#Ljubav je samo riječ i ništa više

[belog-grada-crna-princeza]

Ljubav je samo reč i ništa više (?)

Ima li razlike između ljubavi i potrebe? Možda je glupo što ovo pišem, ali bez tebe mogu da dišem. Mogu, ali s tobom je lepše, stvarnije, smislenije. Ljubav nije korist, a bezuslovna ljubav - to je pleonazam. Kada je drugačija, nije ljubav. Ljubav je kad te pusti u svoj svet i ti ne bi promenio ništa, jer ona ne bi bila ista... A ti želiš da je ona - ona, najviše ona što može biti. Njeno sunce dočekuješ s osmehom i plešeš u njenim olujama. Ljubav je i kad joj pružiš ruku i sprovedeš je kroz samo vama vidljivu kapiju u svetove koje nije mogla da zamisli. Na dlan joj položiš ključeve da može otići, a ona ih zaturi negde, jer joj se odavde ne odlazi. Ljubav je slobodna i luda i sigurna i mirna. Svojeglava pre svega, bez želje da joj se išta nametne; ali pravedna jer to i pruža. Ljubav nisu očekivanja, prilagođavanja, kompromisi... Ljubav je kad ti je nezamislivo da ikad namerno povrediš to biće. Kad bi poslednju kap vode u pustinji dao njemu ili njoj i nikad ne bi ostao žedan.

Ona je promena, ne da bi se uklopila u nečiji ram, već prosto uz nju nestaju svi strahovi, sumnje, izgovori, oklopi, zidovi. Spušta mač i štit i ti činiš isto; time postajete duše, bez ega i večnost, bez početka i kraja. Ostaje poverenje, ono istinsko, koje počiva na najdubljem poznavanju. Možeš da joj se prepustiš jer je ona-ona, ona se tebi prepušta jer si ti-ti. Sačinjena je od delića ali odjednom je slagalica cela, odjednom ima smisla. Srca vam kucaju svako u svom ritmu, a opet u savršenoj harmoniji; jin i jang. Ti nisi ona, ona nije ti, ali mi jesmo...

Ljubav je i prvo lice množine. I jednačina u kojoj sam ja x, a ti y, ali bez nas nema rešenja. Nismo slepi i gluvi za druge, ali oni ipak prestaju da postoje. Spoznaja da je svet (na)stao zbog nas. Vreme prestaje da bude prošlost ili budućnost, godine brojimo od našeg susreta. Sve što sam doživela, doživela sam da bih tebi ispričala; cilj tvojih pohoda je bio da ih podeliš sa mnom. Ljubav je oproštaj, a da se nismo pošteno ni naljutili. Ljutimo se radi reda, to je deo igre, gde svako dobija. Ona je u suštini: igra sa dva pobednika. I svako ko igra neke druge igre; gubi i kad dobije. Mi ne možemo izgubiti. Ljubav je kad želim da raj postoji jer na ovom svetu nema dovoljno godina za nas i priznanje da i da postoji, ne bi nadmašio ni jedan naš minut. Ljubav je kad shvatim da sve pre nje nije bilo to i kad ni jedno ime osim njenog više ne želim na svojim usnama. Kada si me poznavao prvi put kad si me ugledao i oči koje su na prvo "zdravo" već uzele za sebe sve moje tajne.

Ne, ona nije reč. Ona se ne može staviti u reči jer je ona... sve.

-Katarina

[narandzastipatuljak]

Ne znam da ti objasnim koliko, ne znam baš ni da dokažem onako kako možda trebam, ali volim te. Jednostavno. Prosto. Takva sam- kad volim, onda samo volim. I ništa više. Nije ljubav sok, da mu se dodaje konzervans da bi trajala duže. Niti mi je ljubav za neke umjetne boje, prerađene stvari. To popiti možemo, ali ljubav živimo. Volim te, eto onda, više od života. Više od same sebe. Više od onoga koliko sam ikad ikoga voljela. Volim te, eto, toliko jako, da znam koliko dugo će trajati. Pričat ću ti o tome jednoga dana. Nemam mnogo da ti dam. Ponekad poneku riječ, topli pogled, onaj ludi smiješak i ove male ruke za onaj najjači zagrljaj. Imaš me grubu. Imaš me i nježnu. Imaš svaki dio mog raspoloženja i mojih emocija. Imaš svaki moj pokret, svaku riječ, misao. Imaš svaki dio mene, da me zagrliš. Da ti ja tim zagrljajem objasnim, jer ja drugačije ne znam da volim.

[disao-bih-kroz-tvoje-dodire]

Ako nekad čitaš ovo, sutra ili za deset godina, trideset, pedeset, čitaj kao da čitaš prvi put.

Nevažno da li si i dalje djevojka, žena u godinama, ili starica.

Nevažno da li si i dalje njegova, nečija ili ničija, čitaj ga sa istim onim žarom kao da ti se trenutno dešava.

Nedostaje mi prva rečenica koju izgovorim kad te vidim.

Nedostaje mi tvoj pogled, onako polusanjiv i radostan.

Nedostaje mi kad se protežeš.

Nedostaje mi način na koji me gledaš, sa rukom na bradi, a ujedno grickaš nokte zubima.

Nedostaje mi ona fleka od kafe na tvojoj majici.

Nedostaje mi tvoja majica.

Nedostaje mi da zajedno peremo ruke i da se umivamo.

Nedostaje mi da te milujem i pokrivam dok spavaš, a ti da se praviš kao da ne čuješ i da ti je svejedno.

A znam da nije.

Nedostaje mi da te mazim, da ti namještam kosu kako mi odgovara.

Nedostaje mi tvoja kosa.

Mokra, vlažna, prljava, puštena, vezana.

Nedostaje mi da brojim mladeže na tvom licu i da ih nikad ne izbrojim do kraja.

Nedostaje mi tvoje lice, tvoje ruke, tvoj glas, tvoje oči.

Nedostaje mi miris tvoje kože.

Nedostaje mi da ti kažem svakog jutra ‘’Dobro jutro ljubavi’’, ili ‘’Sunce moje, volim te’’.

Nedostaje mi ono ‘’Šta ti se jede?’’, ili ‘’Idi do kupatila, čekam te u krevetu...’’

Nedostaje mi tvoj hedonizam koji ne volim kod drugih.

Nedostaju mi tvoja obećanja da ćeš manje da piješ i pušiš.

Nedostaje mi da te zasmijavam i osvajam pošto je to izgleda jedina profesija za koju sam predodređen.

Sve ostalo još moram da učim.

Nedostaje mi da ti grijem stopala rukama i da budem srećan zbog toga.

Nedostaje mi da ti čitam neobjavljene i nezavršene priče.

Nedostaje mi život kakav postoji samo u tvojim očima i nigdje više.

Nedostaje mi to da ti bar malo nedostajem, bar ponekad...

Ako čitaš ovo nekad, čitaj polako, najsporije što možeš, riječ po riječ i od svih ovih nedostajanja sastavi našu ljubav.

Nedostaju mi godine koje nećemo provesti zajedno.

Nedostaje mi život koji nećemo proživjeti.

Nedostaju mi svi oni trenuci koje ćeš pokloniti drugom.

Nedostaje mi more na koje više nikad nećemo otići.

Nedostaje mi ono naše proljeće koje očigledno nećemo udahnuti do kraja.

Nedostaju mi naša djeca koju nećemo imati.

Nedostaju mi filmovi koje nećemo gledati.

Nedostaju mi tvoji snovi koje ćeš da prepričavaš drugima.

Nedostaju mi tvoji problemi koje će drugi da ti rješavaju.

Nedostaje mi sve ono što bi tek moglo da mi nedostaje da smo zajedno...

Nedostaje mi tvoje tijelo pored mog.

Nedostaje mi tvoje tijelo koje nikad nisam doživio kako treba.

