#posao u njemačkoj

[cgvijesti]

Njemačkoj fali radnika, pročitajte šta najviše traže

Njemačka savezna vlada očekuje da će do 2026. nedostajati oko 240.000 kvalifikovanih radnika. Prema prognozama Instituta za tržište rada i istraživanja zanimanja (IAB), do 2035. biće čak više od sedam miliona radnika manje, piše Dojče Vele (Deutsche Welle – DW). “Ali problem je već veliki: prošlonedjeljno istraživanje Udruženja njemačkih industrijskih i trgovinskih komora (DIHK) pokazuje da više…

[zdravljeirecepti]

Jeste li na poslu previše pod stresom? Riješite ovaj kviz i saznajte...

[zoranphoto]

Srpkinja otkrila istinu o radu u Hrvatskoj: ‘Ovoliko zaradim kao čistačica na Krku’

Sve je više ljudi koji iz Srbije ljeti dolaze u Hrvatsku kako bi radili na Jadranu zaradili za život tijekom zime. Jedna od njih je i Marija Ć., koja četvrtu godinu zaredom dolazi raditi na Krk. “Za to sam se odlučila 2019. i od tada svako ljeto, čak i za vrijeme pandemije, idem na Krk raditi kao sobarica. Nalazim se u apartmanskom naselju u kojem radim, a obroke imamo osigurane u restoranu. Moja plaća je nešto manja od 1.000 eura, ali skupi se nešto eura i od gostiju. Troškova gotovo da i nemam, slobodno vrijeme većinu provodim na plažama, pa svake sezone svu zaradu vratim u Srbiju”, priča Marija koja priznaje kako posao ima i nekih mana. “Doduše, ponekad to nije ugodan posao. Pa dolaze malo neuredniji gosti, svaki dan za sobom ostavljaju kaos. U kompleksu uvijek postoji bar jedna soba u neredu. Moram upozoriti sve koji su zainteresirani za ovaj posao da će se sve gledati”, kaže.

Osigurani smještaj i hrana

Kako piše Kurir, Hrvatskoj je sve više oglasa da se traže sobarice, a plaće su gotovo kao one u Njemačkoj. U većini slučajeva osiguran je smještaj, hrana i zahtjev za radnu i boravišnu dozvolu.     U oglasima se vidi kako čistačice u Hrvatskoj mogu zaraditi oko tisuću eura s bonusima. Ranije su u nekim oglasima nudili i dvije, pa čak i tri tisuće eura za taj posao. Slične su plaće i u Grčkoj. Tako obiteljski hotel na Krfu tijekom ljetne sezone nudi plaću sobarice od 1200 eura. Radi se 6 dana u tjednu od 6 do 8 sati dnevno, smještaj je osiguran. Dnevno.hr Image by Simon Kadula from Pixabay Read the full article

[kisna-curica]

undefined

Kada je na slučajno odabranoj radio stanici u tri sata ujutro u jednoj njemačkoj provinciji krenula pjesma Vide Pavlović, moj drug Kemo je parkirao golfa na proširenju i počeo da plače k’o tek rođeno dijete. Kada biste pitali bilo kojeg švabu da vam objasni taj fenomen, švabo bi vas gledao sa čuđenjem i iz čiste pristojnosti prećutao ono što u sebi misli: jebo budalu; a pitajte bilo kojeg našeg čovjeka tu istu stvar i vidjet ćete kako mu se usne stegnu u ravnu liniju i oko zavodeni. Te stvari su našim ljudima jasne na jedan jedini pogled.

Na proširenju u jednoj njemačkoj provinciji parkiran je Golf sa grbom Bosne što visi sa retrovizora, u autu pojačana Vida Pavlović i dva čovjeka nijemo sjede, gledaju u prazan mrak nepoznate noći, i plaču. Koliko se čuda te večeri moralo poklopiti pa da se u ta doba u tom tuđem kraju svijeta na tuđoj frekvenciji pojavi neki naš čovjek, neki Jugosloven što drži noćnu smjenu na radio stanici, koliko se čuda moralo poklopiti da pusti baš tu pjesmu, baš nama, baš u ta doba?

...

Kemo je siroče. Rastao je i odrastao u domu za nezbrinutu djecu na Pofalićima i tamo kao najmlađi i najmršaviji uveliko prolazio već uigrane torture od strane starijih klinaca, kada ga je našla žena u pedesetim, gospođa Hajra iz ulice Ruđera Boškovića (čistačica u istom tom domu). Hajra je imala mehko srce i praznu kuću, pa je povukla ono malo poznanstava što je u tom domu stekla i uspjela da Kemu iz torture odvede u svoj dom.

...

Hajra je za sobom imala život kakav se često viđao u našim krajevima. Udata kao djevojčica u tuđinsku kuću u jednom bosanskom selu, bez da je iko pitao išta o tome, udata sa jedva 16 godina za čovjeka koji ima dva puta toliko godina i u tim godinama nimalo muške pažljivosti, izdržala je dobre tri godine. Iz te je kuće jedne noći pobjegla bosa do željeznike stanice, i tamo izmolila konduktera da je pusti džaba do Sarajeva. U Sarajevu je Hajra imala tetku i tamo pronašla spas. Nešto kasnije je na ulicama svog novog grada srela i ljubav, blagog i umjerenog električara Edhema. Edhem bješe stariji od nje sedam godina, ali njegovo je dječačko lice nekad u pubertetu zaboravilo računati godine pa je izgledao makar pet godina mlađi od nje.

Sa Edhemom je poživjela desetak godina, u mirnoj kući, u pažnji i poštovanju ali uvijek u potajnoj boli i tišini. Hajra i Edhem nisu za deset godina uspjeli dobiti dijete, a nekad početkom jedanaeste godine braka, Edhemu su na kliničkom postavili dijagnozu koja mu daje jedva mjesec života. Nekad u to vrijeme, oko osamdeset četvrte, na tranzistoru kojeg su imali u dnevnom boravku počinjali su puštati novu pjesmu Vide Pavlović “Ostala je pjesma moja”. Malo šta je Edhema moglo umiriti i natjerati da se zamisli i odluta uz osmijeh kao ta pjesma. Hajra nije znala zašto niti je pitala. Ti si rijetki trenuci kada Edhem ne pati u agoniji bolova za nju bili blagoslov, pa je u dnevnoj sobi, u noćima dok bi Edhem spavao, vježbala i učila da pjeva Vidinu pjesmu. Puna tri mjeseca Edhemove bolesti, Hajra je vježbala i vježbala i svaki put je sama sebi zvučala kao uvreda svakom ko je ikada pokušao pjevati, ali je ipak jedne večeri u kojoj je Edhem patio više neko inače, izašla pred njega lomeći ruke, oborena pogleda i zabrinuta, duboko udahnula kao da se sprema da skoči sa litice, i zapjevala: “Ostala je pesma moja, da se pamti jedna žena, da se peva pesma njena.”

Tu večer, Edhemova je duša pošla na bolji svijet a Hajrina ostala da se bez njega pati na ovom. U svom se malom svijetu zatvorila u tišinu i molitve, vječito tužna i potištena jer Edhemu nije rodila djecu, vječito sama i u strahu od onih koji su joj tu mogućnost dok je bila djevojčica oduzeli. Mnogo je još godina prošlo, mnogo vode se slilo niz Miljacku i mnogi se klinci oturili niz Humsku u osnovnu školu, pa tako i pokoji “domac” iz doma za nezbrinutu djecu i delikvente. Među njima Kemo, među njima i ja sa svojim sitnim ramenima i brdom od ruksaka na leđima.

Hajra je Kemu usvojila kada je imao deset godina. Voditelji doma su je znali cijeli njen život, znali njenu priču i okolnosti, pa su zaključili da bi bilo uredu da joj učine tu jednu uslugu. Kemo priča kako je Hajra prvih godina uglavnom ćutala. Donosila bi mu da jede stotinu puta dnevno, svaki je put prazan tanjir mijenjala punim i svaki put spremala nešto novo i neobično. Ponekad bi nešto rekla ali nikada mnogo, sve dok je jednu večer nastavnica nije pozvala na roditeljski sastanak u školu i ispričala joj kako je Kemo na času bosanskog jezika na pismenoj vježbi na temu “Moji heroji” pisao o njoj.

Tu večer je Hajra sjedila kući i tiho plakala dok je Kemo spavao. Ujutro, kada je dječak ustao iz svoje sobe i spremao se za školu, zatekao je Hajru kako u kuhinji sprema doručak i pjevuši: “Ostala je pesma moja da se pamti jedna žena.”. Kemo je sjeo za stol, Hajra mu iznijela da jede a on rekao “hvala mama”.

Hajra je umrla prije nekoliko godina i nije stigla vidjeti kako njen Kemo diplomira na sarajevskom univerzitetu. Sa jednog od svojih posljednjih ispita se vratio kući, noseći indeks pun debelih ocjena da joj pokaže, i našao njeno beživotno tijelo u istoj onoj kuhinji u kojoj je pjevušila istu onu pjesmu svaki put kad bi im za sve godine zajedno spremala obrok.

