#trebam promjene

[belog-grada-crna-princeza]

Mogu da te ne trebam, al’ želim te trebati. I imam sebe viška da se mogu nekom predati I uzet’ tog nekog cijelog, da uzimanje prevaziđe tijelo.. Al’ taj odnos nosi rizike Nosi i toplotu, saveznika za borbu i providnu sigurnost Al’ mene opet brinu rizici... Ne volim navike mijenjat’, jer vidim privremene promjene Ja sam sama jedino to ostaje K’o konstanta ostalo su samo sjene Nestabilne dođu tako da me grle neko vrijeme. Znam da doći ćeš dobrih namjera al’ i to je s rokom trajanja Kad se potroše godine onda nema nigdje vraćanja.. Vas shvatam ko svraćanja, doći ćeš na par godina Bit ćete prijatelji, ljubavnici, rodbina.. Ne znam šta ću s pjesmom, patetičnom rimom Al’ imam tu samoću opet ne znam šta ću ni s njom.

Na nju se navikavam, a jedina je sigurna I stalno se treniram da neka postanem imuna na rastanke Ne vezujem se imam zakone Šutnja i daljina ostat će uvijek da brane me. Na nju se navikavam, a jedina je sigurna I stalno se treniram da neka postanem imuna Na kraju krajeva je svako od nas sam I dok drugo ne osjetim snaći ću se kako znam.

Mogu da te ne želim i mogu da se preselim I mogu stvarno sama pobjedama da se veselim U četri zida razbjesnim, istresem se na pjesmi.. Znam ja, ko će slušat tuđu muku A ja bih htjela čuti tvoju Suzu brisat ti ko svoju Približit ti se s rizikom da i ja trebam prići Ko će prvi otić’, kol’ko si još tu Ja ne volim se snalazit, a dobra sam u snalaženju. Znam ja ustajanja i nove početke Ali biram te da vodiš me kad kreneš preko rijeke Biram i dajem sve najprisnije i lijepo jer mogu Al’ ne želim ostat sama vamo preko Molim te za vječnost i da rizik ima smisao Ja ne trebam zraka ako od juče nisi disao Ne znam šta ću s pjesmom, patetičnom rimom Al’ imam tu samoću opet ne znam šta ću ni s njom.

-S njom, Sassja

[sisyphus-i]

inace ne pisem personal postove al jos uvijek ne mogu vjerovat kako neki ljudi mogu slamat srca drugima (platonski i romanticno) i imat izliku da “su se previse vezali i preferiraju imat otvorene opcije”

[zodijak]

Još uvijek te nisam upoznao

Privlači me glas više nego fizički izgled

Bitniji mi je način na koji se izgovori nego sama riječ

Uočavam pogled, a ne boju i oblik očiju

Intezitet zagrljaja i učestalost treptanja

Ne volim kad me ne gleda u oči dok mi se obraća

Pamtim mirise, ali ne pamtim odjevne kombinacije

Ubij me ako se sjećam koje je boje bilo šta, pa i minutu nakon što se rastanemo

Zaboravit ću imena ljudi koje spominješ, ali neću ime svakog kućnog ljubimca ikada kojeg si imala

Ne zanima me s kim si bila, zanima me kako ti je bilo

Kad slušam, učim šta ne trebam da radim

Nikada neću tražiti od tebe da se mijenjaš, promjene dolaze same od sebe

Neću nametati svoje stavove, ali ću govoriti o njima glasno

Ponekad ću te imitirati, ne jer se rugam nego jer mi je slatko na koji način izgovaraš neke riječi

Razmazit ću te pažnjom i sitnicama, ali ti nikada neću skinuti zvijezdu sa neba

Nisam tip koji će te tetošiti poklonima i ne znači da ću svaki put ja platiti piće

Nisam škrt, ali ne želim da budem drugi ćale

Neću te smarati kada ideš van sa društvom

samo ću tražiti od tebe da se javiš kada dođeš kući

Možda ću biti dosadan sa dječijim igricama i pjevati brojalice dok se ne iznerviraš

Volim da iznerviram, ali nisam zlonamjeran

Za svaku riječ koju kažeš, ja ću imati pjesmu koja počinje tako

I pjevat ću stalno iako ne umijem da pjevam

Pisat ću ti isto tako, iako ne umijem da pišem

Probat ću da te volim, iako nisam ni od tog posla

Preporučivat ću ti stalno serije i filmove

I zavoljet ćeš ih jer znam da su baš super

Pregledat ćeš ih jer ću ti dosađivati dok ne bude tako

Šetat ćemo i penjati se po brdima, maziti sve životinje koje sretnemo

Slat ću ti muzičke projekte koje vjerovatno nikada neću završiti, čisto da ih čuješ

Imat ćeš milion nadimaka, ali ćeš najviše voljeti kad te zovem tvojim imenom

I nikada te neću slagati ništa jer mrzim laž

[forrestdumb]

TELEPHONE LOVER

Glupo mi je i otrcano početi pismo sa "Dragi Daco", pa ga počinjem sa: Najdraža, svaki moj dan se može opisati kao "hard day's night", sve dok ne primim tvoje pismo ili ne čujem tvoj glas. Sinoć sam ti rekao samo jedan od mojih užasa vezanih uz ili za tebe, to što ne mogu ni u jednom svom tekstu (priči) pomenuti tvoje ime, pa zato sad koristim priliku da, umjesto eufemizama, kao "djevojka iz jedne daleke zemlje" (ćuj, ba mene - djevojka), iz sveg glasa i iz sveg srca izgovaram i pišem tvoje ime.

Jutros sam otaljao svoj tekst za Oslobođenje. Poslao bih ti ga, ali ne vjerujem da bi bila sretna pročitati ga, jer je živi odraz onoga kako se osjećam. (Isključujući tebe, naravno.)

Da te malo više volim, ja bih ti preporučio da nemaš nikakva posla sa mnom, ali pošto sam ja jedno jako sebično (ne mogu biti tebično!) stvorenje, pišem ti ovo pismo zato što se ja osjećam bolje - a kako je tebi, živo me boli...

Još jučer sam odlučio da bivšoj punici neću dati televizor, ali jutros mi ona banu na vrata - i, jebaji ga, šta ću? Dadoh joj ga. Eto, takva je moja čvrsta volja.

Ako je u meni ostalo imalo ljudskosti, onda je to da ne želim nikome nanijeti bol, ali ova prokletinja od života kao da me tjera da nanosim bol i tugu samo onima koje volim.

Znam da je sve ovo jako konfuzno - nisam navikao pisati lju­bavna pisma nekome koga toliko volim. (Osim ako se ne honorišu.)

Ti to mnogo bolje radiš. To je ono što me izluđuje i zato se "gušim od ljubavi" prema tebi.

Opet skačem s teme na temu: jedne godine smo se Abdulah Sidran i ja zapili, prenoćili kod njega, pjani i mamurni kakvi smo već mogli biti, poslali smo njegovu tadašnju ženu da nam kupi cigara i nešto za doručak i obaveznu Politiku. Sidran ju je uzimao zbog šahovskih problema.

Kako ona napusti stan, Sidran mi se primaknu uhu, baš kao da je stan ozvučen:

"Vidićeš da mi neće kupiti novine."

"Otkud znaš?"

"Zato što me mrzi. Moj Dacika, kad bi mi majmun stavio ujutro ruku na čelo, ja bih ga volio do kraja života."

Bez uvrede, lepo kažem - ne vređam, meni jedan "majmun" već decenijama stavlja ruku na čelo, a ja toga nisam ni svjestan.

Znaš (nemaš pojma kakav je merak napisati tvoje ime), to zvuči i pomalo bolesno, ali se teško naviknuti na ljubav, dostojanstvo, povjerenje - ako si cijelog života bio lišen toga, pa si sam u sebi stvorio jednu životinjsku predstavu da je tvoje bivstvovanje samo tvoje i da je važno preživjeti, a da su emocije samo teret kojeg se moraš otarasiti.

Puno su mi nedostajali telefonski razgovori s tobom, pa sam ih improvizovao u svojoj glavi, a da me bog ubije, ne znam o čemu smo pričali. (To, uostalom, nije prvi put.)

Samo znam da s moje strane nije bilo ništa pametno. Čak mi se čini da sam ti jednom prilikom nudio brak, ali si me ti s nokta odbila.

Mom deliričnom raspoloženju je djelimično doprinijela i gripa, a i naprosto nevjerovatne promjene vremena. (Znaš kako Hamlet kaže: "Kad duva sjeverozapadni vjetar, ja razlikujem sokola od čaplje, ali kad duva jugo, ja sam lud čovjek." Ili tako nekako.) Ostale razloge ti i ne trebam nabrajati.

Nedavno sam bio u Londonu. George Harrison me pozvao na snimanje svoje nove ploče. Nisam baš nešto bio oduševljen, ali smo se strašno proveli.

Bio je tu i Ringo, pa sam iskoristio priliku da uzmem autogram od njega i pošaljem ga svojoj kćerci Neveni, jer je ona ludo za­ljubljena u njega.

Sreo sam i Malinu i njegovu ženu Lidiju i, naravno, neizbježnog Zlaju Peglu. Nije se ništa promijenio. Dok smo tutnjali po pubovima, rekao mi je: "Moram nešto večeras prignječiti, pa makar i uš."

Pitao me je kako sam ja stao po tom pitanju, a ja sam mu odgo­vorio (znam da ovo zvuči prosto): "Moj Zlaja - nekad sam sanjao da spavam sa ženama, a sad sanjam da drkam."

Dobio sam kanarinca na poklon - tek toliko da u kući imam živo biće. Evo, nemam ga ni sedam dana, a već bih ga zadavio.

Kad mi probije mamurnu glavu, pitam ga: "Jesi li ti ptica ili magnetofonska traka? Gdje se gasiš?"

Od Afana Ramića sam tražio da mi posudi sto pedeset maraka, a on mi reče:

"Mogu ti posuditi samo petnaest hiljada."

"Pa, kako ću ti, bolan, Afane, vratiti?"

"Znam da mi sto pedeset nikad u životu nećeš vratiti. A, ako mi je neko dužan - više volim da mi je puno dužan."

Ne znam koliko je bio ozbiljan, jer s njim se nikad ne zna, pa bi mi to bila šansa da najzad vidim svoju djecu. I tebe, bezbeli.

Otkucava dvanaest sati i ja moram nositi tekst u Redakciju, pa zato prekidam ovo pismo i nadam se da ćemo se uskoro čuti. I vidjeti.

Pošto ti ne znam adresu, ovu razglednicu iz Londona ti šaljem ovako. Bio sam je poslao na vlastitu adresu, samo da u sandučetu za poštu ne bih nalazio samo račune.

Otrcano bi bilo završiti ovo pismo kako se obično završava. Ti znaš!

D. Dz.

[blurrylatenights]

Izblijedjelo postojanje

Našla sam se u periodu u kojem se nakupilo toliko stresa i umora, što fizičkog, što psihičkog, da su se tijelo i um počeli polagano gasiti kako bi se zaštitili i što duže održali funkcionalnima, kao u sigurnom načinu rada u kojem su dozvoljene samo najosnovnije funkcije, dajući vremena i prostora da se riješi sve što se treba riješiti prije nego što nastane još veća šteta. Rezultat je perzistentan brain fog, osjećaj izblijedjelog postojanja na granici jave i sna. Zamijenio me hologram koji automatizmom izvršava svakodnevne poslove i održava nužni minimum interakcija bez da o njima imalo razmišlja. Svjesnost trenutaka je rijetka pojava, a vrijeme je monotoni zbir prolaznosti bez istaknutih točaka. Moje ja se čak i u poticajnom okruženju osjeća izolirano od okoline unatoč nastojanjima da tome ne bude tako jer možda ne bi ni trebalo biti tako, zato što nema puno smisla. Istovremeno udaraju osjećaji bezvrijednosti i potrebe za utjehom, samo dodatno potencirajući već ionako nekoherentnu percepciju vlastitoga. Želim reći da želim da me se voli, a ne znam kako. Istovremeno želim da me se voli jer me se želi voljeti, a ne jer ja to trebam. Sve manje od toga me ne bi u potpunosti zadovoljilo, ne bi me istinski usrećilo. Košmaru umora su se odlučile priključiti i hormonalne promjene raspoloženja, i znam da sam ponekad previše. Paše mi kiša i želim spavati, ali i želim da bude sunce da radim nešto vani i ne razmišljam ni o čemu.

[moteltrogir]

Foto: Saša Šimpraga, 2017.

Od suprotstavljanja starog s modernim do konzerviranja umjetničkih tvorevina modernizma

(Tekst pročitan na tribini “Kako štitimo arhitekturu modernizma?”, u organizaciji projekta MOTEL TROGIR i DPUH-a, 15. veljače 2017.)