Nedostaje mi da ti se dajem, da te radujem, da te usrećujem, da te gledam kako zadovoljna dišeš pored mene.

Kako se zadovoljno budiš i uspavljuješ.

Nedostaje mi da te ljubim po stomaku, leđima, butinama, tamo dole, svuda.

Nedostaje mi da te oslobađam dodirom.

Nedostaje mi da ti pričam šta ću sve da budem u životu.

Nedostaje mi da budem heroj u tvojim očima.

Nedostaje mi tvoja podrška i tvoje divljenje.

Nedostaje mi da ponovo budem najjači u tvom pogledu.

Nedostaje mi tvoj pogled kao moje najbolje ogledalo, ali to sam ti već rekao, sjećaš se...

Nedostaje mi da spustim glavu na tvoje rame, a ti da ostaneš uzdržana, kao da ti ništa ne znači.

Nedostaje mi da mi kažeš da moraš da ideš, a ja da te zadržim, pa da ostaneš kod mene još puna četiri sata.

Nedostaje mi tvoje otmjeno odbijanje i način na koji mi to kažeš.

Nedostaje mi ono tvoje ‘’nismo jedno za drugo’’, i ono moje ‘’valjda se i ja nešto pitam’’.

Nedostaje mi tvoja ljubomora koju vješto skrivaš, a posle se odaš, kroz smijeh.

Ako nekad čitaš ovo, znaj da neće niko da te štedi, niko.

Život će te trošiti kao što troši sve i svakoga.

Snovi u koje se kuneš mogu da te izdaju na prvoj krivini.

Ljudi takođe.

Ali ne odustaj, nikako ne odustaj.

Zbog sebe, zbog mene, zbog nas, zbog života koji vrijedi odživjeti do kraja.

I obavezno se nadaj i voli, to je jedino što može da te održi.

Nedostaje mi uzbuđenje pred naš susret i razočarenje što nikad nisam stigao sve da ti kažem.

Nedostaje mi da budem uz tebe i kada nisi u pravu.

Nedostaje mi da te branim kada te napadaju.

Nedostaje mi da se razdereš na mene kada poludiš.

Nedostaje mi da ti pričam poeziju, pardon, da je izmišljam i prepravljam, u trenutku, onako kako nama odgovara.

Nedostaje mi da ti se žalim, na tebe, tebi, u trećem licu, pošto nemam kome drugom.

Nedostaje mi tvoje smijanje, tvoja strast za životom, muzikom, ljudima.

Nedostaje mi da mi kažeš da ti nedostajem...

Nedostaje mi tvoj neprestani smijeh koji traje i kada se zaustavi.

Nedostaje mi tvoja ležernost, tvoja opuštenost, otkačenost i ono tvoje čuveno ‘’ma lako ćemo’’.

Nedostaje mi tvoj zagrljaj, dodir, tvoja pravdanja, izvinjenja.

Nedostaje mi da te čekam i ispraćam.

Nedostaje mi da te ljubim, a ljubim te.

Nedostaje mi da te sanjam, a sanjam te.

Nedostaje mi da te volim, a volim te.

Ako nekad čitaš ovo, okreni, znaš, ma nema veze...

Nedostaje mi tvoj život, tvoje nade, tvoja očekivanja, tvoji strahovi, tvoja nesigurnost.

Nedostaju mi tvoja pitanja, tvoji savjeti, tvoja mišljenja.

Nedostaje mi sve što je tvoje.

Nedostaje mi način na koji me posmatraš dok razgovaram sa tvojima.

Nedostaje mi tvoj otac, tvoja sestra,tvoja majka.

Nedostaje mi tvoja soba.

Nedostaju mi tvoje čarape koje uvijek pomalo vise, a ti ih navlačiš.

Nedostaje mi tvoj stomak koji uvijek prikrivaš.

Nedostaje mi tvoja odjeća, tvoje torbe, tvoje knjige.

Nedostaje mi tvoj život i sve one stvari oko tebe koje ti ne primjećuješ.

Nedostaje mi tvoje pojašnjenje da smo samo prijatelji i da je zaljubljenost iluzija.

Nedostaje mi moje pojašnjenje da te volim i da je sve osim toga iluzija.

Nedostaju mi šifre koje samo mi razumijemo, mjesta kojima smo samo mi prolazili.

Nedostaje mi da te vodim svuda i da te pokazujem svima kao najljepši dio mene.

Nedostaje mi da te osvajam, svjestan da si vrijedna tog osvajanja.

Nedostaje mi način na koji me posjeduješ, praviš se kao da me nemaš, a dobro znaš da me imaš više od svih.

Nedostaje mi da me voliš.

Nedostaje mi tvoja energija, tvoja ličnost, tvoja volja.

Nedostaje mi tvoj šarm koji se ravna sa najboljim filmom.

Nedostaje mi spajanje, lakoća, prisutnost, spontanost, spokojstvo koje osjećam kad smo zajedno.

Nedostaje mi tvoja duhovnost, tvoja suština.

Nedostaje mi da mi se javiš prva, da me pozoveš, da se brineš o meni.

Nedostaju mi tvoje poruke usred noći.

Nedostaje mi da ti kažem da si najbolja stvar koja mi se u životu dogodila.

Nedostaje mi da ti kažem da te volim i da sam spreman sve za tebe da uradim.

Kad kažem sve, mislim na sve.

Nedostaje mi da budem bolji od svih, zbog tebe.

Nedostaje mi da budem luđi od svih, zbog tebe.

Nedostajem sam sebi onakav kakav sam sa tobom...

Nedostaješ.

[bojesvemira]

POLJUBI ME

Evo mene opet gledam tu staru dalmatinsku seriju koju sam voljela kada sam još mala bila, omiljeni lik mi je bio ovaj jedan ćelavi momak koji je svakom prkosio nije se ložio na prazne riječi i finoću drugih ljudi isto kao ti, a malo manje kao ja. Ja? Ja sam uvijek padala na lijepu riječ i prazna obećanja. Valjda mi je tako suđeno, iz nekog razloga uvijek sam više voljela biti povrijeđena nego da ja nekoga povrijeđujem, neka sam ja čiste savjesti legla u postelju to mi je nekako prije svega bitno. Pričam tako u ovim večernjim satima sa jednom poznanicom koja je nedavno zavoljela nekoga prvi put u životu onako istinski i ludo a ta osoba je baš daleko i ostavila je, okrenula joj leđa. Slomljena je možda više nikada neće vjerovati u ljubav ali i dalje joj posvećuje tekstove i sve te pjesme. Kažem joj da je luda i da ima to neko ludo srce koje voli vijekovima bez obzira što je slomljeno, ona meni kaže sve me ostavlja bez teksta, ali PRAŠTAJ. Praštaj rekla mi je, ta riječ, ta stvar, ta radnja me ubila do sada mnogo puta. A vidi me ludača, ludog srca, vatrenog, strastvenog evo me praštam. Po ko zna koji put ja nekome praštam, idem na one lijepe riječi ma promijenila sam se, ne radim to više, super sam, volim te, daj mi šansu. Ovoga puta molim svemir da to nisu samo riječi, jer ovaj put ne bih ostala skrhana da ode već sumnjam da bih ikako postojala. Ali nešto što je najjače što moje srce nikada ne sumnja u tebe, vjeruje ti sve na riječ a mozak on mi govori glupačo povuci se i sama vidiš da to ništa nije tako, ako želi žrtvovat će se, neće poslati tri poruke dnevno već će zvati svakih sedam minuta jer zna da ti je sedam omiljeni broj. Ma znaš li ti da mi je sedam omiljeni broj, ma znaš li ti podignuti slušalicu, znaš li ti izgovoriti na glas da me voliš ili ipak to i dalje radiš šapućući, znaš li ti da je meni muka od alkohola i svega, znaš li ti smeđooka djevojko da mi se bježi u šumu da vrištim koliko bola ima u meni, znaš li da nisam dobro, znaš li da nisam živa, znaš li da me saslušaš nekada ili samo pričaš o sebi. Znaš li kako se osjećam svaki put kada me zamjeniš, nemaš ti pojma ko sam ja, ali ja znam ko si ti. Kavalir devetnaestog stoljeća koji mi je pobjegao u prošlom životu jer sam bila dijete, pa sada više ne poznaje gdje mu je mjesto. Dozovi se, okreni se, sjeti se mojih očiju koje traže tvoj zagrljaj u masi nepredvidljivih snova, dođi jednom budi čovjek pa me zagrli, idi protiv sebe i izbaci inat i prosječne stvari. Jednom budi čovjek i ne laži me, reci mi istinu i poljubi me, jako poljubi me da opet osjećam da pripadam, ovako izgubljena samo želim tebi da pripadam. Smrtiče dvadeset prvog vijeka vrati kavalira prije dva stoljeća uzmi me za ruku i zaplovi pustim obalama daleke galaksije, sa mojom rukom u svojoj ruci. Budi čovjek sjeti se, sada dođi ne bježi i poljubi me.

