#more emocija

[lookerweekly]

Od autorke uzbudljivog romana More uspomena Fione Valpi stigla nam je još jedna divna pripovest prepuna snažnih emocija, impresivno delo inspirisano istinitim pričama o francuskim izbeglicama koje su tražile utočište u Kazablanki tokom Drugog svetskog rata. Ljubavne priče iz Kazablanke otkriće nam može li nova perspektiva pomoći da tragediju pretočimo u nadu i pronađemo utehu koja nam je potrebna da izlečimo slomljeno srce.

| LookerWeekly

https://lookerweekly.com/knjige/istorijski-roman-ljubavne-price-iz-kazablanke/

[soultamer]

sirova emocija iz srca

što tiho kuca

Na papir dolazi iz glave

iz kutka sobe tamne

a tamo

vidiš samo oko

u oku

duša ranjena duboko

i osmijeh razvučen

pogled na licu utučen

ali ima negdje plamen

negdje u dnu

stidljiv i malen

gori

i nada se da staće

ovaj okus gorak

nada se jednom

da proći će ova

noćna mora...

Kao i kutija koju

otvorila je Pandora

Svi strahovi i more

izašli iz nje tada

Sve gore od goreg

Al' ostala je

Nada

Nada u bolje sutra

Nada u zajednička jutra

Nada da nećeš hodat

Životnim putem sam(a)

Nada da te neće prodat

Za požude (par) gram(a)...

No sve se sjebalo

I lomi se ogledalo

Sa suzama u očima

pitaš: što mi je to trebalo?

Ne spavaš noćima

Sna ti je premalo.

Zapamti...

Tvoj je život samo jedan

I da na njega staviš tačku

Toga niko nije vrijedan.

Nijedna i nijedan.

Nabaci osmijeh na lice

Vrati svoj stari sjaj

Od mene evo vam pozdrav

I virtualni zagrljaj. 😊

[bojesvemira]

Obala, brodovi, more koje udara od stijenu, eukaliptusi i kaktusi su tu. A ja? Di san ja? Daleko sa tobom u onom Julu davnom, kada smo ispijali sok od ananasa na plazi, kada je more udaralo od stijene a moje srce tuklo jos jace jer si kraj mene. Daleko sam ja u danima na 40 stepeni cekajuci tebe na kraju tvoje ulice cupkajuci nogom i osjecaj uzbudjenja u mojim venama kada te vidim, nikada ne mogu zaboraviti dozu adrenalina koju si mi davala. Daleko sam ja u tom Julu, kada sam bila sa tobom na toj maloj plazi kraj mora u plavoj haljini ljubeci tvoje mekane obraze, dok smo pricale sta cemo da radimo kada mi ponovno dodjes te nam je pala neka suza uz onu pjesmu " I sad mi se desi da te nocu zovem, da te trazim rukom pokraj sebe". Znaš, sad' se ne smijem ni usuditi pustiti je ovdje kraj mora, ne znam da li bi me odnijela silna emocija i tuga za tobom u meni, ili ovo prokleto more. Stalno sam ti govorila " nije lipo biti svacije more, lipo je biti tvoje more". Ponekad nemas pojma koliko mi nedostajes, ponekad zaista pozelim da si tu. Ne moras me taknuti, ne moras ici za mnom. Samo zelim da si tu, ali nema te. Moje more je izgleda presusilo. Fala ti sto me cijeloukupna pojava mora sjeca na tebe, jer bilo koje sjecanje na tebe je dragocijeno.

[bilo-jednom-slucajno]

Znaš, mišo moj...

Vidjela sam te danas. Dok sam čekala da on plati parking,

pogled mi je uhvatio tebe.

Prošao si držeći ju za ruku, s onim tvojim usiljenim osmijehom. Znam ga ja dobro, suviše dobro.

Nadala sam se da će naš susret jednog dana izgledati drugačije. Zamišljala sam to kao susret dvaju stranaca. Bez emocija i suzdržavanja suza. Ali prevarila sam se. Svijet mi se srušio vidjeti te kako se smiješ. Ne zato jer si sretan, znam da nisi, nego zato jer je naše sve preko noći postalo ništa. Pustoš. Praznina kroz koju puše bura, ona koju sam nekada voljela, a sada ju ne mogu slušati.

Tih nekoliko sekundi trajalo je kao vječnost. Gledala sam kako se udaljavate. Uhvatila sam ga za ruku najsnažnije što sam mogla. Pogledala u oči.

Osjećala sam sram dok sam gledala svoje more. Poniženo jer su me takva sjećanja prošla gledajući tebe.

Kako ga pogledati u oči, kada znam da u njemu imam sve. Sve o čemu sam sanjala, maštala. Ponekad pomislim da ne zaslužujem takvog čovjeka. S toliko strpljenja čekao je dok sam ja kupila krhotine koje su nastale nakon tebe, svjestan zašto sam slomljena. I tu navalu emocija koju osjetim svaki puta kada spustim glavu njemu na prsa. Taj unutarnji mir za koji sam mislila da su samo priče, klišeji iz filmova. Nikada mu nisam rekla ljubavi, srce, bebo... Nisam jer sam se bojala sebi priznati da sam pustila nekoga unutra. Što i nisam,sam je napravio mjesta unutra, začahurio se bez mog pristanka u meni. Toliko jako da je njegovo postojanje meni prirodno, kao da se dogodilo nešto što je tako trebalo biti.

Krivim sebe jer mislim da ne zaslužujem to što imam u njemu. Taj mir i pažnju. Zaslužuje on više od hrhotina spojenih ljepilom.

On je nespojiva kombinacija zbog koje se osjećam izuzetnom.. Nasloniti mu glavu na prsa. Zaspati u njegovom zagrljaju. Osjećati se golo pred njim. Emocionalno, više nego fizički.

Na kraju svega, svjesna sam koliko duboki su moji osjećaji prema njemu. Jači od bilo čega što sam do sada osjetila. Ograđivala sam se od otvaranja pred nekime da me nebi opet tako slomilo kao što je s tobom. Bježala sam od same sebe, od vezanja i nečije ljubavi. Ali nisam uspjela pobjeći.

