#snaga je u tebi

[zdravljeirecepti]

Kako izliječiti sam sebe?

[belog-grada-crna-princeza]

Pieces of me/ pokušaji razrešenja ili o muškom i ženskom principu.

Nemam mira, nakon tvoje izjave da previše filozofiram, pa mahnito istražujem preplitanja i razlike između nauke i filozofije. Zaključujem da smo to ti i ja, ti si preciznost, pravila, logika. Ja volim pitanja bez odgovora i odgovore u obliku pitanja. Kuda me je to dovelo? A mora li nekuda? Ja sam u stanju da obiđem čitav kosmos i da nikuda ne stignem, bar ne po tvom poimanju. Zar ta tvoja nauka nije opsednuta pravilnim definicijama? Hajde reci mi, šta znači stići negde. Završiti putovanje? Ne žuri mi se u tome. Mogla bih umesto toga pomešati noć i dan, san i javu, tvoje razloge i moje izgovore ili kako ono već… Ima neki Andrićev citat, (i namerno ću parafrazirati jer nije bitno sad što je Andrić), kaže, najsuroviji postupak koji možete učiniti nekom svom bližnjem je da dok vam govori o svojim emocijama, vi nudite logiku. Surovost te se ne tiče, dokle god je potkovana činjenicama. Ne volim ja ni slatke laži, niti se branim od gorčine. Samo bih malo da egzistiram van tih okvira. Tebi je potrebna jedna staza koju ćeš slediti, a ja volim pogrešna skretanja i lavirinte i zaobilazne putanje. Čujem već tvoja opravdanja koja me uopšte ne dotiču. Hoćeš da ti kažem šta ja mislim o tom tvom realnom svetu u kom navodno treba da živimo? Za nekog ko tvrdi da se vodi čvrstim i opipljivim dokazima, previše veruješ u bajke. Reci mi šta čini tvoje iluzije vrednijim od mojih? Snaga je u brojevima, zar ne? Uostalom, ja spuštam mač, a i štit. Ti veruješ u dihotomiju. Ja verujem u kaleidoskop. Ostavljam mesta dihotomiji jer ne mogu ni da je prihvatim ni da je odbacim, ona je za mene ponovo misao u kom i postojanje i nepostojanje nemaju ni početak, ni kraj. Svaku liniju je čovek svojom rukom crtao, a ruka sudbine brisala. I na sve ovo ćeš ponovo slegnuti ramenima jer: ja filozofiram i mogla bih samo ovo da pustim; kao da ne znaš da ja ništa nikad nisam pustila.. osim svega? Nemam jednostavan odgovor. Ili se samo trudim da ti ubacim nervozu jer te kida neizvesnost i neodlučnost koja meni daje krila i čini da verujem u nemoguće. Znaš li šta je najgore od svega? Što uprkos svemu, ja u dubini sebe mislim da si ti skroz u pravu. E, to je strašno! Ovo nije svet koji naročito vrednuje ženski princip, koji i ti bez trunke žaljenja odbacuješ poput požutelog lista koji ti je sleteo na kaput. Muški princip bespogovorno usvajamo kao Apsolutnu Istinu nad svim istinama. Želiš zaključak od mene, ali nemam zaključak. Setim se onog zida sa grafitom Question Everything, a ispod toga je neko napisao Why? E, ja sam ti takva, ja sam poput tog koji je to napisao. Ti ćeš i dalje tvrditi da prosto previše filozofiram, a ja bih te pitala: a zašto? Kažu li istraživanja nešto o tome?

-Katarina

[pogledomdosrzi]

Moja mama, moj ponos

Zar ne znaš da je gledanje u majku ibadet, pa šta reći za dobročinstvo koje joj činiš?

