#buzaru | Explore Tumblr Posts and Blogs

manitat · 3 years

Text

Branimir Džoni Štulić, generacijski kumir, obreo se jednoga ljetnog podneva u malom primorskom mjestu, na kraju posljednje velike koncertne turneje, uoči posljednjega velikog rata. Bilo je to mediteranski bolno ljeto, nalik na ono u knjizi “Nerudin pismonoša” čileanskoga Bračanina Antonia Skarmete, na temelju koje je kasnije snimljen i film “Il Postino” s Massimom Troisijem u glavnoj ulozi.

Za razliku od Mediteranea, blazirane hedonističke utopije za “sve one koji bježe”, “Il Postino” je puno životnije i kapilarnije ostvarenje: to je film posvećen onima koji ostaju. U svojim ranim dvadesetima, ja i moje društvo baš i nismo provodili puno vremena na životnim raskrsnicama. Živjeli smo svoje bezbrižne živote po provincijskim trgovima, kaletama i šankovima diskoteka, jahali motocikle sa sezonskim curama oko pasa i igrali picigin uz muziku sa plaže. Ali toga je posljednjega ljeta s velikim “Lj”, 1990. godine, Branimir Štulić definitivno bio naš Pablo Neruda.

– Kume, tražio te Đoni Štulić jutros – viknuo mi je konobar preko glava kavopija što su se umorno klatile pod teretom prethodne noći. Te su riječi s novinskih stranica digle brojne poglede te ih nepogrešivo usmjerile prema zvijezdi dana. Zvijezda je rutinski zabacila kosu, zapalila Filter 160, naručila piće i superiorno procijedila: “Ko ga jebe!” Iza fasade, ego je bubrio brže od Digo kvasca. U sniženoj intonaciji, uzvraćeno je protupitanjem: “Šta je reko’, hoće bit’ u hotelu?” Krčmar je znakovito klimnuo, i početak jednog divnog prijateljstva mogao se rukom opipati.

Kvaka je bila u tome da smo se upoznali nekoliko dana ranije, na plaži obližnjega autokampa, kad je s čitavim bendom bezuspješno pokušavao umaći gužvi uoči večernje svirke. Gaser je imao barku, reakcije čitave klape su bile hitre i vješte – živjeli smo tih godina u filmskom duhu Dana velikih valova – pa smo žabare na čelu sa Štulićem nekako poslagali po provi i otplovili iza prve ponte. Bilo je problema pri ukrcaju velikog glazbenog apsolutista u plastičnu pasaru – opasno su mu se klizale špičoke. K tome je i na kupanje nosio košulju dugih rukava, što mu je u hipu priskrbilo epitet turbovlaja. Marica, razgovor i poneka Maria Grazia Cucinotta dan su ipak pretvorili u ugodno druženje. Prvotnu distancu povremenim je upadicama taktički razbijao Jurica Pađen. Kad su riječi napokon potekle nesputano pokazao se, u skladu s preduvjerenjima, kao socijalno inteligentan, vrlo radoznao i nimalo pokondiren tip. Mrzio je Dubrovnik (navodno ga iz antielitističkih pobuda nije volio ni drug Tito). Naš pokušaj da poznanstvo s njim kapitaliziramo šire i prošetamo s Facom preko Straduna razbio se o izljev otvorenog prijezira prema Gradu. Obećao nam je nešto drugo: vratit će se na Pelješac čim okonča turneju. Obožava countryside s patinom. Ništa mu nismo vjerovali – čuj, vratit će se – koga on laže? No, ispunio je obećanje.

Bio je početak kolovoza, zadnja jugoslavenska turistička sezona. Konvertibilni dinar Ante Markovića krijepio je naše povremene zarade od rada u auto kampu, ribanja ili prodaje poljoprivrednih proizvoda izuzetnom večernjom mobilnošću (nafta je i u to vrijeme bila najčešća mjera slobode). Gaši je imao juga, Zdenko stojadina, Ivica stari mercedes, ja motor. Johnny je tek simbolički bio u funkciji naše privatne ješke za žene i pučku slavu: s vremenom, izlazili smo mahom na off mjesta poput Bronxa, bez vode i struje, između štala s tovarima i ovcama, gdje je svijetlila samo uljanica, kazetofon bio spojen na automobilski akumulator, a pod gredama su se – umjesto pršuta – sušili topovi indijske konoplje. Konobar s licem Franka Zappe uz vino je bez pitanja servirao “trice”, a razgaljeni Štulić bi recitirao poeziju, polemizirao vješto ili prepričavao svoju nizozemsku avanturu. Pobratimstvo lica u svemiru gradilo se postupno, uz povremene izljeve političkog gnjeva. Potpuno nematerijalan i pošten poput djeteta, već onda je bio impregniran uvjerenjem da je njegov kreativni opus zloupotrebljen i iskorišten, a on pokraden. To bi mu nemalo puta kanaliziralo sve frustracije u pravcu jugopremijera Ante Markovića. Nacionalisti su još bili nedovoljno konkretni.