[krvarimstihove]

Oduvijek sam želio. Samo želio. U priželjkivanju sam bio strastveno dobar. S druge strane, ovih dana svi se pitaju što se, zapravo, događa. Skratio sam kosu koju sam, malo je reći, obožavao. Na svega tri milimetara. Obukao sam nijansu vedriju od crne i koračam svijetom kao da ne postoji. Jer, doista, ne postoji. Kao takav primijećujem uzorke kojih do upravo ovog trenutka nisam bio ni približno svjestan i sve su to materijalni uzorci koje i vjetar lako odnese ako čovjek tako poželi. Svoju sigurnost dijelim i dajem prsa jednoj maloj glavici. Ruke razbacam po nebu pa nekakvim čudom završe u zagrljaju, na bedrima ili se utrkuju leđima; polude i tako nastaje kemija. Usprkos tome, nikada nisam bio dobar u matematici i trebale su godine kako bih sve ovo zbrojio u smislenu jednadžbu. Oduvijek sam želio i tako vraški dobar u priželjkivanju nisam shvaćao da je, ponekad, otvaranje očiju važnije od snova sve dok san ostane sakriven u usanjanoj plavetnoj svili. Danima sam koračao sa izložbom u glavi. To je izložba svih mojih esencija i ekshibicija a sve počinje od strasti. Noći sam provodio promrzao i nisam znao postoji li i je li uopće u redu da me netko ugrije plamenom. Pojedini su me opekli. Oni drugi utihnuli. Neki su spalili atlase na mojoj koži koji su me navodili na pravi put poput kompasa. Tražeći svjetlo na kraju tunela, tako zadubljen u ono što je na kraju, nisam primijetio da si sam osvjetljavam put i da svjetlo nosim u vlastitoj stanici. I tu je nadošla ona. Mekog imena koje se rimuje sa svime. Sa kišom. Jeseni. Suncem i svim ostalim pojavama koje do ovog trena nisu imale rime sebi bliske. Želio sam djevojku koja neće pričati o novcu, radnim mjestima, šoping ekstremitetima... Želio sam onu koja će radije u sekundu opisati intervju svog omiljenog benda koja će prodrijeti duboko ispod površine i probuditi u meni onog starog mudraca koji mi šapuće tokove riječi koji me čini živim i koji za mene diše (piše). Nebrojivo mnogo puta sam pomislio "tko će sa mnom voljeti more?" A svojim me valom obgrlila i vodenim očima šapnula razlog mog zena okruženog morskim kapljama. U meni je ostalo nešto malo od pjesnika a ona uspijeva moju nedjelju pretvoriti u petak. Sa lakoćom vjetra u floti jesenskih emocija. Želio sam nebrojivo. I dobio sam nešto što doseže van brojeva. Van slova i svijeta prepunog ljudima. Svjestan onog što se - zapravo - događa. Nitko ne griješi kada poželi dobro. Volite se, dragi ljudi, i obljubite jutra nečijim osmijehom.

- Emanuel Mancho Srpak (krvarim stihove)

[cloudcumulonimbus]

Ne mogu da ti kažem

Ne znam koliko sam samo puta uhvatila sebe kako izgovaram '' Ne mogu da ti kažem'' rečenicu i ponekad stvarno mrzim sebe zbog toga. Šta je to što ne mogu da ti kažem i zašto ne mogu da ti kažem?

Sezona 2  

(To je uvek bilo tu)

Kada smo prestali da se čujemo, nisam imala predstavu o vremenu. Nemam pojma ni kako a ni kada se to dogodilo. Sećam se samo da sam prestala da pišem, a baš volim da pišem, kakva god to sranja bila, te priče su deo mene. Zašto sam to oduzimala od sebe?

Ugasila sam sve društvene mreže i pomislila sam : '' To je to, nema dalje.'' . Nisam želela ništa da vidim. Nisam želela ništa da čujem. U tom trenutku mi je samo bio prioritet da zaboravim. Sada kad se vraćam u taj period, osećam da je sve na neki način bilo mirno. Postojao je jedan obrazac koji se ponavljao i svaki dan je da ličio na prethodni. Potpuno bezlično. Glumatanje sreće. Kako neko može glumiti sreću? Samo da bi odao sliku savršenog života, iako je taj isti život bio daleko od savršenog. Avioni. Fensi žurke. Luksuzni hoteli. Opet avioni. More. Bazeni. Apsurdne večere koje bi koštale kao moja garsonjera. Da bi na kraju dana legli u isti kreveti bez trunke strasti imali seks, jer je i seks deo veze i mora se ispoštovati. Ako bi me iko ikad nekad pitao da li bih radije umrla od gladi ili bez strasti, bez razmišljanja bih odgovorila da želim da umrem od gladi.

To je bio okidač svega.

...

Ne znam da li su duhovi stvarni, ili da li i živi ljudi mogu biti oblik duhova. Onih duhova koji su i dalje negde, u tvom malom mozgu. Čuvaš ih tamo zaključane, daleko od svih. Ali se nekad taj isti duh izbori da izađe odatle, pokida sve moguće lance i katance i stvori se direktno tu ispred tebe, dok su ti oči još zatvorene. Pojavi se u onom trenutku dok je tvoj (tadašnji) dečko još uvek u zidovima tvog vlažnog mesa, samo da te podseti da je jedina prava strast ona koju sam imala sa njim. Ne pričam  o onoj suvoj, gruboj strasti već onoj gde se potpuno povežeš sa osobom. Isprepleteni kao lotosov cvet.

Merkur u retrogradu  (kao izgovor za sve)

Da li treba verovati u atrologiju i sva ta sranja za koju samo dokoni ljudi imaju vremena nisam nikada bila sigurna, ali svemir je odlučio da se opet vratim na kopno i napustim brod koji je svakog dana sve više i više tonuo.

Kažu da ti Bog u život šalje samo i isključivo osobe koje su ti potrebne u životu, ili osobe kojima si ti potreban. Da li je to Bog, astrologija, sudbina, svemir, ne znam. Ali nešto što će me opet vratiti na početak saznaću za tačno 8 meseci.

...