Marko Špikić

Škotski povjesničar arhitekture i konzerviranja Miles Glendinning je 2013. koristio riječ pokret za konzervatorsko djelovanje, implicitno ga suprotstavljajući drugom pokretu, modernističkom, s kojim je konzervatorski imao buran suživot, ulazeći s njim u sukobe ili saveze.

Ideja moderniteta nije strana konzervatorskom pokretu i ta se premisa ne treba držati važećom tek odnedavno: od naizgled najkonzervativnijih arhitekata (-restauratora) iz naraštaja Viollet-le-Duca u programskim se tekstovima stalno pokušava stvoriti mit o inovacijskoj iznimnosti (samo naš naraštaj, tek u naše doba…).

No, kako nam pokazuje razvitak događaja u konzervatorskom pokretu krajem 19. i početkom 20. stoljeća, postojao je čitav proces koji je vodio od modernističkog odricanja od anakronih arhitekata-restauratora (historicista – od Paula Tornowa do Hermanna Bolléa), odnosno do pokušaja spoja konzerviranja i kreiranja.

Austrijski povjesničar umjetnosti Alois Riegl 1903. koristio je pridjev der moderne tumačeći tadašnji najnoviji odnos prema spomenicima (ili tadašnje stanje tzv. kulta spomenika). No umjesto da se modernitet (prateći recepturu mlade avangarde) shvati kao osporavanje, odbacivanje, distanciranje, supstituciju ili prevrat – tada je modernitet shvaćanja prošlosti zamišljen kao promicanje altruizma i tolerancije u poimanju heterogenosti starog i modernog spomeničkog ambijenta, od najmanjih pojedinosti do slika gradova (ali uvijek u njihovoj dinamičnoj međuovisnosti) te od promicanja estetskih vrijednosti do pobijanja nacionalističkog principa.

U srednjoj je Europi istodobno stvoren iznimno važan i istodobno previđen (pa i odbačen, zapostavljen) program prema kojem je autentičnost naslijeđenih spomenika (kao ulomaka) trebalo spojiti s autentičnom, odnosno iskrenom ili istinitom aktualnom umjetničkom tvorevinom (u duhu krilatice sa zgrade bečke Secesije). Poimanje prošlosti i predviđanje budućnosti tako su se, uz pomoć pojmova novog stvaralaštva (Neuschöpfung), trebali stopiti u jedinstvenoj tvorevini, lišenoj historicističkog uživljavanja i arbitrarne hipoteze. Pisci poput Corneliusa Gurlitta, Georga Dehia, Otta Wagnera, Georga Hagera i Konrada Langea zalagali su se za iskrenu, inovativnu i vidljivu simbiozu koja je stapala očuvanje i tvorbu.

Takav suživot nije bio svima prihvatljiv. Nemali broj prvaka europskoga konzervatorskoga ali niti modernističkoga pokreta nije mogao prihvatiti tu simbiozu. Kada je modernistički pokret Le Corbusierovim urbanističkim planovima 1920-ih (Plan Voisin za Pariz) nastupio kao vrsta prevratne (pa i destruktivne) objave, optimistična zamisao njemačkih konzervatora i arhitekata s početka stoljeća o stvaranju savezništva starog i novog u urbanom slijedu postala je neaktualna i politički neiskoristiva. Talijanski teoretičar restauriranja Gustavo Giovannoni modernistički je izraz zato vidio izvan posvećenog povijesnog grada, govoreći o prostoru poštovanja novoga u odnosu na baštinjeno.

Nakon golemih razaranja povijesnih gradova u Drugom svjetskom ratu, međutim, taj koncept postao je za mnoge sredine neodrživ i besmislen (jer je život morao nastaviti tamo gdje je stalo – ili nestalo –pamćenje), a staro i modernističko je, prema odlukama vlasti ili zbog pritiska nostalgična ili reformski orijentirana mnoštva, bilo ili prihvaćeno kao egzistencijalno bitno (odnosno oživljavajuće) ili odbacivano kao strano i nespecifično. Tu bih podsjetio na stupnjeve tretiranja razorenih europskih gradova, koji se mogu sažeti kategorijama progresivne obnove i regresivne rekonstrukcije – ti stupnjevi podjednako govore o poimanju važnosti i funkcije konzervatorskog i/ili modernističkog pokreta.

Tako dok je središte Gdańska, Wrocława, Saint-Maloa i Varšave bilo rekonstruirano prema konceptu „gdje je bio i kakav je bio“ (com’era e dov’era), središta Rotterdama, Londona, Coventryja, Le Havrea, Frankfurta i Zadra pokazuju različiti pristup, koji tek nalikuje integriranju (ili „plombiranju“) pronađenih ulomaka, predložen početkom 20. stoljeća.

Zalazom modernizma kao međunarodnog pokreta i proglašenjem niza post-pokreta od 1960ih i 1970ih godina, zamišljanje moderniteta kao aktualne sile koja ne spaja prošlo i današnje nego današnje i buduće, i samo je postalo historijskom činjenicom.

Dok je modernistički izraz u eri svoje poratne dominacije zbog estetskih ili čisto političkih razloga u starim gradovima promicao postupke distanciranja i diferenciranja (prema riječima Thomasa Willa), stvarajući u teatru pamćenja gradova nešto usporedivo s Brechtovim očuđenjem (Verfremdungseffekt), on se tada uglavnom suprotstavljao ideji spomenika, govoreći: tu sam, trebam služiti reformiranom životu novoga društva preživjelih kao iskreni izraz svojega doba, pa i kao instrument katarze.

Nastupanjem krize modernističkoga pokreta, njezin izravan neprijatelj – nostalgija, počeo ga je prevladavati; prvo je zauzeo njegovo mjesto tzv. post-modernizmom (učinivši ga poviješću), potom je postavio pitanje o njegovoj sudbini, odnosno njegovoj budućoj egzistenciji. To je bio prvi stupanj prepoznavanja vrijednosti i invencije dojučerašnjeg suparnika kao pokorene historijske činjenice, koja se tada mogla započeti tretirati kao kulturna baština.

Time je otvorena mogućnost da se velike ambijentalne geste modernista započnu valorizirati. Proces je usporediv s prepoznavanjem industrijske baštine jer su i modernizam i industrija, od Thatcherove Britanije do Tuđmanove Hrvatske, preobrazbama u nacionalnoj ekonomiji i uspostavom post-komunističkih nacionalnih identiteta, gotovo preko noći postali drugo i anakrono.

To je dovelo do onoga što je Françoise Choay početkom 1990ih nazvala vrijednost sažaljenja. I prije njezine knjige iz doba prevrata (ili Fukuyamina „kraja povijesti“) započelo je historiziranje moderniteta. Ono se preobrazilo iz programskih tekstova u analizu sustava shvaćena kao zatvoreno poglavlje te iz interpretacije filozofskih ili književnih dosega modernističkog projekta u tretiranje opipljivih spomenika modernizma.

Tako su, upravo pred pad Berlinskoga zida, u Eidhovenu 1988. nizozemski arhitekti Hubert-Jan Henket i Wessel de Jonge osnovali DOCOMOMO, odnosno Međunarodnu radnu skupinu za dokumentiranje i konzerviranje građevina, cjelina i okoliša Modernističkog pokreta. ICOMOS-ov Međunarodni znanstveni odbor za baštinu 20. stoljeća (ISC 20THC) počeo je u proteklim godinama raditi na tom tragu.

Konačno, dao bih svoje mišljenje o očuvanju modernističke baštine u Hrvatskoj.

Prvo, modernizam u našoj zemlji treba postati baština s građanskim pravima.

Nadalje, kao i sve spomenike, nije dovoljno sagledavati tek njihovu epidermu ili, za nestručne entuzijaste, apstrakciju njihove tlocrtne geometrije. Valja ih promatrati kao plodove vremena u kojima su nastali: osim strukture, tu je i funkcija koja je u njima upisana – socijalna, proročanska, upućena budućem vremenu koje je trebalo razumjeti i prihvatiti te poruke i učiniti ih socijalnom zbiljom.

Zato mislim da očuvanje modernističke građevine, recimo Neidhardtova Sjemeništa na Šalati, Vitićeva sklopa u Laginjinoj ili škole Sime Matavulja u Šibeniku, Galićeve stambene zgrade u Varaždinskoj – Moskovskoj – Beogradskoj – Proleterskih brigada – Vukovarskoj ili na obližnjem Svačićevu trgu, da ne spominjem nebrojene primjere koje zahvaljujući Željki Čorak, Tomislavu Premerlu, Darji Radović Mahečić i Tamari Bjažić Klarin posjedujemo u svojem imaginariju, uvijek uključuje i postavljanje novih pitanja: ne samo o tome što ti „namjerni spomenici“ mogu značiti našim stručnim ili javnim očima 2017., već i što su mogli značiti kao glasnici budućnosti u doba njihova nastanka.

Treće pitanje kod modernističkih zgrada: treba li ih uvijek valja tretirati unutar kulta vrijednosti noviteta (kao da su danas nastale i takvima se trebaju čuvati za vječnost) ili, kao kod tretiranja ranije prepoznatih povijesnih spomenika, treba uvažiti preobrazbe i promjene – od trošenja i tragova starenja do dogradnji? (Kolega Petr Kroupa s Tehničkog sveučilišta u Brnu i češkog ICOMOS-a nije o tome imao dvojbe pri restauriranju Miesove Vile Tugendhat, kao ni kolega Alan Braun sa zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta i hrvatskog ICOMOS-a kod projektiranja intervencije na spomenutoj Vitićevoj zgradi).

Tu je i pitanje diskontinuiteta koji poznajemo u „tradicionalnom“ tretiranju povijesnih spomenika: navikli smo konstatirati gubitak, lom ili prekid – kao refleksiju naše nestabilne socijalne zbilje u proteklom stoljeću. To smo vidjeli kod plemićkih dvoraca, ruševnih, napuštenih crkava i plemićkih gradova u depopulariziranim dijelovima kontinentalne i primorske Hrvatske i Istre. No, što je sa socijalno-političkim rezom koji je nastupio 1990. godine, u kojem je prononsirano zajedništvo ili solidarnost socijalističke zajednice zamijenjeno diktatom nacionalne specifičnosti ili dominacije te privatnog vlasništva i nepristupačnosti objektima našeg divljenja?

Odricanje od „propale države“ imalo je posljedice koje u ekonomiji svi dobro poznajemo. Ono je, međutim, dovelo do materijalnog propadanja, razaranja ili snažnih preobrazbi ikoničkih djela hrvatskog međuratnog i poratnog modernizma jer je, poopćeno rečeno, osjećaj zajedništva zamijenjen osjećajem parcelacije javnoga prostora.

Završit ću radnom hipotezom da odricanje od te postupno prepoznate i uspostavljene baštine treba imati puno šire konotacije u našoj percepciji proteklih desetljećā. Vjerujem da nam je jasno da će nas to minulo doba kojega su se u ime većine u nedavnoj prošlosti odgovorni olako odrekli, prestati opterećivati ako ga započnemo dubinski i kritički upoznavati, proučavati i štititi.

