#fali nam toga

[lale-i-knjige]

Fali nam ljubavi da otopi strahove; da čujemo da smo bitni nekome, da vrijedimo, da može biti nešto od nas, da ima nade; da čujemo da nismo sami na ovoj pučini života, da nekome negdje tamo se u srcu nalazimo; da nekome je stalo do nas. Kad je čovjek u belaju toga mu najviše treba. Baš tada se osjeća najviše usamljeno, nebitno, nevoljeno... Zato recimo to jedni drugima. Recimo to svima, a posebno onima tužnima, bolesnima, nesretnima. Ni zamisliti ne možemo koliko lijepa riječ može izmijeniti nečiji život.

Nedim Botić, Život ispočetka

[piecesofmeareyours]

ponovo niste shvatili šta je pisac hteo reći.

nije svaki raskid isti, nekad znači ojačanje odnosa. ni jedna noć nije laka. samo jastuk sakriva suze. hrana nema isti ukus, svakom osmehu fali suza radosnica. samo čiste glave i spremnog zagrljaja sam nam dala šansu da se volimo kao prvog dana.

vi koji prolazite kroz nešto isto ili slično, nemojte se plašiti da kažete kako se osećate. nemojte se plašiti da kažete nedostaješ mi i volim te. nemojte se plašiti da zavirite duboko u svoju glavu i krenete od srži problema. nemojte se plašiti da priznate sebi da grešite. nemojte se plašiti da pošaljete taj sok od jabuke. nemojte se plašiti da kažete ne želim i ne mogu. nemojte ponos koristiti kao izgovor za greške. nije lako verujte mi znam, ali sa sigurnošću vam mogu reći sledeće:

imate samo jedan život i jednu priliku da dobro razmislite.

sve negativne stvari ne postoje ako se više ne dešavaju. nova stranica. prestanite biti zlopamtila. ne lažite sebe da će proći ljubav. ljubav ne prolazi ako je prava. emocije su igrica koju niko od nas ne zna da pređe. svako osećanje je validno. volela sam je najviše onda kad sam joj rekla da mi ne znači ni trunku i da želim da ode. samo sam ja to znala. noćima sam gledala da li je online i da li samo ja ne mogu da zaspim. pisala i brisala poruke. ne dozvolite da bude kasno i da ste svesni da ne možete poslati poruku ni očekivati novi početak. toga se plašite. i trebate da se plašite ako vas ponos dovede do toga da neko odustane od vas, samo jer ste bili previše uplašeni da kažete da ste tu.

a vi sa druge strane, ne zamerite, ne znate koliko je teško tražiti prostor. ne znate koliko je teško ne gledati vas svakodnevno u majici i gaćicama kako perete zube i spremate nam prvu jutarnju kafu. ne verujte u laži poput ne zanima me ili dobro sam. pokušajte da shvatite šta nas je bolelo. pokušajte da radite na svemu kao i mi. jedna ruka vuče drugu. sad nam je najviše potrebna ljubav i razumevanje. nemojte pakovati kofer za beg od stvarnosti. volimo vas, oh da samo znate koliko vas volimo. naša namrštena faca je samo koncentracija da ne kane suza koja će preliti stare traume koje ne želimo u budućnosti. znamo da nije lako čuti sve te odvratne stvari koje vam govorimo. možda je to naš način da preguramo ovo. zaboga nedostajete nam svake sekunde iako smo previše ljuti da to kažemo. nikad nećete čuti od nas direktno ali niko nema pravo da traži od vas da čekate. sačekajte, ako mislite da treba. znam da boli, proklet bio ko kaže da je lako. ali jedno znajte. ako smo i dalje tu, makar u blizini, volimo vas i gutamo knedle dok u šaci držimo tu malenu iskru nade za nas, o kojoj toliko govorimo da se ugasila. nije se ugasila, samo smo je pustili da se odmori tu sa leve strane duboko ispod grudi. neka me mrzi ceo svet što vam govorim ovo ali zaslužujete da znate.

budite jaki i imajte u rezervi uvek taj sok od jabuke. ne plašite se da ga iskoristite kad god vam je potreban.

[steper1]

Kako izgleda kad se oženiš

Ovaj članak je namijenjen za 3 grupacije ljudi.

onima koji misle da im je loše u vezi/braku (ne, nije meni lošije, ne nadaj se)

onima koji se nećkaju o ulasku u brak (ne, neće vam dat odgovor, samo će te osjetit neizmjerno olakšanje)

meni ko podsjetnik jer počesto zaboravljam svašta

Odlučili smo se mi davno na taj korak, zapisano u poglavlju "Špilja", ali Lu nije odobravala dijeljenje mog bića s nekim, a pošto se stara baba neda, nema više čekanja. To je samo djelomično istina (90%), zapravo stalno nešto u životu, ko nas zna onda i zna o čemu se radi, a vas ostalih se ne tiče. Ovaj nježni senzibilitet je rezultat stalnog Dubravkinog naglašavanja da poboljšam svoje socijalne vještine. Rezultat je opipljiv. Al vi bar znate da sam normalan. Krajem prošle godine odredili smo datum svadbe (čim prije). Svi su govorili iza leđa "sigurno je trudna". Ja ipak mislim da je to samo malo od Božića i brzo prođe. Obzirom smo u to vrijeme još ful bili u adaptaciji stana, a to je psihofizički napor u rangu gledanja hrvatskog dramskog programa, tako smo odlučili da se ja bavim adaptacijom, a Dubravka organizacijom svadbe. A za potonje organizirati u tako kratkom vremenu potrebne su silne organizacijske vještine koje srećom Dubravka posjeduje. Vidiš kako te hvalim srećice, sad se možeš prestat durit što sam na tebe prebacio i stolara s kojim sam se umalo potuko. Zbog toga što je oboje bilo na tebi, sad imaš kuhinju kakvu si željela, znam divan sam. Svadbu smo stavili u Šibenik, pošto Dubravka ima rodbine za kolonizirat udaljene planete, dok s moje strane su obično stali nakon prvog bračnog sexa (eto pokušali smo). Prstenje smo izabrali u mislim 4 minute. Otišli u zlataru gdje sam kupio zaručnički prsten, jer popust je misao vodilja nakon zlog stolara. Pomoglo je i što se vlasnik zlatare zove kao i ja. Pošto sam govorio da neću nosit prsten jer nikad nisam, slomila me tako što je rekla da ih ja izaberem. Nakon 4 minute, odabrao sam. Jedine koji su ličili na onaj iz Gospodara prstenova. Ima rune i svašta po sebi. Dubravkin glasni uzdah bio je potvrda da znam odabrati i nakit. Bog me za svašta stvorio, a kad smo već kod dotičnog, moram reć da sam zaglavio kod svećenika. Pošto je bila crkvena svadba, trebalo je pripremit 50-tak dokumenata jer svećenik iz njene župe je vjerojatno prije te karijere radio u nekoj državnoj administraciji i najčešće što smo čuli od njega bile su 2 rečenice:

Fali vam … papir

Zašto … papir nije ovjeren kod …

Nakon petodnevnog bračnog predavanja (preporučam svakako doći treći dan kad je tema: njene bračne dužnosti) bio sam ohrabren koliko sam spreman za brak tj. koliko toga sam znao. Ok mi smo bili 30 godina stariji od drugog najstarijeg para, ali ova balavurdija ima Tiktok i Youtube, a mi smo imali Zagora, a taj je pak imao Čika. Nije da nam je olakšalo. Nakon što smo skupili svih 57 priznanica i dokumenata, morali smo na individualni razgovor kod svećenika u Zagrebu. Znao sam da će tu bit problema, jer čovjek je fakat izgledao kao da vuče traume iz Vijetnama. Došao i taj dan, ja smršavio 3 kila, Dubravka ko leptirić, ide redovno na misu. Ja redovno samo do Mlinara. Ona ušla prva i izašla nakon 3 minute. Kolko sam ja bio? 43 minute. Doslovno se promijenilo vrijeme dok sam izašao. Bio sam mu sumnjiv. Bio sam davno i kratko u braku, na misi bio triput. Kad je tetka Ivka umrla, na nekom krštenju i kad sam obilazio Šibensku katedralu. Nakon 40-minutnog ispitivanja svega i svačeg, pitao me svećenik zašto sam se rastao. To pitanje u biti postavlja i svaka cura da sazna di si zajebao kod bivše i da vidi oće li ti dat šansu. Ja ga gledam, pa njegov ured koji je btw bio prepun prašine i paučine. Pa vidim raspelo na stolu prepuno paučine. Reko, bio sam neuredan pa nije išlo. Nakon toga samo sam čuo zvuk pečata, APPROVED! Izlazim van, Dubravka na kiši koju nije ni primjetila….di si do sad, što je bilo, jesi prošao?? Bijah blijed u licu, ali samo sam rekao, našli smo zajedničku točku. Sve smo skupili, psa sprašili u pseći hotel i otišli u Šibenik. Dubravka je otišla svojima, a ja sam rentao apartman koji se nalazio 30 metara od svadbene sale, koja se nalazila 30 metara od svadbene katedrale. Svadbeni bermudski trokut. Srećom u njemu nitko nije nestao…osim našeg fotografa. Onima kojima nisam drag, preporućio bih vam ga. Lik je prije 20 godina otišao u penziju, ispričao nam je sve dogodovštine iz rata (nisam jedino siguran kojeg) i što je najbolje više puta je naglasio kako ne voli slikat ljude ni svadbe. Al eto bio je jedini ispod 1500 eura. Slike koje smo do sada ikome pokazali su bile slikane mobitelima. Njegove su bile takve da je čovjek volio slikat odozdo do najdalje vrata, a odozgo više manje isto dotle. Našao sam jednu koja je ok, nije ni ta centrirana al nešto moram stavit.

