aantn

[aantn]

Znao sam, oduvijek, da ne mogu imati normalan život.

I onda dođe prijatelj i kaže da ne razumije zašto pederi moraju paradirati i da bi svi trebali biti prikriveni poput tebe i uklopiti se u društvo. I više ne znaš što je šala a što nije, je li ozbiljan ili samo provocira. Želiš ga odalamiti odmah tamo i tada. Ali ne, samo se šali. Barem se pokušavaš uvjeriti u to. Nije toliko ozbiljno.

Ali kada cijeli život od svih ljudi oko sebe moraš slušati kako pederi nisu normalni, kako su bolesni i kako ih treba ili izlječiti ili ubiti ne možeš slične komentare svhaćati neozbiljno. Kada se cijeli život sramiš samoga sebe i ne želiš pred drugima pokazati tko si jer se bojiš za svoj život ne želiš čuti kako je to skrivanje pohvalno. Zar se svi trebaju osjećati nesigurno? Zar se svi trebaju skrivati? I sve nas treba biti sram jer se ne uklapamo u heteronormativno društvo?

Kada si to slušao od obitelji barem si mogao nekako opravdati to da ne reagiraš direktno na njihove komentare. Trebaš živjeti s njima. Šutiš radi mira u kući i svu njihovu homofobiju zakopavaš u sebe. Ali kada to čuješ od prijatelja osjećaš se kao budala jer se družiš s takvim ljudima i pokušavaš se uvjeriti da je njegovo ponašanje u redu jer...

Zašto? Ne želiš izgubiti prijatelja? Cijela situacija je kompleksna, kažeš samome sebi. Ne zna o čemu priča. Nije on kriv, odrastao je u takvom okruženju... Smišljaš svako moguće objašnjenje za njegovo ponašanje umjesto da mu kažeš zašto nije u redu jer ne želiš pričati ni s kim o traumama koje skupljaš cijeli život samim time što si drukčiji od ostalih.

I ostavljaš da te njegovi komentari izjedaju iznutra danima jer se ne želiš suočiti sa stvarnošću.

[aantn]

Lupam po zidovima u kojima sam se sakrio dovoljno jako da bih se osjećao kao da će netko primjetiti, ali dovoljno tiho kako nitko ne bi čuo.

[aantn]

Srce mi tuče glasno svakoga jutra kada se probudim u život koji je postao noćna mora.

[aantn]

Ljetna večer

Crno nebo, poput mojih oči, i huk vjetra u daljini. Zvijezde, goruće zvijezde, daleko, daleko od nas. Cvrkut ptice, usamljene ptice, koja čeka tebe. Cvrčci koji skaču, cvrče, sjetno u tišini. Roza traka koja prolazi zapadom u posljednjem trenu prije nego odeš. Bijeli oblaci nestaju u tami koju vidiš u mojim očima. Ili samo ne gledaš dovoljno duboko da bi primijetila što se krije iza njih. Neviđen, neshvaćen, ostavljen, odlazim daleko i ne vraćam ti se.

[aantn]

Nepromišljeni stihovi

Zapisujem samo nepromišljene stihove u trenutku tuge ili ponekad sreće. Zapisujem samo trenutke koji prolaze kako bi trajali vječno. I pišem iz dana u dan, trgam srce i  ulijevam njegove dijelove u stih. Samo nepromišljeni stih, pun patnje i ljubavi, može govoriti kad ja šutim.

[aantn]

Povezanost

Odzvanja li i tvojim umom miran bilo svemira? Osjećaš li kako ti nježan plamen stalno srce dira? Svira li u tvojim ušima slatka melodija njena glasa?

[aantn]

Zlatni vir

Zavitla mi ponekad svemir u glavi zlatni vir pa mi se um sapliće kao grane, grane gole jesenjeg drveta. Nebom lete crne vrane, kiša zlata sa nebesa pada, pada i crna postaje i u katranu se ljudi migolje jer izlaza im nema. Iskljucane na srcu rane, što ih nanesoše crne vrane, Krvare i stati neće. Izmučene, ojađene Kada stanu dlan za dlanom Ruke nježno preklopljene, Kada tijelo moje krasi cvijeće, Kada moira zadnja škare primi I nit zlatna zadnja pukne Tada stajat ću na brani srca svoga I gledati kako puca I tražiti trag srca tvoga. I u katranu se ljudi migolje, Obavijeni u crno stoje I vir ih naglo nosi. 