Uskoro smo postali i “kućni prijatelji”. Doveo sam ga prvi put doma u potpuno nepriličnom trenutku, u arhetipskoj eksploziji bijesa klasičnog dalmatinskog ćaće. “Sretan” što sina napokon vidi nakon par tjedana mimoilaženja (obično bih lijegao nakon njegova odlaska na posao) pater familijas je odlučio biti mrk i strašan. Zabrađeni kosijaner u mom društvu predstavljao je dopunski motiv za beštimje. No, ubrzo su njih dvojica – bravar i estradni umjetnik – na balkonu pili bevandu nadopunjujući se međusobno u pseudofilozofskim zaključcima tipa “jadan je čovjek dok ga mudo svijetom vodi”. Naknadno se kućnim posjetama pridružila i umjetnikova gospođa, teme su postale pristojnije, a ona – Josephine – dodatno je očarala moje roditelje jednostavnošću i dobrotom.

Obožavao je buzaru i političke solilokvije, a iz dna duše mrzio razgovore o svojim pjesmama. Netko je jednom htio utvrditi pravi identitet čuvenoga Jablana, pa ga je odmah ironično preimenovao u Bukvu. Zato na poeziji nismo ni inzistirali: bilo nam je dovoljno što je živi Džoni tu, s nama, u uštapu naše mladosti, što šuti, neurotično blebeće ili svira. Na naš uporan nagovor, jednom je ipak prošetao Stradunom. Završili smo na tulumu kod Hajdarhodžića, s dvije gitare i flautom, što je donekle izvuklo stvar, ali to je generalno ipak bila priča koja je Štulića i Dubrovnik potvrdila kao krivo strastanje.

Kad ga se danas spomene generaciji s konca šezdesetih, nekome je prva asocijacija Nizozemska, nekome Vesovićeva naslovnica Filigranskih pločnika, nekome čuveni koncerti u Kulušiću, a nekome nezaboravna noć s djevom uz “Ako znaš bilo što”. Moja prva misao je – požar. Kao nadrealni prizor, najava nadolazećeg rata, kraj posljednjeg mirnodopskog ljeta, prst Božji. Vratili smo se odnekud u ranu zoru, supijani, blagoglagoljivi i dobro raspoloženi, u većem društvu, taman smo se razilazili kućama, kad me odnekud spopao kurir civilne zaštite s mobilizacijskim pozivom za gašenje. Gori neko tamo brdo, jebi ga. Vremena taman da se na brzinu presvučem i zadužim brentaču. Džoni na to kaže: “Ne spava mi se, i ja ću s tobom.”

Prijevozno sredstvo je olinjali tamić poduzeća za održavanje cesta, narančasti, s tendom. Ispod cerade karakteristične fizionomije dalmatinskih urođenika ribarsko-poljoprivredne provenijencije. Mahom stariji svijet u trlišu. Pod nogama su sjekire, demižane, kosiri. U zadnji čas stižemo dugokosi Mesija i ja. Da sam se na taj kamion popeo s tri plavuše u bikiniju, izazvale bi manje čuđenja.

Nadomak požarištu prolazimo kroz autokamp. Uspaničeni gosti u magnovenju vide Štulića kako predvodi kolonu hrabrih gasitelja, što im ulijeva borbeni moral i daje naročit podstrek. Dok mlatimo granama po plamenim jezicima i predano zalijevamo grla i žeravu, on se penje na obližnji brežuljak i dugo, gotovo cijelo jutro, ostaje zagledan u vatru koja proždire borovinu. Stoji mirno, poput kipa, na požarištu jedne generacije.

Vraćao mi se puno puta taj prizor u godinama koje su poslije naišle. Činilo mi se da jednako tako mirno stoji uz nas iznad Zamasline, na susjednoj čuki, zagledan u mrke cijevi neprijateljske vojske, pa potom i na rubu Popova polja, kad su nam zapalili položaj fosfornom granatom. Neki divlji glasovi pjevaju “Oj Tuđmane, jel moguće – pale su ti Čepikuće”, a ja vičem kroz dim i memlu poput Massima Troisija u “Poštaru”: “Compagnieri, compagnieri…!”

Džabe, nitko ne čuje. Svi su otišli i ostavili nas na ovoj tužnoj obali. On je u Nizozemskoj, a naš talon nose ružni i opaki, s nečuvenom moći da tjeraju sve što zažele.

Eh, da: obično razbiju i sva ogledala na koja naiđu.

Da ne ostane ni spomen na ljepotu.

DAVOR KRILE, 2011.

#dzoni stulic #azra #davor krile

2 notes · View notes

googletrends-blog · 6 years

Text

Croatian Recipes: Dagnje na Buzaru

[ad_1]

by croatiaweek

June 5, 2018

in Food & Wine

Dagnje na buzaru (Photo credit: UjeOilBar – Split)

Dagnje na buzaru, or steamed mussels in white wine, garlic and parsley, is absolutely the simplest way to cook mussels, and maybe the tastiest.