[vilaleptirica]

Ne, ne želim ništa lažno! Ubilo bi mi želju za onim sto je važno! Ne želim spora obećanja, bez volje i pravih osjećanja. Ne želim laž i naviku, tamo gdje je prolaznost, glavni ključ. Ipak želim, samo jednu iskrenu priliku... Tamo gde ljubav nije samo riječ, i gdje ono pusto vrijeme ne pokazuje da se više, nema šta reć’. Želim biti kao cvijet. Onaj u proljeće. Radovati se suncu posle kiše, i ne poželjeti ništa više. Poput vjetra, obići pola svijeta. Oživjeti svako tlo, i nikome, ne poželjeti zlo. Jer ljubav je to. Nešto lijepo i nježno, ali ti pazi da ti ne postane, manje važno! Jer samo kao takvo, seli se u ono lažno. A ja, znaj, to ne želim! Ništa lažno, jer kao cvijet zemlji, ne želim biti nevažno.

[zaljubljenik-u-suncokrete]

Poštovanje

Zdravo djevojke, gdje god bile, šta god radile, mislim da trebate da čujete ovo, ili možda ne baš vi, ali neka djevojka u vašem okruženju sigurno treba. Nema ljubavi bez poštovanja, a uvijek ima ljubavi gdje ima i poštovanja. Zapamtite to i uvijek birajte poštovanje prije svega. Jer ljubav dođe i prođe, to što održava duge veze i brakove je poštovanje. Postavite sebi ciljeve i ne idite ispod toga. Davno sam, još kao mala, postavila cilj da tražim nekog ko će me poštovati više nego što će me voljeti, a prošla veza samo mi je učvrstila ove stavove i postala sam svjesna onoga što sam uvijek željela. Rasla sam uz roditelje kojima je poštovanje bilo na prvom mjestu, te samim tim ja i ne zaslužujem ništa manje od toga. Njega sam voljela i poštovala i uradila sam sve da on bude jedini, da sve bivše izbrišem i da se niko ne sjeća nikog osim njega u mom životu i to je stvar koju trebate uraditi i vi i vaš partner ako želite normalnu vezu, još jedna stvar poštovanja. I ne možete prebrojati koliko sam puta riječ poštovanje ponovila u ovom tekstu, ali to je samo da vam udubim u glavu da ne zaslužujete ništa manje od toga. Niko od nas ne želi da nas drugi gledaju kao jadnice, kao nekog koga stalno lažu i zato svojim ponašanjem same trebamo dati do znanja njima da se ne mogu ponašati prema nama kako ne treba i da smo iznad svih njihovih pokušaja manipulacije. A on je mene možda volio, možda voli i sad i možda me nikad neće prestati voljeti, ali ljubav nije dovoljna. Nije moja stvar to što on sa mnom nije mogao, nije znao, to je isključivo njegova jer je on sebe sam navikao na takve djevojke i ja, kao normalna, nisam mu bila jasna. I tako na hiljade puta tek shvati šta je učinio kada odem, pa se pokaje i traži me, a ja naivna oprostim mu i sve bude uredu neko vrijeme i onda opet isto, opet me svojim ponašanjem tjera da odem. Zadnji period nisam imala snage da odlazim, bila sam tu čisto jer nisam mogla da se borim, da idem, da gledam kako se inati, ali nisam bila sretna. Idalje ne vidim poentu inata sa dvadeset i tri godine, ali šta je tu je, očito još uvijek nije sazrio, a ja niti nekome želim da budem majka niti ću to i biti, jer mlada sam i nema potrebe da ja ispravljam greške njegovih roditelja, samo sebe zamaram stvarima kojima ne trebam i činim nekome uslugu od koje najmanje ja imam koristi. Ja sam shvatila svoju vrijednost, onu koju je on odmah na početku uvidio i koje se prepao, tako da odlazim, ili dok me ne počne poštovati, ili do kraja života. Jer sa njim sam imala sto problema, a bez njega samo jedan i shvatila sam da se te dvije težine ne mogu porediti i da mi je bolje da imam jedan problem, ma koliko god on bio težak i koliko god dugo trajao, nego sto malih problema koje mogu završiti samo jednim potezom. Vrati mi se kad dođeš sebi, ali požuri dok još imaš kome.

A.N.

[petrarka-na-aparatima]

Peto pismo (strah)

Zdravo, đušo moja, preslatko i preljepo moje. Koji početak... Eto šta si mi uradila. Kako god, možda me nije bilo par dana, dok se nisam izmirio sa sobom i problemima koje sam stvorio, bez potrebe i razloga, u svojoj glavi. Ali kunem se, ako čovjek poput mene, kome ništa nebesko sveto nije, uopće može da se kune, samo sam mislio na tebe.

Mislio sam na svaku tvoju riječ. Na sve one prelijepe i preslatke riječi koje smo razmjenjivali prethodnih par dana. I o tebi sam mislio, stvarao te pred svojim očima, u glavi, grlio i ljubio. Priželjkivao sam te svim svojim srcem. Pobjegnem od tebe, da bih mirno mogao misliti o tebi, ružo moja. "Šta li sada radi?", pomišljao sam, pa sigurno deset puta tokom dana, možda i više.

Ako te zanima, strah me i dalje. Nije to sada onaj strah sa početka, ovaj je gori. Ovaj te tjera da svaku poruku pet puta pročitaš prije nego je pošalješ. Tjera te da nestaneš par dana, da šutiš ma koliko god želiš da pričaš. Ovo više nije "šta ako strah", nego "strah da". Da te ne povrijedim, da ne zaj...em i na kraju da te izgubim. Znam ga ja vrlo dobro već, pa ga i dobro mrzim, a zbog njega i sebe mrzim.

Vjerovao sam ti i prije, pa ti vjerujem i sada. Učini sutra, molim te, da ljubav prema tebi pobjedi naspram moje mržnje prema meni.

10.05.2021

[beskrajna-prica]

#7 Najbolje pjesme koje nisu ljubavne

Ako je za vas ljubav samo riječ i ništa više i ako za vas ima nešto od ljubavi jače - na pravom ste mjestu. Idemo anđele!

Niska stopa kriminala, mahom uvežena. Čast, poštenje, moto nam je i ljudi i žena.

Atheist Rap - Pritilend (2005)

Inače moj lični favorit od domaćih pjesama. Odlično opisuje svaku Balkansku zemlju. Dobro je vidjeti da neko u domovini vidi ono što drugi ne vide i kaže ono što ostali ne žele reći.

