#rastko petrovic

[asweetjane]

Zveri, ljubim te na tvoja usta krvava, na zube belo-čiste i oštre; na jezik iz kog gnoj i jed curi fosfornim plamenom, lepljivo pripijam svoj: a i on je zver i gnoj. Zver, razum grizuća besno, zver ljubav, zver noge neoprane, zver smrad pušeća, zver satanski prljava i vašljiva brada kaluđera. Seljanka iz blata plače: Spasi me, spasi, slatki braco moj! Ali i njen glas medni sikće kao u zmije. Kočijaš zubima na kaiše kida kožu vrancima. Zver crveni i režeći ud muškarca; trbuh žene čitav uskomešali zverinjak. Zver most i zver drum, što rastrza žudnja; zver prostor i zver večnost. Ljubim te na usta tvoja zažarena. Kao u uglevlje zamačem ti međ dojke ruku svoju. Ljubim te samošću svojom kurjačkom.

Rastko Petrović, “Spomenik”

[zasvepare]

30. januar 2020. 

PODVUCI, DA ZNAM ŠTA DA ČITAM iliti Close reading Bijela knjiga Stipe Šuvara & co. 

[Književna radionica Rastka Zakića, Beograd, 1984 izdavači: Rastko Zakić, Dragan Antić Knjigu preporučuju za štampu: Biljana Jovanović i Vida Ognjenović Tiraž: 1.000 primeraka]

[...] Ukoliko bude tehničkih uslova i dobrog prijema kod čitalaca, pa sa- mim tim i sredstava za opstanak projekta, dokumenti će se štampati  potpuno autentično, jedino uz neophodna tehnička prilagođavanja  (prilagođavanje faksimila zajedničkom formatu knjige i sl.). Tako  će iza dokumenata na najočigledniji način stajati njihovi tvorci, os- tavljajući svoj svetli, ili mračni trag u vremenu. [...] 

Ovo, srpsko izdanje Bijele knjige, iz 1984, zabranjeno je i spaljeno. Uredili su ga novinari Rastko Zakić i Dragan Antić, tako što su ga uvili u košuljicu pod naslovom “Antologija dokumenata o vremenu u kome živimo”, uz “preporuku za čitanje” Vide Ognjenović i Biljane Jovanović. Pravi naslov dokumenta je “O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke”. 

U ovom izdanju se ne spominje da je glavni i odgovorni urednik Bijele knjige,  u okviru Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, Centre za informiranje i propagandu, bio Stipe Šuvar. 

U analizi glavnih “dnevnih i tjednih listova, zabavno-revijalne štampe koja u posljednje vrijeme prednjači u tzv. politizaciji, zatim omladinske i studentske štampe (posebno zagrebačke beogradske ali i druge), dijela ‘politiziranih časopisa za kulturna pitanja’, te sporadično nekih emisija na radiju i televiziji” (str. 8), koja pokriva period “od početka 1982. do 20. ožujka 1984″, kao nepodobni i neprihvatljivi navode se uglavnom srpski i slovenački autori. 

----

str. 5-6

U pretkongresnom dokumentu iz 1974. godine “Politika i zadaci Saveza komunista u oblasti kulture i nauke”, a nakon konkretne analize “zastupnika najrazličitihij idejno-političkih pravaca” prethodnog razdoblja, data je i sumarna ocjena da “svaka od pomenutih antisocijalističkih i antisamoupravnih tendencija na svoj način iskazuje istu aspiraciju da intelektualni rad i stvaralačku delatnost pretvori u sredstvo interesa i ciljeva koji su duboko tuđi stvaralaštvu". I dalje se u tom partijskom dokumentu ocjenjuje, da u spomenutim uvjetima “dolazi do ‘crnog talasa’ u filmu, delimično u književnosti, dramskoj umetnosti. U Pojedinim tvorevinama, pod firmom umetnosti, ispoljili su se otvoreni pokušaji obezvredjivanja revolucije i njenih tekovina u ime ‘demistifikacije’. Takva opozicionerska i kontrarevolucionarna stremljenja bila su jedno vreme stimulisana i društvenim priznanjima i nagradama’””.  No, partijske ocjene i politiku u kulturni nakon 1972. godine neki su kulturni stvaraoci (i “stvaraoci”) počeli otvoreno osporavati, posebno od 1980. godine naovamo. Kao indikativno spomenut ćemo neke stavove književnika Bore Ćosića iznesene u ‘Omladinskim novinama’ (u novembru 1980) i “Književnoj reči” (u aprilu 1981). B. Ćosić je 1968. godinu istakao kao “značajan trenutak u razvoju mnogih ljudi. Za njega je period 1968-1970. bio “period u kome je nas nekoliko radilo dosta samostalno”. Medjutim, nakon 1972. godine dolazi do negativnih procesa: “Moram reći da smo od 1972. godine pa sledećih nekoliko godina imali blagu formu kulturne revolucije, bez obzira na to kako će docnije biti ocjenjeno i utvrdjeno”. “Svaka se stvar - pisao je B. Ćosić - može opovrgnuti i okrenuti u svom značenju i značaju pod uslovom da postoji klima u kojoj je to dopušteno, a upravo se to dogadjalo u pojedinim periodima našeg razvoja, kulturnog i društveno”. “Neka se istorijska pravda postiže brže nego što to mislimo. Čak za manje od deset godina napravljen je jedan takav obrt u istoj zemlji, u istim društvenim okolnostima” (od 1972. do 1980. kad je dao intervju - n n.) Sadašnje su prilike, po njemu “civiliziranije i mnogo snošljivije”. Politici Saveza komunista, utvrdjenoj na Desetom kongresu SKJ, B. Ćosić (u spomenutom intervjuu) sagledava (tj. vidi) kraj. Zanimljiv je i njegov stav o ulozi i funkciji umjetnika. “Umetnik mora biti nepodesan, jer je smisao njegovog posla da nepodesnim sredstvima pokuša da izbori neke istine koje će tek doći”; umjetnički je posao posvećen “razotkrivanju niza sumnjivih pojava”.  Polemizirajući sa N. Majorom, Bora Ćosić je postavio zahtjev da se o njemu kao ličnosti sudi isključivo na osnovu njegove beletristike i esejističke proze (a nikako na osnovi intervjua, izjava i napisa u novinama i časopisima!), ističući i to da nema nikakvih ambicija za neku vrstu simultanke jedan prema dva miliona (aluzija na dvomilionsko članstvo Saveza komunista), dodajući uz to da on ne spada “u tor opozicione politike delatnosti, kao ni u bilo kakav drugi (tor).” Ovdje podsjećamo da je roman Bore Ćosića “Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji” svojevremeno ocijenjen kao antisocijalistički pmaflet, da je kazališna predstava, radjena po toj knjizi, skinuta s repertoara, a onemogućeno je i prikazivanje filma snimljenog po tom romanu.)  Kao što će se zaključiti iz ove analize, ono što je Bora Ćosić tvrdio početkom 1980. godine, u medjuvremenu je postao lajtmotiv mnogih. Njegove tvrdnje danas čak zvuče i relativno bezazleno u odnosu na sve ono što su u medjuvremenu napisali i izrekli npr. Miroslav Egerić, Mića Popović, Igor Mandić, Marjan Rožanc, Vitomil Zupan, Antonije Isaković, Lojze Kovačič, Dimitrij Rupel, Milovan Danojlić i drugi. 