Pročitala sam taj citat danas

I ništa kao to mi u zadnje vrijeme

Nije zaparalo uši

Znaš mama, ja nisam osoba

Koja puno vazi o svojim osjećanjima

Ja nemam običaj pričati kako i koliko

Nekoga volim

Jer ja sam uvijek najviše umjela pričati

O svojim emocijama prema nekome

Do koga mi nije toliko stalo

Za voljene koji su mi se krili najdublje u srcu

Njih sam najrađe voljela u tišini

Četiri zida svojih misli

Pa tako i tebe

Ali najviše mi je uvijek bilo žao

Što nisam često zapravo pričala

O tome koliko tebe volim

I to nikad nije bilo jer nisam htjela

Već jednostavno nisam znala kako

Neke stvari kao i neke emocije

Su toliko jake

Da se teško daju opisati riječima

I ja sam vječito teško pronalazila početke

Od kojih bih kretala kad sam pričala o tebi

Ali mogu u stihovima to lakše dočarati

Ti mama znaš da sam ja dijete velikog srca

I uživam slušati o tuđim uspjesima

Zadovoljstvima i sretnim trenucima

Ali nikada ti nisam rekla

I zato sada govorim

Ali meni bi se srce uvijek na dva

Ogromna dijela prepolovilo

Kada sam slušala kako druge žene uživaju

Bilo to da li u godišnjim odmorima

Poslovnim unapređenjima

Ili jednostavno dolasku kući u miru

Jer je to bila prva stvar koju sam

Oduvijek željela za tebe

Da imaš život kakav zaslužuješ

I znam ja da je za svakog sudbina

Drugačije krojena i da ovo nije kraj

Ali nema te stvari koje ja ne bih dala

A da ti živiš svakodnevnicu

Kakva priliči tvom postojanju

Tvom srcu i duši

Da s rahatom dođeš kući

Bez pretjerane brige

Da me vodiš na ručak kad dobiješ platu

I da idemo na more svakog ljeta

Te kad god bi rekla da ti je krivo

Što uskraćuješ meni ljeto

Za par dana u Hrvatskoj

Ja nisam imala snage da ti kažem

Kako mene ne interesuje ni to more

Nit putovanje

Da je meni jedino krivo

Što ti ne možeš otići sa mojim ocem

Na par dana da se odmoriš od svega

I unatoč svim uskraćenjima tvojim

Ja rijetko kad da sam upoznala osobu

Koja manje misli o sebi a više o drugima

I zaista se iznerviram

Kada kažeš da ne želiš sebi kupiti nešto

A ti si ta koja zapravo to najviše zaslužuje

Ti si mama najnesebičnija osoba

Koju ja znam

I najbrižnija rekla bih

Pa makar mi ta tvoja briga ponekad

Bila pretjerana i bez naročitog razloga

Nikada me nije prestalo fascinirati

Odakle ti snaga i volja

Da se toliko sikiraš oko najbezazlenijih situacija

Odakle je Bog uzeo toliko djelića

Da napravi samo tvoje srce

Od čega je ono građeno

Kada ima toliko ljubavi u sebi

I od čega je to tvoje tijelo sastavljeno

Kada ima jačinu da nakon svakog

Umornog dana dođe do mene

I najsnažnije već što je bilo koje

Ljudsko biće do tada moglo

Zagrli nekog

I to baš mene

Ja nisam ničim zaslužila takvu ljubav

A kamol takav zagrljaj

Ali zato mama moja znaj

Ja možda nisam osoba za zagrljaje

Mada svake noći ću leći

I od svih momenata tog dana

Sjetit ću se prvo tvog dodira

Te možda se tebi ne čini veliko

Ali svakim poljupcem u obraz

Koji nježno spustim

Namjeravam reći

Hvala ti za sve

Ne samo jer si mi se nasmijala pri dolasku

Ne samo jer si mi oprala veš

Niti donijela čašu vode

Hvala ti što postojiš

Što si tu da budeš uzor u svakom aspektu

Mog života

Hvala ti što si žena kakva želim

I ja da budem

Hvala ti što se osjećam ponosno

Kada mi neko kaže da ličim na tebe

Hvala ti što ne odustaješ od bilo čega

Hvala ti što si takva kakva jesi

Za kraj ja ti mogu jedino reći

Kako mi je jako krivo

Što život ne daje šansu

Da se čovjek barem jednom u životu

Ne vrati željene godine unazad

Jer ja znam gdje i kad bih se vratila

Vratila bih se u tvoje djetinjstvo

Gdje bih pokušala da maloj Kiji

Kažem da ne shvata ozbiljno majkinu priču

Da je najljepša djevojčica

Koju je do tada vidjela

I kako će ako je ikako moguće

Odrasti u još divniju ženu

Kojom će se njeno dijete ponositi

I meni nema većeg cilja u životu

Od tog da se za 20 godina

Pogledam u ogledalo

I vidim tvoj osmijeh i tvoje oči

Jer najdraži dijelovi mene

Su mi oni koje sam naslijedila

Isključivo od tebe

Hvala ti na njima

I hvala ti na svemu

Volim te mama najviše

[poeticlicense12345]

BORI SE!

Bole me tvoje suze,tvoja briga i strah,

Srećna da osetim tugu I tužna u isti mah...

Pepeo i prah je telo,koje misli mogu da zdrobe

Otmi se hladnoj tmini,ustani u ime Slobode!

Po naličju Božjem sazdan,čovek zemljom prohoda,

A onda zaboravi sve...i dušu svoju proda,

neko proda za novce neko pak zarad mira..

Pa ćuti i klima glavom dok bližnji mu smrt servira.

A svima je Bog dao ličnost i slobodu

zar bi se toga odreko i bacio sve niz vodu?

Ustani opet ti kažem,i odbrani svoju čast

nikom na zemlji ne daj nad tobom da ima vlast..

Ko ti obrisa lik? Ko ti to osmeh krade?