Only a few ingredients are required for seafood buzaras, and if white wine is not your thing you can use red too. Enjoy this simple white wine buzara…

View On WordPress

#Buzaru #Croatian #Dagnje #na #recipes

0 notes

yunitwer · 3 years

Link

Langostines in a spicy tomato and prosecco sauce. Langostines in a spicy tomato sauce. kilo of fresh Langostines or frozen works too•Flour•Garlic•Chilli•Small tin of chopped tomatoes•Glug Langostines in a spicy tomato sauce. langostines•Garlic•Olive oil•Sprinkle of breadcrumbs•Tomato passata•Chilli flakes•Salt•Parsley. Chef Keith Floyd prepares a delicious Lagoustine and tomato recipe and a mussel, steamed clam and spinach gratin in this classic video from BBC cookery show. This recipe was inspired to us by the North Italian cuisine.

For the tomato sauce, finely dice onion and pepper and fry in a little oil. When they are half cooked, add the two previously peeled and diced. These langoustines come from Scotland and they were so cheap!

Hello everybody, it's Drew, welcome to my recipe site. Today, we're going to prepare a distinctive dish, langostines in a spicy tomato and prosecco sauce. It is one of my favorites. This time, I will make it a little bit tasty. This is gonna smell and look delicious.

Langostines in a spicy tomato sauce. kilo of fresh Langostines or frozen works too•Flour•Garlic•Chilli•Small tin of chopped tomatoes•Glug Langostines in a spicy tomato sauce. langostines•Garlic•Olive oil•Sprinkle of breadcrumbs•Tomato passata•Chilli flakes•Salt•Parsley. Chef Keith Floyd prepares a delicious Lagoustine and tomato recipe and a mussel, steamed clam and spinach gratin in this classic video from BBC cookery show. This recipe was inspired to us by the North Italian cuisine.

Langostines in a spicy tomato and prosecco sauce is one of the most well liked of current trending foods on earth. It's easy, it is fast, it tastes delicious. It is enjoyed by millions daily. They are nice and they look fantastic. Langostines in a spicy tomato and prosecco sauce is something that I have loved my entire life.

To get started with this particular recipe, we have to prepare a few ingredients. You can cook langostines in a spicy tomato and prosecco sauce using 9 ingredients and 4 steps. Here is how you cook that.

The ingredients needed to make Langostines in a spicy tomato and prosecco sauce:

{Take 1 of kilo of langostines.

{Make ready 2-3 cloves of garlic.

{Prepare Glass of prosecco.

{Take of Small tin of tomatoes.

{Take to taste of Chilli dried or fresh.

{Make ready of Sprinkle of breadcrumbs.

{Take to taste of Salt.

{Make ready of Olive oil.

{Take of Bread to serve.

Apparently the majority of Scottish langoustines are being flown Add the langoustines and a drop of wine and stir fry them with the onion for a minute, then add the tomato sauce and the chopped. Fresh langoustines need roasting or boiling in well-salted water before being pulled from their shells. They are delicious served with just a squeeze of lemon and a dollop of Alternatively, eat pre-boiled langoustines cold in a salad with a vinegar dressing. Langoustines are used here, but the preparation works just as well with shrimp, clams, or mussels.

Steps to make Langostines in a spicy tomato and prosecco sauce:

Prep the langostines. Wash well and dry well using kitchen paper. Cut each one from head to tail using scissors.

Fry garlic in a little olive oil. Add tomatoes and cook for 2-3 mins. Add a sprinkle of breadcrumbs and cook for 1 more min..

Add langostines and prosecco. Let it evaporate. Mix well. Cover and cook on medium heat for 8-10 mins. Stir occasionally. Add salt and chilli to taste. Remove garlic.

Serve as a starter or main course with bread. Eat with hands. Knife and fork not recommended :).

On Croatia's Dalmatian coast, shellfish are often prepared na buzaru, simmered in a brandy-and-wine-enriched tomato sauce. Today, they are cooked in mildly spicy tomato sauce and served with linguini. As lobster is quite expensive, I added the shrimp, mussels and langoustine, so that you can feed Place the lobsters in a pot with boiling water, enough to cover them, and some salt. and tomato sauce. This sauce is great in the lasagna it was intended for or with pasta. I use only crushed tomatoes and let it simmer for an hour after This is a wonderful tomato sauce recipe.

So that is going to wrap it up with this exceptional food langostines in a spicy tomato and prosecco sauce recipe. Thanks so much for your time. I am confident you can make this at home. There is gonna be interesting food in home recipes coming up. Don't forget to bookmark this page on your browser, and share it to your loved ones, colleague and friends. Thank you for reading. Go on get cooking!

#Recipes

0 notes

bluesoul97 · 5 years

Photo

#birthdaytreat lovely dinner and a few glasses of 🍷🍷🍷on 6th September for my birthday, I would highly recommend the Škampi na buzaru but be prepared, they give you a bib and a set of tools to attack it! 🤣😂 very messy but delicious! https://ift.tt/302F5iI

#IFTTT #Instagram

0 notes

brlog · 5 years

Text

15.