[zemkozemkozemko]

Ne znam da ti objasnim koliko, ne znam baš ni da dokažem onako kako možda trebam, ali volim te. Jednostavno. Prosto. Takav sam- kad volim, onda samo volim. I ništa više. Nije ljubav sok, da mu se dodaje konzervans da bi trajala duže. Niti mi je ljubav za neke umjetne boje, prerađene stvari. To popiti možemo, ali ljubav živimo. Volim te, eto onda, više od života. Više od samog sebe. Više od onoga koliko sam ikad ikoga voljeo. Volim te, eto, toliko jako, da znam koliko dugo će trajati. Pričat ću ti o tome jednoga dana. Nemam mnogo da ti dam. Ponekad poneku riječ, topli pogled, onaj ludi smiješak i ove velike ruke za onaj najjači zagrljaj. Imaš me grubog. Imaš me i nježnog. Imaš svaki dio mog raspoloženja i mojih emocija. Imaš svaki moj pokret, svaku riječ, misao. Imaš svaki dio mene, da me zagrliš. Da ti ja tim zagrljajem objasnim, jer ja drugačije ne znam da volim.

[tisisvestodruganecebit]

Ako nekad čitaš ovo, sutra ili za deset godina, trideset, pedeset, čitaj kao da čitaš prvi put. Nevažno da li si i dalje djevojka, žena u godinama, ili starica. Nevažno da li si i dalje njegova, nečija ili ničija, čitaj ga sa istim onim žarom kao da ti se trenutno dešava. Nedostaje mi prva rečenica koju izgovorim kad te vidim. Nedostaje mi tvoj pogled, onako polusanjiv i radostan. Nedostaje mi kad se protežeš. Nedostaje mi način na koji me gledaš, sa rukom na bradi, a ujedno grickaš nokte zubima. Nedostaje mi ona fleka od kafe na tvojoj majici. Nedostaje mi tvoja majica. Nedostaje mi da zajedno peremo ruke i da se umivamo. Nedostaje mi da te milujem i pokrivam dok spavaš, a ti da se praviš kao da ne čuješ i da ti je svejedno. A znam da nije. Nedostaje mi da te mazim, da ti namještam kosu kako mi odgovara. Nedostaje mi tvoja kosa. Mokra, vlažna, prljava, puštena, vezana. Nedostaje mi da brojim mladeže na tvom licu i da ih nikad ne izbrojim do kraja. Nedostaje mi tvoje lice, tvoje ruke, tvoj glas, tvoje oči. Nedostaje mi miris tvoje kože. Nedostaje mi da ti kažem svakog jutra ‘’Dobro jutro ljubavi’’, ili ‘’Sunce moje, volim te’’. Nedostaje mi ono ‘’Šta ti se jede?’’, ili ‘’Idi do kupatila, čekam te u krevetu...’’ Nedostaje mi tvoj hedonizam koji ne volim kod drugih. Nedostaju mi tvoja obećanja da ćeš manje da piješ i pušiš. Nedostaje mi da te zasmijavam i osvajam pošto je to izgleda jedina profesija za koju sam predodređen. Sve ostalo još moram da učim. Nedostaje mi da ti grijem stopala rukama i da budem srećan zbog toga. Nedostaje mi da ti čitam neobjavljene i nezavršene priče. Nedostaje mi život kakav postoji samo u tvojim očima i nigdje više. Nedostaje mi to da ti bar malo nedostajem, bar ponekad... Ako čitaš ovo nekad, čitaj polako, najsporije što možeš, riječ po riječ i od svih ovih nedostajanja sastavi našu ljubav. Nedostaju mi godine koje nećemo provesti zajedno. Nedostaje mi život koji nećemo proživjeti. Nedostaju mi svi oni trenuci koje ćeš pokloniti drugom. Nedostaje mi more na koje više nikad nećemo otići. Nedostaje mi ono naše proljeće koje očigledno nećemo udahnuti do kraja. Nedostaju mi naša djeca koju nećemo imati. Nedostaju mi filmovi koje nećemo gledati. Nedostaju mi tvoji snovi koje ćeš da prepričavaš drugima. Nedostaju mi tvoji problemi koje će drugi da ti rješavaju. Nedostaje mi sve ono što bi tek moglo da mi nedostaje da smo zajedno... Nedostaje mi tvoje tijelo pored mog. Nedostaje mi tvoje tijelo koje nikad nisam doživio kako treba. Nedostaje mi da ti se dajem, da te radujem, da te usrećujem, da te gledam kako zadovoljna dišeš pored mene. Kako se zadovoljno budiš i uspavljuješ. Nedostaje mi da te ljubim po stomaku, leđima, butinama, tamo dole, svuda. Nedostaje mi da te oslobađam dodirom. Nedostaje mi da ti pričam šta ću sve da budem u životu. Nedostaje mi da budem heroj u tvojim očima. Nedostaje mi tvoja podrška i tvoje divljenje. Nedostaje mi da ponovo budem najjači u tvom pogledu. Nedostaje mi tvoj pogled kao moje najbolje ogledalo, ali to sam ti već rekao, sjećaš se... Nedostaje mi da spustim glavu na tvoje rame, a ti da ostaneš uzdržana, kao da ti ništa ne znači. Nedostaje mi da mi kažeš da moraš da ideš, a ja da te zadržim, pa da ostaneš kod mene još puna četiri sata. Nedostaje mi tvoje otmjeno odbijanje i način na koji mi to kažeš. Nedostaje mi ono tvoje ‘’nismo jedno za drugo’’, i ono moje ‘’valjda se i ja nešto pitam’’. Nedostaje mi tvoja ljubomora koju vješto skrivaš, a posle se odaš, kroz smijeh. Ako nekad čitaš ovo, znaj da neće niko da te štedi, niko. Život će te trošiti kao što troši sve i svakoga. Snovi u koje se kuneš mogu da te izdaju na prvoj krivini. Ljudi takođe. Ali ne odustaj, nikako ne odustaj. Zbog sebe, zbog mene, zbog nas, zbog života koji vrijedi odživjeti do kraja. I obavezno se nadaj i voli, to je jedino što može da te održi. Nedostaje mi uzbuđenje pred naš susret i razočarenje što nikad nisam stigao sve da ti kažem. Nedostaje mi da budem uz tebe i kada nisi u pravu. Nedostaje mi da te branim kada te napadaju. Nedostaje mi da se razdereš na mene kada poludiš. Nedostaje mi da ti pričam poeziju, pardon, da je izmišljam i prepravljam, u trenutku, onako kako nama odgovara. Nedostaje mi da ti se žalim, na tebe, tebi, u trećem licu, pošto nemam kome drugom. Nedostaje mi tvoje smijanje, tvoja strast za životom, muzikom, ljudima. Nedostaje mi da mi kažeš da ti nedostajem... Nedostaje mi tvoj neprestani smijeh koji traje i kada se zaustavi. Nedostaje mi tvoja ležernost, tvoja opuštenost, otkačenost i ono tvoje čuveno ‘’ma lako ćemo’’. Nedostaje mi tvoj zagrljaj, dodir, tvoja pravdanja, izvinjenja. Nedostaje mi da te čekam i ispraćam. Nedostaje mi da te ljubim, a ljubim te. Nedostaje mi da te sanjam, a sanjam te. Nedostaje mi da te volim, a volim te. Ako nekad čitaš ovo, okreni, znaš, ma nema veze... Nedostaje mi tvoj život, tvoje nade, tvoja očekivanja, tvoji strahovi, tvoja nesigurnost. Nedostaju mi tvoja pitanja, tvoji savjeti, tvoja mišljenja. Nedostaje mi sve što je tvoje. Nedostaje mi način na koji me posmatraš dok razgovaram sa tvojima. Nedostaje mi tvoj otac, tvoj brat, tvoja majka koju nikad nisam upoznao. Nedostaje mi tvoja soba. Nedostaju mi tvoje čarape koje uvijek pomalo vise, a ti ih navlačiš. Nedostaje mi tvoj stomak koji uvijek prikrivaš. Nedostaje mi tvoja odjeća, tvoje torbe, tvoje knjige. Nedostaje mi tvoj život i sve one stvari oko tebe koje ti ne primjećuješ. Nedostaje mi tvoje pojašnjenje da smo samo prijatelji i da je zaljubljenost iluzija. Nedostaje mi moje pojašnjenje da te volim i da je sve osim toga iluzija. Nedostaju mi šifre koje samo mi razumijemo, mjesta kojima smo samo mi prolazili. Nedostaje mi da te vodim svuda i da te pokazujem svima kao najljepši dio mene. Nedostaje mi da te osvajam, svjestan da si vrijedna tog osvajanja. Nedostaje mi način na koji me posjeduješ, praviš se kao da me nemaš, a dobro znaš da me imaš više od svih. Nedostaje mi da me voliš. Nedostaje mi tvoja energija, tvoja ličnost, tvoja volja. Nedostaje mi tvoj šarm koji se ravna sa najboljim filmom. Nedostaje mi spajanje, lakoća, prisutnost, spontanost, spokojstvo koje osjećam kad smo zajedno. Nedostaje mi tvoja duhovnost, tvoja suština. Nedostaje mi da mi se javiš prva, da me pozoveš, da se brineš o meni. Nedostaju mi tvoje poruke usred noći. Nedostaje mi da ti kažem da si najbolja stvar koja mi se u životu dogodila. Nedostaje mi da ti kažem da te volim i da sam spreman sve za tebe da uradim. Kad kažem sve, mislim na sve. Nedostaje mi da budem bolji od svih, zbog tebe. Nedostaje mi da budem luđi od svih, zbog tebe. Nedostajem sam sebi onakav kakav sam sa tobom... Nedostaješ.

