Ne volim se opraštati na rastancima, ne umem. Kraj nije kraj ako se ne izgovori. Bila sam i još sam tip da ću čuvati prazne kutijice - kremica, vitamina, poklona... (Možda je do podznaka u ribama.) Čuvam sve rođendanske čestitke koje sam ikad dobila po fiokama. Čuvam obeleživać za knjige koji mi je napravila drugarica iz detinjstva. Portrete koje je slikao jedan dečko koji je bio zaljubljen u mene u drugom srednje. Papir na kom mi je jedna devojka napisala samo reči "sve okej"... Čuvam i ono što ne slutiš da čuvam; kutiju cigareta koju sam popušila sama na klupi posle prvog raskida, iglu od prve tetovaže, maramicu koju sam našla u džepu džempera osobe koje više nema. Čuvam tajne ljudi od kojih bih da ih sretnem na ulici pobegla; ali reči koje su mi govorili u mraku idu sa mnom u grob. Fraze koje sam naučila od nekih poput kojih se nadam da nikad neću biti. Nade i snove kojih ću se tvrdoglavo odreći pred svakim ko me pita.
Tata me je naučio da je loša sreća reći "zbogom", pa uvek umesto te reči kažem prosto: vidimo se. (Kada sam poslednji put videla babu sa mamine strane i deku sa tatine, dvoje ljudi koje sam najviše u životu volela, te dve reči su bile poslednje što sam im izgovorila.) Verujem u vidimo se, nikako u zbogom.
I tebe čuvam. Čuvam naše prepiske tokom godina, čuvam popunjenu svesku u kojoj si me sa svakom stranicom neprimetno menjala u neku novu, u glavi tvoje rečenice na sve što vidim, čujem, doživim. Tvoju bezgraničnu empatiju prema meni zbog koje sam naučila koji se zidovi stavljaju i kada, kako da kažem, a ne samo pomislim reči koje posle sanjam noćima, mada još uvek učim... Da verujem svom osećaju i ničijem više, zbog čega sam ti i izgovorila to svoje čuveno: vidimo se. Reči koje nikada nisam mislila da ću izgovoriti baš tebi, a uvek sam znala da nećeš biti sa mnom zauvek i od same sebe krila svest o tome.
A lažem. Da je bilo svesno, da sam znala šta izgovaram jer retroaktivno uvek pričam priče koje su mi poput pojasa za spasavanje u mojim burama, o kojima ti uostalom najviše znaš. Lažem jer lepše zvuči, a ja sam romantik i poeta, kad sam velikodušna prema sebi, a ti si me učila da to budem. Kada nisam tada sam obična kukavica i lažov i neko sa hroničnom potrebom da beži, šalim se ponekad da sam životinja - bila bih noj. Nisam te nikad pitala koja životinja ti misliš da bih bila, ali koja god da je, želim da sam ta.
Vuk dlaku menja, a ćud nikad(?). Bila si ubeđena da je moja dlaka loša, a ćud dobra, a ja ubeđena u suprotno. Pitam se da li si ostala pri istom stavu, ali neću te pitati. Nijedan odgovor ne bih podnela.
Naučile smo obe ponešto, nadam se, u stvari jesmo jer to je neminovno. Naučila sam, nažalost i ono što nikako nisam želela da znam. Nisam naučila da se opraštam i nikad neću.
1.) etimologija: židan < žida (= svila) <- Seide (nemško)). Ta pa prek nekega romanskega jezika iz latinskega saeta (Serica) (= (svilena/kitajska) ščetina) (kratka opomba: načeloma se na tem blogu ukvarjam s slovenščino, ampak, prosim lepo, naj me nekdo kdaj vpraša kaj več o romanskih breskvah in siru, ker je etimološko postopek isti ...). Sericus - pridevnik, ki se nanašal na ljudstvo Seres, kjer so izdelovali svilo. V latinščini beseda pomešana s kitajsko izposojenko sei (svila).
2.) zakaj "židan čas" pomeni "veliko prostega časa", "židana volja" pa dobra volja?
3.) glede pomenskega prenosa pri židani volji (je relevantno za moj argument, brez skrbi) Fran ponuja dve (eh, cirka) teoriji:
a) da se je pomen besede "židan" prvotno razširil na metaforične pomene "prazničen, nevsakdanji ...", od koder potem židana volja kot praznična, boljša od običajne ... Vsaj če prav razumem 😅
b) da se je stalna besedna zveza "židana obleka" metaforično razširila v "dobro obleko", od koder pozneje "dobra volja"
V resnici zagovarjata več ali manj isto. "Židan" bi se verjetno težko metaforično razširil sam od sebe, zelo smiselno se mi zdi, da je nastopal v stalnih besednih zvezah, kjer se je prvotni pomen potem počasi izgubljal.