Pljuni ga posred čela i sočno mu reci ,,gade,,!

Odupri se strahu svome ,snaga u tebi drema,

nemoj da živiš u mraku i kao da te nema..

Bori se!

text author: Olivera Marković

[eylunur]

Kako da osjetiš slast i skrušenost u svome namazu?

"Kada želiš stati na namaz, prije nego što doneseš početni tekbir, učini koji istigfar (estagfirullah), zatim, sjeti se Allahove blagodati prema tebi, što te je učinio od onih koji namaz obavljaju (gdje su mnogi ljudi te blagodati uskraćeni), sjeti se da stojiš pred Vladarem nebesa i Zemlje, u Čijoj su ruci riznice nebesa i Zemlje.

Ponizi se pred svojim Gospodarom, zanijeti da Mu se s tim namazom približiš, da budeš bolji vjernik, bolji čovjek, da od tebe odagna loše navike, pohote i oprosti tvoje grijehe.

Ti razgovaraš sa Najmilostivijim, Najplemenitijim, Najdarežljivijim, Koji sve vidi i sve zna. On je blizu, čuje te kada Mu se s' namazom obraćaš, On voli da te vidi poniznog, skrušenog i iskrenog.

Daj namazu njegovo pravo, neka ti prosvijetli dušu i tijelo, neka te popravi, tvoje srce očisti, tvoju tugu odstrani i brigu otkloni.

Kada doneseš početni tekbir riječima "Allahu ekber", neka ti je na umu da je Allah najveći od svega stvorenog, neka ti je na umu Allahova Uzvišenost a tvoja manjkavost, Njegova snaga a tvoja slabost, Njegova neovisnost o tebi, a tvoja ovisnost o Njemu, subhanehu veteala...

Tako ulaziš u potpuno novu dimenziju svoga namaza. Tako ćeš inšallah, osjetiti slast i poboljšati skrušenost u svome namazu.

Allah te zavolio, namaz ti omilio i od Njemu iskrenih i bliskih učinio! 🤲"

Benjamin Grabus

[marija180468]

KONTROLA EMOCIJA

-Tajna je u kontrolisanju sopstvenih emocija!

Govori pre izvesnog vremena on meni dok ispijam vino. Gledam u njega cutke i mislim kako je predamnom jedan, onako pravi muskarac.

Odmeren. Suzdrzan. Pomalo arogantan. Ume bogme da odgovori ali u rasprave nikada ne ulazi. Ne branim se, jednom mi rece. Nemam od cega da se branim niti da objasnjavam ono sto znam da jeste.

Taj ce se nakon sto iznese svoje misljenje na svaku svadju samo nasmesiti. A onda ce vas pustiti da se borite i raspravljate sami sa sobom ukoliko ste dovoljno ludi da to ucinite.

On je nekako sa ljudima uvek na odstojanju. Ni preterano blizak opet ni dalek. Ume da saslusa. Posavetuje. Kaze kako bi on. Ume da kaze nesto o sebi ali nikada suvise licno.Ako i kaze sve prolazi bez napetosti i drame. Ne ocekuje nista niti je sa ikim zato sto ocekuje. Sa nekim je iskljucivo ako je odnos zasnovan na medjusobnoj paznji i postovanju.To ga nekako i cini osobom za postovanje.

Kaze da ga uvrede ne doticu jer one doticu samo one koje u sebe sumnjaju. Kaze i da je srecan sto se ne uklapa u masu jer tako zna da ume da misli sopstvenom glavom.

Dok sam ga gledala pokusavala sam da pokupim malo njegove smirenosti koja mu je svakako najveca snaga.

A onda, onako doterana u potpuno novoj haljinici sa sveze isfeniranom kosom pocinjem gotovo da vicem...

-Ako svi jednom budemo naucili da kontrolisemo emocije sta ce onda ostati od nas?

I tako smo robovi navika i potreba. Sad nek nam emocije oduzmu bicemo gori od zivotinja. Kako da kontrolisem emocije????

Ako sem ljuta ljutim se, ako mi se place ima da placem ako mi se neko svidja ne umem da budem ravnodusna. Necu da budem robot! Hocu da budem zivo bice koje zivot zivi punim plucima!!!!!!!!!!!!!

On se samo smesio.

-Ako naucis da kontrolises emocije ne znaci da ce ti ih neko oduzeti vec da ces sacuvati sebe.

Mnogi sabotiraju sebe izlivom emocija,koce i postavljaju blokade na sopstvene izbore.

Nauci da sve probleme ostavljas pred kucnim pragom.

Jer ljudi nisu duzni da ih slusaju niti to zele. A vecina jedino hoce da otrese svoj teret pricajuci ga drugima.

Nauci da se najpre umiris, razmislis o svemu, nauci da emocija sazre u tebi pre nego je pokazes.