Ima jedna nama posebna slika. Trenutak kako izlazimo iz crkve ushićeni, svježe vjenčani, padaju latice po nama, viori se zastava, gitare oko nas i razdragano mnoštvo. A gdje se nalazi naš fotograf? Evo ga naguženog kako namješta aparat (a to je radio većinu vremena). Dotle je pričao svoj ratni put na Somi.

Preskočio sam sada par vrijednih detalja. Moji su kasnili na slikanje prije svadbe, a i na samu svadbu, pa je sve kasnilo dobrih 20 minuta. Al ajde imali su dobar razlog. Vidili se sa starim znancem koji živi u Šibeniku pa se zarakijali. U toj žurbi valjda ili kao kritiku mog izbora mlade, ne znam, ali mama mi je pregazila zaručnicu. Slučajno. Dvaput. U kolicima je, a mama je brz vozač, a Dubravkina vjenčanica preduga. Ja sliježem ramenima i govorim Dubravki, "a malo nas je al nas ima". Kume su obje bile dalmatinke i to je bio pun pogodak. Ako vam treba kuma, a ne stolar, mogu vam pomoć. Dalmatinke su bile kao osiguranje da neću pomislit uteć. S njima nemoš li-la. Svećenik don Krešo je bio odličan. Hvala mu što me pustio nakon naših razgovora i nakon što sam mu priznao da mi je posljednja ispovjed bila 1987. godine. Ali skužio je da smo vršnjaci i da mi nema pomoći ako se sad ne oženim. Nadao sam se da me neće pitat to za ispovjed, ali to mu je bilo prvo pitanje…nevjerojatno kako svećenici odma znaju što pitat.

don Krešo: kad ti je bila zadnja ispovjed? ja: davno don Krešo: kolko davno? ja: jako davno don krešo: pa koliko je to? ja: puno don Krešo: *maše raspelom ja: 1987. godine don Krešo: *baca raspelo

Ma nije, imali smo sreće. A i nije se ljutio na misi što smo prejako zavezali prstenje za jastučić pa ih nije mogao izvući. Pomogli smo. Prvo Dubravka…pa ja…pa kume…

Nakon svadbe smo imali problem kako složit svadbenu povorku, obzirom je bila veća od 30 metara kolko je bio udaljen restoran. Srećom, naš veteran iz 1. svjetskog rata, naš fotograf, došao je do odličnog rješenja i to još ovjekovječio videom. Stavio nas je da idemo u krug, i nakon par krugova da produžimo do restorana. Naš izraz lica bio je apsolutno legendaran. Mješavina nevjerice, zbunjenosti i rezignacije. Na kraju smo se smijali tome, ali u biti nam se zavrtilo od krugova pa smo se odma uhvatili prve čaše da dođemo sebi. Ali sjetio sam se da je to u biti neki krscanski ritual jer tako je Mojsije svoje vodao u krug 40 godina nekih 30 kilometara. Ovo je bio homage Mojsiju.

Svirka nam je bila baš za 10, zapravo za 100, baš kao i hrana. Dubravkina sestra Zrinka, duša od žene, bok Seko, uzela je tjedan godišnjeg i napravila kolača i torti za 200 uzvanika, a bilo nas je 4 puta manje. Disclaimer: nisam ulizica. Tako da je sve bilo mrak. Čak sam i na prvom plesu izgledao kao da znam plesat. Bar dok nisam vidio video. Tamo negdje nakon što su svi popili, a pred tortu, održao sam govor. Pričao sam dogodovštine koje sam imao sa svećenicima, kako sam upoznao Dubravku na trčanju i naravno iskoristio priliku da se pred mnoštvom pohvalim kako sam 2 tjedna ranije istrčao maraton. Ako ti tad neće pljeskat, kad će?

Za bračno putovanje otišli smo u Dubrovnik. Tamo nas je dočekao potop kao iz Noine arke, tako da smo sada napravili homage Noi. Bok Noa. Zapravo kad razmislim, ovo je Biblijsko putovanje. Obzirom smo fino pokisli, otišli smo u prvi restoran di su nas iznova oženili. Konobar mi donio ručak koji je izgledao ko pred doručak. Gledao sam neutješno u 6 raviola koje sam platio 24 eura. 4 eura po raviolu. Vratio sam se u hotel gladan i bolestan. Slijedeći dan dobio sam visoku temperaturu, tako da sam odma provjerio 2 dana nakon svadbe onaj dio "u dobru i zlu". Zašto čekat.

2. dan medenog mjeseca

Kada smo se vratili u Zagreb, pokupili Lu (17-godišnji maltezer). Dan nakon završila je na operaciji. Sad ju evo već tjedan dana dadiljamo. Naizmjence spavamo na kauču uz nju i sve drugo stavili po strani. I onda skužili. Mala beštija nas je uspjela razdvojit u bračnoj postelji.

Ali usprkos svemu, kad imaš svog wingmana, svi problemi su manji, a uspjesi veći. (više se ne ljutiš za stolara jelda?)

[zoranphoto]

Oglasila se ministrica: Dizanje cijena bez kvalitete nema smisla, tržište će to samo izregulirati

Od početka godine pa do danas imamo 6,4 milijuna turističkih dolazaka i više od 25 milijuna noćenja, što je četiri posto više noćenja nego 2019. godine, izjavila je u srijedu ministrica turizma i sporta Nikolina Brnjac.     Brnjac je izvijestila i kako je jučer održano Turističko vijeće s najvažnijim dionicima turističkog sektora, a hotelijeri od Istre do Dubrovnika su zadovoljni, pogotovo popunjenošću soba hotela sa četiri i pet zvijezdica. "Sve ono što je visoka kategorija i viša, izuzetno su dobro popunjeni i ono što se predviđa za sedmi, osmi mjesec i deveti, pa i nastavak dalje desetog mjeseca, su izuzetno dobre najave", rekla je ministrica, dodajući kako su zbog toga odlučili i Dane hrvatskog turizma održati u studenome. Ponovila je kako je strateški cilj vlade razvijanje cjelogodišnjeg turizma. "Zato kada pogledamo od početka godine do sada, ovi rezultati nam pokazuju, četiri posto više noćenja, a pogotovo na kontinentu", rekla je Brnjac, izdvajajući podatak da sve kontinentalne županije do sada bilježe otprilike sedam posto veći turistički promet nego rekordne 2019. godine. Po podatcima koje je iznijela, u odnosu na prošlu godinu bilježi se 15 posto više dolazaka i 10 posto više noćenja. Ministrica je izvijestila i o analizi smještajnih kapaciteta i ležajeva u odnosu na prošlu godinu, prema kojoj Hrvatska ima više od 33 tisuća novih kategoriziranih ležajeva, a analiza od 2017. pa do ove godine pokazuje da je riječ o više od 300 tisuća novih ležajeva u privatnom smještaju i nekomercijalnom smještaju. Brnjac kaže da Hrvatskoj treba da se brojke koje dolaze preko sezone ravnomjerno raspodijele tokom cijele godine.  "Upravo je predsezona bila jako dobra, što se tiče samih rezultata, vidimo prema pokazatelju e-Visitor i prema onome što su rekli dionici na samom Turističkom vijeću, a to je da su izuzetno zadovoljni s nastavkom. Upravo zato kreće i reforma putem zakona o turizmu, koji je vrlo nužno donijeti", rekla je.     Istaknula je kako će se kroz taj novi zakon definirati planovi upravljanja, a temeljem pravih i egzaktnih pokazatelja.  Objasnila je da će svaka turistička zajednica morati smisliti plan koji se zasniva na resursima, točnije na svim elementima i element održivosti bit će točno definiran izračunima. "Temeljem ovog zakona točno ćemo moći vidjeti koliko imamo smještaja u domaćinstvu i gdje je ta crta, gdje je ta granice održivosti gdje se puca po šavovima, odnosno koliko nam fali komunalne infrastrukture, prometne infrastrukture i sve ostalo što se nadovezuje da bi jedan grad bio uspješna održiva turistička destinacija", rekla je Brnjac.

