#ožiljci

[lifeinbooks]

Ožiljci koje imaš, ne čine te manje lijepom, ili manje dobrom osobom

[zdravljeirecepti]

MILJENICA SVIH TRAVARA: Saznajte šta sve liječi preslica i kako da od nj...

[anamarics-com]

"Ne leče se ožiljci tako što ih praviš drugima."

[phlegmaticdreamer]

O kako mrzim rastanke, životna fobija mi je bespomoćno posmatranje iz daljine kako se u trenutku obrušavaju zidovi nečega što me je držalo na optimalnom nivou življenja.

Konture ostavljenih će blijedjeti do konačnog nestanka i to je skroz prirodno ali lažna obećanja ostaju kao ožiljci koji se ne mogu zaliječiti.

O kada bi svi ljudi skupili muda i trčali u susret budućnosti i bili malo iskreni, ovakvih tekstova ne bi ni bilo. Kako smo jučer bili nešto što danas želimo da više nismo?

Ne, ne živimo danas u takvom vremenu kao što mnogi mislite jer svjedoci toga su Dučići, Selimovići, Šantići, Krleže i drugi. Čovjek je uvijek bio zaključan u ambalaži koja prezire svoj sadržaj, gdje je laž nova istina a ljubav samo citat, ali čovjek ti je teški hajvan i ono malo duše što ima, šejtan mu je dao da mu bude teže.

Ja sad živim kao da mi fali pola tijela, a ti Lažo negdje cijela.

[amiina1]

I ostat će traume,iluzije i borbe.

Opet ću krenuti od nule,

Prikrivat ću da mi nedostaješ i lagat ću ljude,

Da novu šansu ne dajem moronu.

A dala bih ti ih još bezbroj,

Samo da vidim koliko još imaš obraza

Da me uništiš.

Ostat će teško izlječive rane i ožiljci.

I svi će pokušavati da ih krpe,

Trudit će se da me izliječe.

Ne znajući da duboko u sebi,

Ja se molim Bogu da me niko nikad,

Od tvoje ljubavi ne izliječi.

[malaaki]

otrov

gledam valove što miluje vjetar

savršeno titrajući po moru,

na rubu horizonta prolilo se nebo.

mornaru što jedri

ispričat ću sve što ti želim reći.

u povjerenju očajno moleći

jednog dana

da na ime moje tijelo ti zadrhti.

ožiljci dodira mojih će zaboljeti.

nisam produkt tvoje mašte

samo tragična sreća,

ko otrov u bočici

skrivena.

tog dana odat ću ti

moje posljednje riječi.

mogu te zamisliti

dok klečiš na podu sobe.

prisjećanje na mene

sve te jače bode.

u tvojim šakama moje slike stisnute,

slanim poljubcima pokušat ćeš

život da im udahneš.

[love-n-purple]

Ne leče se ožiljci tako što ih praviš drugima.

Nebojša Glogovac

[ti-i-ja-mozda-nekada]

Kada smo izgubili sebe i zašto?

Šta dobiju oni koji puno očekuju od života? Da li se na kraju svakog puta nalazi sreća ili ipak ne?

Da li čovjek vrijedi onoliko koliko se daje? Šta ako su naši izbori bili pravi ali u pogrešno vrijeme? Da li čovjek može da zaboravi sve ono što ga boli i kada?

Da li vrijedi da se čovjek bori za ono što ga boli ili ipak treba da to sve pusti i prepusti vremenu? Da li vrijeme liječi rane sve ili samo čovjek nauči da živi s njima?

Da li ste nekada postavljali sebi ova pitanja? Ako jeste onda znate koliko je teško na njih pronaći odgovor.

Ako ste i postavljali ova pitanja onda ste voljeli nekoga toliko jako da niste znali kako da zamislite život bez te osobe. Učili su nas da ljubav ne boli, da je to lijep osjećaj, a koliko nas nije boljela ta ljubav?

Ali ono što najviše boli u toj ljubavi su snovi koje ste imali koji u jednom trenutku vaše bajke koji postaju najveći košmar vašeg života. Zašto?

Javlja se sve ono što nikada niste mogli ni da pomislite da će se u toj ljubavi javiti, niste jer ste željeli da sve bude tako savršeno, nestvarno, ali... To nije bila vaša sudbina.