[krvarimstihove]

02.10.2019.

Jedna od najhrabrijih stvari koje čovjek može ostvariti jest, u trenutku ostavljanja, ne izgubiti sebe. Nakon nekoliko pokušaja, akcije su se kristalizirale u slike jednog, fizički nepostojećeg, albuma sa slikama. I tu mi je jasno koliko sam jednostavan. I tu sam svjestan povremenih vlastitih komplikacija… i znam čime su izazvane moje strastvene zvjerke za koje sam smatrao da ih nosim u kosi noseći ih duboko u vlastitoj stanici. Ne tražim vjerovanje pa ni trunku suosjećanja jer sam tražio i previše dobrote. No, jedno tvrdim. Kada ne znaš kome vjerovati, u čijem usudu se buditi – vjeruj u dobro.

Ne tražim mnogo. Nikakve plodne zemlje, brda od novčanica, limene automobile. Ne tražim gotovo ništa, osim nekoliko jednobojnih majica, pogleda punih pejzaža, prirodnih emocija i osnovnih alata komunikacije koje sam stvorio u sebi. Jer, koliko god šutljiv bio u gomilama, kad mogu, volim popričati onako staromodno, jedan na jedan. Ne tražim mnogo i ne podnosim materijalističke standarde koji se postavljaju već nad običnom šalicom kave. Ne pričam vješto o poslovnim situacijama, naslovnicama preskupih magazina ni o politici ali kunem se da znam koji album i koja pjesma i zašto i kojim riječima je netko jednom zavolio nekoga samo kroz snagu izražavanja slovima. Kada dođe trenutak, zaigram se rečenicama i slažem riječ po riječ, poput četverogodišnjeg djeteta, sve dok ne sagradim nebo metafora i dok se, zajedno sa nekime, ne okupam u istom. Samo kroz moć pogleda i osjetila. Ne tražim mnogo. Samo volim osjetiti i povremeno ne spavam noćima jer, hej! Noći su ovdje toliko spokojne da fizički ni ne osjećam. Na kraju krajeva, ne tražim mnogo. Jer ne tražim. Pronašao sam sve što sam morao i svaku sam olupinu na putu zaogrnuo u osobnost. Masu. Lekciju. I kad me kiša promrzla, od nje sam satkao pjesmu. Kad me sunce opeklo, smijao sam se široko. Razni vjetrovi nastanjeni u meni htjeli su me odnijeti pa sam i sam poželio da me odnesu i našao se, još uvijek, na istima nogama. Ogrnut istim vjerovanjima. Ne tražim mnogo, osim istine. I ne tražim više, već stvaram.

Jednom kad uši začuju glazbu, kad se tijelo prepusti valu, tu će me pronaći pod drugim imenom. Neće me voljeti, neće me mrziti. Ne zbog odlaska, nikada ni neću otići… Samo će shvatiti da nikada ni nisam bio ovdje. Da nismo ovdje. Da sve ove situacije nisu nimalo stvarne, osim kada dopru do šarene kutijice koja kucka našim bilom. Tko će uopće znati tko sam? Možda samo jedna, sićušna osoba kojoj ću se pokloniti. Sićušna, pitate? Da. Znate, nisam ni ja nešto pretjerano visok momak pa ne bi bilo u redu da se ne može otisnuti u mene u trenutku slabosti.

Jedna od najhrabrijih stvari koje čovjek može ostvariti? U novoj zori, nakon svih krugova paklenih odlazaka – U smirujućem ritmu ponovo oživjeti ljubav pa zaplesati čak i kada glazba utekne. Jer se priboji. Zapamti, ponekad i glazbu zaboraviš ali vječno pamtiš pokrete i poglede.

- Emanuel Srpak Mancho (krvarim stihove)

[coolgospodjicar-blog]

No man is an island,ili?

Može li čovjek baš uvijek sve postići sam? Može li samo decentnim kretnjama prošetati olujom kao da ga je ona donijela na svijet i da taj period jednostavno mora proći? Znate ono,nešto kao čekanje osamnaestog rođendana kada postaješ svoj čovjek pa se ni Kalifov toranj ne može izmjeriti veličinom vlastitog ega toga dana kad ih napokon “uhvatiš” i svrstaš se pod zrelog čovječuljka. O tome vam želim pričati. Nadam se da shvaćate ovaj (ne)uspjeli pokušaj uvoda u priču zbog koje ovo sve pišem.

Sad kada smo prošli taj dio,idemo na onaj bitniji. Uvijek me fasciniralo kako to da ljudi nakon što završi jedno poglavlje njihovog života ugraviraju u svoje sjećanje samo onaj dio u kojem se plakalo od smijeha i na njega zalijepe jedino najbolje trenutke koji mirišu samo na radost i ništa tužnije od toga. Da ste me u osnovnoj upitali; “Kako mi je?” Vrlo vjerovatno bih vam odgovorila kako sam ljuta na Leu P. jer mi još uvijek nije vratila 3 flomastera koje sam joj posudila još prekjučer i da mi više neće biti prijateljica. Danas,kada bi mi postavili pitanje; “Kako mi je bilo u osnovno?j” rekla bih sve najljepše i uz to ispričala priču kako sam baš sa dotičnom Leom P. izvela mini koncert sa adekvatnom koreografijom u dvorištu škole pred svim učenicima. Da,tako je to bilo,ali drugom prilikom detaljnije o glazbenim i plesnim pothvatima Gospođjice R. Bilo kako bilo,uvijek će postojati ona negativna strana,i da vam budem iskrena,bez nje se baš i ne može.Kako odrastam sve više ju doživljavam kao malog crva koji se provlači kroz rupe koje nismo na vrijeme zakrpili. Kada nismo zadovoljni nekim odnosima i kada se već po prvi put pojavi mogućnost za razmnožavanje istog. Nebitno da li je riječ o partneru u vezi,ili kolegi sa posla, ili pak onog s kojim dijelite kiriju na dva dijela.Na taj način stvaraju se “rupe” za prolaz energije koja ne može sa sobom povući ništa dobro,trust me. Čvrsto vjerujem da je ključ života bez negative upravo otvorenost i prihvaćanje problema u onom trenutku kad prvi put osjetimo njihov miris i prisutnost.

