#vinjete

[zoranphoto]

NOVA GODINA, NOVA CESTARINA: Vinjete za 2023.; U Austriji i Slovačkoj više cijene, a u Mađarskoj skuplja i do 70 posto

Svi vozači, pa tako i oni i Hrvatske koji putuju u inozemstvo osobnim automobilom moraju računati u nadolazećoj 2023. godini s višim cijenama vinjete za vožnju autocestom.   Piše: Snježana Herek Kako danas izvještavaju austrijski mediji, uz Austriju, cijene vinjeta za 2023. digle su i Mađarska i Slovačka, od kojih Mađarska, poprilično drastično. “Mnogi će osjetiti znatno poskupljenje mađarske vinjete – mjesečna će na primjer biti čak 70 posto skuplja”, rekla je djelatnica Austrijskog auto-moto touring kluba (ÖAMTC) nadležna za područje turizma Dagmar Redel. Ako putujete u Mađarsku morate računati na ove cijene cestarina za automobile, napominju mediji: mjesečna vinjeta poskupljuje 70 posto i sada stoji 8.900 forinti (oko 21 euro), tjedna poskupljuje za 44 posto i stoji 5.500 forinti (oko 13 eura), a godišnja je skuplja 5 posto i nova joj je cijena 49.190 forinti (oko 119 eura). U Austriji susjednoj Slovačkoj cijena 10-dnevne vinjete povećana je s 10 na 12 eura, mjesečne s 14 na 17 eura, a godišnje s 50 na 60 eura. Mediji dodaju kako su cijene vinjeta za 2023. godinu u susjednoj Sloveniji ostale nepromijenjene u odnosu na 2022. godinu. Uz opasku kako su ovogodišnje već bile jedne od najvećih. Inače, slovenska je cestarina dostupna samo digitalno (“e-vinjeta”). Godišnja vinjeta stoji 110 eura, mjesečna 30 eura, a 7-dnevna 15 eura. Cijene vinjeta za 2023. godinu u Austriji, za vožnju austrijskim autocestama, su također povećane, istiću domaći mediji. Nova cijena godišnje vinjete za automobil je 96,40 eura (+ 2,60 eura), dvomjesečne vinjete 29 eura (+0,80 eura), a 10-dnevne 9,90 eura (+ 0,30 eura). Austrijska vinjeta za 2022. godinu vrijedi do 31. siječnja 2023. godine. Fenix-magazin/MMD/Snježana Herek Read the full article

[radiogornjigrad]

Vladimir Lerš – Vinjete iz grada i sela

Slikar Vladimir Lerš u svojim perspektivama ne prelazi granicu pogleda, podataka, boja, iskustva i viđenja našeg svijeta i života. Sve je tu, sve je prisutno u svakom crtežu i slici nastojeći izraziti autentičnost i čar ili doživljaj trenutka. U tom je Lerš veliki majstor koji ne dozvoljava da se slika predmetne u bilo što drugo od onoga što u stvari tu ona i jeste, isječak zatečenog svijeta i…

[where-i-bitch-about-nashville]

made a great deal

found an Apex 210 ribbon mic, broken jangly ribbon and reeking of cigarette smoke for $40 a couple months ago….

It already had the inner wire mesh layers and any pop filtering fabric removed, and it was missing some screws and had the ribbon screws stripped by the previous owner.

Disassembled it all, washed it, and retensioned the ribbon the day i got it, and it worked but sounded a bit harsh in the highs; likely sounded as good as it ever had up to that point…

The gig bag for this mic smelled disgusting even after multiple washes with TSP substitute and various soap and detergent, so I let that go and replaced it with a padded wine bottle bag but it just isn’t padded enough. Not sure where to find a better padded bag or box that would stow the mic vertically!

Today i got replacement strain relief gland based spirals and they just happen to fit this body, so I added a Neutrik XLR connector and Star quad mic wire with braided shielding to that. Along with some foam and PVC card samples, i was able to deaden the gnarly body resonance that was making the harsh high frequency response. I cut the PVC card samples to make a front and rear rounded-E-shaped wall divider to slot between the magnets and the cup piece of metal that forms the bottom half of the mic. All told, I spent about $10 on the parts used here and wound up with a $50 ribbon mic that performs much better than if I had instantly gone off spending $100 on changing the ribbon thickness and output transformer. I still may give that a shot, but this is suddenly a lot closer to the sound of the AEA R84, whose neodymium magnet and (2”x5mm/2-micron thick) ribbon geometry these Chinese made long ribbons imitate. It is still less sensitive than an RCA type 74b mi-1036G strapped for 250-Ohm output; I believe this Apex output transformer was <200-Ohm impedance from the factory.

