#mrgud

[miloradroganovic]

R . I . P . Dragan PERIĆ NAMĆOR Mom drugu Namćoru u spomen - Mrgud

[mentalnahigijena]

Taraboš! Napad Crnogorske vojske na Taraboš izvršio je Primorski odred u čijem sastavu je bila Prva divizija pod komandom Mitra Martinovića, predśednika vlade Crne Gore i Luke Gojnića načelnika štaba komandanta Primorskog odreda. Primorski odred formiran je od Katunske brigade sa divizijskim artiljerijskim odredom koja je imala centralnu ulogu, pod komandom brigadira Milutina Vukotića, Crmničko-primorske brigade, pod komandom komandira Miloša Lekića, Riječko-lješanske brigade pod komandom brigadira Nika Kusovca. Ukupno, Primorski odred brojio je 15 bataljona (oko 8.000 boraca) i 34 topa. Taraboš je veliko, potpuno golo i stjenovito brdo koje dominira okolinom, koje je bilo utvrđeno teško pristupačnim šančevima, popunjenim dobro naoružanim vojnicima, zaštićeno sa više redova bodljkave žice pričvršćene na gvozdeno kolje. Po svom obliku Taraboš, kako nam je pričao moj đed Vukota narednik crnogorske vojske, liči na brdo Sađavac u Bandićima, i ta sličnost, vjerovatno mu je u tim teškim trnucima davala dodatnu snagu i hrabrost da izdrži sve te nadljudske napore. Taraboš je od strane otomanskih snaga branjen od: a) pješadijskih snaga koje su činili: treći bataljon 71 pješadijskog puka, tri redifska bataljona (drački, libraški i gramiški), skadarski dobrovoljci (oko 1.400 vojnika), grupa barjaka Grinje i Koplika (106 vojnika), odred bataljona tvrđavske rezerve, tvrđavska i inžinjerska četa, mitraljeska četa sedamdeset prvog pješadijskog puka i mitraljeska četa drugog pješadijskog puka strijelaca. (Svega: četiri bataljona nizama i redifa, oko dva bataljona dobrovoljaca, 8 mitraljeza, jedna graničarska i inžinjerska četa;) b) artiljerijske snage sastavljene od: 6 topova (merzera) 12 cm, 6 sporometnih haubica 12 cm, četiri brzometna poljska topa 7,5 cm, dva brzometna brdska topa 5,5 cm, 6 starih poljskih topova 8,7 cm i jedan reflektor. (Svega 24 artiljerijska oruđa i jedan reflektor). Bandićka četa je bila pod komandom oficira Blaža Markovog Begovića kojeg je pored ratnog morala krasila i visoka oficirska sposobnost i briga za svakog ratnika, i četnog barjaktara Draga Filipovog Barovića, koji potiče iz poznate kuće Barovića koja je dala devet barjaktara od kojih su petorica poginuli pod barjakom. Bandićka četa nalazila se u sastavu Komansko-zagaračkog bataljona kojim su komandovali Tomaš Dragović i Savo Velimirović, a bataljonski barjaktar bio je Filip Simov Radulović. Sveštenik Komansko-zagaračkog bataljona bio je pop Petar Vuković, poznati dobročinitelj i patriota. Pored oficira Blaža Markovog Begovića kao komandira bandićke čete, iz Bandića su kao pješadijski oficiri u bici na Tarabošu učestvovali i Marko Milošev Begović oficir, Radoje Đurov Vukadinović oficir, Luka Paov Vukadinović mitraljeski oficir, Milovan Borov Sekulić oficir, Mijajlo Ristov Sekulić oficir i Joko Vukadinović trubač. U tom periodu Bandići su imali školovani artiljerijski oficirski kadar koji je učestvovao u bici na Tarabošu u okviru artiljerijskih jedinica Katunske brigade van bandićke čete i činili su ga: Blagota Ilijin Martinović artiljerijski komandir-kapetan, Milo Muratov Đuranović artiljerijski oficir; Simo Milonjin Sekulić telegrafski komandir, Nikola Milošev Begović oficir artiljerijski, Petar Ristov Vukadinović artiljerijski oficir, Vaso Paov Vukadinović artiljerijski narednik i Simo Dragojev Đuranović artiljerijski narednik. U okviru bandićke čete ratovali su sljedeći vodnici, narednici i desečari: Spasoje Ivanov Begović vodnik, Blagota Perov Begović desečar, Krsto Milošev Begović vodnik, Mijajlo-Mrgud Petrov Barović vodnik, Veliša Minjakov Barović desečar, Vidak Đurov Vukadinović vodnik, Bajo Radojev Vukadinović desečar, Boško Đurov Vukadinović desečar, Lazar Spasojev Vukadinović desečar, Risto Jovanov Vukadinović desečar, Ilija Petrov Vuković desečar, Vaso Petrov Vuković desečar, Marko Jovanov Vuković desečar, Filip Đurov Đuranović vodnik, Vukota Muratov Đuranović pješadijski narednik, Radovan Filipov Đuranović narednik, Miloš Šutov Martinović desečar, Joko Savov Pavićević desečar, Jovan Markišin Radonjić desečar, Milonja Đurov Sekulić vodnik, Marko Milonjin Sekulić pješadijski narednik, Petar Jovov Sekulić desečar i Ivan Jošov Sekulić desečar.