To je upravo jedan od razloga zašto se ruše tvrđave koje smo se toliko trudili sagraditi. Sve što takve “građjevine “ trebaju sadržavati jesu povjerenje,iskrenost,otvorenost,a povrh svega ljubav. Neizmjerno strpljenje i zajednički koraci prema onome što želimo postići su jedini ispravan put kojim usmjeravamo vlastite kretnje. Kad bi čovjek sve na svijetu mogao sam,onda bi se sam i stvorio,rodio,a i odgojio. Glumiti nedodirljivost dječji je izgovor za neprihvaćanje vlastite tvrdoglavosti iz koje jedino može nastati toksični prolaz za malog crva zvanog negativa. Kad nešto završi tek onda postanemo svjesni koliko je bilo lijepo, kako nije bilo vrijedno nijednog dana pokrivenog ponekom suzom iza zatvorenih vrata vlastite sobe,a i svega što smo naučili iz toga perioda. Graditi utvrde s drugim ljudima nije lako,ali najteži dio projekta je sigurno kako izgraditi sebe da budemo sposobni za bilo što drugo. Podržavam malo onog “zdravog egoizma”, umjerene doze voljenja samog samog sebe. Na kraju krajeva,lijepo je šetati sam po kiši,ali je još ljepše uplesti svoje decentne korake s tuđim i zaplesati valcer,čak i onda kada stigne neočekivana oluja života.

Pa da na koncu živimo valcer i da se sjećamo valcera,o tome vam pričam.

[bojesvemira]

Šta to ostaje poslije ljubavi pt2

Želim da vam kažem nešto u slučaju da ne znate, da niste iskusili to želim da vam kažem kako je to sa te neke određene perspektive nas koji jesmo. Vi koji ste tek stupili u ljubavni odnos nemojte ovo da čitate jer plašim se da ćete da se rezočarate u riječ LJUBAV. Jednom sam vam već pisala tekst šta to ostaje poslije ljubavi htjela sam da to kažem na što romantičniji način no sada neću da uljepšavam. Ljubav, šta je ljubav kaže jedan čovjek da je ljubav smisao života ali šta je ono nešto što ostane poslije tako lijepe zaista iskrene ljubavi. Ne ovaj put ne ostaje neki lijepi stol ili klupa u parku, ovaj put ostaje nešto što je jako gadno. Ostaje gnev, mržnja, krivnja, grižnja svjest, loše uspomene na sve riječi koje vam odzvanjaju glavom. Ostaje vam ono vaše daj molim te da završimo ovo na lijep način kao prijatelji, i odzavanja vam ono njeno “ samo se makni od mene mrzim te”, a znate šta vam još odzvanja svi ljudi oko vas koji pričaju samo o toj osobi koju uporno pokušavate zaboraviti a znate da ona ne sluša o vama jer i onako niko od njenih vas ne voli, a vi ste pričali o njoj i samo o njoj ljudima oko sebe i sada čak i o ni ne mogu da prihvate taj vaš kraj. A ostane i ono -Hej jesi je vidjela otišla je kod one djevojke za koju ti je rekla da joj je prijateljica, sada su valjda skupa, spavali su, pa nije prošlo ni sedam dana od kako ste završile. Pa taj osmijeh kada kažeš -pa dobro nastavila je život, i onako me nije briga. A briga te ideš u sobu i jecaš za svim što si čula toga dana. Onda ostaje to da ste se dogovrili da ostanete u kontaktu a ta osoba te obriše sa svega, pa te onda opet doda i stavlja slike sa svim ljudima koji imaju ružnu rijeć za tebe, osvećuje ti se, vjeruj mi to je ono što ostaje osveta. Osveta jer si bila dobra, što si uvijek bila tu za nju i osvećuje ti se jer si voljela, jer si dala sve od sebe jer da nisi ne bi ti se sladila na svu tvoju tugu. Polahko onda kreneš ka zaboravljanju svega toga, i onda se pojavi kao kiša iza vedrog neba samo eto da pita kako si, ali nije to ono što želi, oh tu je i da se pohvalai sa novom starijom djevojkom od tebe da čuješ kako je sretna i ako znaš da je sve to silan gnjev u njoj. Onda zaželiš želju, ali ne zove te u sred kafića sa prijateljima psuje ti, prijeti i govori da si ljubomorna jer je ona sada sretna to je gnev koji se nalazi poslije ljubavi, pa opet spuštaš glavu ne možeš da shvatiš šta si loše napravila pokušavaš sabirati dijelić po dijelić ne shatajući gdje si griješila, ali sve ono što trebaš da znaš je da nisi ti kriva. I onda dođe vraćanje stvari jedno drugom, pa i jebenu stranicu sa posvetom ti ostavi barem da je iskine poslije vraćanja te proklete knjige, barem da opere košulju prije proslijeđivanja, ne to namjerno ostave da te peku nozdrve od mirisa nedostajanja i da te obuzmu čini bola dok čitaš posvećene stranice knjige kojoj si joj poklonila. Poslije toga misliš da te totalno nema, skloniš se od svijeta sama samo plačeš i proklinješ dan kada si je upoznala. Nakon svega toga možda srećeš i osobu koja je bolje od nje i pokušavaš da se zaljubiš ali imaš grč u stomaku i strah u butinama, da ikome ikada vjeruješ pa slijepo tjeraš tu osobu od sebe ne objašnjavajući zašto je to tako, samo kažeš - Idi molim te , ne volim sebe ne mogu ni tebe samo idi nisam ja za tebe. Onda shvatis da je i ona tebi to govorila pa se zapitaš da li se pretvaraš u nju. Samo ti bude još gore, vremenom i vremenom. Nakon godinu i više dođe svijesti izvine se za sve to sa porukom da li možemo ostati prijatelji trebam te tu, pređeš preko cijelog ljubavnog statusa i budeš tu za nju kao prijatelj i ona te opet pokuša emotuvno izmanipulisati par puta a ništa, ništa u tebi sve mrtvo. Bilo je i za očekivati, i dalje budeš tu za nju jer treba te lošeg je psihičkog i zdravstevnog stanja u glavi ti stoji samo da bude dobvro uradit češ sve samo da bude dobro, a ti opet nisi dovoljna, U njenom životu se iz dana u dan pojavljuju nove osobe koje vidiš da je uništavaju ako pokušaš pomoći, skrenuti pažnju opet si najgora, ljubomorna, praviš drame. Nikada nisi dovoljna, uvijek češ biti neko ko je kao pas koji trči radosno za platičnom kosti glođući je uzalud i ako zna da je nikada pojesti neće. Eh to je ono što ostane iza ljubavi, nedostajanje u njima koje se pretvara u gnev, povučenost od samog sebe, lažna ljubomora, laži, obmana, mržnja. Pustite neka sa svih strana bude to tako, ali vi ostanite mekani prema svima i nikada ne posustajte u komunikaciji sa drugima jer jednog dana će u vama da procvjeta ljubav i leptirići polete a u osobama punim gneva će uvijek ostati mračna soba. Bez obzira šta ostaje poslije ljubavi budite prostrani prozirni prostor koji opstaje, jer ste vi i bitni ovdje kako bi neko pun ljubavi mogao pored vas da pusti korijene. 

[misternikola]

Od sebe se ja najprije umorim. Nije to posao, ni nadrkan šef, nije ni gužva u saobraćaju i kreten što mi uzima prvenstvo prolaza, ništa od toga. To sam ja sebe sit pa mi sve smeta. I nije ljubav postala dosadna i monotona, nije to da više ne radimo ništa istim žarom kao prije… Isto je sve, isto ili bolje, samo ja ne valjam.