Novembar. Tvoj mesec. Nikad nisam zaboravila kada ti je rođendan. Ne znam ni da li je koicidencija to što živim u stanu sa brojem 17. Ok, preuveličavam, iako bih volela da verujem u to.

Verovatno ti nikada nisam rekla, ali prozor u sobi je moja jedina oaza mira. Zašto voliš moj prozor? I to još preko instagrama. ''Remetiš mi mir!'' , pomislila sam. To srce na mom prozoru mi nije dalo mira, danima. Nisam mogla da izdržim pritisak (retrogradnog, jebem ti, merkura) i grubo sam ti odbrusila - ŠTA HOĆEŠ? Iako sam duboko u svom srcu znala da ne želim da budem gruba. Ne prema tebi.

Pre 2 godine pomislila sam kako te vidim poslednji put i gotovo sam bila sigurna u to da je poslednji.

Ali...

Moje zgrade nema ni na mapi, očigledno. ’’ Ma zajebavaš me, kao i uvek.’’ Tek kada sam izašla iza ćoška, bilo mi je jasno da si zaista morao da se vrtiš par krugova kako bi pronašao moju zgradu.

Srce mi je stalo. Još uvek pamtim onaj tvoj prodorni pogled pomešan sa milion emocija. I eto te opet. Tu. U stvari, eto mene opet. Tu. Ne pamtim da li sam ikada u životu bila toliko nervozna. A kada sam nervozna vičem. I mnogo gestikuliram rukama.

Bože. Ne daj mu da primeti. Naravno da jeste. Smeje mi se. Ili se smeje tome što radim.

Vratio se onaj duh, davno zaključan. Bilo je dovoljno da te pogledam u oči i da shvatim da naša strast nikada nije izbledela. Ona strast koja te čini živim, kada je sve oko tebe beživotno. Mislim da su mi od svega najviše nedostajale tvoje oči, jer ne govoriš mnogo, a kroz njih mogu videti sve. Tebe. Sebe. Ili mi je nedostajalo da vidim sebe, kroz tebe. Da vidim bol, patnju i sve ono što se u nama skupljalo godinama, na dve različite strane. Ti sa svojim bolom, ja sa mojim, sada jednako pomešanim. Imala sam oscilacija kada sam želela da odem. Stvarno jesam. Ali nisam mogla. Bar ne kada vidim nešto što drugi ne vide, iako ni ti to ne želiš da priznaš.

Da li ja trebam tebi ili ti trebaš meni, ne znam. I ne plašim se da saznam. Ne mislim na vezu, ne mislim na seks. Mislim na čudnu povezanost, između nas, koju do sad nikad nisam iskusila. 

Na kraju svega...

Još uvek se sećam kada si prvi put došao u moj stan. Bila sam toliko postiđena. Medju svim tim crnim zidovima koji su bili išarani sa hrpom buđi, bio si jedina svetla tačka. Dok se smeješ, ili dok spavaš.

Moju oazu mira sad krasi tvoja pepeljara, baš tu na mome prozoru. Imaš svoje mesto u mom stanu od 11 kvadrata, na mestu gde počinje moj mir. I onda shvatim.

Ne mogu da ti kažem da si ti si deo mog mira i mog haosa.

[umetnica69]

Ne znam zašto ljudi misle da te ja sputavam u zivotu, da sam ja taj razlog zašto sa najboljim ortakom ne lutaš po kafanama i ne piješ pet piva u tri minuta, ne znam zašto ljudi misle da sam ja tvoj razlog zabrane da ne odeš u dugačke setnje sa najboljom drugaricom, ne znam zašto ljudi misle da ti ja branim da živiš, dišeš, družiš se i slično. Ja sam buntovnica, volim provod ali kvalitetan, volim putovanja, volim ispijati kafe po kafićima, trčati pet kilometara u rosno subotnje jutro, volim pročitati dobru knjigu, status, priču, citat, pesmu, poeziju, volim petkom otići u Beogradsko dramsko pozorište i pogledati dobru komičnu predstavu i ismejati se do suza, volim uzeti deset kugli sladoleda i sva se umazati na klupi u centru grada kod onog spomenika Lebdećeg Nikole Tesle u onom gradu Apatinu, volim komentarisati ljude i pisati, tebi o ljubavi, volim sejati se i disati.

Volim sex, volim maratonske dane bez broja u kapima znoja u bludnosti sa malom sa dozom erotike volim isprobavati svašta, volim lisice, beli kanap, povez za oči i td , jese ja imam preveliku fantaziju u vezi tebe bejbe, volim skakati od sreće, volim noć, mesec i zvezde volim romantiku i ples u dvoje posle jedne flaše belog vina. Volim sve, što voliš i ti i ni sa čim nemam problem. Osim sa lažima, laž prezirem.

Volim pomagati drugima iako oni meni možda i ne bi pomogli nikada, volim ležati u krevetu i gledati maratonske serije i jesti prethodno iskokane kokice sa tobom.

Volim slušati preglasnu muziku tu od mužike volim teške narodne i one sve teške balade i emocije bilo da su strane ili domaće, ali to ne znači da patim za nekim.

Jednostavno slušam dušu od emocije kroz note neke pesme i to me pokreće. Volim dati sve, pa makar gladna i žedna ostala.

Volim šale na svoj račun, ali ih nekad pregrubo shvatim jer ih ne razumem pa kad ih skapiram i to mi bude uredu pa se nasmejem.

Volm sve, osim nasilja. To je jedino što ne podržavam.

Volim tebe i sve što želim je da ljudi shvate, da ti ja ništa ne branim da si ti ceo moj svet šta god da poželiš kod mene možeš i sa mnom možeš, ne znam zašto za neke stvari ljudi osuđuju mene boli to znaš li?

Volim samoću u dvoje kad - kad mi prija.