---

str. 78-81. 

O KNJIZI STRAH I HRABROST

Knjiga proze Edvarda Kocbeka, “Strah i hrabrost”, nakon što je prvi put objavljena (1951. u Ljubljani) doživjela je oštre kritike i više nije štampana do 1982. godine, kada se pojavila (prevedena) u Beogradu, u izdanju “Narodne knjige”. Dimitrij Rupel, u pogovoru sadašnjem izdanju djela, objasnio je da je “knjiga bila suspendirana iz književnog života, a pisac anatemisan od strane ideološke kritike udružene sa svjesnim književnicima, činovnicima i idejnim radnicima”. Sada je dočekana s velikim pohvalama, ali i porukama izrazito političkog karaktera. Bila je u stvari povod za izricanje odredjenih sudova o našoj prošlosti i sadašnjosti. Smisao je sveg tog pisanja o Kocbekovoj knjizi sadržan u pitanju Predraga Matvejevića, postavljenog u podnaslovu njegova šireg osvrta u “NIN-u” (br. od 28. juna 1983): šta nam ta knjiga poručuje danas? Po njegovu mišljenju, njena ponovna pojava (nakon više od trideset godina) znači “neku vrstu rehabilitacije”, dogadjaj koji “zaslužuje pažnju”. “U takvim prilikama, u slučajevima koji su pratili pojedine knjige, obznanjuje se na poseban način naša kulturna povijest”, smatra on i citira neke ocjene (osude) izrečene u Sloveniji kada se knjiga bila pojavila (”blaćenje onog što nam je najsvetije”, “ružno patvorenje partizanstva”, “zabludjeli pamflet”, “knjiga s odvratnim neprijateljskim sadržajem” itd.), posebno se zatim zadržavajući na ocjenama Josipa Vidmara. Vidmar se, konstatira dalje, sedamdesetih godina vratio na tu svoju raniju kritiku Kocbekove knjige, ističući da je protiv nje istupio “zato što se moglo shvatiti da to djelo ‘izjednačava vrijednost partizanstva i belogardejstva pa makar i sub specie aeternitatis’”. (...) Pozdravljajući pojavu tog “tridesetogodišnjeg novorodjenčeta”, Jovan Delić je (”Politika”, 16. jula 1983) konstatirao da ta knjiga tek sada počinje svoju normalnu komunikaciju sa čitaocem, ironizirajući da “u tom neugušivom glasu valja osluškivati šum vremena te toliko slavljene, sa slobodarskog ljubljanskog kongresa pisaca i Krležinog govora 1952. godine. Kocbekova knjiga je onemogućena da obavi svoju književno-istorijsku misiju, mada je vrijednošću, pripovjedačkim rješenjima, pomjeranjem i razaranjem dogmatskog koncepta stvarnosti i čovjeka, otvorenošću za savremene evropske vidike i duhovne tokove kao i za značajne tradicionalne vrijednosti, bila daleko iznad i ispred vremena svoje pojave, a naročito iznad vremena svojih kritičara”.

---

str. 81 O ROMANU LEVITAN

U posljednji mjesec dana u centar pažnje tzv. kulturne javnosti (uz neke predstave “političkog teatra”) izbio je roman Vitomila Zupana, “LEVITAN” (u izdanju zagrebačkoga “Globusa”, 1983). Više je književnih kritičara Zupanovu knjigu (”Zatvorske antimemoare”) dočekalo s velikim pohvalama, žaleći što ona nije mogla biti objavljena ranije. Upozorit ćemo samo na nekoliko karakterističnih osvrta.  Za Velimira Viskovića (”Danas”, br. 106, 28. veljače 1984) Zupanova je knjiga “biografija, odnosno autobiografija bivšeg partizana koji se ne želi nakon rata konformirati, ne dopušta da ga obuzme pobjednička emfaza, sklon je ironizaciji ideološke monolitnosti i naivnog revolucionarnog optimizma”.  Pod naslovom “Uzničke uspomene”, “Vjesnikov” književni kritičar Zdravko Zima (2. ožujka 1984) u panegiričnom osvrtu na Zupanov roman, naglasio je, medju ostalim, da je Zupan za “sve što ga je stiglo u životu, a znamo da je bio mornar i boksač, inženjer i partizan, te da je poslije rata sedam godina proveo u zatvoru, bez pretjerane patetike okrivio i sebe sama, smatrajući da je možda živio malo ispred vremena. (...) Dospijevši u ovozemaljski pakao, junak romana odbacuje sve hipoteke, kao zmija koja mijenja košuljice, kako bi na ruševinama stoljeća - i svojoj kobi dakako - pokazao figu jednom vremenu i njegovim tragičnim zabludama”. 