Iznajmljivanje na crno

Brnjac se je dotaknula i teme iznajmljivača na crno rekavši da je inspektorat krenuo u provjeru iznajmljivača. Istaknula je i kako će se kroz same platforme, koje se povezuju s iznajmljivačima i s poreznim upravama, definirati svi oni koji će iznajmljivati, a oni koji će iznajmljivati putem platforma morat će imati jedan identifikacijski broj. "To se upravo razgovara na cijeloj razini Europske komisije - postojat će identifikacijski broj putem kojega će dobiti odluka o samoj kategorizaciji i samim time vi ćete ući u sustav i u porezni sustav", kazala je. Na novinarsko pitanje zašto se država čudi povećanju kapaciteta kada je porez na dohodak puno manji u iznajmljivanju, nego na plaću, Brnjac je odgovorila da je država svjesna situacije, ali da se treba točno znati što se događa. "Trebamo znati što se događa po svakoj destinaciji, ja to zovem krvna slika na destinaciji u kojoj znamo koliko imamo apartmana, odnosno koliko ima smještaja u domaćinstvu", rekla je Brnjac i dodala da trebaju točni podaci kako bi izbjegli situaciju od prošle godine u Rakovici i Istri s nedostatkom vode. Temeljem novog zakona po prvi put će se moći donijeti odluka da netko, temeljem plana upravljanja, u sljedećih godinu, dvije, tri ili četiri, a na četiri godine se donose planovi upravljanja, zabrani izdavanje dozvola za smještaj u domaćinstvu, istaknula je Brnjac. "To može biti jedna od odluka. Nije isto razvijamo li i potičemo turizam na obali ili negdje na kontinentu", rekla je, dodajući da i gradonačelnici, načelnici općina i župani moraju također preuzeti odgovornost za upravljanje pojedinim destinacijama. 

Podizanje cijena bez kvalitete nema smisla

Ministrica je istaknula i kako su domaći turisti izuzetno važni, uz podatke kako je do 26. lipnja registriran 1,1 milijun dolazaka domaćih turista i njihovih 3,2 milijuna noćenja, što je šest posto veći turistički promet u odnosu na 2019. godinu. Također, rekla je da njemačka vlada nije davala pomoć svojim građanima kao Hrvatska pa je stoga razumljivo i da će turisti pomnije odabrati svoju ljetnu destinaciju i dobiti najbolje usluge za svoj novac. "Ono što stalno upozoravamo je da podizanje cijena bez kvalitete nema smisla, da će tržište to samo izregulirati, kao što sam rekla ponuda i potražnja", naglasila je.  Tportal.hr Foto : Zoran / TV Wien Read the full article

[scxld-blog]

Poželiš nekad da vidiš kakav je osećaj ne biti ti?

[always-you]

Gledaš svoju, sad već bivšu ljubav i pitaš se zašto si još tu? Reči izlaze, slušaš glas koji ne prepoznaješ kao svoj. Tražiš njegove tragove u sebi, pokušavaš da prepoznaš sve ono što si volela.

Bila je zima. Dan bez sunca, magla, sivilo i tišina karakteristična za kraj nedelje.

Samo vreme je bilo depresivno kao i osećanja u njoj. Neka praznina ispunila je svaki kutak njenog bića. Umorila se od očekivanja da će biti bolje. Šta u krajnjem slučaju može biti ishod priče koja nema budućnost?

- Kakvu budućnost ti uopšte očekuješ? Znam, želiš da zaljubljenost traje. Čak su ti i želje izbledele, mene ne možeš da prevariš.

Pitaš me kako prepoznati kraj u sebi.

- Da li je to trenutak kada više ne prepoznaješ čoveka pored sebe ili ga previše dobro poznaješ, ili je to razočarenje kada sitnica pokvari iluziju ljubavi?

- Da li prvo stomakom osetimo da nečega više nema?

- Stomak je najbitniji, mada će ti svi reći da je to srce. Srce zna da prevari, ali grč u stomaku nikada. Kada nestane slutnja, tada je kraj. Gledaš svoju, sad već bivšu ljubav i pitaš se zašto si još tu? Reči izlaze, slušaš glas koji ne prepoznaješ kao svoj. Tražiš njegove tragove u sebi, pokušavaš da prepoznaš sve ono što si volela. Vidiš sredovečnog muškarca u krizi srednjih godina. Vidiš čoveka koji nikada neće ispuniti tvoja očekivanja, čak iako su mala. Gladni emocija pokušavamo da stvorimo ljubav. Zaboravljamo da je to mimo naše volje i nadamo se da će se pojaviti ako se budemo jako trudili i dali sve od sebe.

- Misliš da sam se suviše trudila?

- Dala si sve od sebe, nemoj tražiti krivca, od toga ti neće biti bolje, jednostavno u tim traganjima prolazi život. Čini nam se da smo zaljubljeni. Čini nam se da volimo. Čini nam se da ne možemo bez onog drugog. Sitnice otkrivaju suštinu. Na hiljadu i jedan način pokažeš svoju ljubav i očekuješ odjek. Želiš da na svako tvoje volim te odjek bude i ja tebe. Želiš da te na tvoje želim te on strasno zagrli i vodi ljubav s tobom. Želiš da vidiš sjaj u njegovim očima, dodir koji celom svetu pokazuje da si njegova.

- Gde je sve to nestalo ili nikada nije ni postojalo?

- To sada više nije bitno. Pred tobom je stranac sa kojim si provela toliko vremena i nikada te zaista nije video. Prvi put primećuješ špicast nos povijen na dole, četvrtastu bradu i usne stisnute u tvrdu crtu i ne možeš da se otmeš utisku da si pogrešila, to je oduvek bilo tu, samo nisi videla. Vrhunac razočarenja je kada shvatiš da on zaista nema emocije koje tebi trebaju. Naravno, to si morala sama da shvatiš. Interesantna si mu, zanimljiva, lepa ali fali ono ludilo koje ide uz ljubav. Nedostaje da te nazove samo da ti čuje glas, da ti kupi čokoladu zato što je voliš, da ti prvi čestita Novu godinu, da oseti nijanse u tvome glasu, da koristi svaku situaciju da te dodirne, da smišlja izgovore da bi bio sa tobom.

- Šta onda ima?

- Ima toliko toga ali se tebi to ne sviđa.

- Da li smo sposobni da otkrijemo istinu?

- Ona je uvek jednostavna. Nikakvi dokazi ti više ne trebaju. Hvataš sebe da si na pogrešnom mestu. Najlakše je ustati i otići. Osećaš se kao glumica u pogrešnoj predstavi i jedva čekaš da se završi. Bilo je mnoštvo znakova koji su te upozoravali da to nije pravo, ali tebi je očajnički trebala ljubav. Prihvatala si mrvice pažnje, glupe izgovore ali duboko u sebi si uvek znala da to nije to.

Želiš da budeš svoja do kraja, pri tome mrziš krajeve i mučno ti je što moraš prolaziti kroz to. Znaš sve korake koji slede. Naoružavaš se strpljenjem, a ono je toliko strano tvome biću. Gasiš telefon. Zatrpavaš se knjigama, kućnim poslovima. Još uvek se nadaš nekom čudu iako u čuda ne veruješ. Velika si, izdržaćeš.

- Zašto je toliko teško?

- Zato što je to ljubav. Ona je veličanstvena čak i kada je kraj. Nemoj biti tužna, to nije za tebe. Možda si samo sujetna?

- Misliš da me sujeta boli? Misliš da sam razmažena i sebična što nisam dobila ono što sam dala? – Povredio te je svojom ravnodušnošću, gubitak je samo njegov, dobio je poklon koji nije ni otvorio. Zaslepljen sobom nije video tebe. Sreća je što sve kratko traje i ovo će brzo proći.

- Sada ćeš reći da sam opet prenaglila.

