

nizak plafon

kuda god bi krenuli

sudarali smo se

samo slučajno,

čuvao je uvek toplotu

naših tela.

tri

ne ostavljaj večeras,

ljude nikada ne treba

napuštati uveče jer

noć je tako hladna

i mnogo je duža

kada nisu ruke oko struka

tu da te grle,

nemoj ni sutra

jer bojim se

neke druge ljubavi

tvoje il’ moje

zauzeće mesto pored

onog prozora

gde sam se najlepše smejala,

ali ti imaš onaj

tužni pogled

koji kriješ praznim osmehom.

dva

j e d a n

novo jutro je svanulo

i tvoja desna strana kreveta

je prazna i

prokleto hladna

nestao je zagrljaj

i svaki nerv je dobio

oblik ravne linije,

ostala sam u tom gradu

postao je prazan

i suviše izlizan

on je kao kolekcionar sećanja,

u tim kvadratima naše sreće

upaljena je još jedna

ljubavna sveća,

devojka je gasi

ali ni ona ni on

ne obaziru se na poglede

srećni su,

leto je

a mi nismo ni dočekali

tu zimu.

nula

mislim da nije lepo to što radiš.

[malodusnost]

Izdaja. Jer ležiš pored nje, ruka ti je ležerno na njenim grudima, noge su isprepletene. Njena stopala su hladna, njeni dlanovi su mokri jer ona zna da nisi tu. Dok sklapaš oči ona oseća Da se vraćaš meni. Pa nemir; I svaki dan ti se trudiš Da je voliš Da je slomiš. Ali znaš ti dobro taj put Kojim se vratiš meni. Iako kilometrima daleko prepoznaješ moj svemir; Smiraj dana ti najteže pada jer tada žudiš od osećaja tada je potreba tvoj neprijatelj. Ne podnosiš sebe što je tvoja ruka na obaraču A metak je naciljan u njeno srce. Ali dobro ti je poznat zvuk obarača kad ga povučeš, jer ako ne pucaš to znači da ostaješ tamo gde nisi znan, tamo gde je tvoje postojanje enigma i gde tvoje oči gube večni sjaj.

[pustapoljanade]

Ako svane dan, pa budeš sam, i sjetiš se mene, nemoj da me zoveš.

Spakuj kofer pun kajanja, uspomena, tuge i sjete i pusti nek' ga hladna Neretva vremenom odnese.

Odnijelo je vrijeme i veće stvari, neka nosi i to.

Ne čuvaj sjećanje na to da sam bila jedna ja, da smo bili jedni mi i da smo mogli da budemo puno više.

Kasno je.

Ako svane taj dan, pa požure prsti da nazovu stari broj spasa, sjeti se da sam se borila sve dok više ništa nije ostalo, i da nemam više šta da dam.

Ne zovi, jer hladan je dah sjećanja i ništavila.

"Poželi sreću drugima kad' nemamo je ti i ja, i nek' se nikom ne desi ono što je tebi i meni."

[belmasworld]

kad ostanes jednom sama medju 4 hladna zida

sjetices se mene tada al

bice kasno sve

[rave-instructor]

Dolazi zima, duga i hladna.

Zatvori vrata.

Pada prvi sneg.

[lale-i-knjige]

Kabur

Noć hladna, surova, tama ubija misli, gdje god kreneš - isto, slijepa ulica. Ništa ne vidiš, ne osjećaš, ni zjenicu oka svog; ne čuješ više ni misli svoje. Sljepoća te razdire! Gdje li si - šta je to? Kuda dalje - odakle si? Kamo si pošao? Da li si tu - gdje li si? Da li si dobrodošao? Zebnja, šta je to? Tijelo snage nema. Kakva je to tama? Hladna, prehladna... Ne osjećam više ni srž u nogama. Da li to idem il' možda stojim ni sam ne znam, al' ko nikad se bojim. Gdje li je sunce? Pa sad je bilo tu! U bezumlju straha ne čujem ni srce. Gdje li je? Ne, dobro znam, nisam u snu. Osjećam hladnoću, tijelo kao da me boli šta li je to? I kakva je ovo tjeskoba, da li sam vezan? Ne, možda je halucinacija pa mi je mozak prazan. Ne, obradujem se, ne, nisam sam, čujem buku - korake čujem, al' ništa ne vidim. Zovem pomoć, niko da me čuje. Pa oni odlaze! Stanite! Ja sam, da li me čujete?! O Bože, šta li je to? Pa ja sam, ja sam! Zmrla riječ - neizrečena, zamrla misao - nezamišljena. Ovo je kuća vječna! Ovo je kuća vječna! Ovo je kuća vječna!

Smail Munjaković, Gdje li smo, dokle ćemo?