---

str. 84

Nakon objavljivanje priče Milana Milišića, “Život za slobodu”, u dubrovačkom “Lausu”, u kojoj se “veliča čovjek koji je poslije oslobdjenja strijeljan kao bivši agent Gestapoa”, protestiralo je najprije Predsjedništvo Općinskog odbroa SUBNOR-a Dubrovnika, a kasnije je objavljeno više kritičkih napisa, ali i napisa u obranu M. Milišića. Spomenimo samo da je Predrag Čudića u “Književnim novinama” napisao da je Milišićev tekst pročitao ne kao pamflet već kao “dubok i složen tekst o ljudskoj sudbini u onim prelomnim trenucima života kada se čovek nalazi pred velikom zagonetkom, te da borci-čitaoci umeju da se bore, umeju da se bave politikom, ali ovoga puta im nije uspelo da pročitaju književni tekst.”

---

str. 91 

Upozorit ćemo i na neke pjesme RADMILE LAZIĆ (članice Sekretarijata Beogradske sekcije pisaca) objavljene u “Književnim novinama” u br. 667, 24. marta 1983): 

Četveronoške 

Kaži da je belo  i crno i belo  pasi redom  i kukolj i pelin  - belo -  iznutra i spolja otežalog zavežljaja  - tvoga tela. 

Kaži da je belo  ono što se kuva gore,  ono što se krčka dole,  ionako ćeš svaki kazan  kao sopstveni tanjir  olizati. 

Kaži da je belo  i kad vrana gukne  i kad gavran na krov sleti,  raj i pakao  i sve ovozemaljsko:  kolektivna sisa  kolektivno jaje. 

Kaži: belo  podji za ruljom i stadom pevušeći pesmice iz čitanke.  Udeo ličnog smanji lakše će ti biti  kad budeš izdisao. 

Budi spreman:  Kazuj da je belo  i danju i noću  bogu i Pilatu  i ovdašnjem bratu.

Uvek sit  uvek u erekciji  sledbeničke nove religije  hodaj na sve četiri. 

---

str. 92 

Upozorit ćemo i na dvije pjesme ALEKSANDRA PETROVA (takodjer jednog od aktivnih članova iz Beogradske sekcije pisaca). Kao svoj prilog na anketu “Književnih novina”: “Umetnost i politika”, poslao je dužu pjesmu iz koje ćemo citirati u cijelosti prvi i nekoliko stihova iz drugog dijela (”Književne novine, br. 658, 11. novembra 1982): 

1.  Pesnik crveni pred azbukom politike. Ali crvenim barjakom ne maše stidljivost.  Politika golica i draži pesnika  kao prolećni polen alergične nozdrve  i izvikano voće naivna usta.  Za govornicom, u sali iskićenoj ikonama  i izvodima iz svetih spisa,  pred brižljivo probranim slušaocima,  pesnikovo čelo se zari  i jezik obrasta - perjem. 

Umesto reči sunce  on izgovara naziv ustanove i kao ime svog boga  uzvikuje nadimak vodje. 

Sve je u najboljem redu.  Tapšu ga po ramenima  i stavljaju mu šećer u usta. 

Ali on vidi kako se iz mreža metonimija  izmigoljuje jegulja (menu de jour)  naručene poente. Metafore  kojima prevozi robu imaju dvostruko dno. 

Svojegrlavi slogovi gube korak  sa usvojenim ritmom. Lice skrnavljenja  proviruje iza zajapurene maske.  Uz grč strepnje od pogrdi i kazni.

---

str. 94 

“Književna reč” (u br. 214-216, ljeto 1983) objavila je i pjesmu slovenskog pjesnika BORUTA HLUPIČA “Ne računajte sa nama”, svojevrstan odgovor na popularnu pjesmu Djordja Balaševića, “Računajte na nas”. 

nesposobni za materijalističku analizu okrutno proganjate kritike na naš račun: zar ne uzdrhćete!  mi smo vaše razbojničko ogledalo:  refleksija bezbrojnih oglednih ureda.  zašto se branite od nas:  kada znate sve: ono čime vas hrane zar ne volite gledati svoje uredske face?  zar je zabranjeno pogledati mrtvome u oči?  priznajte: medju nama: ne računate na nas:  pa šta? Čekamo na poljupce i jabuke  i ne verujemo više vašim vatrenim parolama.  vaši smo jevrejski sinovi: u toj činiji kolinja  u toj obećanoj zemlji: noći i magle.

---

str. 109 

“Književna reč (u br. 213, 25. juna 1983) objavila je na naslovnoj stranici “kratku priču” Nemanje Mitrovića “Nakaze”. (Taj broj lista je inače posvećen kratkoj priči, gdje se, kako ističe “Književna reč” dešavaju “Najuzbudljivije stvari u svetu naše proze danas”.) Priča “Nakaze”, objavljena je dakle vrlo upadljivo, na naslovnoj stranici lista, a što je pisac htio da kaže (poruči) u tom “literarnom” (a ne “stručnom” medicinskom) tekstu, vidjet će se iz njenog sadržaja.  “Proučavajući aksolotle, gđa Šoven je utvrdila da polno zrela jedinka ove vrste predstavlja nerazvijen embrionalni oblik daždevnjaka”, počinje svoju “Priču N. Mitrović, dodajući da “aksolotl u pogodnim uslovima sazreva i postaje daždevnjak, dok se u svojoj prirodnoj sredini normalno radja, razmnožava i umire kao potpuno zasebna, nezavisna vrsta koja ne dostiže punu biološku zrelost. Ovaj jedinstveni primer pokazuje da zakržljalost može biti trajna, nasledna osobina čitave vrste. Nakaze predstavljaju jedan od tih neobičnih perifernih oblika života. Po svojim odlikama se razlikuju od postojećih ljudskih rasa, a pojedine od njih, zbog izrazite medjusobne sličnosti u rastu i telesnoj gradji, vezuje pripadnost nekoj potencijalnoj, nepostojećoj rasi. Te vilinske rase postoje samo periodično... Svi oni kao da potiču iz istog semena, podmetnuti u različite sredine kao kukavičja jaja. Bez obzira na to koliko im se roditelji razlikuju, oni liče jedan na drugoga kao blizanci... Uvek poluotvorenih usta, kao da su im sopstvena, zatenguta lica tesna, oni nas uhode nemo, sa mirnim pogledom utopljenika.”

