#jos jedna prica o nama

[lifeinbooks]

Jednom kad te svijet umori, ti mu reci. "Svijete, ne želim više ovako. Namećeš mi pravila za savršenstvo, norme kojih ne bi smjelo biti. Pokušavaš me ukalupiti, izraditi po nekom svojem kriteriju ljepote. Želiš da ti, kao svi drugi, i ja budem po mjeri. Tjeraš me da brišem suze, kao da je plač znak slabosti. Očekuješ od mene da svaku nepravilnost na licu prekrijem kao da jedino s takvim maskama mogu negdje pripadati. Govoriš mi kako su moji ožiljci neprivlačni i očekuješ da ih sakrijem. Kao da ne pričaju neku priču, kao da nisu dokaz svake moje pobjede. Želiš da su mi usne punije, a ne znaš da je smijeh najljepši onda kada je srce ono koje je puno. Namećeš mi tuđe standarde za opseg mojih prsa, struka i bokova. Kakvi su to standardi koji ništa ne govore o opsegu zagrljaja? Izruguješ se strijama, tim valovima na mom tijelu. A zašto? Jer to tebi nije lijepo. Želiš da promijenim svaki dio tijela koji se ne uklapa u idealnu sliku ovog vanjštinom zaluđena čovječanstva. I da budem manje ja, jer nisam ja ovdje da budem cjelina, ja sam ovdje samo da tebe budem dio. Zar ne, svijete? E pa ne želim više ovako. Ostavi mi sve nepravilnosti na ovoj mojoj koži, ostavi sve greške na ovome mome tijelu, ostavi sve što po meni ispisuje život. Najsavršeniji su ionako oni koji uspiju ostati svoji.

[ultravioletna]

Rodjendan.

"Slavila je rodjendan povuceno i skromno kao sto je uvek znala, van ociju javnosti, samo mi i ona. Njena mala sobica, a opet dovoljno velika za sve nas. I ona koja je na ovim julskim vrucinama sposobna da nas sve zaledi jednim jebenim pogledom. Sta ti je zena, jebote. " govorio je svom drugu dok je gasio pretposlednju pljugu, isfrustriran time sto mu je ostala jos jedna, a nije zeleo da ode da kupi jos, jer je zeleo samo da bude tu. Da je gleda. I da se smeje.

"Brate, govoris mi sad da je prelepa.. a da ti kazem nesto. Prosle godine, bas u ovo vreme sedeo sam i ja za ovim stolom, pio sam iz iste ove case, jer zna da mi je omiljena, o svakom detalju je brinula i s' paznjom je sve servira. I ono, znas, sedeo sam, kazem ti, ona je nosila neku cvetnu haljinu, pustila je kosu, a znas, tad nije zelela da svi znaju da ima loknice, da je prirodno kovrdzava, tada ju je peglala svakog dana. Nebitno, i tada je bila lepa. Bila je lepa, a opet, sama, i znas, nikad nije pozelela nekog. Nikad nije pozelela da bude sa nekim na svoj rodjendan. Samo sa nama. I govorio sam sebi, gospode, prelepa je. Govorio sam i to, kako je ona sve sto me pokrece, jebiga, brutalna je, samo njen osmeh je dovoljan. I svaki put kad bi mi uhvatila pogled, najezio bih se. Da budem iskren, eto, sedimo ove godine ti i ja.. i osecamo isto prema istoj zeni. Da, ona je cele ove godine bila ovde, a ja sam bio tamo, u Kragujevcu, i uvek je bilo isto. Uvek sam mislio, ma ne volim je, uvek mi je bila samo drugarica. Nekada mesecima ne bih ni pomislio na nju. Ali dodjem ovde, kao i prosle godine, verovatno i sledece i shvatim..znas.. shvatim, sta je ona meni. Sta je ona za mene. I brate moj, jebeno je to. Vidim da si ove godine ti taj koji je gleda dok se smesi sad i oopet sebi govori "prelepa je." smejao se i ispijao vino iz case na kojoj je cak i ispisala njegove omiljene rime Brutove pesme.

" I.. da li si joj ikada rekao?"

- " Nisam. Pitaces me zasto. Jednostavno je. Uvek volis, volis najvise, nesto izdaleka. Vidi je, kakva je krhka, mala, a glumi da je snazna. Sta je sve prosla, jebeno me cudi sto nije boginja, razumes!"

"istina..i znaci, ni za godinu dana, nista se nije promenilo...?"

-" Nije. Imao sam devojke, svakakve kombinacije, devojke na vece..ali nije. Ona je ona, brate moj."

"Razumem."

-" Hoces li joj ti reci?"

Pogledao ju je jos jednom, kako se rasplakala kao malo dete dok je otvarala poklon od svoje najbolje drugarice, ne ocekujuci takve uspomene.

" Ma gde smem, rodjeni. Necu. Toliko meseci sam je branio kao stariji brat, bodrio je za svakog dobrog decka a od losih cuvao i da joj porusim iluziju o savrsenom davno izgubljenom bratu? Ne zelim. Izgubio bih je."