Volela bih ležati na travi u Nemačkoj i piti ono malo njihovo ukusno pivo ali sa tobom, volim Srbiju i njene planine na koje nikada nisam otišla,(jer nemam sa kim) volim banje, volim ona seoska veselja poput; Ribarskih večeri u trajanju od 4 dana u Apatinu, ili kirbaj u Romskom naselju sa sve jeftinim pivom u ruci pod šatorom gde romske pevačice pevaju i igraju nerazumne pesme, volim ples privlači me ča-ča-čaa i tango, volim violinu i gitaru, volim našu ravnicu i rakiju koju ne pijem jer sam na njoj šetajuća emocija. Volim porodicu, volim decu, Volim Novi Sad i onaj Hostel preko puta Pozorišta, volim Sombor i onaj burger i pohovani kačkavalj sa tobom pojeden, volim Suboticu i onaj osmeh tvoj dok piješ limenku koka-kole, Volim Grčku i onu plažu, more, a i onaj ukusni giros, volim psa, volim mačke, ali ne volim ljude i njihove zaključke pre vremena, pre istine, pre kraja pre šanse za bolje sutra, za zaključcima o meni kao nekome ko ti nešto brani. Ne volim rastanke, volim sastanke, ne volim odvajanja od tebe ali ih podnosim, ne volim tvoje uplakane oči jer su to neizgovorene reči ispisane u suzama, ne volim tebe takvu sjetnu. Ne volim razgovore iza leđa i prezirem tajne, bile male ili velike ja ih pred tobom nemam i ne želim da ih imam. Ako ih budem imala onda ti nećeš više imati mene, znaćeš za tajnu koju čuti nećeš.

Ne volim prevaru, ali je podržavam i opraštam ako tajna postane istna u četri zida sobe u četri oka ona neverna i ona verna, volim vožnju automobilom kroz grad u sitne sate, volim zimu, volim drugačije, volim radost, volim iznenađenja priređivati, volim ti donositi razne gluposti samo da ti izmami osmeh na lice. A opet ne volim miris lavande, netaknuto telo u noćima hladnim, ne volim ne pažnju na sitnice koje nas okružuju ni one zle ljude koji žele da ti naude.

Volim te, i ja ti ništa ne branim, ne poznaju oni mene jer nas ti ne želiš upoznati, jer se bojiš il šta već.

Ps: slobodu volim ja, i zato je ti i imaš, sve je do tebe ne do mene objasni ljudima. TT

[tajna-skrivena-u-uglu-usne]

Krug dvojke

Postoje neki neobjasnjivi trenuci. Trenuci za koje znas da ce ti preokrenuti zivot, ali ne mozes biti siguran u kom pravcu. Kao kada gledas u sine koje se granaju na dve razlicite putanje, ali nikada nisi video da tramvaj zapravo koristi ovu drugu. Znas kada ce doci trenutak za tu drugu. Ipak, tesko je objasniti taj momenat kada se radnja njegovog dogadjaja odvija usred sasvim obicnog dana, na krajnje jednostavnoj i hiljadu puta vidjenoj tramvajskoj stanici ispred moje zgrade. Da li se taj trenutak oseti po neimenovanoj energiji u vazduhu ili po sasvim neobicnom pogledu nepoznatog coveka? Ne znam. Ali znam da sam ja dobila pogled, na toj staroj stanici, ali od nekog sasvim poznatog. Mada sada kad gledam iz ovog nekog ugla, cini se kao da sam ga izmislila. Govorio je nesto o tome kako je mrzeo sto mora da ide na trening, a ne moze da ostane jos malo sa mnom, ipak sam sutradan isla na more. Pricao je o tome kako cu mu nedostajati, kako zeli lepo da se provedem i kako razmislja da se vrati posle treninga. Rekla sam mu da se ne vraca, nesto valjda zbog njegovih, da ne bude kasno. Ionako bi deset dana brzo proslo pored nas. Brze od dvojke koja nikako da stigne, u svom dugom krugu. Dok se ona priblizavala, u mojim mislima su se stvarali krugovi ili vise crne rupe razmisljanja o neobicnom osecaju koji sam nosila u sebi. Pa sam i prokomentarisala: "Poljubi me kao da me vidis poslednji put, znas ono kao sto rade na filmovima". Nije se iznenadio, valjda jer me je dobro poznavao pa mu sa mnom vise nista nije bilo cudno, ili jer je i on osetio taj nedefinisani momenat. Poljubili smo se jako strastveno, mozda smo stvorili i koju vasionu tom nasom energijom i on je smeseci se usao u dvojku.

To je poslednji put da sam ga videla.

Da li ga je dvojka odvezla u kakav Bermudski trougao ili krug, ne znam, ali nikada nisam dozivela krug dvojke kao paralelni univerzum. Na moru sam dobila poruku kako je kraj. Dusa mi se raskomadala, prsti pobledeli, oci osusile. Nije bio prizor za pozeleti, a osecaj je bio poput toksicne magle. Ta najveca kap u nizu, prelila je moju casu nagomilanih potisnutih emocija, koje vise nicemu nisu sluzile. Culi smo se posle toga jos koji put, sasvim nepotrebno. Godinu dana kasnije poslao mi je pesmu. On ju je napisao. U njoj se nalazilo sve ono sto sam toliko dugo zelela da cujem. Kako ne zna sto je to sebi dozvolio i kako je sve sto je zeleo izgubio sa mnom. Nikada nisam ulazila u pravi razlog, jer znam da nije povrsan, a njegova dubina bi me mozda ubila. Bio bi dubok, ali sebican. Mislim o njemu ponekad, cak i sad posle vise od godinu dana. Retko ko bi pomislio da ja ovako direktna i iskrena osoba ne jurim za pravdom, otkrivanjem razloga, da se ne borim... Ali borbe se koriste kako bi odnele pobedu, a sta bih ja ovde dobila, kad je on taj koji je trebao da pobedi svoje mracne senke? Ipak... ne mogu a da se ne zapitam kako bi izgledalo, da nekog sasvim obicnog dana, na nekom vec vidjenom mestu, kao na primer na tramvajskoj stanici, onoj ispred moje zgrade, sretnem njega. Tada bih barem znala da ga nisam izmislila, da je bio stvaran. Ne mogu a da ne razmisljam koje bi mi bile prve reci... Mozda: "Poljubi me kao da smo dve izgubljene srodne duse, koje nisu mislile da ce se ikada ponovo ukrstiti", a onda ako bi se taj poljubac dogodio, jer vise nista ne bi bilo objasnjivo, onda bih usla u dvojku, nasmejala mu se i prepustila se krugu dvojke, koji vodi do paralelnog univerzuma.