This cheap simple change works for any of the yoke-mounted made in China ribbon microphones that may need this, such as the Apex 210 or the improved version model 205, Nady RSM2, Alctron HRM-2, ShinyBox 23, t.Bone R500, SM MC-04, Cascade VinJet, ShinyBox 46, Nady RSM1, Golden Age Project R1 and others may have nearly the same motor and maybe some of the same shortcomings.

Here’s a good article on the subject: http://recordinghacks.com/2008/11/01/chinese-ribbon-microphone-designs/

A note on this PVC card sample stock I used, I have no real clue what I have. It came from a reuse place and they were a steel ring of samples of various colors of this stuff. It doesn’t really bend well and snaps after about 30°. The inside of this stuff is like a closed cell foam while the front and back look the same and form a more solid layer of plastic. Maybe sheets of this stuff were heat pressed from PVC. It’s 1.5-2mm thick and definitely wasn’t meant for this. You could use anything that will fit and stay and where you could fasten two halves with an overlap so that it stays put as a divider between the body and the ribbon motor. I used Ukraine 🇺🇦 colors with yellow on the front side :D

The strain relief was like a PG9 size iirc. Where the original pinch lock passthru strain relief had straight sides, the threads on the new strain relief grab and thread in juuust right, too! Much more like the AEA strain relief, to boot

Further mod ideas:

Replace the yoke with a shockmount like the GAP RSM

Unscrew the yoke flat piece from the piece that threads onto the mic stand and use a post style shockmount more like the one used in the RCA type 44 yoke

Or, replace the thumbscrew thread holes in the frame of the ribbon motor with a threaded insert shockmount bushing

stick some silicone damping instead of the foam

maybe improve sensitivity by using a higher turns ratio transformer

could sew more padding in to the bottle bag

high impedance input circuit or mic pre to pair with these types of things (i already have lots of 150-2200-Ohm inputs, some of which can change)

add a Crown Royal type cloth velvety bag both to pad the mic in the wine bottle bag AND to make the ideal 360° pop filter! They can even be stuffed with some foam and fitted with some fur on the outside to resist wind buffeting, it’s really great for that because it can enclose and keep wind off of the bottom and yoke of the mic as well, even if it is no Rycote zeppelin and dead cat. they even sell some raincoats for the dead cats that don’t make noise as they are hit by raindrops! i just don’t usually do it in the rain

[magpiemagpie123]

Venjent dude

I love watching YouTube, because there I periodically come across very interesting characters: either a guy(?) who drew a preview of a song and sang it better than in the original, then, watching the videos of an Icelander, I find out that the fauna in his country is very different from ours, otherwise I actually come across a dude who is capable of generating music from shit and sticks.The latter, by the way, is called Vinjet and he loves to create music from what... from what he does not create it: here you have a track built on one specific phrase from Trump, and tracks from a door creaking, a flying plane, the screams of seagulls, city noise, the work of cars and much more.In addition to this, the guy also makes videos himself. Mostly on my own, so some of the clips are a one-man show against a chromakey background, with a rat as a guest guest.Personally, I don’t know how to feel about his work: some of the tracks seem simple to me, some I listen to over and over again, but I clearly see that the guy indulges in his hobby, he sees music in everything that surrounds him. And I feel a charge of energy after listening to his work. And it’s probably great when there are people in the world who cannot be fully accepted.I will attach links to his works in the comments.

[kulturpunkt]

Abeceda nezavisne kulture_Studentski teatar Lero_2023 from Kulturpunkt on Vimeo.

Abeceda nezavisne kulture kontinuirani je i dugogodišnji projekt bilježenja, dokumentiranja i kontekstualiziranja sadržaja i praksi nezavisne kulturne scene.