- "Eto, vidis, to je nas problem. Obojica je gledamo svesni da nikada nece biti nasa, nevazno cija, tvoja ili moja, znas, ona i jeste nasa. Nasa mala sestrica, drugarica. Nase blago. Ali ona nikad nece znati. Ona, mozda negde to i zna, ali zna i posledice toga. A ko je nama kriv sto smo se zaljubili? Da smo znali da ce nam Bog poslati andjela, mozda bismo se pripremili. Ovako nas je stavio pred svrsen cin.."

Prilazi nam lagano dok joj crvena haljina leprsa i otkriva divne noge, jedne balerine.

Jeza.

"Sta vam je momcii?? Hajde, pusticu vasu omiljenu pesmu, mogli bismo da je odrepujemo zajedno, hahahah, spremila sam se!"

I o tome vam govorim. Nikada se nije trudila da bude ta. A uvek je bila.

Ustao sam i poljubio je u celo.

"Samo jednom gazis tu 17-u pa ajmo i da zapevamo!' i nasmejao sam se, uprkos tome sto nece biti moja. Ona je tu. To je vazno.

Odlazila je dok smo je obojica gledali sa nevericom u ocima.

" I eto, brate, sta nam od ljubavi ostaje..? I ne treba mnogo. Neka je nasmejana, cija god da je. Ako nas je naucila necemu, onda je to upravo. Bezuslovno sam zaljubljen, znajuci da je to kraj tunela.

Pa i neka je takva."

Vratila se, pustila Mikrija i numeru "Panduri znaju" i popela se na sto, stavila kacket i zapocela svoju predstavu.

Pogledala nas je obojicu i samo je rekla

"ovo je za moje najdivnije momke veceri i neka to bude njihova noc. Hvala vam sto ste tu, sta bih bez vas!"

Pogledali smo se, i znali smo.

Neke su oci ipak samo dubine

A neka su prijateljstva

Ipak samo bratstva i sloga.

I ova prica je setna, ali moje je da je cuvam.

Pa i pricu..

A i nju, znate.

Moju zvezdu Danicu.

"O pobogu, dolazite li vas dvojica!?"

Potapsali smo jedno drugo po ramenu i nasmesili se, znajuci ono sto niko ne zna.

" eo bre matora sta se tripujes, imas 17 pa si opasna? Smanji gas"

smejala se.

eto, to je dovoljno.

ultravioletna

[jednoljetousredzime]

I am a Sailor

I am Sailor

Brod smo preuzeli 10.12.202. na Martinique u mjestu Le Marin, najvećem pristaništu za jahte na Karibima.

Dočekao nas Pierre. Iznajmio nam jedan od svojih brodova na 5 mjeseci za dobru cijenu. Dobro njemu, dobro nama. Zbog Covida je uobičajeno iznajmljivanje stalo i to svi ovdje itekako osjete.

Brod je Helia 44, 4 kabine, 4 WC-a, nas 4 plus pas.

Marc je skipper, ja znam nešto i ništa o jedrenju. Već sam jedrila i ljeto 2021 uzela 20 sati da se malo ufuram u cijelu priču. Prvi put su s nama i Nora (10) i Jana (8). neka totalno druga prica kad jedriš kao obitelj, sam s vlastitom djecom. Odgovornost na najjače.

Na kopnu smo pripremajući se, prošli kroz sve moguće osjećaje i stanja. Od uzbuđenja, euforije, preko sumnje, nesigurnosti, straha, hrabrosti do radosnog upuštanja u tu zajedničku pustolovinu.

Jedan dio možes pripremiti i osigurati, drugi dio je povjerenje i prepuštanje putu.

“Pa što Bog da i sreća junačka.”:-)

I tako smo i krenuli. Korak po korak. Mozak bi ponekad poludio i preskačući prepone u sprintu zamišljao sve moguce scenarije s preprekama, ispunjavao tijelo osjećajima stvarnim na osnovu nestvarnih, uglavnom negativnih priča.

Mašta radi svašta.

A stvarnost je, konop, veži, dodaj, gledaj, sudjeluj, jedro digni, zategni, genua, jačina vjetra, vrijeme…

Brod je prisutnost. Ovdje i sad.

Stvarnost je i ja ne mogu, ne znam, kako to ide, kako se ovo zove, probaj, možeš, sad znaš, probaj, probaj, probaj…

Dok ne naučiš, dok ne sjedne. Svaki put malo bolje.

I tako smo desetak dana izlazili do uvala i plaža na Martiniqueu.

Marc i ja razapeti pažnjom na milijun malih sitnica istovremeno,

smijali smo se toj svojoj novonastaloj situaciji.