--- 

str. 131 

LOJZE KOVAČIČ, književnik koji inače u Domu pionira u Ljubljani “vodi lutkarsku i literarnu djelatnost”, dao je intervju Manci Košir (”Književna reč”, br. 210, 10. maja 1983). Povod za razgovor bio je izlazak iz štampe prvog dijela Kovačičeve “izuzetne proze” “Pet fragmenata” iz koje je knjige M. Košir citirala neke autorove stavove:  “Politički roman kod nas ne možeš napisati: ovaj naš život je pre svega totalni privid koji postane opasan čim hoćeš konkretno da ga se prihvatiš: po drugi put živimo još u paleolitu svog podaničnog doba. Vreme u ratu kad je sve to započelo jednom zauvek je zaplombirano komunistima i fašistima, tim razmaženim ekstremistima, koji nikoga ne puštaju blizu. Ista je stvar s ovih 30 godina posle rata: ljudi su navikli da ideologija ne stoji ni u kakvoj vezi s njihovom stvarnošću, a uprkos tome moraju da je prihvate, jer im je distribuiraju odozgo, kao svakidašnji deo njihovog života. Privid s leva i desna”.  Zapitala ga jae: “Vi uopšte ne marite za politiku, ni za oficire, policajce, službenike... Da li zato što imate loše iskustvo sa njima (mislim na vaš zatvor 1945, i januara 1946, na kaznu, zaplenu “Besede” (časopisa - n. n.) zbog vašeg “Zlatnog poručnika”, na izgon s posla, jer ste novinarski rad shvatili ozbiljno itd.?”

Odgovorio je da “ne mari ni za kakve uniforme. “Uniforme su alegorije ovog uniformisanog vremena o kojem sam vam govorio. Vidite, utrenutku kad život postaje sve komplikovaniji, tajanstveniji, fatalniji, smrt je jednostavnija, uniforme su, kao vidljiva poverenica društva koje ne opstaje, anahronizam... Na pitanje da opiše “kakvu peripetiju s vlastima”, odgovorio je da upravo sada detaljno opisuje “svoje vreme od 1938. do 1948″, te da će se to čitati. 

--- 

str. 167 

U gotovo svakom razgovoru i predstavljanju Vitomila Zupana ističe se (ili on sam ističe) kako je proganjan od “vlasti”, kako je sa “vlašću” u stalnom sukobu. U anketi “Politike” (br od 12. oktobra 1982) o našem kulturnom trenutku, te je “progone” objasnio ovako: “U svim tim stvarima (riječ je o lošoj situaciji u kulturi i ne samo u kulturi - n. n.) se laže. Na te laži se naučiš ili ne. I jedno i drugo je loše. Laže se, to znači da se svet novina, politike, društvenih institucija većinom služi lažju. Mi se na to naviknemo, otvrdne nam koža, pomirimo se sa tim. Ili se ne naučimo, pa nas progone.”

...

str. 202

“Start je u br. od 14. siječnja 1984. objavio široki napis Milomira Marića (novinara “Duge”) o ŽELIMIRU ŽILNIKU, “jednoj od najkontroverznijih ličnosti jugoslavenske kinematografije”. Marić je, medju ostalim, komentirao i neke Žilnikove sporne filmove. Istakao je da je tek snimajući dokumentarni film o studentskim dogadjajima iz 1968. godine “Žilnik shvatio da u društvu postoje snage koje ne interesiraju nikakve promjene i koje su sasvim zadovoljne trenutnim stanjem. A bio je uvjeren da privilegiranim drugovima samo treba prijateljski i komunistički ukazati da njihov položaj nije baš u skladu sa socijalističkim moralom i da će oni isti trenutak postati najveći borci protiv društvenih nejednakosti. Ljudi su se zbog prezauzetosti bili malo zaboravili i vjerojatno su i sami počeli osjećati grižnju savjesti. Trebalo je samo ubrzati to otrežnjenje... Kažu da se - piše Milomir Marić - 1968. Žilnik vozio u ‘spačeku’ prebojanom u tenk iz kojega je prijeteći virila limena cijev, kao simulacija topovske cijevi. Tim istim spačekom, istina bez limene cijevi, njegovi junaci u filmu “Rani radovi” kreću u narod da ispitaju koliko je revolucija daleko od stvarnosti. Zapravo film je na tragu domaćih sutednskih nemira i sovjeske intervencije u Čehoslovačkoj, ozbiljno zabrinut nad sudbinom socijalizma na raskršću.  Sudbina “Ranih radova” bila je takva da je nakon kraćeg prikazivanja Okružno javno tužilasštvo u Beogradu privremeno zabranilo film zbog “teške povrede društvenog i političkog morala”. M. Marić kaže da je producentu “Avala-filma” “sugerirano da je ta zabrana stav najviše partijskog i državnog rukovodstva i da je bolje da se protiv nje ne žale”. Okružni sud u Beogradu kasnije je ukinuo odluku o privremenoj zabrani tog filma, te je “nakon grozničave trke s avionima i carinom” “tek oslobođeni” film stigao na Berlinski festival. Marić ističe da je nekim inozemnim kritičarima bilo “malo sumnjivo kakav je to radikalan film protiv državne birokracije kada ga je ona financirala i kao svog reprezenta poslala na medjunarodni festival. 