Ubrzo nakon njene smrti i nakon fakultetske diplome, Kemo se u svojoj zatvorenosti dohvatio interneta i aplicirao na sve jedan oglas na koji je mogao, pod uslovom da je posao vani. Želio je što prije da ode iz Sarajeva i ništa da iz njega sa sobom ne nosi.

Tako je na kraju i bilo, našao posao u jednom zabačenom gradiću poznatom po zelenilu i prelijepim poljima, ponekad mi se javljao da pita kako mi je dole i zašto mu se ne pridružim, a ja mu rondao kako nema šanse da bih mogao na njemačkom tražiti hljeba i vode u tuđinskom granapu. Obećao sam ga međutim obići pa sam, kada sam našao prvi posao i sabrao prvu ušteđevinu, najavio se kod Keme i došao mu u posjetu na nekoliko dana.

Moju posljednju večer u Njemačkoj, vozali smo se njegovim novim Golfom pod debelom mjesečinom toliko jakom da su ulice bile jasne kao da je na satu pola bijelog dana. Vozali smo se, lutali, pričali priče iz djetinjstva i smijali se jedan drugom, sve do trena kada je Kemo, vrteći kotač po radio stanicama, naišao na Vidu Pavlović.

I sjedili smo tako u autu, sjedili i sjećali se mama Hajre i njenog blagog pogleda, sjećali se njene životne priče i za trajanja pjesme ni slova jednog nismo izustili. Pjesma završila, Kemo obrisavši suze nastavio da vozi, a ja poželio da ostatak života ćutim.

...

Večeras evo sjedim u Sarajevu, listam kanale beskorisne kablovske za koju ni sam ne znam zašto je plaćam, i na jednom od nevažnih kanala u nevažno doba od 22:19 gospođa Vida zapjeva “Ostala je pesma moja”.

(Vikipedija kaže da se Vida Pavlović udala kao djevojčica od jedva 15 godina i brzo tu kuću napustila pa otišla u Beograd. Tamo je pronašla ljubav sa jednim sjajnim muzičarem i sa njim provela život ali sudbina je htjela da nikada nije mogla imati djecu. Mnoge sam teorije vjerovatnoće i statistike izučavao kroz fakultet, čitao mnoge literature i slušao stručne profesore ali priča o Hajri i Vidi Pavlović jedini je neoboriv dokaz da ništa u ovom životu nije slučajno.)

Adis Ahmethodzic

[jesse-eisenberg-interview]

Jesse Eisenberg za N1: Vratit ću se u Sarajevo, to je nevjerovatan grad

Holivudski glumac i režiser Jesse Eisenberg ovogodišnji je dobitnik nagrade Počasno srce Sarajeva, a srce publike osvojio je izjavom kako je Sarajevo njegov omiljeni grad na svijetu. U razgovoru za N1, Eisenberg otkriva šta ga to fascinira u Sarajevu, te kakve poruke nosi iz bh. prijestolnice u svijet. Govorio je i o tome kako se pripremao za ulogu u filmu 'The Hunting Party' s Richardom Gereom, o ratu u Bosni i Hercegovini. S Eisenbergom je razgovarala Ika Ferrer Gotić.

Kazali ste jednu stvar koja je dotakla publiku, reakcije su bile snažne. Iznenadio si izjavom da je Sarajevo tvoj omiljeni grad na svijetu. I svi su bučno reagirali, i bio si iznenađen. Kaži nam, zašto je to tako?

Bio sam iznenađen jer sam pretpostavio da se mnogi osjećaju tako. Ovo je najzanimljiviji grad sa svojom mješavinom kultura, arhitekture, kuhinje i historije koja je u jednom momentu bila tragična, ali i prelijepa, mješavinom civilizacija. Dolazim iz američko-židovske porodice, putovali smo širom Europe i mogu se poistovijetiti s tom vrstom bh. iskustva integriranja u različite kulture, i osjećam kako je ovaj grad dovoljno neobičan da bi bio zanimljiv, ali i dovoljno poznat da se ugodno osjećam tu.

Već si bio tu više puta, a nismo uopće znali za to. Čak i kad si stigao u nedjelju niko nije znao, prošlo je nezapaženo. Da li si iskoristio vrijeme da provedeš malo vremena nasamo, s porodicom, sa suprugom?

Nosio sam šešir pa sam bio nezapažen. Odavno sam htio tu dovesti svoju suprugu. Ona je putovala širom svijeta, i ja sam putovao, ali samo zbog nje, vodi me posvud okolo. Voli posjećivati nova mjesta, tako da sam joj govorio ‘moraš otići u Sarajevo’, a ona je odgovorila ‘ali ti si već bio tamo’, a ja sam bio uporan ‘vjeruj mi, moraš vidjeti taj grad, nevjerovatan je’. I zaista je sretna što je tu. Svake večeri smo u čudu kako nevjerovatni su građani, isto tako koliko naš sin bi želio opet doći tu.

Izvrstan si ambasador Bosne i Hercegovine.

Hvala puno.

Kakve poruke nosiš sa sobom odavde? Šta obično kažeš ljudima kad te pitaju da li si bio tu? Znamo za rat, ali šta im još kažeš, da je sad to drugačije mjesto 28 godina kasnije?

Da, bio sam tu prije 15 godina i osjećao sam se isto kao i sada, ovo je jedno mjesto na kojem si toplo dočekan. Rekao bih da postoje dva najzanimljivija mjesta na kojima sam bio, jedno od njih je Sarajevo. Postoji nešto u ovom gradu što je jako neobično, zanimljivo, također za mene kao američkog Židova, čija se porodica borila kroz ratove i slične stvari, ima nešto u tome kada ljudi izađu s druge strane konflikta, neka vrsta obzirnosti, topline, egzistencijalne analize, mogu se poistovijetiti s tim

Imaš to veliko interesovanje u ljudska ponašanja, društvena ponašanja, i to vidimo kroz tvoj posao. Baš tokom priprema za ovaj razgovor imala sam priliku vidjeti tvoj film Resistance gdje igraš ulogu Marcela Marceaua, i zadnja scena zaista ostavlja utisak. I to možemo osjetiti u tebi. Sada postaješ neko. Ti i ja smo ista generacija, odrasli smo uz glumce koje smo gledali kao svoje heroje, ugledali smo se na njih, a sada si ti postao taj glumac, ta osoba. Ulažeš se u svoj posao. Imam dva pitanja u vezi s tim, prvo postaješ uzor mladim osobama, razgovarala sam s nekima od njih i rekli su kako im šalješ poruku, inspirišeš ih da budu ono što žele biti. I druga stvar, kada ulažeš toliko u rad, da li ti to oduzima dio tebe, da li pomalo živiš s tim likom čiju ulogu igraš, jer je duboko emotivno?

Dakle, to je probudilo nešto u tebi?

Da, znate svako dijete razmišlja o Holokaustu, čita knjige o tome, ali rijetki to ponovo prožive u Njemačkoj na snimanju i radi se o nadrealnom psihološkom iskustvu gdje se suočavate sa prošlošću svoje porodice na vrlo opipljiv način.

Snimio si i film The Hunting Party, jedan od filmova s Richardom Gereom kojeg su Bosanci gledali. Mislim da si bio odličan u ovom filmu. Da li je to bio prvi put da si došao u dodir sa bh. historijom?

Da, nisam imao pojma.

Nisi znao šta se dešavalo? Kakva je bila tvoja reakcija, kako si primio to tada kad je film izašao 2007.?

Sjećam se 1993. godine. Ja volim košarku, znate svi ti košarkaši, Dražen Petrović, Vlade Divac, Toni Kukoč, i znao sam da su odavde, i sjećam se da sam prolazio pored hrvatske crkve u New Yorku. Kada sam pročitao scenarij za taj film, sve je bilo novo za mene i onda sam malo istraživao. Ta historija je tako zanimljiva i tragična i fascinirajuća. Kad sam stigao tu da snimamo film znao sam sve, postao sam ekspert za Balkan, jer sam jako puno istraživao. Također su nam poslali BBC-jev dokumentarac Smrt Jugoslavije i tu seriju sam pogledao pet puta, vrlo dobro je napravljena.

Jako dobro se pripremaš za uloge.

Da.

Istražuješ i sve to, i nosiš to dalje sa sobom. I sretni smo što te imamo. I vidjeti te kako primaš Počasno srce Sarajeva će ostati zaista posebno, i to kako si se ti osjećao i kako su te Sarajlije prihvatili, zaista te vole.

Hvala puno, to je obostrano, i osjećam se sretno. Želio sam se vratiti kao turist, šetati gradom i pokazati supruzi ovo divno mjesto, ali umjesto toga vratio sam se da primim ovu počasnu nagradu, to je nevjerovatno.

Da, nevjerovatno je. Htjela bih ti se zahvaliti, znam da nam vrijeme ističe, toliko je još pitanja i nadam se da ćemo imati priliku sjesti i razgovarati.

Ti si tako velikodušan novinar, hvala ti.

Hvala tebi, ti si velikodušna osoba. Hvala ti što si bio tu s nama, što si doveo proodicu tu i što pričaš u ime ovog divnog grada koji te uistinu voli. Hvala na gostovanju.