U jednom trenu na plaži jednim okom gledamo veliki brod na sidru, drugim gumenjak iz kojeg nas je desetak minuta prije ogromni val izvrnuo, zatim jedno oko prati djecu koja se bacaju u te iste velike valove i ciče od sreće, drugo je na psu zavezanom za stablo na obali. Ludi.:-)

Djeca koja su isto dobijala male zadatke što smo više stjecali sigurnost. Suočeni s vlastitom razmaženošću i naviknutim komoditetom i nas i djece, gdje netko drugi obavlja neke tamo poslove za nas. i frustracijama koje je donijela ta spoznaja.

Mali koraci, velike lekcije i velike pobjede svaki dan.

Da smo mi svi zdravi i živi i da je brod neoštećen.

Tu se na djelu pokazala i sva naša nefunkcionalnosti kao mlade posade.

Očekivanja mene od Marca, Marca od mene, djece od nas. Svih jednih od dugih. Kakofonija svim mogucih emocija i svih različitih izražavanja istih.

Naše različito nošenje sa stresnim situacijama. Ogoljeno i divno, ali i bolno uviđanje, što fercera, a što ne.

A tu smo, na brodu. Doslovno. Nema bježanja.

Znali smo da nas to sve čeka i sve je bez izuzeća bilo posluženo ko na pladnju.

Ako želimo da do cilja i to na neki dobar način valja nam se uskladiti.

Metaforično se rado koristi ta slika broda na moru, u oluji, u luci. Tih jedara i njedara. Tog vjetra ćudljivog, promjenjivog i neuhvatljivog. I sila koje Boga ne mole.

Velike vode i nas malih.

Tog usklađivanja s prirodom. Čekanja i kretanja u povoljnom trenutku. Tih sigurnih mirnih voda i sigurnih luka. I sidara koja se negdje bacaju. Sidara koja te drže sigurno na toj vjetrometini.

I opet svih tih nekih drugih luka koje te zovu.

Ako je brod obitelj, a mi članovi njena posada, valja nam učiti kako funkcionira to zajedničko MI. Ono je ujedno i put i cilj.

Iako mi provodimo puno vremena zajedno i slažemo si poslove i život koji nam to omogućava, u biti njegujemo jako i našu individualnost i stvaramo si prostora da se ona izrazi.

Ovo ce biti jos jedna darovana prilika posložiti i presložiti vrijednosti i prioritete i naći ravnotežu između JA i MI.

Uvijek ista dilema samo malo drukčije upakirana.

Svi smo mi u istom brodu.

[yxngmxstxr]

“ Dani su sve vise odmicali. Jako sporo. Bez nje. Stalno se pitam gdje je, sta radi ? Da li je vec nasla nekog drugog ili pati u neprospavanim nocima kao ja ? Boli sama pomisao na nju. Sto god da ugledam, cujem ili osjetim, podsjeti me na nju. Tisina je gora nego ikad, a to je bas zato sto je ona uzivala u njoj, sa mnom. Nije mnogo pricala, a mnogo je to govorilo. Samo bi se prepustila momentu sutnje sa mnom. Fali ta sutnja. Fali mi sve u vezi sa njom. Slatkasta nota njenog parfema koja me je pratila vjetrom svake noci do kuce, poslije no sto nju dopratim do njene. Fali mi njena kosa u kojoj su se nakratko gubili moji prsti. Fali mi momenat kada prekine poljubac, nasmije se i opet me nastavi ljubiti. Kada me odgurne od sebe, pa me uhvati za ruku i ne pusta. Volio bih imati taj osjecaj jos jedanput, pa makar to bilo posljednji put. Prolazi vrijeme, a ja nikad gori. Prikrivam osjecaje, gasim iste tugom. Zbog cega ? Bojim se da ce me sresti tuznog. Da nece biti sretna jer sam ja pao. I da se desi to, bio bih sretan sto je vidim, a u isto vrijeme tuzan jer nije moja, vise. Mozda u svojim ocima ja nju jos uvijek smatram svojom, ali ona to ne zna, ili ne zeli da prizna sebi. Strah je povrede, odbacivanja, a ja nisam osoba koja bi odbacila nesto za sto vrijedi sjaja u mojim ocima. Svjesno zelim da zaboravim sve lose trenutke sa njom. Nesto se protivi tome. Da li je to moja masta, uticaj necega veceg, ili je samo ona, nikada necu saznati, a vjecno ce me jesti iznutra. Gledajuci, prema svemu, fali mi ona. Mozda nekada i shvati ko je volio najvise, ko je zelio da je primjeti, ko je plakao zbog svake sitnice vezane za nju, koga nije niko zanimao. Samo ona, jedna, jedina. A njoj su uvijek druge osobe bile bitnije od mene. Mozda nekad i shvati, mada ljudi cesto vrlo kasno shvate neke stvari, pocnu da ih cijene tek onda kada ih izgube, pa se kaju. Pokusavaju da vrate tu osobu, ali bezuspjesno. Tada je vec kasno za to, a za njih dvoje, prekasno. Kao da vrijeme ne prolazi, kao da moje suze nisu bile prisutne, kao da nisam vise onaj koji sam prije bio. A nisam bio. Nista na meni nije bilo isto, a i ona je to osjetila. Nije rekla nista. Samo bi se okrenula i otisla. Onako kako mi je vec ranije pokazala, bez okretanja, emocija i rijeci. A tako najvise boli. Ako nekada cudom joj pocnem nedostajati, necu biti tu. Ne jer ja ne zelim da budem pored nje, nego jer njoj nije mnogo znacilo da li cu tu biti ili ne. Volio bih da samo zamislimo sta bi bilo da smo rekli mnoge rijeci koje smo precutali jedno drugom. Koliko bi samo sve bilo drugacije. Ali je sve to suvisno. Najbolje je da zaboravi. Ako krene nazad da zastane. Da obrise svaki kontakt, da ne prica nikome o nama. Da zaboravi, nastavi dalje. Vrijeme ce proci, a onu staru izreku da vrijeme lijeci rane, ostavite za sebe. Tuzno je kada slusas druge ljude kako pricaju o lijepim stvarima koje im se desavaju sa voljenim osoba, a ti sutis. Nemas sta da kazes jer ti se nemaju s kim takve stvari desiti. Lijepo bi bilo kada bih i ja podijelio svoju pricu sa njima, ali ona sadrzi samo tugu, suze i bol. Vrijeme prolazi, a bol nikad jaca. Zivot nije samo proljece. Zbog cega postoje cetiri godisnja doba ? Zbog cega postoje jesen i zima ? Postoje jer tako vise cijenimo proljece i cekamo ga da dodje. Zasto radimo ovo sebi ? Osjetimo srecu na trenutak pa pomislimo koliko li ce ovo da traje. Isplati li se, pita glava. Srce kaze ne, ali to tako prija.. Jer poslije svega, tu si opet ti. Samo ti. Zajedno sa mnom, protiv svijeta. ”