U fokusu je nove faze istraživanja historijski presjek odgovora i reakcija nezavisnog kulturnog polja na različite krizne situacije i šira društveno-ekonomska previranja. Istraživanje obuhvaća kulturnu produkciju u odnosu na društveni kontekst njenog nastanka i u odnosu na kulturne politike koje su u pojedinim razdobljima bile na snazi: studentske intervencije u javnom prostoru 1970-ih i 80-ih, prostori za kulturu u 1990-im, kultura iz perspektive zajedničkih dobara u 2000-ima, iliberalne tendencije 2016. i njihov utjecaj na polje kulture te ono što je preostalo u razdoblju pandemije od 2020. godine.

Online arhiv Abeceda nezavisne kulture koji udruga Kurziv producira od 2009., u novom ciklusu osim novih tema obuhvaća i nove formate - kratke video isječke i audio vinjete te transkripte razgovora sa širokim krugom protagonista tih turbulentnih razdoblja.

Studentski teatar Lero osnovan je u Dubrovniku 1968. godine i od tada djeluje sustavno i neprekidno. Osnovan na inicijativu dubrovačkog pisca Feđe Šehovića, afirmirao se kao teatar koji svojim predstavama i izvedbama različitih poetika, povoda i zagovora otvara nove izazove i avanture udaljene od ustaljenih kulturnih percepcija sredine koja ga je iznjedrila. Lero je kroz godine postao općim mjestom hrvatske alternativne kazališne scene, one amaterske, ali i šire teatarske prakse koja se ne može ignorirati i koja traje. Okupljajući profesionalne umjetnike, amatere, studente, učenike i sve druge zainteresirane i posvećene, Lero je ostao trajnim i prepoznatljivim orisom umjetničke scene Dubrovnika ali i važna i nezaobilazna činjenica suvremenog hrvatskog glumišta. Kako ga je opisao Davor Mojaš, "Lerovac dugog staža od alata i zanata do arta" Mato Brnjić, logističar, glumac, recitator, voditelj tehnike, oblikovatelj scene, svjetla i tona, dugogodišnji član i predsjednik uprave Lera, govori o okolnostima u kojima je teatar nastao te atmosferi ranih dana ovog alternativnog kazališta.

Razgovarala: Matija Mrakovčić Montaža i postprodukcija: Kyril Rubinstein Tekst čitao: Tomislav Zorić Vizuali: LEROVNICA - Studentski teatar Lero 1968. – 2011. Dubrovnik, priredio i uredio Davor Mojaš, Dubrovnik, studeni 2011. Produkcija: Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva, 2023. Abeceda nezavisne kulture realizira se uz potporu Zaklade Kultura nova, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Grada Zagreba.

[prijedor24]

Slovenija od 2022. godine uvodi digitalne vinjete

U 2022. godini u Sloveniji će digitalna vinjeta zamijeniti naljepnicu vinjete za plaćanje cestarine za vozila do 3,5 tone, a mjesečne i godišnje e-vinjete mogu se nabaviti već sada. S prijelazom iz 2021, u 2022. godinu Slovenija će u potpunosti, kroz razdoblje od mjesec dana, prijeći na elektronske vinjete za naplatu cestarine na svojim autocestama. Digitalna vinjeta, koja zamjenjuje trenutačnu…

[zanimljivaekonomija]

Vinjete za Bugarsku od sada dostupne na OMV benzinskim stanicama u Srbiji

Da bi svojim korisnicima putovanje učinila ugodnijim, OMV Srbija je kao dodatnu uslugu pripremila mogućnost kupovine vinjeta za Bugarsku (BG vinjeta) na odabranim stanicama u Srbiji, pre prelaska granice.

BG Vinjete za kategoriju K3, za vozila maksimalne mase ne veće od 3,5t sada su dostupne na sledećim OMV Srbija benzinskim stanicama: Lapovo Jug, Aleksinac, Doljevac, Zaječar i Gradina. U ponudi su dnevne, sedmične, mesečne, tromesečne, godišnje i vikend BG vinjete.

Uz novu dodatnu uslugu, korisnike koji putuju u Bugarsku očekuje i benefit u vidu Kupona dobrodošlice sa popustima, koji omogućava pogodnosti prilikom narednih 6 kupovina na OMV benzinskim stanicama u Bugarskoj

[pyxisnautica]

15/16.5.2021.