4.) "židan čas" Fran piše poleg izrazov "zlat čas", "pisan čas", ki naj bi oba pomenila enako kot židan čas. Priznam, da tu kakšne posebne briljantne razlage nimam. Razumem, zakaj bi "zlat čas" lahko pomenilo "veliko prostega časa". V tej smeri najbrž tudi "pisan čas".
5.) ne vem, kako star je izraz "židan čas"; na Gigafidi se ne pojavi, sicer pa to tudi ni ravno korpus zgodovinskih besedil (imamo za slovenščino sploh kakšnega?). Če hoče človek verjeti moji teoriji, mora malo predpostaviti, da izraz ni tako strašno star.
6.) mislim namreč, da je mogoče prišlo do reinterpretacije (oziroma dveh, ta je ena od njiju) "židanega" kot "pisanega". Kolikor mi je znano, se pridevnik namreč uporablja bolj v stalnih besednih zvezah - recimo za razne židane parazole. In prav za te so mi povedali dve laični interpretaciji: da gre ali za pisano ali za rdečo sončnikasto reč. Nihče izmed vprašanih v židi ni videl svile. Bi bilo torej mogoče, da se je na podoben princip iz takšnih in drugačnih besednih zvez "židan" reinterpetiral kot pisan? In se torej pojavlja kot nekakšen sinonim "pisanemu času"? Zato "židan čas" ne bi smel biti prestar, ker bi bila sicer, predvidevam, v zavesti svila še vedno precej preveč živa. Ali pa tudi ne, saj včasih več pomenov v jeziku čisto lepo sobiva.
7.) zdaj pa končno moja dejanska teorija, ki ji ljubkovalno pravim teorija lupinga :D ! O drugi reinterpretaciji: na Gigafidi gledam, kako se uporablja "židan", in ogromna večina jih je v besedni zvezi "židana volja", nekaj malega jih je pa tvorjenih svobodno: "trd vsakdan ni bil ravno takšen, a so ga znali narediti žlahtnega in židanega", "židana zabava po obisku nočnega kluba", "se je razlegala židana harmonikarska godba" ...
8.) je torej mogoče, da bi bilo nekako tako?: žida (svila) > židan (svilen) > židana obleka (svilena obleka) > židana obleka (dobra obleka) > židan (dober) > židana volja (dobra volja) > židan (dobrovoljen, živahen)
(Z židano obleko torej sledim Snojevi teoriji, ki pa tudi ni nujno brez napak.) Zdelo se mi je namreč dokaj mogoče, da je ljudem daleč najbolj znan "židan" v besedni zvezi "židana volja" in ga morda zaradi tega ponovno reinterpretirajo? Vsaj na Gigafidi vse kaže, da grejo prosto tvorjeni primeri semantično v to smer.
9.) torej: teorija dveh reinterpretacij. Prva: žida kot svila postane židan kot pisan, od tod židan čas kot pisan čas. Druga: židan kot neke vrste okrajšava za "židano voljo". Nosi v svobodno tvorjenih povedih pomen celotne besedne zveze, čeprav nastopa sam.
seeing sea on pics of palestine always shakes me. mediterranean sea is very recognizable in photos and at first glance, on the picture i just saw, i mistook it for dalmatia - the sea, the palms. it was just a moment of sleepiness, but my first thought was "ah, home" before i realized its people fleeing rafah. and its not the first time; everyday i see the sea which i consider mine, my home. and the same goes for everyone who grew up with it. its a home, its a friend, its a topic of songs and poems and postcards and photos, and its cold shame and fear as i stare at it and see palestinians who are the people of the same sea as i am. and they dont have access to it. and the settlers poison it, and they poison the land, and they poison the olives. dušmani who come to the sea which rejects them and tries to call back to its people. gledam more gdje se meni penje. how dare you take something you dont love, something that does not belong to you, how dare you take the sea away from people who were born of it. do you know what the fucking sea is, no of course you dont, do you know what the fucking olives are, no of course you dont, the sea is not life for you, its a nice view from your villa built on blood. you hate the people of that land so much and you also hate the land. why do you want it if you hate it why do you want to have it if all you do is kill it. the only paintings in my home are of the sea, the only paintings selling in dalmatia are of our olives and palms, and indeed in my selfishness i think: what if it was happening to my land. its the same fucking land why are we silent braćo moja, zar ne vidimo, zar nas nije briga, zar šutimo i ne mislimo makar iz sebičnosti ako ne iz ničeg drugog: šta bi bilo kad bi bilo
Nikada nisam mislio kako cu se ja ostvariti u ulozi oca, ili kako cu nekada nakon tebe imati nekoga. Poslije tebe nije ni postojalo za mene, oduvijek si bila ti. I ako su godine prosle, tebe vise nikada nisam vidio, ne znam gdje si, ni da li si sretna. Mozda si se udala, a mozda ti je slomljeno srce onako kako si ti slomila moje prije 10 godina, kada si me ostavila uz rijeci „Vidimo se uskoro“. Ti i ja smo bili drugaciji, svadali smo se i do srzi ali smo se opet voljeli, tebe nikada nisam mogao objasniti, ti si jedina znala kako samnom. Bila si moj prvi jaki osjecaj, i nakon tebe se nikada vise tako nisam osjecao, cak ni sa onom koja mi je nedavno rodila sina. Da li je volim? Ne znam, ali draga mi je. Znam da to nije u redu prema njoj, ali samo se zaljubila u pogresnog covjeka, covjeka kojeg si ti unistila za sve one djevojke koje ce doci poslije tebe, covjeka koji nema ni duse a ni srca da opet voli kao jednom nekada.