Prvi napad na Taraboš Prvi napad na Taraboš otpočeo je 21. oktobra 1912. ujutru. Cilj napada je bio Širočki Vis, najveći vis na Tarabošu od 658 m. koji dominira Skadrom. Šančevi na Tarabošu bili su jako utvrđeni od strane osmanskih boraca, dobro naoružanih i snabdjevenih municijom koju nijesu šteđeli, a pristup šančevima bio je zaštićen sa nekoliko redova gusto prepletane bodljikave žice širine nekoliko metara. Crnogorci nijesu raspolagali dovoljnom količinom artiljerijske municije da bi mogli probiti prepreke do šančeva, pa je svaki bataljon formirao bombaška i jurišna odjeljenja za probijanje i rasijecanje bodljikave žice. Bombaška i jurišna odjeljenja, naoružana bombama, levorima i makazama jurišala su brisanim prostorom bez zaklona sa ciljem da ruše i presijecaju nekoliko redova bodljikave žice. Bombe su bile metalne cijevi oko dva i po metra duge, napunjene eksplozivom, s namjenom da se podvuku pod žicu i aktiviraju upaljačem. Otomanski borci ušančeni u rovovima udaljenim oko pedesetak metara, zaustavljali su bombaška odjeljenja kišom atriljerijskih granata i mitraljeskim i puščanim kuršumima koji su sijali smrt u svakom trenutku. Crnogorski bombaši su se na život i smrt neustrašivo borili. Od prvog jurišnog odreda rijetko je ko uspio da dođe živ do žica, ali borba i juriš su se nastavljali. Smjenjivali su se juriši uz popunu bombaških odjeljenja dobrovoljcima. Crnogorci su zauzeli Širočki vis i 24. oktobra 1912. godine istakli crnogorsku zastavu. Samo u toku noći mogli su se sahraniti poginuli, a ranjeni iznijeti sa bojnog polja. U ovim borbama posebno je izginuo Čevsko-bjelički bataljon. O herojstvu crnogorskih boraca Božidar Božo Vuković u svom djelu „Rat Crne Gore protiv Turske i Bugarske 1912−1913“ zapisa: „Ovi primjeri patriotizma, visoke nacionalne svijesti herojstava i samopregora Katunskih vitezova, možda su jedinstveni primjer u istoriji naroda, zahvaljujujći ovakvim herojima Crna Gora je mogla činiti čuda od junaštva za vrijeme posljednjih pet vjekova. “Osvajanjem Širočkog visa, najvišeg visa na Tarabošu, Taraboš nije osvojen, jer na njemu postoji još nekoliko uzastopnih dobro utvrđenih i branjenih položaja. Kad je Širočki vis zauzet, komandant Odreda u izvještaju Vrhovnoj komandi pisao je pored ostalog „Taraboš je mnogo jače utvđenje nego što se ranije znalo. Na vrh koji je noćas osvojen ne može se iznijeti ni jedan top, jer je to oštra i kamenita čuka, narezana kamenjem kao škrga. Pojedine baterije Odreda (misli se na Primorski odred, primjedba J.Đ) zbog malog dometa (dometa atriljerije, primjedba J. Đ), ne mogu postići željene rezultate protiv neprijateljskih utvrđenja, a naročito protiv dobro utvrđene i zaštićene neprijateljske artiljerije.“ Vrhovna komanda crnogorske vojske uviđa da uspjeh ne može postići sama hrabrost i odlučnost vojske u osvajanju ovako jakih utvrđenja, sa tako slabom artiljerijom i nedovoljnom količinom municije i bez potrebnih tehničkih sredstava za izviđanje, rušenje i uklanjanje prepreka. Iz navedenih razloga Vrhovna komanda je naredila Primorskom odredu da uspori napad na Taraboš, dok se ne pribave potrebna tehnička sredstva i dok se trupe ne snabdiju dovoljnom količinom artiljerijske municije za uspješno dejstvo. Borbe oko Skadra nastavljene su i 1913. godine.