Uvijek neka drama s tim avionina, pa tako i ovog puta. Imali smo svega sat i po vremena za presjedanje u Kuala Lumpuru, a kako se radilo o dva odvojena leta, trebalo je i čekat u redu za imigracije, pokupit prtljagu, trčat na vlak da nas odvede s jednog terminala na drugi, i tamo opet čekirat prtljagu. Naravno, zakasnili smo, šalter za Kathmandu je već zatvoren. Malo trčanja naokolo i moljakanja, i mladi službenici su nam se ipak smilovali i čekirali nas. E sad se pak pojavio problem preteške prtljage, u mom slučaju 2 kg, a u Lukinom skoro 5! Uslijedilo je klasično pretumbavanje i seljakanje dijela stvari u ručnu prtljagu i uskoro su naši ruksaci bili na putu za avion, a isto tako i mi. Za dlaku!

Umjesto da se u avionu napokon malo naspavamo, proveli smo tih 5 sati zaljepljeni na prozorčić, a ispod nas su se izredali malezijski arhipelag, zatim tajlandski, pa najveći od svih divova – Mt. Everest uronjen u more fluffy oblaka, a kad smo se kroz tu šećernu vunu krenuli spuštat prema dole, čistoću i spokoj planinskih vrhunaca zamijenila je prašnjava crvena dolina Kathmandua; sve je puno tvornica cigle, koje daju naslutit koji je ovdje najzastupljeniji građevni materijal.

Slika 1: Tajlandski rajski otok - Ko Surin Tai

Slika 2: Snježni vrhunci Mt. Everesta & co. stopljeni u bjelinu s oblacima

Slika 3: Jedna od mnogih tvornica cigle iz doline Kathmandua

To se vidi već pri samom slijetanju, jer je aerodrom sagrađen cijeli od cigle. Nakon ultra modernog Kuala Lumpura, ovo nam je poprilični šok. Na podu su prastari tepisoni, na zidovima drvena lamperija, ogledala u masivnim drvenim okvirima i posteri na Himalaju; sve skupa izgleda ko oronula dvorana za sastanke SKOJ-a iz koje prašina nije obrisana od raspada Juge. Na nekoliko samoposlužnih aparata za vize odma se stvorila gužva, i naravno da software šteka i sve traje vječno. Ipak, nervoznih sat i po vremena kasnije, viza je u pasošu i nastavljamo dalje. Našli smo dečka s kojim ćemo shareat taksi do centra, a odmah potom nas je zahaltao i jedan tipični nepalski hustler: Hello my friend, where you from? Where you go? I can take you there, good price… Hustleri rade za treking agencije i hvataju nevine ljude na ulici, s jako prijateljskim nastupom, iako samo žele pošto – poto prodat svoj proizvod. Luka i ja smo najgori mogući ulov za jednog hustlera, jer nema boga da ćemo preko agencije bukirat trek. Svejedno, biznismen Luka je ispregovarao dobru cijenu taksija i tako smo s tim čovjekom otišli do grada. Nakon šta smo izašli iz taksija na dogovorenoj lokaciji, lik nas i dalje nije puštao na miru i slijedećih sat vremena nas je ko psić pratio po gradu, šta je mene jako unervozilo, jer ono daj brate otkaraj, zadnjih 15 sati se vucaram po avionima i aerodromima, gladna sam i oću se ić u hotel otuširat i odmorit, sjaši mi sa svojom agencijom i svojim organiziranim trekovima u Annapurnu. Grrr!

Slika 4: Tribhuvan International Airport - zvuči pompoznije nego šta izgleda

Slika 5: Zrno po zrno chapati, cigla po cigla - aerodrom

Hotel nismo bukirali jer se i oko toga, kao i svega ostalog u Nepalu, treba cjenkat, a i slike s bookinga blago rečeno ne odgovaraju stvarnosti. Thamel je turistički kvart i u njemu ima milion hotela, po nešto za svačiji džep i ukus. Mi smo siromašni backpackeri pa smo osuđeni na rupe, ali se barem možemo pogodit za normalniju cijenu od one koju gazda originalno traži. Tako smo dobili brlog za 900 rupija (55 kn), iako je gazda originalno tražio čak 1500! Kapa dole Luki za njegove pregovaračke sposobnosti! Cjenjaknje je nešto od čega meni pada mrak na oči, ali on u tome iskreno uživa, i zbog toga se u Nepalu snalazi ko riba u vodi!

Kathmandu je prljav i nevjerojatno prašnjav, pola grada je srušeno u potresu 2015. i obnova teče jako sporo. Sve je sagrađeno od cigle, i cigla sa srušenih zgrada se uredno reciklira i ugrađuje u nove zgrade. Na mjestima srušenih kuća pak spontano nastaju odlagališta otpada, i tako je sve opet puno smeća. Ulice su tu i tamo asfaltirane, ali većinom zemljane, pune rupa. Centar grada izgleda ko Kozari bok! U zemlji trećeg svijeta smo, Afrika u srcu Azije.