[heartless9]

Tebi, koji danima stojiš pred mojom tvrđavom i čekaš da se njeni zidovi sruše ili da istaknem bijelu zastavu, da se predam, da kažem tvoja sam. Tebi, koji čekaš da te pustim u svoj svijet. Tebi, koji si umoran od čekanja. Čekanja mene. Tebi za kojeg sam tu, a nikad me nema. Pojavim se i nestanem. Tebi, kojem moja hladnoća nekad ledi i krv u žilama. Koji si bezbroj puta odlučio dići ruke, odustati, prihvatiti poraz pred mojom tvrđavom i ostaviti me, da ako mi je volja, sama crknem u njenim hladnim zidinama, jer je moj otpor jači od svih tvojih pokušaja prilaska. Jer ti moj otpor zadaje rane i boli. Tebi, kojem svaki put kad vidim da se povlačiš, da si umoran, kažem toplu riječ, odškrinem vrata, dam nadu, pa ti dobiješ novu snagu, novu volju i opet se boriš. Boriš se za moj svijet. Boriš se za mene protiv mene same. Pokušavaš dokučiti ove moje promjene. Objasniti. Čas hladna, čas topla. Čas hoću, čas neću. Tebi, koji čekaš od mene glas, riječ, znak. Da kažem idi ili ostani. A ja šutim. Šutim jer ne znam šta da ti kažem. Nemam riječ kojom mogu objasniti. Voljela bih da mogu, vjeruj da bih voljela. Danima pokušavam izvući neku riječ iz sebe. A riječi nema. I hoću te i neću. I želim te i ne želim. Ne, ne igram nikakve igre i ne hranim svoju sujetu. Želim te zadržati jer si fin. Jer si mi potreban. Ne mogu da nađem razlog zašto te ne želim. A ne želim te. Možda je krivo ovo moje srce koje ili osjeća ili ne osjeća. Kada osjeća onda pretjeruje. Kada ne osjeća onda baš ne osjeća. Sada miruje. Zbog tebe nije zaigralo i znam da neće ni zaigrati. Jer nisi ti neko ko meni može izbiti tlo pod nogama. Takvi se rijetko pojave. A kad se pojave odmah ih ovo ludo srce prepozna. Tebe nije prepoznalo. Zbog tebe nije brže zakucalo. Da jeste ja bih već bila u oblacima, potpuna razoružana. A kao što vidiš još sam u svojoj tvrđavi. Nije razlog ni neko drugi. Neko bivši ili sadašnji. Nema nikog ni blizu mog srca. Prazno je. Možda sam razlog ja sama ovakva kakva jesam. Čudna. Rekla sam ti da sam čudna, a nisi mi vjerovao. Ne razumiješ ti da sam ja uljuljana u svom svijetu i da mi je lijepo. Ne želim da mi ga bilo ko kvari. On je samo moj. Ne razumiješ ti da ja nisam neka princeza zatočena u tvrđavi koju treba spasiti. Ja volim svoju tvrđavu. Samo sam joj podigla zidove. Ne razumiješ ti ni da ja volim zvuk samoće u njoj. Volim slušati njenu jeku. Volim slušati njenu tišinu. Volim i ovu sjetu koja često ispunjava njene zidine. Volim svoj svijet i neću da ga dijelim ni sa kim. Da, zvuči sebično. Možda i jeste ali to sam ja. Ne treba mi razlog ni za sreću ni za tugu. Ne treba mi razlog ni da hoću ni da neću. Ni da volim ni da ne volim. Možda te želim zadržati u svom životu samo zbog toga što me svi već gledaju kao luđakinju koja će ostati sama jer previše bira. Možda i zbog toga što bi bilo fer da pružim šansu i tebi i sebi. Što to oboje zaslužujemo. Što ipak ne želim zauvijek ostati sama u svom svijetu. Što si dobra prilika. Što si mi potreban. Ne znam...Vidiš da ne znam. Znam da imam previše godina za ne znam, ali ja stvarno ne znam. Razum je na tvojoj strani. Uporno mi govorim da ti trebam otvoriti vrata i upustiti te u svoje zidine. Ali srce nema ni mrvu pameti pa odbija. Ja znam da ono griješi kao što je griješilo i s onima koje je biralo, ali ne mogu protiv njega. Ono odlučuje. I zato šutim jer nemam šta da ti kažem. Hiljadu sam razloga smislila ,ali ni jedan nije pravi, a možda je svaki pomalo. Ne znam. Ali uzalud je da se pitaš i pokušavaš dokučiti prave razloge i pravu mene. Suviše sam ja komplikovana da bi me mogao objasniti. Uzalud analiziraš moje ponašanje koje te već uveliko nervira. Moje poruke koje su sad, hladne sad tople. Nećeš pronaći odgovore jer ih ni ja ne znam. Sve što možeš je okrenuti se i otići. Ne inati se. Inat te neće nigdje odvesti. Ne zatvaraj oči pred mojom hladnokrvnošću. Ne pokušavaj me opravdati. Okreni se i idi. Prepusti me samoj sebi. Znam da ću i u tvojim očima biti bezobrazna, umišljena i šta sve ne. A ja samo želim biti sama. Bez ikakvog razloga želim biti sama. Ne zbog toga što me boli bivša ljubav, ni zbog toga što se bojim slomljenog srca. Želim biti sama jer mi je lijepo. Biram biti sama sve dok se ne pojavi novo čudo zbog kojeg će se vrata moje tvrđave sama otvoriti bez da se išta pitam. Čudo zbog kojeg moje srce neće mirovati. Čudo koje će znati sa mnom slušati tišinu i prepustiti me samoći kad mi je potrebna. Koje neće prekidati moju šutnju i pokušati dokučiti moj izgubljeni pogled. Čudo koje me neće otrgnuti iz mog svijeta već će u njemu naći kutak za sebe. Biram da budem sama jer čekam čudo. Ti to nisi. Tako bar ovo moje srce kaže. A ja ga moram slušati. Ilda Dedić

[vandalka]

Jos kazes

Da nesto mijenja se

Kad pogledam u zrcala

Iste oci stvore se

Ali ovaj put nestajem

Zajedno sa vremenom

Blijedim i prolazim

Kao neki sumski put

Trazimo u vrevi srece

Nalazimo nacine

Trebam te da precrtas

Zivota tragove

Teret nosim promjene

A ti si uvijek bio tu

Ravnoteza uvijek ista

Sretna blijedim jasno je

Nije stvarna

Vaga spaja pravi kut

Ali uvijek ono draze

Kao zelja trazi put

[mojput-mypath]

MOVING - AGAIN / SELIM - OPET

:::Reading time: 3 minutes, 42 seconds:::

I'M A FREAKING GENIUS – I ACHIEVE EVERYTHING WITHOUT DOING ANYTHING

Aaaaaaaaaaaaaaaaaah. A long breath out. A long breath of relief. A long breath of letting go. A long breath. A lovely, lovely breath out.

Yes, it's here again. The lovely breeze of change.

My last 10-years living timeline:

2010 Bulgaria + Croatia (Zagreb) 2011 Iceland + Croatia (Zadar) 2012 Croatia (Island Brač) 2013 Bangalore, India 2014-2016 Germany 2017 Croatia (Split) 2018 Germany 2019 Croatia (Zagreb)

Yes, you do see it right. I am actually living in Zagreb now. Which means very little to many, as I am always somewhere else. The story of my life: always somewhere else… Physically and mentally. Am I even allowed to even speak of the here and now?

There is so much chaos, that I often seem to live in chaos, which becomes less chaotic in between two giant chaotic periods.

It happened like an avalanche. I planned to live like I hope to be living soon. I planned it for years. I wanted it for a long time. Is this it?

I had quite a difficult time recently, re-evaluating everything I do and where I live (remember the casual 6-months drama?). My conclusion was that it was not ideal, or even a little further from ideal in particular areas. Yet, a conclusion that came out of that conclusion was that I should suck it up. Or nicely said: I should be patient and let go of my feverishness to change everything. I think the little amount of patience I had at that point helped me to let go of my craziness. I jokingly started to look for a job in Starbucks, and now I feel that this  was exactly the step forward to opening up a space for something new to happen.

It started with some family business, that I would rather not go into. It’s just terrible and sounds too much like gossip and it’s also still going on, so I prefer to wait before I speak too much about it.

Granny/Bakica

A trip was organised because of the family business, and I went away. As simple as that.

I first went to see Tommy Ca$h in concert. One of my dear art/musician/performers. Such a lovely soul. Such a darling kid. An amazingly talented artist. Super weird as well. Check him out.

Then I spent some time on the seaside. Family time! Yay for family time!

Lovran

And here I am: I have keys of my new apartment. It’s not super extra nice nor new, but it is in the centre of the city and just about what I can afford. I’ll make it nicer. Make a little temple for myself (and others) to enjoy.

Black and red/Crno i crveno

What about Worry No. 1? Yes, I mean money. I don’t know why or how, but I seem to be doing things I like and also get paid for it. It’s a wonder.

On one hand, I am quite sick. To say, ‘I am tired’, is little far from reality, more like exhausted. I am working like crazy, taking care of family stuff, moving house, changing some projects, starting new ones, letting some go.

Yet. Happy is a small word. Excited is not true. Stressed out is far from. I just very much am.

I live. I breathe. I move. I act. I speak. I hurt. I laugh. I sing. I sleep. I meditate.

While doing all this, I feel I am somehow, at the same time, MORE involved in everything I do. YET! (‘Yet’ seems to be the word of the day). Yet, yes, at the same time LESS involved.

Something is happening and I am 100% present, and at the same time, I am somewhere else.

What does this practically mean for me? That I get more emotional about everything. That at times I feel everything that is happening and all the words that are being said – are so deep, so important, so unavoidable. I feel my whole being goes into that particular emotional state. I feel unprotected and exposed. Helpless. Sad, as well.

On the other hand, so strangely, I honestly feel everything is so unimportant and superficial. I can wholeheartedly laugh at all the strange, difficult, hurtful moments. I feel so far away from everything.

Sometimes both of the above at the same time!

Life is a miracle, I tell you. Don’t take it easily. Don’t forget to love (your) life as it is.

I’ll keep it short this time. Just wanted to let you know how I’m doing.

For the curious ones: Yes, I am still working with Art of Living, and I am also involved in working with ThetaHealing. 

Playing in front of people I don’t know.../Sviram ispred ljudi koje ne poznam...

CROATIAN VERSION/HRVATSKA VERZIJA

:::Vrijeme čitanja: 3 minute, 2 sekunde:::

JA SAM JEBENI GENIJE – POSTIŽEM SVE BEZ DA IŠTA RADIM

Aaaaaaaaaaaaaaaaaah. Dugi izdah. Dugi izdah olakšanja. Dugi izdah otpuštanja. Dugački dah. Prekrasni, prekrasni izdah.

Da, opet je tu. Prekrasni povjetarac promjene.

Mojih zadnjih 10 godina života:

2010 Bugarska + Hrvatska (Zagreb)

2011 Island + Hrvatska (Zadar)

2012 Hrvatska (Otok Brač)

2013 Bangalore, Indija

2014-2016 Njemačka

2017 Hrvatska (Split)

2018 Njemačka

2019 Hrvatska (Zagreb)

Da, vidiš ispravno. Trenutno živim u Zagrebu. Što mnogima malo znači, jer sam uvijek negdje drugdje. Priča mog života: uvijek sam negdje drugdje... Fizički i mentalno. Je li mi uopće dozvoljeno govoriti o ovdje i sada?

Toliko je kaosa, da mi se često čini da živim u kaosu, koji postane manje kaotičan između dva velika kaotična perioda.

Sve se dogodilo poput lavine. Planirala sam živjeti onako kako se nadam da ću uskoro živjeti. Planirala sam to godinama. Željela dugo vremena. Je li sada to to?

Donedavno mi je bilo poprilično teško, gdje sam ponovno procjenjivala sve što radim i gdje živim (sjećaš se one usputne 6-mjesečne drame?). Zaključila sam da nije idealno, dapače, da je dalje od idealnog u određenim stvarima. No, zaključak koji je došao iz ovog prethodnog zaključka je bio: Moram istrpit. Ili ljepše rečeno: Trebam biti strpljiva i otpustiti potrebu da odmah sve promijenim. Mislim da mi je količina strpljenja kojeg sam u datom trenutku imala zapravo omogućila da otpustim grozničavost potrebe za promjenom. Iz šale sam počela tražiti posao u Starbucksu, sad osjećam da je upravo to otvorilo prostor da se nešto novo odvije. 

Počelo je s obiteljskim stvarima, o kojima radije još ne bih. Jednostavno je šugavo, i zvuči kao tračanje, te je još aktualno, pa bih radije sačekala prije nego se izbrbljam.

Putovanje sam organizirala zbog obiteljskih stvari, i otišla. Vrlo jednostavno.

Prvo sam išla na koncert Tommy Ca$ha. Jedan dragi umjetnik/glazbenik/performer. Divna duša. Divan klinac. Nevjerojatno nadareni umjetnik. Totalno čudan, također. Pogledaj što radi.

Onda sam provela neko vrijeme na moru. Vrijeme s obitelji! Jupi za vrijeme provedeno s obitelji!

I sada sam tu: imam ključeve od novog stana. Nije super ekstra divan, ni nov, ali je u centru grada i košta otprilike onoliko koliko si mogu priuštiti. Sredit ću ga. Napraviti mali hram za sebe (i druge).

Što je s glavnom životnom brigom? Da, mislim na novac. Ne znam ni zašto ni kako, ali čini se da ću raditi stvari koje volim, i biti plaćena za to. Čudo!

S jedne strane sam poprilično bolesna. Reći da sam ‘umorna’ zvuči nedovoljno, prije bih rekla, iscrpljena. Radim ko luda, brinem za obiteljske stvari, selim, mijenjam projekte, započinjem nove, neki će otpasti.

No, sretna je nedovoljna riječ. Uzbuđena - netočno. Pod stresom - daleko od istine. Jednostavno samo jako jesam.

Živim. Dišem. Krećem se. Djelujem. Govorim. Patim. Smijem se. Pjevam. Spavam. Meditiram.

Dok sve ovo radim, osjećam da sam nekako istovremeno, dublje uključena u sve što radim. No! (’no’ je izgleda riječ dana). No, da, istovremeno osjećam da sam manje upletena u sve što se događa.

Nešto se događa, sto posto sam u tome. Istovremeno sam negdje drugdje. 