1. the last five years u madlenianumu review: režija 10/10, glumci 10/10, koreografija 10/10, scenografija 10/10, sve bi bilo super ALI PREVOD TEKSTOVA JE -24162417/10 ŠTO JE JEZIVO JER BUKVALNO UBIJA CEO MJUZIKL UBIĆU SE KAKO MOŽE DIRIGENT DA PREVODI TEKST PA JESTE LI NORMALNI VI

2. probudila sam se jutros i svi su i dalje spavali, izašla sam na pavlovu terasu i počela je da pada kiša i pustila sam ovo i bila sam mnogo srećna

u to ime vinjeta ovog dana:

(nikom jasno zašto ne želi da mi se ubaci link ovde!!! mnogo volim ovaj video i ovaj dan, agh) tu je link

3. noćas u 5 su nam zvonile komšije da nas opominju što smo glasni a beba spava, nakon toga usledilo je najtužnije puštanje ove pesme ikada, želim da zapamtim taj momenat, svi deprimirani a ovo ide na 10% zvuka, smešno je iz ove perspektive.

nego, da se vratimo mi na TL5Y:

the last five years (jason robert brown) je mjuzikl o razvodu džejmija i keti, gde on priča priču od prvog upoznavanja do razvoda, a ona unazad - od razvoda do prvog upoznavanja, i jedini momenat kada se sreću je na venčanju. premijeru na off-brodveju imao 2002, snimljen je i film sa džeremijem džordanom i anom kendrik u glavnim (i jedinim) ulogama.

generalno, koncept cele priče je jako dobar, i teško je izrežirati ovako vremenski kompleksan komad da valja, zato mislim da je robert bošković uradio jako dobar posao rediteljski. u većini produkcija (kao i u originalnoj) koncept je takav da njih dvoje nisu zajedno na sceni i nemaju komunikaciju, već da pričaju publici priču. reditelj filma (ričard la gravaneze) je prvi u stvari uveo njihovo zajedničko pojavljivanje tokom celog mjuzikla i toplinom svetla i bojama je prikazivao koja je vremenska linija u pitanju. u našoj scenskoj produkciji je to takođe slučaj, oboje su skoro sve vreme na sceni, i scenografijom i kostimom se razdvaja čiju priču pratimo u tom trenutku. takođe, imaju i plesni ansambl od 8 članova koji dosta doprinosi prikazu same priče u ovakvoj izvedbi.

s druge strane, čini mi se da je ključna ideja ovog mjuzikla prikazivanje njihovih osećanja u datom trenutku međusobnog odnosa, bez figurativnog prikaza dešavanja oko njih. stoga, ispada da je ovo jedan vrlo savremeno-konzervativan pristup režiji, pogotovo kada se malo dublje zađe u materiju i ideju, i zato, kad malo bolje razmisli, ne mogu da zaključim koje je moje tačno mišljenje o ovome. vizuelno je jako dobro, i veoma je savremeno, ali ne znam koliko je suštinski ispravno. mada, nije kao da mogu da kažem šta je ispravno a šta nije, to su nečije rediteljske odluke. ipak volela bih u budućnosti da vidim da neko postavi ovaj komad potpuno apstraktno, sa fokusom na unutrašnji aspekt njihovog odnosa.

sve u svemu, odgledala sam večeras prvi put originalno izvođenje, i mislim da sam prvi put shvatila da je i ketina strana priče jednako legitimna kao i džejmijeva. to što se ja ne slažem s njom to je lična stvar, ali u prvobitnoj ideji jasno je da je u pitanju samo raskol između ključnih životnih ciljeva dvoje ljudi, što se nekako izgubilo u prevodu u većini postavki, i većini pristupa glumica koje igraju keti, jer je prikazuju prepatetično, što uopšte ne mora tako.

ovo je originalna postavka, ceo mjuzikl:

jedva čekam da gledam i verziju branislava podrumac/žarko stepanov, jer me mnogo zanima kako će ona da odigra, ima potencijal da bude dobro, u ovoj postavci koju sam gledala bila sam 100% na džejmijevoj strani.