---

str. 226

Nekoliko zaključnih konstatacija 

I ova analiza dovoljno posvjedočuje da se u naš kulturni život posljednjih godina plasiraju nimalo bezazlene političke teze, zahtjevi i optužbe, te postiže aferaška politizacija posebno književnosti, kazališta i filma. Javnosti se kao velika iznačajna djela i ostvarenja nerijetko nude stvari čija je umjetnička vrijednost osrednja ili nikakva, ali ih se iz političkih razloga veliča i natura.  Sadržaj ove analize upućuje na nekoliko slijedećih konstatacija:  1. Nastojanja da se demistificira društvo, revolucija, čitava novija historija poprimila su relativno široke razmjere i u sferama kulture i umjetnosti. 2. Naša nedavno prošlost i naša sadašnjost podjednako su mračne i neljudske  (...) 4. U dijelu literarne produkcije izjednačava se jedna i druga strana u NOB-i: revolucionari, partizani, komunisti, s ustašama, četnicima, bjelogardejcima, fašistima. 5. Sve što se dogadjalo i što se dogadja, a izaziva osudu, prezir i gnušanje, skrivili su jedni te isti ljudi, oni koji su u ratu pobijedili i do danas ostali na društvenoj sceni kao vlastodršci.  6. Narod i radnička klasa su objekti birokratske, vlastodržačke manipulacije i jedini je zapravo nosilac borbe za slobodu i demokraciju sloj inteligencije. 

[revolutionoftenderness]

“No one can permit himself the luxury of using the narrow space of his own needs as the sole criteria for his actions. The religious sense places us together and compels us to live a life that is shared.”     ~ Luigi Giussani  [Nadežda Petrović (1873—1915) - Military Hospital]  

• Luigi Giovanni Giussani was an Italian Catholic priest, theologian, educator, public intellectual, Servant of God and founder of the international Catholic movement Communion and Liberation. For more:  https://english.clonline.org/fr-giussani  

• Nadežda Petrović was born in 1873, while her family still lived in the town of Čačak. Famous Serbian writer Rastko Petrović was the youngest child of Petrović family, borned in 1898. He was brother of this famous painter. More: https://steemkr.com/art/@srba/serbian-famous-painter-nadezda-petrovic-betwen-art-and-war 

[mentalnahigijena]

Kad "vrijeme "stane i vrati ......

Godine 1166. Bizantski car Manuil І. Komnen dodjeljuje na korištenje svome vazalu županu Stefanu I. Nemanji (1114-1200) oblast Dendra (sada Šumadija) kako bi širio hršćanstvo, što znači da većina stanovništva još nijesu bili hršćani. Taj teritorij kasnije nazvan Raška velik je otprilike 2000 km2 s manje od 1000 stanovnika. Zanjmljivo je kakav su uticaj na hršćanstvo mogli imati Srbi kad su oni u stvari predposljednji narod u Europi koji je prihvatio hršćanstvo – zadnji su, 1251., bili Dukljani (Crnogorci), Litavci. Hrvati i Bugari čije su države već sredinom 9. vijeka bile hršćanske, morali su pričekati nekih 350 godina da bi ih ‘Srbi mogli nešto podučiti’ o hršćanstvu. U 1168. Guillaume de Tyr (hronolog križarskih ratova), opisuje srpsku zemlju, planine, šume, neprobojna i nedostupna (nalazi se između Dalmacije, Mađarske i Ilirika). Ovu zemlju on naziva RAŠKA. U njoj nema niti jedan grad, narod je nerazvijen (lat. incultus), bez znanja (lat. absque disciplina), živi u planinama i šumama, zna poljoprivredu – posebno pastoralno nadareno pleme, njegova su bogatstvo goveda – stoka, mlijeko, sir, maslac, bakar i vosak. Quod initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere.                                                               — Paul. Digesta, 50. 17.29. Što je u početku nevaljano, ne može tijekom vremena postati valjano. (Katonovo pravilo) Rastko Nemanjić (monah Sava), brat velikog župana Stefana II. Nemanjića – Prvovjenčani (1165.—1228.) protukanonski odvaja Ipeksku (Pećku) episkopiju od Bugarske Ohridske arhiepiskopije (1219.), bez dozvole nadređenog Ohridskog arhiepiskopa Dimitrija Homatiana. Srbijanska „istotija” bez dokaza tvrdi da je Ipekska arhiepiskopija dobila autokefalnost od Carigradskog patrijarha, a kraljevski naslov od Pape dvije godine prije!? Jesu li Srbi i Papi lagali da imaju već arhiepiskopiju jer i Papa dodjeljuje kraljevsku krunu vladaru, čija država ima arhiepiskopiju? Stvarno nešto nije u redu jer dok je hrvatsko-mađarski kralj Andraš II., koji nosi titulu kralj Srbije, bio na križarskom ratu, Papa dodjelio kraljevsku krunu (i titulu) Stefanu II. Nemanji!!! Prvi puta u povijesti Srbija je država – kraljevstvo. Kako su postali samostalni kad je Stefan II. Nemanja bio dvostruki vazal, drugo je pitanje. Stefan II. Nemanja dok je bizantski vazal postaje i vazal mađarsko-hrvatskom kralju Beli III. Izgleda je to razlog za naziv tog naroda – srbi (sorab – sluga) (serv, servus, conservus – lat.) (Farlati –V-169), što istorija govori: „…Car Teodor I. Laskaris i patrijarh Manuil odlučili su da Sava bude „rukopoložen” za prvog srpskog arhiepiskopa. Prema starim srpskim ljetopisima, to se dogodilo 1218. – 1219. (6727)…„ Ako je to istina, patrijarh Manuil donio je odluku da Savi dodjeli autokefalnost u crkvi kojoj nije on nadređen. Nema dokaza da se je to dogodilo. Koji su ti „stari srpski ljetopisi”? Možda oni iz 19. vijeka? …Ohridski arhiepiskop Dimitar Homatijan je u Maju 1220. uputio protestno pismo Savi. U pismu prigovara Savi da je monah, to jest da je nekanonski uzdignut za arhiepiskopa jer prije toga nije bio rukopoloženi episkop… IMPERIUM SINE PATRIARHA NON STARET Car je vladar, čija država ima vlastitog crkvenog poglavara