Što to praktično znači? Da sam emotivnija. Da u nekim trenucima osjećam kao da je ono što događa, i da su riječi koje su izgovorene - da je sve to duboko i važno, neizbježno. Osjećam da moje cijelo biće uđe u to emocionalno stanje. Osjećam se nezaštićeno, izloženo. Bespomoćno. I tužno.

S druge strane, zbilja neobično, iskreno osjećam da je sve toliko nevažno i površno. Mogu se iz srca nasmijati svim čudnim, teškim i bolnim trenucima. Osjećam se toliko daleko od svega što se događa.

Nekada istovremeno i jedno i drugo!

Život je čudo, kažem ti. nemoj ga uzimati olako. Nemoj zaboraviti voljeti (svoj) život kakav je.

Ovaj put ću kratko. Samo sam ti htjela reći kako sam.

Za znatiželjne: Da, i dalje radim na Art of Living projektima, i isto tako i na ThetaHealing projektima.

[driven-by-the-strangle-of-vein]

Da te malo više volim, ja bih ti preporučio da nemaš nikakva posla sa mnom, ali pošto sam ja jedno jako sebično (ne mogu biti tebično!) stvorenje, pišem ti ovo pismo zato što se ja osjećam bolje – a kako je tebi, živo me boli… Još jučer sam odlučio da bivšoj punici neću dati televizor, ali jutros mi ona banu na vrata – i, jebaji ga, šta ću? Dadoh joj ga. Eto, takva je moja čvrsta volja. Ako je u meni ostalo imalo ljudskosti, onda je to da ne želim nikome nanijeti bol, ali ova prokletinja od života kao da me tjera da nanosim bol i tugu samo onima koje volim. Znam da je sve ovo jako konfuzno – nisam navikao pisati lju­bavna pisma nekome koga toliko volim. (Osim ako se ne honorišu.) Ti to mnogo bolje radiš. To je ono što me izluđuje i zato se “gušim od ljubavi” prema tebi. Opet skačem s teme na temu: jedne godine smo se Abdulah Sidran i ja zapili, prenoćili kod njega, pjani i mamurni kakvi smo već mogli biti, poslali smo njegovu tadašnju ženu da nam kupi cigara i nešto za doručak i obaveznu Politiku. Sidran ju je uzimao zbog šahovskih problema. Kako ona napusti stan, Sidran mi se primaknu uhu, baš kao da je stan ozvučen: “Vidićeš da mi neće kupiti novine.” “Otkud znaš?” “Zato što me mrzi. Moj Dacika, kad bi mi majmun stavio ujutro ruku na čelo, ja bih ga volio do kraja života.” Bez uvrede, lepo kažem – ne vređam, meni jedan “majmun” već decenijama stavlja ruku na čelo, a ja toga nisam ni svjestan. Znaš (nemaš pojma kakav je merak napisati tvoje ime), to zvuči i pomalo bolesno, ali se teško naviknuti na ljubav, dostojanstvo, povjerenje – ako si cijelog života bio lišen toga, pa si sam u sebi stvorio jednu životinjsku predstavu da je tvoje bivstvovanje samo tvoje i da je važno preživjeti, a da su emocije samo teret kojeg se moraš otarasiti. Puno su mi nedostajali telefonski razgovori s tobom, pa sam ih improvizovao u svojoj glavi, a da me bog ubije, ne znam o čemu smo pričali. (To, uostalom, nije prvi put.) Samo znam da s moje strane nije bilo ništa pametno. Čak mi se čini da sam ti jednom prilikom nudio brak, ali si me ti s nokta odbila. Mom deliričnom raspoloženju je djelimično doprinijela i gripa, a i naprosto nevjerovatne promjene vremena. (Znaš kako Hamlet kaže: “Kad duva sjeverozapadni vjetar, ja razlikujem sokola od čaplje, ali kad duva jugo, ja sam lud čovjek.” Ili tako nekako.) Ostale razloge ti i ne trebam nabrajati. Nedavno sam bio u Londonu. George Harrison me pozvao na snimanje svoje nove ploče. Nisam baš nešto bio oduševljen, ali smo se strašno proveli. Bio je tu i Ringo, pa sam iskoristio priliku da uzmem autogram od njega i pošaljem ga svojoj kćerci Neveni, jer je ona ludo za­ljubljena u njega. Sreo sam i Malinu i njegovu ženu Lidiju i, naravno, neizbježnog Zlaju Peglu. Nije se ništa promijenio. Dok smo tutnjali po pubovima, rekao mi je: “Moram nešto večeras prignječiti, pa makar i uš.” Pitao me je kako sam ja stao po tom pitanju, a ja sam mu odgo­vorio (znam da ovo zvuči prosto): “Moj Zlaja – nekad sam sanjao da spavam sa ženama, a sad sanjam da drkam.” Dobio sam kanarinca na poklon – tek toliko da u kući imam živo biće. Evo, nemam ga ni sedam dana, a već bih ga zadavio. Kad mi probije mamurnu glavu, pitam ga: “Jesi li ti ptica ili magnetofonska traka? Gdje se gasiš?” Od Afana Ramića sam tražio da mi posudi sto pedeset maraka, a on mi reče: “Mogu ti posuditi samo petnaest hiljada.” “Pa, kako ću ti, bolan, Afane, vratiti?” “Znam da mi sto pedeset nikad u životu nećeš vratiti. A, ako mi je neko dužan – više volim da mi je puno dužan.” Ne znam koliko je bio ozbiljan, jer s njim se nikad ne zna, pa bi mi to bila šansa da najzad vidim svoju djecu. I tebe, bezbeli. Otkucava dvanaest sati i ja moram nositi tekst u Redakciju, pa zato prekidam ovo pismo i nadam se da ćemo se uskoro čuti. I vidjeti. Pošto ti ne znam adresu, ovu razglednicu iz Londona ti šaljem ovako. Bio sam je poslao na vlastitu adresu, samo da u sandučetu za poštu ne bih nalazio samo račune. Otrcano bi bilo završiti ovo pismo kako se obično završava. Ti znaš!

Dario Dzamonja

[transformintoaction]

Vedran Rodić: Put od dna do lijepe trkačke stvarnosti

mojetrčanje

http://trcanje.net/home/arhiva/11856

Početkom mjeseca jula na jednoj sarajevskoj terasi sjedilo je dvoje prijatelja i među njima debeli i bezvoljni ja. Njih dvoje nasmijani, jedan maratonac i jedna triatlonka, pričaju o pripremema za neke septembre, novembre, maratone, triatlone, šta sve ne. Samo sam ih slušao i razmišljao o tome kako bih ja mogao pričati samo o svemu onome što ne mogu zbog milion i jednog izgovora.

Piše: Vedran Rodić

Budući da me jedno od njih, moj prijatelj i kolega, sistemski maltretirao danima prije toga kako sam debeli tuljan i da se moram pokrenuti jer se više neću moći pomjeriti sa tadašnjih 147 kilograma, počeo sam se raspitivati kako bih i ja mogao početi trčati.

Prema meni su u tom momentu upućena dva najiznenađenija pogleda ikad – Sharanov jer me godinama poznavao kao nekog ko izbjegava bilo kakvu fizičku aktivnost koja ne uključuje prinošenje hrane ustima i kucanje po tastaturi, a Nudžejmin jer nije očekivala da ću tako brzo poželjeti pokrenuti se. To dvoje ljudi napravili su preokret u mom životu – Sharan na svoj način, vrijeđanjem od kojeg sam u nekoliko navrata i zaplakao (ali se ne bih pokrenuo da on nije bio takav!), a Nudž vjerovanjem u to da mogu uspjeti (iako tada nisam tačno znao ni u čemu).

Čuli smo se opet poslije tog razgovora i rekla mi je da ćemo imati zaista jako puno posla, da će nam prije svega trebati jaka volja i upornost, a onda kombinacija više vrsta treninga kako bih mršao zdravo i bez povreda koje bi mogla uzrokovati iznenadna promjena životnih navika. Osjećao sam se spremnim i više nije bilo povratka nazad. Čvrsto sam odlučio prihvatiti izazov i napraviti promjene. Kasnije će se ispostaviti da ih je bilo mnogo više nego što sam isprva mislio da će biti potrebno.

Upoznavanje s trčanjem kao fenomenom i prvi neuspjeli setback

Još prije tog susreta, tokom mjeseca ramazana 2017. upratio sam grupu trkača koji su trčali i zabavljali se po Vilsonovom šetalištu, a sve se dešavalo u sklopu grupe “Ramazanski trkovi”. Gledajući njih ideja o trčanju sve me više privlačila, a konačno me privukla za nekoliko dana, kad je već dobila novi oblik i novo ime – „Trčanje i to“ (#TiTo). Neposredno prije odluke da odem na prvi trening trčanja počeo sam odlaziti na fitness i plivanje. Javio se grupi 15. jula 2017. u 9 sati (bitne datume pamtimo) i na pitanje koliko novca trebam ponijeti za članarinu dobio odgovor: „Ponesi patike i osmijeh, ostalo je besplatno.“ Sve što se dešavalo poslije te poruke promijenilo mi je život naopako.

Na prvom pokušaju trčanja prije nego me pokosio bol u nozi koji je dolazio od tromba istrčao sam samo 800 metara. Ili bolje reći ishodao. Međutim, to me nije obeshrabrilo i ekipa mi nije dozvolila da odustanem. Naredni put sam, korak po korak, uz ogromnu podršku prešao čitava dva kilometra. Kroz nekoliko dana bol je prošla u potpunosti, a želja za nastavkom trčanja je rasla. S #TiTo ekipom sam nakon nekoliko treninga otišao u Lisičiće pored Konjica i već tada udvostručio kilometražu – četiri kilometra tada su bila velika stvar.

Tokom priprema za učešće u štafeti na Sarajevskom polumaratonu istrčao sam skoro sto kilometara ukupno na treninzima i postajao sve mršaviji, brži i jači, pa sam počeo mjeriti dužine, baviti se nekim čarobnim pejsovima, stazama, daljinama i shvatio sam da sam od onog čovjeka koji je pričao šta sve ne može postao čovjek koji, ustvari, može da trči i mnogo veće dužine od četiri kilometra, pa sam na treningu desetak dana poslije pretrčao čitavih osam kilometara. Osmi je završen na atletskoj stazi Safet Zajko. Vrištao sam od sreće.

Sarajevski polumaraton, treninzi, ruka spasa i prva medalja

Pripreme za Sarajevski polumaraton su bile zaista naporne, ali mi ni u jednom momentu nije palo na pamet da zastanem ili pak stanem, jer sam se u trčanje tada već jako zaljubio. Sve do posljednjeg treninga na Nišićima, kad sam stvarno mislio da ću pasti, jer je 50 metara do kraja treninga bio strašan uspon, a ja sam već bio jako umoran. Jedna kolegica trkačica stavila mi je ruku na leđa i rekla: „Idemo, Veca, da izguramo trening do kraja!“ Nazvao sam je rukom spasa. S tom rukom na leđima sam do kraja istrčao kao praćkom ispaljen i presretan što ni tada nisam odustao.

Onda je došao Sarajevski polumaraton i Relay 1 tim „Trčanje i to“. Trčao sam jednu dionicu te trke – bez problema i presretan što sam tada ubrao rezultate dotadašnjih priprema. Sve vrijeme u mislima mi je bila naša Nudž, koja je tada isti dan i u istim satima učestvovala na Ironmanu 70.3 u Puli. Znam koliko joj je to značilo i kad sam usput čuo da je trka krenula i da sve dobro ide, dobio sam vjetar u leđa i za svoju trku. Na samoj stazi najveća pomoć bila je naša Merjema, koja je sve vukla do kraja iako je i sama imala mučnine i patila se na trci. Osam kilometara istrčao sam za nekih 50 minuta i u suzama od sreće ušao u cilj u kojem su me čekali medalja i moja majka, u ovom procesu ipak najveća podrška.

Otkaz, depresija i magija #TiTo osmijeha

Samo nekoliko dana nakon tog velikog uspjeha za jednog debeljka dobio sam otkaz na poslu na kojem sam radio deset godina. Preda mnom se u momentu zatvorila priča koju sam živio, pisao, nervirao se, smijao, plakao, a otvorila ogromna provalija bez dna. Kad sam se smirio i počeo razmišljati o tome, doživio sam neobično olakšanje jer ću sada imati više vremena za trčanje i druženje s #TiTo družinom. Tako je i bilo. Počeo sam se liječiti endorfinom i magijom trkačkog osmijeha. Tvrdim i stojim iza toga da me grupa trkača rekreativaca „Trčanje i to“ izvukla s ruba najcrnje provalije. Sekunde nisam razmišljao – prodao sam električnu gitaru s kojom sam se družio godinama koje su iza mene i kupio Garmin sat – s kojim se namjeravam družiti godinama koje su ispred mene.