Ako ti se neko zaista dopada upitaces se i kako se on oseca neces trcati da iskazes svoje emocije.

Boze opet ti!

Pa nisam ja neka masina. Ja kroz zivot idem srcem!

-Ali se o isto to srce spotices i ne dopustas mu da ti pripoveda sve sto zeli jer ga ne cujes od buke emocija.

I ti mi sad pricas o emocijama, vi muskarci sve probate bili u vezi ili ne. Daj sta das. Ako neka namigne istog momenta trcite.

-Sve i da je tako ne trcimo emocijama vec za sopstvenim nagonima!

Zene bi vladale svetom da su naucile da kontrolisu emocije!

Emocije i razum su u neprekidnom raskoraku i svadjaju se.

To je zato sto ljudi idu na njih i uporno se njima pravdaju. To je laksi put. Ako zelis idi njim.

Ali ako zelis da naucis da vodis svoj zivot a ne on tebe nauci i da se nosis sa emocijama, tako sto ces ih umanjiti za nekoliko skala onda se kada cini da su najglasnije.

Kao rezultat dobices mnogo toga.

Ljudi nece znati kako mogu da te povrede.Emocije su mac koji im dajes u ruke.

A nekom ces dati priliku da sam otkriva tvoje emocije, da ih plete u tisini I uziva u njima i njima gradi medjusobno poverenje.

Sebe ces zastititi od sebe.Ako me razumes.

A onda ce novi predeli poceti da ti se ukazuju. Spoznavaces emocije nekih drugih boja. Sirina.One prave emocije. Iskonske. Koje se taloze na dnu podvesti i igraju po rubu duse.

A odglumljene emocije koje se desavaju na prvu loptu ces smestiti tamo gde i pripadaju.

U teatar.

Gde ih preprodaju glumci kojih toliko ima! Unovcuju, tvrdeci da govore nekakvu istinu u koju se i sami bezuspesno bore sebe da uvere.

Gospode Boze ti si stena!

Pricam i prekrstam noge neprimetno ne bi li u njih pogledao.

Prvi sastanak sta cete. A on bas onako po mojoj meri.

On me gleda pravo u oci.

Nije lose sto tako mislis. Da nije tako stvarala bi pogresnu sliku o meni. A onda...znas i sama da te najvise razocaraju oni kojima si najvise verovao.

Upravo to ti je stvar sa kontrolom emocija.

Kada nekoga volis, nije vazno da li ces mu to svakodnevno objavljivati ili dramiti kada od tebe ode.

Kada nekoga zaista volis on je u tvojoj dusi i nosis ga u sebi gde god da podjes i ma sta da se dogodi.

Vratio me je kuci poljubivsi me u obraz na rastanku.

Od toga dana sve do danas on je moj najbolji prijatelj.

A emocije kao emocije...

Mozete ih preprodavati i njima privlaciti ljude za samo odredjen period.

Ali jedine prave emocije su one koje se nose u tisini i dusi.

Maja

[4eternal-life]

Nebojša Dugalić održao je potresan govor na ispraćaju Žarka Lauševića - 20. novembar 2023.

"Mnogima od nas koji smo u mladosti očarano gledali u tvoj nedostižni dar, bio si razlog zbog kog smo uopšte krenuli put glume. Raspon i raskoš tvoga dara bili su takvi da čim bi ušao u kadar ili na scenu, sudbina tvog lika postajala je jedino što nas zanima. Svet koji si nam donosio zaposeo bi ceo raspoloživ prostor, kao da si bio preodređen da se sve drame prelome i dogode u tebi i da slome tamo gde je najkrhkije. Tvoja krhkost, snaga kojom si sve nosio, ona nas je razoružavala i lečila. Svako zajedničko prisustvo sa tobom u kadru bilo je jedno malo praznično i privilegovano prisustvovanje istoriji... "- održao je potresan govor Nebojša Dugalić

[pismamargareti]