Oni nisu u potpunosti umrli,
Niti su nestali sa lica zemlje.
Oni su zapravo s nama, al' ih mi ne vidimo,
Jer gore su negdje na nebesima,
Iza oblaka, u nekom drugom univerzumu.
Gledaju i čuvaju nas
I čekaju da se opet sretnemo,
Negdje gore,
Trčeći u zagrljaj
Onih koji su nam mnogo nedostajali,
A otišli su prerano.
I'm excited to share some big news with you. This Saturday I'll be leaving Belgium for an internship at the University of Zadar. I'm really looking forward to sharing my experiences on this blog with all of you.
Well let's introduce myself first: I'm Dylan, an 18 year old student from Sint Maria Geel, located in Belgium. I'm studying Computer Science and Network Management and love all tech-related things. So I guess you can tell I'm thrilled to gain some hands-on experience at the University.
But let's be real, the idea of diving into a new country, getting to know new people, and using my skills in a professional settlement is so exciting. I can't wait to learn new things, meet my collegues, and gain an understanding of how the IT department at the university works.
But the Internship is not only all about work, right? I'm also excited to explore Zadar. I mean it is a city with a rich history, and beautiful architecture and it is located by the Adriatic sea, so there will be a lot to discover.
I plan to write about my internship on this blog, so check back for updates on my experiences, adventures, and maybe even helpful tips for anyone thinking about something similar.
Toliko me život iscrpio, od ljubavi do pronalazenja same sebe u pubertetu. Od prijateljstva do tuge, od ukocenosti i živahnosti od uzbudjenja i malaksalosti. Kada bi me pitali od čega najviše možda od tog osjećaja da nikome i nigdje ne pripadam, taman kada pomislim nešto me povuče sebi kao crna sjena koja mi pruža utočište samo u njenom zagrljaju. Uvijek sam htjela da samo imam dovoljno novca za par stvari, to su avionske karte, krofne u Rimu i za vuneni džemper. Ali kako odrastam želje su mi veće i veće valjda mi je jedina satisfakcija ovaj uspjeh, ne znam majku mu….
A od ljubavi nisam puno očekivala šta više poruku dnevno, ruku u ruci i koji cvijet. Sada ne mogu više pišam se na te standarde, hoću najmanje sto i dvije poruke dnevno, sto i dva poljubca, da dođe kad treba, da me razumije više nego iko ikada, da sa mnom i putuje vikendom u druge gradove, države na ostrvo ne bi li našla kokos i u njemu svoju dušu vjerovatno kada bi ga i našla prazan bi bio. Dosta mi je više tog stresa, tuge, bijesa u ljudima dosta mi je sjediti gledati u jednu tačku ili pričati o ovim problemima gdje sam nestala i da li ću se pronači možda sam isparila skroz možda nikad neću moći naći se ali hajde da ne pričamo o tome, hajde da putujemo da dok gledamo jedno u drugo vidimo samo daleki jug, prošle godine sam se osjećala tako pronađeno ali sa pogrešnom osobom stalno sam putovala, pila jeger i plesala. Hoću i ove godine, da ljeti plešem po otoku bosa i gola, da mi kosa dotiće ramena i da brojim nove benove od sunca hoću da me nema kao što me nije bilo ni sada. Hoću da me nema u gradovima koji me vole, i hoću da nas nema kada rane nas bole.
Toliko smo po nekad nezahvalni, da ni ne primetimo da nam zivot prolazi brzinom munje.
Toliko nam sve nesto fali, toliko nam sve treba, toliko nam sve smeta. Toliko da ne vidimo da zapravo imamo sve. Imamo krov nad glavom, imamo vodu da se istusiramo, imamo hranu da gladni ne budemo. Cisti smo i sredjeni, dok druga deca-ljudi mastaju bar o toj toploj vodi i cistoj garderobi; mastaju o mekanom krevetu i cebetu kako se ne bi smrzli; mastaju o kuci bez budji i srusenih zidova. Dok mi jurimo za vise novca kako bi imali bolji telefon, skup auto ili markiranu garderobu. Izgubili smo svest o tome sta je zapravo zivot i sta su prave vrednosti.