U želji da promjena bude kompletna odlučio sam prestati piti alkohol i pušiti cigarete (prešao sam na električnu, a i nje se namjeravam riješiti). Grupa me inspirisala i natjerala da iz svog rječnika isključim psovke (marka u kasicu za svaku). Počeo sam se mnogo više smijati i vjerovati u ljude. I stvari su krenule nabolje.

Ekipa je počela spremati se za Istanbulski maraton i 15K. Rekao sam da bih volio ići na 15K, ali da trenutno nisam u finansijskoj mogućnosti da to napravim. Nakon prve donacije naša Nudž postavila je status na Facebooku i u roku od sat vremena bila mi je plaćena startnina za trku, avionska karta i smještaj. Uvijek ću im beskrajno biti zahvalan za ovu gestu, jer je naše istanbulsko putovanje bilo zaista predivno iskustvo. Istrčao sam tih 15K s kontinenta na kontinent, iz Azije u Evropu preko mosta koji ih povezuje, dao svoj maksimum i pokupio još jednu medalju i hrpu zagrljaja.

U novembru je ispred mene do mog prvog polumaratona ostalo još samo šest kilometara. Mogu i sad, ali ne želim, jer imam plan i pratim plan. A to je Splitski polumaraton u februaru 2018. s najboljim vremenom koje u tom momentu mognem ostvariti.

Iza mene ostalo je mojih 26 kilograma zasad i priča o tome šta sve ne mogu. Ispred mene je mnogo planova, a na godišnjicu onog razgovora na jednoj sarajevskoj terasi u priču o triatlonima uključit će se i Vedran Rodić, isti onaj koji se tada jedva kretao i nije ni pomišljao da bi mogao postići sve što je postigao. A tek sam počeo, jer sam naučio da (prvo) nikad nije kasno i da je (drugo) samo nebo granica kad oko sebe imate pravi tim. People arround you can make or break you. Meni se desilo ovo prvo. #Tito rulz.

[znamobaportal]

http://www.znamo.ba/vreco-otkazao-vjencanje-vodio-je-dvostruki-zivot-varao-lagao/

VREĆO OTKAZAO VJENČANJE: "Vodio je dvostruki život, varao me i lagao"!

Bh. interpretator sevdalinki Božo Vrećo ranije je najavio vjeridbu za 19. juli, a vjenčanje za februar naredne godine. Međutim, sudeći prema posljednjem istupu na društvenim mrežama, došlo je do promjene.

Njegov Facebook status u nastavku prenosimo u cijelosti:

– Dragi moji, ne spavam, desilo mi se ono čega sam se najviše bojao i uvijek gnušao. Prije nego sam otišao k njemu da živimo skupa, po povratku iz Madrida, smetalo mi je par stvari i nisu mi se uklapale, stvarale su mi nemir. Bili smo razdvojeni i htio sam znati detaljnije ko je zapravo čovjek s kojim trebam početi živjeti. Moj prijatelj je imao drugara koji ima detektivsku firmu i pratio je dotičnog izvjesno vrijeme. Saznali smo da je imao dupli život i da, varao me i lagao.

Pišem ovo sada bez ikakvih emocija, pomalo kameno jer sam sinoć izgubio vjeru u ljubav, sinoć sam isplakao sve što sam trebao. Što je najgore, takvim osobama teško je prozreti preljubu ili sam ja bio previše slijep od ljubavi dok nisam progledao. Pa eto, nek vam ova moja ispovijest bude ogledalo da sve provjerite uvijek. Htio sam da znate pravu istinu kao i dosad i da mi date snage da se ne osjećam sam i usamljen.

Ovo je moja jedina izjava povodom toga. Ostajem u svom domu sa majčicom i sestrom koje su sa mnom i svu snagu sam sada usmjerio na moje koncerte koji dolaze. Treba mi vaša ljubav, to mi je uvijek lijek i srcu i duši i moje pjesme. Sreća u nesreći je da se ovo otkrilo na početku. Neko živi sa ovim cijeli život i ne zna s kim živi ili se pravi da ne zna. Ja ne mogu tako, po cijenu svega, a nemojte ni vi.

I da znate da sam dobro i da sam jak. Ja sam svašta preživio u životu, a ovo je još samo jedna teška životna lekcija o ljudima. Bog mi je pomogao opet da progledam i razumno ne uđem u nešto što me moglo još više povrijediti i koštati mog zdravlja koje moram čuvati iznad svega, i da Ja ni nemam više riječi, kada ljubav zbog njih vene, zar ima neko preči tebi draga sad od mene

[mojput-mypath]

Ništa nije onakvo kakvim se čini. Kaže divan Yoga učitelj (Yogacharya Krishanji Verma, za one koje zanima): "Ti živiš u svom umu. Drži svoju kuću čistom. Ono kako se osjećaš je tvoja odgovornost. Ako kuća gori, što ćeš napraviti prvo? Ugasiti požar, onda misliti kako i zašto je nastao." Obično prvo razglabamo na dugo i na široko o tome što, kako i zašto gori, a kada je kuća (um) već izgorila do temelja, onda kažemo: kuća je izgorila, kako to? Zašto me Bog kažnjava?

Tako je moja kuća izgorila.

Sad provodim vrijeme pitajući se kako i zašto, a zapravo samo trebam udariti nove temelje. Materijala za gradnju mi ne nedostaje, samo mi je odgađanje vrhunska odlika - uvijek bila.

Ne znam zašto, ali uvijek imam bar jednu neriješenu stvar koje nikako da se primim. Samo tu jednu. Nekad je to pitanje pola sata ili čak 15 minuta vremena, ali jednostavno stoji na listi kao nenapravljeno i ne miče se. Kao neko privatno mučenje sebe nedovršenošću, a druge neodrađenim zadatkom.

To mi je kao neka navika.

Fora u životu u ashramu je da se svaki propust i odgađanje dobro naplati. Ne bih znala to opisati točnije, ali ću se potruditi: kad u ashramu nešto ne napraviš odmah, jednostavno ti se ta karma sruči na glavu isto tako odmah. Zato jednostavno ništa više ne odgađaš. Toliko je toga za napraviti, ako odgodiš, nećeš spavati, a ako ne spavaš kako treba, onda ćeš to dosta teško nadoknaditi. Onda ti tek nema spasa, moraš se debelo potruditi da se izvučeš iz tog polu-nebuloznog stanja.

Stvarno je velika razlika života u ashramu i vani. Pogotovo nakon par godina života u ashramu. Život te tjera u situacije koje ti se nikako ne sviđaju i onda sve ono što si u ashramu naučio, kao da dolazi na test. Odugovlačiš? Okej, sada će ti se pružiti prilika da odugovlačiš koliko hoćeš, pa ti poslije plaćaj sve duplo. I naravno, sve je ovo još jedna škola, da ispočetka, opet i opet iznova naučim i shvatim da je sve što se dogodilo bilo savršeno da bih shvatila poantu. Nekada traje dosta dugo dok ne skužim.

S jedne strane, učim da ono što ne želim raditi i s čim se uopće ne osjećam ugodno, treba mijenjati, definitivno mijenjati. A dok se stvari ne promijene, ono što jest, treba biti odrađeno kao da mi je najdraže na svijetu. S guštom.

Najnovija mi je yoga maya (ono što brijem da znam, a vrlo vjerovatno sam totalno u zabludi, što ću otkriti tek kasnije kad sve bude gotovo) da želim napraviti nešto novo i po prvi puta potpuno samostalno i odgovorno krenuti za sebe i druge. Naravno, do sada sam odgovorno uvijek radila sve što mi je bilo rečeno, a sada mijenjam ploču. Ili bar brijem da mijenjam ploču, to ostaje za vidjeti. Idem u samostalno. Nije to skroz samostalno, ali manje ovisnički. Pošto sam, suprotno mišljenju vrlo vjerovatno svake osobe na ovoj planeti koja me iole poznaje - poslušna. Jesam. Jer se bojim sama. A pošto sam poslušna, onda stalno radim što drugi žele, no istovremeno sam vrlo samoživa (nisam sasvim sigurna što ova riječ točno znači, ali izgleda dobro i osjećam da je prava za ovaj kontekst), uglavnom - vrlo samostalna i živa, a pod tuđom paskom. Što dovodi do konstantnog konflikta u meni samoj i između mene i drugih.

Ja bih da se svi brinu za mene kao za malo dijete, a istovremeno imam potrebu sve samostalno. Daj mi da hodam sama, ali ipak budi tu da me pridržavaš, jer ne želim pasti, ALI pusti me, ja ću SAMA! I onda sam nigdje. Borim se s drugima, sa samom sobom i nikako promijeniti obrazac. Strah me, prestrah išta započeti sama, i potpuno biti odgovorna za svoj uspjeh/neuspjeh. Strah me kao komarac pauka, za život. I kada se približim nekoj samostalnosti, kao mala beba stavljam palac u usta (samo figurativno, iako sam dosta dugo kao dijete sisala palac, pa i nije daleko od istine) i mazim dekicu za utjehu (to da, DOSLOVNO!). Umirem od straha. Tko će me spasiti ako sve sjebem (isprike na jeziku, psovke nekad jednostavno predobro zvuče da bi se preskočile - i evo, iskupljujem se jednom lijepom rječju: smokva, suha)? Čista panika.

Onda se malo pokunjim, budem dobra, vratim se sigurnosti, poslušnosti, podređenosti. Šutim, radim. I ajmo, sve ispočetka. Ne mogu biti poslušna, jer u meni gori vatra koja ako se ne izrazi, izgara unutra (po riječima jednog vedskog astrologa, jyotishija). Prži me, pali, gura van mojih granica. Tada opet STRAH, mamice, spasi me!

Tek mi je 35, ili već! Kako ću dalje? Brinem se, vidim, osjećam da mogu više i bolje, a spriječena. Ispričavam se, spriječena sam izaći iz svoje komfor zone, ako bi mi, molim vas, samo ovaj put ispričnicu dali, evo samo jednom. Koliko sam se nakupila ispričnica, to je čudo jedno. U pravom smislu riječi. Jednom mi je trebala ispričnica za tri mjeseca izostanaka na faksu, da ne padnem godinu. Rekla sam doktorici da sam imala bronhitis, pa da sam se poslije opet prehladila, i žena mi je, Bože Sveti joj oprosti, dala ispričnicu za nekoliko datuma, zbrajajući se u tri mjeseca sve skupa, a tada sam još bila skoro skroz zdrava.

I tako skupljam ispričnice. Ovog puta imam baš dobru u rukavu. Štitnjača mi ne radi kako treba. Nešto se usporila, ne proizvodi te neke supstance za koje je zaslužna, pa se zbog toga osjećam umorno, letargično, depresivno, promjene raspoloženja itd. Štitnjača mi je ispričnica! A kako je došla štitnjača, koju zovem čičnjača od milja, skraćeno Čiči. Čiči ne sluša više nikog i istrošila se i poremetila, jer je nisam pazila. Jela sam BUREK. Burek je najgora droga, kombinacija jaja (hrane za piliće), svježeg kravljeg sira (koji sadrži neke krive proteine koje ljudi teško probavljaju) i glutena (žvake za crijeva). Pila sam KAVU, o da, taj otrov modernog društva koji označava pad svake Yogini koja drži do sebe. Spavala sam u 12 sati navečer, aha, propuštala ona najvažnije dva sata sna između 10 i 12 navečer. I najgore od SVEGA - bijeli ubojica - ŠEĆER!

Kako još sam pomogla Čiči da mi složi ispričnicu?

Ovo je moj način da kažem da sam odgovorna za svoje zdravstveno stanje. Za svoje životno stanje. Za svoje poslovno i financijsko stanje. Oduvijek sam bila neka mimozica. Od malena “patim” od anemije, pa sam imala niz nekakvih kroničnih upala sinusa, bronhitisa, gastritis, manjak vitamina, bla bla blaaaaaaaaaaaaa. Ah da, i moj najdraži, Gilbertov sindrom (povećana proizvodnja bilirubina u jetri, kao mala žutica), i naravno, neizbježna polu-epilepsija, ili kako mi je teta doktorica jednom tako lijepo objasnila: kada živiš neuredno, neuroni (oni u glavi) ti “malo polude”. Sve to skupa je recept za boležljivicu koja se mora ekstra paziti i živjeti pod staklenim zvonom, te raditi na tome da ojača. A što ja napravim? Od 12.-e do 23.-e živim kao da sam Hulk Hogan, drogiram se, pijem, jedem sranja. Okej, što je bilo - bilo je. Ne žalim se, samo konstatiram. Tako je bilo (nekad davno). Poslije mi je trebalo nekih pet godina da se potpuno oslobodim svih tih kakica droze, alkohola, nespavanja, i prehrambenih navika zvanih sendvič za doručak, ručak i večeru i dođem do nekog relativno discipliniranog načina života koji mi zapravo sam po sebi čini dobro. I ne opterećuje me ta discipliniranost, dapače, osjećam se PUNO bolje. Zar ne?