Od zimus nisam pisao ovdje. Štampat ću ovo i uvezati. Tebi iz inata. Da te jednom sjeti na posljednjeg kauboja. Charter s Rusima je prošao dobro. Zaradio sam 1400 eura s tom turom i moram reći da je to bio lakši novac nego što sam očekivao. Teško mi je palo njihovo inzistiranje da idemo do Maslinice, odnosno cilj im je bio uvala do Maslinice jer je tamo fin restoran Šišmiš. Popušili su mi sav duhan pa sam bio prisiljen otići do Maslinice. Bio sam tužan i teško mi je to palo. Imao sam dugo tu maštariju tebe na brodu ispred Maslinice putem do Hvara. Nevjerojatno jaka želja, ali eto. Čovjek mora shvatiti kad ga netko ne želi. Prije ili kasnije. Predugo sam bježao od te čonjenice. Predugo živio u tim svojim slatkim nadanjima. I stalno sam se nadao, ponoviti ćeš poziv za caffe date. Prije nego si me blokirala na instagramu sam shvatio da nemam tu više što tražiti, ali sam pokušavao i dalje vratiti te u moj inbox. Pusti sad priče - Odakle meni da što ti želiš ili ne želiš. Kad se nešto želi prelaze se i okeani vremena kako bi se došlo do toga. Užasno jako sam želio nas. Vjerojatno previše. Kažu da ako želiš izgubiti ženu budi prema njoj iskren, pažljiv, strpljiv, nežan, ljubi je iz srca. Počinio sam svaku id tih grešaka. Nisam mogao protiv toga. Nešto u grudima, u stomaku je u meni sve vrijeme tražilo tebe. Željelo "nas". Ne zmam kuda ću sad sa sobom. Najrađe bih otišao na kraj svijeta i tamo negdje sjeo na neku osamu i umro. Nikad nisam bio ovoliko glup u želji. Niakd me ništa nije natjeralo da po sjeveru kupujem uzagajne bisere, prenosim čokoladice. Da mrtav umoran sjednem u auto i kao lud vozim iz Dubrovnika u Zagreb da bih ti došao bliže. Nedostaje mi ta noć. Svi njeni mirisi, osjećaj u grudima i tvoja poruka "zagrlila bih te sad". Nedostaje mi tvoj glas dok pričaš. Nedostaje mi tvoje "š". Meko je i lijepo. I nedostajaće mi jako dugo. Nedostaje mi i taj osjećaj strasti koji sam imao one noći. Kao drogiran sam ignorirao migrenu skoro do pred zoru. Nedostaje mi snaga koju dobijem iz jednog najobičnijeg tvog lajka. Ako adrenalinski šot. Nedostaješ mi. Nedostajemo mi.

[zoranphoto]

Kako preživljavaju Hrvati koji zarađuju manje od prosjeka: ‘Čak i da dignem kredit i živim na parizeru, nemam za ništa’

NA RUBU EGZISTENCIJE Gotovo da nema sjednice Vlade i konferencije za novinare na kojima se premijer Andrej Plenković ne pohvali uspjesima u svom mandatu. Plaće nisu nikad bile više, BDP raste brže od prosjeka EU… Rekli bi Hrvatska je zemlja kojom teče med i mlijeko. U isto vrijeme podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS) pokazuju kako je prosječna neto plaća za travanj bila 1.122 eura, dok je medijalna neto plaća za travanj 2023. iznosila 940 eura, što znači da je polovica zaposlenih imala manje, a polovica više od toga iznosa. Preživjeti s manje od tisuća eura prava je umjetnost, o čemu su se jučer raspisali na Redditu.

‘Idi vani, ako možeš’

“Radim neko normalno radno vrijeme od pon-pet, 8-16 i plaća mi je nešto ispod 1.000 eura i imam osjećaj da si ne mogu apsolutno ništa priuštiti. Doslovno se tresem kada idem jednom u par mjeseci u shopping za novu odjeću/obuću, makar kupujem nemarkirano i tu uvijek pokušavam šta je bolje proći”, stoji u uvodnom postu. Redditovci su odmah potvrdili kako je normalno živjeti s tom plaćom gotovo pa nemoguće, ne dajući puno razloga za optimizam. “Ista stvar. Platim stanarinu, režije, gorivo, hranu, higijenu i ostale osnovne potrepštine. Odjeću ne kupujem ako baš ne moram, obuću uzimam udobnu i jeftinu. Ne izlazim, nemam hobije, ne idem u restorane, ne idem kozmetičarki, a vrhove šišam sama kod kuće. Mogu podmiriti osnovne potrebe i drago mi je da se konačno ne brinem oko toga, ali sve ostalo mi je luksuz.     Ako sam ovaj mjesec kupila kontaktne leće, do idućeg mjeseca ne mogu imati veće izdatke. Ovaj mjesec sam već kratka s plaćom jer sam se razboljela, a samo su antibiotici pokriveni dopunskim osiguranjem, dok sve ostalo plaćam iz svog džepa. Koristim mobitel star pet godina (kupljen za 700 kuna za crni petak) i molim se da ne crkne jer si drugi ne mogu priuštiti. Vozim auto star 25 godina i na izmaku snaga, a ne znam kako da si priuštim drugi, s obzirom da nemam prostora za kredit. Čak i da dignem kredit i živim na parizeru, opet neću imati prostora za tehnički, registraciju, gume, servis… Ukratko, sa skoro 1.000 eura se da preživjeti, ali to nije život. Problem je i u našem mentalitetu gdje ne smiješ reći da ti 1.000 eura nije dovoljno jer te odmah napadnu balkanjerosi koji kažu da si razmažena osoba, da moraš šutjeti jer može biti gore, krenu nabrajati sve one ljude kojima je puno gore nego tebi… Sve iznad granice preživljavanja smatra se luksuzom, i to je velika žalost”, komentirala je jedna Redditovka na što joj je netko odgovorio kako je on upravo zbog toga otišao iz Hrvatske. “Zbog toga sam ja otišao van zemlje i vratio dugove, postao stabilan. Ima naravno prednosti i mana, ali barem mogu odvojit novce za hobije i stvari koje volim, a opet nisam toliko daleko od obitelji i prijatelja. Ako možeš otići negdje van, idi”, bio je komentar.