Hvala na pozivu.

SOURCE

[mentalnahigijena]

Njemačka vlada razmatra povratak na obavezno nošenje maski u zatvorenom prostoru Ljubitelji pivskog festivala Oktoberfest koji se svake godine održava u Minhenu su šokirani jer Njemačka vlada razmatra prijedloge za uvođenje obaveznog nošenja maski od oktobra do marta. Planovi bi uključivali nošenje maski na svim javnim prostorima - uključujući barove, restorane i prodavnice - tokom hladnije polovine godine u pokušaju da se suzbije širenje Covida, u takozvanom 'O-bis-O' (oktober bis Ostern), objavio je u petak  njemački list Die Welt . Broj slučajeva Covida obično raste tokom zimskih mjeseci dok se ljudi povlače u zatvorene prostore, pa se zagovornici plana nadaju da će se suprotstaviti tom trendu, kao i pozabaviti se drugim infekcijama pluća i gripa. Zemlja je nedavno prijavila između 50 i 130 smrtnih slučajeva povezanih s korona virusom dnevno, prema službenim podacima u onome što je opisano kao "ljetni val" čak i prije nego što dođe hladno vrijeme. Nejasno je da li će se pravila primjenjivati ​​i na škole i vrtiće. Trenutno je u Njemačkoj nošenje maski obavezno samo u javnom prijevozu i medicinskim centrima. Prošlogodišnji Oktoberfest u potpunosti su otkazale njemačke vlasti, što bi inače privuklo 6 miliona posjetitelja, pa će ljubitelji piva biti više nego razočarani ako ovogodišnji festival bude poremećen obaveznim nošenjem maski.   Pravilo 'O-bis-O' se odnosi na automobilske propise, koji zahtijevaju od vozača da stavljaju zimske gume na svoje automobile u mjesecima kada njemačka hladnoća zaista grize. Plan će biti razočaranje za više od 80 miliona Nijemaca koji uživaju preporođene slobode jer su pravila Covida ublažena širom Evrope. S dolaskom ljeta, milioni ljudi uživaju u društvenim aktivnostima i interakcijama bez teških ograničenja Covid-a kao što su održavanje društvene distance i ograničavanje veličine grupa. Njemačka vlada će vjerovatno čekati na nalaze naučne komisije prije nego što odluči koja će pravila staviti u sljedeću verziju Zakona o zaštiti od infekcija, koji bi trebao isteći u septembru. Posao komisije je da kaže vladi do kraja mjeseca koja su ograničenja stupila na snagu. Njemački ministar zdravlja Karl Lauterbach predstavio je u petak svoj plan od sedam tačaka za jesen, kada se očekuje porast broja slučajeva Covida, ali nije komentirao izvještaje o povratku na obavezno nošenje maski. Pozvao je stanovnike i posjetitelje da nose maske za lice u zatvorenom prostoru kako bi zaštitili sebe i druge od koronavirusa, ali je priznao da trenutni podaci ne opravdavaju zakonsku obavezu korištenja maski. Libertarijanska Slobodna demokratska stranka, koja je dio vladajuće koalicije u zemlji, bila je posebno glasna u pritisku na ukidanje mjera protiv COVID-19. Lauterbach, epidemiolog po obrazovanju, rekao je da Njemačka doživljava očekivani porast slučajeva koji je predstavljao 'ljetni talas'. "Molim one koji žele da zaštite sebe ili druge da nose maske u zatvorenom prostoru", rekao je Lauterbach, član Socijaldemokrata, novinarima u Berlinu, ističući da bi broj slučajeva mogao nastaviti da raste u narednim mjesecima. 'Dobrovoljno nošenje maski mora biti normalna pojava u zatvorenom prostoru.' Dominantna varijanta koja kruži u Njemačkoj je relativno blaga, a mnogi stanovnici su vakcinisani ili su se oporavili od COVID-19, što znači da su manje izloženi riziku od ozbiljne bolesti, rekao je ministar zdravlja. 'Nema potrebe za panikom', rekao je. Lauterbach je rekao da vlada radi na nabavci široke ponude vakcina za jesen koja bi odgovarala svim glavnim varijantama. Građani koji su u opasnosti ili koji žele izbjeći ugrožavanje drugih, trebali bi razmisliti o drugoj dopunskoj injekciji, dodao je. U Engleskoj, slučajevi Covida porasli su za 40 posto prošle sedmice, za šta se strahuje da je početak novog talasa virusa. Ured za nacionalnu statistiku ( ONS ) procjenjuje da je 1,13 miliona ljudi bilo zaraženo svakog dana u sedmici koja se završava 10. juna, što je ekvivalent jednom od 50 stanovnika. To je najveći nedeljni skok od decembra, kada je Omicron prvi nosilac u zemlji.   Broj slučajeva također raste u Velsu i Sjevernoj Irskoj  (jedan od 45 je imao virus prošle sedmice) i Škotskoj (jedan od 30). ONS-ova sedmična anketa o infekcijama postala je najbolji barometar epidemije u postpandemijskoj eri nakon što je besplatno testiranje ukinuto i dnevna kontrolna tabla smanjena. Podaci sugeriraju da je ponovno pojavljivanje potaknuto BA.4 i BA.5 podvarijantama Omikrona, za koje se smatra da su čak infektivnije od roditeljskog soja. Naučnici također vjeruju da je proslava Kraljičinog platinastog jubileja možda podstakla porast. Epidemije Covida rastu u domovima za njegu, a broj prijema u bolnice se također povećava, a stručnjaci strahuju da bi to moglo dovesti do većeg pritiska na ionako preopterećenu zdravstvenu službu.

[prijedor24]

Mjesečno iz BiH ode 1.680 radnika

Ni dešavanja u svijetu ni poljuljana ekonomija Evrope nisu omeli domaće radnike da bježe iz BiH, što potvrđuje i podatak da je za tri mjeseca zemlju napustilo više od 5.000 ljudi, koji su dobili posao u samo dvije strane države. Prema podacima Agencije za rad i zapošljavanje BiH, koja posreduje u pronalasku posla domaćim radnicima u Sloveniji i Njemačkoj, evidentno je da kriza u svijetu nije…

[mojput-mypath]

Intervencija / Intervention

Daš 1, dobiješ 3

Najdivnije malo biće, moja draga mala prijateljica, prekrasnog imena i još ljepše naravi. Snažna, osjetljiva, dobra i tvrdoglava. Kao da gledam sebe u trećoj godini života. Jedina velika razlika je to da sam ja bila mali neurotični živac, ali ovo dijete zrači divnom mirnoćom. Briga za drugo ljudsko biće nam toliko daje. Kako tako? Daješ sve, a dobivaš triput toliko? Divno je osmišljeno ovo ljudsko postojanje. Sad će netko reći: a što je s ratovima u tom istom postojanju? Ovisi kako namjestiš pogled. I rat je prilika da se ljudi povežu, da daju, da pruže drugima pomoć, upravo onda kada je i njima najpotrebnija. Ne znam što je to toliko blago u meni da stvarno vidim lijepo i u ružnom.

Primjerice, trenutno sam posvađana sa svim bitnijim članovima obitelji i užim krugom prijatelja i suradnika, ali nekako to sve smatram dijelom svog odrastanja i igre/interakcije između svih nas. Vidim ovo sve kao priliku da staro ode, da se izriga i povuče voda kako bi nešto novo moglo izrasti. Mislim da će svi biti sretniji, jer u stagnaciji nema zadovoljstva. Mislim na stagnaciju u negativnom smislu, stagniranje u onim obrascima koje napamet znamo po cijeli život. Čini mi se da me Božanska Intervencija vozi u svom vlakiću bez svjesnog određivanja odredišta. Sjela sam sad tu, imam svoje sjedalo i idem. Vozi me. Sjedim ja tako, i gledam kako se odnosi, situacije, zavrzlame, odvijaju u krajoliku koji prolazi pored mog prozora. I ne vidim da imam izbora, vidim samo da je tako kako je. Do sada sam uvijek htjela da sve sa svima bude mir, sklad i razumijevanje. Sada vidim kroz svoje malo čišće okno da sam predugo blizinom daha na hladnom prozoru maglila ono što nisam htjela vidjeti. I naravno, kad ti se prozor odmagli, dočeka te iznenađenje. Da, ne moram se truditi da svakog zadovoljim na svoje vlastito nezadovoljstvo. Ne, ne moram se truditi svima biti prijateljica. I definitivno me ne moraju svi voljeti. Hvala ti A., ti si mi na to ukazao. Znam ja da me ne vole svi na ovom svijetu i da mnogima čak nisam ni draga, ali onaj moj neki unutarnji (nevidljiv drugima) trud da ipak budem mila svima, je čisti ego. Neprirodnost. Ajmo biti fini da nas svi vole, a iznutra zamjeramo, očekujemo. Biti iskren, prema sebi i drugima. Biti otvoren za kritiku i čak i svađu, ako je to u datom trenutku prirodno — NEKA BUDE!