ALI, uvijek neki mali vražićak kaže: ajde samo jedan kolač, neće ti biti ništa. Nije to fašistička discipliniranost, to je samo mala promjena u svakodnevici. Više voća. U ashramu kad nisam jela šećer, bih iscjedila litru soka od naranče, popila naiskap, piškila narančasto, i bila sretna i zadovoljna mjesec dana. Ništa mi nije falilo. I taj kolač bi bio okej, da je samo taj jedan. Ne ide tako kod mene. Ili sve ili ništa je moja igra. Jedan kolač znači: daj i taj čips, idemo gledati serije do tri ujutro!

Doznala sam svašta o svom zdravlju nedavno. Jedna od stvari je da kad jedem što mi ne paše, ako ne mogu probaviti kako treba, taj isti dan me zaboli glava. Povezano je to sve, druga i šesta čakra. Druga se muči, šesta pati.  

A još pogotovo što mi je sav životni rad povezan usko s pomaganjem drugima da žive zdravije, sretnije i kvalitetnije, trebala bih živjeti kao primjer da se sve to o čemu pričam može. Da ThetaHealing pomaže da se riješe obrasci, AKO JE RADIŠ. Da imaš više energije, AKO KORISTIŠ izvore energije kako treba, pogotovo DAH. Koristiš ga kao punjač za svoje baterije. I radim ja to sve, ali mogla bih VIŠE!

Eh, sad bi netko rekao da pretjerujem. I mnogi to misle. Što je krivo u tome da pojedeš kolač, da popušiš pljugu, da nekada ideš spavati kasnije? Zato što sve to dolazi na naplatu. Ništa ne prolazi lišo. I svatko ima svoje granice discipline. Za nekoga je disciplina vježbati svaki dan, za nekoga piti cijeđeni sok ujutro, za nekoga dva sata teretane tjedno, za neke terapija bilo koje vrste. Svatko ima neku svoju jedinstvenu disciplinu, i ako je se ne drži - plati svoj iznos. Boli srce, boli duša, boli stomak. Život postaje sranje.

I što nije cilj uvijek biti bolji, a ne se jedva držati na površini, jedva malo da se ne utopiš. Što nije cilj prsnim plivanjem dovoljno ojačati i doći do leptira?

Tko ne bi htio biti bolji, jači, bogatiji, korisniji?

Kako je to savršeno opisao isti učitelj s početka teksta, parafraziram “Duhovni put je jednostavan poput podizanja kamena. Toliko je sve jednostavno, ali teško. I da, moraš ojačati kako bi podignuo kamen”. Vježbaš ponovno i ponovno i ponovno i ponovno. Vrati se sebi, opet i opet.

Eto, tako i ja, ponovno i ponovno. Shvaćam da je jedina kočnica koju čuvam u glavi ludoj. Tijelo je nepresušni izvor mogućnosti, to sam sada uvidjela ponovno. Um se samo promatranjem može potpuno zanemariti i uroniti u stanje SVEmogućnosti. Jesam, aha, dobro si pročitala/pročitao - SVEmoguća, kao Gospodin Bog. Jer jesam, jer jesi, jer jesmo, jer jest. Priroda, mi, svemir, sve je jedna energija, izražena u različitim bojama. Kao bijela svjetlost kad prođe kroz prizmu i pokazuje dugine boje. Isto tako. Jedna energija kroz različite prizme se prikazuje različitom, a u biti je sve jedno te ista.

Samo kad pustiš um se nemoguće ostvaruje. Samo tada. Inače vrlo rijetko ili nikada. Ili čak i tada, rijetko, nenamjerno prevaziđeš ilitiga transcendiraš, ili odeš ONKRAJ uma, i dogodi se nemoguće.

Tako ću ja sada raditi intenzivno na tome da ne slušam više te neprekidne smetnje, to šuškanje uma, već da samo djelujem iz područja punih baterija. Prvo moram dovesti Čiči u red, polako, ali sigurno. Uzimam sve što sam pročitala na Internetu da pomaže za Hipo Čiči: selen i lugolovu otopinu (liječenje jodom), te biljke po preporuci Ayurvedske doktorice (kanchanara), i još moram dodati domaći recept - svaki dan jedan prst debeo i velik list biljke čuvarkuće.

Zatim jačanje tijela, jačanje uma, svakodnevni trening - fizikala, i disanje, te ThetaHealing tretmani. Odrađivanje svega što volim, želim i znam da radi. I radim ja sve to, ali može JOŠ VIŠE.

Pomalo pomalo pomalo i narast ću velika. Obećajem Si. Ne da mi se više dva koraka naprijed, jedan nazad. Dosadilo mi. S novim entuzijazmom i snagom kročim dalje. Veselo radim sve što mi se inače ne da. Govorim “da”. Sjetim se da svaki puta kada krivim sebe ili nekog drugog, imati ljubavi i suosjećanja za greške. Mijenjam što želim mijenjati, kada bude pravo vrijeme za to, bez brzinskog forsiranja, ali i bez odgode. O, da.

Ako želiš znati više detalja, ako te zanima, ako želiš, ako slučajno postoji jedan mali upitnik u tvojoj glavi o tome što je to o čemu pričam, i kako živim. Malo pitanjce? Pitaj me, ne nedostaje mi riječi koje bih s Tobom podijelila. A i imam te neke papire na kojima piše da sam kvalificirana za neke te stvari, ako te baš zanima. Eto, vrata  moje kuće su otvorena, dođi, popit ćemo čaj. Ili sok od naranče.

__________________________________________________________________

Nothing is what seems to be. Says the amazing Yoga teacher (Yogacharya Krishanji Verma, for those who wish to know): “You live in your mind. Keep your house clean. What you feel like is your responsibility. If the house is on fire, what will you do first? Put out the fire, then think of what and how it came to be. Once the house has already burned to the ground, then we say: the house burned down, how come? Why is God punishing me?

That is how my house burned down.

Now I spend time wondering how and why, but really, I just need to set new foundations. Building material is not scarce, but the only high-level quality I always had is procrastination.

I still do not know why, but I always keep at least one thing unsolved that never seems to come on top of the to-do list. Just that one. Sometimes it is a matter of half an hour or even as long as 15 minutes, but it just stays there as unresolved and does not budge. Like some private torture of the unfinished, and for others a pending task.

It seems to be like a habit.

The trick about the ashram life is that every time you miss out on something or delay it, the price is high. I would not know how to explain this more accurately, but I will do my best: in the ashram if you do not do things immediately, that karma falls on your head at the same speed – instantaneously. That is why you just do everything now. There are so many things to do, that if you delay it, you will not sleep another time, and if you do not sleep properly, you will find it hard to make it up. Then you are done. You have to really make an effort to come out of that sleepless state of being.

There is really quite a difference in living in the ashram and living outside of it. Especially after a few years of living in the ashram. Life pushes you more into situations you really do not like and then everything you were taught in the ashram seems to boomerang back as a test. You are procrastinating? Okay, now you will be given the opportunity to procrastinate as much as you want to, so you can pay up double later. Of course, all this is just another school, for me to learn and figure out again and again that everything what occurred is perfectly set up for me to get the point. Sometimes I take a long time to get the point.

On one hand, I am learning that what I do not want to do and what I do not feel good about at all, need to change, definitely needs to change. Until things do change, what is there needs to be done like it is my favourite job. With gusto.

My latest yoga maya (what I think I know, but am most probably quite wrong about, what I will discover at a later time when it will already be over) is that I wish to do something new, and for the first time in my life, completely independently and responsibly go into something for myself, and for others included. Till now I have responsibly always done what I was told to do, but now I am changing the tape. Or at least this is what I think I am doing, it yet remains to be seen. I am going solo. Not completely independently, but less dependable. As I am, opposite to the opinion of probably every individual on this planet who knows me even a bit – obedient. I am. Because I am too frightened to do things on my own. Because I am obedient, I keep doing what others want me to do, but simultaneously I am so independent and fiery, yet under someone. That takes me to a constant inner conflict and conflict between myself and others around me. I want everyone to take care of me like they would of a child, but at the same time I have the need to do everything on my own. Let me walk on my own, but hold me still, because I do not want to fall down, BUT let me be, I will do it ALONE! Then I end up nowhere. I keep fighting others, and myself with no hope of changing the pattern. I get so scared, terrified of doing anything on my own, to be fully responsible for my own success/failure. I am scared like a mosquito is of a spider, for dear life. When I come close to any kind of independence, like a baby, I stick my finger in my mouth (only figuratively, but not so far from the truth, as I kept sucking my thumb for far too long as a kid) and cuddle with my blanket to feel safe (LITERALY! ). I am dying out of fear. Who will save me if I end up being a fuck up? (Excuse my language, by swear words sometimes transfer the emotion too well, I can show remorse by saying a nice word like: fig, dried figs). Pure panic.

Then I bend my head down, behave well, go back to safety and security and obedience and under others. I keep quiet, I work. And then again, from the top. I cannot be obedient for too long. In the words of a Vedic astrologer (jyotishi), a fire in me burns, and if it is not allowed to spread out, it burns me on the inside. It scorches, pushing me out of my comfort zone boundaries. Then again FEAR, mommy, save me!

I am only 35, or already? How to continue? I worry, and see, and feel I can do more and better, but feel bound. I make excuses, prevented from coming out of my comfort zone, if you could excuse me just this once? How many times have I found excuses, it is quite miraculous. In reality. Once I needed a doctor’s excuse for not being at University for three months, not to fail. I told my doctor I had bronchitis and then again caught a heavy cold, and the woman, God forgive her, gave me a written excuse for dates that added up to three months absence. At the time, I was almost completely healthy.

That is how I keep collecting excuses. This time I have a really good one. My thyroid is not working how it should. It slowed down, not producing what it is made to, so I keep feeling tired, lethargic, a bit depressed and moody etc. My thyroid is my new excuse! And how did the Thyroid come to pass, I gave her a nickname in Croatian, Čiči (read like Chi Chi). Chichi does not listen to anyone anymore, she feels drained and is out of balance, because I did not take good care of her. I ate BUREK (cheese pie, google it if you have not eaten it, then eat it). Burek is the worst kind of drug, a combination of eggs (baby chicks’ food), cottage cow cheese (that contains some kind of indigestible protein for people) and gluten (a chewing gum effect for the big bowel). I drank COFFEE, oh yes, the modern society’s poison that marks the downfall of any self-respectful Yogini. I slept at 12 every night, yes, I did, missing out on the highest quality sleep between 10 and 12 in the evening. And last but not least and worst of ALL of the above – the white killer – SUGAR!

What other ways have I helped ChiChi to create an excuse?

This is my way of saying I am responsible for my health’s state. For my life’s state. For my business and financial state. I have always been a bit of a delicate flower. Since an early age, I “suffered” from anaemia, then a series of chronic conditions like sinusitis, bronchitis, gastritis, lack of vitamins and blah blah blaaaaaaaaaaah. Ah yes, and my favourites, Gilbert’s syndrome (increased production of bilirubin in the liver, like a sort of small jaundice), and of course, the inevitable semi-epilepsy condition, or how my doctor once nicely explained: when you do not take proper care of how you live your life, the neurons (in my head!) go a bit “crazy”. All this is a cute recipe for a sickly kid who needs to take extra care and live under a glass cover, and obviously work on becoming stronger. What I did? Spent age 12 to 23 pretending to be Hulk Hogan, taking drugs, boozing and eating crap. Good, what happened – happened. I am not complaining, just stating the obvious. That is how it was (long time passed). Later it took me around 5 years to completely free myself of all the crappy drugs, alcohol, lack of sleep and diet habits that can be simply put into sandwich for breakfast, sandwich for lunch and sandwich for dinner. It took me that long to come to a relatively disciplined lifestyle that does me good. The discipline is not hard for me, on the contrary, it makes me feel MUCH better. Does it not?

BUT, the little devil always comes up to say: come on, only one piece of cake, nothing will happen. The discipline I have is not of the fascist kind. Just more fruits included. In the ashram, when I was off sugar completely, I would make a litre of freshly squeezed orange juice, drank it in one go, pee orange and be happy and satisfied a month’s worth. That one cake would be fine, if it were the one. With me it is a game of all or nothing. One cake means: give me those crisps, let us watch TV series till 3AM!

I found out many cool things about my health recently. Like when I eat what does not agree with my body, and cannot digest what I had, I get a migraine the same day. It is all connected, the second and sixth chakra. The second struggles, the sixth suffers for it.

Especially having my life’s efforts involved with helping others to live healthier, happier and of more quality, I should be a good example for all that I talk of. That ThetaHealing® helps break patterns, IF YOU DO THE PRACTICE. That you have more energy IF YOU USE the sources of energy properly, especially the BREATH. You use it as a personal battery charger. I actually do all this, but I could do MORE!