[narcoboss96]

Zivimo u svijetu koji sadrzi preko 7 milijardi ljudi, mnogi od njih smatraju da je poezija nepotrebna, bilo kakava predstava umjetnosti za mnoge je iluzija i nesto sto smatraju gubljenjem vremena. Ja smatram da je svaki covjek stvoren za nesto posebno. Bog je stvorio svakog covjeka s ciljem da taj covjek stvori svoje ja. Koliko god ljudi postojalo na nasoj dobro poznatoj planeti Zemlji, moje misljenje je da su svi stvoreni za nesto posebno. Previse je nacina da pokazes ko si ti, previse je ljudi koji je stvorilo svoje ja, a isto tako je jos vise onih koji kopiraju druge i koji su bez svog karaktera. Mozda ja licno koji sve ovo pisem i samim tim govorim svoje misljenje grijesim ali sumnjam. Gledano otkad znam za sebe i svoj zivot, za svojih 20 godina bio sam u mnogim iskusenjima. Mnogo puta sam pao, ali sad sam tu gdje jesam, ponosan na sebe, ponosoan na svoje Ja. U ziovtu sam napravio mnogo gresaka, vjerujem da cu ih napraviti jos vise, medjutim svakom mojom greskom ja ucim ko sam ja i ko su drugi oko mene. Trenutno sam za mnoge druge mladic koji nije svijestan zivota, koji ne zna sta je iskusenje i koji nije vidio tamnu stranu svijeta. Ja ne smatram tako. Mislim da ljudi koji razmisljaju tako su prosli najmanje u zivotu i nisu iskusili nista na svojoj kozi jer samim tim sto tako razmisljaju pokazuju koliko malo toga su prosli u svom bijednom zivotu, koliko toga su svijesni kroz sva njihova desavanja. Bog je stvorio covjeka kao najpametnije bice koje prolazi kroz uspone i padove, prolazi kroz zivot pun trnja i litica koje jedva cekaju da ga vrate na sami pocetak. Ali isto tako je stvoren da se vrati iz svakog pakla i da postane svijetla sjena covjecanstva kao sto je sunce radost za planetu. Nasa planeta ne bi opstala da nema sunca. Kada ne bi postojalo sunce ne bi postojao ni dan, kada ne bi postojao dan ne bi bilo ni svjetlosti za ljude. Sva ziva bica bi potonula u tami bez svejtlosti i izumrla. Sta sam s ovim htio reci? Hocu da kazem da se svaki covjek treba boriti za dobrobit sebe i drugih oko sebe, treba da se bori za svijetlost u tami i da uz udruzenje ostalih koji razmisljaju na taj nacin uspije spasiti sebe i dobre ljude.Za ljude koji smatraju drugacije postoji lijek a to su ljudi koji imaju svoje ja i neka uce od njih. Na par trenutaka prije vec sto sam poceo ovo da pisem izasao sam iz kuce i zaputio se do benzinske pumpe na kojoj sam htio da kupim neke stvari koje su mi bile potrebne. Otvaranjem svojih ulaznih vrata ugledao sam kako kisa pljusti iz otvorenih oblaka. Uz to je puhao jaki vjetar sa sjevera koji je tu kisu nosio po strani. Kada sam vidio to normalno da mi je bilo krivo i da sam zelio da je u tom trenutku vedro i bez oblaka, ali posto je sve to normalno za svijet i nasu planetu nisam se odlucio na korak unazad, isto kao sto smatram da se ne bi niko okrenuo i vratio zbog toga ako mu je nesto potrebno. Svaki normalan covjek bi otvorio svoj kisobran i presao potrbeni put do svog odredista i uradio bi to za sta se odlucio kada je krenuo iz svoje sobe. To je dokaz covjekova mozga, covjekovog snalazenja i covjekovog postovanja prema svemu. Njegovog truda za uspijehom i ne odustajanja na svakoj prepreci na kojoj se nadje. Otisao sam i kupio sto sam htio. Na izlasku sa benzinske pumpe primijetio sam da kisa mnogo manje pada sto ne bih skontao istog trenutka onda da sam se vratio u svoju sobu na izlazu iz kuce. Uradio sam sto sam htio i nije me mnogo kostalo, kostalo me samo par kapljica kise koje me nisu sprijecile da uradim sto zelim. To je isto kao par rijeci negativaca koji pokusavaju sprijeciti sa par negativnih rijeci pozitivne i uporne ljude. Bit svega ovog je da pokazem ljudima oko sebe, da pokazem svima koji su u stanju da vide ovo da ne trebaju odustajati od sebe ni od svojih zelja. Ja sam osoba koja je vec 4 mjeseca daleko od onog sto zelim. Kroz svaki dan sam padao i dizao se ponovo na svoje noge i tezio ka svom cilju, i dalje tezim ka tome iako jos nisam uspio i necu odustati. Za samo 4 mjeseca sam uspio mnogo puta da razocaram sebe i ljude oko sebe pa i one koji su mi najbitniji, ali i najbitniju osobu u svom zivotu. Prije nesto manje od dvije godine, tacno 25.03.2015. godine sam bio najsrecnija osoba na planeti. Sa svojim strpljenjem i sa svojom zeljom za uspjehom dobio sam to sto sam trazio, dobio sam to sto sam htio, a to je ljubav mog zivota. Ovako je to bilo.. 24.03. sam pisao sa djevojkom koju sam htio vise od bilo cega na svijetu. U tom trenutku sam znao