~moja

[licdu]

Jujutsu Kaisen 0 Movie

English: Okay, Jujutsu Kaisen redeemed itself with this movie. I actually enjoyed watching this movie, the story is much better than the anime one and the animation is AMAZING. I believe I would have liked the anime a lot more if the main character was Yuuta (the main character in the movie). He has more emotions, they are not forced, and he just has a more interesting story and is better written than Itadori. This movie also made me like the supporting characters a little more. I'm actually wondering why Yuuta isn't the main character in the anime, I expected him to die at the end of the movie, but he didn't, and it's stupid to me that he never showed up in the anime, it's like he disappeared. Here, unlike the anime, the main character's goal was to remove the curse he placed on his dead girlfriend, who is also his power. Actually, I kind of understand why Yuuta isn't the main character, and that's because his another goal was to figure out who he is and continue living a normal life. Now I'm more interested in the second season of the anime because I think it still has potential, I even wanted to buy the manga collection because who knows when the whole anime will end, but then I realized that the manga isn't finished either, so I gave up.

Favorite Character: Zenin, Maki Serbian: Okej, Jujutsu Kaisen se iskupio ovim filmom. Zapravo sam uživao gledajući ovaj film, priča je mnogo bolja od animea, a animacija je NEVEROVATNA. Verujem da bi mi se mnogo više svideo anime da je glavni lik Juta (glavni lik u filmu), jednostavno ima više emocija, nisu forsirane, i jednostavno ima zanimljiviju priču i bolje je napisan od Itadorija. Takođe su mi se zbog ovog filma malo više svideli sporedni likovi. Zapravo se pitam zašto Juta i nije glavni lik u animeu, očekivao sam da će umreti na kraju filma, ali nije, i glupo mi je što se nijednom u animeu nije prikazao, kao da je nestao. Ovde je, za razliku od animea, glavnom liku bio cilj da skine kletvu koju je naneo na svoju mrtvu devojku, koja je takođe njegova moć. Zapravo, donekle i razumem zašto Juta nije glavni lik, a to je zato što mu je još jedan od ciljeva bio da shvati ko je i da nastavi da živi normalnim životom. Sada sam više zainteresovan za drugu sezonu animea jer mislim da ipak ima potencijala, čak sam hteo i da kupim manga kolekciju, jer ko zna kada će se ceo anime završiti, ali onda sam shvatio da ni manga nije gotova, pa sam odustao. Omiljeni Lik: Zenin, Maki

[jednoljetousredzime]

Velika voda, 2.dio- Big she

Velika voda 2- Big she

Par prijateljica i poznanica prije puta reklo mi je za more : voda je ženski element. Element ženske duše.

Voda je emocija.

Voda je nesvjesno u nama.

Gledala sam u njih slušajući ih na pol uha razumom i otvorenim uhom cijelog tijela.

znale su to i dubine u meni i ja sam samo čekale da vidim kako će se ta igra odvijati.

Naš planet naziva se plavi planet. Više od dvije trećine planete prekriveno je vodom, oceanima. Oni određuju našu klimu.

Naš organizam sastoji se sedamdeset posto od vode i naš život započinje u vodi, u utrobi majke.

Suze su slane kao more.

suze moje, voda moja slana, počela je teći na razne načine.

ja sam pak odmah znala da mi more, u kojem sam se marinirala sve više, hoće pomoć nositi se sa svim emocijama u meni. dovesti njih i mene u ravnotežu iznova i iznova.

Prvo mi ja pao poklopac od spremnika za sidro, po leđima. Bol i nemoć zbog lagane temperature u mom tijelu jos od večeri prije, potaknuo je prve suze koje su frcnule.

Kroz njih sam, kao kroz neobičnu dioptriju, odradila sve sa sidrom i pustila se rukama Marca i djece da rane dezinficiraju i odnjeguju.

Nakupljena napetost tražila je svoj put vani.

I birala način najmanjeg otpora.

Kao i voda.

Drugi put je bio dugi put izmedu Martiniquea  i Saint Lucie.

24 milje, ali u kanalu kako oni nazivaju otvoreni dio oceana između većih otoka, gdje vladaju i puša jači i drukčiji vjetrovi. i visoki valovi valjaju i valjaju.

i bas nas je izvaljalo.

Imali smo mali džep slobode kretanja omeđen vremenskim uvjetima i valjanim negativnim PCR testom. Ja nisam uzela ništa da si ublažim muku jer sam mislila kako ćemo ti lijekovi malo usporiti i uspavati, a Marc me treba budnu. Kao i djeca. One su to na kraju puno bolje podnijele od mene.

moje tijelo je suzama ispratilo skoro svaku milju.

Imaju te neke suze koje teku kad otvoriš branu. Do šestog razreda osnovne suze- tako ih zovem. Preplave te i na svojim valovima odnesu da malo oplakuješ sva nerazumijevanja, neshvaćanja i bolna i kriva mimoilaženja.

Plače tu i duša malo, ali najviše plače tijelo svoju muku i nemoć.

I djeluje.

Vidjela sam videe nekih sudionika prekooceanskih regata, profesionalne jedriličare djelomično. Neki plaču, umiru i ti se pitaš, čemu sve to, zašto to sebi rade. A onda ih vidiš kako dodu do cilja.

A onda neki drugi kandidati stoički šute. Promrmljaju samo nešto o nepovoljnim uvjetima. I sutra objave da odustaju. Gotovo.

Sjetila sam se tih plačljivih žena, u glavi napisala par oproštajnih  (otpustajucih) pisama svima i svemu u mojoj glavi i mislila o kopnu koje ću poljubit kad ga se dočepam.

i pomoglo je.

Ludo je to sa suzama. Nije da ih baš svijet dočekuje raširenih ruku.

Od ušutkavanja i umirivanje malih beba do nepodnošljivosti suza odraslih. Od onoga kad skuziš da ti plakanje na ulici ili ne daj Bože u školi, mnogo više odmaže nego što ti pomoć može.