Slika 6: Brlog

Slika 7: Asan Tole - najprometniji trg u gradu

Slika 8: Tipična stara gradska gradnja od cigle s drvenom izrezbarenom stolarijom

Slika 9: Cerade na krovu tržnice - favele u srcu grada

Slika 10: Modernija gradnja - opet cigla

Slika 11: Tipična ulica - hrpa ljudi, hrpa kablova

Slika 12: Vozač rikše spava na radnom mjestu

Slika 13: Povijesna česma Ga Hiti - za mnoge u Thamelu i dalje jedini izvor vode

Ljudi su nam isto egzotični i na neke njihove običaje se teško privikavamo, naprimjer hračkanje. Nepalci hračkaju di god stignu, staro i mlado, fini ljudi i klošari. Hračkaju na ulici, u restoranu, s prozora svoje sobe, pa tako ako nemaš sreće ko Luka, ti nečiji zeleni hračak završi na šeširu (ajde, bolje i to nego na glavi). Na ulici ima svega, i ekipe u narodnim nošnjama, i moderno obučenih u fejk brendove. Subota je jedini neradni dan u tjednu pa se petkom navečer svi oblokavaju po kafićima s lošom muzikom. A sluša se svašta, od nepalskih cajki, preko strane komercijale do nezaobilaznog reggaea; konzumacija marihuane je tu utkana u kulturu i hinduističku praksu, a lokalni hašomani su prigrlili Boba Marleya kao svog boga i njegovo nasmijano lice na crveno – žuto – zelenoj podlozi nas prati posvuda. Nemoguće je prošetat ulicom u Thamelu bez da ti neki sumnjivac pokuša prodat hašiš. Nepal u 2019. neodoljivo podsjeća na Hrvatsku 90-ih!

Slika 14: Crna kronika iz lokalnih novina

Slika 15: Još jedan ‘ženski slučaj’ iz novina

Slika 16: Ipak ima nade: reklama za menstrualnu čašicu zaljepljena u ženskom wc-u

Slika 17: Ima i pank koncerata

Nacionalno jelo je dal bhat, u suštini riža s juhicom od leće, i onda sa strane dobiješ još curry od povrća, kiseliš, ponekad i meso… varijacije zavise od podneblja i mogućnosti. Nepalci to sve skupa promiješaju na pladnju u jedan veliki paštroč, i onda jedu – desnom rukom. Bez bešteka. Lijeva ruka služi za brisanje bulje nakon kenjanja, desna ruka služi za jedenje. Nevjerojatno da u zemlji u kojoj je tekuća voda luksuz (o toploj vodi da ne govorimo), u kojoj pola stanovništva nema para za sapun, i gdje bolesti poput dizenterije još nisu istrijebljene, ekipa i dalje inzistira na tome da u nevjerojatno nehigijenskim uvjetima jede golim rukama! I to jelo poput daal bhata, koje je u esenciji rižot. Svašta. Dal bhat se jede dvaput dnevno, za ručak i večeru. Kad pojedeš, dobiješ refill, besplatno. Za kuharicu je najveći mogući kompliment kad tražiš još riže! Postoji i uzrečica: Dal bhat power 25 hour. Majkemi. Mislim, jelo je korektno, stvarno se najedeš od njega, al baš da bi ga jela svaki dan dvaput dnevno – ne bi. Brate mili i škampi na buzaru bi mi se kad – tad zgadili da ih tako forsiram.

Jedan od prehrambenih favorita su nam momosi – tibetanski dumplingsi, koji dolaze u raznim varijantama: vege, s piletinom ili bivolom, kuhani na pari, frigani s jedne ili obe strane. U kvartovskom žgabucinu se može dobit porcija već za 100 rupija (6 kn)! Ipak, najčešće jedemo indijsku hranu – palak paneer i slične curryje s garlic naanom, i to uvijek u istom lokalu, gdje su cijene niske i usluga brza – hrana je uvijek na stolu u roku od 5 minuta!

Imali smo nekakav okvirni plan otić trekat u zapadni Nepal pa nakon toga na rafting. Na netu smo našli čovjeka imenom Charles iz Australije koji hoće trekat di i mi i traži partnere u zločinu; lik nam se učinio simpa pa smo mu se javili, ali reko je da dolazi u Nepal tek za 2 tjedna pa smo tako odlučili pričekat ga s trekom i otić prvo na rafting. Obišli smo 5-6 agencija u Thamelu da vidimo šta imaju za ponudit, i odluka je pala da idemo na 7-dnevni rafting na Karnali, posljednju divlju plovnu rijeku u zapadnom Nepalu. Agencija s kojom idemo je Ultimate Descends, čiji je gazda neki stari as, pionir raftanja u Nepalu i veliki borac za očuvanje Karnalija. Naime, nešto se šuška o izgradnji brane koja bi zauvijek promijenila izgled rijeke i utjecala na čitav ekosustav, a on pokušava na sve načine to spriječit, između ostalog dogodine organizira međunarodno rafting natjecanje na Karnaliju koje bi povećalo vidljivost ovog problema i cijelu priču dovelo u medije. I sad tu dolazi naš rafting izlet, koji nije klasičan turistički izlet, već scoutanje i priprema za natjecanje. U grupi je 10 guideova, iskusnih raftera, i nas dvoje tuntli – prava je sreća da su nas uopće uzeli sa sobom, jer Luka nije raftao nikad, a ja samo jednom, a Karnali je rijeka s rapidima klase 4+ do 5 (čitaj: opasna)!