Drugi napad na Taraboš Drugi napad na Taraboš od strane Primorskog odreda izvršen je 25. januara 1913. godine u tri kolone (desna, srednja i lijeva). Desnu kolonu činjela je Crmničko-primorska brigada na prostoru od rijeke Bojane do sela Gornji Oblik, srednju kolonu, Katunska brigada kao glavni napad na utvrđenja Velikog Taraboša i lijevu kolonu − Ljubotinjski i Seličko-šestanički bataljon na prostoru od Taraboša pa do obale Skadarskog jezera. Napadi i juriši trajali su 26. i 27. januara. Crnogorska artiljerija nije mogla da djeluje zbog velike blizine neprijateljskim preprekama i rovovima, pa je postojala velika bojazan da će biti tučena sopstvena pješadija. Otpor otomanske vojske bio je veoma jak, ali i pored njegove jake artiljerijske i pješadijske vatre nalet bombaških odjeljenja nije zaustavljen, oni su stigli do prepreka od bodljikave žice ispred samih otomanskih rovova i uspjeli da na nekoliko mjesta iskidaju prepreke od bodljikave žice i kroz njih načine prolaz − strugu, ali je najveći dio veterana ostao na žicama. „Ovo je jedinstven primjer u istoriji naroda da starci od preko 60 godina života dobrovoljno jurišaju na ovakve neprijateljske prepreke da bi svojim mlađim drugovima, sinovima i unucima pokazali i dali primjer kako se bori, žrtvuje i umire za slobodu otadžbine.“ Nakon probijenih redova žica od strane bombaških i jurišnih odjeljenja, drugi borbeni red, koji je sačinjavala pješadija Katunske brigade uz velike gubitke posebno Čevsko-Bjeličkog bataljona, zauzeo je prednje otomanske položaje na Tarabošu, ali su ostala neosvojena utvrđenja na Velikom Tarabošu. Istovremeno je i Zetski odred pod komandom prestolonasljednika knjaza Danila, zahvaljujući energičnom i herojskom naletu svih brigada Zetskog odreda, a naročito naletu Gornjovasojevićke brigade i neustrašivom držanju i ličnoj hrabrosti njenog komandanta, brigadira Radomira Vešovića, hrabrosti i umješnosti komandanta Druge mješovite brigade vojvode Đura Petrovića, probio neprijateljske prepreke – nekoliko redova bodljikave žice podignite na gvozdenom kolju ugrađene u beton, i zauzeo Veliki Bardanjol, a neprijatelj je odstupio na položaje Malog Bardanjola koji su udaljeni oko 3 km od Velikog Bardanjola. Pored Malog Bardanjola, otomanske snage imale su jaka utvrđenja na Brdici i Velikom Tarabošu. I pored ogromnih napora, velikog morala, nadčovječanske istrajnosti i hrabrosti crnogorske vojske koja je imala maksimalnu podršku u svom narodu, crnogorska vojska nije mogla nadoknaditi velike nedostatke artiljerije i savremene tehnike potrebnih za savlađivanje utvrđenja i njihovih prepreka oko Skadra, i zato je, i pored ogromnih žrtava i napora, Skadar i ovog puta ostao neosvojen