[aantn]

Ujutro

Srce mi je užurbano kucalo. Dah mi je bio isprekidan. Glava me boljela kao da me netko upravo udario palicom, a na prsima sam osjećao pritisak cijeloga svijeta, udovi su mi utrnuli, nisam se mogao pomaknuti, moj krevet je u tom trenu postao grob iz kojega ne mogu izaći.

*izostavljeno*

Ta poruka mi je odzvanjala glavom poput jeke, znao sam da nešto nije u redu. Znao sam o šutio iako sam se punim plućima htio izderati na svemir.

"Ne zajebavaj, šta to radiš!? Samo se poigravaš ljudima, vrtiš sve oko malog prsta i uvitlavaš ih u kaos!"

Htio sam se izderati, ali nisam.

Ustao sam iz kreveta, skuhao kavu i sjeo za stol u kuhinji s mamom i tatom, odgovorio sam na poruku i ponašao kao da se ništa nije dogodilo iako su moju dušu izjedali milijuni crva.

[aantn]

negdje između slomljenog srca i sljedećeg jutra...

gdje završava ‘umorna sam’ a gdje počinje ‘ne mogu više’?

[aantn]

Notturno

Nekada želim biti

najdesnija zvijezda Orionova pojasa

i gledati s visina

na svijet

i treptati u čuđenju.

Udišem, izdišem, uzdišem

gledajući malena čovjeka,

stvorenog za visine,

kako tone,

tone,

tone u dubine.

U noćnoj tišini

sve gubi smisao,

u tami noći

samo misao ostaje:

uzdići se

ili pasti?

[aantn]

ali kakvo će jutro doći sutra?

[aantn]

hladan noćni zrak ulazi kroz prozor

u moju sobu

na oblačnome nebu

nema zvijezda

visok hrast uzdiže se nad susjedstvom

gledam mobitel svakih par minuta

čakajući poruku

koja neće doći

[aantn]

Idila

Žarko sunce na balkonu.

Sjedim, crveni mi se lice.

Stoji, sve stoji i ne miče se.

Mir, spokoj, tišina.

Nit' je oblaka na nebu,

nit' je vala na moru

(je li more

il' je rijeka),

nit' je sjene u mom oku,

nit' je suze na obrazu.

Nije, više nije.

Spokoj, mir, tišina.

U trenu koji stoji,

u miru koji traje,

na balkonu.

Pogled u nebesa

i trn u lijevom oku,

a u desnom sreća.

[aantn]

7. 12. 2018.

Što me potiče na pisanje? Dosada, višak vremena, želja da me netko primijeti, rijetki trenuci inspiracije...

Stavljajući svoje misli na papir pokušavam ih secirati i doći do zaključaka. Ako ostanu u mojoj glavi onda su samo apstraktna razmišljanja koja ne vrijede ništa, ali čim ih zapišem postanu stvarnost s kojom se moram suočiti.

[aantn]

Ukratko, osjećaji

U blatnoj lokvi

zrcali se slika

mojega jada.

[aantn]

zeleno se drveće

uzdiže nad kućama

praznim kućama

ispraznih ljudi

koji ne vide dalje od sebe

i ne gledaju zeleno drveće

zeleno drveće im daje hlad

i kisik

i oslonac

a ljudi gledaju samo

svoje prazne stanove

i traže drugo drveće

tamo negdje

u daljini

zeleno drveće koje

se uzdizalo nad kućama

je otišlo

i novo drveće

će doći

ali nikada neće zamijeniti susjedinog jablana

[aantn]

C'est la vie

Jedan trenutak sreće

u vremenu tuge,

to je život.

Jedna zraka sunca

koja probija kroz oblake,

to je život.

Posljednja zvijezda Oriona

na noćnome nebu,

zadnja nada prije sutona,

zadnji osmijeh na tvome licu,

to je život.

Jedan oproštajni zagrljaj,

jedan poljubac u obraz,

jedan pogled ravno u oči

samo ti i ja,

samo ti i ja na cijelome svijetu

i nikoga nema osim nas

i nikoga ne vidimo osim jedan drugo

i vrijeme stoji, prostora više nema.

I jedan "zbogom", posljednji "zbogom",

to je život.

To je život

i ljubav

i patnja.

Za nas drugoga nema

osim patnje u ljubavi,

ljubavi koje ne smije biti.

Je li svaka ljubav

patnja

ili samo naša?

Zar to li je ljubav?

Zar to li je život?

C'est la vi

mon amour

i drugoga nam nema!