Nakon tri godine vratili sve dugove

“Boli me što drugi misle, 1.000 eura je premalo. Balkanski mentalitet je jadan i primitivan. Ako ti misliš da je 1.000 eura ugodna plaća, izvoli, nitko te ne tjera, ali radije ću u Njemačkoj živjeti na pašteti nego tu raditi za kikiriki”, ispričao je. Jedan Redditovac je podijelio priču o Hrvatu koji je u poznim godina odlučio skupiti stvari i otići u inozemstvo. “Šogor sa 50+ sa odraslom kćeri pred šest godina otišao u Irsku, s oko 3.000 eura ušteđevine i hrpom dugova u Hrvatskoj. Nikog poznatog nisu imali, on nije znao engleski, kćer je. Prve dvije godine bilo im je jako teško, dok nisu našli bolji posao u manjem mjestu. Nakon tri godine vratio sve dugove i kredite u Hrvatskoj, iznajmili si kućicu i sad im je predobro, ne moraju razmišljati hoće li novi tv razvući na 20 rata, jedino što tu idu zubaru. Potpuno im se promijenio život na bolje”, napisao je jedan komentator.

‘Uspijevam preživjeti bez fuša sa strane’

Još jedan komentator je istaknuo kako mu je muka viša od onih koji misle kako mladi ljudi ne zaslužuju plaću od 1.000 eura. “Svaki nenadani trošak me baca u minus od kojeg se opravljam par mjeseci”, objašnjava. Javila se i jedna pravnica kojoj se ne isplati raditi u struci. “Ja sam pravnica, ali daleko jaču lovu tučem u restoranu. Od prava ne bih živjela definitivno. Mislim živjela bih da se ustručavam svaku kunu potrošit, a to mi se stvarno ne da”, bio je njezin komentar. Bilo je i onih koji su rekli kako im i nije tako loše, iako im je plaća dosta niža od tisuću eura mjesečno. “Meni je plaća 700-800 eura mjesečno i uspijevam živjeti bez nekog fuša sa strane. Sada sam si još i kupio nova vrata. Važno je izračunati koji su troškovi potrebni, a koje bi samo htio imati. Također, pazim na potrošnju struje i ostalih komunalija (imam LED lampe, štednjak na indukciju) Idem na kavice, jednom tjedno odem van na ručak / naručim si ga, ali u isto vrijeme ne odlazim partijati u klubove. Znam kolege koji imaju plaću 1.300 eura i kažu da im nije dosta, a žive kod roditelja…. Prema komentarima vidim da sam samo anomalija”, bio je komentar. Većina je ipak bila složna u jednom, plaće u Hrvatskoj su definitivno preniske. Dnevno.hr Foto : Zoran / TV Wien Read the full article

[sve-sto-imam-i-nemam-ja]

“O tebi pisem jer tebi ne mogu. Pa se tako sita sa tobom ispricam. Pa ti tako ispricam kako se nista promenilo nije otkad ti nisi tu. Pa se pravim da ti nikad nisi ni otisao. Pa onda vodim razgovor sa tobom koji smo svaki dan vodili, a moja usta pretvore se u tvoje. Pa onda zamisljam kojim tonom bi mi odgovorio. Pa se onda sama sebi proderem kako si ti umeo "oko moje, daj bre,pa nemoj tako prema sebi, znas da imas mene da pomognem", i onda ja placljivo kazem,"ali nemam snage",a ti mi odgovoris, "ja sam tvoja snaga,kad je ti nemas ja je imam". I onda tako premostim dan. Valida mi i sa neba ti dajes snage.

Onda sednem na terasu,pa trazim onu najsjajniju zvezdu,jer znam da si ti ta. I onda ti se tako Zalim kako je ovde dole,bez tebe prazno, kako sam danas cekala da mi dodes. A ja sad bez tebe. A ja sad bez svoje snage. A ja sad sa jednom zvezdom najsjajnijom koje sijaju kao tvoje oci dok si me gledao. Pa tako zamisljam da ti nikad nisi ni otisao.”