- Nema potrebe da ti pričam, nema zvukova koji mogu ispuniti tišinu razočarenja na tvome licu. Šta su reči, samo talog izgubljenih glasova. Ti si posebna a on je običan. Ti si sjajna a on nije površina koja može da reflektuje tvoj sjaj. Naravno, jedna izgubljena ljubav nije kraj.

- Boli.

- Znam.

🌼- Unknown

[blackkmoonlight]

// prvi dan nove godine //

Probudila sam se kasno,

do sada sam bila u nekom bunilu,

mada, kada se zamislim malo, i dalje sam,

ali na stranu to.

Moram da priznam,

da mi je čitava 2020. bila jedan veliki haos.

Ništa manje nisam ni očekivala,

sa mnom je uvek neki haos.

Svašta se desilo,

od bolnih, do manje bolnih

pa do onih najlepših događaja.

Mnogo ljudi je ponovo došlo,

neki su otišli,

neki pokušavaju da se vrate,

meni je krivo što neke

ne mogu da vratim u svoj život,

a neki su uspeli, koji su dugi niz godina tu,

da probude nove emocije.

Zahvaliću se 2020.

na otvaranju očiju,

na tome što me naučila da grlim sebe,

na bolnim događajima,

podsetila me je da sam živa

da umem da volim posle mnogo vremena.

Naterala me je da spoznam sebe,

da znam šta želim, a šta ne,

da cenim vreme koje imam,

da sve prolazi,

da su ljudi danas tu,

a sutra već nisu.

Da uvek može gore,

da je u redu plakati kada je teško,

da je u redu biti ishitren i da je u redu pogrešiti.

Da treba znati reći izvini i istinski poraditi na tome.

Ova godina me naučila

da neke ljude volim i više

nego što sam mogla da zamislim.

Naučila me je,

da može da mi “otme” najvažnije osobe,

samo da bih naučila

da cenim njihovu vrednost u mom životu.

Zbližila me je još više sa nekim ljudima,

oslobodila moje rame za prave prijatelje,

očistila srce i dušu od bola,

oslobodila me okova koji su

bili preteška gvožđurija

koju sam godinama vukla sa sobom.

Naučila sam da se sve vrati u životu,

iako toga nismo svesni dok se ne desi.

Naučila me je da će nam se vratiti

ona kad baš najmanje budemo očekivali

i želeli.

Ii za kraj,

podsetila me je koliko je porodicna važna,

koliko bez nje čovek ne funkcionise.

Karantin me je podsetio

koliko se gubimo u obavezama,

u vremenu i ličnom interesu,

koliko zaboravljamo baš na one

koji nas najviše vole i čuvaju.

Zaboravila sam na nekoliko godina

koliko mi fali da sedimo svi zajedno i gledamo film,

ili igramo društvene igre.

Hvala 2020. na svemu,

na dobrim i lošim stvarima,

ponajviše ti hvala,

što mi nikoga nisi oduzela i

poslala ga na neko lepše mesto.

Osvrnite se,

zagrlite i volite svoje,

nemojte dozvoliti da za to bude kasno.

Ispunite ciljeve i

budite hrabri u 2021.

—

[petrarka-na-aparatima]

Poezija svijeta

Zašto postoji jezik?

Da komuniciramo, sigurno ne

Nego da se udvaramo simpatiji

Da drugima pišemo pjesme

Jer mi ohrabreni pričamo stihovima

Oni su nastali kao zakrpa

Popunjavaju prazninu u našem srcu

Tvore dio duše i uma koji nam fali

Tako nastaju stihovi pjesme

Tako nastaju ljubavna pisma i tekstovi

Na kraju, tako nastaju i filozofije

A iz toga nastat će sve istine o svijetu

Mi biramo kakve će naše riječi biti

One će biti produkt praznina u nama

Tako ćemo svijetu darovati nedio sebe

Satkaćemo svijet iz naših zakrpa

Kakav ćeš mu ti stih darovati?

[sarajevo-ti-i--ja]

Pismo jednom vojniku

03.10.1993.

 Hej ti,

 Pišem ti već deseto pismo, otkako si prestao odgovarati... Drugi mjesec evo, a od tebe ni glasa. Priča se po mahali da im je neka rodica, bolničarka, rekla da su te prebacili u neki Centar. Toliko sam čula. Pisala sam ti prije neki dan da od mene okreću glavu. Odjednom. Ne znam šta im je, a i ne zanima me. Pretpostavljam da je taj Centar neka jedinica. Vjerujem da su te prebacili jer im je trebao neki dobar vojnik. Uvijek sam ti govorila da ćeš biti najbolji vojnik u svojoj jedinici i da ćeš jedan dan našem sinu pričati kako je to napredovati od običnog vojnika do komandanta. Sjećaš se kako smo maštali da će jednom kad se sve ovo završi, tvoja uniforma sa činovima biti samo suvenir. Jel' tako da se sjećaš?

Nama povremeno dođe struja, pa mati uzme da usisa. Bude struje po nekoliko dana, taman se ponadamo, a oni je opet isključe. Još ne sjedimo pod svjetlom u noći. Strah nas, a i navikli smo na mrak.

Buraz stalno svira. Spominje te često jer svira samo ono sto si ga ti naučio. Priča kako će te opet zamoliti da mu pokažeš još koju pjesmu, kad rat završi. Mati mu ne da da svira poslije akšama. Kaže, čut će nas pa će opet gađati kuću. Znaš da je proljetos u bašču pala granata i raznijela ono malo vrta što smo imali. Skupi se često burazova raja, pa i ja sjedim sa njima. Moji okreću glavu od mene. Pravo da ti kažem, za njih mi je više svejedno. Ni Dženana ne dolazi po vodu kad sam ja kući. Kad sa starim odem u jedinicu dođe. Mati priča kako me nikad ni pozdravila nije. Kaže, ne pita ni šta je sa mnom, samo spuštene glave odnese one kanistere. Eto, Velju odavno nisam vidjela. Nekako se nadam da njemu nisam ništa skrivila. I on je nikakav kako si ti otišao. Jednom, kad su te tek prebacili, rekao mi je kako je jedino čemu se nadao bilo to da ćete barem vojsku zajedno odslužiti. Rekao mi je tad da ce nam prvi doći na slatku kad se uzmemo. Kaže baš ga briga za starce i za to što je red da oni dođu prvi, hoće on da, kao kum, prvi dođe svom burazu. Iako niste nikakav rod, on te je uvijek smatrao burazom... Šta da ti kažem, nekako mi fali... Dugo ga nisam vidjela...

Stari neki dan dođe kući veseo iz jedinice, kaže neće ovo još dugo, još samo koji dan i gotovo. Čini mi se da ni on nije najbolje, izgubljen je i mislim da polako gubi nadu da će se ikada prestati pucati. Sjedne naveče pored mene pa mi priča kako vjeruje da ćemo mi proći bolje nego on i mati, kaže da ćeš me znati čuvati i da nisam pogriješila. Moli me da te čekam, obećava da će se sve brzo završiti, a sve mu suze teku niz lice. Kažem mu da ćemo te zajedno dočekati, a on govori kako mu je teško što su tvoji poginuli. Onda dugo šuti, ustane, pa kroz suze i jecaje kaže da si mu kao rođeni sin i ode. Tako svaku noć. Mama i buraz ne znaju da plače, nikad ga nisu vidjeli. I neka nisu. Bolje je tako. I oni bi potonuli onda jos više.

Mnogo toga sam ti ispisala... Nadam se da ćeš uskoro uhvatiti vremena da mi odgovoriš... Piši mi kako ti je u tom Centru, kakva je to jedinica... Piši mi imaš li novih jarana. Ima li koji od njih curu daleko? Šta kažu, kad ćeš nazad kući? Piši mi, molim te...

  03.11.1993.

 Dođe poštar neki dan... Vratio mi pismo što sam ti pisala, ima i mjesec dana. Kaže čovjek, nisu te mogli naći...

Javio mi je Velja... Izvinjavao se što nije ranije, kaže nije mogao, nije imao snage... Govori da je taj Centar što sam o njemu slušala bolnica... Kaže ranili te, a kad si se oporavio, poslali te na liniju opet. Čuo on od nekog jarana... Poginuo si.

[urbanidesnicar]

Što slavimo između 9. i 11. Travnja?

Lažu li nas? Dašta. Što nam je činiti? "Ljutu travu na ljutu ranu". Nema nam druge. Inače ćemo završiti kao Ameri. Žrtve vlastite prepotencije i "hrabrosti". Ali samo na riječima...