samo da smo prijatelji, da sam joj prijatelj kojeg je ona odbila od sebe kao osobu koju bi mogla voljeti. Posto se nismo poznavali dugo razumio sam zasto me odbila, zasto me odbila da ja budem njena ljubav i nastavio sam se truditi kako bih joj dokazao da mogu biti to. 24.03. je polahko prolazio, kazaljke na satu su se spojile i donijele novi dan u nasem zivotu. To je bio dan koji cu vjecno pamtiti, dan kada me djevojka koja me prethodno odbila i u koju sam se zaljubio pitala na prelijep nacin da budem njen. Onako sav presretan sam odgovorio, bit cu tvoj. U tom trenutku sam bio momak pun neiskustva sto se tice vezivanja za djevojku. Htio sam i to da naucim, htio sam da budem najbolji momak za svoju djevojku i trudio sam se mnogo da to budem. Sjecam se naseg prvog izlaska kao par. Nasli smo se i otisli na mjesto koje je medju najpoznatijim mjetima u nasoj propaloj drzavi. Otisli smo ispod starog mosta, tu smo sjedili i pricali o nama, tu sam je prvi put poljubio. Taj osjecaj nikad necu zaboraviti, kao da se sada desava. Sjedio sam pored nje i slusao sta mi to prica, slusajuci nju zamisljao sam samo o tome kako cu da je poljubim. Bio sam nestrpljiv i jedva sam cekao da se to degodi. Kada je rekla sta je htjela porucio sam joj kako je vrijeme da se i ovo desi, poljubio sam je. Poljubac nije prosao kako sam zamisljao, bio je los kao i nase upoznavanje. Pokusao sam da budem sto bolji i da je ostavim bez daha ali nisam uspio. S obje strane je bilo previse ukoceno i puno straha koji je unistio taj poljubac. Trebalo je da ispadne perfektno, a ispalo je odvratno. U tom trenutku nismo pricali o tome i nismo pokusavali ponovo. Ubrzo smo otisli do njene prijateljice s kojom smo se nasli u gradi i sjeli smo u jedan kafe bar. Ostatak te noci je prosao onako normalno kao sto bih prosla i sa svakim mojim prijateljem. Kada smo dosli kucama culi smo se i popricali o poljupcu. Jedno drugom smo rekli sta smo mislili, a to misljenje se slagalo. Bilo je grozno i razmisljali smo sta cemo dalje. Sam pocetak nase veze umalo nas je prekinuo u svemu sto se poslije dogodilo. Nakon kraceg razgovora rekao sam joj da bude opustena sljedeci put i siguran sam da ce biti perfektno. Za par dana smo izasli ponovo, pricali smo i bilo je zanimljivo. Cijelu noc se nismo usudili poljubiti sve dok je nisam otpratio kuci. Prisao sam joj i poljubio je, bilo je nevjerovatno. Poljubac je bio onakav kakav sam sanjao. Prisao sam mirno, zagrlio je i poljubio kao najveci ljubavnik u historiji covjecanstva. Dok sam je ljubio osjetio sam to sto sam cijelio vrijeme potajno osjecao. Osjetio sam tu strast i tu ljubav prema toj osobi, ljubav koju nikad prije nisam dozivio. Poljubac je trajao maximalno par minuta. Kada smo zavrsili pozdravili smo se i rastavili. Ona je otisla u svoju zgradu, a ja svojoj kuci. sjecam se tog trenutka, hodao sam prema kuci nesto vise od 2 kilometra. Osjecao sam se kao najveci zavodnik u historiji, a osvojio sam samo jedno zensko srce. Bio sam odusevljen i jedva cekao da dodjem do kuce samo da bih pisao s njom. Kada sam stigao kuci onako sav ushitren sam sjeo za laptop i javio se, pisali smo do kasno u noci. Sljedecih mjesec dana je teklo sve normalno bez ikakvih vecih rasprava, razmijevali smo jedno drugo i osjecao sam kao da zivim svoj san. Stigao je maj, njena ekskurzija se priblizavala, pocela je da pakuje svoje stvari. Putovala je ka Spanjolskoj. Znao sam da ide na putovanje sa svojom generacijom, sa svojim prijateljima ali nije mi bilo svejedno. Sama pomisao da se necemo vidjeti preko 10 dana me plasila, ali nisam joj govorio to. Dosao je na red zadnji nas izlazak prije njenog putovanja. Kasno u noc smo sjedili u njenoj ulici na klupama. Tu noc smo jedno drugom pricali, vise je ona pricala a ja slusao i divio se kroz sta je sve prosla. Nakon saslusanja sam joj pokusao pomoci i uputio par rijeci. Poslije razgovora jedno drugo smo zagrlili i u tom trenutku oboje trazili da budemo zauvijek jedno s drugim. Na ruci je nosila gumicu za kosu, tu gumicu sam pogledao i skinuo s ruke. Pitala me sta to radim, a ja sam joj odgovorio, zelim da uvijek budes sa mnom i uzeo tu gumicu kako bih me ona uvijek podsjecala na nju. Trebalo je to da bude jedna obicna majska noc u Mostaru, ali nije. Proljece je vec uzelo maha i vrijeme je bilo prelijepo, ali tuga u nasim srcima je bila velika jer smo znali da se necemo vidjeti neko vrijeme. Cas je otkucao na vrata i morali smo se rastati, zagrlili smo jedno drugo i pozelio sam joj sretan put.