Da li nas ljubav čini slabijim, da li mora baš uvijek da boli? Da li se može zaboraviti sve i početi ispočetka? Šta ako je ta osoba sve što želite, da li ste u stanju da mijenjate sebe i svoj život?

Šta ako više niste ona osoba od prvog dana, ako ste u priči punoj bola, razočarenja, tuge usput izgubili sebe, da li možemo ponovo pronaći sebe i započeti život ispočetka?

Da li ožiljci koje su nam nanijele osobe kojima smo najviše vjerovali mogu da zarastu i da se zaborave i da mi ponovo budemo ono što smo nekada bili, sretni, ispunjeni sa osmijehom na licu i da živimo život o kojem smo sanjali?

Ja mislim da je teško i nemoguće, a Vi?

Da li možete pronaći sebe ponovo?

[pustapoljanade]

U meni tragovi gdje su bili tvoji poljupci, ne znam da li su tetovaže il' ožiljci.

[cigarete-i-poezija]

Ti spavaš u momentima,

Ali sanjaš kao pjesnik,

Konstantno se smiješ,

Kada te život lomi,

A plačeš kada,

Te životni put ka sreći vodi.

Razmišljaš o svemu,

Čak i kada ne radiš ništa,

Mozak poput printera,

Ispisuje stranice,

Tražeći istinu,

Koja je miljama daleko.

Gledaš u dim od cigarete,

Što u pepeljari gori,

Šutiš i posmatraš,

Smiješ se i konstantno razmišljaš,

A ja se pitam,

Šta li se u tim plavim očima krije?,

Kakve li boli,

I loše uspomene sa sobom nosiš?,

Pogledaj me,

Reci mi gdje boli,

Nježno ću da te ljubim,

Prvo glavu,

Pa onda grudi,

Želim tvoje srce ljubiti,

Svojim poljubcima,

Želim tugu ubiti.

Bit ću nježan,

Kao pero,

Što ti noge golica,

Ja ću svojim usnama,

Tvoje tijelo ljubiti,

I benove na leđima,

Usnama ću brojati.

I svoje ime,

Na srcu tvome,

Ja ću ispisati.

Tvoje rane će zarasti,

I ožiljci će nestati,

Na tvojoj mekanoj koži,

Trag mojih usana će ostati,

Srce će ponovno kucati,

I pluća će ponovno disati,

Jecaji će nestati,

I oči će zasijati,

Ja ću ti melodiju ljubavi svirati,

Ti ćeš se ponovno smijati,

A ja ću biti tu,

I vječno ću te voljeti...

[lifeinbooks]

...ožiljci su zanimljivi - pričaju iskrenu priču, dokaz su da je tu vođena borba.

[adnaae]

Neka nas postojanja podsjete koliko ljubavi zaslužujemo. Koliko je mi možemo pružiti. Podsjete nas koliko su lijepi naši ožiljci, koliko je života u našem smijehu, koliko umjetnosti u razmišljanjima.

Neki ljudi dođu da nas zagrle i tiho šapnu riječi koje odjekuju glasnije od bilo koje boli. Neka nas srca jednostavno podsjete koliko je sve naše - dovoljno.

21. mart | Zahvalnost

[bojesvemira]

Prerušavanje

Kapi suza joj teku idu od nosa prema bradi uvijek plače u tamnim čoškovima tamo gdje niko ne zalazi mogu se samo pratiti tragovi od očiju do brade godina za godinom puštajući ih da pobjede. I njene oči pričaju priču ljutnje i boli misliš da je sretna ispod sve te odjeće je putokaz do mjesta ako pogledaš dublje tu su ožiljci njene prošlosti na desnom bedru za koje niko ne zna. Njen osmijeh je sada naslikan ona je majstor prerušavanja ali vidiš sve samo je pogledaj u oči

[radiogornjigrad]

Nenad Obradović: Pesnik i dečak, ožiljci daleke istine

Posted byNenad OBRADOVIĆ  U filmu Večnost i jedan dan (1998) reditelja Thea Angelopoulosa postoji izražena meditativna i setno melanholična emotivna nedorečenost glavnih junaka. Pogledi su prazni, pokreti usporeni, unutrašnja bujica uskomešane emotivnosti ne uspeva da se izrazi. Pesnik na izmaku života koji priziva nostalgične uspomene izgubljenog vremena i dečak suočen sa nasiljen, izbeglica,…

[poeticlicense12345]

GOZBA

Ulazi pod kožu, razdire grudi

Vapaj za smislom.