Well, no some people might say I am over-doing it, and many think it. What is wrong in eating cake, having a smoke, going to sleep later at times? Because you need to pay when you cross your boundaries. Nothing goes without charging. For one person, a discipline is to exercise every day, for some it is to have one freshly squeezed juice in the morning, for some two hours of gym per week, for some therapy of any kind.

Everyone has their own unique discipline, and if they do not keep it – it comes with a fee. The heart hurts, the soul hearts, the stomach hurts. Life becomes a bit crappy.

Is not the goal to always progress, not to hardly keep your head above water, to barely keep from drowning? Is not the goal to practice the breast stroke until you become strong enough to swim the butterfly?

Who would not want to be better, stronger, more useful?

How perfectly put by the same teacher from the beginning of this text, in my words: “The spiritual path is simple as lifting a stone. It is that simple, but hard. And yes, you need to become stronger in order to lift it”. You exercise again and again and again and again and again. Come back to yourself again and again.

So, that is how I do it, again and again. I understand that the only break I keep pressing is in my own silly mind. The body is an unending source of possibilities, that is something I saw again now. The mind can be completely ignored by observing it and dive into a state of ALL-mightiness. Yes, aha, you read it well – ALL-mighty, like the Lord God. As I am, as you are, as we are, as is. Nature, we, universe, all is one energy, expressed in different colours. Like the white light once coming through the prism, showing rainbow colours. In that same way. One energy showing itself as different through different prisms, yet being one and the same.  

Only when you let the mind go, the impossible comes true. Otherwise, very rarely, or even never. Even then, rarely, unintentionally, you overcome, transcend or go BEYOND the mind, and the impossible happens.

So will I intently work on not listening to the unceasing botheration, the rattling of the mind and act from a space of filled batteries. First, I need to bring ChiChi back in balance, slowly but surely. I am recklessly taking everything the Internet told me is good for the hypo thyroid: selenium and Lughole’s solution (iodine treatment), and plants on the recommendation of the Ayurveda doctor (kanchanara) and one more local recipe is to be added – one finger thick and long homekeeper? Leaf.

Then strengthening the body, the mind, daily training – physical, then breathing and ThetaHealing® treatments. Doing everything I love, want to do and know works. I actually do all these things, but I can do EVEN MORE.

Slowly, slowly, slowly, I will grow big. I promise Myself. I do not want to take two steps forward and one back. I am bored of it. With a new enthusiasm and strength, I step forward. I do what I normally resist with joy. I say: Yes. I remind myself when I blame myself or others, to have compassion for mistakes with love. I change what I want to change, when the time for it is ripe, without forcing rapidly, but without much daily as well. Oh, yeah.

If you wish to know more into detail, if you are interested or want to know, if there is possibly a small question mark in your mind about what I speak about, and how I live. A tiny question in there? Ask me, I do not lack words I would like to share with You. I also have a few shiny papers that say I am qualified, if you really wanted to know. There you go, the doors of my house are open, come, we can have tea. Or an orange juice.

[mojput-mypath]

Sad ga imaš, sad ga nemaš / Now you have it, now you don't

Sad imaš, sad nemaš - sebe

Nije neuobičajeno da razmišljam o smrti. Nije niti toliko uobičajeno. Sri Sri često spominje smrt kao činjenicu koja će se ovako i onako dogoditi, razmišljali mi o njoj ili ne. U etnološkim istraživanjima, smrt se kategorizira u «životne običaje». Smrt je dio života. Ako smo rođeni na ovom svijetu, zasigurno ćemo s njega i otići (jednog dana, prije ili kasnije). 

Kasno navečer vraćala sam se autom s dvoje ljudi po velikoj zimi, koja je zadesila cijelu Europu i ne popušta već predugo za svačiji ukus. Bili smo na sat vremena od toplog kreveta, kad se odjednom, u nevelikoj brzini, auto zavrtjelo za 360 stupnjeva i stalo na rubu provalije. Filmski. Dok se auto vrtjelo kao u usporenom filmu, a i bio je usporeni film jer smo išli zbilja sporo, tih par trenutaka se činilo kao cijela vječnost. Mislim da nikada nisam doživjela sadašnji trenutak jasnije, dublje i duže. Nisam imala misli, u meni je sve stalo. Iz milisekunde u milisekundu čekala sam da vidim gdje će taj sadašnji trenutak završiti. Nisam osjećala ni strah, ni paniku, samo sam s malom napetošću čekala razvoj situacije. Auto se zaustavilo, naslonjeno na malo slabašno drvce, koje nam je spasilo život. Manji dio zadnjeg dijela auta je skoro pa visio nad provalijom, kao i desni bok. Drvce je zaustavilo kretanje. Kada smo stali, sadašnji trenutak je nestao, i svi strahovi su se pojavili kao kakva lavina. Takav strah, koji mi je u trenu zaposjeo tijelo u cijelosti. Vrlo kratko nam je trebalo da se iskoprcamo van, ali svejedno dosta preciznim, proračunatim, racionalnim pokretima. Zadnja sam izlazila, kako sam sjedila iza. 

Već mi je bilo pomalo hladno u autu, ali nisam htjela da se grijanje pojačava, jer smo bili umorni, pa bolje da ne budemo pre uspavani. A zašto nam se auto okrenulo? Između ostalog, zbog ceste koja je bila puna bljuzge, pomalo sleđena, bez trunke posute soli i šljunka.

Odmah smo nazvali pomoć na cesti koja nam je rekla naručiti vučnu službu. Prošlo je 15 minuta. Neki auti su prošli, nisu se zaustavili. Neki auti su prošli, zaustavili se, pitali nas trebamo li pomoć. Prošlo je još 15 minuta, zvali smo opet pomoć na cesti, uvjerili su nas da je vučna na putu prema nama, evo samo što neće. Stao je autobus, ponudio nas povesti, međutim kako autu nije bilo skoro ništa štete, osim što je visilo nad ponorom, htjeli smo pričekati vučnu službu i vratiti se kući našim autom. Prošlo je još 15 minuta, bura je derala, mi umotani u dekice (dekica je neophodni suputnik svakog tko je prošao tečaj Art of Livinga, zar ne?). Zovemo opet. Dobivamo broj od osobe koja vozi prema nama. Ne javlja se. Jednom. Dvaput. Prodano. Zovemo pomoć na cesti n-ti put: - Hladno nam je, gdje je vučna služba? - Molimo pričekajte. - Stvarno ne znam što je… Ne javljaju mi se vozači tri vučne službe iz Kaštela, ne mogu vam pomoći. 

Mrak. Na oči. Razočaranje u ljudski rod, u vlastitu glupost. Možda smo trebali prihvatiti prvi prijevoz, i ostaviti auto? Vadimo stvari iz auta, i krećemo u dekicama, Frodo, sad te mogu bolje razumjeti. Svi troje ljuti kao zvijeri. Jedan samo psuje na svom jeziku, drugi smišlja što ćemo sada, koga da nazovemo da dođe po nas, a ja kontam kako da ispravim ovu nepravdu. Kako ljudi mogu biti toliko neobzirni? Već je iza 1 ujutro, više auti ne prolaze. Sva sreća, iza oblaka je skoro pun mjesec, vidi se kao po danu. Mi na vrhu brda, koračamo kližući se po cesti, sudaramo s vjetrom i ne možemo vjerovati što nam se događa. Na svu sreću brzo se domislimo koga da nazovemo, anđeo čuvar nam pošalje svog suradnika koji živi u blizini i spreman je doći po nas. Spas!

U tom trenutku prva stvar koja mi je pala na pamet je nazvati čovjeka u centrali pomoći na cesti da mu kažem da smo dobro, čisto ljudski, i da mu kažem da napravi nešto za «sljedeći put» kako tog sljedećeg puta ne bi nikad bilo! Sluša me čovjek, ne zvuči kao da mu je nešto laknulo što sam mu se javila, odsluša moje prijedloge za sankcioniranje vozača vučne službe, te me lijepo pozdravlja, laku noć. Prijatelji me zadirkuju, misle da sam blesava i da čovjeka nije briga.

Koliko misli mi je palo na pamet, koliku paletu emocija sam izvrtjela… U samo sat i nešto vremena. Očajna od hladnoće. Tužna za ljudsku nehumanost. Napuštena od sistema. Zbrinuta od prolaznika. Zahvalna na pomoći.

Sretna sam što sam živa, i vjerujem da me bog čuvao noćas. Ljuta kao kakva prethistorijska zvijer na ljudski nemar.

Svo troje smo kasnije shvatili da smo tijekom te večeri imali misli koje su mogle uputiti na to da će se tako nešto dogoditi. Meni je prošlo kroz glavu nekoliko puta da odemo na autoput, iako u mojoj racionalnoj glavi nije bilo razloga da to pomišljam. Samo neke mahom nepovezane misli, pa u to umetnuta: Što se ne popnemo na autoput? I zašto sam baš tu večer obukla zimske čizme koje po gradu nikad ne nosim? Znajući da ću sjesti u auto, voziti se, izaći pred kućom, unutra pa van, i nazad istim putem - samo u auto i pred stan. No, očito su dobro došle. I takvih primjera koliko hoćeš. Da me bog čuva. Da umanjuje posljedice, stavlja jastuk na mjesto pada.

Sad imaš, sad nemaš - drugog

No ne uvijek. Nekad se dogodi da osoba, oličenje anđeoskog i vragolastog u jednom, pogine na licu mjesta zbog nečije gluposti. Dogodi se? Kako to da njemu nije anđeo baš tu večer došapnuo da u tom trenu vozi u srednjoj traci i ne susretne se jedan na jedan s kamionom? Je li to njegova sudbina, zapisana odavna? Ne znam.

Nedostaje mi prisutnost, znanje da osoba postoji i da ćemo se jednom sresti i popričati u maloj kuhinji, izmjenjivati životne priče. I nedostajat će mi. Jednom je rekao, dragi Fred, «Mi smo svi bili potpuni gubitnici, dok nismo upoznali Gurujija. Mislim da je njegov zadatak da nalazi gubitnike i pretvara ih u genijalne ljude». Pitala sam ga s podsmjehom, «I ti si bio gubitnik?» znajući da ima sjajno mišljenje o sebi. «Naravno da sam bio gubitnik!», odgovorio je entuzijastično.

Vjera je kad se nečemu pustiš, jer osjećaš potpuno povjerenje, kao malo dijete u majku. Nedostatak vjere je proračunatost. Ne kažem da ne treba biti proračunat, naravno da treba, do neke mjere, a ostatak prepustiti povjerenju. Tako i ovaj slučaj puštam povjerenju da se ono što je najbolje za osobu/dušu događa, jer sva pitanja gledajući boli u oči ne nalaze zadovoljavajuće odgovore.

Čitali smo drugo poglavlje Bhagavad Gite, po uputi učitelja, na nježnom slavlju prijateljevog života. U tom poglavlju princ Arjuna govori svom mentoru, Krishni, kako ne može ubijati svoju rodbinu i prijatelje u neminovnom ratu koji je pred njim. Krishna mu zatim na mnogo načina prikazuje život vječnim i govori mu da ne bi uopće tugovao kada bi imao iskustvo vječne duše. Ima onaj zakon u fizici koji kaže da energija ne nestaje, već se samo pretvara iz jednog oblika u drugi. Lako je reći, malo teže spoznati, da ništa ne nestaje, i da je život uistinu vječan, jer nam se čini da sve što imamo je upravo sada i ovdje, a sve to nestaje poput perca u uraganu, kako je moguće da nešto zadržimo - vječno?

 Sad imaš, sad nemaš - ljubav

Kako je moj princ došao, tako i odlazi, iz emotivne domene mog života, i dobiva pečat prijatelja. Neko vrijeme to još neće biti, dok uspomene, osjećaji ne izblijede. A hoće, jer vrijeme mijenja sve. U memoriji nema mjesta, pa počne brisati datoteke, i zamjenjivati ih novima. Kako sad to? Ah, kako dojahao, tako odjahao. Nema tu puno filozofije, tko je kriv, i što se dogodilo. Zato uvijek govorim, bolje naći konja, nego princa, taj će se barem uvijek vratiti ako ga pozoveš ili potražiš. Prinčevi se ne vraćaju kad jednom odu.

Nekad mi se čini da zapisujem svoje odlaske i dolaske i tuđe dolaske i odlaske, a nikako da dođem do zapisivanja nekog ostajanja. To mi se još nije dogodilo. Kad je život samo mijena. Izmjenjivanje. Nisam nesretna. Bojim se neminovne promjene, i znajući iz iskustva, kada s nekim provedeš par mjeseci svakodnevno, i ta osoba odjednom nestane, ostavi rupu iza sebe. Naći će se neka žbuka da je začepi. Nevjerojatno je koliko smo u stanju prilagoditi vlastite potrebe i želje drugoj osobi. Koliko osobnog prostora doniramo i koliko volontiramo za drugog. Možda sam postala sebičnjača nakon što sam nekoliko godina imala vlastitu sobu, što je prije u životu bila rijetkost. 