Od ruganja, posramljivanja i sakrivanja tuđih i vlastitih suza.

Godina kad su one postajale vidljivi znak slabosti. a biti slab nije bila opcija.

kad su isplakivane u Wc ovima i kusinima, jer u kužinama i dnevnim boravcima za njih nije bilo često ni malo mjesta.

Tražilo se sigurno mjesto za isplakati se.

U nekoj pjesmi, nekom stihu, nekoj knjizi, filmu.

Treci put put sam zaplakala zbog frustracije što se ne možemo uskladiti jednostavnije. Svatko hoće nešto drugo i ima svoju predodžbu i očekivanja kako bi to trebalo biti. PMS je u meni paralelno uzeo maha. Hormoni su plesali svoj ples.

Lanac osjećaja je pak čudotvorna tehnika i odvede te preko početne frustracije, preko zbunjenosti, nesigurnosti, ljutnje, ignorancije, do tuge i na kraju prihvaćanja. I mogucnosti izbora. Koliko ćeš obitavali u nekoj od emocija i održavati je na životu ili pustiti da prođe.

koliko ce te osloboditi? koliko ce te obnoviti, osnazit ili oslabit energija te emocije?

kaliko ce me suze moje odnjegovati.

A onda nakon Sv. Lucije i Sv. Vincenta i svih događaja i doživljaja koji su se intezivno nizali jedno za drugim. Svaki otok druga država, druga pravila, drugi jezik, drugi običaji. Nekad toliki kontrasti bez filtera između bogatstva i siromaštva. Neko neuljepšano i nefiltrirano gadno lice kapitalizma pomiješano s bijedom i siromaštvom koje se ne da romanizirati i slikati za instagram iz najljepšeg kuta gledanja.

Sve to se događalo, osim toga dijela svakom oku vidljivog,nepatvorenog, neprikrivenog i očitog, isto tako u svim oblicima, veličinama i nijansama očiju u ljudskim dupljama u kojima sam se ogledala i ja i koje su plivale u tuzi.

Plutale u nekoj bezizlaznoj, zatocenosti, u spirali usudom prihvaćene izgubljenosti. Ocima otupljelim,caklenim i natopljenim u alkoholu i drogi u uglavnom muškom dijelu populacije.

Bilo je tu i budnih očiju prijateljskih kojima smo se bez zadrške prepuštali. ogledali smo se jedni u drugima i razmjena naših potreba i emocija tekla je divno za tih par sati susreta.

Sreća, nada i radost svugdje iste oci imaju.

A dica, dica su svugdje dica. Njihove oci svugdje isto sjaje.

Neki postavljeni cilj je bio Union Island. Tamo smo planirali zadržati se duže kad vec jednom do tamo dođemo.

Divota nas tamo dočekala. Tirkizno, smaragdno zeleno,kristalno plavo more.

Uzbuđeni, presretni, umorni sve u jednom.

ali kad je došla noc i kad nas je umor konačno oborio, krenula je ta danima zaustavljana tuga iz mene.

Iz dubina bića moga.

ono kad nagneš glavu a suze ti se izlijevaju iz očiju bez tvoje volje i sudjelovanja. Ne znas gdje bi ih adresirala jer naizgled nema razloga za njih.

Usput ti curi i nos.

Nalazi voda nezaustavljivo svoj put.

Taj proces curenja popratis riječima: mozda sam se ipak malo od ovog vjetra i prehladila.

i grlo isto zapeče gutajući ih, bez da pomakneš ijedan mišić.

Kažu: imas pravo na svoju tugu. Imas pravo suzama oplakati sve nejasnoće i oštrine, krivine, tvrdoće, boli, gubitke i neravnoće ovoga svijeta.

a njih ima, nije da ih nema.

Ovaj otok je valjda bila ciljna točka, neko mjesto sigurnosti gdje sam sad eto napokon kad sam tu, mogla pustit sve nakupljeno.

Kao neki deal koji sam nesvjesno potpisala sama sa sobom.

nikakve riječi ne mogu popratit taj oblik tuge jer ona nije osobna i nema zapravo uporišta u tvojoj osobnoj priči.

nekako je općeljudska.

i zbog toga ipak tako tvoja i poznata.

neki dijelovi tebe misle da ce umrijeti jer ne znas gdje sa svom tom tugom.

ali shvatiš, najkasnije jutro poslije, koliko i kako bi bilo divno kad bi se svi s vremena isplakali takvih suza.

pobogu, sigurno je ova ljekovita funkcija u nama s razlogom.

zašto to konstantno zaboravljamo mi ljudići.

zasto ja to stalno zaboravljam.

“i zato ti more hvala.”🙏

[bojesvemira]