Teorija o "globalnom zagrijavanju" se raspala ko' pokojna juga. Događa se upravo obratno. Zemlja se hladi, a prosječna temperatura je sve niža. Ne treba biti Einstein da bi ovo shvatio. Dovoljno je izaći na balkon, po mogućnosti u potkošulji. Da mala Greta ne bi dobila nervni slom, tvornice laži smisliše novu "teoriju". Nu sad ove umotvorine: "Toplije more na Antarktiku donosi snijeg i valove hladnoće u Europi!?" Ne samo da nema smisla, nego vrijeđa zdrav razum. Ista je stvar i sa kineskom gripom, koju nazvaše koronom. "Slijedećih 30 godina je ključno", i dalje tvrdi ugledni stožer na čelu sa još uglednijim drotom.

 Ako konstantno plasirana laž postaje istina, onda nam nema druge nego ponavljati istinu. DO BESVIJESTI. Navodna nestašica cjepiva za koronu, uopće nije točna. Radi se o perfidnom pokušaju, ne bi li ljudi podsvjesno pristali biti pokusni kunići. Jer istraživanja na životinjama, NIKADA nisu obavljena. Ovaj pakleni plan je objavljen još 2017. I to javno. Neki su shvatili o čemu se radi, ali su automatski bili brendirani kao "teoretičari zavjere". Što sad slijedi? Nakon što većina bude cijepljena, u roku od 6-18 mjeseci mogu nastati ozbiljne nuspojave. A možda se pojave tek za nekoliko godina? Oštećenje mozga, ugrušci u krvi, teške upale pluća, neplodnost... A kako se to na hrvatskom zove? De-po-pu-la-ci-ja. Normalno da neće svi najebat, jer bi bilo previše očito. Ovdje dižem ručnu i stajem. Jer nisam kompetentan da bi se igrao doktora. Srećom, još uvijek postoje glasovi razuma. Toplo preporučam Dr. Srećka Sladoljeva, i njegove stručne ali svima razumljive tekstove.

Još je jedna stvar jako bitna. Svatko je gospodar svoga tijela. Za sada. Bojim se da neće još dugo. Zato NE SMIJEMO nasjedati na medijske podvale i omalovažavati jedni druge. Primjer? Ja se ne želim cijepiti, i to je isključivo MOJA osobna stvar. Točka. Ako netko razmišlja na drugačiji način, meni uopće ne smeta. Jasno je da "gospodari kaosa" žele podijeliti ljude u dvije skupine. Odgovorne i neodgovorne. A samo nam još to fali. Svakako smo se satrali od sloge i zajedništva. Ali u k*rcu. Ako si TI primio cjepivo, znači da si zaštićen od ovakvih kao ja. A ako JA otegnem papke, to je isključivo do mene. Zaključak? Jedni druge uopće ne ugrožavamo, tako da nema razloga za svađu. 

Prošle Nedjelje bijaše Uskrs. Namjerno sam otvorio naslovnice 20-ak portala (naših i njihovih). Samo da vidim dvije magične riječi: "Sretan Uskrs". I našao sam ih. Čak na 3 (TRI) portala!? Više ne čestitaju ni "neke blagdane'. Ma jok. Čisti ateizam, s aromom boljševizma. Glavne vijesti dana su bile: "Uvijek neugodna PLANdemija, Maja Šufit, supruge nogometaša, koje trgovine će raditi za praznike (Koje praznike?), kako obojiti jaja (Što bi ih bojio. Što je povod?). Koje licemjerje, žalosna nam keva. Da je putnik namjernik taj dan zalutao među naše medije, uopće ne bi znao da slavimo najveći Katolički praznik. Milemimatere, muka mi je od ovoga neokomunizma. A ni s probavom ne stojim najbolje. 

Imam neki čudan osjećaj, da ćemo 2. svibnja (Vaskrs) gledati potpuno drugi film. I da će se vladajući korisnici vazelina utrkivati, tko će se dublje uvući u "debelo crevo" čika Pupija i ekipe iz ZZ TOP-a. Odavno je jasno tko je u ovoj zemlji privilegiran, a tko  marginalac. Mali Perica bi se naivno zapitao: "Zašto su četnici legalni, a Ustaše državni neprijatelji broj 1?" Dobri moj Perice, i ti ko da si s kruške pao? Ali bez obzira na sve srpske laži, činjenice govore potpuno suprotno.

Ovih dana obilježavamo 10. Travnja. Jedan od najvažnijih datuma u našoj povijesti. Samo par rečenica o ovome danu, koji je još uvijek tabu tema. Ali samo za nas. Oni mogu pljuvati koliko hoće. Idemo redom: 1. NDH je stvorena željom hrvatskog naroda i bila je neusporedivo veća, jača i bolja od današnje "kifle". 2. Poglavnik nikada nije "prodao" Dalmaciju i Istru, i to je notorna laž. 3. Nikakvog đenosajda i Jasenovca nije bilo, a "meleoni nejači, žena i dece" su ostali živi i zdravi. Kako bi inače njihovi nasljednici prenosili partizanske mirovine s "kolena na koleno"? 4. Hrvati su kao narod bili ponosni, složni i SLOBODNI. A upravo im ta sloga najviše smeta. Zato za ISTINU, nema mjesta u "antifašističkim" medijima. Jer sve laži o NDH potenciraju oni, koji su se prvi u Europi riješili židova. Naše drage komšije, iliti srbo-četalji.

Meni je dobar dio života bio ispiran mozak. Kao i svima onima koji su odrasli u titinoj državi. Uvjerili smo se iz prve ruke, po kojim principima funkcionira propaganda. U zadnjih 30-ak godina smo imali prigodu revidirati neke stvari, i doznati pravu istinu. Jesmo li to učinili? Kako tko. Prema službenim popisima pučanstva u Jugoslaviji (1931 i 1948), brojke su slijedeće: skoro 900 tisuća hrvata manje i oko MILIJUN srba više!? Dakle, MI smo bili žrtve a ONI agresori. Kao i u Domovinskom ratu. Gdje su nestali toliki Hrvati? Pojeo ih mrak. Bleiburg, Goli otok, Lepoglava, tisuće jama, bravarovi odredi smrti...

A oklen toliko Srba viška, kad su ih vastaške horde pobile? Biće su se jebavali ko zečevi? I tako nam je nametnut teret kolektivne krivnje, baziran isključivo na LAŽIMA. A mi se uporno pravdamo, već skoro 80 godina. Kome i zašto? Ali ima još. Davno sam napisao (u poluzajebanciji), da ćemo na kraju mi njima platiti odštetu. I nažalost, pogodio sam. Pogledajmo što danas proživljava HRVATSKI HEROJ Mihajlo Hrastov. Branio je svoju zemlju od agresora, a sad obiteljima krepanih četnika mora isplatiti višemilijunski iznos. A možda je stvarno do njega? Umjesto da je pucao, mogao ih je uljudno zamoliti da prestanu s agresijom i vrate se u matičnu vukojebinu. Siguran sam da bi ga poslušali... 

Već par mjeseci sebi govorim: "sinko okani se pisanja, dosta je bilo". Nemam više ni volje, ni želje, ni nade... A na silu ne ide. I onda dobijem komentar, koji me ostavi bez teksta. Bukvalno. Neću navoditi ime dotičnog gospodina, jer ga nisam pitao za dozvolu. Bitna je poruka. A ona glasi: "Čitam sa užitkom i razmišljam da prije nego umren, kako bi lipo bilo upoznat ovoga ćovika. Nema tu MAŠTE već žalosna istina 'SATIRIČNO' (recimo) napisana. Lipi pozdrav i SRETAN U (sa ušatim) SKRS - ZA DOM SPREMAN."

Kad sam ovo pročitao, ostavim mobitel i nastavim tupo gledati u zid. Što reći i kako reagirati nakon ovakvih riječi? Stvarno ne pamtim kad me je nešto ovako emotivno "puklo"? A nisam emotivac. I uglavnom sve držim u sebi. Zajebi kume sve lajkove, pohvale, objave, statistiku...Tek sam sad svjestan, da se sve isplatilo. Zbog ovoga gospodina i ljudi poput njega. Jer nema toga novca kojim se ovo može platiti. Svaka riječ je suvišna, osim jedne. HVALA!

Sve nas je potresla vijest o smrti dvogodišnje djevojčice, nad kojom su se MANIJACI iživljavali. UŽAS! Sve donekle mogu svariti, ali kad se radi o djeci tu nema pardona. I najveća zatvorska kazna je preblaga. Ali zašto se sad svi odjednom čudimo, kad je bilo pitanje trenutka kada će se nešto slično dogoditi? Jer radi se o djetetu iz romske obitelji, a svi znamo kakav je njihov način života. Počevši od: higijene, školovanja, incesta, kriminala...