[vaskic]

https://youtu.be/dWlfa-ae2TM

🕺🕺🕺

[queenofstormsblog]

Nije bitno koliko ćete čekati, ako znate koga i šta čekate.

Volim te iz daleka! 💛

[s-ljubavlju-t]

Tajne.

Ne zovi je punim imenom, mrzi to,

ne znam zašto, ja sam ga uvijek volio.

Kada ti kažešˢ ˡʲᵘᵇᵃᵛˡʲᵘ, ᵀda je pustiš, pusti je,

njene riječi nemaju dvosmislena značenja.

Onda kada te zagrli, ti je zagrli još jače.

Nikad joj nemoj kupiti ogrlicu ili minđuše,

kupi joj kutiju cigareta, i

ne broji jojˢ ˡʲᵘᵇᵃᵛˡʲᵘ, ᵀcigarete, nikada.

Kada je nervozna, pali jednu za drugom i gleda u daljinu,

ako se nasmije, a nema rupice na desnom obrazu, tada je tužna.

Ne diraj je dok ne popije prvu kafu.

Kada se probudiˢ ˡʲᵘᵇᵃᵛˡʲᵘ, ᵀsat vremena joj treba da progovori.

Mrgud, šta ćeš.

Kiša kad pada, ne trudi se da joj govoriš da se skloni,

ona voli kišu.

Njene oči ti nikadaˢ ˡʲᵘᵇᵃᵛˡʲᵘ, ᵀništa neće reći, ne trudi se,

mudrijašica je ona, naučila je skrivati sve.

I da ne zaboravim, neće ti reći da te voli, ali

reći će ti:"Čuvaj se".-s ljubavlju, T.

Ig: sljubavljut

[stressed-but-welldressed-xoxo]

Našli smo ga na ulici kad je imao dva meseca. Bio je prava beba i prva mačka koju je naš Srećko (veliki mačak) prihvatio. Dobio bi ponekad ćušku od Srećka ali više kao vaspitnu. Srećko je naš mrgud, a Toša je bio naša maza. Bio je mačor koja nije umeo da siđe s krova i celu noć bi tako čekao dok ga ujutru neko ne skine. Nije pravio nikakve probleme i slušao je i Srećka i nas. Trudim se da verujem da mu je bilo lepo s nama. Mnogo smo ga zavoleli. On je konstantno predeo čak i kad ga niko ne mazi. Mama je imala običaj da nam ga donese u krevet da bi nas lakše i lepše probudila. Poslednjih 10 dana je bio unutra, mislili smo da ima cistitis. I tad, kad ga je jako bolelo, je ćutao i najlepše mu je bilo kad smo svi oko njega i mazimo ga. Juče na rengenu smo saznali da su svi bolovi koje je imao prouzrokovani batinama koje je dobio od neke nesrećne osobe koja mu je slomila kičmu (da su ga kola udarila tom jačinom, verovatno bi odmah uginuo, a od pada nije moglo to da se desi, čak ni druge mačke nisu mogle toliko da ga povrede a da ne ostane i rane). Mog Toše više nema i toj osobi koja mu je ovo uradila samo zelim da kazem da se nadam da nikad neće osetiti ovakvu bol kakvu osećamo moja porodica i ja. Uradili smo sve što smo mogli a opet se osećamo nemocno jer nismo mogli više da mu pomognemo. Bili smo primorani da ga uspavamo jer je neko iz čistog hira uzeo i svoju mržnju iskalio nad mojim mačorom.