Ljuta papričica

Zanimljiv dio svega je taj da sam milijun posto sigurna da će biti onako kako treba biti. Tu nema sumnje. Ako to znači nerazumijevanje, svađa, ljutnja, zamjeranje, onda i to treba biti. Sve će se to počistiti i napraviti mjesta za nove obrasce, nove vrste odnosa, nova iskustva. Veselim se promjeni! I vidim da ono što ja činim drugima ne želim da se meni čini, ali preferiram slobodu trenutka, radije nego naučeno/ suzdržano/ iz straha. Jasno mi je sada da sam često bila fina i dobra na uštrb sebe, kako bih druge poštedila i usrećila. A zašto? Iz straha od povrede, iz straha od konflikta. Odjednom nema više toliko straha. Ne znam gdje je nestao. Najiskrenije, ne znam. Kažem ti, vlakić me vozi, ja samo gledam kroz prozor i čudim se. Ranije kada bih bila u bilo kakvom konfliktu ili neriješenoj situaciji - to stanje bi me proždiralo iznutra. Samo sam planirala, sanjala i molila se da se sve riješi i završi. Sada ne. Što mi se dogodilo? Jesam li postala bezobzirna/ hladna? Ili samo malo toplija prema sebi samoj? I ja sam osoba u svom životu kojoj treba brige, pažnje i ljubavi, ne samo svima osim meni. Sad naravno treba doći do dobre vage, ne mogu ići okolo i samo se svađati sa svima. Isto tako mi se ne žuri nikome liječiti rane. Ovaj put ližem prvo svoje. Kada osjetim da treba pomaziti drugog, napravit ću to bez odgode. Svu onu pažnju koju sam posvećivala drugima, njihovim mišljenjima, manipulacijama, iskorištavanju, sada posvećujem sebi. Uh, taj srednji put djeluje tako daleko. S periferije mu mašem, djeluje mi kao da je on ekstreman, a ne ja.

Desit će se

Život je zbilja čudesan, magičan i potpuno nepredvidiv. Trebala sam provesti ljeto u ashramu, i stvarno jesam sada ovdje, tražim posao za sezonu u Njemačkoj. To je trenutni plan koji tko zna kakav oblik još može poprimiti. Iz vlaka vidim još nešto o čemu već dugo pričam kao o kakvom neostvarenom dalekom snu. Ostvarit će se jednog dana jer mora. A što to? Pare. Samostalnost. Veza. Deca. Kuća. Auto. Mora doći na tapetu, nema izbora. U nadi da će se, kao sve dosad, sve to odviti što nekonvencionalnije moguće. Pitanje dana kad će se to klupko odmotati. U međuvremenu idem na posebno mjesto koje se trenutno nalazi na teritoriju Europe, točnije u Njemačkoj, još toplije: u München-u. Hmm. A zašto? Pa ništa posebno, samo će nam Učitelj razložiti razgovor star 7000 godina između Shive i Parvati i razotkriti pogled u vječnost. Ništa više od toga. Sitnica. Najbolje mjesto na svijetu je (osim Minkena za ovaj vikend) je ono prekrasno mjesto/stanje kad osjećaš da si na pravom mjestu. Ha! Švitu ludi, volin te ka sestre šta se volidu. I ti, Gogo, i tebe volin taku lipu i šesnu. Da me nema, Bog ne bi mogao smislit s čim da me zamijeni.

Ukratko o vikendu u Minhenu: prekrasan vrt i dvorac, iznenađujuće lagan put i dobar provod sa svima s kim sam bila u interakciji. Lijepa poznanstva, zanimljive ponude, susreti s dragim ljudima. Sve je nekako lijepo teklo, bez prepreka, problema. Čak sam zasvirala u parkiću, kao što se vidi iz priloženog. A Guru i njegove pričice, igrice, ples, tehnike i mudrost - nezamjenjivo. Već neko vrijeme mislim kako su dani kad je sam Gurudev vodio programe prošli, i kako je to bilo prije, za neke druge ljude koji su u tome uživali. Moje godine u Art of Livingu su obilježili osobni susreti s njim, tu i tamo koja meditacija i lijepa večernja druženja s pitanjima i odgovorima i glazbom. Prevarila sam se. Samo ove godine sam bila na dva programa koja je on vodio u potpunosti, od početka do kraja. Čak je vodio i yogu na tečajevima na kojima obično vodi samo meditaciju tijekom dana. Baš smo ga dobili na dlanu. Svaki put je apsolutno iznenađujuće kakvo iskustvo i mudrost nam prenosi. Kao da sve što smo iskusili i naučili ovih godina spaja u jednu točku, i sve postaje puno jasnije i jednostavnije. Teško za opisati. Sretna sam što imam tu priliku učiti nove stvari i imati nova iskustva. Pored svega ostalog na čemu sam zahvalna. Iako, G kaže da je za zahvalnost potrebno dvoje koja je suvišna kad znamo da je samo Jedno. 

A-shram = Ne-napor

Mogućnost koja se otvorila za život i posao je u ashramu. Malo sam kalkulirala i vidjela da bez vrlo dobrog znanja njemačkog, vozačke dozvole i zbog ograničenosti vremenom, to ne bi bila loša opcija. Malo mi je tužno što mogu naći samo posao pakiranja u tvornici ili čišćenja soba u hotelu za hrvatsku prosječnu plaću (nešto malo više doduše, ali troškovi prijevoza/smještaja nadoknađuju svu tu ekstra zaradu). Vidjet ćemo što će se roditi iz svega ovoga. Zabavlja me taj životni tetris koji baš kao u igrici djeluje da će se prepuniti i da ću izgubiti prilike i štošta drugo, i onda u zadnjem trenu dođe ona jedna duga kockica, upadne na pravo mjesto i rasčisti mjesta za nadolazeće kockice.

I za kraj još jedna avantura. Još jedna centrifuga. Ashram uvijek ima iznenađenja za svakoga. Upakirane darove. Tek sam stigla i povezala se sa starim prijateljem. Ima to nešto u meni, što će svatko od vas reći da je nemoguće da je tako, nešto jako zatvoreno. U moj unutarnji krug ne ulazi svatko. Kao na planini Kailash na Tibetu, onaj unutarnji krug oko planine koji rijetko tko može upoznati, pristup kojem se zaslužuje posebnim dobrim djelima i pobožnošću - tako i kod mene. Ja sam tu za svijet, u tome nema sumnje. A tko je u svijetu tu za mene, je rijetkost. Ne zato jer nema ljudi, ni volje, već zato što ja ne mogu primiti svih. Kažem, jedan darak od ashrama, je taj da ta osoba već sada odlazi, da naučim kako stvarno biti sretna i biti sama. Možda nije niti stvar puštanja svakog blizu, već samo taj moment gdje se prestajem bojati samoće. Baš na ovom tečaju je to Guruji tako lijepo sažeo u par rečenica. Tko je bio, zna, a tko nije, ako želi saznati, tečaj je otvoren za sve, nema prijemnog.

Cmok svima. I prijateljima i prividnim dragim neprijateljima.

P.S. Kad je sve dobro, iskreno je sve dobro, sve ima smisla. No, kad nije baš dobro, toliko je sumnja u sve jaka, pa čak i u sve to prethodno, da li je zapravo i tad bilo loše, samo sam se dobro zavaravala.

Katja + Goga

Gordana Mariachi Tihomirović

___________________________________________________________________

Give 1 get 3 for free

The most wonderful being, my dear friend with a wonderful name and an even more beautiful nature. Strong, sensitive, kind and stubborn. As if I am seeing myself when I was three. The only difference is that I was quite neurotic, but this kid radiates stillness. Care for another human being gives so much. How is it possible? To give all, but get even three times more? This human existence is a wonderful design.

Someone will say: what about wars? It depends on how you tilt your view. War is also an opportunity for people to connect, to offer help when they themselves need it most. I am not sure what in me is so mild that I can really see the pretty in the ugly. For example, I am currently in a fight with all the important members of my family, and circle of close friends and colleagues, but I consider all this to be a part of growing up, a game/interaction between us all. I see all this as an opportunity for the old to leave, to be vomited then flushed, so something new can grow out of it all. I think that everyone will be happier, because stagnation does not bring contentment for anyone. When I say stagnation, I mean the bad kind, of being stuck in patterns that we are already so familiar with, for most of our lives. It seems to me that Divine Intervention is taking me on its train, without me deciding consciously what the destination will be. I am here now, I got my seat and here I go. I’m being driven. There I am, sitting, observing how relationships, situations, complications are being played in the scenery passing by my window. I do not see I have a choice, I just see that it is how it is. So far I only wished for peace, harmony and understanding. Now I can see through a clearer window how I have sat too long, too close to the cold window, fogging up with my warm breath what I had not wished to see. Of course, when there is no fog left, you are caught by surprise. Yes, I do not need to make an effort to please everybody at the cost of my own unhappiness, No, I do not need to make an effort to be everyone’s friend. And definitely not everyone needs to love me. Thank you A. for pointing this last one out. I know that not everyone in this world loves me, and many do not even like me, but my inner effort (invisible to others) to be dear to all, is pure ego. Unnaturalness. Let’s be sweet, so everyone can love us, and at the same time have inner resentment and expectations. To be honest to oneself, to others. To be open for criticism and even quarrelling, if that is what is natural in the moment – LET IT BE SO!