Prvo, koristit ću izraz cigani jer nisam politički korektan. Drugo, neke osnovne stvari treba iz korijena promijeniti, i tu je čitav sustav totalno zakazao. Nasilje i uvjeti života u ciganskim obiteljima zahtijevaju puno veću pozornost i kontrolu, nego kod ostatka populacije. Ne možemo glumiti neku ravnopravnost, kad nismo svi isti. Javila se i Košuta Februar zaštitnik "svega i svačega"? Mrš u 3 PM fukaro beogradska!! Što radi "manjinac" Veljko Kajtazi? Krade šahtove? Treba ga za jaja objesit, a ne mu davati saborsku plaću. Odjednom je proradila savjest i nekim dušebrižnicima. Koji bi na tragediji malog djeteta, skupljali političke poene. Odvratno, degutantno i ispod svake razine.

Kažu da je najgora metoda mučenja: "Smrt tisuću rezova". Koja je davno prakticirana u Kini. Neću ulaziti u detalje, jer nisu za svačiji želudac. Poanta cijelog postupka je, da žrtva što duže ostane na životu i što više pati. Zašto ovo pišem? SVAKOGA tko zlostavlja malu djecu (bilo kako), treba kazniti na ovakav način. Previše okrutno? Ni malo. Mi "nazadni" roditelji upravo ovako razmišljamo. OVO je daleko najveći problem današnjice, a ne jebene gripe, ledenjaci, solarne ploče i parade pedera. Trgovina djecom, pedofilija, uvjeti u kojima žive... Što ćemo s Afrikom? Gdje i danas tisuće djece umire od gladi, i bolesti koje su u razvijenom svijetu odavno iskorijenjene. Ali nekima je mobitel, važniji od dječjeg života. I u tome je sva tragedija, ovoga tehnološki "naprednog" svijeta.

Nazire li se ludilu kraj? Optimisti tvrde da će budućnost biti bolja. Jer neće dugo trajati... Svijet (naročito zapadni) je postao mentalna institucija, gdje su doktori pacijenti i obratno. Kako drugačije protumačiti  zaključak "stručnjaka" sa CNN-a: "NEMOGUĆE je utvrditi spol djeteta pri rođenju"!? Od kad je svijeta i vijeka, doktor bi prvo pogledao visi li nešto među nogama? I shodno tome zaključio, je li muško ili žensko? Sad više ne smije. Jer će ga optužiti za "transfobiju".

U svijetu živi oko 0.3% trans spodoba. A ponašaju se kao da ih milijarda. Imaju veća prava i privilegije nego 99.07% ostalih. Je li to ta jednakost, mater vam j*bem izopačenu? Pošto kopiramo zapad u svemu što ne valja, očekujmo ove perverznjake vrlo brzo i u našoj zemlji. Inače, postoji još jedan način kako utvrditi spol djeteta. Daš bebi fetu kruva i pancete i čekaš. Ako je "pojeo" onda je sin, a ako je "pojela" znači da je kćer.

Svatko od nas traži odgovor na neka pitanja, dok je još na ovome svijetu. Mene od rata proganja jedno te isto: "Jesam li ubio četnika?" Pucamo mi, pucaju oni. Gađaš njihove položaje, ali živog četalja ne vidiš. Sakrio se i "hrabro" tuče iz svih vrsta naoružanja. A meni dalo M48 i reklo mi da ne pucam previše, jer nemamo municije. Pričam o samom početku rata.

Kada bi bio siguran da sam barem jednoga poslao u vječna lovišta, pao bi mi kamen sa srca. I osjećao bi se puno bolje, jer sam učinio dobro djelo. Nažalost, odgovor ne ću nikada saznati. A tako bi volio čuti onu staru englesku: "Zvonko bad, chetnik dead."

Prošli tjedan sam napisao da ne postoje "klimatske promjene". Ispričavam se. Bio sam mlad i lud. Sad sam 7 dana stariji i ozbiljniji. Neki dan je padao snijeg, a temperature nemaju blage veze s proljećem. Što znači da svjedočimo "globalnom zahlađenju".

Upravo zato kume, nema se smisla smrzavati. Loži sve što ti je pri ruci. 

Čumur, drva, parket, lož ulje, punicu.... "ZA DOMOVINU SPREMNI"

[bojesvemira]

I evo sada je 15:00, otisla si tacno prije 10 sati, monotono je dosadno. Lezim ne mogu se mrdati niti se trudim, jastuk mi je natopljen suzama, okruzuje me tvoja posteljina i tvoji otisci prstiju po svuda... I miris, miris tebe i tvog postojanja. Falis mi a nije proslo ni 10 sati draga, sta je ovo... Ti kazes da nam je tesko jer se previse volimo, no ja mislim da nam je tesko jer se obozavamo. Svaki put kao da pustam dio sebe da ide dalje, pa tih nekoliko mjeseci zivim u prazno, monotonija i dosada mi nisu nepoznate stanice u tom periodu. Ali bit ce okej, znas kako kazem doci cu ja tebi a doci ces ti i meni. Tjesim se sa brzo ce to proci.... Nemas pojma koliko si potrebna u mom zivotu, jer sa tobom sam cijela. Tebi poklanjam sve, svaku svoju misao i sebe cijelu. Jer nema smisla bez tebe. Sada slijedi kombnih cetiri mjeseca bez tebe ali na kraju krajeva opet cemo biti skupa nakon toga sretne. Za takve trenutke i zivim, a i distanca je nebitna u odnosu na ono koliko te volim. Hvala ti, hvala ti sa tobom sam sretna i jos nemas pojma koliko te volim odavde do mjeseca i nikad nazad.💕

[steper1]

Ljubljanski vikend (Ljubljanski maraton)

Sjećam se pred 2 godine kako sam razmišljao da mi fali adrenalina u životu, a vozio sam tad stari stričev auto, pa je jedini adrenalin bio oće li akumulator izdržat slijedeće paljenje. I vrtio sam neki video na youtubu o liku koji je snimao dronom kako se penje po raznim planinama svijeta i bio sam oduševljen. To je to! Nabavit cu drona. Šta je, vi ste mislili da ću se penjat? Odlučio sam se vratit u školu trčanja, treći put. Al taj adrenalin, tek je ovaj vikend stigao. Pošto traume brzo potiskujemo, evo vam ih na ovdje, dok ih nisam do slijedeceg vikenda zaboravio. Obećao sam Dudi putovanje iz snova pred 2 godine, u jednu egzotočnu svjetsku destinaciju. Obećano, učinjeno! Ljubljano, biseru zapadnog Balkana, prihajamo ti! Vikend je naš. Duda je bila neskriveno oduševljena, a njena skromnost je opet došla do izražaja kada je predložila da umjesto u subotu, idemo u nedjelju, tako da umjesto vikenda, ostanemo samo pola dana. Ali moja darežljivost nema granica, i rezervirao sam nam cijelo noćenje u eksluzivnom grand resortu preko Bookinga. Moram navest što smo imali od prtljage jer je bitno za traumu. Priču. Ja: oveća sportska torba Sretnica: najmanja torba (ona ko u Sport Billy ali se ne raširi) + vreća od 80 litara prepuna hrane (treba nadomjestit moje kalorije na utrci, a i unaprijed) i jedno 20 litara pića, cca 40 kg dobre vage.

Put je krenuo dobro. Osim što sam od cijele torbe hrane dobio samo smoothie, a sve ostalo je bilo u gepeku, pa joj nisam htio za kaznu stat da se popiša, sve do Ljubljane. "Joj sorry nisam vidio tu pumpu"…. Na ulazu u Ljubljanu, krenuo je omen. Lik za volanom …..(Duda očevidac dao mu je 80 godina. Mislav očevidac da mu je 30 godina. Nemojte nas zvat za svjedoke). Nije nas vidio i ravno u nas je skrenuo. Milimetri su dijelili od sjedinjenja mog i njegovog laka na autu. A i lima….i neću dalje nabrajat. Nisam tu da se hvalim i nećemo o meni, al nečiji tigrovski refleksi spasili su dan. Iako ne zadugo.

Mojim vještim organizacijskim vještinama, rezervirao sam apartman na par minuta od starta utrke. Mali tiny mini minusić toga, bilo je da sam auto morao parkirat u Tivoliju, parku di navraćaju oni koji su rekli "zbogom svijete". Apropo Zagrebu to bi bilo …. Dugo Selo. Pa desno prema Dumovcu. I tako mi fino parkirali tamo, sa naših 120 kg prtljage. Koju smo ostavili u autu, jer check in je tek u 15 sati, a mi stigli u 9 ujutro. Ali lako je potrošit 6 sati u Ljubljani. Ne znaš di bi prvo. Centar smo vidjeli još prije, i dvorac. I to je mrak. Preporučam. Nakon toga, bježite iz države.