Ah, uvijek nešto novo. Možda baš bude suprotno svim očekivanjima, i budem bez rupe u srcu, i sretna i ispunjena s novom stranicom života koja mi je dana na ispisivanje. Živote, iznenadi me! Gordano, bu!

 Sad imaš, sad nemaš - posao

Kad smo već pri nabrajanju promjena, posao se opet mijenja, tj. ja i dalje radim isto ili slično, samo se uvjeti poslovanja mijenjaju iz mjeseca u mjesec. Još ne znam na čemu sam, a velika je mogućnost da će tako i ostati na duži period. Nije to kao nekad u komunizmu, imaš jedan posao za cijeli život. Ne možeš se buniti, niti dobiti otkaz, jedan posao si dobio i ima da ga imaš. Danas je svijet prepun alternativnih načina zarađivanja, svatko ima neki biznis, konta iz mjeseca u mjesec kako će i što. Hoće li promijeniti posao? Kako da zarađujem tako da se ujedno bavim i onim što želim, umjesto da obavljam neki posao za koji ne treba previše mozga, a plaća sjeda 11. u mjesecu. Kod mene je to pomalo neobično, što su mi poslodavci i kolege i duhovni suputnici, pa su tu pomiješani osjećaji bliskosti, prijateljstva, pa čak i naznake da smo «poput obitelji», što u sljedećem trenutku postaje prepreka za poslovni stav i razmišljanje. A većinom samog sebe treba uskladiti, i staviti posao gdje je posao, a prijateljstvo gdje je prijateljstvo. Bez sumnje, također znati kako i gdje i kada se to dvoje isprepliće.

Često se nameće situacija u kojoj trebam donijeti poslovnu odluku, a nije baš sasvim tako, jer sam emotivno i prijateljski povezana s kolegama, i onda ta odluka ne može biti samo jedan rez ili šav, već kreativni elaborat krojenja i raskrojavanja. Usto sam, ispričavam se na izrazu, jebeni emotivac, pa sve doživljavam osobno i kroz emociju. No, učim se kako biti poslovnija.

 Nema onog koji ima išta

I na kraju, na samom kraju svega, shvaćam da je ovo sve igra, ples, zabava, mijena. I igram se sa životom, plešem i smijem se. Iskušavam neke nove okuse, i gledam, slušam i mirišem, da vidim je li mi se sviđa ili ne sviđa to što mi život nudi. Prvo oprezno njuškam, zatim trčim kao da livadi nema kraja.

Sve što mislim da imam i osjećam da imam je sjena onoga što uistinu jest. I sve što mislim da znam i imam, nikada nije ni bilo moje. Ni ničije, jer je cijela priča o osobi gledana iz perspektive malog uma, malog kratkotrajnog života, malih želja i potreba. Mi smo svi samo oblak koji prolazi, pretvara se iz pare u vodu, sastavlja se i rastavlja kako vjetar puše. Nismo čvrsti, već fluidni, protočni, sveprisutni.

Svi mi dolazimo i odlazimo stalno, a zapravo se ne mičemo s mjesta. Jer smo svugdje i sve.

Svaki puta kada pomislim da nešto gubim, sjetim se da nisam ništa ni imala i da sa sobom na onaj svijet neću ništa ponijeti, osim možda ljubavi.

Slobodna poput ptice / Free like a bird 

Now you have, now you don't have - yourself

It is not unusual for me to consider death. Nor is it so ordinary. Sri Sri often mentions death as an inevitable fact, whether we are considering it or not. As per ethnological categories, death is, amongst birth, marriage etc.considered to be a “life custom”. Death is part of life. If we are born to this world, we will surely abandon it (one day, sooner or later).

Late one night I was returning home by car with two other companions, in great cold, that grabbed the whole of Europe and is not budging in for far too long. We were an hour away from our warm beds when suddenly, driving not too fast, the car started spinning and stopped at the edge of a cliff. Movie-like. While the car was spinning in slow-motion, and it indeed was slow motion, as we were driving quite slowly, the few moments seemed like eternity. I think I never experienced the present moment more clearly, deeply nor did it seem longer in time. I had no thoughts, inside me everything came to a halt. From one millisecond to the next I waited to see where this present moment will finish. I did not feel neither fear, nor panic, I was just intently waiting for the situation to develop further. The car came to a stop, leaning on a small, weak tree, that saved our lives. A smaller portion of the back of the car was hanging above a precipice, as well as most of the right side of the car. The little tree prevented further sliding. Once the car stopped moving, the present moment disappeared and fear came up, of such intensity that my body was overwhelmed by it. It took us a short while to get out of the car, but every movement was precise, calculated and rational. I came out last, as I was sitting in the back seat. 

I already felt a little cold before in the car, but did not wish to ask for the heating to increase, as it was late and we were a bit tired, so it would have caused only more sleepiness. Why did the car go for a spin? Amongst other reasons, because the road was covered in a thin layer of slightly frozen snow with no salt nor gravel to prevent sliding.

We immediately called road services that told us a truck will come to take the car out. 15 minutes went by. Some cars drove by, some stopped, some did not, asking us whether we needed help. Another 15 minutes went by, we called the services again, after convincing us someone is on the way, we relaxed a little. A bus drove by, stopped to ask if we needed a ride, but as the car did not seem to be damaged in any way, except the fact it was hanging over a cliff, we decided to wait for the tow service and go home in our own car. Another 15 minutes went by, the wind was howling, we were wrapped in blankets (which is an item everyone who has done an Art of Living course always carries around, isn’t it?). We called again, receiving a phone number of the driver. No answer. Calling once, dialling twice, three times - sold! Calling the road services again: - We are so cold! Where is the tow truck? - Please hold. - I am really surprised, I cannot reach three different drivers from the area, I cannot help you.

Disappointment dawned on me. In the human race. In my own stupidity. We could have accepted a ride earlier, and leave the car where it was. We took our belongings and started walking wrapped in blankets, I understand you better now, Frodo. All three angry as wild dogs. One kept swearing in his language, the other was thinking of possible solutions, who to call to pick us up, and me, I was thinking of how to undo this wrong-doing. How can people be so insensitive? It was already after 1am, cars were no longer passing by. Thank God for the full moon, shining so bright, it seemed to be just a very cloudy day, not the darkest of nights.  We were on the hill top, stepping or rather sliding down the road, bumping into the howling wind and could not believe what was happening to us. Luckily, we thought of who to call, and a guardian angel sent his associate living nearby, ready to pick us up. We were saved!

In that moment, my automatic reaction is to call the person at the road services, to tell him, like one person to another, that we are fine. I tell him to do something now, in order for this not to happen to anyone else. The guy patiently listens, does not sound particularly relieved that we are not freezing anymore, he promises to do “something”, and bids me a good night. My friends made fun of me, how I thought someone cared.

How many thoughts went through my mind in this short time span, how many emotions I felt, in less than an hour. Desperate from being cold. Sad for the inhumane behaviour of others. Abandoned by the system I live in. Taken care of by passers-by. Grateful for the help received.

I am happy to be alive, and I believe that God took care of me that night. At the same time, angry as a prehistoric predator, at human negligence.

All three of us later realised how that same day and evening we all had thoughts that could have been a signal for something similar happening. I thought several times we should take the highway, even though in my rational car-free mind there was no reason to think so. I had random thoughts and then flashes of: why don’t we take the highway? Also really interesting how that evening I wore my mountaineer shoes that I normally never wear around town, especially knowing we will go in and out the car without taking any walks. They came in very handy. And many more examples, of how god really takes care. Diminishes consequences, and places pillows where we are about to fall. 

Now you have, now you don't have - another

Yet again, not always. Sometime it happens so that a person, a perfect combination of angel-like and a bit of devilish in one, dies on the spot because of someone else’s stupidity. It so happened? How come he had not had an angel whisper in his ear not to drive in the fast lane in order not to meet face to face with a truck? Was that his destiny, written long time back? I do not know.

I miss the presence, the knowledge that the person exists and that we shall once meet and chat in the small kitchen, share life stories. I will miss him. Once he said, darling Fred, “We were all losers, until we met with Guruji. I think his mission is to find losers and turn them into geniuses”. I asked him scornfully if he, too, was once a loser, knowing he thinks highly of himself. “Of course I was a loser!” he exclaimed enthusiastically.  

Faith is when you allow something to come in, as you are in a state of full trust, like a child with the mother. A lack of faith, a mind filled with calculations. I am not saying one should not calculate in life, of course we should, to a certain extent, leaving the rest to trust. In the same way, I leave this case in faith that the best for the person/soul came to pass, because all the questions, when looking into the eye of pain, cannot find a satisfying reply.

We read from the second chapter of the Bhagavad Gita, as our master instructed us, on the gentle parting celebration with our dear friend. In this particular chapter, Arjuna tells his mentor, to Krishna, how he cannot bring himself to killing his relatives and friends in the coming war. Krishna then talks to him about the eternal life and instructs him not to lament, and that he would not be lamenting if he had the experience of the eternal soul.

There is a law in physics that says how energy does not disappear, but only changes state/shape. It is easy to say, a bit difficult to realise that nothing truly disappears and that life is indeed eternal, as all we seem to have is in here and now, yet it all disappears as a feather would to a hurricane, so how is it possible to keep something - forever?

Now you have, now you don't have - love

As my prince came, so is he leaving from the emotional domain of my life, getting a stamp of friendship. For some time, he will not yet have it, while the memories and feelings do not fade away… And they will, because time changes everything. There is not enough space in memory, so it starts to delete files and exchange them for new ones. How come all this happened? Well, as he rode in, that is how he rode out. No grand philosophy there, who is to blame and what happened. That is why I always say, better to find a horse, then a prince. A horse will at least come back if you call him or look for him for a bit. Princes do not come back once they have left. 

Sometimes it seems like I keep track of my own comings and goings and of others’ comings and goings, but am not coming to the point of marking someone staying. That has not happened yet. Life is just a shift. Constant change. I am not unhappy, but I do fear the inevitable change, and knowing out of experience, when you have spent a few months with someone on a daily basis, when the person disappears, they leave a hole behind. We will find some kind of putty to fill it in.

It is really incredible how much we are able to adjust our own needs and desires according to the other person. How much personal space we donate and volunteer away to the other person. Maybe I became super selfish after having my own room for a few years, what used to be a rare occasion earlier in my life. Ah well, always something new. Maybe it will happen to be opposite from all expectations, and I end up not having a hole in my heart, joyful and fulfilled in having turned a blank page in my life, open to be written in. Life, surprise me! Boo, Gordana!

Now you have, now you don't have - a job

Enumerating changes, let us move on to the next. My job seems to be changing again, actually I keep doing the same, or similar, but the conditions seem to be changing from month in and month out. I still have no idea what these are, and there is quite a possibility it will stay unclear until further notice. It is not like in communism, one job for life. You cannot complain, nor get fired, you got that one job and that is what you have. Today in the world, there are so many ways of earning, everyone has some sort of business, getting new ideas from month to month of how to increase it. Will they change their job? How to earn money and do what I want at the same time, instead of doing a brainless job, where the pay settles in on the 11th of every month. In my case, it is a bit weirder, as my colleagues are not only my superiors, but also spiritual companions, so feelings of closeness, friendship, and even being “like a family” get mixed in. Which becomes like an obstacle in behaving and thinking business-like. The adjusting is mostly for me to be done and discovered how to put business where it is business, and friendship where friendship belongs. Doubtless, also to know where and when these interpolate.

I often need to make a business decision, but it is not so easy because of the emotional and friendly involvement with colleagues, what makes the decision impossible to be a cut or a stitch, but an elaborate creative sewing and dismantling. All this comes nicely together with the fact that, pardon my French, I am a pussy, so I take everything very emotionally and personally. Still learning how to be more business-like.

 There is no one who has something  

At the end of it all, I understand how all this is a game, a dance, joy and change. I play the game of life; I dance and laugh. I am trying out new tastes, looking around, listening, tasting, smelling. I attempt to find out whether or not I like what life offers. I carefully sniff for a bit, then run like there is no end to the meadow.

Everything I think I have and feel is the shadow of what really is. And everything I think I know and have, was never mine. Nor anyone else’s, as the entire story is being observed through the prism of the small mind, the short lifetime we have, tiny needs and desires. The only thing we really have is a passing cloud, shifting from vapour to water, coming together and being dismantled as the wind blows. We are not firm, but fluid, in a flow, ever-present.

We come and we go constantly, yet we do not move. Because we are everywhere and everything.

Every time I think I am losing something, I remember how I had nothing in the first place and that there is nothing I can take on with me, except maybe love.