Nakon kratkog briefinga i upoznavanja s guideovima u Kathmanduu, krenuli smo na duuug put; do početne točke raftinga 3 dana jahanja, u prijevodu 2 dana truskanja u busu po cestama za koje su i ove u Kathmanduu pravi autobahn. Bus je stara kanta s jako malim sjedalima, ali nas je sva sreća dovoljno malo da se možemo raskomotit. Prvi dan na cesti je sparan i prašnjav, dok se truskamo po vrućem (i ravnom) Teraiju, ekipa u busu kunja, slušaju se nepalske cajke i povremeno neki trance (!) ili rokerica. Šofer vozi u motorističkim rukavicama, a njegov sin u cvijetu puberteta u Panthera majici mu je asistent: povremeno viri kroz vrata, gleda jel se može proć ovde ili onde, u bus dovodi nonice s ulice koje prodaju grickalice i sl. Sa šofer šajbe nam se smješka debeljuškasti veseljak Ganesh – hinduistički bog prosperiteta i mudrosti, hedonist i sladokusac, sin Shive i Parvati, kojem je ćaća u afektu odsjeko glavu našavši ga u krevetu s mamom po povratku s duga puta (nije ga prepozno), a onda je ona izvršila pritisak na njega da ga mora oživit, a ovaj je to mogo napravit samo s glavom prvog živog bića koje naiđe – igrom slučaja to je bio slon. Ja mislim da mu slonovska glava baš dobro paše uz trbuščić :)

Slika 18: Ukrcavanje kayaka

Slika 19: Naš mali bus

Slika 20: Tuk tukovi na središnjoj (neasfaltiranoj) ulici Birendranagara

Slika 21: Tipičan kamion - okićen ko božićno drvce

Slika 22: Bus u oblaku prašine. Asfalt? Što je to?

U busu nas je 15 i ja sam jedina cura; nitko mi se ne obraća, sva komunikacija ide preko Luke, al mislim da je to zato jer mi nisu uspili zapamtit ime, a Luku svi odma zapamte zbog Modrića. Dečki su moderni, nose kul frizure i tetovaže – u Nepalu su rafteri ko na zapadu skejteri. To je jedan od rijetkih sportova kojim se mladi rekreativno bave, uz kriket i odbojku na pijesku. Himalaji unatoč, nitko ne planinari – barem ne u onom smislu na kojeg smo mi navikli. Ljudi po planini hodaju iz čiste nužde, da dođu od točke A do točke B, i to zato jer ne postoji drugi način za doć nego pješke. Meni se čini da bi mi pješke brže stigli do svog odredišta nego busom, jer su dionice 'ceste' toliko uske i izrovane da ih prelazimo ko po jajima, a na trenutke kad se krenemo penjat serpentinama, a na 10 cm lijevo od nas vreba provalija, se pitam pokriva li ovo naša polica osiguranja; spada li vožnja busom u Nepalu u kategoriju 'transport' ili 'ekstremni sportovi'. Hm. Kako god, nakon tri mjeseca aktivne vožnje motora po Vijetnamu, lijepo je malo za promjenu bit kofer, moć se zavalit u busu, kunjat, slušat muziku, gledat kroz prozor i znat da ako se slupamo, to neće bit radi moje greške i nepažnje nego neke vanjske sile.

Slika 23: Naša vijugava cesta

Slika 24: Stanje na cestama - bolje ne pitaj

Slika 25: Vozit se u gepeku od pickupa je normalna stvar

Slika 26: Potleušice

Slika 27: School bus - gepek pickupa

Slika 28: Kuće od gline

Slika 29: Lokalci u tradicionalnim, ali i u malo modernijim odjevnim kombinacijama

Dva dana nakon, znojni i prašnjavi stigli smo na odredište – početnu točku raftinga: selo Rakam Karnali. Čim se naš bus spustio do obale rijeke, oko nas se stvorila masa znatiželjnika; Luka i ja smo možda jedini zapadnjaci koji su tu ikad stupili nogom, i svi u nas bulje, pogotovo klinci koji nam se motaju oko nogu i jako je teško sastavit šator u tim uvjetima. Malo se osjećam ko životinja u zoološkom vrtu. Večerali smo dal bhat u lokalnoj gostioni i spremili se za spavanje; sutra je uzbudljiv dan!

Slika 30: 706 km busom = 2 puna dana drndanja

Slika 31: Znatiželjni klinci oko rafta u Rakam Karnaliju

Nakon doručka, pakiranja sebe i šatora, naš guide nas je kratko upoznao s opremom, pravilima ponašanja u raftu, procedurama u slučaju nesreće itd. Konstelacija je slijedeća: prvo idu tri kayaka u kojima su scouti, onda ide naš raft u kojem smo Luka i ja, pet iskusnih raftera i guide, i na kraju ide 'teretni' raft s hranom i opremom, kojim upravlja samo jedan čovjek s veslima, a na provi mu se voze još trojica: novinar, fotograf i još jedan guide. Novinar i fotograf su tu da naprave srcedrapateljnu reportažu o ovoj divnoj divljoj rijeci, ne bi li je sačuvali od izgradnje brane. Oni su veseli i uopće ne izgledaju zabrinuto, za razliku od mene koja sam ustrtarena i strepim; ipak su ozbiljni rapidi pred nama! Novinar je izgleda neka poznata njuška, u selu ga svi znaju i on od rana jutra pije po kućama; kad je došlo vrijeme da se ukrcamo na raftove i krenemo, lik je već bio debelo podmazan. Njegova opuštenost i djetinja razigranost je pomogla i meni da se malo smirim, a i na koncu šest iskusnih momaka je s nama na raftu, šta može poć po zlu?