Surova trka, bespoštedna borba

Niski udarci

Ožiljci

Modrice.

Šta ćeš ovde?

Povuci se dok možeš!

Gubiš.

Izgubićeš.

Ne čuješ, ne osećaš.

Duboko u tebi zakopana je nežnost.

Ašov u ruke, kopaj!

Prava rimska gozba...

Glasovi

Muzika

Smeh

Ali nisi zvanica,

Ti si posluženje,

Glavno jelo

Dezert

Sikteruša...

To si.

Ne buniš se.

Štaviše, prija ti

Dok te jebu do besvesti.

text author: Stojadin Pavlović

[trazeci-spokoj]

Živim li?

Do koga je, ako nije do mene? U vlastitoj introspekciji posmatram sebe iz svih uglova, kao da sam opsjednut individualizmom. Ponekad pomislim kako oblikujem sebe svojim žuljanim rukama, kao da sam figura od gline, pa kao da se tješim, govorim sebi da je to razlog zašto se posmatram iz svake perspektive. Međutim, opet… zašto? Ako smo svi djela umjetnosti, onda kao takvi bi trebalo da se predstavljamo drugima. Sebe ne možemo vidjeti, a odraz u ogledalu je ionako iskrivljen. Za koga se čuvamo? Ko je ta osoba za koju se tako silno uređujemo? Ko god da je, nadam se da ima nježne ruke. Kada izreknem to, ne mislim na ruke koje nisu istkane žuljevima i ožiljcima. Postoji nježnost i u tome. Nježnost je lagan dodir preko lica putem kojeg osjećamo bliskost, pronalazimo smisao u egzistiranju, osjetimo zahvalnost. Žuljevi i ožiljci mogu biti nježniji od onih blagih netaknutih ručica.

Zamislim se tako, pa dođem do spoznaje koliko sam odnosa uništio svojim tišinama, neizgovorenim riječim, okretanjem leđa i odlascima. Prijaju mi ljudi, ali se ne dopadam sam sebi kad sam sa njima. Oprosti mi što ti nisam pisao, što te nisam češće pitao 'Kako si?'. Nedostaje mi svjesnosti da drugi nisu poput mene. Ja sam vagabundo sa riječima koji spretno izbjegava odgovor na pitanje koje počinje sa 'Kako', a završava na '...si?' Ne pronalazim utočište u tom odgovoru. Ali drugi nisu poput mene. Možda bih trebao češće da ti postavljam to pitanje, jer možda kroz njega i sam uspijem prevagnuti, pa ga odgovoriti sebi. S time, želio bih tebi čitaoče da postavim jedno intimno pitanje. Kako si? Što se mene tiče… Izvini, kako si?

Kaže jedan stih, 'Ne plašim se življenja, želim osjetiti da sam živ.' Pa pomislih, kolika je dužina tog puta? Koliko puta je potrebno da pređemo da bi mogli sebi reći da se osjećamo živima, da nismo samo efemerno koje ispunjava ovu ljusku koju nazivaju 'kost i koža'? Koliko ljubavi je poželjno da pružimo, ali i osjetimo da bismo za sebe mogli reći da smo živi? Sa koliko ravnodušnosti, kako tuđe, tako i naše, se moramo suočiti, da bismo bili živi? Oh, da ti barem u životu značim jednu desetinu koliko si ti meni potrebna da bih se osjetio živim. Ovako, primoran sam da tražim alternativne načine. Možda je to korijen svih mojih potraga i lutanja. Poželim da me dotakneš tim žuljanim dlanovima koji znaju poraze, i zbog kojih prezirem one koji su ih učinili takvima. Ali opet, tako mi prijaju, tvoji nježni dlanovi. Neka sam proklet, ali razmišljam o duhovima prošlosti zbog kojih ne mogu biti tvoj, o nekadašnjim efernim silama koje su ti poljuljale vjeru u ljubav. A tako bih volio biti onaj koji će ti je vratiti, koji će ti je pružiti nazad sa cijelim mojim bićem. Evo, držim moj život na dlanu i pružam ti ga sa svime onim što jesam, što sam bio i što mogu biti. A od tebe želim samo jedno. Ispuni mi želju, ne dopusti da besciljno lutam, udovolji mojoj sebičnosti i prihvati me, jer samo tako… samo tako mogu osjetiti da sam živ.