[tajna-skrivena-u-uglu-usne]

Sta je sustina bica? Da li je to jedna tacka kosmosa u jednom bicu u kojoj se skupljaju svi zavrseci svake misli i osecaja koje ono prozivi. Ili je pak isprepredena mreza svega sto je covek prosao, neobicno i jedinstveno zapakovana u odredjenu celinu? Jer volela bih da kazem kako volim tvoju sustinu. Volela bih, ali kada to kazem deluje tako prazno, jer sta je mene ostavilo da se gusim u suzama, ciju si oluju ti izazvao, ako nije tvoja sustina? Razliciti smo ljudi, ali moja sustina to ne bi mogla da uradi skoro ni najvecem "neprijatelju", a kamoli svojoj ljubavi. Nisam zavolela nasu pricu, koja je bila iluzija. Nije. To nije ova prica. Ali da li sam zavolela coveka sa podeljenom sustinom ili cak dve kompletno razlicite? U kojima ja kao nedovoljno edukovana o sustinama, a ko je zapravo dovoljno tu edukovan kada je svaka drugacija, sam se saplela ne videci postojanje druge strane. Za koju se opredelis iz straha. Nije opravdanje, razlog je. Ali, na zalost, nedovoljan. Nedovoljan da ucini da skroz razumem a kamoli se poistovetim. Strahovi mnome ne upravljaju, a i kada su jaki ne dozvolim da mi promene sustinu, da je podele ili kontrolisu. Naprosto izaberem da se suocim. A ti se suocis povremeno, na periode, pomalo. Poslednji put si dosta, a onda previse zs tvoj sklop da podnese. Zao mi je. Zao mi je jer je komfor zona sve sto tebi daje mir. I to prividan, trenutni, ali mir. Zao mi je sto ti ljubav nije dovoljna. Meni ce uvek biti dovoljna za mir, ako je zdrava i nepodeljena. Lakse bih je i "izlecila", nego sastavila nesto sto ne zeli da se ujedini. Zao mi je. Stvarno. Ipak tebi nije, ne jos uvek, a bice kao prosli put. I sta ces tada? Koliko se brinem sta ces tada, toliko me i nije briga, jer briga o tebi nikud ne vodi. Ama bas nikud, sem eventualno u moju propast. To sam naucila na tezi nacin. Ti ces oporaviti rane, cekati da svane, govoriti kako ne bi ni sa cim menjao nase dane i onda postati osoba koja uvek nestane. Odes, promenis boju, odbacis svoju crvenu i ostavis je meni u amanet. A ja vec imam zutu. Imam je, ali i ceo spektar boja. Cuvam tvoju, ali postaje moja. I ako se vratis po nju, cini mi se da necu imati sta da ti vratim, jer je deo mene. Zao mi je, sto ako se vratis necu moci da te izlecim ponovo, jer nemam cim. Mogla bih, ali bi se onda nas krug dvojke ponavljao. A doci ces, to znam. Samo sta tad? Ja znam sta cu tad sa sobom, ne znam sta cu s tobom ili sta ces ti sa sobom? I kazem ti, zao mi je, ali tvoji krugovi nisu jednostavni kao nas, njihova ciklicnost se vrti i vrti nezdravom brzinom, a meni samo moze da bude krivo. Ne zelis da ih zaustavis, zelis da uniste plocu koja se vrti, dok muzika ne postane galama. A ja ostajem sama. Ti postajes tama. Ipak, cuvacu najlepse u nekim starim, spokojnim nama. Valjda je to sve sto razumem o sustinama.