19.07.2019-13.01.2020.

[bojesvemira]

Čuvaj je

Ne spominji joj prezime, mrzi to.

Ne znam zašto ja sam ga uvijek gotivila.

Kada ti kaže da je pustiš, pusti je.

Njene riječi nemaju dvosmislena značenja.

Onda kada te zagrli, zagrli je još jače.

Nikad joj nemoj kupiti ogrlicu ili

minđuše ne voli ih, kupi joj kutiju cigareta

i ne broji joj cigarete nikada.

Kada je nervozna, pali jednu za drugom

i ima taj svoj čudnovati pogled u daljinu.

Ako se nasmije a nema rupice na

desnom obrazu tada je tužna.

Ne diraj je dok ne popije kavu.

Kada se probudi velika je maza,

i treba joj vremena da progovori.

Mrgud, šta češ.

Kada gleda u more ne pokušavaj da je odmakneš,

jer ona voli more.

Njene oči ti neće nikada ništa govoriti, ne trudi se

mudra je ona, naučila skrivati sve.

I da ne zaboravim, neće ti nikada reći da te voli.

Može ti jedino reći “Čuvaj se”

[rtrumbic]

#mrgud #adventuzagrebu 😍🤩💥✨🥂🎄💫😋😂 #izbaci uljeza 🤣🤣🤣 (na lokaciji Advent u Zagrebu)

[greendreamer]

Fantasy!AU: Cranky Mrgud

Cranky works at Brendam docks, helping to load and unload cargo. Since he is a giant it makes it a lot easier for him to do. 

By the way that’s Thomas next to him, just to give you an idea of how big Cranky is. 

[miloradroganovic]

"Zlatno burence" i Namćor, Mrgud i Veseljko

[tisisvestodruganecebit]

-’’Pričaj mi...’’ ’’O čemu da ti pričam?’’, upitao sam je. -’’O ljubavi.’’ ’’Nema tu šta da se priča...’’, drsko sam odgovorio. -’’Nemoj da si takav mrgud, sigurno si nekad volio?’’, pitala je, blago razočarana. ’’Ne, nisam.’’, odgovorio sam, dižući lijevu obrvu kao znak mrštenja. -’’Čudno, izgledaš mi kao neko... Neko ko ipak ispod tog hladnog oklopa ima veliko...’’ ’’Prokletstvo!’’, prekinuo sam je. -’’Srce.’’, rekla je povišenim tonom. ’’Izgledaš i kao neko ko zna da voli. Imaš taj osmijeh. Osmijeh čovjeka koji bi umio jednoj ženi da popravi svijet osmijehom, a kamoli dan. Mene ćeš da voliš, rekla je uz blesavi osmijeh. Mene ćeš da grliš, ljubiš, maziš. I biću ti sve, znaš li to? Znaš li?’’ Razvukao sam taj blagi grč na licu, nešto nalik osmijehu, i prećutao. A onda je takvu i zavoliš, iako ti se činilo nemogućim. Poželiš da ostaneš, ali ipak odeš. Oduzmeš joj želju da ikad više zavoli, a sebi oduzmeš pravo da ikad više pomisliš na ljubav. I bila je sve moje najbolje, a ja njoj sve najgore. Posle mene kao da je imala kvar na srcu, nalik onom na starim uličnim rasvjetama u parkovima koje bi na tren prekidale da svijetle u noći, dok ne bi dobile spoj i zauvijek prestale da svijetle. Iz nekih starih razloga, prije mene njeno srce je počelo da prekida, ali ja sam bio taj spoj posle kog više nikad nije zavoljela, i zauvijek ostala takva.