Hot pepper

The interesting part is that I am a million percent certain that it will be how it needs to be. No doubt there. If that means misunderstandings, quarrelling, anger and resentment, then that is how it should be. All will be wiped out and room will be made for new patterns, new kinds of relationships, new experiences. I am looking forward to the change! I do see how I am doing to others what I would not wish to have on myself, but now I prefer the freedom of the moment, rather than using the same learned behaviour / holding back / acting out of fear. It is clear to me now that I have often been kind and good by putting myself down, to save others from hurt and to make them happier. Why so? Out of fear of getting hurt, out of fear of conflict. Suddenly there is not so much of that fear around. I am not sure where it went. Honestly, no idea.

I tell you, the train is taking me, and I am just looking out the window and wondering. Earlier when I was in the middle of a conflict or unresolved situation of any kind – that state would be eating me up from the inside. I would just plan, dream and pray for all to be resolved and ended. Now not. What happened to me? Have I become cold and heartless? Or only a little warmer to myself? I am also a person in my life who is in need of care, attention and love, not everyone else except me. Now there needs to be a balance. I cannot go around fighting everyone. Also, I am not in a hurry to heal everyone else’s wounds. This time I will be licking mine first. Once I feel the other needs petting, I will do without delay. All the attention I gifted to others, their opinions, manipulations, taking advantage, I am now gifting to me. Oh, the middle path seems too far off. I keep waving to it, and It seems extreme, not me. 

It shall come to pass

Life is truly wondrous, magical and utterly difficult to foretell.

I should have spent the summer in the ashram, so I really am in the area, looking for a seasonal job in Germany. That is the plan so far, but who knows what form it still might take. Sitting in the train, I see something else that will come to pass, as an ancient foretold dream. It will come true, because it has to. What is it? Money. Independence. Relationship. Kids. House. Car. It has to come to pass, no choice. Hopefully, like so far, it will all come in the most unconventional way there is. Just a matter of day when the story will unfold. In the meanwhile, I will visit a special place, currently being on European territory, more accurately in Germany, even more specifically, in Munich. Hmmm. Why? Nothing special really, only the Teacher unveiling a conversation 7000 years old between Shiva and Parvati, unveiling nothing less than infinity. Nothing much really. Just a little thing.

The best place in the world is (except for Munich this weekend) is that beautiful state/place when you feel like being in the right place. Ha!

Crazy world, I love you like sister’s love

And you GoGo, love you to, so cute and pwetty.

If you weren’t already there, God could not think what to replace you with.

Shortly about the Munich weekend: a beautiful castle and garden, surprisingly smooth travelling and interaction with all involved. Nice new people, interesting offers and seeing dear old friends. Everything flowed with little or no obstacles or problems. I even played a little in the park, as you can see in the picture. Guru and his stories, games, dance, techniques and wisdom – priceless. I have been thinking for a while now how the time when Gurudev would himself conduct courses was long gone. This was reserved for some other people and a different rime. My years in Art of Living have been marked with personal meetings with him, and here and there a meditation and beautiful evening sittings with questions and answers and music. I was wrong. This year alone I attended two programs conducted entirely by him, from beginning to end. He even conducted the Yoga sessions in programs he usually only comes for meditation. We really have him all for ourselves. Every single time it is an absolutely surprising how he transfers an experience and wisdom. Like everything we experienced and learned in these past years is being connected into one point, so that everything is becoming even clearer and simpler. Difficult to describe. I am happy to have this opportunity to learn new things and have new experiences. Apart from everything else I am grateful for. Even though G says that two are needed in order to have gratitude, and it is redundant when we know there is only One. 

A-shram = Without-effort

Another possibility that opened up for my life and work is in the ashram. I calculated for a bit and saw that without fairly good knowledge of German, a driver’s licence and the duration being limited, this would not be such a bad option. It is a little sad that the only job I am offered is packaging in a factory or cleaning hotel rooms for an average Croatian pay (tiny bit more, but the transportation/accommodation expenses make up for the difference). Let us see what will come out of all this, we shall see. I am entertained by life’s Tetris, just like in the game it seems that it will come to the top and all opportunity will be lost, and then in the last moment a long brick comes along and makes space for the upcoming shapes.

Every good ending has yet another adventure to it. Another tumbling experience. Ashram always has a surprise or two for everyone. Wrapped gifts. I had barely arrived and connected to an old friend. There is something in me, and every one of you will say it is impossible, yet so true, something very shut off from everyone. My inner circle is difficult to penetrate. Like the Kailash mountain in Tibet, there is the inner mountain circle that is difficult to enter, access to which is attained with especially good deeds and devotion – the same is with me. I am here for the world, there is no doubt in that. But who in the world is there for me in the same way is rare. Not because there are no people and no will, just because I cannot contain anyone. The ashram ‘gift’ is that this person is already leaving, leaving me to learn how to truly be happy and be alone. Maybe it is not even about letting anyone super close, but the very moment of allowing myself to stop being afraid of loneliness. In this very program, Guruji explained it so beautifully, in just a few sentences. Who was there, knows. Who was not, if you wish to find out, the course is open for all, no pre-requisites.

Kisses to all. Friends and dear (seemingly) enemies.

P.S. When all is good, it is honestly good, and it all makes sense. But, when it is not so good, the doubt in everything is so powerful, even in all that seemed good before, it looks like even that was not good, but just a good cover up of an ugly reality.

[balkantimes]

Intervjui - Angus Deaton: „Slobodno tržište ne garantuje zdravstvenu zaštitu“

Jedva da neki ekonomista poznaje radnički sloj u SAD bolje od Angusa Deatona. On kaže: “Već decenijama njima nije dobro. Ne tek sada od Corona krize.”

Johanna Roth

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović

U Shenandoah, nekadašnjem rudarskom mjestu u američkoj saveznoj državi Pensilvaniji u takozvanom Rust Belt, 20 posto ljudi živi ispod granice siromaštva.

Dok prosječna dužina života u Njemačkoj raste, ona opada u jednoj od najbogatijih zemalja na svijetu: Fenomen takozvane “Deaths of Despair”- smrti iz očajanja –  potresa američku javnost. Od devedesetih godina stalno raste smrtnost među bijelim Amerikancima između 45 i 54 godine. Ljudi umiru od pretjerane upotrebe alkohola, prevelikih doza droge ili kroz samoubistvo.

Uzrok  njihovog očajanja je sve veća gospodarska nepravednost, argumentuju ekonomisti Angus Deaton i Anne Case u svojoj novoj knjizi “Deaths of Despair and the Future of Capitalism”. Sir Angus Deaton, rođen 1945., je profesor ekonomije na Univerzitetu Princeton i nosilac Nobelove nagrade za ekonomiju. Zajedno sa svojom suprugom Anne Case, profesoricom emeritusom na Princetonu, on već više godina istražuje temu smrti iz očajanja.

ZEIT ONLINE: Gospodine profesore Deaton, u Vašoj aktuelnoj knjizi, koju ste napisali zajedno sa Vašom suprugom Anne Case, Vi opisujete koliko bijelih Amerikanaca srednjeg doba, bez završene visoke škole, prerano umire – kroz samoubistvo, alkohol ili droge, uslovljeno očajanjem zbog socijalnog pada. U toku Corona krize prijavilo se već deset miliona Amerikanaca kao nezaposleno. Da li ste zabrinuti da će takve smrti iz očajanja u radničkom sloju sada rasti?

Angus Deaton: Naravno da će Corona kriza otežati životnu situaciju mnogih radnika. Kao što znate mi imamo vrlo visoku stopu infekcije sa Corona virusom u SAD i socijalno rastojanje će se morati održati još neko vrijeme. Tako će još mnogo više ljudi izgubiti svoj posao. Međutim, ja ne vjerujem da će zbog toga nužno umrijeti više ljudi.

ZEIT ONLINE: To nam morate objasniti.

Deaton: Čak i za vrijeme svjetske gospodarske krize početkom 20. stoljeća stopa smrtnosti bila je ukupno niska. Bilo je doduše više samoubistava ali manje saobraćajnih nesreća jer se manje ljudi kretalo cestama. Ja sam danas opet pročitao da bolnice u Njujorku imaju relativno manje pacijenata bez corona virusa jer se naprimjer događa manje nesreća na gradilištima. Također i kod njege starih paradoksalno je situacija u vrijeme recesije bolja: Ako gospodarstvo raste staračkim domovima je često teško naći osoblje jer se tada traže bolje plaćeni poslovi. Ako gospodarstvo stoji loše više ljudi uzima posao u njegovalištima. I to može spasiti neke živote.

ZEIT ONLINE: Ali uprkos tomu SAD se nalaze na ivici teške gospodarske i zdravstvene krize koju mnogi Vaše kolege procjenjuju fatalnijom nego talas gripe nakon Prvog svjetskog rata i krah berze nekoliko godina kasnije.

Deaton: Stanja koja mi opisujemo traju jedan veoma dugačak vremenski period. Ljudi ne umiru ranije zbog kratkoročnih gospodarskih previranja nego zbog dugoročnih. Važno je razjasniti da je smrt iz očajanja sistemski i puno dugotrajniji fenomen nego jedna recesija.