Prošetali smo do centra, laganih 20 minuta, bez stvari koje su ostale u autu i sjeli u jedan od kafića uz rijeku. Narucio sam nescafe s okusom. Nema toga veli. Onda reko kavu s mlijekom. Donio nam je 2 espressa. Bez računa. Gledamo mi te dve minijaturne šalice, ne znaš kako da izvučeš pijenje kave na 10 minuta kad ti jedan srk isprazni i šalicu i sav život iz nje. Dolaze neki dvoje za stol uz naš. 5 min nakon, fura im konobar neskafe. Pogledamo druge stolove, jos jedni imaju nescafe. I ne samo to, nego i kave s mlijekom. Ovaj nam neda mlijeko. Ni racun. Nakon 2 minute sjedenja, odo platit. Sjedimo jos 2 minute i gledamo u prazne baby salice. Na stolu bar kod s menijem. Skidam taj meni da vidim cijene. Naplatio mi vise kave. Ok, nac cemo drugi kafic. Vratismo se nakon jos 20 min odakle smo i krenuli.

Googlamo u autu, u koji cemo kafic. Ispostavilo se da ne radi niti jedan vikendom, osim dva. Jedan na vrhu spomenutog parka, imena Švicarija, a drugi na suprotnom kraju, imena Monet. Demokratskim izborima, izabrali smo jednoglasno (sa jednim glasom) Monet. 15 min lagane šetnje. Čim smo krenuli, zapazih pivnicu. Reko, ajmo tamo probat, Monet mi je sumnjiv. Ušli unutra, 68 djece, igraju stolni nogomet, piju koješta i guraju me školskim torbama. Previše me podsjećalo na moje školske dane. Krenuli smo prema Monetu. Kvart je……da je noć vještica, ne bismo uspjeli. Hodaš cestom, nema trotoara, zgrade socijalizam 60-tih…glavni kolodvor…pogledaj sliku.

Đamija pored. Valjda ih odma šalju vlakom na istok, ne znam. Prelazimo prugu, nemoš nigdje nego gledamo jel ide vlak. Duda gleda u mene i pita se jel mogla bolje. Nisi.

Kvart je sve gori, nigdi nikog. Sjetilo me na film Death Wish sa Charles Bronsonom. Onaj kvart di zalutaš, pa te samo vigilante može spasit. Dolazimo do Moneta. 25 minuta lagane šetnje. U povratku nam je trebalo 15 (strah čini čuda). Svjetla gore, nitko ne otvara. A posebno je zanimljivo što izgleda zatvoren od razdvajanja Čehoslovačke. Al hrpa žarulja gori. Nismo htjeli kucat. Dajmo životu šansu.

U spomenutom povratku, naišli smo na neki….šta ja znam….nije kafić, nije klub….nešto. Ilegalno, zastrašujuće, gotovo na granici SF-a. Recimo snimao bi tamo prizor u filmu Poltergeist. Daske, rešetke na prozorima, paučina, oronulost, ta nastamba radi i čuje se muzika iznutra. Zaključili smo da su unutra bikeri, da slučajne naivne prolaznike zadrže unutra…zauvijek. I tako još par detalja smo smislili koji su previše osjetljivi da bi prenosio ovdje. #kuke #njihajuća tijela #nitkotenikadanećenaći Spomenutih 15 min prošlo je u trenu.

Prognoza za taj romantični vikend bila je da će kiša početi kada dođemo, i stati u trenu kada ćemo u nedjelju odlaziti. Trebali smo i tim predznakom osjetiti da nas Ljublana ne želi. Od sunca, došli su tmurni oblaci. Ali stignemo do Švicarije još. Zvuči kul. Već se vidim u švicarskom kafiću. I tako, vratili smo se odakle smo i krenulo, kraj auta, i sad idemo u drugom smjeru, po tom parku. Spazih odmah nakon 2 minute kafić koji radi i ima fora terasu, ali Duda je htjela dokazati da je njen izbor bio bolji od mog (jer kao ima šanse bit lošiji), i spomenutih 15 min na googlu, opet se pretvorilo u pola sata. Švicarija, na vrhu parka, nakon pola sata vožnje, bila je puna svadbe il krstitki il nečega i samo smo se okrenuli.

Nakon novih pola sata, opet smo dosli odakle smo i krenuli, minus 2 minute, do spomenutog kafica. Napokon kava. Nakon 2 sata tumaranja Ljubljanom. Ja: Dobar dan Slovenka: Prosim lepo Ja: Evo kuna. Ja bi nes. Slovenka: ? Ja: nescafe, s čokoladom Slovenka: tega nimamo. Kakao? Ja: ne, kavu s mlijekom

Stigle su 2 kave s mlijekom. Dakle. Drugi srk sam uzeo iz jedinog razloga, što sam želio zapamtiti upečatljivo najgoru kavu koju sam ikada u životu probao. Neka mješavina tetrapaka, lijeka za jetru i vakuma. Šalice su bile tolko prljave, da je i to nešto preposebno. Računa nema, a kad sam došao platiti nakon 2 minute, pitala me jel mi sigurno treba?

U ovom trenutku, shvatili smo da ni kave, a ni mlijeka, necemo dobit vikendom u ovom gradu. Kiša je pocela sasvim lagano, pa smo stavili na sebe nasih 120 kg opreme i krenusmo prema 15 min udaljenom apartmanu. Ispalo je 25. Jer nas je Google vodio okolo. Cim smo krenuli, poceo je pljusak epskih razmjera. Sto ne bi bilo tolko strasno kad bismo imali rezervnu odjecu. Duda je imala samo jedne cipele koje je imala na sebi. Hrana je bila bitnija i u tome ju podrzavam. Sokova smo imali tolko da su ona djeca što su zapela u špilji na Tajlandu, mogla od toga preživjet do kraja monsuna. Al eto, da se nađe. I teglim ja to, biciklist do mene se razbio bježući od pljuska. Gledam oću pomoć njemu il sebi. Ne mogu nikom. Duda je već 100 metara ispred mene. Meni puca torba od težine. Pucaju mi i mišići. Osjećam kako mi se kiša slijeva niz leđa. Nema što mi nije mokro. Ukljucujuci i sve po torbama. Sklanjamo se pod željeznički most. Totalno smo mokri. Vjetar je počeo derat. Stajanje tu nema smisla. Idemo nazad u armagedon. Nakon 20tak minuta kalvarije, ulazimo u apartman. U trenu smo napravili bazen na podu. Doslovno je curila voda iz nas. Vadimo stvari iz torba. Sve je mokro. Putovnici se slijepili listovi. Kljucevi, mobiteli, novac, sva rezervna roba. Sve mokro. Imao sam oko 2 dl vode u torbi.

Palim grijanje. Klima radi, a ne radi. Gori lampica i to je sve što radi na njoj. Aj bar nešto. Palim termostat za radijator. Super, svjetli. Ne grije. Slovencima je bitno da sve svjetli. Otvaramo kupatilo. Zapuhuje nas kanalizacija, kasnije ustvrdismo iz sifona valjda. Al bar moš na miru obavit nuždu 2, i okrivit sifon. Dlaka po stanu je bilo više nego na meni, a ja izgledam gol ko sexy jeti.

Idemo gledat tv, jer šta ćemo drugo, kiša pljušti, robe nemamo, mlijeko nam nigdje ne daju, ništa ne radi. Nema nijedan kanal, samo Netflix. Talijanski. Slijedećih 3 sata, vrtili smo sve filmove. Na kraju odabrali nešto što smo prepoznali na talijanskom, Top Gun. Superiore Pistola, za one koji žele znati više. Objavili smo laku noc jedno drugome u 9 navecer.

Nedjelja, dan utrke. Na brzinu smo popli hladnu kavu koju smo ponjeli iz Zagreba, jer odustali smo od ljubljanske. I potrosili smo novih 20-tak minuta do auta, noseci vecinu stvari, nadajuci se da smo izbjegli kisu kasnije. Poceo je pljusak, ali nas je promasio. Sreca nam se okrenula. Došli smo do blizu starta, tako sam bar mislio, i ja sam sam krenuo do moje zone, koja je bila valjda kilometar dalje, i kroz gužvu. Došao sam 100 sekundi prije početka utrke. Mokar, a nisam ni krenuo.