Proljeće

Ljubav? Nikada nisam osjetila ovakvu vrstu ljubavi kao sada. Da jeste prvi put nam je da se vidimo nakon četiri mjeseca dopisivanja i uzgajanja emocija preko sedmosatnih video poziva. Osvojila si me sitnicama, da pravila si doručak, ručak i večeru. Dok bi se ja ujutro tuširala napravila bi mi čaj i donjela na stol. Ostatak jutra bi provlačila svoje prste kroz moju kosu i pričala bi šta ćemo raditi taj dan, toliko vremena si poklonila meni a ono malo što ostane sebi, i ako sam se trudila svo to poklonjeno vrijeme uzvratiti. Da, znam zaboga i ja napraviti čaj, doručak i večeru ali bilo je tako spokojno i slatko sjediti u čošku i gledati te kako se trudiš oko svega toga. Pa čak i one špagete koje su ti malo zagorile okusila sam ih barem malo, da vidiš da cijenim tvoj trud uvijek i da nikada neću odbaciti nešto tvoje bilo to loše ili dobro. Onaj trenutak kada ugasiš svijetlo u sobi, kada se okrenemo na stomak jer drugačije ne možemo zaspati pa mi ispružiš ruku i mali prst na njoj pa ti uzvratim i tako zaspemo u isto vrijeme. Film naših poljubaca, na klupici gdje sam zalijepila žvaku jer nisam imala marker, na istoj toj gdje sam se sasvim slučajno napila pa ti kukala kako mi se vrti. Slika tebe kako mi se smiješ pored mora dok hodamo sami u ponoć po pustom gradu. I onda onaj posljednji dan kada sam otišla pomilovati svaku tratinčicu jer mrzim ih iskidane, pa si ustala i napravila isto. Na trenutak nisam mogla vjerovati, tko bi još to uradio za mene. Trenutak kada smo gledajući u more na sunčevom svijetlu i maloj klupici pričale o nekim dubljim stvarima kada sam ti pričala o muzeju Van Gogha i kako bi ga voljela posjetiti, i toj mojoj silnoj ljubavi prema suncokretima. A ti si me posmatrala onako zaljubljeno sa ludim kezom na licu samo si me pomno slušala pazeći da me ne prekineš. Vukla si mi kofer i sagnula se ubrati vjerojatno prvi maslačak na prvi dan proljeća, "reci želju" rekla si, ali ja sam zaželjela samo tebe, tebe, tebe ne samo za sada nego zauvijek. Puhnile smo zajedno, gledala sam kako se grumenčići šire po zraku i svaki nosi jednu tebe zauvijek. I kolodvor i onaj prokleti bus u kojeg ulazim, posljednji zagrljaj, poljubac i stisak tvoje ruke. " Čuvaj mi se" je bilo sve što sam tad mogla izgovoriti, sve što sam htjela izgovoriti. Jer samo to i želim da mi se čuvaš do slijedećeg viđenja kada ću ja da pravim čajeve, i kada ćeš ti da pušeš proljetne maslačke. Do sljedećeg puta kada ću da grlim proljeće u tebi.

[soolmejt24]

S vremena na vrijeme, mora doći i neko razočarenje. Ja lično, volim u tom slučaju da sjednem i da se posvađam sa sobom. Da vratim film na prvu minutu. Kako je, zašto i ko prouzrokovao to, kako je došlo do tog stanja sloma emocija. Petljanja emocija.

Ja sam osoba koja voli pažnju, volimo je svi. Nisam je imala u djetinjstvu, nisu mi je davali ni mama, ni babo. Uvijek je nešto drugo bilo prioritet. Nisam u školi imala pažnju ni od učiteljica, nastavnika, ni profesora. Općenito u djetinjstvu nisam imala pažnju. U mojoj kući, prvo dijete je zakletva, a drugo je ono usput, više kao, desilo se. Kada kažem pažnju, mislim na onu pod kojom se smatra slušanje, i gledanje mene kao prioriteta u neku ruku. Ne tetošenje, ne čuvanje kapi vode na dlanu, nego samo odvajanje vremena za mene. U srednjoj školi, valjda ta navika da budem i nezapažena, bila mi je normalna, tako da nisam ni očekivala, a ni željela pažnju. Sada kada sam u vezi, ispočetka dobijala jesam, ali onu lažnu, onu pažnju u koju želiš da povjeruješ ali ne možeš, jer ona ti je nestvarna, nekako profinjena, ali je ipak želiš jer je to jedan dio koji je prazan, neobojen, koji ti fali. Kako smo ON i ja prekinuli, i kako je priznao da je lagao u početku, da je govorio samo ono što bi svaka djevojka čula, razočarala sam se. Shvatila sam tako da je ta profinjena pažnja LAŽ. Epove i romane sam ispisivala o tome kako sam se osjećala kada sam saznala da je laž, prevara, zabluda ono što sam najviše voljela, što sam jedva-iščekivala. Pomirili smo se, i promijenio se, drastično. Ustvari, sada je on pravi ON. Bez pretvaranja ikakvog, samo iskreno i realno. Iz straha da budem opet prevarena na taj način kakav sam već bila, zadovoljavala sam se sitnicama. Uvijek sam ustvari. Smatram i ovog momenta dok ovo pišem da su sitnice dovoljne za sreću. I neka budu i vama. Međutin, valjda ima trenutaka kada dobijamo malo, dovoljno i previše. Po pitanju ljubavi, ja sam uvijek za nikako ili previše, ne mogu nikako naći zlatnu sredinu. Ali on može. Ako se on i ja ne vidimo 10 dana, ja očekujem da ćemo se vidjeti naredna 3 svaki dan. Valjda zato što ga bezgranično poželim. Što poželim i njegov miris iako rijetko kada stavi parfem. Što poželim da bude pored mene. Što poželim moje ruke u onim njegovim velikim. Poželim da me samo gleda, da ga samo gledam. I tako svaki put, iznova i iznova. Ali kod njega je po nekom mom razmišljanju, a rekao bi da nije tako kada bi pročitao ovo ili čuo, to sve u nekim ograničenjima. Onda se ja zapitam da li sam ja njegov prioritet. Svi mi težimo da budemo nečiji prioritet, tako i ja da budem samo njegov. On zna da je on ovo nebo što je danas plavo kao more, meni. Zna da je moja sreća i da volim samo sa njim da se smijem, i jedino se sa njim i iskreno smijem, iako uvijek kaže da se ne znam smijati. Zna da grlim jako da ga zaboli ali to je zato što ne bi željela da ga ikad izgubim. Zna da u njemu vidim sve, kao što bi Balašević rekao i ljubavnika, i saborca, i najboljeg druga, i životnog saputnika. Sve. Ali ja još uvijek posumnjam kako on mene gleda, da li je to isto. Imam nekad osjećaj kada bi se ljubav mogla vagati, moja bi prevagala njegovu. Jer ipak, on ima ta ograničenja, a ja ne. Ja samo želim nas dvoje, u našem beskraju bez kraja. Želim da ga poljubim svake minute u današnjem danu, i svakom narednom. Ne bi mi dosadilo, znam da ne bi. Nadam se da i on iz svega navedenog zna, i da ću prestati sumnjati u ta njegova ograničenja.

[langscollector]

Vocabulary list in Croatian - Emotions

emotion - emocija (f.) character - karakter (m.) characteristic/quality - osobina (f.)

He has a good character. On ima dobar karakter. She has a bad character. Ona ima loš karakter.

