Nedostaje mi, napaljen sam. Skrhan sam, jebote ne mogu je izbaciti iz glave. Ah, nije da se hvalim ali da... svršavala je u dahu, deset puta u par minuta, bila je opsesivna sa mnom volela me je. Jednom mi je i priznala da me voli, da se sa mnom ne boji, da sam bolji od onog njenog prethodnog bednika koji je pijan tukao. Što sam je sanjao ne znam, ne mogu da je izbacim iz; glave, duše, tela, srca. Ustao sam sad više ni ne mogu da spavam. Otvorio sam prozor kiša pada, pokleta kiša. Ovde na prozoru sam je jebao od pozadi, svršila je u dahu, deset puta u toku par minuta,rekao sam to već. Uh ukrutio sam se, želim je, (drkam,) zamišljm scenu dok se sam zadovoljavam otečen mi je svako veče, očajan sam. Ima žena ne zna im se broj ali samo je ona bila život moj, i neću te druge jeftine nimfomanke, želim nju. Ona me je vodila po mraku, krala me je u dahu, nabijala mi kurvu svaku, jebala se sa mnom u žaru u borbi za joššš, za ne prestaj, daa, tako jee taj rad uh jošš malo i daj kurvin sine (smeh) daj mi ga, prodri u mene sad ajde jače, tako brže manijače ahh razvali me na ovom prozoru, neka vidi svet kako me jebeš. Znaš ja volim sebe kad sam sa tobom volim sebe pored tebe volim nas, (svršio sam, poprskao sam zid) obeležio sam mesto na kojem je obožavala da je jebem da joj uazim od pozadi. Pre nekoliko meseci je otišla, doslovno je nestala iz mog života. Jedno juto sam se probudio i zatekao sam samo njenu fotografiju na jastuku onu u mojoj crnoj košulji s ovog ptozora kako drži šolju kafe s ukusom Bejlisa, a na poleđini fotografije je pisalo: - Daj kurvin sine, daj mi ga... ''smeh'' ps: ''Zauvek će da te voli, tvoja kurva. u potpisu tvoja. t.t.'' Nikada je više nisam našaao, zvao sam je bezbroj puta, nikada se nije javila, prokleti telefon. Tražio sam je svuda nikada je nisam našao, i onda sam odlučio neću više da je tražim, pisaću o njoj o nama o životu bez nje a nekako opet sa njom možda ne u fizičkom onliku ali u psihičkom definitivno. I da mogao sam o njoj samo da maštam, da se prisećam svakog trenutka sa njom gde sam bio i gde je bila srećna i čedna. Propio sam se, večito tražim njene oči, njen osmeh na licima koje srećem usputno u prolazu. Sanjao sam je stalno, o njoj sam maštao, mnogo sam je voleo samo joj to nikad nisam rekao, a znala je to i ona sama osećala je taj miris ljubavi među nama. Bila je to jedna čista emocija, jedna priča. Nosim njenu fotografiju kao amajliju svuda sa sobom, uh kad je samo setim ta crna duga kosa prekrivala je njena leđa do kraja, ta kosa mirisna i meka kao svila voleo sam to, pa tek njene sise te što stoje kao dve, dve dinje i taj vtki struk, pa tek te duge noge, a oči, oči boje nezrelog kestena sve to stalo je u sto devedest centimetara njene visine. I ja sam stajao uz nju rame uz rame dok sam ulazio u nju (smeh) ali i čuvao sam je, njoj sam ruže krao kada bi se noću držali za ruke šetali gradom.
Kako smo se samo voleli, koliko mi nedostaje. #Dan1
Želeo sam da se još jednom sretnemo, slučajno negde u prolazu da još jednom ugledam njen osmeh, osetim njene ruke i otkucaje srca, da se bar na tren vratimo u prošlost, jer smo odavno zaboravili šta je sreća.
Budim se jutros i dočekaju me tužne vesti. Devojka, koja je pre tri godine bila na odeljenju psihijatrije kada i ja, jutros se nije probudila. Ovaj put nisu uspeli da je sačuvaju i presudila joj je tabla lekova. Umesto da pobedi ona, pobedila je depresija.
Nakon mog otpusta, ona je zadržana još par nedelja. Nismo ostvarile nikakav kontakt izvan zidina te ustanove, ali mi je katkad padala na pamet. Pogotovo jutros. Setim se, kako smo ostajale i pričale u nedogled, što je uglavnom prekidala medicinska sestra govoreći da je vreme da idemo u svoje sobe, pošto je davno prošlo vreme poslednje terapije. Delile smo i sve što bi nam doneli u posetama, i svako slobodno vreme provodile bismo zajedno, pokušavajući da jedna drugu nasmejemo, posavetujemo, i što više izvučemo iz trenutnog stanja. Nijedne sekunde nije dozvolila da se osećam kao da sam sama na ovome svetu, i ne mogu da zaboravim kako nije izostala jutarnja kafa onih dana kada nisam imala ni snage, ni volje da ustanem iz kreveta. Sve je to bilo, samo da bih čula kako nje nema više. Nema je, jer su je svi izdali. Nema je, jer su je iskoristili, iscrpeli je, i ostavili je potpuno samu.
Strašno mi je to, što ono nije prvi slučaj, boli me i to što verovatno, nažalost, neće biti ni poslednji. Ne sudim joj, jer se i dalje ne obraća pažnja na ovakve probleme. Jednostavno, neko ipak nije dovoljno jak da se sa svime izbori, pogotovo sam... Ali molim vas sve, trgnite se. Nikada ne znate ko kakvu bitku vodi. Jedna lepa reč, osmeh u prolazu, maleni gest - sve su to stvari koje mogu pomoći nekome da ne odustane. Reći ćete, ali to su sve gluposti, sitnice; pa ljudi moji, kako niste to do sada shvatili, upravo su te sitnice najbitnije. Budite uvek ljubazni, i trudite se da unesete ljubav i sreću kako sebi, tako i drugima. Kratak je ovaj život, pored toga jedan je. Ne trošite ga na mržnju i pakosti. Ja verujem da u svakome ima nešto dobro, i isto tako verujem da će biti bolje. Nadam se da će se konačno podići svest koliko je zapravo važno mentalno zdravlje, i da će prestati da se pripisuju lenjosti i bezobrazluku. Nadam se da će shvatiti, da samo zato što se ne vidi na koži, ne znači da te ništa ne boli. Zna duša itekako da zaboli, i da bude teža od bilo koje telesne povrede. Nekada, nažalost, bude i nepobediva.
Svaki problem ima svoje rešenje. Svaka tuga je prolazna, shvatio sam to. Shvatio sam da je sasvim okej da ostanu ožiljci od rana. Ono su tu da nas podsete na sve što je prošlo, što je iza nas. Shvatio sam da se neku popucali šavovi ne mogu više zašiti. A i ne krpa se svaka rana. Neke moramo ostaviti otvorene i pustiti ih da same prođu. A neke osobe ne može oprati ni najčistija reka kada ti se zgade. I to je u redu. Neki događaju treba da prođu, da nas nauče nečemu i da ostanu u našoj prošlosti, podsećajući nas na greške koje smo pravili i na ljude kakvi smo nekad bili.