[he-is-her-moon-she-is-his-star]

Večeras je dušo rođendan tvoj

Već mjesecima imam ovaj profil, a tek noćas pišem prve retke... Kažu da kad si sretan nemaš vremena pisati, jer misli su ti svuda raštrkane. Čak i kad sam htjela nisam ih mogla sastaviti da ovdje napišem nešto. Ti si me potaknuo da otvorim profil. Zajedno smo ga otvorili, samo skrivajuci ime, koje sam ti kasnije pokazala. Sjećaš se? Naravno da se sjećaš. Pamtio bi svaku sitnicu u vezi nas. A sada... Mojom ulogom u toj našoj sreći želiš što prije zaboraviti. Obećali smo si da nikad nećemo, a ja imam osjećaj da već jesi. Ili od tolike želje da ne postojim više za tebe, tvoj pogled koji me više ni ne gleda govori mi to da koliko sam ti nekad značila sve, sad ti ne značim ništa. A to me najviše boli i plaši. Kolika je to snaga u tebi, da više ne postojim... Da, ja sam kriva. Kriva sam što večeras, na tvoj rođendan nisam uz tebe da ti zagrljajem i poljupcima ispričam koliko te volim. Koliko mi znacis. Koliko mi fališ. I rekao si mi da ćeš mi nedostajati. Znala sam to i prije tog dana kad sam čitala tvoje pismo, a duša mi je umirala sa svakom tvojom ispisanom riječi punom ljubavi. Ili zapravo ispisana uspomenama na našu ljubav. Tog dana umrlo je sve u meni. Te noći i idućeg dana. I onog sljedećeg. I tako svaki novi dan ispočetka. Svaka živa stanica u mom biću se hranila tvojom ljubavlju. I jedna mala ljubav se trebala hraniti od te ljubavi. Ali umrlo je sve. Nestalo. I opet sam se slomila. Još jednom. I sad prazna danima tražim čudo koje će me vratiti u svijet osmijeha. To moje čudo si bio nekad ne tako davno ti. Samo je bilo dovoljno da se pojaviš i dan je bio ljepši. Danju si bio moje sunce, noću mjesec, a zauvijek ćeš biti moj svijet. Svijet kojim ću putovati u mislima, zatvorenim očima kad će mi nedostajati zvuk tvog smijeha i pjesama koje bi mi pjevao. Pobjeći ću u taj svijet gdje ne moram nigdje ići, samo nasloniti glavu na tvoja prsa da ti čujem srce i tako drijemati dok mi ispisuješ slova po leđima da me voliš. Bilo mi je to najdraže putovanje. Put do tvog srca. Nažalost ljubavi moja sad svatko ima svoj put. Na tvom nisam ja, na mom nisi ti. Ali znam da će nam se putevi sastati, sresti ćemo se na nekom raskrižju. Molim te, ne idi dalje. Ostani kraj mene barem na istom putu u blizini. Svijet je preveliko mjesto za mene ako te ne vidim. Ako te ne pitam kako si, ako ne znam kako ti je prošao dan... Rekao si mi da mi nikad nećeš moći biti prijatelj. Znam. Nismo mi stvoreni da si to budemo. Ali sad najviše na svijetu trebam to. Da barem ulovim još mali dio tebe i sačuvam te kao prijatelja, kad te kao ljubav svog života nisam znala sačuvati. I ne vjerujem da ćeš ikada doći tu da vidiš jesam li išta napisala, ali neka ovo bude moj dnevnik osjećaja koje ne mogu više s tobom podijeliti. Sretan ti rođendan ljubavi, volim te.

#vecerasjedusorodjendantvoj

[belog-grada-crna-princeza]

Mudrost drveća.

sedela si na drvenoj klupi

sa drvenom strelicom

zabodenom

u srce

drveni pogled, kiša gasi vatru

poteklu od iskrice

između grančica

samo je tvoja bila zapaljiva

primetim

uklapaju se

moje požutelo lišće i tvoje nade

moj hlad pruža ti spas

od sunca što zaslepi i od nevremena

u duši.

Kažem, dešava se,

to nije mudrost, ali ti je zapisuješ

među drvene korice

sveske

na linije,

ne daš da se otkucaji pretvore

u ravnu crtu,

tvoja snaga baca senku

na moje slabosti.

Drhtavu ruku ne smem da ti pružim.

Nemam

ništa

da ti pružim.

Ustani, idi, ne okreći se!

Ja sam ista kukavica kao i on

isti ćeš nam kraj napisati

istrošenom drvenom olovkom

jer ja sve ono važno

ipak prećutim.

Vetru šapnem, što tebi ne smem,

tiho zamolim košavu

da ti umrsi kosu

i tako te

ipak

sebično

krišom dodirnem.