Kako to čovjek sebi da objasni? Da u jednom trenutku vlastitog života postaneš samom sebi naporan i težak, pa ti se i nešto prosto poput procesa ustajanja i umivanja čini toliko sumorno teškim da bi najradije preležao čitav dan u krevetu, ne rekavši ni riječ, ne pomjerivši ni prst…

[zaljubljenik-u-suncokrete]

Još jedno pismo njemu

Opet ja o tebi pišem, po ko zna koji put. O drugima sam pisala jedan do dva teksta najviše, o tebi roman da napišem bilo bi malo. Polako se pretvaram u Petrarku, mada na svoj način; napisat ću tristo šezdeset i šest malih pisama tebi i jednog dana ti ih sve poslati, pa čitaj, guši se u suzama mojim. Idalje mi je u glavi nerealno to što te više nemam, to što smo postali jedno drugom stranci iako to nikada nismo bili, čak i prije nas smo bili mi, znala sam da ćemo biti mi i prije nego što je sve ovo počelo. Mada, nažalost, prebrzo je završilo. Ali pored svega ne kajem se što je ovako ispalo, još uvijek imam malo razuma da shvatim da se i nisi baš toliko trudio oko nas, moguće da je i to moja greška, ali već sam ti jednom rekla da ne znam s ljudima, da znam pokazati emocije samo preko papira i olovke i da ne posjedujem dar pretjeranog komuniciranja s ljudima. Pokazujem svoju ljubav prema tebi na druge načine jer "ljubav je samo riječ i ništa više, ljubav se uvijek isto čita i piše" nikada mi nije značilo to neko jadno volim te, značila su mi samo dokazivanja te ljubavi bez riječi, djelima. Ali očito nisi shvatio šta ti govorim tim mojim djelima. Pitao si me što ti ugađam, što te pazim, što te mazim, a ja ti opet nisam znala da odgovorim, ali evo sada ti odgovaram, sada kad je kasno, volim te. Ako su ti te dvije riječi bile dovoljne izgovorila bih ih i ranije, mada ja tako nisam shvatala tu ljubav. Očito sam pogriješila, očito da ljubav sada znače samo te dvije riječi i da djela ne znače ništa. Zbog toga se ni srce odmah nije dalo i zbog toga te otjeralo jer ti nisi znao da pokažeš to što si govorio, a tek sada se pitam da li si to stvarno i mislio.

A.N.

[krajolikduse]

AVE CRUX, SPES UNICA

„Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša. (…) Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih! Doista, po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni. (…) Što se onda i mi svaki čas izlažemo pogiblima? Dan za danom umirem, tako mi slave vaše, braćo, koju imam u Kristu Isusu, Gospodinu našem! Ako sam se po ljudsku borio sa zvijerima u Efezu, kakva mi korist? Ako mrtvi ne uskršavaju, jedimo i pijmo jer sutra nam je umrijeti.“ 

1 Kor 15, 14.20-21.30-32

Film Šutnja je najviše uspio u tome što je p( r)okazao veličinu vjere onih malenih i jednostavnih, a s druge strane veličinu pada onih velikih i pametnih. Ne možemo se prestati diviti tim običnim Japancima, seljacima, koji su s tako malo „podataka“ prigrlili Istinu i spremno umrli za Nj. Najdirljivija scena filma je baš zato ona trojice razapetih na obali, koji pjevajući himne Isusu Kristu, hrabro idu ususret smrti. Kada na kraju otpali svećenik otac Ferreira pokušava uvjeriti oca Rodriguesa kako Japanci po svojoj prirodi i kulturi jednostavno ne mogu pojmiti tko je taj kršćanski bog kojeg oni propovijedaju- moramo se gorko nasmijati. Ti isti Japanci čvršće su stajali i manje sumnjali nego ovi veliki obrazovani koji su se brzo pokolebali.

Dvojica misionara, otac Rodrigues i otac Garupe odlaze na misijsko putovanje u Japan kako bi pronašli oca Ferreiru u vezi kojeg imaju posljednju informaciju da je apostatirao od vjere. Radi se o svećeniku koji je njih utvrdio u vjeri, oblikovao njihov svećenički poziv i stoga tvrde: „We have no choice but to save his soul.“Ne mogu se oteti misli, od početka filma, kako je sav taj njihov put od početka krivo krenuo. Njihova prva i glavna zadaća odlaska u Japan se tako čini spasitiod vječne propasti oca Ferreiru, a ne sam odlazak u misije da bi širili Radosnu vijest. Odmah se i javljaju pitanja: Zar nisu od početka znali kakva ih sudbina čeka? Zar nisu znali u kakvu se opasnost upuštaju? Zar već tada nisu razmišljali što je „ispravno“ i koja je volja Božja? Ne mogu se ni oteti misli da već od početka ovi misionari previše toga stavljaju u svoje snage i lako se junače- misle da su baš oni ti koji mogu spasiti oca Ferreiru,  a kasnije će otac Rodrigues reći kako će smrću njih dvojice (navodno posljednjih svećenika u Japanu) umrijeti Crkva u Japanu. Koliko god svete bile svećeničke ruke, i koliko god jedino po njima primamo Sveto Tijelo Kristovo na ovom svijetu- Krist živi i bez njih: „Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.“ (Mt 18, 20). Korijenje je počupano, kao što kažu japanske vlasti, ne kada se ubiju svi svećenici u Japanu, već kada oni apostatiraju od vjere.  Svi mi si trebamo stalno osvješćivati, kako ne bi pali u duhovnu oholost ili veliki očaj i razočarenje,  da koliko god uzvišena naša zadaća bila, koliko god nam je toga darovano- Bog može i bez nas. Ništa po nama nije postalo i ništa ne može propasti ako dragi Bog to ne dopusti. Nema grijeha ni zla koji bi bio veći od dobrog Boga.

Po dolasku u Japan, među kršćansko stanovništvo, a i tijekom cijelog njihovog boravka tamo, očito je koliko je malena vjera dvojice svećenika u usporedbi s vjerom pobožnog puka. To se vidi već u malim detaljima, na sam doticaj nevolje i muke, gladi, samoće, a kamoli tek kad će se morati odlučiti konačno za vjeru ili apostatirati. Čini se kao da su tu došli potpuno nespremni- ma koliko čovjek nikad ne može bit dovoljno spreman za takvo što. Misionari su i sami toga svjesni i dive se narodu, pa se i mole da im Bog uveća vjeru i da hrabrosti. Ipak, glavne i zadnje riječi kad se dva misionara rastaju jesu: „Stay alive, stay alive..“

Važno je naglasiti kako su i prije njihova dolaska japanski vjernici većsvjesno prigrlili vjeru, pa su i znali kakve posljedice mogu imati zbog toga. Prihvaćanjem vjere, oni su morali znati da prihvaćaju i svoju smrt. Vjernici su tada bili progonjeni i mučeni najstrašnijim metodama, a svećenici su bili podloženi i osobitim psihičkim mukama. Koliko god su kasnije vlasti pokušavale staviti sumnju u oca Rodriguesa kako upravo zbog njega umiru ti isti vjernici, to jednostavno nije bila istina. Tim više, važno je naglasiti kako otac Rodrigues nije „pao“ tek na kraju filma kada su mu direktno stavili taj odabir dok su mučili petoricu pred njim. On je već na početku, u selu u kojem su bili, sam savjetovao ljudima da nagaze na lik Isusov kako ne bi patili i kako drugi ne bi poginuli. Gorak okus u ustima ostavljaju te scene i već se tada javljaju mnoga pitanja. Na spomen patnje svi brzo padamo. Bila ona naša ili tuđa. Intelektualna vjera tako brzo gubi tlo pod nogama- sva logika ide u prilog tome da se izbjegne patnja i bol. Na kraju je upravo otpali svećenik Ferreira onaj koji i slomi oca Rodriguesa, a slomi ga upravo na pitanju patnje drugih: „Do you have the right to make them suffer? I heard the cries of suffering in this same cell. And I acted.“ Govori mu u uho da je Krist tu da bi On nešto učinio, i da bi spasio ljude koje voli. Da molitva ne može ništa. Pa ponavlja kao što su stalno svima japanske vlasti govorile: to je samo formalnost. Prije nego će nagaziti na lik Isusov, ocu Rodriguesu se pričinja da čuje Isusov glas koji mu govori da ga nagazi i kako je nosio križ zbog te njegove boli, da ju može podijeliti s njim. Je li to doista bio Isusov glas?