Utrka je bila dobra, iz moje perspektive. Duda je s druge strane, za dlaku napravila više koraka od mene, hitajući na odabrane lokacije za slikanje. A da, na karti je sve izgledalo tako blizu. Na nogama je imala najlonske vrečice, jer je imala samo mokre cipele. Ništa se nije moglo osušit po noći, jer one lampice samo svjetle.

Na kraju smo kavu našli. U Samoboru. Priča je napisana, ako dođe do prekida, da znate zašto. #lampice #kiša #zašto si morao parkirat u drugoj državi , itd….

[s-ljubavlju-t]

Preživjeti tebe.

Potražio sam njega. Da, njega. Zamisli koliko sam snage imao kada sam otišao čovjeku koji te voli, baš kao i ja...Skupio sam hrabrosti, prešao preko ponosa, muškog ega i ko zna preko čega još. Ulazim u kafanu, vidim ga, sjedi za šankom.

U početku riječi nisu dolazile, kao nijemi smo bili obojica, a onda, pivo za pivom, cigara za cigarom... On prevali preko usana i reče mi:

"Luda je ona. Pomalo drska, nekada i bezobrazna, ali... Kada zavoli, voli do neba. Čini mi se da bi ti srce izvadila i dala, pola srca kako ona kaže, što joj je ostalo. Znaš i sam da se obožava grliti, dugo, dugo... Znao sam se ukočiti, ali nije mi bilo važno, jer me ona grlila. Smatram i da znaš da ne voli romantična sranja, ali voli cvijeće, kale posebno. Cigarete još uvijek ne ispušta iz ruke, zar ne? Ima specifičan način kako vadi cigaretu iz kutije i pali je... Upaljača nema nikad i to znaš. Kada joj je najgore, najglasnije se smije. Stalno nešto pjevuši, đavo je odnio, fali mi da slušam njeno pjevanje dok nam kuva kafu u 3 sata noći... Jebote, sjećam se svega... "

Ja slušam, ćutim, knedla u grlu još uvijek je tu. Nakon svega toga što mi je rekao, jedva sam prevalio preko usana pitanje:

" A kako si ti nju preživio?"

Uvlači dim cigarete, namršten, čini mi se da ga je to moje pitanje uvrijedilo, onda se blago nasmija i reče mi:

" A ko kaže da jesam?"

Ja opet ćutim,knedla ne nestaje, steglo me nešto oko srca, a on mi reče još:

"I da... Zato što ona mene nije preživjela, a kako si saznao ni ja nju, zato je ti sad preživljavaš".-S ljubavlju, T.

[zoranphoto]

OTKRIO SLATKE DETALJE O UNUCI! Dida Tonči otvorio dušu: ‘Nisu joj ni roditelji baš normalni, ali ona je neobična’

Legendarni hrvatski glazbeni producent Tonči Huljić već se naveliko priprema za nastup na Melodijama Jadrana, festivalu koji će se održati od 23. do 25. lipnja u Splitu. Tamo će sa svojom kćeri Hanom Huljić Grašo, koja se nakon porodiljnog dopusta vraća na scenu, izvoditi ‘Pop misu Mediterana‘. Hana i Tonči tako će nastupati na istom mjestu gdje su ‘Misu’ prvi puta izveli prije dvije godine.   “Za razliku od prva dva izvođenja ovdje, proširit ću program pa ću odsvirati nešto iz crossover materijala, ali samo onaj dio koji se tiče pjesama sa zborom i orkestrom,” najavio je Tonči u razgovoru za In Magazin te je otkrio kako ovog ljeta planira uzeti odmor i provesti vrijeme s unučicom Albom. “Volio bih biti s bebicom, ovo će biti prvo ljeto kada će hodati, biti aktivna i volim biti svaki trenutak tu. Sad se nećemo vidjeti deset dana pa ti to jednostavno fali jer ti uđe pod kožu, vrlo je neobična, haha! Nisu joj ni roditelji ni bake ni dide baš normalni ni obični, al ona je neobična,” rekao je. Djed Tonči ne krije ni koliko je na nju ponosan: “Njen veliki problem i velika dobrobit u životu je to što je halo-efekt nevjerojatan. Nema toga koga neće razoružati. Snimi te i udara gdje si najtanji. Nevjerojatno.” Prije nastupa na festivalu, Tončija očekuje velik koncert u srcu Beča 19. lipnja. “Taj prostor nije zamišljen za koncerte takvog tipa. To je u strogom centru Beča, dvorac koji ispred sebe ima vrt, obično tu rade dočeke rezultata izbora, promociju premijera, predsjednika, i tako dalje,” pohvalio se. Kaže kako ga prije ovakvih koncerata brine jedino da slučajno nešto ne ‘izvali’ na engleskom: “Lako mi je komunicirati na hrvatskom i stvarati geg situaciju, ali na engleskom, nikad ne znaš kakva je struktura publike. Moram otkriti, to je najteže, taj prvi dio pa ih prozoveš da vidim koliko ima naših, a koliko ima njihovih. I onda po smijehu možeš čut’ gdje je prevaga, jel’.” https://www.instagram.com/p/CsbCJPRszZ8/?utm_source=ig_web_copy_link&igshid=MzRlODBiNWFlZA==   Glazbenik se nedavno putem Instagrama obratio javnosti vezano za upite o suradnji koje često dobiva, pa je tako otkrio da za iste nije zainteresiran. “Zbog zaštite intelektualnog vlasništva i mogućih sporova, nakon protoka vremena, molim vas da mi ne šaljete tekstove i melodije, pošto će isti odmah biti uklonjeni iz poruka,” rekao je, te kroz šalu dodao: “Kako se nemam namjeru širiti, dapače, imam se namjeru samo sužavati, u godinama sam kad čovjek ulazi u se! Jednostavno ovo je bio najkraći put.”   https://www.instagram.com/p/Csg4No7sH00/?utm_source=ig_web_copy_link&igshid=MzRlODBiNWFlZA==   ‘Ulazimo u bezosjećajan svijet’ Osvrnuo se i na to koliko je danas teško mladim glazbenim nadama probiti se na scenu, pa ga ne čudi što nam nedostaje novih zvijezda. Smatra također i kako je ljubav u pjesmama već izlizana tema: “Mislim da smo čak i blizu tog trenutka kada će to postati potpuno irelevantno, da će se puno više pjevati o psihičkom stanju. Polako ulazimo u jedan bezosjećajan svijet.” Ove godine nije propustio ni gledati Eurosong, na kojem je on sam prije dva desetljeća ostvario velike uspjehe. Kaže kako je to jedna potpuno drugačija priča danas nego što je bila u njegovo vrijeme: “70 posto tih izvođača ne bih volio vidjeti na cesti, ne bih htio disati isti zrak s njima u prostoriji.” Za predstojeći splitski festival ipak ima malo ljepše riječi. “Melodije Jadrana su revija glazbena, nekakav glazbeni sajam gdje dođeš, dobar dan, dobar dan, evo, ja imam neku novu pjesmu pa ću je na ovom mjestu i izložiti. Mislim tko je ne bi ovdje izložio,” zaključio je Tonči. Čini se, dakle, da nam obog ljeta novih domaćih hitova neće nedostajati. Dnevno.hr Foto : Instagram  Read the full article

[misternikola]

Boli me. Boli me što ljudi pate. Boli me nepravda. Boli me što se strada. Boli me patnja ljudi u ratu. Boli me što postoje osobe koje nanose zlo drugima. Boli me što svojom slobodom ugrožavaju tuđu. Boli me što nismo svi jednaki. Boli me što je neko gladan i nema krov nad glavom. Boli me ljudska pohlepa i bezosjećajnost. Boli me nečija potreba da ima moć, da otima, krade, laže i manipuliše. Boli me što nečiji život nije onakav kakvim zaslužuje da bude. Boli me preran odlazak. Boli me ono što je moglo biti, a nije. Boli me što ne možemo biti svoji, što neko samo zbog toga što je gej ili slično trpi torturu. Boli me što ljudi dijele jedni druge prema naciji, boji kože, vjeroispovijesti i ostalim ličnim opisima. Boli me što ljudi i dalje ne cijene živote životinja i ne shvataju njihovu potrebu za življenjem, ne shvataju njihovu patnju. Bole me muke onih koji se bore sa bolestima. Boli me što svi ljudi nemaju potrebu da pomognu nekome u nevolji. Bole me sve te jebene tajne organizacije i svi ti ljudi koji upravljaju ovim svijetom zarad ličnih potreba. Boli me što nam ljubavi fali. Boli me što se ne čuva naša planeta - naš jedini dom. Boli me nepopravljivost. Boli me tuga. Tvoja, moja… svačija.