Može svašta, al nije ništa. Prvi dan bilo je zagrijavanje za ozbiljnu akciju, s rapidima klase 2 i 3, gdje smo se malo smočili i naučili kako treba sjedit da ne ispadneš van, i trenirali timski duh mahnitim veslanjem uz guideovo vikanje: Alright team, paddle forward! Čovjek se malo osjeća ko rob na galiji, fali samo neki crnac da udara u bubanj i daje ritam :D

Slika 32: Dva debosa u punoj rafting opremi

Slika 33: Stare iskusnjare

Slika 34: Veslati se mora

Navečer nova plaža na rijeci, postavljanje kampa, dizanje šatora. Za večeru guideovi kuhaju odvojeno za nas i za njih: oni jedu daal bhat, mi nešto drugo. I jedemo odvojeno, za nas dvoje postave stol od dasaka, a oni jedu na podu u 'kuhinji'. Ova segregacija nas nervira i žalimo se, ali bez rezultata. Jedini guide koji se s nama druži je Sanjay, kayakaš iz Pokhare, i nikako ne možemo dokučit jel to radi dobrovoljno ili je izvuko najkraću šibicu. Svejedno, lijepo je imat nekog lokalca za pričanje i druženje, osjećamo se manje ko kese s novcem, a više ko ljudi.

Slika 35: Večernje chillanje ispred brloga

Slika 36: Klonja na osami

Slika 37: Guideovi spavaju u ovom improviziranom bivku od rafta, cerade i vesla

Slika 38: Naš prijatelj Sanjay

Sutradan ista jutarnja rutina, doručak pa pakiranje kampa, samo sad s malo većom nervozom: pred nama je dan ispunjen uzbudljivim rapidima klase 4+ i 5. Rijeka je nabujala radi otapanja snijega i rapidi su malo opasniji nego inače; guide nam veli da u normalnim okolnostima ne bi nikad vodio turiste u ovakve vode, al sad smo u manjini pa nije greda. Da ne bi ispalo da im tu samo smetamo u njihovim pripremama za natjecanje, ima i od nas neke koristi. Tojest od Luke, koji pedantno bilježi riječni tok, rapide, mostove i plaže na GPS-u, jer se iz cijelog tima guideova ama baš nitko ne zna njime koristit. U bijelu riječnu pjenu nećemo bezglavo posrljat, već se prije svakog velikog i zajebanog rapida izlazi na obalu, odmjerava situacija i donosi odgovarajuća strategija. Pokusni kunići su dečki u kayacima, i nakon šta oni iz rapida izađu živi, onda i mi bez bojazni možemo zajahat valove. Koliko god sam u početku strepila od ispadanja iz rafta, nakon šta smo bezbolno prošli ove najopasnije mi je bilo jasno da se to neće dogodit. Stoga, u zvizdan na mirnim dionicama rijeke svi dobrovoljno skaču u vodu ne bi li se malo osvježili. Prava predstava zapravo slijedi nakon toga, jer je pravo umijeće graciozno se popest nazad na raft, a to je nešto šta ja nisam uspila savladat, pa me onda Luka vuče van grabeći me za prsluk za spašavanje, pri čemu se ja koprcam ko nasukani kit.

Slika 39: Luka se bavi GPS-om

Slika 40: Izvidnica zajebanog rapida

Slika 41: Kayak u srcu akcije

Slika 42: Chillanje i kupanjac

Slika 43: Luka graciozno ulazi u raft

Dok plovimo rijekom susrećemo tek šačicu ljudi, i tu i tamo ponekog bivola kako se brćka u plićaku. Lokalci peru robu i voze se u kanuima izdubljenima u deblu, klinci se goli kupaju i viču nam namasteee. Na glinenim kućama sa slamnatim krovovima sjaje se mali solarni paneli i podsjećaju nas da smo ipak u 21. stoljeću, a Nepal je u procesu elektrifikacije preskočio cijelu jednu stepenicu. Navečer nam je najljepše jer svaku večer dižemo brlog na drugoj plaži, stalno neki novi ambijenti i pogledi, a i dečki nam kuhaju raznolika jela zbog kojih smo dobro uhranjeni i cijelodnevno veslanje nam ne pada tako teško. Lijep je život na rijeci!