Očit je odgovor na to - pijetao zapijeva u trenutku kada Rodrigues zagazi na lik Isusov. Zar je Krist doista stalno šutio? Zar nije jasno rekao: „Dođe li tko meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik!“ (Lk 14,26). To je teška riječ, ali jasna. Tko ne ljubi Boga više od bilo kojeg drugog čovjeka i samog sebe, nije Ga dostojan. Ako Bog nije prvi, iznad svakog čovjeka, sve pada u vodu. A ako je Krist svojom žrtvom na križu otkupio i spasio cijelo čovječanstvo, zar taj isti Krist ne bi dao da se i po smrti mučenika spase drugi ljudi za vječnost? On nije umro za nas da nas oslobodi od patnje, kao što je glavni cilj budizma i kao što otac Ferreira sugerira ocu Rodriguesu. Isus Krist nije obećao miran i lagodan zemaljski život, On je obećao: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. „(Lk 9,24). Svi koji umiru i umru poradi Imena Njegova-spasit će se. Svi. I krv mučenička natopit će obilno zemlju, i Bog će obilno nagraditi tu zemlju, kao što je nekoć obilno nagradio Abrahamovu vjeru, kada je sam vlastitog sina išao žrtvovati iz ljubavi prema Bogu. „Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake..“ (1 Kor 1, 27).

U svakom slučaju, otac Rodrigues na kraju, slomljen i izmučen psihički, u već velikim sumnjama vjere,  gazi lik Isusov, a petorica njih što su mučena, bivaju spašena. Petorica njih što su ionako kršćani-što su prihvaćanjem vjere u Isusa Krista znali da je velika vjerojatnost od takvog kraja. I tako, još jedan svećenik odriče se vjere -formalno- i korijenje je počupano. A ni ocu Ferreiri ni ocu Rodriguesu nije te noći bio prvi ni posljednji put da su morali nagaziti na lik Isusov. Učinili su to poslije više puta, i na više načina.

Javlja se ono veliko pitanje nužnosti vanjskog izražavanja vjere.Kako film ide prema kraju, sve više se otkrivaju namisli japanskih vlasti koji su zapravo sami odgovorili na ovo naše pitanje. Naime, oni smatraju kako je katolička vjera opasna doktrina koja može uništiti i podijeliti njihovu državu. Da bi zaštitili svoju državu od širenja te opasne doktrine, oni žele da vjernici samo nagaze na Isusov lik i odmah su slobodni, u protivnom će umrijeti. Pritom i sami naglašavaju- to je samo formalnost: „This is just a formality. Just one step will do. We are not asking you to do it sincerely. Just putting your foot on the thing won't betray your faith.“. Dakle i Japanci se slažu s tom teorijom- dosta je u srcu vjerovati, to je jedino bitno. Oni žele samo da se izvanjski ne očituje ova doktrina- ne žele vidjeti nikakav simbol, riječ, ritual, ništa. Nije ih apsolutno briga ako će netko u srcu vjerovati, sve dok to izvanjski ne čine i ne dovode tako druge i samu državu u dodir s tom opasnom doktrinom. Imaju pravo i mudro čine- jer takva vjera nije vjera. Ta vjera nije nikakva opasna doktrina, ona ne dira nikog, nikog ne inspirira, nikog ne mijenja, ona je privatna stvar, za nju ne vrijedi živjeti, a kamoli patiti i umrijeti. Kada misionari idu u područja progona kršćana, oni su svjesni da će učenjem Radosne vijesti dovesti mnoge živote u pitanje. Mogli bi se već tada zapitati zar nije bolje uopće im ne govoriti ništa i ne dolaziti u ta područja. Ali oni znaju da je sâmo Ime Isusa Krista vrijednije od svih života, vrijedi sve patnje i svih muka i smrti. Na sam spomen Njegova Imena u srca dolazi svjetlo kakvo svijet dotad nije upoznao, i za samo taj trenutak vrijedi cijeli život.  

Nismo dobili dar vjere samo da bi bili dobri, izbjegli pakao i spasili se. To je tako mali dio Istine. Ljudi mogu biti dobri i ne poznavajući Boga. Vjera je puno više- živjeti i umrijeti za tog istog Boga, koji je nas ljubio do kraja i svoj život dao za nas. Samo je u tome sav mir i sva sreća naših duša. Nismo stvoreni da preživljavamo, stvoreni smo da živimo u Njemu i za Njega. Kakva je to ljubav ako svako naše djelo ne viče da je za Njega i zbog Njega? Čovjek je duh i tijelo, i takva mu treba biti vjera, inače nije dao sve. I inače nikad neće biti sretan niti će ikad drugi znati da je to jedina sreća i smisao cijelog našeg postojanja. Tko bi doista bio inspiriran takvim pastirom ili vjernikom, koji bi govorio da vjeruje, a izvanjski ne bi to i potvrđivao?  Nitko mu ne bi povjerovao.

Tu dolazi u priču za mene najzanimljiviji i najdirljiviji lik u filmu, Japanac Kichijiro s kojim su dvojica misionara i došli u Japan: izneređen, neopran, u odronjcima, a koji će u jednom trenutku sam za sebe reći da „smrdi na grijeh“. Evo, on je jedan od onih koji tvrdi da vjeruje, a ipak stalno gazi na Lik Isusov, čak i kada svi njegovi bližnji poginu u Ime Isusovo. No njemu savjest ne da mira i zato me podsjeća na sve nas ostale jadne ljude koji zasigurno ne možemo i ne smijemo suditi one koji su apostatirali iz tko zna kojih razloga (pa makar i vlastite slabosti), niti možemo tvrditi sada i ovdje u ovom udobnom sjedalu da bi mi bili nešto jači. Ono što me dira jest poniznost i čistoća srca tog čovjeka, a koji su ga, vjerujem, na kraju ipak spasili. Nakon toliko padova, on je stalno tražio ispovijed jer je osjećao u svojoj duši da je zgriješio, a i samo tijelo bi mu odavalo teret savjesti po nečistoći i smradu. Kako se Boga odricao, on je bio sve nepouzdaniji i kao čovjek: kada je Boga izdao, izdavao je lakše i čovjeka, i svi su sprezali od njega. Ali Bog ga je stalno zvao k sebi i pozivao ga da bude hrabar. U njemu zato vidim iskrenog jadnog vjernika koji se ipak bori da bude vjeran, jer barem u sebi zna Istinu. Koja je uvijek jednostavna.

Bog je vrjedniji od svega na ovom svijetu. Samo je On naš smisao i pravi život, i samo je u Njemu mir. On je jedini naša snaga i nitko sam od sebe nije dovoljno jak ni za što, a kamoli za mučeništvo: „Uistinu, bez mene ne možete ništa.“(Iv 15, 5). Radujmo se stoga i slavimo Boga zbog slavne Muke Gospodina našeg Isusa Krista, Kralja židovskog, koji je za nas mučen, trpio i bio pokopan, te treći dan uskrsnuo od mrtvih da se tako po Njegovu Križu spasi svaki čovjek i da nitko nikada ne umre nego vječno živi Bogu.