ZEIT ONLINE: Na koja previranja Vi mislite? U uvodu vaše knjige Vi pišete: „U Americi se dešava nešto što truje radnički sloj.“ Šta je to „nešto“?

Deaton: Plate rastu presporo ali prije svega sa rastućim tehnološkim promjenama nestali su mnogi jednostavni poslovi. Šta stvar čini u SAD još gorom nego drugdje je to da tamo ne postoji socijalna država prema evropskom uzoru. Slobodno tržište ne garantuje zdravstvenu zaštitu. To je odavno poznato ali SAD su jedina zemlja uporedivog blagostanja koja zatvara oči pred tom činjenicom.

ZEIT ONLINE: Kakvu ulogu igra deficitarna struktura zdravstvene zaštite?

Deaton: Zdravstvena zaštita počiva na sistemu koji je potpuno naduvan. U međuvremenu SAD izdvajaju 18 posto svoga bruto domaćeg proizvoda za zdravlje, više nego za vojsku. Stvar je samo u ovome: Ljudi od toga imaju samo štetu. Često zdravstveno osiguranje ide preko poslodavca i to vrši pritisak na plate. Često jednostavno nije moguće dati pristojnu platu radniku i obezbijediti mu zdravstveno osiguranje. Posljedica: Mnoga dobra radna mjesta nestaju u korist onih lošije plaćenih.

ZEIT ONLINE: Zašto knjiga o mortalitetu? Šta nam ona govori o društvu?

Deaton: Ona objašnjava šta ide po zlu. U SAD već dugo traje debata o tome da li je radničkom sloju stvarno tako loše. Ali smrt se ne može simulirati. Kad ljudi počnu umirati zbog siromaštva onda se ne može tvrditi da to čine tek tako.

ZEIT ONLINE: Umiru li ljudi stvarno zbog siromaštva? Oni ne izgladnjavaju nego očajavaju kako stoji u naslovu Vaše knjige?

Deaton: Težak gospodarski položaj je jedna stvar. Lošiji je raspad socijalnih društava koji slijedi iz toga. Dobar posao i primjerna plata su osnove za dug i zdrav život. Vi možete dobro sijati ali ako tlo nije dobro neće ništa iznići. Vremenom je ovo tlo u SAD postalo sve manje hranjivo i to se pokazuje u zajedničkom životu. Mnogi roditelji žive daleko od svoje djece jer su se ovi radi posla morali odseliti. Manje je crkava, manje je sindikata. Sindikati ovdje imaju dvostruku ulogu jer oni se nekada nisu borili samo za više plate nego su bili i važan faktor socijalnog života.

ZEIT ONLINE: I sada uz to dolazi Corona kriza.

Deaton: Vrlo je teško predvidjeti šta će se desiti sa tržištem rada. Ali to je sasvim jasno vrlo loše vrijeme da bi se imala zdravstvena zaštita bazirana na poslodavcu. Veliki dio ljudi koji su proteklih tjedana izgubili posao izgubiće sa istekom mjeseca i zdravstveno osiguranje. Doduše postoji takozvani Cobra zakon prema kome se zdravstveno osiguranje može produžiti i nakon otkaza. Međutim to znači da morate sami platiti dio za poslodavca. A Obamacare je ovisna od savezne države u kojoj živite.

Uz to dolaze i ljudi koji uprkos zaposlenju nisu bili osigurani. Ali i prije Corona krize nije bio samo jedan uzrok nego splet najrazličitijih faktora koji su vodili do ovih umiranja.  Ljudi, o kojima mi pišemo – dakle bijeli radnici u sredini njihovog života – umiru od droge, ciroze jetre ili samoubistvom. To su sve stvari koje oni sami sebi čine. Međutim šta dovodi do toga da oni to rade je znatno kompleksnije nego „samo“ loš zdravstveni sistem. Nije to jednostavno tako da bi manje ljudi umiralo kada bi imali samo bolje zdravstveno osiguranje. Za to, šta te ljude u biti muči, ne postoji bolničko liječenje.

ZEIT ONLINE: Ali zar nije također greška u zdravstvenom sistemu da se u SAD tako lako dobijaju opijati i mnogi zbog toga postaju ovisni?

Deaton: To je tačno. U njemačkom zdravstvenom sistemu porodični ljekar ne bi svoje pacijente jednostavno slao kući sa mjesečnom zalihom opijata. U SAD je to moguće. To međutim ne leži na statusu osiguranika nego na tome da su farmaceutska preduzeća kao ono familije Sackler, koje je zaradilo milijarde dolara sa smrću ljudi, od sistema orijentisanog na profit upravo podstaknuta da preplave tržište sa svojim preparatima.

ZEIT ONLINE: Kratko rečeno: Kapitalizam ubija ljude?

Deaton: Očajanje zbog toga jer dobar, jednostavan život više ne postoji. Jer upravo to plodno tlo, o kome sam govorio – dobri, sigurni poslovi za ljude bez visokoškolske naobrazbe – sve više isušuje. Bez posla ne izostaje samo prihod nego u mnogim slučajevima dolazi u pitanje i značaj cjelokupne egzistencije. I tako su onda ljudi lake mete za samoliječenje koje obećava otklon od svakodnevnice. To je opet plodno tlo za farmaceutska preduzeća, koja prodaju Oxycodon. Ili za čašu viskija kad se dođe kući pri čemu je to u poređenju sa opijatima relativno skupo.

ZEIT ONLINE: U Vašoj knjizi ukazujete da završetak koledža predstavlja jednu vrstu razdjelnice između onih koji imaju dobar život i onih koji propadaju. Zašto to ima takvo značenje?

Deaton: Četiri godine bakalarskog studija bitno odlučuju o tome da li ćete kasnije dobiti dobar posao ili ne. Ali problem u osnovi počinje mnogo ranije. Sistem obrazovanja u SAD je od obdaništa postavljen na tome da se kasnije ide na koledž. Ali to naravno ne može svako. I zbog finansijskih razloga, ali ne samo radi toga.

ZEIT ONLINE: Ne bi li bila dobra strategija olakšati pristup visokim školama?

Deaton: Za one koji bi rado htjeli na koledž, sigurno. Ali svako neće da studira! U drugim zemljama imate mnogo diferenciranije puteve u profesionalni život i nema ni blizu takve socijalne stigme protiv jednostavnih poslova kao ovdje u radnom društvu visokih tehnologija.

ZEIT ONLINE: To sa stigmom me čudi. Nije li „američki san“ upravo slobodan od takvih hijerarhija?

Deaton: To je tačno. Međutim okolnosti su se promijenile. U našem današnjem industrijskom društvu puno više toga ovisi o spoznajnim, analitičkim sposobnostima nego prije. Moj šurjak ispričao mi je o svojoj odluci iz šezdesetih godina da ide na koledž. Njegovi prijatelji su mu rekli: Zezaš li se? Za šta trebaš diplomu visoke škole? Sa tim ne možeš platiti ni svoju najamninu! U međuvremenu to se obratilo.

ZEIT ONLINE: Zašto su upravo bijeli muškarci i žene više pogođeni od Deaths of Despair ?

Deaton: To oni uopšte nisu. Afroamerički dio stanovništva je to očajanje jednostavno pretrpio dvije decenije ranije. Od šezdesetih godina kada su mnoga preduzeća svoje pogone izmještala iz velikih gradova bile su crnačke zajednice pogođene istom dezintegracijom kakva se bijelcima događa od sredine devedesetih godina i traje do danas.

ZEIT ONLINE: Donald Trump je 2016. u velikoj mjeri bio izabran upravo od ljudi koje Vi opisujete: Pripadnici bjelačkog srednjeg i radničkog sloja bez diplome visoke škole. Kako to da upravo oni vjeruju u njega? Nije li on, kao milijarde teški preduzetnik, personifikacija sistema pod kojim oni trpe?

Deaton: Ja nisam politolog i ne mogu reći zašto oni vjeruju u Donalda Trumpa, ali ja znam zašto nisu vjerovali u Hillary Clinton. Od sedamdesetih godina demokrati su se kontinuirano razvijali u akademsku i elitističku partiju. Bjelački radnički sloj u SAD već dugo nema povoda da se osjeća politički reprezentovan.

ZEIT ONLINE: Pritom je američko gospodarstvo proteklih godina opet bilo u boljoj situaciji. Trump je čak uzeo sebi za pravo da kaže da je on obezbijedio čudo u zapošljavanju. Kako se to uklapa u Vaša posmatranja?

Deaton: Tačno je, doduše, da su se SAD oporavile od finansijske krize 2008. i tačno je da postoji trend rasta plata kod neakademičara. Ali plate su neposredno pred Corona krizu bile još uvijek niže nego na bilo koji datum osamdesetih godina. Dakle to je bio više pokret na gore u velikoj krivulji padanja proteklih 40 godina. Isto važi za radna mjesta: Iako se na prvi pogled može radovati vrhu u statistici zapošljavanja to se brzo raspline kad se ustanovi da je taj vrh niži nego onaj prethodni.