DUŠANOVO KRALJEVSTVO Dušanovo kraljevstvo (također Dušanovo carstvo, Srpsko carstvo, Srpsko-grčko carstvo ili Srpsko-bugarsko carstvo) , bila je kratkotrajna balkanska država u srednjem vijeku, proglašena 1346. Država se počinje raspadati odmah nakon Dušanove smrti 1355., da bi definitivno prestala postojati smrću njegovog sina UrošaV. – 1371. Novoproglašeni patrijarh Joanikije je na Uskrs 1346. proglasio kralja Dušana carem Srba, Grka, Bugara i Albanaca, punom titulom: “Stefan u Hristu Bogu blagovjerni car i samodržac Srba i Grka, Bugara i Arbanasa.” Dušanovu titulu cara nisu priznavali ni Papa ni car “Rimljana” na Zapadu ni Hrvatsko-mađarski vladari. Njegova država je smatrana kraljevinom. Dušanovo kraljevstvo, u skladu sa srednjovekovnim shvaćanjima države, nije bilo nacionalna država u današnjem smislu rieči, jer su u njoj živeli kao priznati narodi Srbi, Grci, Bugari, Dukljani i Albanci. Možda Dušana Srbi nazivaju Silnim jer je bio jedini srpski vladar koji (možda) nije bio ničiji vazal, što je, sad kad znamo srpsku istoriju, presedan. Istodobno sjeveroiztočno od Dušanovog kraljevstva postoji Bugarsko carstvo koje s teritorijem vlaških vazala ima veći teritorij. Zapadno je Bosansko kraljevstvo koje je nešto manje. A gdje je Hrvatska u tom vremenu? Hrvatsko-mađarsko kraljevstvo ima teritorij veći od sveukupnog teritorija navedenih tri država i njegov vladar nosi i titulu kralj Srbije. Dakle tvrdnje nekih savremenih istoričara da je Srbija vladala Hrvatskom i Bugarskom su velikosrbske izmišljotine. U vrieme raspada SFRJ, učesnici Miloševićevih antibirokratskih revolucija su imali popularni slogan “Mi ne ćemo ništa novo, samo carstvo Dušanovo.” Onima koji se ne razumiju u geografiju moramo napomenuti da Dušanovo kraljevstvo (carstvo) nije niti Carstvo nebesko niti je to Rusko carstvo (15 % svjetskog teritorija). Njegov je teritorij za otprilike 30 % veći od teritorija današnje Srbije. Dušanu uspjeva da 1346. dobije Makedoniju od Bizanta, koji tada ratuje protiv Turaka. Ovi teritoriji ostaju mu do njegove smrti u 1355. to jest, država postoji SAMO DEVET GODINA ! Sada zbog nerazumljivih razloga srpsko-jugoslovenski istoričari smatraju Dušana nasljednikom Istočnorimskog carstva (Bizanta). Istina je da Carigradski patrijarh Kalist šalje anatemu (izopštenje-ekskomunikacija) Dušanu i njegovoj crkvi. Izopštenje (anatema) nije blagoslov! Dugo smo istraživali je li ipak neko priznao Ipeksku patrijarhiju. „… 1375. godine knez Lazar Hrebeljanović je postigao mir sa carigradskom patrijarhijom odričući se prava Srba na carsku titulu, a zauzvrat Bizant je priznao srpsku patrijarhiju i crkvenu autokefalnost.” Navedeno je nemoguće. Najprije nema razloga da Bizant baš s Lazarom razgovara o patrijarhiji kad znamo da je od 1371. kralj Srbije zapravo bosanski kralj Tvrtko Kotromanić. Drugi razlog je da je sjedište arhiepiskopa (ne patrijarha) Peć, van granice Srbije. Činjenicu da u stvari srpska Ipekska arhiepiskopija nije bila nikad priznata dokazuje odluka (“сѹжденїе“), iz Sepyembra 1530. četvorice iztočnih patrijarha – Aleksandrijski Joakim, Antiohijski Mihail, Jeruzalemski Josip i Carigradski Jeremija. Ovu odluku (ἀπόφασις) podpisao je Carigradski patrijarh Jeremija i poslao ju Ohridskom arhiepiskopu Prohoru. “…A budući da od stara vremena postoje i carski dekreti (hrisovuli) koji potvrđuju da cijela Ipekska dijaceza (τὴν ��νορίαν) kao i  suštinska Srbija pripadaju Ohridskoj arhiepiskupiji, prema sadržaju navedenih potvrda, Sinod odlučuje i proglašava (ἀποφαίνεται),  da Ipek i cijela pokrajina (ἐνορία) Srbija da budu pod ruku (pod vlašću) svete Ohridske arhiepiskopije, kao što je od početka i do sada tako bilo. I tko od sada pokuša napraviti neku pomutnju zbog njih, tko god on bio, da bude izopšten od Svemogućeg Boga i ne će mu biti oprošteno niti u sadašnjem niti u budućem vijeku i njegova će sudbina biti skupa s izdajnikom Judom. Septembar 7039. (1531.)” Nakon godine 1453. bugarska Ohridska arhiepiskopija (Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske) uspjela je preuzeti cijelu dijacezu srpske Ipekske (Pećke) arhiepiskopije uz pomoć turskih vlasti. Razlog zbog kojeg su Turci dozvolili da srpska Ipekska (Pećka) arhiepiskopija bude podređena bugarskoj Ohridskoj arhiepiskopiji, a ne Carigradskoj patrijarhiji je taj što je Ohridski arhiepiskop dokazao da se srpska crkva nezakonito odvojila prije otprilike 240 godina od Ohridske arhiepiskopije i pokazujući dekrete (hrisovule) izdane od više bizantskih careva, dokazao da je dijeceza Srbije oduvijek bila dio Ohridske arhiepiskopije, a odluke bizantskih careva Turci su poštivali. Peć – sjedište srbijanskog arhiepiskopa je van granice Srbije još od 1371. i Ipekska (Pećka) arhiepiskopija, koja je bila u rasulu (još više nakon 1389.) nije bila u stanju plaćati nametnuti veliki porez turskom sultanu pa je nakon preuzimanja njene dijeceze taj porez nastavila plaćati bugarska Ohridska arhiepiskopija. U tom razdoblju bugarska Ohridska arhiepiskopija dostiže najveće proširenje – sadrži 33 eparhije. Njena dijeceza obuhvaća Makedoniju, Staru Albaniju, Staru Srbiju, Crnu Goru, Srbiju (bez Timočke krajine), Bačku, Banat. Još više, ona je preuzela i pravoslavne opštine u Hrvatskoj (Srijem i Dalmacija), Veneciji i Italiji (Apulia, Kalabria, Sicilia), koje su odvojene u posebnoj Talijanskoj eparhiji pod vodstvom mitropolita. Kad se ova činjenica zna, lako je zaključiti koji su to pravoslavci bili u Dalmaciji [osim stanovnika Istočnog Rima (Bizanta), koji su tamo bili od prije] i naravno objašnjava podrijetlo prezimena Ivanov, Petrov, Marinov, Vlahov, Kovačev… koje tamo postoje. Moramo napomenuti da na ovaj način – s prezimenima, koja završavaju na –ov i –ev i dan danas se u Srbiji prezivaju ljudi, koji su Bugari ili bugarskog podrjetla (Makedonci, Šopi, Torlaci … njih više od milijon!). Svi oni, koji su se doselili iz drugih djelova dijaceze bugarske Ohridske arhiepiskopije u Sriemu i Dalmaciji u bogoslužiju su koristili bugarski jezik, nazivan još i crkvenoslovenski i staroslavenski i ćirilićno pismo. Ne može biti srpski, jer u 15. vijeku takav jezik još ne postoji. Bugari Grigorij Camblak i Konstantin Filozov (Kostenečki) smatrani su osnivačima srbijanske literature pod kraj 14. vijeka i početkom 15. vijeka ali i oni su pisali na bugarskom, dakle stvaraju srbijansku literaturu na bugarskom jeziku. Kad ne postoji srbijanski jezik nema niti knjige na srbijanskom jeziku iz 15. vijeka., a bez takvih knjiga je nemoguće održavati bogoslužje. Pozivamo autore svih članka o SPC kao i sve istoričare koji se usuđuju davati izjave vezane za istoriju pravoslavnih crkava i štiklanje ugovorene„zajedničke” istorije, da odgovore ne sljedeće pitanje, koje je vrlo jednostavno:   Kako to da godine 1531. niti jedan od tadašnjih poglavara pravoslavnih crkava nije nikad čuo za postojanje neke srpske crkve, a sada svi tvrde kako je SPC stara već 800 godina, kad je nije bilo nigdje, a čak nije bilo niti Srbije?