Zadnja dva dana raftinga prolaze mirno, s jedva pokojim malim brzacem, pa većinu vremena samo plutamo slušajući muziku s Lukinog vodootpornog JBL zvučnika. Osjećam se ko Huckleberry Finn! Pred sami kraj naše vodene avanture ušli smo u područje Nacionalnog Parka Bardia i sad smo naćulili oči i uši ne bi li ugledali kojeg krokodila ili slatkovodnog delfina. Nažalost nitko od navedenih nam se nije prikazao, al smo zato vidili jednog plahog slona kako se tušira surlom. Lik je zbrisao čim nas je ugledao!

Prije uplovljavanja u našu posljednju luku, prošli smo ispod mosta Karnali – Chisapaani – drugog najstarijeg ovješenog mosta u Aziji, i najdužeg u Nepalu! Impozantna čelična konstrukcija definitivni je znak da smo napustili divljinu rijeke i spustili se u civilizaciju.

Slika 44: Lokalci i kanu od debla

Slika 45: Interesantne pješčane formacije

Slika 46: Ovješeni most Karnali - Chisapaani - sa svojih 500 metara najduži u Nepalu!

Slika 47: Most izbliza

Sparkirali smo se na plaži, rastavili raftove i ukrcali ih nazad na bus, koji nas je odveo u Banana resort na večeru i noćenje. Banana resort se nalazi usred plantaže banana, i na meniju imaju masu hrane od banana. Mi smo za večeru jeli ipak dal bhat vulgaris, ali smo zato popili 'banana beer', koji ima više okus po rakiji nego pivu, al nije bitno – glavno da udara!

Ujutro su dečki otišli nazad za Kathmandu, ostavivši nas na prašnjavoj cesti iznad Bardiye; nismo mi još gotovi sa zapadnim Nepalom!

Slika 48: Pakiranje na bus pred odlazak

Slika 49: Zanosni Luka i zaslužena brlja od banane u Banana resortu

Slika 50: Vodenim putem napravili smo 248 km u 5 dana!

1 note · View note

superbmakerzombie · 6 years

Text

FOTO: PONADALI SE SLASNOM RUČKU, A DOBILI CRNILO I SMRAD 'Potrošili smo 300 kuna! Da smo pojeli, isti čas bi se otrovali, a prodavač je znao što radi'

Mladi bračni par iz Splita neugodno se iznenadio kad im je prodavač na Peškariji “uvalio” pokvarene škampe iz kojih se širio vrlo neugodan miris.

– Bilo je oko devet sati kad smo se spustili u Marmontovu. Baš smo željeli za ručak pripremiti škampe na buzaru. Našli smo ih na štandu kod nekog momka, pokraj ulaznih vrata u zatvoreni dio ribarnice. Kako ih je jedino on tada imao u ponudi, skeptično…

View On WordPress

0 notes

goodeatsmeets · 6 years

Photo

There is something so special about "Dagnje na Buzaru" or Stewed Mussels, especially as these were fresh out of the waters of Mali Ston Bay near Dubrovnik, Croatia. Oh so good!!! (at Mali Ston, Dubrovačko-Neretvanska, Croatia)

0 notes

robiulo · 7 years

Photo

(via Shrimp na Buzaru)

#ShrimpNaBuzaru

0 notes

steemitblog · 7 years

Link

via Steem - recent/

#Steemit #Food #Steem - recent/

0 notes

yunitwer · 3 years

Link

Hello everybody, hope you're having an incredible day today. Today, we're going to make a distinctive dish, langostines in a spicy tomato and prosecco sauce. One of my favorites food recipes. This time, I will make it a little bit unique. This will be really delicious.

Langostines in a spicy tomato and prosecco sauce is one of the most popular of recent trending meals in the world. It is enjoyed by millions daily. It is simple, it's quick, it tastes yummy. Langostines in a spicy tomato and prosecco sauce is something that I have loved my entire life. They're fine and they look fantastic.

To get started with this particular recipe, we must prepare a few ingredients. You can cook langostines in a spicy tomato and prosecco sauce using 9 ingredients and 4 steps. Here is how you cook that.

The ingredients needed to make Langostines in a spicy tomato and prosecco sauce:

{Make ready of kilo of langostines.

{Take of garlic.

{Prepare of prosecco.

{Take of Small tin of tomatoes.

{Get of Chilli dried or fresh.

{Make ready of Sprinkle of breadcrumbs.

{Get of Salt.

{Get of Olive oil.

{Get of Bread to serve.

Instructions to make Langostines in a spicy tomato and prosecco sauce:

Prep the langostines. Wash well and dry well using kitchen paper. Cut each one from head to tail using scissors.

Fry garlic in a little olive oil. Add tomatoes and cook for 2-3 mins. Add a sprinkle of breadcrumbs and cook for 1 more min..

Add langostines and prosecco. Let it evaporate. Mix well. Cover and cook on medium heat for 8-10 mins. Stir occasionally. Add salt and chilli to taste. Remove garlic.

Serve as a starter or main course with bread. Eat with hands. Knife and fork not recommended :).

So that is going to wrap this up with this exceptional food langostines in a spicy tomato and prosecco sauce recipe. Thank you very much for your time. I am confident that you can make this at home. There's gonna be more interesting food at home recipes coming up. Don't forget to save this page in your browser, and share it to your loved ones, friends and colleague. Thanks again for reading. Go on get cooking!

#Recipes

0 notes