Izvor

[cgvijesti]

Deutsche Bahn planira zapošljavanje 25 hiljada ljudi

Deutsche Bahn planira zapošljavanje 25 hiljada ljudi

Njemačka državna željeznička kompanija Deutsche Bahn (DB) saopštila je kako ove godine želi da zaposli čak 25 hiljada ljudi. Pritom, dio novozaposlenih, kako navode njemački mediji, neće morati ni da zna njemački jezik. Planirano je da njih devet hiljada bude raspoređeno na potpuno nova radna mjesta koja će tek biti uspostavljena, a planiraju da dio radnika dovedu iz inostranstva. Tri hiljade…

[zoranphoto]

Pola Ukrajinskih izbjeglica želi ostati u Njemačkoj 'zauvijek', no još uvijek se slabo zapošljavaju

Sve više izbjeglica iz Ukrajine želi duže ostati u Njemačkoj. To je glavni nalaz druge ankete u studiji o ukrajinskim izbjeglicama u Njemačkoj koju provodi institut za društvena istraživanja Infas. Čak 44 posto ukrajinskih izbjeglica koje su trenutno u Njemačkoj htjelo bi ostati „barem još nekoliko godina ili zauvijek". To je pet posto više nego tijekom ispitivanja u rujnu prošle godine.     Trenutno EU odobrava ostanak izbjeglica do ožujka iduće godine – za to nisu morali podnositi ni zahtjev za azil, poput došljaka iz Sirije ili Afganistana. No još nije jasno što će biti kad ovo pravilo istekne.   Sedam od deset Ukrajinaca kaže da ne bi ostali u Njemačkoj zauvijek. Među njima 38 posto bi se vratilo u Ukrajinu odmah nakon svršetka rata. „Izbjeglice čiji partneri ili partnerice žive u inozemstvu rjeđe žele sami zauvijek ostati u Njemačkoj", kaže Markus Grabka iz Njemačkog instituta za istraživanje gospodarstva, koji je jedan od naručitelja studije, piše DW. O trajnom ostanku u Njemačkoj češće razmišljaju ljudi koji su već našli privatni smještaj od onih koji su smješteni u domovima, hotelima ili pansionima. Danas 79 posto izbjeglica iz Ukrajine živi u privatnim stanovima – pet posto više nego u rujnu prošle godine. Troje od četvero izbjeglica prolaze ili su prošli barem jedan tečaj jezika. „S druge strane, ima prostora za napredak, jer udio izbjeglih koji imaju vrlo dobro ili odlično znanje njemačkog se udvostručio na osam posto. Ali, to je i dalje malo", kaže Nina Rother iz Saveznog zavoda za izbjeglice i migracije. Broj izbjeglica (između 18 i 64 godine starosti) koje rade u Njemačkoj porastao je tek za jedan posto na 18 posto. Ocjenjuje se da je i tu glavna prepreka slabo znanje jezika. Doduše, dvije trećine ispitanika kaže da namjerava odmah ili uskoro tražiti posao. „Posebno izbjegle žene s malom djecom imaju vrlo nisku kvotu zaposlenosti od tri posto. One u pravilu žive u Njemačkoj bez partnera", kaže Yuliya Kosyakova iz nirnberškog Instituta za istraživanje tržišta rada. Prema ovoj studiji, prosječni prihodi ukrajinskih izbjeglica su svega 850 eura neto po kućanstvu – skoro tri tisuće eura manje nego kod prosječnog kućanstva u Njemačkoj. Gotovo sva školska djeca ukrajinskih izbjeglica idu u škole u Njemačkoj, ali je u vrtićima tek nešto više od polovice djece do šest godina. „Za veliki broj ukrajinskih izbjeglica u Njemačkoj važno je da postoji dovoljna ponuda mjesta u vrtićima“, kaže Andreas Ette iz Saveznog instituta za demografska istraživanja (BIB) iz Wiesbadena.     „To je bitno za roditelje kako bi mogli ići na tečajeve jezika i posao, kao i za djecu kako bi naučila jezik, imala strukturu u svakodnevici i stekla prijatelje“, dodaje Ette. Od početka ruske agresije u Njemačku je stiglo više od milijun Ukrajinaca. Studija koju provode njemački instituti zato je zamišljena kao pomoć za političare i institucije. Naručitelji studije preporučuju političkom Berlinu da produži zaštitu za ukrajinske izbjeglice i poslije ožujka 2024. godine i da im otvori mogućnost dugotrajnog ostanka. Tportal.hr Image by Nadine from Pixabay Read the full article

[urbanidesnicar]

#Ostani doma i prestani disati

Kako nas je većina prisiljena biti doma, tako iz dosade pratimo jedne te iste vijesti, po nekoliko puta. Treba li nam to? Kada bi iste bile objektivne, svakako. Nažalost većina ih je čista laž, senzacionalizam i ispiranje mozga. I onda se prosječan marginalac nađe u dilemi. Ako ne pratiš medije, kažu ti da si NEINFORMIRAN, a ako si u tijeku zbivanja, onda si DEZINFORMIRAN. Klasična KVAKA 22. Da bi imali uvid u nešto što je barem blizu istini, potrebno je znanje engleskog. Ne mora to biti ništa posebno, nego neki osnovni minimum da bi shvatili poantu. Postoji i Google prevodilac, ali ponekad ga je teže razumjeti nego originalni tekst. Glede naših medija, odavno smo zaključili da smo spali na 4-5 portala (uglavnom Braniteljskih) i Hrvatski tjednik. Od vizualnih medija možemo na internetu pratiti: Laudato TV i Podcast Velebit. I to je to. Za sve one koji žele znati nešto više od ovoga što nam serviraju sotonjare, preporučam par zanimljivih stranica. Fox news, Breitbart, Zero hedge, QAnon, InfoWars, Gab....