[lindaloudlypresents]

Mogla bih da napisem pricu, znas. O tebi. O meni. Bila bi to kratka prica o nedostajanju. Glupom, tupom nedostajanju. O onoj najgoroj vrsti nedostajanja povodom koje nista ne mozes da uradis. Nikada to ne bi bila prica o nama. Nikada nas nisam mogla smestiti u prvo lice mnozine. Ti i ja-prstiju prepletenih, a i dalje ti i ja. Ti i ja-tela spojenih,a ipak ti i ja. Jedna dusa,jedno telo, a nikada, nikada MI. Bila bi to kratka, zaista kratka prica o kukavicluku. Jedna obicna prica o odricanju. O nekom pogresnom vremenu, pogresnim ljudima. Prica o smehu. Mnogo smeha. O pogledima, tajnim susretima. Prica zacinjena sa malo strasti, malo ljubavi, mnogo ponosa i inata. Obicna, najobicnija prica isprana suzama, rekama, rekama suza, zbog nekih losih reci koje se nisu dale zaboraviti...i zbog nekih jos gorih tisina, koje su rekle i previse. Kratka, najkraca prica na svetu . Zivotna prica...ljubavna prica...samo nikada, nikada to ne bi bila prica o NAMA...

[lifeinbooks]

Prokleti krivi ljudi, i ispravna srca

stegnuta u njihovim šakama.

[jednoljetousredzime]

Škola na brodu

Skola na brodu

Noru i Janu smo uzeli i škole i mi ih podučavao. Koristimo mogućnost Home Schoolinga, tj. podučavanja od kuće. Tu opciju mi koristimo već godinama. To nam je davalo mogućnost da s njima provedemo par mjeseci ljetnih u Hrvatskoj, u Blacama.

Marc je prije par godina prorokovao, ovako će za deset godina živjeti mnogi. Corona ga je demantirala, pa je to došlo 3-4 godine nakon te njegove izjave.

On moze raditi odsvakle. Ovaj put radi s broda nekih 20-30 posto. Ja sam trenutno  u svojoj galeriji posložila priču tako, da je win win situacija i za mene u odsustvu i za kolegice umjetnice koje su trenutno u galeriji.

Dakle, škola. Jedan dio pratimo po programu, knjigama, radnim bilježnicama i listićima.

Jedan dio kreiramo sami.

Meni je drago sto je Marc zadužen za matematiku. Jer tu nema apsolutno nikakve kreativnosti za mene.:-)

Engleski uče iz knjiga, s školskih online portala za engleski, a prije svega iz svih živih, konkretnih svakodnevnih susreta s ljudima.

Francuski čupa Marc iz svojih rezervi u učenju s Norom.

Ja samo glumim da ga znam, zasmijavam ih i tako je motiviran kad zapne.

Nora je peti razred i skužila je što znači učiti. Plamen se upalio i tinja. Ne znači da je uvijek raspoložena, ali odradi svoj dio posla.

Jana je treći i još zaigrana. Obe stalno pokušavaju pregovarati.

Mene nekad smotaju, Marca rijetko. Matematika, znači.

nevjerojatno su zaigrane i kreativne. kontroliramo digitalne ometace i koristimo digitalne pomagače najbolje sto znamo.

One uče u biti jako puno o životu, ljudima, različitim kulturama, različitom biljnom i životinjskom svijetu, uče kako komunicirati, kako se snalaziti.

Svaki dan prica neku svoju priču. Svaka situacija izroni mnoštvo pitanja. O različitim društvenim i političkim sistemima, siromaštvu, bogatstvu, zašto je nesto ovdje skroz drukčije nego u Europi, sto je novac, odakle dolazi, zasto negdje vrijedi vise, negdje manje, kao jedna jahta za jednu obitelj košta kao cijeli godišnji dohodak jedne zemlje, preispitujemo skupa sto je nama vrijedno i bitno.