- Katarina

[fikcijee]

kad postaneš otac; jednom, kad postaneš otac i kada ćeš za ruku voditi mini verziju sebe i svoje voljene, gledaj da dijete vodiš na pravi put. budeš li u naručju držao kćer, voli ju najviše na svijetu. pokaži joj standarde ispod kojih ne treba ići, pokaži joj što znači ljubav, poštenje, snaga... nemoj za nekoliko godina da se poistovjeti sa onom; "prvi muškarac koji djevojci slomi srce, otac", možeš bolje od toga, znamo oboje. pokaži joj kako se muško treba ponašati prema ženi, grli ju snažno i očima i rukama. ne dopusti sebi da jednom umjesto razgovora sa tobom o prvim ljubavima sluša ono; "ljubavi, tata mora u zatvor". jači si od toga. ti si joj ogledalo i kako nauči od tebe, tako će i živjeti. želiš li da nekad u budućnosti pati u rukama manijaka i da misli da je takav život u redu jer se tako i otac ponašao prema njezinoj majci? ne želiš. voli i poštuj nju i njenu majku najviše na svijetu, one će tebi uzvratiti duplo. bit ćeš najbolji otac, ne sumnjam.

[stellarossa90]

Kad nađeš osobu koja se smeje, a ispod njenog osmeha stoji hiljadu suza, čuvaj je. Dobro je čuvaj. Te osobe vrede, taj osmeh je najlepši jer se u njega uloži snaga. Te osobe su jake. Ta osoba nikad neće dozvoliti da se tebi desi to što se njoj desilo.

Žarko Laušević

[razlicitosti]

Dragi naš Tana, izuzetno je teško reći i pretočiti sve emocije i sve ono što smo osjećali prema tebi u ovaj tekst... Šta reći nakon ovakvog gubitka, kako predstaviti ljudima koji te nisu znali, koliki je ovo poraz za našu mladost, sreću i naš grad. Tvoj odlazak je najžešći udarac svim najčasnijim i najmoralnijim vrijednostima jednog čovjeka. Čestitost, poštenje, mir, iskrenost, ljubav, dobrota. Sve su to kockice mozaika koje preslikavaju tvoj plemeniti karakter. Sve to, prožimano je i upotpunjeno osmijehom koji nikada nisi skidao sa lica i tvojom vedrinom, koja je ostala da zrači. Teško je govoriti o tvojem bivstvovanju među nama, jer čini mi se, tek kada si otišao, ali samo fizički, uvidjeli smo da si bio iskra svjetlosti dobročinstva u sutonu mrklih i pohlepnih ljudi. Svijet se djeli na dobre i loše, ti si bio oličenje ovih prvih, neumoljivi i neumorni prijatelj velikog srca koje je svakog prihvatalo i puštalo da pronađe svoje mjesto u njemu. Dobri dečko iz susjedstva, fenomenalni golman, najbolji u razredu, najbolji sin i brat na svijetu, i prije svega, ne zaboravimo to, prije svega čovjek. Znamo da nas gledaš sa nekog ljepšeg mjesta i sigurno i sad smješkom obasjavaš nebeske svodove. Nadamo se da ćeš nam nekada svratiti u snove, da se malo ispričamo i zezamo, kao u dobra stara vremena. Za tvoju porodicu ne brini, oni su naša briga i naša obaveza. Oni su osnovni stub koji drži da sve ne padne i njihova snaga mora nas podsticati, da se i mi nastavimo dalje boriti. I zato, moramo im dati svu podršku! Za nas ostale također ne brini, bol jeste ostala u javi, ali ja ti garantujem da ćemo smoći snage da nastavimo dalje, jer ti nisi otišao, ti si tu. Sa nama i u nama. Ti si svuda oko nas i mi ćemo svi nastaviti putem koji si nam ti otvorio. Putem dobročinstva, međuljudskih odnosa, ponizni i koliko god to izgledalo nemogućim, uporni da svim ljudima prenesemo poruku da trebaju činiti dobra djela. Ni ne pomisli da ćeš ikada biti zaboravljen. Mi ćemo se obračunavati sa pohlepom, zlobom, oholosti i lukavosti, najgorim stvorenjima koje prekriju čovjekovu narav i otmu je. I svakoga od nas jedno od tih stvorenja barem malo ugrizlo. Ti si bio nepokolebljiv prema njima i rane njihovih ugriza kod tebe se nikada nisu mogle naći. I kaže jedna izreka da i dobri ljudi moraju umrijeti, ali da smrt ne može ubiti njihova imena, tako ni tvoj odlazak nikada neće obrisati sva dobra djela koja si činio. A ime i prezime Faris Tanović, ostat će vječno urezani blaženim slovima u našim srcima.Dragi ljudi, preklinjem Vas, da se i kada se sve ovo završi, čujete, čuvate i držite jedni druge. Ukoliko neko napravi taj korak hrabrosti i požali Vam se, saslušajte ga i pomozite mu. Nikada ne znate šta nosi dan, a šta noć. Ne dopustimo da se više sa ovako mladim ljudima opraštamo uz suze i tupe udarce lopate koji zatrpavaju zemlju. Rahmet ti duši, druže naš.