Svi navedeni mediji se prvenstveno bave zbivanjima u SAD ali su u principu antiglobalistički. A upravo nam takve informacije nedostaju. Puno je raznih  teorija i normalno da ne treba u sve vjerovati. Dakle, treba SAM istraživati, misliti SVOJOM glavom i vjerovati isključivo SEBI. Takva su vremena došla. Pročitao sam neke stvari, u koje je vrlo teško povjerovati. Ali pošto se radi o gospodarima kaosa, štovateljima sotone, i onima koji u sebi nemaju ni mrvu ljudskosti, ne bi me iznenadilo da je nešto od toga istina. Samo jedan primjer. Odavno se pitam, kako skoro svi "močnici" izgledaju vitalno i jako dugo žive? Jedan od odgovora je toliko zapanjujući, da je teško prihvatljiv normalnom ljudskom biću. Koga zanima, neka proba detaljno proučiti sve informacije u vezi kemijskog sastojka zvanog: ADRENOCHROME. I normalno ne koristiti Google, nego neku drugu tražilicu koja jamči malo više privatnosti. Toplo preporučam: DuckDuckGo. Nekada jednostavno treba podvući crtu i reči DOSTA! Odavno sam iz "favorita" izbrisao sve jugo-medije. I nikada nisam zažalio. Normalno da ovo rješenje nije za svakoga, jer nismo svi isti. Postoje ljudi koji su po prirodi znatiželjni. Njih razumijem. Ali mazohisti mi nikada nisu bili jasni? Svjesno idu na stranice gdje ih pljuju, ponižavaju i izruguju im se. Kad ih pitam, što im to treba jer se bez veze živciraju, odgovor je uvijek isti. "Volim znati što neprijatelj misli o nama". Kume, ako u zadnjih 20 godina nisi shvatio njihov način razmišljanja, onda nećeš nikad. A ako si Domoljub, onda je njihov stav dijametralno suprotan tvome. Ali uzalud je bilo što pokušavati. Pričao ili svirao k...., isto ti je. Na TV gledam samo filmove i nogomet (dok ga je bilo), i dosta čitam. U prosjeku, knjigu tjedno. Nije u pitanju nikakvo dubokoumno štivo, nego trileri i krimići. Dušu su dali za opuštanje i kratkotrajan bijeg iz ove surove stvarnosti. A i doktor mi je rekao da ne pokušavam razmišljati, jer bi se mogao ozlijediti. Osim lažnih vijesti, režimski mediji nam svakodnevno postavljaju idiotska pitanja, na koja po pravilu odgovaraju njihovi samoproglašeni "stručnjaci". Pa se tako na jednom "lijevom" portalu pitaju: "Slijedi li nam poslije corone recesija?" Ma jok. Čeka nas blagostanje i prosječna plaća od 5000 eura. Stvarno treba biti dobro opićen, za postaviti ovakvo pitanje. Ali nisu oni jadni krivi, jer su to vjerojatno naslijedili od "ćaleta i keve". A genetika zna biti vrlo zajebana stvar. Izuzetno je nezahvalno bilo što pisati ovih dana. Skoro sve se vrti oko corone, pa  htio - ne htio moraš i o njoj napisati koju riječ. A onda shvatiš da se ponavljaš, jer si neke stvari već rekao. Dosadio sam sam sebi a vjerojatno i drugima. S druge strane, ovo mi je najdraži način za ubit' vrijeme. Do kad ću izdržati, ne znam? Vjerojatno kad prestanem vjerovati u ono što pišem. Pokušavam sve ovo prikazati uz dozu humora i zajebancije, ali mi je sve manje do smijeha. I sve se više osjećam kao pokusni kunić. Uporno čekamo kad će virus biti pod kontrolom, ali nitko od nas pojma nema što nas nakon toga čeka? A upravo mi ta neizvjesnost najteže pada. Meni osobno, corona izgleda kao neka vrsta nevidljive ograde. Koja nas spriječava da živimo normalno. Svi jedva čekamo da ograda padne i da se život vrati u normalu. Ali osnovno pitanje je: "Što nas čeka iza ograde? Put nade ili "Highway to hell"? Prije svake važnije odluke, vladajuća elita kroz svoje medije pusti probne balone. Da nas pripreme i vide kako ćemo reagirati. Zadnjih nekoliko dana se "stidljivo" provlači priča, o obaveznom cijepljenju za SVE. Da ironija bude veća, glavni zagovornik takvog metoda je Bill Gates, čovjek koji je izravno financirao labaratorij u Wuhanu. Zadnji tekst sam nazvao: "Nu Jure i Bobana!". Zbog njega su me opet bili blokirali na FB, a članak su izbrisali. Navodno sam "prekršio pravila zajednice"? Jure, Boban i svi ostali Hrvatski vitezovi iz toga vremena im smetaju. Ali ne i zlikovac bravar, jedan od najvećih svjetskih masovnih ubojica. A po čemu su Jure i Boban nepodobni? Postoji li neka presuda protiv njih i je li istu moguće vidjeti? Nema gospodo draga, apsolutno ništa što bi im se moglo staviti na teret, osim činjenice da su branili svoju Domovinu. A upravo to je glavni problem. Kmerima smeta Hrvatska država, u bilo kojem obliku. Zvala se ona NDH ili RH. Tu smo i mi zakazali, jer godinama puštamo da nas sustavno lažu. Četnici su se izborili za svoja prava i čiča Dražu su potpuno rehabilitirali. Tako da svi trofazni (koji drže njegovu sliku na profilu), ne krše "standarde zajednice". Od njega su napravili antifašistu, koji se hrabro borio protiv "svirepih Nemaca i krvoločnih Ustaša". Bojim se da nam se ista stvar ne dogodi i sa Domovinskim ratom. Jer poznato je da se povijest ponavlja. Uspjeli smo demantirati titine obožavatelje, koji su godinama tvrdili da je prije bilo bolje. Upravo uživamo u blagodatima toga prošlog vremena. Opet se može spavat' na klupi, ne smijemo u Crkvu, redovi u trgovinama, auto smiješ voziti samo po parkiralištu...Jednom riječju, ljepota! Samo nam još fale politički progoni i likvidacije, da idila bude potpuna. Je li vam sad srce na mjestu, drugarice i drugovi? Ovo je idealno vrijeme za samopromociju. Pa tako naš slučajni Predsjednik svakodnevno obilazi zemlju i pučanstvu diže moral. Čak je posjetio i naše vojnike, mada još uvijek nije prebolio poraz JNA. Time je pokazao da ni on (poput glavatog Bojana - zvanog "dete moron"), nikoga ne mrzi. Ovaj put se slobodno mogao kretati, bez bojazni da će mu 'Rvati zviždati. Jer vanka više nema ni čuke. I naš Plenki zadovoljno trlja rukice. Uz pomoć naručenih anketa, ponovo je postao popularniji od Elvisa Presleya na vrhuncu slave. A vjerodostojne hadezenjare, su opet ispred esdepenjara. Ako dozvolimo da nas uz pomoć corone opet naprave ovcama, onda definitivno nismo normalni. Kad god dođete u iskušenje da povjerujete u riječi dragog vođe, sjetite se par "sitnica". Istambulska, Marakeški, krađa referenduma, veleizdaja, koalicija s četnicima, sprječavanje lustracije (micanjem Karamarka), gubitak suvereniteta, popuštanje jugoslavenčinama (smjenom Hasanbegovića) i još mali milijun drugih stvari. U ovome trenetku, pravi HEROJI su: liječnici, medicinsko osoblje, blagajnice, čistačice i svi oni mali ljudi koji pošteno obavljaju svoj posao, bez obzira na opasnost od zaraze. Ne valja se igrati s bilo kojom bolesti, pa makar se radilo i o običnoj prehladi. Ipak, nakon nekoliko tjedana od početka diktature, sve više ljudi počinju otvarati oči, jer vide da se ovdje radi o puno ozbiljnijim stvarima od samoga virusa. "Aleluja. Praise the Lord!" Je li još netko uvjeren da je ova gripa toliko opasna, da je zbog nje trebalo razjebat komplet svjetsko gospodarstvo, a osnovna ljudska prava svesti na minimum? Ima li još onih koji ne vide da je Katolička Crkva pred kolapsom? Zbog ŠUTNJE I NEČINJENJA. I nije istina da se narod udaljio od Crkve, nego je upravo obratno. Ljudi se nikada nisu više molili i uzdali u Božju pomoć. Silom prilika, umjesto u Crkvi danas to radimo u tišini doma svoga. Smatra li još netko: Gatesa, Clintone, Soroša, dinastiju Rothschild i ostale SOTONJARE, "dobrotvorima i filantropima"? A pitanje svih pitanja je slijedeće: "Kako će svijet izgedati kad sve ovo prođe?" Ako nas bude spašavala "jedna svjetska vlada", znači da smo kolektivno popušili. Ipak, dok je god Trump na nogama, postoji barem neka nada da nije sve gotovo. Ako bi slijedili upute bračnog para Gates, najbolje bi bilo da svi postanemo kanibali. Tako bi jednim udarcem ubili dvije muhe. Iskorijenili bi problem gladi u svijetu i ujedno riješili problem prenaseljenosti.   Do jučer je još jedan mandat gosp. Trumpa izgledao kao gotova stvar. Danas više nije. Plenković je odavno bio otpisan za Parlamentarne izbore. Danas više nije. Još malo pa će on i njegovi paževi postati narodni heroji, kao 7 sekretara SKOJ-a. Salvini je pobijedio na izborima a nema ga u Vladi. Netanyahu također, ali vrlo čudnim preslagivanjem, odjednom nema većinu. AFD je u jednoj njemačkoj pokrajini uvjerljivo pobijedio ali je baba Anđa te izbore proglasila nevažećima. I da dalje ne nabrajam. Je li ovo sve "teorija zavjere"? Globalna ZAVJERA POSTOJI, i to je više nego očito. Ali kada se netko usudi posumnjati u to, onda se dodaje čarobna riječ "teorija". Svoje protivnike proglasiš fanaticima i budalama, i problem nestaje. Nije lako dugoročno držati ljude u strahu. Zato treba svakodnevno izmišljati nove opasnosti. Sad odjednom tvrde, da se virus može prenijeti razgovorom i disanjem. Ubrzo možemo očekivati nove upute: #OSTANI DOMA I PRESTANI DISATI. Što nam je do sada poznato? Da 2% ljudi ima virus, a ostalih 98% nema. Recimo da je to točno. Rješenje se samo nameće. Zašto tih dva posto nije u izolaciji? Tako bi se zaštitio ostatak pučanstva a život bi normalno tekao dalje. Ovo pitam u stilu malog Perice i ne očekujem nikakav odgovor. Uvijek zaboravim napisati jednu stvar. Vrlo bitnu. Svojim tekstovima, stvarno ne mislim nikoga vrijeđati. Osim kmera i juda. Jer oni nisu ljudi, nego stoka sitnog zuba. I ne pada mi napamet polemizirati sa onima, koji imaju drugačije mišljenje. Bože sačuvaj. Ako napišem svoj stav, to ne znači da je on ispravan. Ali kad pišeš bez pardona i nazivaš stvari pravim imenom, mnogi se osjete uvrijeđenima i htjeli bi se svađati. A ja za to stvarno nemam ni volje, ni živaca.  

Opet moram citirati svoga prijatelja iz djetinjstva, Mao Tse Tunga. Razlog? Svaka mu je bila na mjestu, pogotovo kad je bio trijezan. Neki dan sam ga pitao boji li se corone? Mao je samo odmahnuo rukom i rekao: "Kume moj, sve je sranje osim pišanja. A i pišanje uz vjetar je sranje." A, e.... "ZA DOMOVINU SPREMNI"

[prijedor24]

Naučnica koju nije prepoznao domaći sistem, prije godinu dana pokrenula prvo genetičko savjetovalište u BiH: “Dobili smo i prve bebe”

Mlada bh. naučnica Anela Zorlak odbila je posao u Njemačkoj i karijeru odlučila graditi u Bosni i Hercegovini. I u tome uspjela Priča mlade bh. naučnice Anele Zorlak nije bila laka. Odbila je posao u Njemačkoj i karijeru odlučila graditi u Bosni i Hercegovini da bi ubrzo na Biro za zapošljavanje bila upisana kao nastavnica biologije, umjesto kao magistrica genetike, a da „po zakonu“ nije mogla…