[performanceroll-blog]

THE CROAKERS CAMPAIGN CHRONICLES #1.2 CHARACTER INTRO:  Mrgud Slatkoguzi (Grumpy Cuteass in English - yup, you read that correctly) Sometimes you are just a product of your environment. Your path in life is determined by the chances you are given, or rather, the lack of opportunity, leaving you with little choice. Being born in a society that strictly governs birthrate holds various complications. Especially when you are born illegitemately. Grumpy was, one might say, an accident. And not a very happy one. You see, in Syngorn, the capital of the elves of Tal'dorei, no family may have a child without going through the proper paperwork first. Due to elves living for hundreds of years, the early ones agreed that without sanctioning the collective birthrate, the city would quickly become overcrowded. It was made so that couples had to have announced their plan of producing an ofspring years in advance of actually doing so. This gave the government time to accomodate the addition to the society. And often times, the request for reproduction was even denied if the family was in low standing with little to contribute to the city. It was in that kind of environment that Grumpy was born as a result of his parents not being careful. What's worse is that they were nobles and that kind of scandal would mean ruin to their reputation and bussiness. This resulted  in his childhood being quite sheltered. He was not allowed to venture alone in the city and no one would know of his true identity. All education he recieved was in the private confines of the Cuteass estate and given to him by the family butler. His parents were, due to work, also quite absent, though not without love - at least on his mother's side. His father rarely spent time with the child and those years were too early for young Grumpy to understand why that was. Lacking peer contact and friends of any kind, Grumpy latched on to the only person he could - his butler. Over time, during those long study sessions, he grew to love the man and perhaps even overly so. He caught himself staring at his eyes and lips as he talked about history or politics, but he would deny himself such fascinations as he knew they were inappropriate. However, those early years served to ignite his passion for books, reading and learning. There he found escape, worlds much wider than his own, much richer and much more exciting. It came to him as a surprise that one day suddenly he was shipped off to the Emerald Outpost. His parents also neglected to give him a proper reason for doing so. He knew by this point he was illegitemate, as he was of a sharp mind, but what was it that happened exactly then to warrant that course of action, he was not told. Whatever it may have been, his life cloistered in the family house would be traded for a life cloistered in an old military outpost serving today as a trade hub between two of the largest cities on the continent - Syngorn and Emon. It was actually a welcome change. He found he could communicate with people there in an open manner and learned that most of them are, for various reasons, outcasts of Syngorn, and it was there that he found his second rock to cling to. Maina Russala was an old war veteran, though not quite old in years herself, the commander of the outpost given to her as a reward for her service - or so Grumpy was told. But there was always something there that she was not willing to tell him. Other than that, for some reason, she took a liking to him and took it upon herself to continue his education. They quickly discovered he had a knack for sharp pointy things as well as a proclivity for studying. This would serve him well on the path to becoming a bladesinger. Commander Russala was herself a bladesinger and adapted a mentor role in teaching the teenager the ways of a Syngornian warrior artist mage. Grumpy enjoyed his time at the outpost more than all his time at home. He learned about different cultures, about creatures living in the wilds, about fighting and loving - well, at least as it was described in the books...but everything comes to an end sometime. After the defeat of the Chroma Conclave, Russala, having been on the front lines of the fighting, had a sudden change of heart in her relationship to her ward. "The world is too dangerous" - she said. "I can not teach you the ways of an ambush or how to deal with the black hearts of men or even how to develop your singing past the basics. Not while you are here. " - and so she sent him out into the world to collect experiences by himself. To feel on his own skin how the world treats people in it and to learn to deal with everything on his own, without the comfort of his rock. Without a concrete goal in mind, he headed east. After a few weeks of traveling the Plains, feeling quite unimpressed with the adventures thus far, he arrived in Stilben.  

[s-ljubavlju-t]

Ona je bila šašava, blesava, nasmijana, tužna, vesela, ljuta, mrgud...

Hiljadu nekih stvari je bila, ali

nije bila za ljubav.-s ljubavlju, T.