[tvrdo]

Zatim ostade samo plaviilo vode, neba i irealnost obala.

Rastko Petrović Ljudi govore (1931)

[the-lost-lamb]

SA SVETLIM POLJUPCEM NA USNAMA

To, to! Umreti; nikada više ne živeti! Nikada! Ovu ljubav sa očiju skinuti, početak ove misli, ovo disanje; Ptico, složi krila, senkom njinom uzbuđuje me livada — Gledaj, evo sunca! Jadnice, šta zoveš ti: disanje; Zar i zato umreti i nigde više ne živeti! Gledaj, gledaj ovaj drukčiji Uskrs, gledaj ove drukčije Cveti! Teško krilo!… Nikada više ne živeti, nikada. Veče, veče! Srce, bolno srce moje, umiri se… 

Čudne reči devojke, dobre nevezane reči,  Srce, pametno srce moje, zaboravi! Zaboravi sve, sve, boje jutra i voća, bolne usne dok ječi,  Zaboravi Tajne rođenja, zaboravi Velikog druga; Idi, idi, jecaj, srce moje! Zaboravi! Zaboravi! Il pogledaj još jednom to divno veče što pada; Pre no što pođeš smrti,  Da ne živiš više nikada, nikada.

Jedan se jedini put ipak probuditi u večnosti,  Ne živeti opet, već samo svoje oči otvoriti,  Pod nebom prepunim ptica, pod talasima mladim svetlosti; Od opšteg uzbuđenja, odjednom oči otvoriti: O, kako čudno i divno to dođe! Dok gledah ljubičaste zrake ovog granja u zori,  Kao da njina opojna mladost tek prođe…  Ne luduj, srce, o njima ni trag više ne govori!

Uzbuđen, neznanog časa, širokih zenica u beskraju; Još jedan jedini put tada u veličanstvenom sjaju Zaboravljati; zaboravljati sve to što život bi iza mene. Sanjati, sanjati, o slušati da se iz samog dna smrti penje Taj već davno zaostali poljubac za usne njine rumene. Preći i ova rasvetljenja, preći i ovo gorenje…  U onaj čas, u kom se čuje i krv i lišće kako pada. Ne pamtiti, al sanjati, možda biti nesrećan ko nekada.

To, to! Odjednom oči otvoriti!… 

Zadihan i probuđen za čas jedinstvom u drveću, — Da l smrti ostavih žeđ za dno idućeg dana? — Oslobođen videh kružna slivanja da pokreću I ovu umornu moju usnu, da s njom i zenica mi sana Od ponoći već shvati Čas nenadmašnog ganuća! Kroz jedinstvo bola mog probi zrak, dok leže po dubravi Sunca, što sijaše kroz mene u tolika svanuća: Da jedan čas sam večit, sred ove bezrazložne ljubavi,  Pronesite i sjedinite kroz mene neba večito putujuća; Pa nek se vežeš najzad sve što bi u telu, nenadmašno u glasu,  I nek se izvrši najzad ta Žudnja, jedina verna ovom Času!