[blurrylatenights]

Neke vinjete jednog običnog ponedjeljka

Izlazim iz stana, vani je oblačno, na hodniku mračno. Nije tako rano ujutro kako mi se čini. Krećem prema stubištu, izbjegavam lift kad mogu. Starija gospođa stoji ispred vratiju kod susjede, čeka da joj otvori, idu si svako jutro jedna drugoj na kavu. Želim i ja takvu penziju. Zapravo, nadam se da ću imati neke prijatelje u toj dobi. Spuštam se stepenicama, previše svjesna toga kako hodam, kao i svaki put kad nisam u tenisicama. Koji sam dobar biznis ostvarila kad sam kupila ove čizme na popustu. Nego, zašto uvijek tako smrdi po ustajalom na ovom stubištu. U bijeloj vrećici koju bih stvarno već mogla baciti nosim, između ostalog, i ostatke jučerašnjeg ručka. Torba mi stalno ispada s ramena i umišljam si da mi maska sužuje vidno polje. Mogla bih i ovu masku baciti. Još i kišobran moram nositi. Malo sam nabrijana. Razmišljam, odnosno nadam se da neću nikog sresti na stubištu. Pogotovo ne opet neke perverznjake ili narkomane. Opalit ću nekog po glavi i vrećicom i teškom staklenom Ikea posudom za gablec. Neka sve leti ako treba, i bulgur, mahune i janjetina. Sviđa mi se kaput koji sam si kupila, jako je topao i dobro se osjećam u njemu. Daje mi par ekstra bodova na samopouzdanju i feelgoodu, mislim da mi dosta pristaje. Osjećam se kao da koračam prema prvoj sceni u nekom filmu. Otvaram vrata. Baš šteta što nisam nikog srela na stubištu.

Jedemo doručak, svaka svoje zobene sa wheyom i voćem, i prepričavamo si vikend. Nakon toga pijemo prvu kavu, skrolamo vijesti, čitamo mailove i komentiramo. Sve i svašta. Volim tu rutinu. Zašto neki ljudi pretjeruju s dječjim rođendanima i od toga rade narodno veselje? Nekad se po selima u bilježnice pisalo tko je što donio za poklon na svadbu. Ne samo poklon, nego i jaja, meso, margarine, sve od čega se pripremala gozba. Tako da kad si ti išao nekome u svadbu, pogledao si u bilježnicu i znao kojom im mjerom možeš uzvratiti. Čist račun, duga ljubav. Svećenik je na misama čitao koja obitelj je dala koliko novaca kao tzv. obiteljski dar. Neki bi čitali i one koji još nisu dali. Ma, nije ni danas ništa bolje. Kolega izjavljuje da ne zna tko je Gwen Stefani. E sad ćemo cijelo prijepodne slušati No Doubt. Natalie Imbruglia i Torn, aj-me. Odmah se ježim. Zveckamo vilicama po svojim Ikea staklenim posudama. Vrijeme je za drugu rundu čitanja vijesti. Nije se ništa važno dogodilo. Raspravljamo o međuljudskim odnosima na poslu, o trudu i zalaganju, koliko se cijeni rad, kako se osjećamo kad dolazimo ovdje i kad smo tu. Ja se u tom trenutku osjećam dobro. Uvijek sam imala problema jasno i direktno iskazivati svoje osjećaje te osobnija razmišljanja i stajališta, i ponosna sam na sebe kad se nađem u situaciji gdje ih slobodno, bez puno razmišljanja i zadrške, pretačem u riječi koje izgovaram naglas. Osjećam da stvaramo dobar odnos. Treba još malo raditi. Zadnjih par sati sporije prolazi, umorni smo i utihnuli, sve nekako u skladu s kišom vani. Odjednom pričamo o smrti i tjeskobi koja nas uhvati kad si onako najviše moguće osvjestimo da nas jednoga dana više neće biti na ovom svijetu. Kako će se sve nastaviti bez nas, kako ćemo mi prestati postojati i ugasiti se, hoćemo li se uopće ugasiti do kraja? On smatra to poticajem da živimo svaki dan najjače što možemo. Ona je vidno uznemirena i ne želi više o tome. Ja sam negdje između. Osjećam kamen u trbuhu, odlučujemo igrati Wordle. Do odlaska doma slušamo Franka Sinatru.