Positive qualities

friendly - prijateljski nastrojen (phrase, for masculine) strong - jak happy - sretan charismatic - karizmatičan interesting - zanimljiv mature - zreo independent - neovisan determined - odlučan honest - iskren reliable - pouzdan responsible - odgovoran diligent - marljiv hardworking - marljiv organized - organiziran patient - strpljiv careful - oprezan loyal - odan fair- pošten phrase; fair enough - pošteno energetic - energičan optimistic - optimističan satisfied - zadovoljan active - aktivan kind - drag polite - pristojan humorous - humorističan; duhovit brave - hrabar tolerant - tolerantan laid back - ležeran modest - skroman calm - miran creative - kreativan ambitious - ambiciozan gentle - nježan  

Negative qualities

boring - dosadan dishonest - neiskren unreliable - nepouzdan superficial - površan inert - inertan passive - pasivan cruel - okrutan impolite - nepristojan rude - bezobrazan arrogant - arogantan aggressive - agresivan impatient - nestrpljiv gloomy - sumoran dissatisfied - nezadovoljan pesimistic - pesimističan nervous - nervozan selfish - sebičan envious - zavidan egoistic - egoističan strange - čudan mean - zao superstitious - praznovjeran malicious - zlonamjeran

this is my first vocabulary list which is, at least i hope so, going to be helpful for anyone who is might interested in/is learning croatian. don’t hesitate to correct me/add more/ask anything :)

[balkanrock-com]

The National – koncert miješanih emocija

The National – koncert miješanih emocija

Potpuno nerealno zvuči činjenica kako je The National sinoć bio u Hrvatskoj čak deveti put. Već i vrapci na grani znaju za vezu između Nationala i promotora Mate Škugora, kojem možemo biti beskrajno zahvalni na tome što nam je toliko puta doveo National i gomile drugih sjajnih bendova. (more…)

[a-babygirl-but-not-yours]

Oduvijek sam želio. Samo želio, U priželjkivanju sam bio strastveno dobar. S druge strane, ovih dana svi se pitaju što se, zapravo, događa. Skratio sam kosu koju sam, malo je reći, obožavao. Na svega tri milimetra. Obukao sam nijansu vedriju od crne i koračam svijetom kao da ne postoji. Jer, doista, ne postoji. Kao takav primijećujem uzorke kojih do upravo ovog trenutka nisam bio ni približno svjestan i sve su to materijalni uzorci koje i vjetar lako odnese ako čovjek tako poželi. Svoju sigurnost dijelim i dajem prsa jednoj maloj glavici. Ruke razbacam po nebu pa nekakvim čudom završe u zagrljaju, na bedrima ili se utrkuju leđima; polude i tako nastaje kemija. Uprkos tome, nikada nisam bio dobar u matematici i trebale su godine kako bih se ovo zbrojio u smislenu jednadžbu. Oduvijek sam želio i tako vraški dobar u priželjkivanju nisam shvaćao da je, ponekad, otvaranje očiju važnije od snova sve dok san ne ostane sakriven u usanjanoj plavetnoj svili. Danima sam koračao sa izložbom u glavi. To je izložba svih mojih esencija i ekshibicija, a sve počinje od strasti. Noći sam provodio promrzao i nisam znao postoji li i je li uopće uredu da me neko ugrije plamenom. Pojedini su me opekli. Oni drugi utihnuli. Neki su spalili atlase na mojoj koži koji su me navodili na pravi put poput kompasa. Tražeći svjetlo na kraju tunela, tako zadubljen u ono što je na kraju, nisam primijetio da si osvjetljavam put i da svjetlo nosim u vlastitoj stanici. I tu je nadošla ona. Mekog imena koje se rimuje sa svime. Sa kišom. Jeseni. Suncem i svim ostalim pojavama koje do ovog trena nisu imale rime sebi bliske. Želio sam djevojku koja neće pričati o novcu, radnim mjestima, šoping ekstremitetima... Želio sam onu koja će radije u sekundu opisati intervju svog omiljenog benda koji će prodrijeti duboko ispod površine i probuditi u meni onog starog mudraca koji mi šapuće tokove riječi koji me čini živim i koji za mene diše (piše). Nebrojivo mnogo puta sam pomislio “ko će sa mnom voljeti more?” a svojim me valom obgrlila i vodenim očima šapnula razlog mog zena okruženog morskim kapljama. U meni je ostalo nešto malo od pjesnika, a ona uspijeva moju nedjelju pretvoriti u petak. Sa lakoćom vjetra u floti jesenskih emocija. Želio sam nebrojivo. I dobio sam nešto što doseže van brojeva. Van slova i svijeta prepunog ljudima. Svjestan onog što se -zapravo- događa. Niko ne griješi kada poželi dobro. Volite se, dragi ljudi, i obljubite jutra nečijim osmijehom.

@themacka ❤

[surejaya]

Shtum

Shtum by Jem Lester

Snažna, crnohumorna i duboko emotivna, U tišini je priča o disfunkcionalnim obiteljima, autizmu te pokušajima da obitelj preživi najteža iskušenja. Ben Jewell došao je do prijelomne točke u svom životu. Njegov desetogodišnji sin Jonah ima teži oblik autizma, a on i njegova žena Emma, po struci pravnica, na rubu su snaga. Na Emmin nagovor Ben pristane odglumiti rastavu braka, kako bi se povećale Jonahove šanse za najbolju skrb u specijalnoj ustanovi za autističnu djecu. Ben i Jonah odlaze živjeti s Georgom, Benovim postarijim ocem koji obožava svojeg unuka, ali s vlastitim sinom ima neriješene odnose. Dok Ben muku muči s Jonahom i njegovim zahtjevnim rutinama koje ga ponekad dovode do ruba ludila, Emma je sve više odsutna i duhom i tijelom... Ben uviđa da je u borbi za sina sam i da sav teret odgovornosti pada na njegova leđa. Pritom se bori i sa svojom ovisnosti o alkoholu koji mu je godinama jedina utjeha... »Impresivan roman koji vjerno prikazuje svakodnevne napore s kojima se suočavaju roditelji autistične djece, dok čitatelja istovremeno vodi na vrtoglavu vožnju toboganom emocija tuge, veselja i gnjeva.«

Download : Shtum Shtum More Book at: Zaqist Book