Sto je droga, alkohol, lijekovi, zasto to odrasli trebaju i koriste…kako to djeluje na ljude. Zasto je nesto dobra hrana, a nesto ne…drukčiji okusi i otvorenost za istu, pitaju o ljudskim odnosima, izborima, slobodama, strahovima, emocijama, smijehu i suzama…

svasta pitaju, svasta žele znati. Unedogled i jos dalje.

dajemo odgovore koliko i kako znamo i umijemo. uviđamo i sami svoje jasnoće, nejasnoće, svoje pozicije i granice.  susrecemo stalno urođeno znatiželnjo dijete u nama koje se s njima skupa pita i “čudi kamo se to putuje”. nekad je taj susret lijep i ugodan, nekad i nije.

Uče kako se suočiti sa konkretnom situacijom u stvarnom životu i kako je riješiti. Kako se nositi s stresom i neugodnim osjecajima kad sve ne ide lako. Kako ne odustati, ovdje i sad, jer nema mogucnosti bježanja u misli i snove kad se nešto na brodu radi.

Isto na moru, kao i na kopnu u biti, samo sto ovdje imamo darovano dodatno vrijeme odgovarati na sve to.

I mi učimo s njima.

Podrška, strpljenje, granice.

Uvažavanje, razumjevanje, inspiracija.

Sve one divne roditeljske stvari.:-)

Ne odrađivanje stvari za njih, kada postane neizdrživo, zato što mi to možemo brže i bolje.

I zato sto ti se ne da sad s njima nagađati do besvijesti.

Tražimo suradnju, a ne poslušnost. 

Pokušati ostati miran kada ti se mozak cijepa na milijun dijelova.

Kada fitilj, zbog bilo kojeg razloga, postaje sve kraći s obje strane, skupa nalazimo načine kako to darom govora koji nam je darovan, izraziti što jasnije, smislenije i bezbolnije.

Bude tu bura emocija svakakvih. Uvijek se ipak uspijemo nekako dogovoriti, Bogu hvala, i napraviti korak najprijed, pa makar su to ponekad milimetarski koraci. Taj milimetarski je najvrijedniji jer je bio maximum mogućeg za taj dan.

pustimo da se to naučeno malo primi, da nađe neko dobro mjesto u nama.

Nekad pak letimo, letimo.

Ne znam hoće li sve znati točno sto propisuje školski program. Glavninu ćemo prijeći. Ono sto znam je, da će narasti puno u mnogo drugih vještina i vlastitih sposobnosti kojih i same postaju sve svjesnije. Vec sada uče i napreduju tako da se nekad samo pitaš i zadivljeno gledaš; ma jesu li to moja djeca, Ma vidi ih samo.

Znam da ce biti sigurnije u sebe i dobiti čvršće i jasnije taj osjecaj povjerenje u zivot koji ce ih voditi i voljeti i brinuti se sam za sebe.

Znam da će uhvatiti korak s svojim vršnjacima bez problema jer su budne i zainteresirane.

Postavljaju pitanja, traže s nama najbolje odgovore i rješenja. Kroz njih shvaćaš da nije bitno rjesenje kao takvo, koliko osjecaj i svijest da imas uvijek izbor i moc tražiti isto. I da nije uvijek lako, ali da je moguće.

i kad mislis da si sve iscrpio i dao, možeš dat jos malo više. Odakle…

Ma, one su u biti male vučice s kojima mnogi drugi trebaju uskladiti korak.❤️❤️

“Mama, sto je to “nista”? Ne mislim nema nista na stolu ili na pijatu. ili ovdje oko nas. Nego sto je to bas Nista-Nista ?- pita Nora predškolac crtajući bezbrižno i lagano po papiru konje i traži odgovor na to filozofsko, metafizičko i fizičko pitanje.

Tko tu koga uči..-)

“Mama, ja o životu ovako mislim, zato sto si ti moja mama. I tata moj tata. Da imam neku drugu mamu, i drugog tatu onda bih mislila kao i oni. - zaključila je Nora već sa šest.

Upravo tako. rekoh. ali ovo je samo sto sam ja otkrila dosad i dijelim s tobom, ti ces otkrit puno, puno vise i onda ces i mislit i radit drukčije.

“Gdje ja stadoh, ti produži.”

Sjedila sam na jednoj zvijezdi i tražila veliku mamu s najmekšim vratom. Onda sam izabrala tebe.- rekla mi je Jana kad je imala tri godine. Od prvog trenutka dolaska,pa do danas joj je ruka na mom vratu, kad god trazi mir, sigurnost, utočište ili potvrđuje ljubav.

“ Ti nisi moj šef. Moje srce je moj šef.” Jana, 3.g. tada.

A danas je na trenutke šefica svima nama.:-) A kome je srce sef smije to, zar ne.