Doma je lijepo. Malo se gledamo. Mačke kao neki sateliti kruže oko mene. Pileći paprikaš s tjesteninom, skuhala sam nam pravi comfort ručak za sutra. Tako cijeli tjedan, dosta je bilo dostava. Za vikend ćemo se nagraditi opet nekim izlaskom i finom hranom vani. Već je relativno kasno pa se premišljam oko odlaska u šetnju. Išla bih, a glava me sve jače boli. Ma idem ipak, baš zbog toga. Uzimam red čokolade za put i koračam istim stubištem kao i jutros. Ovaj put se ne bih tukla. Na svim katovima ispod je mračno i ne čujem nikoga, dobro je. Izlazim napokon, zadovoljna, jer zrak je taman hladan kako sam i htjela. Ima nešto u njemu što me liječi, u tom ledenom zraku koji steže pluća. Opet nigdje nikoga, samo tu i tamo neki šetači pasa. Stare tenisice mi nekako čudno i glasno odzvanjaju po pločniku. Svi kafići kraj kojih prolazim su prazni, samo konobari usamljeno sjede ili čiste. Ni u prostorijama mjesnog odbora nitko ne igra stolni tenis večeras. Ovaj put nekoliko žena sjedi stisnuto s maskama i u jaknama, kao za kaznu. Dosta je vlažan zrak, navlačim kapuljaču, preskačem par lokvi. Pojavljuje mi se onaj čudan osjećaj u čarapama, hladno-vlažan. Nešto najgore. Odmah se prisjećam koncerata i svega onoga nakon njih, čekanja, hodanja, kad bi isto bilo tako. Hladno i vlažno u čarapama. Fali mi frendica. Radim kraći krug i vraćam se malo drukčijim putem. Prolazim pokraj livade na kojoj su roštilji, jedva se naziru u mraku. Zamišljam ljeto, roštiljanje i druženje do kasno u noć. Nadam se da će biti toga ove godine. Mora. Bol i pritisak u glavi jako raste, kulminira taman kad gledam u svjetleći znak Lidla nešto dalje u pozadini. Osjećam kako mi par žilica u glavi poskakuje. Duboko uzdahnem i sve prestane. Baš sam umorna. Jedva čekam opet obući onaj kaput sutra.

[zoranphoto]

RAST CIJENA: Poznato koliko će koštati vinjete za Austriju

Turisti koji putuju u ili kroz Austriju moraju dublje posegnuti u džep – barem na autocesti. Austrija od 2023. godine ima nove, veće cijene vinjeta.   Vinjete za austrijske autoceste biti skuplje od 2023. godine. Prema ADAC-u, cijene vinjeta su “značajnije podignute za 2023. godinu, nego što je to bio slučaj ranije”. Fenix-magazin  Turisti koji putuju na jug ili u planine od 2023. godine plaćat će 9,90 eura za desetodnevnu naljepnicu. Njemački mediji pišu kako će mnogi vjerojatno jedva primijetiti povećanje cijene od 30 centi. Turistima nije potrebna vinjeta na ovim dijelovima autoceste U Austriji su, međutim, neke kratke dionice autocesta besplatne. Oni koji idu na skijanje na skijališta u blizini njemačke granice trebali bi ih poznavati. ADAC ponovno navodi rute za sve zimske turiste: Tirol: Autocesta A12 (između državne granice u blizini Kufsteina i čvorišta Kufstein-Süd) Salzburg: Autocesta A1 (između državne granice kod Walserberga i križanja Salzburg-Nord) Vorarlberg: Rheintal/Walgau autocesta A14 (između državne granice kod Hörbranza i čvorišta Hohenems) Gornja Austrija: Linzer Westring A26 (još u izgradnji) Cestarina 2023: Cijene vinjeta u Švicarskoj i Sloveniji ADAC tvrtki kako godišnja vinjeta u Švicarskoj i dalje košta 40 franaka (oko 40,70 eura). Također, u Sloveniji nema promjena u cijenama “e-vinjete”. Vinjeta u Sloveniji, koja je dostupna samo u digitalnom obliku, stoji 15 eura za automobile za sedam dana, 30 eura za mjesec i 110 eura za godinu. Cijene vinjeta u Austriji od 2023. godine Godišnja vinjeta za osobne automobile 96,40 eura (plus 2,60 eura) Vinjeta za osobni automobil na dva mjeseca 29 eura (plus 80 centi) 10-dnevna vinjeta za automobile 9,90 eura (plus 30 centi) Godišnja vinjeta za motocikl 38,20 eura (plus 1 euro) Vinjeta za motocikl za dva mjeseca 14,50 eura (plus 40 centi) 10-dnevna vinjeta za motocikl 5,80 eura (plus 20 centi) Fenix-magazin/SČ Read the full article