[vrhsaljko]

Mandžo

Ofc I'd smash that adorable angry mrgud

[calivitamini]

Ovo je onako kako ja vidim svoj grad, naših sedam perli, bisera. Najlakše je vidjeti ono što " ne valja". Najlakše je žugati. Najlakše je stalno biti dežurni mrgud, kritizirati, prozivati. Za to ne treba trud, ali ni velika pamet. Uspjeh i bogatstvo čovjeka je vidjeti ono što je dobro, lijepo, korisno, napredno. Zapaziti svaki pomak, svaku sitnicu koja nešto znači, jer, život se sastoji od sitnica, poput oceana koji se sastoji od kapi. Nitko nije otok sam za sebe. Ljepota je u oku promatrača. Samo ako imaš bogatu dušu i unutarnju ljepotu, možeš vidjeti ono što je lijepo. Svatko svojim viđenjem i komentarom, poput zrcala, pokazuje svijetu samog sebe. Pokazuje kakav je zapravo iznutra. Što se više treniramo pronalaziti dobro i lijepo, to mi postajemo bolji i ljepši, jer da bi misao bila pretvorena u riječ, prvo mora proći kroz našu glavu i naše srce, a ne  kroz srca onih kojima je upućena. Ljepota i dobro, obogaćuje nas same, a onda i privlači dobro oko nas i napredak. Gradimo dalje. Dobro smo započeli.

#gradimodalje #sadjebitno

https://youtu.be/vlUtsqi4qUE

[asweetjane]

9.8.2017.

Mili moj,

Dani lete. Opteretila sam sebe tako da ne mogu da postignem sve što sam zamislila, ali pokušavam, pa sam došla do toga da ni ne uživam u onome što radim. Nisam raspoložena. Nije lepo. Ne znam kakav ja to talenat imam, ali tako dobro umem da cedim zadovoljstvo i iz najboljih stvari, dok ne postanu jadne i nikakve.

Radim li to i tebi?

Bila sam srećna danas kad sam te videla, jer imaš tako lep osmeh i izgledaš tako veselo. Raduješ se što me vidiš, što si sa mnom, što radimo stvari zajedno. Uvek sam smatrala da ti imaš tu lakoću postojanja, da si neko ko ume da uhvati lepotu življenja i pretvori je u svoju radost. Nažalost, ja to nemam. Umem da vidim tugu i u najlepšim stvarima, a klicu smrti primetim već kad se nešto rađa.

I mogla bih sad da te molim da me naučiš, ako se uživanje uopšte može naučiti, ali znam da nema smisla. Neko naginje radosti, neko nezadovoljstvu. Gde je onda naša tačka preseka?

Tako sam pametna kada treba savetovati druge, a tako glupa i nemoćna kada sam u pitanju ja. Slepa. Moj život je dobar, ali loše faze su baš loše. Ovo nije loša faza, ovo sam prosto ja.

Ali tvoj osmeh... Damn. Znaš li koliko je život bolji s tvojim osmehom?

Ti imaš lakoću postojanja, ja dodajem teret i gde ga već ima dovoljno. Hoćeš li i taj višak tereta da mi uzmeš iz ruku iako ne tražim, kao što mi uzimaš i torbe s ramena, da me ne bole leđa?

Ove noći sam neraspoložena, ali mislim na tvoj osmeh i nekako je bolje. I mislim na tebe, kako piješ kafu na poslu, umoran si jer smo trenirali danas zajedno, ali si srećan, da, ti si srećan – setiš se mene i nasmešiš se bez razloga.

Ako nije tako, ne kvari mi iluzije.

Volim te, stvarno te volim.

Je li to ljubav ili sebičluk, ako pokušavam da te zaštitim od sebe koju ti želiš i voliš, onakvu kakva jesam? Je li to žrtva ili strah, što nekad želim da pobegnem i sama nosim svoj teret? Hoćeš li imati dovoljno snage? Hoćeš li mi pokazati svetliju stranu života, i „naučiti me“ da uživam?

Volim te, stvarno te volim.

Možda i ne znam da se radujem, ali esteta, vala, jesam. I ovaj mrgud od estete itekako uživa u lepoti tvog osmeha. Zapamti to.

 Voli te

 tvoja S