I neka umrem već jednom, nek prevaziđe ta misao,  Suviše žedna da zna koji bi nov san da ustavi…  Toliko dobre tišine dođe iz noći koju sam disao,  Mir, srce; i taj Čas daću, za jedan još čas ljubavi! Il osvrni se na veče što zasta da gleda još u dan,  I rasvetli se naglo ko a bi sunce da vrati; Osvrtaše se tako tad da nam i pogledom plati Taj Čas; o srce, budno već, što se vraćaš u san… 

Pa nebo kad bude rasvetljeno, što već bi rasvetljeno,  Kad i daljina bude sama, što je večito bila sama,  Kada i radošću i saznanjem sve bude natopljeno: O tada tek, ko u san, tonuti u smrt iz beskraja,  Tonuti, tonuti, za večnost, sa svetlim poljupcem na usnama.

[gagaizam]

Ja sam govorio s njom, mislio s nom. Nisam imao nijedne tajne pred njom i nikada nisam posumnjao u nju... Eto to me je najviše razrušilo. Svemu sam drugom mogao odreći istinu ako njoj ne bi odgovaralo. Ona mi je bila merilo za sve ostalo. A za sve to vreme, u stvari, uopšte nije bila tu, pored mene. Bila je odsutna. Neću da kažem da je bila laž. Čovek ili žena nisu nikad laž. Ponekad oni su istina, ponekad oni prestanu to da budu. Međutim, ja sam devet meseci verovao da je istina onde gde više nije bilo ničega, gde je bila praznina. Ona je bila posumnjala u mene, bez razloga što se tiče stvarnih činjenica, ali po svemu čime je raspolagala posumnjala je bila u mene. Ja je nisam prevario. Ja sam joj rekao da je nisam prevario. A ona je ipak sumnjala, i ja sam znao da u njoj ta sumnja i dalje postoji. Znao sam po puno sitnih stvari. Po tome što me više nije... Ja sam mogao da joj kažem: "Zašto bi posumnjala u mene, čak i da sam te prevario, kad sam ti još prvoga časa rekao da ću morati da te prevarim, ako samo to zaželim, i da ti neću reći kada to učinim? Ti si na to pristala. Time što si na to mogla pristati, ti si za mene i bila veliki drug." Međutim, kako je nisam prevario, i kako, u stvari, nisam mogao da poželim da je prevarim, nisam ni pokušavao da pobijam takvu bespravnost njene sumnje, već sam samo neosnovanost njene sumnje pobijao. Ja sam odmah razumeo šta mora proizići iz toga što smo prišli jedno drugom kao dva ravnopravna čoveka, što smo ponudili jedno drugom da budemo bez laži, bez zamki, i što sam joj mogao reći: "Prevariću te na jednom planu i ne i na drugom, pa, dakle, ni na jednom, pošto ti to, evo, unapred časno kažem." Pošto je ona mogla da pristane na to i da voli to, ona sama uzdigla je sebe toliko, ceo naš odnos digla je bila toliko da izvršiti mogućnost prevare, koristiti se tom slobodom, značilo bi već izigrati njeno poverenje. Kosmički ga izigrati. Nije primećivala da se sloboda onda svodi na jedan filozofski princip, da je to kao kada bi se reklo: "Eto, vi ste sreli ženu koja pristaje da joj ne budete verni, a samim tim nemogućno je da joj to ne budete, jer je ona sva svoj udes u to unela." Hoću da kažem da se ona nije ni setila da, koristeći se tom slobodom, ja ne bih izigrao njeno poverenje - jer zašto mi je inače dala tu slobodu - već njeno obožavanje, koje je ona udvojila zato što smo našem odnosu dali i taj smisao. Ona je htela da ima samo za sebe čoveka kome je mogla toliko stvari da dozvoli. I kada joj se učinilo da joj taj čovek više ne pripada sasvim, onda je sve razrušila, onda više nije bila uz njega, onda je dopustila da taj čovek i dalje veruje da je u njoj istina, dok, u stvari, u njoj nije bilo više ničega, savršeno ničega, onda je... Oni su to učinili. O, svakako... Stevan Džamić. Vi poznajete Stevana Džamiča?

“Dan šesti”, Rastko Petrović

[bighairybruisedhill]

rastko petrovic - raincoats 2011

[blakesrisenbride]

And who are your favourite writers? :)

[untrustyou]

Rastko Petrovic

[koloplet]

-Mislite li da to vodi čemu: živeti? -O, kad razmislim, ne! Ne verujem. Ali ima nečega divnog u tome što se živi, i baš zato što to ne vodi ničemu.

Rastko Petrović: Ljudi Govore

[tvrdo]

Hteo bih da smislim nešto prijatno i da iz toga posle ispredam dalje misli, lagano, sve do stizanja. To se zove biti spreman na sanjanje.

Rastko Petrović Ljudi govore (1931)

[asweetjane]

Samoća i pomna pažnja duše naučila ga je već da ne prilazi ljudima do u času kada je opštenje sa njima utešno, duhovno i značajno.

Rastko Petrović, esej "Milan Dedinac"

[asweetjane]

Mnogo onoga što je bilo i onoga što će doći, Ništi me, Ono malo što ostane, Peva. Nesreće rastu kao nokti, A suza u srcu ogromna je.

Rastko Petrović, Slučajne pesme, pesma 2

[asweetjane]

Prođoše dani senzualnosti, gordosti mladićke, velikih drhtanja. Umoran od godišnjih vremena, od prijatelja nevernih, koji su ponositi, od sopstvenih misli kojima se neće pridružiti matematički oblik, osetismo se opet beskrajno ojađenim, naročito usamljenim; umnoženi svim onim što nazivamo svojim, a što nas krade a ne pripada nam: nameštaj kućni, zbirke pesama, nekoliko knjiga, i toliko uobraženosti (pretpostavke) na izvesne događaje.

Rastko Petrović, nezavršena poema “Vuk”

[asweetjane]

Život nam izgleda logičan čim prestane da nas zanima.

Rastko Petrović u zajednici sa Markom Ristićem, “Misao”