[renard-von-carstien]

Completed 28mm warhammer empire themed armored giant , sky titan diorama vinjet fairly pleased with this odd idea I had been waiting about five years to get around to it with gw killing off fantasy I figure I can prity much kit bash whatever I like without worrying about Cannon or not

[revija-tim]

IZDELAVA KAMNITEGA IN OPEČNATEGA ZIDU IZ LEPENKE

Pri izdelavi dioram in vinjet moramo pogosto ponazoriti kak del kamnitega zidu, stene, škarpe, nadzidka, mostu, ograje ipd. Med več obstoječimi načini obstaja tudi en, pri katerem si pomagamo z običajno kartonsko embalažo za kokošja jajca. Ta tehnika je v članku opisana na primeru izdelave starih masivnih lesenih vhodnih vrat s kamnitim portalom v že precej zdelani zidani opečnati steni. Površina lepenke, iz katere je izdelana omenjena embalaža, je namreč ravno prav hrapava, da je z njo mogoče zelo natančno ponazoriti razbrazdano površino klesanih oziroma lomljenih kamnov in tudi zidakov. ... Več preberite v zdajšnji številki revije TIM

[stvar]

Steady Holiday - Love Me When I Go to Sleep

(link za pjesmu) Đede, hoćeš li da ti otpjevam pjesmu, moju pjesmu? Tako počinje ova mala priča uz gitaru koju nam je priredila Dre Barbinski iz dalekog Los Angelesa - nastupa pod imenom @steadyholiday. Danas smo krhki, i ko zna šta će biti, možda  grom ili nešto gore. Ja ću sudove, a ti stavi čaj. Baš me briga za strahove i šta donosi sjutra. Uvijek je dobro kad možemo sa nekim da podijelimo malo naše tame, i da nas neko voli kad odem na spavanje. Bez velike filozofije i nepotrebnih komplikacija, Dre ima dar da napravi male melanholične vinjete prolaznosti, o malim svakodnevnim stvarima. Pjesma o malo ljubavi, malo pažnje, malo normalnosti uvijek dobro dođe.

[zabenundfliegen]

Dihanje in letenje // januar 2021

Ponavadi pred letenjem eno noč ne spim, tokrat nisem štiri.

Enaintridesetega dopoldne kličem pet različnih številk, da mi zadnja, srečna, pove, naj pokličem drugega ob sedmih zjutraj na tretjo. Enaintridesetega popoldne se sankam, zvečer pa plešem, zelo - ples zdravi - in jokam, da mi črno mezi iz oči - tudi jok zdravi, kakor kdaj, no, očiščuje vedno. Prvega me ob jezeru najde nenavadna mačka, majha, vendar obilna, kratkega, vendar zajetnega repa, okrogle glave, snežno bela z oranžastimi in sivkastimi lisami po hrbtu, mehkih in popolnoma čistih šapic (v tistem blatu!), rožnatega, rahlo tumpastega smrčka ter prosojnih rumenkasto zelenih oči. Sedi na eni izmed klopc, opazuje labode, čaka in je, potem pa se kar ne moreva ločiti. Lepa dušica, si mislim, dober znak na prvi dan Novega Leta. Kasneje jemo sarme in še kasneje ne spim.

Drugega zjutraj kličem na tisto tretjo številko, na testiranje naj prideva čez dve uri, potrdilo o plačilu naj pa kar takoj pošljem na ta in ta elektronski naslov. Malo manj kot dvesto evrov, stol iz šolske učilnice pod improvizirano streho, iz zamolklo sivega neba kapljá, palčka v obe nosnici, da bi človek kihnil, jutri dopoldne potujemo, potrdilo o izvidu naj bo v angleščini, saj bo ob pravem času, kajne, hvala. Greva na kavo k Titotu? Ja, prosim! Oh, kako fino, da imate odprto, saj smo imeli tudi včeraj, a smem na stranišče, ja, pa dajte, ampak na hitro, seveda, kakopak, en kapučino in en dvojni ekspreso z mlekom, pa srečno novo leto, naj bo bolje, zdaj imam pa že res poln kufer, ja, a ne, zdaj je pa res že dovolj, dobro bo, gotovo, mora biti, če ne drugega, nam bo povsem jasno, da je biti človek človeku - človek življenskega pomena. Drugega popoldne pakiram in srce mi skače. Kasneje pijemo belgijsko pivo in v ustih topimo čokolado, še kasneje ne spim. 

Tretjega zjutraj čakam na potrdila o izvidih, čas se krajša, pokličem, prijazna gospa jih ima ravnokar v pripravi, prispejo, dodamo jih na kup ostalih dvajsetih natisnjenih dokumentov za potovanje v Španijo, in ne samo, na Kanarske otoke, kjer je birokracija še malo drugačna. Poleg debelega svežnja papirja imamo na pametnih telefonih tudi posebne QR kode, ki vsebujejo podatke o vsakem od potujočih in se zgenerirajo na osnovi izpolnjenih dodatnih dvajsetih strani dokumenta, brez katerega se trenutno v Španijo vstopati ne sme. Pregledujem sobe, solze se mi ritmično vsipljejo po licih. Poslavljamo se in jokam, vsi jokamo, zato je poslavljanja dobro čimbolj skrajšati in v nekaterih primerih celo preskočiti ter si tako prišparati malo žalosti za kasneje. 

Avtocesta je prazna, kar je (bilo) ponavadi super, zdaj pa daje občutek tesnobno nedomačega, postapokaliptičnega. Na italijanski meji nikogar, razen pregledovalcev slovenskih vinjet. “Končno smo v Italiji, a je tole naš hotel?” “Oh, ne, Kalin, zdaj se bomo vozili še malo, potem pa bo!” “O, ne! Pa zakaj je tako daleč? Nisem hotel, da je tako daleč!” Kalinu zamolčim, da se bomo vozili še štiri ure. Tudi avtocesta na severu Italije, ki je sicer (bila) znana po venomer močno zgoščenem prometu, je prazna. Tu in tam kakšen šleper, pa švicarski avtomobili s potniki balkanskega izgleda. Imigranti, kot mi. Kalin zaspi, hotel ima pogled na letališče, recepcija je praznično okrašena, strežejo večerjo in zajtrk, zadeve delujejo normalneje, kot nas prepričujejo. Nazdravimo z mini penino, ki je ostala od praznikov, potrebno je vrniti izposojeni avto, naredimo si piknik z mrežno pečenko, parmezanovimi jajčevci iz mikrovalovke in jabolčnim štrudljem. Kasneje ne spim, nihče ne spi. Zbudimo se ob treh zjutraj, Kalina trese od neprespanosti in globoke noči, mami, jaz imam en tak potres v telesu! Kombi nas za petnajst evrov v pentljah odpelje na letališče na drugi strani avtoceste. Vstopimo in dobimo še dva papirja, ki ga izpolnimo že nekako, ni miz, večina stolov je prepovedanih. Povsod plastične ograje, v gosji red, papirje pokažemo enemu policaju, nato še dvema, ki sedita za mizico. Kalin hoče, da ga vlečeva na njegovi potovalki - tigrčku. Prtljago imamo rahlo pretežko, pa tokrat to ni pomembno. Zanimivo, si mislim, zdaj sploh ni več pomembno, da si na dokumentu, s katerim potuješ, na sliki ti, saj si z masko tako in tako neprepoznavna. Kavarne na letališču so odprte, letalo je prazno. Kalin zaspi za dvajset minut, ostale štiri ure in pol sprašuje, če smo že tam. Pristanemo, letališče je spremenjeno v labirint in prazno. Opozorilo, da je na tem ozemlju maska obvezna venomer in povsod. Hodimo naokoli, da pridemo nazaj na isto mesto malo naprej, kjer moramo tisto strašno QR kodo pokazati enkrat, nato pa še enkrat, ošvrknejo jo tako, na uč, pa še tako, nekaj na računalniku … in … nič. Popolnoma nič. Uspelo nam je in vse skupaj … nič. Kasneje izvem, da bi moral biti naš test uradno sodno preveden. Ampak saj ga nihče niti pogledal ni. Res, vsi imajo vsega poln kufer.

Četrtega smo in kasneje … ne spim. Nihče ne spi. Spimo šele kasneje, kasneje.

Naj nam bo v Novem Letu lažje dihati in leteti!